Živjeti na kraju vremena

Special cijena 236,16 kn Redovna cijena 262,40 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Srećko Horvat

  • Broj stranica: 624

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266387-7

  • Naslov izvornika: Living In The End Times

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 234 mm

  • Težina: 1 060 g

Posljednji primjerci! DVA TJEDNA kupovine najbolje literature, do 2. 10. – uz 10% popusta i besplatnu dostavu! Samo u Frakturinoj web-knjižari. Možete naručiti i mobitelom na *335 ili e-poštom na prodaja@fraktura.hr. Ponuda vrijedi do isteka zaliha.

Svakoga dana sve je jasnije i vidljivije da se globalni kapitalistički sustav približava apokaliptičnoj nultoj točki. Njegova su četiri jahača Apokalipse ekološka kriza, neravnoteža u ekonomskom sustavu, posljedice biogenetičke revolucije te eksplozivni rast društvenih podjela. No je li to kraj svijeta, ili samo kraj svijeta kakav poznajemo? Slavoj Žižek u svojoj najnovijoj knjizi Živjeti na kraju vremena kao i uvijek briljantno analizira sadašnju krizu te pogađa srž problema. Zapadna civilizacija u suočavanju s ekonomskom krizom koja ju je pogodila mora proći pet stanja: poricanje, bijes, cjenkanje, depresiju i prihvaćanje. Najopasniji filozof Zapada u knjizi Živjeti na kraju vremena pokazuje i dokazuje da kapitalizam kakav danas živimo nije održiv te da je vrijeme za promjene, a to se može dogoditi samo redefiniranjem komunizma. Slavoj Žižek aktualniji je nego ikad.

Danas je Žižek ono što je Jacques Derrida bio osamdesetih – mislilac kojeg su izabrali mladi europski avangardni intelektualci.
The Observer

Strast čovjeka čiji rad stvara nesiguran viseći most iz crtića između sitnica popularne kulture i velikih apstraktnih problema egzistencije okrepljujuća je, zabavna hrana za sve znatiželjne umove.
Daily Telegraph

Žižek iznimno samouvjereno spaja psihoanaličku teoriju i teoriju historijskog materijalizma.
Social Text

4.6.2012.

Slavoj Žižek : Živjeti na kraju vremena

Moderna vremena Info, Dario Grgić, 01.06.2012.

Kod druge još nisam bio siguran, ali kod treće Žižekove knjige (koju sam čitao) bio sam posve uvjeren: Slavoj Žižek još uvijek piše onu prvu knjigu (koju sam čitao). Ili: radi se o autoru koji piše samo jednu knjigu, koja u procesu beskonačne montaže pred čitatelje dolijeće pod različitim naslovima.

Da ja to nisam zločest? Uvijek sam bio zločest, ali nije to u pitanju. I nije li tako da je procesu montaže izvrgnut vanjski svijet koji onda svojim vazda identičnim početnim premisama Žižek izvrgava analizi? Veliko Drugo samo se perpetuira u vječnom vraćanju istoga, pa ozbiljan teoretik ni nema izbora do slijediti ga sa svojom teorijskom kutijicom, u bjesomučnome vrebanju Novoga, Događaja, one jedinstvene prilike kada se u jedno stapaju historicizam, historija i humanitet, od kojega automatski otpada prefiks post. Lacanovo Simboličko, Imaginarno i Realno pretaču se u pojam duha apsolutnog nezadovoljstva - koji se doduše ne poklapa s Hegelovim Apsolutnim duhom, ali, kao i šezdeset posto Lacana (ispričavam se na provali statističkoga grubijanstva), na Hegela neodoljivo i nadasve šarmantno - podsjeća.

Kako je to - živjeti na kraju vremena? Svojedobno sam vidio jednu sliku, snimljenu “onih dana”, u Beogradu, dok je Milošević bio “sve i sva”. Uz likove poput Šešelja i Kalajića, Isidore Bjelice i Nebojše Pajkića dao se usnimiti i filozof Slobodan Žunjić. Prekrštenih, doduše, ruku, kao da je poručivao: ništa se, roćko moj, ne dade učiniti - pobijediti ne možemo, pridružiti se možemo: apokalipsa je sljedeće poglavlje vrijedno učestvovanja. Usnimljeni su izgledali kao da su pod nekom svojom privatnom kupolom, u umjetno stvorenim apokaliptičkim okolnostima, u stanju između veselja što nisu sami i potrebe da zamišljenim izrazima lica izraze zabrinutost jer stvar (ma koja bila) odlazi do vraga.

Žižek je, naravno, sto puta veći format od takvih vitezova sudnjega dana, ovo je više reakcija na sliku života u posljednjim vremenima, na potrebu izražavanja brige mislilaca raznih provencijencija povodom darmarnog trenutnog stanja svijeta koje je pred samoukinućem: da se razumijemo, da nema djece (koja će ionako ponoviti naše greške, tako da... ) svijeta ne bi bila posebna šteta. Ponovni povratak ravnodušnosti koju Žižek u “Živjeti na kraju vremena” locira u dokumentarcima na National Geographicu, gdje imamo priliku zabilježenu vidjeti potpunu odsutnost životinja iz našeg tricentričnog svijeta, njihovu potpuno stopljenost s “prirodom” - stanje kojemu se, da se vratimo fotografiji Žunjića prekriženih ruku, Žižek ne želi pridružiti u istoj mjeri u kojoj nije čovjek koji tako lako preklapa ruke preko prsišta.

Što se tiče prefiksa post: Žižek je definitivno postmoderni mislilac koji bi sada snažno htio pravu, modernističku filozofsku knjigu od preko 1000 stranica (i uspio je: “Less Than Nothing: Hegel and the Shadow of Dialectical Materialism” broji 1056 stranica), on je u životnoj fazi kada s aerodroma odlazi na kolodvor i nastoji (u tome smislu) uhvatiti zadnji vlak. Premda, njegov opus (koji fanovi dijele na A, B i C produkciju), pamti “klasičnija” djela ambicioznijih stremljenja: “Sublimni objekt ideologije”, “Škakljivi subjekt”, “Paralaksa”...

Njegov utjecaj po ovu našu domaću scenu je vjerojatno fatalan. Čak i ljudi koji su zarana stekli vlastitu zrelost (kao da je drugačija uopće moguća), nakon susreta s divom iz Ljubljane, mijenjaju diskurs, tako da se od manjih formata ni ne treba nadati da zadrže ili steknu (nešto kao) svoj glas - mnogi su danas usvojili njegov stil (ne treba se zavaravati da su usvojili i vještinu, erudiciju i tako dalje), i na nekakvoj sedmorazrednoj razini pletu o svemu i svačemu - nedostaje još samo da se pritom svi skupa drže za ruke pa bi efekt komune bio potpun.

Idejno-ideološki i političko-pragmatički Žižekov program (jer tu se prije svega traže odgovori, onako kako se konzumira hostije, širom otvorenih usta) zasjenjen je spomenutim stilom, koji “samu stvar” iznosi mješavinom apodiktike, sofistike, dijalektike a la Lacan via Heidegger (propušten kroz kritiku) s pasažima Hegela, paradoksi, paralakse, povijest, historija, historicizam, Hollywood, onda opet Hollywood, ali ovaj puta na koljenima, stisnut kinematografijom trećega svijeta, ovdje su i Lernejska Hidra suvremene subjektivnosti, ljubav, brak (legalizirani način života bez seksa, kako kaže Žižek), masovna kultura i elitni proizvodi ruku pod ruku, Brecht i “Kung Fu panda”, Chesterton i Van Damme, s jednim okom stalno upućenim prema tihoj većini, za koju kaže kako “nije glupa” i za koju ima lijeka: “način da se osobodimo svojih gospodara ne sastoji se u tome da čovječanstvo samo postane kolektivni gospodar nad prirodom, već da prepozna prijevaru u samome pojmu Gospodara”.

Proces Žižek dijeli u pet faza: poricanje, bijes, cjenkanje, depresija i prihvaćanje. Poricanje povezuje s liberalnom utopijom, bijes s teološko-političkim aspektom, cjenkanje s političkom ekonomijom (ekonomija je uvijek politička, kaže), depresiju s uzdizanjem proleterskog cogita, dok je prihvaćanje ponovno zadobivena ideja. Koja ideja? Prvo Žižek zaključuje kako danas svi služe (kao u Kafkinoj priči, gdje su svi glasnici koji pronose besmislene poruke, jer nema kralja), i da bi bilo osvježavajuće kada bi netko (napokon) rekao: Ja sam gospodar, mene služite! Izlazak studenata na ulice, njihovo podvrgavanje kolektivnoj Istini, koja, “dakako, uopće nije istina: u njoj je istina u štrajku, a prava dimenzija istine nestaje”, što je Lacanova izjava povodom studentskih demonstracija 1968. i pokazuje meštrov odnos prema konkretnom kolektivnom odgovoru, prema zbroju niza parcijalnih pobuna u jednu...Lacanovu tezu Milner je okarakterizirao kao liberalnu, “upravo u smislu da poništava Realno koje susrećemo na kolektivnoj razini.” Političko je ovdje obezvrijeđeno kao polje imaginarnih i simboličkih identifikacija, što Žižek povezuje s liberalističkom premisom istine kao nominalizma: “istina je pojedinačna, društveno može samo pružiti neutralni okvir za interakciju i samoostvarenje pojedinaca.”

Žižek pita: “Što ako u njemu susrećemo realno antagonizama?” Diskurs Sveučilišta kao diskurs Razuma zauzeo je mjesto Gospodara, a ključ događanja iz '68. bio je uspon novog 'duha kapitalizma', tj. hijerarhijska fordistička struktura proizvodnje postupno je napuštena i zamijenjena mrežnim oblikom organizacije utemeljene na inicijativi zaposlenika i autonomiji radnog mjesta.” Pobunu je u sebe usisao i obradio libertarijanski revolt protiv ugnjetavalačkog kapitalističkog sistema i real-socijalizma. Ovdje Žižek razlikuje dvije etape: tehnološko-neideološku 80-tih i 90-tih godina prošloga stoljeća sada istiskuje sve veća upotreba društveno-ideoloških motiva: ekologija, društvena solidarnost, itd. Naravno, ovdje dolazi do paradoksalnih situacija gdje imamo konzumerizam koji tobože djeluje protiv zala koje je sam prouzročio. Primjer: kupite li cipele TOMS par cipela dobiti će i siromašno dijete; strujni krug je uspješno uspostavljen.

Žižek ne misli da je promjena svijeta san. Po njemu, prava utopija je vjerovanje da se postojeći sustav može održati: “jedini način da budemo istinski 'realistični' jest da mislimo ono što unutar koordinata tog sustava ne može ne izgledati nemoguće.” Što nam je činiti? U najmanju ruku, piše Žižek, “potražiti tragove novoga komunističkoga kolektiva u postojećim društvenim ili čak umjetničkim pokretima.” Potrebno je otvoriti mogućnost za pogled kakav nije bio uračunat u sistem. Način na koji prevratnički pokreti dolaze iz budućnosti prema nama Žižek je pokazao knjigom “In Defense of Lost Causes” - budućnost je utkana u našu prošlost, ona je sastavljena iz iznevjerenih dijelova naših nastojanja, i gdje Žižek piše: dajmo šansu diktaturi proletarijata.

Potragu za mogućnošću utopijskog društva Žižek usmjerava prema umjetnosti (zapravo, to je lov na tragove mišljenja) i za Kafku zapisuje kako je utopijsko društvo mogao zamisliti samo među životinjama - Kafkinu utopiju imamo svakodnevno u dokumentarcima National Geographica... Kako bi trebala izgledati komunistička kultura? Totalna forma uranjanja u društveno tijelo...zajednička društvena izvedba koja bi svojom “totalizirajućom” žestinom sve dobre liberale dovela u stanje šoka...sve liberalnoindividualističke predrasude ovdje trebaju biti napuštene... svaki pojedinac treba biti uronjen u masu... bez kritičke distance...

Jer, sam čin pretjerane identifikacije s totalitarizmom suspenzira zbiljski totalitarni ideološki prostor. Umjetnici trebaju biti hvaljeni, ali: “ne bi im se trebale dati nikakve materijalne privilegije poput izuzeća od rada ili posebnih obroka.” Ono što bi bilo suspendirano nije “racionalno Sebstvo” nego instinkt preživljavanja: lišeni tog straha rascvjetali bismo se u individue kakve možemo biti: u neurotike, opsesivce, paranoike i shizofenike, mogli bismo slobodno biti oni koji su uvijek bili odbačeni.

Paralaktičkom pogledu u “Živjeti na kraju vremena” dodano je paralelno mišljenje antinomija. Život je konačan i život je beskonačan. Kako da ne. Žižek se čudi militantizmu D. T. Suzukija te i ovom knjigom svoje fanove ostavlja bez oružja, kao da će vladavinu proletarijata biti moguće zasnovati nekako drugačije a ne u obliku imperija posebnoga tipa. Što bi ovaj posljednji staljinista morao znati. Sustav jedva čeka da nam se dogodi fenomen sto i prvog majmuna, da napokon shvatimo, i onda će nas pustiti.

Jer, filozofija je igra. Igra bez granica i igra bez konkretnih obaveza. Žižek bespotrebno zbunjuje “raju”. Ali: obavezno je to štivo za buduće pomoćnike ministara. Ako je on najopasniji filozof Zapada, ne usuđujem se ni pomisliti kakvi su ostali.

22.11.2012.

Kritika liberalne ideologije

Novosti, Boris Postnikov, 19.12.2012.

Recepcija Slavoja Žižeka u Hrvatskoj opisala je elegantan lûk: od donje amplitude discipliniranog prešućivanja, preko gornje točke kolektivne fascinacije pa opet nadolje, prema sve oštrijoj kritici. Još prije samo desetak godina globalni teorijski superstar kod nas se u vidu reference javljao sporadično, na samim rubovima akademskog polja. Prijevod “Sublimnog objekta ideologije”, njegovog prijelomnog naslova, kao da je 2002. najavio obrat. Uslijedile su godine ubrzanog hvatanja koraka s propuštenim tekstovima, nakladnici su vrijedno pratili zahtjevan autorski tempo, Subversive Festival dovodio ga je svake godine u prekrcanu dvoranu zagrebačkog kina “Europa”, pisale su se recenzije i diplomski radovi, snimali intervjui i predavanja, ugostio ga je i nezaobilazni Aleksandar Stanković, mada ima samo jednu doktorsku disertaciju... I naravno da je takva adoracija morala proizvesti odgovarajuću iritaciju.

Recepcijska klackalica

Sve je više napada na Žižeka; za sada, doduše, uglavnom u manje vidljivim zonama medijskog polja, u stručnim časopisima i akademskim publikacijama. Moglo bi se reći, zapravo, da nas je recepcijska klackalica, zaljuljana gore-dolje, naposljetku dovela u ravnotežu s onim dijelom svijeta u kojem Žižek već više od dvadeset godina važi za jedno od ključnih imena suvremene teorije: i tamo golemu popularnost prate brojne, često utemeljene i opravdane optužbe za površnost, preelastično korištenje pojedinih teorijskih koncepata i neobavezno parazitiranje na interpretacijama drugih autora.

Žižekove novije knjige kao da na takve prozivke pokušavaju odgovoriti prijeteće velikim opsegom: u nas još uvijek neprevedena “Less Than Nothing” ima više od tisuću stranica, “Paralaksa” skoro petsto, “Živjeti na kraju vremena”, evo, preko šesto... Ipak, to nije dovoljno, jer unutar korica nailazimo opet na onaj dobro poznati diskurzivni zabavni park: nepregledno polje (pop)kulturnih referenci provučenih kroz lakanovsku psihoanalitičku aparaturu, hegelovsku dijalektiku i središnje koncepte marksizma kako bi se razvila provokativna dijagnoza našeg ideo-političkog prezenta. Ako skoro da i nema njegove knjige u kojoj, recimo, nije prepričao čuvenu dosjetku Fredrica Jamesona o tome da je danas lakše zamisliti smak svijeta nego krah kapitalizma, u “Živjeti na kraju vremena” kao da je odlučio na njoj utemeljiti cjelokupno izlaganje.

Na samome početku ustvrđuje kako je evidentno da nas kapitalistički sistem vodi prema apokalipsi, jer neprestano zaoštrava ionako radikalne društvene podjele, iscrpljuje prirodne resurse, zapleće se u inherentne kontradikcije i biogenetičkom revolucijom relativizira sam pojam ljudskosti; iako smo svjesni da je perspektiva ovakvog stanja stvari kolaps, u praksi slijedimo fetišističku formulu “znam da je tako, ali ipak se ponašam kao da ne znam”.

U zabavljačkom kostimu

Da bi se podcrtala neumitnost suicidalnih tendencija kapitalizma, izlaganje je organizirano prema poznatom psihologijskom modelu individualnog žalovanja. Suočeni s fatalnom viješću, poput saznanja o smrtonosnoj bolesti, prolazimo kroz pet faza: poricanje, bijes, cjenkanje, depresiju i pomirenje; svakoj od njih posvećeno je po jedno poglavlje knjige. I eto kako odmah, već u strukturiranju teksta, Žižek navlači prepoznatljiv zabavljački kostim: analogiziranje individualnih i društvenih fenomena rijetko je problematičan teorijski potez, koji reducira kompleksnost socijalnog polja na intuitivno prihvatljivije psihološke obrasce isključivo radi efektnog dojma. Ako takav faux pas sebi može dopustiti, recimo, Naomi Klein u “Doktrini šoka”, kada vuče paralele između CIA-inih psiholoških eksperimenata i sistemskih udara neoliberalnog kapitalizma, intelektualac teže kategorije, poput Žižeka, ipak bi trebao biti oprezniji. Ali njega to, čini se, ne zabrinjava: važno je da je tu zgodan koncept, koji će dati prepoznatljivost ovom izdanju teorijsko-kulturalnih vrludanja...

OK, prigovore knjizi moglo bi se navoditi u opsegu koji bi višestruko nadišao prostor predviđen za ovaj tekst; u trenutku kada se spominjana recepcijska klackalica spušta nadolje, međutim, čini se da je ipak važnije pokušati spriječiti da ona nepotrebno i nepromišljeno ne tresne o tlo. Jer, nije baš da je Žižek bez ikakvoga razloga postao tako važno teorijsko ime. “Živjeti na kraju vremena” podsjeća nas, među ostalim, na posebno značajnu dimenziju njegovog rada: kritiku ideologije, i to prvenstveno one liberalne, posvećene upornoj promociji tolerancije. Na tom planu Žižekova interpretativna vještina ostaje fascinantna čak i kada je očito da samo varira ranije formulirane teorijske postavke. To je, recimo, samo prvi u nizu razloga da se pročita i ova njegova knjiga, a već je i on sasvim dovoljan...