Zona

Special cijena 161,10 kn Redovna cijena 179,00 kn
  • Jezik izvornika: francuski

  • Prijevod: Ivana Šojat

  • Broj stranica: 480

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266573-4

  • Naslov izvornika: Zone

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 530 g

Francis Servain Mirković, Francuz hrvatskog porijekla, pokušava završiti svoju špijunsku karijeru i s kovčežićem punim tajnih dokumenata vlakom kreće u Rim kako bi Vatikanu prodao svoje tajne pa preuzeo identitet Yvana Deroya, svog nekadašnjeg prijatelja doživotno zatvorenog u psihijatrijskoj ustanovi. Dug put vlakom pravi je trenutak za svođenje životnih računa i prisjećanje na događaje u posljednjih dvadesetak godina, od rata u bivšoj Jugoslaviji, gdje se borio slijedeći put svojeg djeda ustaše, suradnika Maksa Luburića, do analitičkog rada na krvavim alžirskim egzekucijama i suradnje s Mossadom. Važna stavka u njegovoj rekapitulaciji vlastitih poraza svakako su i žene koje su ga ostavljale: Marianne, družica iz ratnog doba, te Stéphanie, kolegica s posla, koja bi se, kako sam sumnja, mogla pobrinuti da jednog dana itekako plati za sve svoje grijehe.

Roman Zona Mathiasa Énarda kritičari su proglasili jednom od istinski originalnih knjiga desetljeća. Ovaj napeti i osebujni roman čita se u jednom dahu, a svojom je kvalitetom zaslužio više francuskih i međunarodnih književnih nagrada.

Zona je Stiks suvremene književnosti, jedna od najboljih knjiga godine. Iznimno ambiciozna. Silno zahtjevna. Apsolutno nezaobilazna. Ostavit će vas bez daha. Morate je pročitati!
L’Express

Ovaj roman ne popušta od prve do zadnje riječi.
Le Nouvel Observateur

Zona uznemiruje, a jednako toliko i fascinira.
Lire

Maestralno uranjanje u povijest.
Le Canard enchaîné

Zona pokazuje da postoji odvažan, ambiciozan i briljantan francuski roman.
Les Inrockuptibles

Bujno, eruditsko, domišljato, odvažno i uznemirujuće djelo.
Le Monde

Treba se prepustiti ritmu ove freske koja oduzima dah... Kraj puta oduševit će vas.
Le Magazine Littéraire

Hipnotično, ludo, nevjerojatno dojmljivo...
Marianne

Projekt je realiziran uz potporu Europske Unije.

'Glavnog lika sam poslao u Domovinski rat zbog Maksa Luburića'

tportal.hr, Gordan Duhaček, 12.9.2014.

Francuski roman 'Zona' Mathiasa Énarda (rođen 1972) na hrvatski jezik maestralno je prevela Ivana Šojat-Kuči, također spisateljica otvorena za suvremeni prozni izričaj, što joj je sigurno pomoglo u tome da se izbori s autorovim osebujnim stilom. Naime Énard je u 'Zoni' oduševio ne samo napetom pričom o francuskom špijunu hrvatskih korijena koji pokušava lažirati svoju smrt i preuzeti tuđi identitet, nego i onim što je u pohvalnoj kritici Miljenko Jergović nazvao 'hiperrečenicom'. 'Zona' je ispisana malim slovima, s rečenicama koje ne završavaju točkom, nego ostaju visjeti u zraku kao izazov čitateljskoj koncentraciji.

Ali kada se uđe u tekst 'Zone' Énardov roman postaje hipnotički privlačan i zarazan, stvarajući poseban ritam čitanja. Énard otkriva da je u nastajanju 'Zone' itekako pazio na strukturu romana i stil: 'Pisanje takve rečenice povezano je s putovanjem vlakom. Rečenica u knjizi stane samo onoliko puta koliko stane vlak. S druge strane gledam na to kao na pisanje poput Homerovog, to su stihovi koji se nastavljaju. Knjiga je također dobila formalno jedinstvo. Rečenice moraju zvučati kao da teku same od sebe, no naravno da se u pisanju pazi na organizaciju riječi i povezivanje motiva, od osobnih Francisovih sjećanja pa do povijesnih asocijacija. To je bio izazov.'

Glavni lik 'Zone' je Francis Servain Mirković, čiji je djed bio ustaša i blizak suradnik Maksa Luburića, francuski špijun s iskustvom ratovanja u Domovinskom ratu, u koji se uključio zbog obiteljske povijesti. Kako se jedan francuski pisac dosjetio stvoriti takav lik, pitamo Énarda, a on objašnjava da je riječ o priči njegova prijatelja: 'Knjiga je objavljena u Francuskoj 2008., a istraživati materijal počeo sam oko deset godina ranije. U tom periodu razgovarao sam s mnogo bivših boraca i vojnika, i to ne samo s Balkana, nego i onih koji su se borili na Bliskom istoku. No roman je zapravo priča jednog mog prijatelja iz Pariza, kojemu je otac Francuz, a majka Hrvatica. On se 1991. otišao boriti u istočnu Hrvatsku, iako ništa nije znao o ovoj zemlji. Shvatio je ubrzo da je u Hrvatskoj mnogo toga drugačije nego što je očekivao. Bila mi je zanimljiva ta priča jer je prava europska te uključuje europsku izmiješanu povijest.'

'Zona' je roman u čije je planiranje utrošeno dosta vremena, priznaje Énard: 'U originalnom francuskom izdanju pazio sam da se put vlakom između Milana i Rima koji glavni lik poduzima ogleda i u broju stranica. Jedan kilometar, jedna stranica. Dakle knjiga je imala 517 stranica, koliko je kilometara između Milana i Rima. Kada ste na primjerice tristo i nekoj stranici, doći ćete vlakom u Firencu i u priči. Putovanje vlakom je i narativno sredstvo kojim držim zajedno cijelu priču. I sam sam sedam ili osam puta išao tom trasom kako bih znao što glavni lik vidi kroz prozor te sam napravio stotine stranica bilješki, kilometre bilješki. Onda sam shvatio kako ću riješiti stvar – namjestio sam da vlakom krene navečer, tako da vani bude mrak i ništa se ne vidi kroz prozor!'

Glavni lik Francis u planu ima preuzeti identitet Yvana Deroya, bivšeg prijatelja koji je niz godina zatvoren, te pobjeći od špijunskog života. Mathias Énard kaže da mu je bilo vrlo važno realno prikazati svijet špijuna, a on je u 'Zoni' bliži onome što piše John le Carre, a ne Ian Fleming. Enard poznaje dosta ljudi koji su postali špijuni jer je s mnogima od njih studirao pa nije želio mistificirati taj posao, koji se, kako kaže, 'zasniva na obmanama i prevarama': 'Špijuniranje u mojem romanu nije prikazano kao ono u filmovima o Jamesu Bondu. Špijunski posao je dosadan, a sastoji se od slušanja snimki, čitanja mnogih dokumenata i izvještaja te sastanaka s ljudima. U romanu sam prikazao to da glavni lik stalno mora čitati neki izvještaj i piše bilješke.'

Énardov majstorski roman sa svojom kombinacijom struje svijesti, političkog esejiziranja, poniranja u intimne odnose i ljubavne brodolome glavnog lika, špijunskim zapletom i 'hiperrečenicom' oduševio je nakon izlaska, 2008, francuske kritičare, a oni su pisali da je riječ o 'romanu koji ne popušta od prve do zadnje riječi' i 'maestralnom uranjanju u povijest'. Uslijedile su i nagrade poput Prix Décembre i Prix Candide. Njegovo objavljivanje na hrvatskom jeziku nudi fascinantan i dosad literarno neobrađen uvid u Domovinski rat i hrvatske povijesne traume, što ga čini iznimno aktualnim štivom.

Énard je inače studirao arapski i perzijski jezik te je boravio u Teheranu, Egiptu i Damasku i odličan je poznavatelj situacije na Bliskom istoku. Prošle godine je za francuske novine pisao reportažu iz Libanona, a kaže i da bi otišao u Siriju da su mu to djeca i supruga dozvolili. U Siriji ima i mnogo prijatelja te ga obuzmu osjećaji kada se načne tema građanskog rata u ovoj državi. 'Tužno je gledati ono što se događa u Siriji. To nije bilo moguće predvidjeti prije pet godina', kaže Énard.

Što Mathias Énard onda misli o Islamskoj državi i Siriji - ima li nade da će se situacija povoljno rasplesti, pitamo za kraj.

'Prije dvije godine ljudi su upozoravali da će Asadovo uništenje Sirije izazvati pojavu ovakvih islamista. Sada ih imamo i proširili su se kroz dvije države, što se nije dogodilo još od prije Prvog svjetskog rata. Pojava Islamske države je dakle značajan događaj. Ali ne treba zaboraviti ni to da je Bašar al Asad sudjelovao u stvaranju Islamske države jer je iz zatvora pustio sve islamske ekstremiste kad je počeo rat i jer im je prepustio njemu strateški nevažan dio u Siriji. Sada su se okrenuli i protiv njega. Islamska država je slučajno stvorena i nije nešto što može dugo trajati. Pretvorit će se u još jednu terorističku grupu s vremenom', odgovara Énard.

 

Mathias Énard: Hiperrečenica

Jutarnji list, Miljenko Jergović, 6.9.2014.

Istinu da vam kažem, ja nisam siguran tko je Francis Servain Mirković, čije se putovanje vlakom odvija u jednoj rečenici dugoj petstotinjak stranica, od koje se, uz nekoliko dodataka, sastoji roman ‘Zona’. Izvjesno je da je Servain Mirković veteran Domovinskog rata, kojega je zov krvi odveo da ratuje po Hrvatskoj i po Srednjoj Bosni, jer mu je djed bio suborac Maksa Luburića i jer je, napokon, i on, Servain Mirković, neka vrsta fašista. Također, izvjesno je da uza se u Rim on nosi koferče s dokumentima, što će ih predati važnome čovjeku u Rimu, i da se priča “Zone” odvija u vlaku između Milana, gdje je stigao iz Pariza, i Rima. A je li Francis Servain Mirković umorni obavještajac i mahniti erudit, opsjednut vlastitom važnošću, klinički mitoman kojemu se ne može vjerovati, ili je hladni psihopat, zločinac koji na jednom mjestu vrlo pomno opisuje doživljaj klanja čovjeka, i kako nož u jednom trenutku blago zapne na hrskavici grkljana, i kako se zaklani ruši i guši se u krvi, ili je Francis Servain šizofrenik u čijoj su se imaginaciji sabrala neka markantna ludila suvremenog svijeta: bliskoistočna, neonacistička, hrvatska?

Da, roman je napisan u jednoj rečenici. Izuzetak čini nekoliko kraćih poglavlja izmišljenog ljubavno-ratnog palestinskog romana, u koji se, povremeno, začita glavni lik. Ali ta jedna Énardova rečenica ne služi pukoj demonstraciji artizma i pripovjedne virtuoznosti, niti ona i u jednom trenutku otežava čitanje. Suprotno tome, Énardova hiper-rečenica krajnje je funkcionalna, njome se olakšavaju brzi prelasci s jedne teme na drugu, a čitatelj vrlo lako prihvati i Énardovu originalnu i naizgled nedosljednu interpunkciju, zareze koji se pojavljuju kad god ustrebaju i kad god bi čitatelj bez njih ostao zbunjen, dok ih inače nema. Prateći tok misli Francisa Servaina Mirkovića, pisac se obraća tradiciji toka svijesti, ali na krajnje neortodoksan, i opet funkcionalan način. Protagonist je opsjednut politikom i poviješću, rat mu je zašao pod kožu, u njemu se u istoj misli i istom tonalitetu susreću majka, neostvarena pijanistica, i Jaser Arafat, od kojega su Mosad i Amerikanci načinili klauna, a svejedno je ostao otac nacije (što god o tome i o bilo čemu drugom mislio sarajevski katolički falangist, povremeni plaćenik Ministarstva vanjskih poslova i suradnik novina u kojima smatraju da bi ovaj svijet bio bolji i napredniji da je pobijedio Adolf Hitler, B. Havel, dakle), ali nema u svemu tome nikakve zbrke ni nereda (kakvih je puna glava stanovitog Havela, kojega pamtim kao jadu iz njegova bijednog djetinjstva među minaretima, koji će u njemu naknadno probuditi patološki strah od muslimana, valjda da ga ne sodomiziraju), jer Mathias Énard ne samo da savršeno kontrolira tokove misli svoga junaka, tu svojevrsnu mentalnu fugu s tokatom, nego vlada i apriornim ograničenjima svoga čitatelja, čak i ako je čitatelj blago dekoncentriran ili socijalno retardiran (ne, našega izmišljenog junaka Havela nećemo više spominjati).

Zašto bi jedan do tada Francuz, i pomalo neonacist, ali vrlo načitan, obrazovan i agresivan, 1991. pristao ginuti za Hrvatsku? Sudeći po Servain Mirkoviću iz dvije vrste razloga: jedni se tiču gole ideologije, drugi obiteljske mitologije. Imao je on prijatelja Yvana Deroya, nervoznog mladića koji je simpatizirao SS Waffen, da bi zatim posve sišao s uma, i sad katatonično vegetira u jednoj za to predviđenoj ustanovi. Njegovu falsificiranu putnicu (a ne “putovnicu”, kako je tu lijepu hrvatsku riječ prepravio Tuđman), Servain Mirković nosi na svom putovanju, planirajući da, nakon što obavi posao u Rimu, sasvim preuzme njegov identitet. Na taj način on će odustati od svoga hrvatskog identiteta, od svega onog što je naslijedio od majke i djeda. U tom odustajanju nema ničega naročito dubokog i sudbinskog. Čovjek bi se samo odmorio, i tu ga se mora razumjeti.

Recimo, odmorio bi se od ovakve slike, kakvim je tetoviran njegov identitet. Majka je bila glazbeno čudo od djeteta, vodano i pokazivano širom Europe, na ponos hrvatskoj emigrantskoj zajednici. Tako je jednom, kao djevojčica, imala solistički nastup u Madridu, pred Poglavnikom koji je doputovao iz Buenos Airesa da okuplja hrvatske domoljube pred trijumfalni povratak u domovinu, i Maksom Luburićem, s kojim se još uvijek nije sukobio. Énard na đavolski način opisuje nastup tog nevinog djetešca u bijeloj opravici, pod čijim je prstima bila sva genijalnost Scarlattijeve glazbe, i njezino fotografiranje s viđenijim slušateljstvom, među kojim je bila i ledena dona Carmen, imenom i prezimenom Maria del Carmen Polo y Martinez-Valdes, žena velikoga zaštitnika hrvatske političke emigracije Francisca Franca, besmrtnog Caudilla.

Kako se takve priče uvuku u kosti i u svaku vlas kose, i kako čovjek njima biva kao na povodcu vođen kroz život, zna svatko tko ih ima u svom porodičnom martirologiju, a ima ih praktično svatko tko je ikad imao porodicu. Mathias Énard je ne znam kako – zapravo ne znam ni zašto – ušao u sustav hrvatskih porodičnih hitova i mitova, upisanih u naše martirologije, na način koji je u ovdašnjim književnostima sasvim besprimjeren. Hrvatske pisce je, valjda, i strah da se pogledaju u zrcalo, a možda se plaše i svoje hrvatske publike i svojih hrvatskih kritičara i hrvatskih povjesničara književnosti koji će ih porazmjestiti po hrvatskim književnim kanonima, tako da se nitko od njih nije ni pokušao baviti ovim poslom. Što su nama, čisto familijarno, Luburić i Pavelić? O tome je, pored svega drugog, pisao Énard u “Zoni”, imajući pred sobom ogledalo i nalazeći u sebi, budibogsnama, upravo Hrvata.

Pisac ovoga romana opasan je fanatik kao i njegov glavni lik. Samo što je Énardov fanatizam malo drukčiji nego Servain Mirkovićev. On, pišući o Hrvatima i Hrvatskoj, o Srednjoj Bosni, Mostaru, Srbima i bosanskim muslimanima, ne napravi nijednu, ama ni najsitniju grešku. Poznaje predjele o kojima tek letimično piše, zna razliku između Viteza i Travnika, i kada su oslobođeni Marinci, a hrvatski vojnici krenuli prema Vukovaru, pa su zaustavljeni Tuđmanovim naređenjem, i kada su Marinci ponovo izgubljeni, i kako je izgledao Vukovar... Osim što Énard vlada faktografijom, on vlada emocijama svojih protagonista, on zna što se 1991. u Zagrebu ili Osijeku moglo misliti i osjećati, i zna kakva je bila javna emocija prema Srbima ili bilo čemu što je srpsko, kao što zna što se dvije godine kasnije zbivalo oko Viteza i Travnika. (Recimo, ima jedan genijalan detalj, da ga sad ne tražim po knjizi, samo ću ga prepričati, kada Servain Mirković nakratko, ali samo nakratko, ostaje zbunjen pred idejom da bi sad trebao mrziti muslimane, i više nego što je mrzio Srbe. Kratko trajanje te zbunjenosti ona je viša istina ovoga romana. To je ono što, bez značajnije konkurencije, “Zonu” čini dosad najautentičnijim romanom o Domovinskom ratu, i uz Mlakićeve romane najautentičnijim romanom o hrvatsko-muslimanskom ratu.)

Kod Mathiasa Énarda nema “osuda” političkoga ekstremizma, nema zgroženosti nad klanjem i mržnjom. Ali nema ni utjehe ili objašnjenja. Mržnja je u Francisa Servaina Mirkovića prirodno stanje, manje važno i pomalo kolateralno. Njegov fašizam je, također, privremen i djelomičan. On je, naime, u nekim drugim situacijama, u drukčijim povijesnim i zemljopisnim kontekstima, zapravo ljevičar. Nakaze koje promiču njegovim svijetom, sa svojim autentičnim imenima, hrvatskim, srpskim, libanonskim, izraelskim, privlačne su, koliko i zastrašujuće. Mi te ljude poznajemo, kao što, recimo, nismo imali čast s SS gruppenführerom Odilom Globocnikom, kojemu je Himmler udijelio prišivak Globus, germaniziranim tršćanskim Slovencem, ubojicom iz Sobibora, Treblinke, Majdaneka i Belzeca, i jednim od najodvratnijih zločinaca Drugoga svjetskog rata, koji u više navrata mine “Zonom”, kao, recimo, i mračni lik Joséa Millán-Astraya, Frankova pouzdanika i osnivača Falange, ili libanonskih maronitskih militanata, koji su se po uzoru na Millán-Astraya i na Mussolinijeve fašiste prozvali Falangom, e da bi 1982, u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila, pod aktivnim nadzorom izraelskog generala i ministra obrane Ariela Šarona, ubili između osamsto pedeset i tri i po tisuće palestinskih izbjeglica. (Broj nikada nije utvrđen između ostaloga i zato što su tijela zatrpavana rovokopačima...) Svi oni minu niz tok svijesti tog čovjeka koji putuje vlakom između Milana i Rima, miješajući različita vremena i prostore u jedan zastrašujuće omamljujući književni svijet.

Znam, nije to mudro izgovoriti, pogotovo napisati: ovo je među najboljim romanima koje sam pročitao. Mathias Énard jedan je od najuzbudljivijih pisaca današnjice. “Zonu” je za Frakturu prevela - i sama romanopisateljica - Ivana Šojat-Kuči.

 

Romanom Zona želio sam pokazati da Mediteran nije samo turizam, već da je ovdje rođena tragedija

Aktual, Tamara Borić, 17.9.2014.

Vaša je knjiga “Zona” upravo objavljena u Hrvatskoj, jeste li uzbuđeni?

Da, naravno. Biti preveden uvijek je strašno uzbudljivo. Već mi je jedna knjiga prevedena u Hrvatskoj, ali “Zona” je ipak drugačija, ogromna je, specifična, politička, a za Hrvatsku, bar tako mislim, iznimno je važna.

Predstavili ste je na Festivalu svjetske književnosti, razgovarali o njoj, kakve su reakcije?

Bilo je zanimljivo. Na panelu smo sudjelovali britanski autor Lawrence Norfolk, španjolska autorica Maríja Dueñas i ja te smo razgovarali o ratu u literaturi.

Ljudi još uvijek žele čitati o tome?

Ne! O tome se i radi. Netko je iz publike sjajno rekao: “Možeš pročitati sve knjige svijeta o ratu, ali provesti tri dana na frontu – to je nešto posve drugačije.” I u pravu je, naravno.

Što vam je dalo ideju za knjigu? Za francuskog Hrvata koji putuje vlakom...

Htio sam napisati knjigu o bivšim vojnicima širom Mediterana.

Zašto?

Ne znam, zato jer sam neke od njih susreo u Libanonu, Iranu. Čuo sam mnoge, mnoge priče, ali nisam imao u galvi lik koji bi to sve ispričao. Znao sam da to mora biti netko s Mediterana, a i rat u Hrvatskoj bio je važna stavka moje buduće knjige. Onda mi je jedan moj prijatelj iz Pariza ispričao neke priče. On je, kao i moj lik, francuski Hrvat, odnosno otac je Hrvat, a majka Francuskinja. On je, kad je imao 20 godina, iz Francuske otišao u Hrvatsku, koju je dotad posjetio samo jednom, i borio se sa svojim drugovima. Mislio sam da je njegova priča sjajna za moju knjigu.

U knjizi, kroz prisjećanje glavnog lika, pišete o mnogim zemljama Mediterana, ali i o povijesnim likovima, situacijama. Zašto ste se odlučili pisati o tome?

Želio sam pisati o Mediteranu 20. stoljeća, ali iz ratnog pogleda na stvari. Znate, kad se danas priča o Mediteranu, uglavnom se kaže da je to turističko područje, priča se o maslinovom ulju, lijepim otocima, palmama.. Ali, to nije Mediteran. To je i područje gdje se rodila tragedija, područje rata, nasilja. Nešto se grozno isto tako dogodilo na Mediteranu, ratovi na tom području ne prestaju već tisućama godina. Želio sam u knjizi pokazati i tu stranu Mediterana.

Puno pišete o nasilju. Nažalost, nasilje je prisutno na svim razinama društva. Može li se ono premostiti na neki način, postoji li svjetlo na kraju tunela?

Ne mogu biti ni pesimist ni optimist po tom pitanju. Bilo bi prekrasno kad bi se stvari mogle riješiti mirnim putem, ali u to jako sumnjam. Što ne znači da se ne treba boriti protiv toga. To je stvarnost. Primjerice, francuska je vlada prije koji dan ponosno rekla kako je prodala puno oružja vrijednog milijune i milijune eura. Bili su jako sretni zbog toga, ali ne shvaćaju da to nije dobra vijest! No nekako ljudi to ne vide na taj način. Ne razmišljaju o tome da se to oružje prodalo da bi se negdje upotrijebilo.

Vaš lik puno puno razmišlja o grižnji savjesti, kajanju za počinjene loše stvari. Mislite li da je važno da osoba osjeti, da pokuša stvari promijeniti nabolje?

Važno je procijeniti stvari, vidjeti što si napravio, ponovno se roditi. To je i moj lik napravio, odnosno pokušao napraviti. Pokušava se pokajati za sve što je počinio, da počne novi život. To je metafora za ostaviti sve loše stvari iza sebe.

Spomenuli ste francusku vladu. Znam da živite u Španjolskoj, ali sigurno ste jako povezani s domovinom. Što mi možete reći, koliko je Francuska danas razlikuje od Francuske vašeg djetinjstva? Koji su najvažniji izazovi? Jer, očito je da imaju velikih problema, posebno političkih.

Francuska je danas primjer neuspjeha socijaldemokratske stranke. A to je jednostavno zato jer ne rade – ništa. Nemaju nikakvih ideja kako državu izvući iz problema. Ono što danas gledamo je propast predsjedničkog sustava vlasti jer predsjednik nije izravno povezan s politikom u zemlji, ne bori se dovoljno, popularnost mu prema anketama pada sve više.

Dosta je neodlučan.

Zato što apsolutno ništa ne radi. Stoga je trenutačno u Francuskoj prisutna jedna praznina u vlasti. Ne znam, mislim da će od toga profitirati ekstremno desna Nacionalna fronta.

Da, oni jačaju iz godine u godinu, sad su iznimno jaki.

Jačaju, a glavni je razlog taj što Hollande ne radi ništa, a oni su jedini koji nešto govore, i to ono što ljudi žele čuti. Postoje trenuci kad morate nešto i reći, politika ne može biti samo izbjegavanje. Ako ne kažete ništa, ljudi će dobiti pogrešne odgovore. A to je samo stoga što nemaju alternative, tako da postoji velika mogućnost da će Nacioanlna fronta postati prijetnja ljevici i umjerenoj desnici.

Rekli ste, ekstremna je desnica jaka u Francuskoj. Što mislite, što se može dogoditi ako oni kojim slučajem još ojačaju? Odmah se nameće imigracija kojeg oni vide kao problem.

Oni ga čine velikim problemom. Mislim da predsjednici desne struje, kao što je Nicolas Sarkozy ili bivši premijeri kao što je Alain Juppé, neće preuzeti vlast, ni njihove struje, to je gotovo sigurno. Problem može biti, zbog francuskog izbornog sustava, da ekstremna desnica dobije više parlamentarnih mandata nego što im proporcionalno pripadne prema broju glasova.

Znači, mogli bi dobiti veću moć?

Da, mogli bi. Sve ovisi o tome kako će se ljevica ponašati. Desnica će, s druge strane, radikalizirati svoje stavove da bi “uzeli” više glasova ekstremno desnih glasača.

Vratimo se knjizi. Zašto mislite da se ljudima toliko sviđa? Dobili ste mnoge nagrade, prevedena je na mnoge jezike, imali ste mnogo uspjeha s njom. Što je čini tako posebnom?

Ne znam. Osim estetskog dijela i stila, što isto tako može biti privlačno, mislim da je sadržaj zanimljiv jer knjiga prikazuje drugačije viđenje Europe, posebno Mediterana. Puno naučite, prisjetite se stvari, događaja, ljudi, koje ste zaboravili. Vidite neke stavri kroz oči običnog čovjeka, kroz osobnu prilu, ne vidite je s visoke razine, već iz vaše perspektive.

Povezani ste s Mediteranom cijeli život, proputovali ste mnoge zemlje tog dijela Europe. Što vam je to iskustvo donijelo?

Mnogo toga. Ono na što pomislimo kad se spomene Mediteran, jest more. Ono je, pak, zapravo samo za sebe prazno, nema važnost. Ali to more dozvoljava svim zemljama, ljudima, da se povežu. To ga čini posebnim. Netko iz Kaira povezan je s nekim iz Španjolske, jezici su se pomiješali, komunikacija je iznimno važna. T. S. Elliot, koji nema veze s Mediteranom, rekao je jednom prilikom “ekstremno sjećanje i želje”. Tako ja otprilike promišljam Mediteran.

Kakve su vaše veze s Hrvatskom? Ovo nije vaš prvi posjet.

Ne, bio sam puno puta u Hrvatskoj. Hrvatska je vrlo mediteranska zemlja, ali je zanimljiva jer se kroz povijest mijenjala, ima mnogo utjecaja koji su joj dali poseban šarm.

Što mi možete reći o vašem djetinjstvu, o odrastanju? Je li bilo aktivno i ludo kao ono vašeg lika?

A, ne. Dolazim iz maloga grada na zapadu Francuske, blizu Atlantika. Imao sam normalno, lijepo djetinjstvo. Od malih nogu postao sam strastveni ljubitelj knjiga, pa sam kasnije razvio želju za putovanjem, pustolovinama. To je jedan od razloga zašto sam htio putovati, upoznavati zemlje, jezike. Posebno sam volio pustolovne knjige i stripove.

A što vas je nagnalo da počnete pisati knjige?

Ne znam, možda zato što nisam znao što bih drugo radio. Uvijek sam pisao. Prije nego što sam počeo pisati romane, imao sam akademsku karijeru, pa sam pisao eseje, disertacije, članke, tako da sam uvijek nešto pisao. Ali u određenom sam trenutku želio pisati nešto s više slobode, zbog svog stila pisanja, pa sam zato počeo pisati fikciju.

A što trenutačno pišete?

Nakon “Zine” objavio sam još dva romana, a trenutačno pišem nešto što ne želim završiti jer se osjećam presretno pišući.

Uvijek možete napisati drugi dio, pa treći.

Trilogija odlično zvuči!

 

Mathias Énard: Zona

mvinfo.hr, Dragan Jurak, 19.11.2014.

Sva je prilika da su se Mathias Énard i Winfried Georg Sebald negdje sreli; u nekom gradu, na nekom kolodvoru. Ili se možda mimoišli u nekom hotelu, restoranu, luci, za svega par dana, par tjedana, možda tek par sati.

Mathiasa Énarda (rođenog 1972. u francuskom Niortu) i Winfrieda Georga Sebalda (rođenog 1944. u Njemačkoj, umrlog 2001. u Engleskoj), dijeli čitavih dvadeset i osam godina. Devedesetih godina Sebald je bio sredovječni profesor njemačkog jezika i književnosti, a Énard student arapskog i perzijskog. No udaljenost među njima nije onakva kakvu sugeriraju godine. Obojica su konstantno putovali. Sebald u evropskim krugovima, Énard u širim, evropsko-sredozemno-srednjeazijskim krugovima. Obojica su bili pasionirani turisti; i pasionirani povjesničari-amateri.

Njihove putničke kružnice mogle su se presjeći u sjevernoj Italiji: na milanskom kolodvoru, kanalima Venecije, ili nekim zaboravljenim evropskim poljima smrti. Ali to je susret dvaju stranaca. Énard i Sebald dijele godine, ali donekle i jezici. Zapravo, sam Énard kao Énard još ne postoji, a Sebalda još nije stigla smrt i posthumna slava. U najboljem slučaju mogli su se susresti kao pisac (Sebald) i čitatelj (Énard). Međutim, putnika Énarda i putnika Sebalda dijeli i još nešto. Iako su se možda susreli u istom gradu, na istom kolodvoru, u određenim sjecištima njihovih lutalačkih kružnica, oni rijetko hodaju istom stazom. Sebald hoda svijetlim elizejskim poljima, Énard mračnim marcijalnim poljanama boga Marsa.

Premda je i Sebald znao svratiti do nekadašnjih bojišta i stratišta, kada ga zamislimo, vidimo ga u nekom pitomom i mirnom kraju. Recimo kako pješači Norfolkom i Suffolkom (“Saturnovi prsteni”), njihovom pitomom unutrašnjošću, malim nepoznatim gradovima i dugom morskom obalom, skačući poput pčelice s cvijeta na cvijet... i nabrajajući pritom svu silu bilja i cvijeća.

Zajedno sa Sebaldom luta i njegova percepcija. Dapače, krasi ga genijalni nedostatak duže koncentracije. S jedne priče odluta na drugu priču, iz sadašnjosti u povijest i onda u istom koraku nazad. Dok pješači istočno-anglijskim grofovijama Sebaldov tekst leti svijetom i poviješću, nošen iznenadnim asocijacijama i neočekivanim digresijama: od kineske carice do engleskog modelara čiji je životni projekt maketa hrama u Jeruzalemu; od nekog izbjeglog francuskog vikonta koji je u Engleskoj odbio ljubavnu sreću priznavši da je tamo na kontinentu oženjen, do neobično opsežnih pripovijesti o izlovu sleđa u Sjevernom moru, te uzgoju dudovog svilca u Evropi.

Ako je Sebald dobroćudni turista, Énard je demonski pas rata. U “Zoni” njegov junak, što nogom što mišlju, što kao ratnik što kao turista, obilazi bojišta Slavonije 1991., Bosne 1993., Alžira 1992., Bejruta 1982., Barcelone 1939., Carigrada 1453...mjesta povijesnih bitaka: Monte Cassino, Lepant, Vukovar, Sarajevo... okrutnih etničkih čišćenja: Valencija (Mauri), Rodos, Solun (Židovi), Kavkaz (Armenci)... stratišta: Mauthausen, Jasenovac, Šatila, Sobibor ... na svom putu skuplja mrtvace (od Giordana Bruna spaljenog na Campo del Fiori u Rimu, preko Isidore Duncan koju je šal zadavio tokom vožnje kroz promenadu Nice, do nacističkog krvnika Aloisa Brunnera čiji je leš u Damasku napola pojeo kućni doberman), i obilazi grobove...

Énardov junak Francis Servain Mirković, Francuz po ocu, Hrvat po majci iz emigrantske ustaške obitelji, svratiti će i do groba Vicentea Pereza alias Maksa Luburića, u španjolskom mjestašcu Carcaixenteu blizu Valencije. Kaže, grob je održavan. Riječ je vjerojatno o djeci i unucima Luburića. Tko bi drugi dolazio na grob jasenovačkog krvnika: pa njega i ustaše izbjegavaju, kamoli normalan svijet. Možemo reći - tko drugi osim Mathiasa Énarda? I njegovog avatara za putovanje mračnom stranom Mediterana - Francisa Mirkovića.

Zona” se ispisuje u jednoj rečenici od 150.000 riječi, prekinutoj s tek pokojim upitnikom i nekoliko poglavlja izmišljenog palestinskog romana, kojima Énard uzima predah od rečenice bez točke. Unutar te beskrajne rečenice Francis Mirković putuje vlakom od Milana do Rima noseći u Vatikan tajanstvenu torbu s popisima žrtava raznih stratišta, jezdeći mislima od Barcelone do Bejruta, na crnim krilima rata i krvološtva. Mirković je, “gonjan majčinim suzama”, bio dragovoljac u Hrvatskoj, gdje je kod Marinaca probijao opsadu Vukovara, i u Bosni, gdje je sudjelovao u ratnom zločinu kod Viteza. Nakon ratnog iskustva započinje špijunsku karijeru, operirajući za neimenovanu francusku agenciju u prostoru tzv. Zone: više-manje mediteranskom bazenu.

Mjesta koja Mirković obilazi, sjećanja koja skuplja, povijest koju čita - sačinjavaju golemu enciklopediju užasa. Nepreglednu kao što je i njegova rečenica. Ta mutna rijeka krivuda onako kako krivuda Magrisov Dunav, gurajući pred sobom poput nabujale rijeke masu krvave povijesti.

Nije “Zona” laka za čitanje. Kao što rečenica od 150.000 riječi ne daje predaha, niti Enardov povijesni putopis ne tetoši čitatelja. No velik je to roman; velik je to pisac; u velikim cipelama. Sasvim uz bok najvećima. Uključujući i Sebalda: s kojim je uvijek u istim putničkim krugovima, istim kolodvorima i putničkim kupeima, ali kao nekim čudom, najčešće u paralelnim dimenzijama.

 

Retoričko-eruditski spektakl o nama

Igor Gajin, Zarez, 6.11.2014.

Film Crnci Zvonimira Jurića vodeći autoriteti domaće filmske kritike gotovo unisono proglašavaju jednim od najvažnijih filmova novije hrvatske kinematografije, očito temeljeći tu laskavu nominaciju na činjenici da se redatelj kroz sadržaj filma odvažio problematizirati aktivnosti postrojbe za prljave poslove u Domovinskom ratu i time isprovocirati pitanja o (ne)službenoj politici prema ratnim zločinima. Jurićev film, poznato je, nije ratni spektakl, monumentalna domoljubna epopeja u kojoj se sve puši od puškaranja i eksplozija, trese pod bukom tenkovskih grdosija i gruvanjem teške artiljerije, dok se s hrvatske strane gine s patosom kako bi se mitologizirana povijesna istina propagirala i kičastim filmskim spomenikom. Naprotiv, on je sporohodna, minimalistička, turobna i mučna drama koja tek prigušenom, ali utoliko tjeskobnijom atmosferom, jezovitim ambijentima, škrtom konverzacijom i mnoštvom aluzija (od kojih ključna referira na “slučaj garaža”) rubno, a time uvelike efektnije, potpiruje zastrašeno zamišljanje užasa bivanja u ratu. U Crncima rat nije spektakl pirotehnike niti gromki “juriš!” euforičnog čopora, nego mračni brisani prostor ogoljelog egzistencijalnog trajanja u kojem se mučki kolje jedan na jedan, a umire se anonimno, nedostojanstveno, hladno i golo, bez utjehe ideologiziranom svrhom, osamljeno i žalosno, pa je samo pitanje dana kada će rutinirani mehanizam ratnog zvjerstva i našim “junacima” bez sentimenta, bez najave i bez filmične “pripreme terena” počupati kablove životnog aparata i isključiti ih iz povlaštenog prostora ratnoga (ili filmskoga) junaštva.

Rečenica kao klopot kompozicije

Ipak, Jurić kao da nije vjerovao u dostatnost tako oblikovanog autorskog pogleda na sliku rata, u snažnu sugestivnost koju je već postigao bremenitom atmosferom povrh rudimentarne i s pravom minimalizirane fabule, nego je podlegao crvu sumnje (ili nesigurnosti) i u konačnici u montaži linearnu radnju prekrojio u kombinaciju prolepsi i analepsi ne bi li tako pretekao eventualnu gledateljevu dosadu nad prividno siromašnim minimalizmom te ga intelektualno angažirao u rekonstruiranju kauzalne logike priče.

Otprilike za istu takvu gestu artističke nadgradnje nad snažnim pripovjednim materijalom, ne bi li ga učinio još kompleksnijim i obogatio ga semantičkom lepezom koju šire konotacije znakovitog autorskog postupka, odlučuje se i Mathias Énard, kada roman Zona ispisuje na preko 450 stranica u samo jednoj rečenici! Miljenko Jergović će za takvu – kako je naziva – hiper-rečenicu izraziti razumijevanje i domisliti joj opravdanost, kako u posveti struji svijesti, tako i u funkcionalnom i, stoga logično uvjetovanom, stilopoetičkom izboru radi olakšavanja brzog prelaska s jedne teme na drugu. Istina, Énardova eruditska logoreja, prekrcana faktografijom, ne zna za predah i u takvoj se praksi bliži onom istom osjećaju kakvim se odlikuje i dinamika Krasznahorkaijeve dugorečenične poetike, koju taj mađarski autor, primjerice, u nekolikorečeničnom romanu Rat i rat eksplicira tvrdnjama da “sve želi sabiti u jednu rečenicu” i da bi “sve htio ispričati odjednom, jer se i u njemu samom sve što mu se dogodilo, sve što je otkrio nalazilo odjednom...”, dok u jednom novinskom intervjuu sklonost “kilometarskim” rečenicama objašnjava izjavom da mu prilagođavanje vlastitog rečeničnog tempa čitateljskoj koncentraciji i pretpostavljanoj čitateljskoj kondiciji podnošenja imalo duže rečenice stvara – u trenutku kada već sve zvoni da bi trebalo staviti točku na kraju oduženoga rečeničnoga slijeda – frustrirajući osjećaj tromosti na papiru.

Énardova jedna jedina rečenica, ispisana kroz cijeli roman pod naslovom Zona, u neku ruku reflektira i slijedi poziciju i stanje glavnoga lika romana: Francis Servain Mirković, Francuz hrvatskog porijekla, od prve do zadnje stranice klacka se u vlaku prema Rimu, pa je Énardova beskonačna rečenica ekvivalentna duljini pruge kojom se Mirković prevozi, kao što i ritmom te maratonske sintakse odjekuje drmusavi klopot kompozicije preko pružnih pragova i spojeva šina. Zanesen tom jednoličnom, zibajućom melodijom gutanja daljina pod željezničkom gusjenicom i osuđen na višesatnu statičnost putnika kojemu nema micanja do iskrcavanja, Mirković u tom “kavezu u pokretu” troši vrijeme na lutanje u mislima, a budući da je nezaokupljen, izložen višku vremena, um mu je otvoren za najluđe asocijacije i najpotisnutije reminiscencije iz košmarnog repertoara njegove biografije, ispunjene nekolicinom života: Mirković kao unuk ustaškog emigranta proživio je legionarsku obuku, ratovanje u Hrvatskoj i BiH te špijunske misije na Bliskom Istoku.

Fan(t)a(s)tična upućenost u detalj

Iako putuje u Rim kako bi prodajom povjerljivih dokumenata stekao dovoljno da bi mogao reći zbogom špijunaži i nesređenom životu pa otpočeti sretniju budućnost – u skladu s kriterijima konvencionalno shvaćanog građanskog života, prema uobičajenim pravilima romana ovakvoga tipa – za Mirkovića, kao i za čitatelja, daleko je važniji put do cilja od njegova ostvarenja. Naime, na tom su putu Mirkovićeve biografske retrospekcije okosnica ne samo preispitivanja i svođenja jedne romaneskno uzbudljive egzistencije pred radikalno novi početak, nego su i izdašni povodi za Énardove koncentrične krugove naizgled nevezanog, puko asocijativnog tematiziranja povijesti, ratova, kultura, literature i kontroverznih zona francuske i europske politike. Stoga se ono Mirkovićevo pravo, ono “prustovsko” putovanje nepregledno širi i preko granica iskustva biografski nakupljenih epizoda, širi se zemljopisno i povijesno, kroz neograničeni prostor i vrijeme, sve do eruditske evokacije antičke povijesti i kulture zahvaljujući navodnom Mirkovićevom bibliofilstvu, netipičnom za profil takvog književnog lika, ali nužnom da bi Énard realizirao ambicije svojih intelektualnih putanja/putovanja, opservacija i lamentiranja.

Pri tome uspostavljena sloboda asocijativnosti Énardu omogućuje širinu obuhvaćanja i doticanja svakojakih tema i motiva iz raznih kutaka europskoga zemljovida i u povodu jačih ili slabijih, povijesno markantnijih ili prešućenijih datuma s krvave vremenske lente europske historije, ali u obradi i reprezentiranju uvrštenoga – bilo da je riječ o živopisnoj evokaciji povijesnih detalja od antike i napoleonskih ratova preko Prvog i Drugog svjetskog rata do bliskoistočnih konflikata ili o preciznom pejsažističkom ili putopisnom opisu mnogobrojnih prostora i lokacija – nipošto nije proizvoljan ili plitak. Da je neupućeni laik koji bi se skrivao iza ušminkane retorike prekrcane atraktivnom faktografijom, zvučnim toponimima i eruditskim poznavanjem povijesti, to mu se nipošto ne može prigovoriti jer – sudeći po odlomcima u kojima pripovijeda o ratu u Hrvatskoj i BiH – Énard iskazuje fan(t)a(s)tičnu upućenost u najsitniji detalj: od konfiguracije terena preko zapetljane povijesti vojnog i političkog razvoja situacije na određenom prostoru do konfuznog odnosa snaga, s vrlo jasnom upućenošću u hijerarhiju centara moći i funkcioniranja tadašnje svakodnevice, od gastronomije i odjeće, preko lokalnih običaja i kulturnih navika, do vjerodostojnih portreta istaknutijih osobnosti tadašnje ex-jugoslavenske političke i vojne scene.

Prvoloptaške reakcije i dnevnopolitičke motivacije

Međutim, tvrditi da je Zona “najbolji roman objavljen o Domovinskom ratu do danas” srljajuća je reakcija i, rekao bih, prvoloptaška fascinacija zagušujućim retoričkim i eruditskim spektaklom kojim nas Énard logorejično zatrpava u svojoj velebnoj romanesknoj konstrukciji. Istina, Mirković je intrigantan i slojevit lik, lik čija biografija, hereditarnost obiteljskoga porijekla, desničarska nagnuća, zov krvi, tvrda nacionalistička ideologija i okrvavljenost bestijalnim epizodama kojima ga je autor odlučio podariti čini “prototip” ili reprezentanta kakav ne bi bio oprošten domaćem autoru, nego bi ovaj bio optužen za jeftinu skandalizaciju i pomodno ocrnjivanje “svetinja” Domovinskog rata. Isto tako, činjenica je da je Énard prekoračio nacionalističko-ideološku perspektivu naših lokalpatriotskih autora i proširio horizonte kontekstualiziranja rata na prostoru bivše Jugoslavije, demonstriravši kako se literarno može uzvisiti “sada već uistinu dosadna priča” o ionako zamorno zapetljanim balkanskim konfliktima, u još uvijek aktualnu metaforu kojom bi se dala protumačiti enigma europskih paradoksa, unatoč tome što se fokus svjetske publike pomodno ili lešinarski, kako god, “multikulturalno” i “prodemokratski” preusmjerio prema Arapskom proljeću i prema svemu što pruža uvid u bliskoistočne izvore terorizma, makar to bila i beskorisno lijepa književnost. Na koncu, činjenica je da Énard uspijeva osmisliti stihiju svojih asocijacija i beskrajno raširenu lepezu eruditskih evokacija i faktografije te ocrtati promišljeni okvir oko rata na tlu bivše Jugoslavije i oko Mirkovićeva rastresenoga puta do Rima tako što će pozatvarati sva svoja silna retorička kruženja u fascinantne krugove povijesti bizarno smislene kauzalnosti. Ispostavlja se da je Mirkovićevo klackanje vlakom mnogo više od pukoga putovanja od točke A do točke B i daleko više od vremenskog “lufta” tijekom kojega bi mogao srediti svoju biografiju. Naime, za Énarda je željeznica, metafora željeznice, paradigma i model cjelokupne europske priče: kruženje populacije u kompozicijama trasiranim putevima bez mogućnosti izbora i skretanja, za njega je privlačna slika determinirane sudbine pojedinaca i civilizacije, moderna inačica neizbježne kobi iz antičkih tragedija, europski kolosijek k srcu tame... Vagoni o kojima Énard pripovijeda ispunjeni su Europom: vojnicima, logorašima, Židovima, nomadima i dr., a kolodvori su uvijek punktovi apokaliptične atmosfere i pružaju dojam da su jedan od krugova Danteovog pakla.

Više od petoljetke trebalo je da nam se prevede roman koji nas se u mnogim svojim odlomcima i te kako tiče te smo na koncu, zahvaljujući prevoditeljskom podvigu vjerojatno preznojene Ivane Šojat-Kuči, dočekali roman čijoj rečenici nema kraja. No, proglašavati Zonu najboljim romanom o Domovinskom ratu svođenje je toga djela o definiciji Europe na dnevnopolitičku motivaciju ili, još bolje rečeno, mobilizaciju lokalnog, hrvatskog čitateljstva. U Zoni se, kao i rečenica toga romana, konkretno iskustvo našega rata udaljava u proletjeli pejsaž krvave europske povijesti pred očima nas putnika, nas čitatelja, nas u “kavezu u pokretu”, hlapeći u ambicioznoj euro-literaturi, dok su ponajbolji naslovi te tematike ipak ispisani u jeku ratnog zveketa, više-manje ovdje i sada, bez vremena za artificijelne dorade pa i dan danas, poput Cvetnićeva Kratka izleta, smrdeći iz svake riječi na ZUON i DRNČ. Niti to mora biti pravilo – mjerilo može biti i potresno, iz europske perspektive o nama pisan roman, Po nalogu očeva Olivera Bottinija. Zona je zanimljiv komadić mozaik-romansiranja Domovinskog rata i ipak, neprijeporno, važan europski roman. Pri čemu je Énardova “lijenost” u okončavanju rečenice točkom njegov najnevažniji doprinos književnosti.