Žohar

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Snježana Husić

  • Broj stranica: 296

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266396-9

  • Naslov izvornika: Cockroach

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 420 g

Neimenovani glavni junak napustio je ratom opustošenu bliskoistočnu zemlju i utočište pronašao u hladnome kanadskom gradu. On je izbjeglica, stranac koji pokušava pronaći smisao života u stranoj zemlji. Ali sa sobom je donio velike tajne – obiteljsku tragediju koju nije spriječio i mladost protkanu preživljavanjem u ratu. I dok luta snijegom zametenim ulicama, ulazi u imigrantske kafiće i odlazi na psihoterapiju, zaljubljuje se u prekrasnu djevojku Shoreh, također izbjeglicu s Istoka, te shvaća da mora postati netko drugi, postati onakvim kakvim se u prošlom životu nije usudio biti...
Žohar, iznimno poetičan roman IMPAC-om nagrađenog Rawija Hagea, s mnogo gorkoga humora i briljantnih slika opisuje dramatičan i turbulentan život mladih imigranata na Zapadu u novom tisućljeću.

Hage je egzistencijalist i njegove je uzore lako prepoznati: Camus, Sartre, Céline, Houellebecq. U priči o zamišljenoj preobrazbi prirodno se naslanja na Kafku, ali svoje uzore usađuje u priču o imigrantima u Montrealu...
Quile & Quire

Prozaici su većinom ili stilisti, ili majstori zapleta, a Hage je svakako oboje. Zapanjujući je doživljaj kada pripovijedanje mijenja brzinu iz poetskoga u filmsko. Puške, noževi i brižljivo razrađene situacije zamjenjuju prizore iscrpljenosti, putenosti i hladnih ulica, ali sve je to izvedeno veoma vješto i dovedeno do uistinu uvjerljiva vrhunca.
The Guardian

Hage briljantno piše o skrivenim životima kojima je krcat suvremeni grad.
The Times

5.9.2012.

Začitavanje: Žohar

Booksa, B.Š., 5.9.2012.

Kanadu uglavnom zamišljamo kao pregolemu i prebogatu zemlju najvećim dijelom okovanu snijegom i ledom na čijem krajnjem sjeveru žive bijeli medvjedi i ostale, uglavnom bijele, životinje otporne na surovu klimu. I nešto malo Eskima, ponosnih starosjedilaca koji su tamo, zabundani u debele krznene kapute, od pamtivijeka. Na jugu, gdje su klimatski uvjeti ipak podnošljiviji, niknuli su gotovo svi veliki kanadski gradovi: Montreal, Ottawa, Toronto, Winnipeg i tamo na zapadu – Edmonton, Calgary, Vancouver. Život u manjim gradovima, zamišljamo mi, sličan je ili navlas isti kao u kultnoj seriji Život na sjeveru (Northern Exposure), premda je izmaštani Cicely, što nije nebitno, smješten na teritoriju Sjedinjenih Država (Aljaska). Kad smo već kod USA, od čije su granice svi veliki, gore pobrojani, gradovi (osim Edmontona), udaljeni jedva pedalj ili dva, recimo i to da Kanađane doživljavamo kao ljude koji su po svemu drugačiji od stanovnika Sjedinjenih Država. Države koja ovih dana, tjedana, mjeseci i godina, proživljava vrlo ozbiljnu krizu identiteta, toliko ozbiljnu da se i sam Obama mora svako toliko ukazati svojim sugrađanima i obećati im da će opet, jednog dana, USA biti 'svjetska sila broj jedan' i da će opet biti 'obećana zemlja' što već odavno nije.

Koliko god su ovi u USA, u našim očima i očima ostatka svijeta, preplašeni, nesigurni, živčani i do zuba naoružani – toliko Kanađane zamišljamo kao vrlo opuštene, nasmijane, sretne i nadasve miroljubive ljude koji ne bi ni žohara zgazili, a kamoli se samovoljno upuštali u avanturističke ratne pohode u dalekim zemljama.

Dakako, slika koju imamo o Kanadi donekle je ipak u suprotnosti sa stvarnim stanjem stvari jer evo, u jatu NATO-barjaka, abecedno odmah do našeg hrvatskog, vijori se i kanadski – s crvenim javorovim listom po sredini. Svejedno, Kanada je danas na samom vrhu nevelike liste 'obećanih zemalja', jedna od najomiljenijih destinacija za sve one tužne, nepregledne kolone ljudi koji iz zemalja poharanih ratovima, neimaštinom, glađu, represijom svake vrste; iz zemalja do srži izjedenih diktaturama, vojnim huntama, pohlepom i ludilom vjerskih i nacionalističkih vođa, za sve prognanike, izbjeglice ili kakogod ih nazvali – Kanada je san snova, zemlja slobode, pravde i velikih mogućnosti.

Godine 1992., nakon što je preživio dugogodišnji građanski rat i sve ono loše što dolazi poslije svakog rata, u Kanadu je iz Bejruta doselio i Rawi Hage. Književnik kojeg smo, ne tako davno, upoznali s De Nirovom igrom, ove godine vraća nam se s novim romanom Žohar.

Zaljubljen sam u Šohreh.

Ovom jednostavnom rečenicom Hage otvara radnju Žohara. Šohreh je početak i kraj, njegova ljubav, varljiva obala spasa za glavnog, neimenovanog junaka, nesretnog i izgubljenog u obećanom gradu Montrealu. On je odnekud s Istoka. Bježeći od samoga sebe i obiteljske tragedije (o čemu doznajemo kroz razgovore s psihoterapeutkinjom) došao je u Kanadu. Njegova priroda je koliko ljudska – toliko i priroda žohara. A žohar, to je biće koje, za razliku od čovjeka, u svakom trenutku točno zna što mu je činiti, biće koje s krajnje granice života i smrti promatra ljude, s lakoćom ulazi u njihove nastambe razotkrivajući laži koje oni moraju svakodnevno živjeti. On je izbjeglica, i čovjek i žohar, što je, kad malo bolje razmislite i ovladate tom spoznajom, pozicija nadmoćna gotovo svakom obliku života na zemlji. Ili barem onim oblicima života u Montrealu za koje je naš čovjek-žohar igrom slučaja vezan.

Postoji vidljivi, stvarni, i onaj nevidljivi, pomalo nestvarni Montreal napučen imigrantima iz cijelog svijeta. Mnoge od njih, poput profesora Jusufa – 'tog lijenog, umišljenog pseudofrancuskog intelektualca iz Alžira u odijelu od gabardena s uvijek istom uskom kravatom koja je bila krik sedamdesetih' - čovjek-žohar odmah je prozreo. Gadi mu se ta bijedna gluma kojom profesor pokušava zavarati i sebe samog i one druge, naivnije, iz imigrantskog lokala. Čovjek-žohar većinu ljudi čita kao otvorene knjige i jasno, većinu ih i prezire, on je samoga sebe već odavno prekrižio, eliminirao, i tek nesretnim slučajem još uvijek živi i kreće se. A živjeti znači, između ostalog, izložiti se pogibelji zaljubljenosti, ljubavi. Šohreh je nastanila njegove misli, srce i ispaćenu imigrantsku dušu, a njena životna priča podjednako je tužna kao i njegova ili njenog prijatelja Farhuda koji je u Iranu zatvoren zbog toga što je homoseksualac, pa ga je onda tamo, iz dana u dan, silovao jedan od čuvara.

Plešući po tankoj žici između ništavila i života, između ljubavi prema Šohreh i želje da odustane od prokletstva vlastitog postojanja, čovjek-žohar zaplesat će na listu-gondoli i svojim svjetlucavim krilima zakormilariti prema podzemlju.

Žohar je zavodljiva, tužna, ali i crnohumorna, priča o ljubavi, životu i smrti, nadanjima i beznađu, priča o imigrantskoj zajednici u Montrealu, u Kanadi, jednoj od posljednjih obećanih zemalja u ovoj grebenoj dolini suza današnjeg svijeta.

Sad kad se već udomaćio i svojim nas drugim romanom kupio do posljednje pare, očekujemo i prijevod Karnevala, najnovijeg Hagevog romana.

Zaključno – Žohar je roman koji preporučujemo bez i najmanje rezerve.

 

Netko mi je rekao da bih trebao pisati, i ja sam povjerovao

Jutarnji list, Adriana Piteša, 28.5.2013.

Rawi Hage imao je devetnaest godina kada je 1984. godine napustio Libanon. Iza njega je bilo iskustvo devet godina građanskog rata. Odselio se u New York, zatim u Kanadu gdje je završio studij i počeo se baviti fotografijom, povremeno zarađujući i kao taksist.

Godine 2006. objavio je svoj romaneskni prvijenac “De Nirova igra”, priču o dvojici prijatelja koji odrastaju u ratom zahvaćenom Libanonu, u podijeljenom Bejrutu. Dvije godine kasnije za roman u kojem, riječima kritičara Dragana Juraka, “nema politike, historicizma, folklornih stereotipa, moraliziranja, intelektualiziranja, samo žestoki koncentrat odrastanja u Bejrutu osamdesetih godina”, osvojio je Impac, jednu od novčano najizdašnijih književnih nagrada koja iznosi 100 tisuća eura. Hage je postao literarna senzacija, pisac dočekan kritičarskim panegiricima koji je u kratkom roku preveden na 30-ak jezika.

- Slučajno sam postao pisac. Netko mi je rekao da bih trebao pisati, i ja sam mu povjeravao. Retroaktivno gledajući; oduvijek sam imao potrebu za izražavanjem - pokušavao sam s glazbom, nisam bio dobar, pokušavao sam s fotografijom i napokon s pisanjem. Nisam postao pisac zbog romantične predodžbe o životu pisca. Sada mi je ugodno, donijelo mi je sigurnost i neko ću se vrijeme toga držati.

Tri romana

Iza Hagea, gosta ovogodišnjeg Festivala europske kratke priče, sada su tri romana, dva prevedena na hrvatski u izdanju Frakture i prijevodu Snježane Husić.

Uz “De Nirovu igru” prošle je godine preveden i “Žohar”, roman o mladom, istraumatiziranom izbjeglici iz ratom poharane zemlje na Bliskom istoku koji pokušava naći svoje mjesto u Kanadi. Dva romana koja se lako mogu promatrati i kao svojevrsna cjelina jedne priče, uz to i autobiografske. Potpuno pogrešno, kaže Hage.

- Mnogi bi voljeli da je ‘Žohar’ nastavak mog prvijenca, ali on to nije. Što se tiče autobiografije, ‘De Nirova igra’ jest zasnovana na iskustvu građanskog rata koji sam proživio kao dijete, a ‘Žohar’ se oslanja na moje iskustvo imigranta, za mene teže nego što je iskustvo rata. Pisanje tih romana vratilo mi je brojne uspomene, bilo je emocionalno iscrpljujuće, ali to nisu moje priče. Kada sam počeo pisati, bio sam svjestan da pišem književno djelo, a da ne dokumentiram rat ili imigrantsko iskustvo.

Engleski koji je prihvatio za jezik svoje proze Hageu nije materinski jezik.

- Nije to bila politička odluka. Kada sam došao u New York, nisam mogao pronaći knjige na francuskom ili arapskom pa sam počeo čitati na engleskom. Tijekom studiranja engleski je postao jezik u kojem se najugodnije osjećam dok pišem. A i nisam tako poseban, pripadnici naroda s tzv. periferije često prihvaćaju velike jezike te u njih utkaju nešto svoje.

Ekstremizam ili seks

S recepcijom svojih djela na Zapadu Hage može biti zadovoljan. “Žohar” je u Kanadi i česta tema doktorata. No, Libanon je druga priča.

- Tamo me nitko ne poznaje. Knjige jesu prevedene, ali malo tko zna za njih i ne pozivaju me da ih predstavim. ‘De Nirovu igru’ čita dijaspora. Što se tiče kulture, na tamošnjoj televizija vlada shizoidna situacija: prolazi ili vjerski ekstremizam ili seks. Pisac tome teško može konkurirati. Da, naravno da me to boli. Kako ne bi boljelo kad vas zovu sa svih strana svijeta i prevode vaša djela, a u vlastitoj zemlji nisu nimalo zainteresirani za ono što radite.

 

Rawi Hage: Žohar

www.mvinfo.hr, Dragan Jurak, 19.9.2012.

Što može socijalna psihoterapija bogatih sjevernih zemalja s brkatim južnjačkim majkama koje se nikada ne smiješe?

Kanadska psihićka kaže neimenovanom imigrantu iz jedne bliskoistočne zemlje neka joj priča o majci. Imigrant je pokušao počiniti samoubojstvo ali grana u parku nije izdržala. Trkač u tajicama odjurio je obavijestiti policiju i učas su do tamnokošca s omčom oko vrata i granom na jednom njenom kraju dogalopirala dva policijska konjanika na veličanstvenim konjima. U filmovima konjica uvijek dolazi u posljednji čas. Ni ovoga puta konjica nije omanula. No nema happyenda za crvenokošce i tamnokošce u westernu. Umjesto odlaska u zalazak sunca, imigrant je završio na socijalnoj psihoterapiji i procjeni psihičkog stanja koju plaćaju kanadski porezni obveznici.

I sad ga psihićka pita da joj priča o majci. Imigrant kaže da je imala vunastu kosu, i da kad nije miješala kuhačom u metalnom loncu, onda je djecu s istom kuhačom ganjala po stanu, uz kletve i obećanja da će im svojim rukama iskopati grob.

Ne znajući kud bi smjestila tu neobično strastvenu majku psihićka pita je li ju volio, je li bila dobra prema njemu? Da, odgovara tamnoputi nesretnik iz parka, razmišljajući da će ako još nešto kaže ostati u maloj ordinaciji sljedeća dva sata. Ali psihićka ne odustaje samo tako. Na Zapadu kao da imaju običaj stalno svrdlati po majkama. Je li pokazivala nježnost? Možete li ispričati neki radostan događaj povezan s majkom? Bi ste li rekli da vas je majka othranila? Međutim psihoterapijsko pitanje hrane samo dodatno zbunjuje imigranta koji se posljednjih mjeseci nalazi na rubu gladi.

Ako se prisjetimo “De Nirove igre”, Rawi Hageova prvijenca i dobitnika međunarodne književne nagrade IMPAC Dublin, pa lik majke iz tog romana pokušamo spojiti s novim Hageovim romanom, onda se rafal psihićkinih pitanja čini na mjestu. U “De Nirovovoj igri” Rawi Hageov pripovjedač, tinejđer s ulica kršćanskog dijela Bejruta, okružen je smrću. Bomba sa suprotne strane grada ubila mu je oca. Koju godinu kasnije druga bomba je uletjela u kuću i ubila i majku. Sprovod majke mladiću će ostati u sjećanju po ženi koja se bacila na otvoreni lijes i zapodjenula razgovor s majkom kazavši joj da je njen sin dobro i da je ovdje; po debelom svećeniku koji je mašući kadionicom hodao kroz stan, raspršujući tamjan po tinejđerskim posterima polugolih djevojaka i nogometaša; i po tome kako je on tokom sprovoda najviše razmišljao o cigareti.

Mladić je bio od glave do pete okupan u krvi građanskog rata. U Pariz je emigrirao u stanju šoka, kao da je bomba upravo sada udarila u kuhinju, kao da mu još uvijek tutnji u ušima i sijeva pred očima. Riječ je bila o ozbiljnom posttraumatskom stresu zbog kojeg nismo bili sigurni na što je mladi emigrant spreman. Pratili smo ga do odlaska u Kanadu za koju je dobio vizu kao politički progonjena osoba.

Tamo negdje gdje završava “De Nirova igra” započinje “Žohar”. Libanonskog emigranta sada susrećemo u svijetu obilježenom socijalnom pomoći, socijalnom psihoterapijom, i kretanjem unutar zatvorenog emigrantskog bliskoistočnog-perzijskog kruga. Ali kao što se Hageova biografija samo u osnovnim točkama poklapa s polaznom i završnom točkom “De Nirove igre”, tako se Hageova dva romana mogu povezati samo po tome da su oba pripovjedača rođena u Libanonu, da su obojica imali traumatično iskustvo u rodnoj zemlji, i da su obojica emigrirala u Kanadu.

Hage ne povezuje majku iz “De Nirove igre” s majkom u “Žoharu”, niti pripovjedača iz svog prvog romana s pripovjedačem njegovog okvirnog nastavka. De Niro je bio pretraumatiziran i prenestabiln lik da bi Hage uopće mogao nešto literarno s njim nastaviti. On je mogao odlutati u bijelu pustoš, raznijeti se eksplozivom u parku, ili jednostavno postati književnik. Pokušaj samoubojstva vješanjem za njegovu traumu ne bi bio dostatan lijek. Pa tako u nastavku De Niro postaje Žohar. Umjesto “Lovca na jelene” i ruskog ruleta ovdje imamo Kafkin “Preobražaj”. Sitni libanonski provalnik i u Kanadi povremeno provaljuje u tuđe stanove, zamišljajući se kao žohara koji neprimjetno prolazi ispod vratiju i spretno se kreće instalacijama.

Imigrant bi više želio da bude poni ili tigar, neka umiljata ili neka opasna životinja. Možda neka životinja iz “Knjige o džungli” poput Balooa ili Shere Khana, a ne životinja iz “Preobražaja”. Ali ovo je imigrantska priča. Psihijatri ne mogu dešifrirati fenomen brkate južnjačke majke, a imigranti se poistovjećuju samo sa životinjama nametnicima, prezrenim životinjama iz sjene ljudskog svijeta.

Hage fino slaže tu priču. Već i u “De Nirovoj igri” mogli smo vidjeti s kakvom žestinom piše. U “Žoharu” sve se sklapa u jednu logičnu - ali i pomalo shematiziranu konstrukciju. Trauma imigracije nadovezuje se na traumu odrastanja na Bliskom istoku, a ona se nadovezuje na traumu sestrinog braka s lokalnim falangistom. Konstrukcijski sve je čisto - ali zadnjih dvadesetak-tridesetak stranica odviše je predvidljivo zatvaranje romana.

Snaga “Žohara” je u imigrantovim seansama s psihićkom, i u bljeskovima Hageovih rečenica koje nisu nakon “De Nirove igre” izgubile svoju inicijalnu žestinu.