Život bez imena
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 368
-
Datum izdanja: svibanj 2011.
-
ISBN: 978-953266238-2
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 480 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,37 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Život bez imena Vladimira Stojsavljevića jedan je od onih romana koji će nesumnjivo uzburkati našu javnost. Ovaj beskompromisno pisani roman kroz dvije paralelne priče progovara o životu Marije Magdalene, Isusu, Međugorju, Sarajevu...
Život bez imena roman je koji o vječnim temama istini i laži, ljubavi i mržnji, dobru i zlu pripovijeda na sasvim novi način. Vladimir Stojsavljević paralelnim pričama stvara sliku o ljudskoj prošlosti i sadašnjosti, a kroz likove Marije Magdalene, Isusa, Marije, Poncija Pilata, međugorskih vidjelica Marije i Varje, njihovih roditelja, udbaša te Sarajlija od psihologinje Zuhre do stare povjesničarke Estere ispisuje veličanstveni roman o ljubavi.
Život bez imena govori o ženama u teškim vremenima u kojima one u žrvnju između politike, vjere i ljubavi uvijek biraju emociju i za nju su spremne podnijeti svaku žrtvu.
Položaj žena ne mijenja se tisućljećima
Glas Slavonije, B. Vincek, 30.08.2011.
PULA - Na maloj pozornici knjižare Castropola predstavljena je knjiga “Život bez imena” Vladimira Stojsavljevića, u sklopu programa Sa(n)jam u Castropoli, koji će se održavati gotovo svake subote sve do Sajma knjige u Istri. O knjizi su, osim autora, govorili Magdalena Vodopija i urednik Seid Serdarević, a ulomak iz knjige koja povezuje Isusovo doba s Međugorjem i Sarajevom 80-ih pročitala je Jasna Kovačević.
Stojsavljević je 90-ih u Puli stvarao Međunarodni kazališni festival mladih koji je iznjedrio generacije glumaca, dramaturga, redatelja i plesača.
“To su moje prijateljice, ali i moja majka i moje dvije sestre. Taj ženski temperament ispričan u knjizi ima vezu sa stvarnošću. Emocija koja je u knjizi prisutna jest ženska, ali je istovremeno i duboko ljudska. Čini mi se da se, što se žena tiče, stvari nisu puno promijenile u zadnje dvije tisuće godina. Upravo je to bila jedna od nakana pisanja knjige, spojiti dvije vremenski jako udaljene priče i opisati kakav je položaj žena. Socijalizam je ženu želio postaviti kao važno biće, no u tome, kao ni u mnogo čemu, nije uspio. Roman ujedno postavlja pitanje i tko su “drugi” i zašto se ne priznaju. Zašto ne priznajemo druge kulture i druge religije. Što se stanja u društvu tiče, svijet u kojem živimo nije tako različit od odvratnog Rima. Ljudi se i dalje dijele na robove i robovlasnike, samo što je potonjih manje”, rekao je autor za ženske likove u knjizi.
Urednika Serdarevića zanimalo je zašto se, osim Judeje i Međugorja, odlučio prikazati i Sarajevo. “Sarajevo i njegovi ljudi bili su za nas nešto najvažnije 70-ih i 80-ih. Sve što se tamo radilo, od Bijelog dugmeta pa do nesretnog Kusturice, bilo je važno i pokušavalo nas je uvući u povijest, a ona se ne sastoji od neodgovornosti i emocija. Povijest zahtijeva odgovornost za svaki čin i napredak koji taj čin proizvede. Prava povijest počinje s odgovornosti. Sarajevo je tada bio ideja kolektiva koji se zvao Jugoslavija i trebalo ga je uništiti kao što su Rimljani uništili Jeruzalem”, kazao je Stojsavljević.
Roman “Život bez imena” kroz središnju priču o Mariji iz Magdale, koju je Isus prozvao Magdalenom, govori o svevremenskoj i neuništivoj ljubavi i ženama koje će zbog ljubavi bez kolebanja podnijeti žrtvu.
Vladimir Stojsavljević: Zreli pripovjedač na kojeg trebamo sve ozbiljnije računati
Jutarnji list, Jagna Pogačnik, 26.10.2011.
U to kako na Vladimira Stojsavljevića kao pripovjedača treba ozbiljno računati, mogli smo se uvjeriti već nakon što je objavio svoj prvi, hvaljeni roman “Pula”. No, vjerujem da nitko, osim valjda njegovih prijatelja i nakladnika, nije mogao ni slutiti kako će se razvijati njegov prozni rukopis i da će se nepune dvije godine poslije pojaviti s tako kompleksnim i 'ozbiljnim' romanom kao što je “Život bez imena”.
Kad upotrebljavam tu nezgodnu odrednicu “ozbiljan” najmanje mislim na količinu napisanog teksta (a i ona je impozantna), a najviše na pripovjedački mar koji podrazumijeva određene istraživačke predradnje, odabir takve teme i načina pripovijedanja kakvi znaju biti skliski teren za manje talentirane autore, kao i pripovjednu disciplinu koja je bila potrebna da se sve fabularne linije, mnoštvo likova i temeljna 'ideja' romana sklope u zaokruženu cjelinu koja 'drži vodu', ali i čitateljsku koncentraciju.
Mnogo je aspekata o kojima se može govoriti u slučaju ovoga romana koji na prvi pogled čak pomalo pretenciozno spaja Isusov život i nauk sa međugorskim “vidjelicama”, Jeruzalem Isusova vremena sa Sarajevom neposredno prije početka ratne opsade, prošlost i sadašnjost.
S jedne strane, Stojsavljević se upustio u provokativno nadopisivanje službene Isusove biografije, osvjetljavajući neke kontroverzne detalje iz vizure Marije Magdalene, žene koja je voljela Isusa i rodila mu sina Mojsija, i potom uspostavio transvremensku vezu s atmosferom Jugoslavije pred raspad, preko djevojke Marije, jedne od “vidjelica” iz Međugorja. Ta “očica” koja spaja stoljeća, službenu i neslužbenu povijest, te snažno povezane dvije ženske vizure na kojima Stojsavljević gradi svoj roman, kada se ovako navedu možda i djeluju nategnuto razbacivanje “velikim” temama, ali u praksi je zapravo posve drukčije. One su pomno izabrani simboli kroz koje autor progovara o vječnim temama istine i laži, ljubavi i ljubomore, jakim i slabim povijesnim likovima.
Dakako, ta “slaba” mjesta, ako ih uopće i ima, u službenoj povijesti rezervirana su za žene i o tome se zapravo radi u “Životu bez imena”, koji polako i sigurno zadobiva konture romana o ljubavi, emocijama i izboru između ljubavi i dužnosti, pa se na toj velikoj i uzavreloj Stojsavljevićevoj pozornici dvije paralelne priče, o dvije Marije, stapaju u jednu, vječnu, žensku.
Nakon što pročitate ovaj roman o ženama izbačenim iz povijesti, tim životima bez imena, ukoliko to još niste posve ćete sigurno revidirati svoje mišljenje o tzv. “ženskoj književnosti”, jer je ovo jedan od najženskijih rukopisa koje ste čitali. Sve te Judine izdaje, komunističke represije, sva ta svjetina i rulja koja je stoljećima ostala ista i nesenzibilna na izuzetne pojedince i sudbine, taj Jeruzalem i to Sarajevo, u kojem samo što nije počela opsada (jer se uvijek uništavaju gradovi u kojima počinje utopija!), plastično opisani likovi, tu su samo kako bi pojačali dramatiku i dinamiku, ali ono što je sama bit ovoga romana sadržano je u interpretaciji tajanstvenog zapisa Marije iz Magdale koji dolazi u ruke i um Marije iz Međugorja - “Stoljećima je ime, bez biografije, a ovo u tvojoj teci je ta biografija, samo bez imena”.
Stojsavljević svojim gotovo grandioznim romanom, koji bi za neke mogao biti i podosta provokativan prije svega zbog korištenja i revidiranja kršćanskog nauka, ispisuje nešto kao spomenik ženama kroz povijest, onima koje su poput Šimunovićeve junakinje imale želju protrčati ispod duge. Dvije Marije, njihove ljubavi, snaga i borba s ustaljenim i od svjetine prihvaćenim društvenim vrijednostima, upečatljiviji su likovi suvremene hrvatske proze.
Kao i Marija Magdalena u biografiji koju zapisuje i posreduje, Stojsavljević zna da to treba zabilježiti, u književnosti, ako u povijesti već nema mjesta.