Živeći s Caligulom
24,99 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 288
-
Datum izdanja: listopad 2023.
-
ISBN: 978-953358626-7
-
Vrsta uveza: Tvrdi s ovitkom
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 16,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Živeći s Caligulom, Izabrane pjesme Gorana Babića, jednog od najvažnijih hrvatskih pjesnika, u izboru Sanjina Sorela, vraća na književnu scenu veliko, zaboravljeno i izbrisano pjesničko ime. Goran Babić, lucidnog, drugačijeg i samouvjerenog pjesničkoga glasa, od svoje prve pjesničke zbirke hrvatsku je poeziju neprestano iznenađivao i izazivao, suočavajući se sa svojim neospornim, hrabrim pjesničkim talentom. Živeći s Kaligulom uskrsnuće je poezije Gorana Babića u našoj književnosti. Samim time ova je knjiga izvanredan događaj, neočekivan lom simetrije kojim se napokon suočavamo s nepravdom nanesenom velikom pjesničkom glasu.
Knjiga izabranih pjesama Gorana Babića označava povratak tog zanijekanog pjesničkog velikana
Dragan Markovina, Telegram, 6. siječnja 2024.
Pjesme u izboru Sanjina Sorela i izdanju Frakture vraćaju na književnu scenu veliko, zaboravljeno i izbrisano pjesničko ime
Lom koji se u hrvatskom društvu dogodio početkom devedesetih godina nigdje zapravo nije publicistički ili znanstveno obrađen, a čak je i u književnosti zanemaren, izuzmemo li donekle knjigu Dejana Jovića “Rat i mit”, te romane “Splitting” Damira Pilića i “Konstantin Bogobojazni” Sime Mraovića.
Kažem donekle, iz razloga što se svi navedeni naslovi zapravo bave društvenim i političkim lomom između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, dok se realno nitko nije bavio unutarhrvatskim ideološkim lomom. Opet, izuzmemo li konstantno hejtanje desnice i mantru o 20 posto Jugoslavena koji nikad nisu prihvatili samostalnu Hrvatsku, što je sve krenulo od Tuđmana, a svodi se na paušalno i mrzilačko etiketiranje i nema nikakve veze s ozbiljnim pristupom kompleksnoj temi.
Razloga za tu šutnju je nekoliko, ali osnovni leži u tome što je agresija kojoj je Hrvatska bila izložena, sa svim užasima koji su je pratili, vrlo brzo taj lom napravila irelevantnim i suštinski homogenizirala naciju. Kako se sve to skupa – od prvih višestranačkih izbora, preko referenduma o samostalnosti, do početka rata u Hrvatskoj – odvilo u jako kratkom vremenskom periodu, a osobna i društvena perspektiva su se mijenjale gotovo na tjednoj bazi, ta tema jednostavno nije mogla steći pravo građanstva.
No, unatoč tako temeljitoj šutnji, radi se o velikoj temi koja će jednog dana biti ispričana, a kad do toga dođe jedan od glavnih likova priče bit će nesumnjivo Goran Babić. Jedan od najvećih pisaca kojeg je Hrvatska ikad imala, koji je prvenstveno bio pjesnik i polemičar i koji je na koncu jedini ostao dosljedan u tome da se nikad ne vrati u Hrvatsku iz beogradskog egzila.
A sve unatoč tome što su te davne zavade i lomovi sad već postali toliko daleki i unatoč tome što se u svemu što je radio i pisao od odlaska u Beograd vidi da su mu, generalno gledano, Hrvatska i Jugoslavija ključne, gotovo opsesivne teme.
Dosljedni egzilant
A pogotovo to nije mogla nakon rata, kada su i za puno manje stvari ljudi bivali proskribirani i optuživani za izdaju, i kada je nekakva jugoslavenska orijentacija bila jasan put za ono što bismo danas nazvali otkazivanjem.
No, unatoč tako temeljitoj šutnji, radi se o velikoj temi koja će jednog dana biti ispričana, a kad do toga dođe jedan od glavnih likova priče bit će nesumnjivo Goran Babić. Jedan od najvećih pisaca kojeg je Hrvatska ikad imala, koji je prvenstveno bio pjesnik i polemičar i koji je na koncu jedini ostao dosljedan u tome da se nikad ne vrati u Hrvatsku iz beogradskog egzila.
A sve unatoč tome što su te davne zavade i lomovi sad već postali toliko daleki i unatoč tome što se u svemu što je radio i pisao od odlaska u Beograd vidi da su mu, generalno gledano, Hrvatska i Jugoslavija ključne, gotovo opsesivne teme.
Planski prešućeni velikan
Istina je i to da mu je, pored činjenice što mu je otac bio Hrvat i Dalmatinac iz Opuzena, a sam Babić je odrastao u Mostaru, njegova majka bila rođena Beograđanka, jedna od rijetkih preživjelih beogradskih Židovki koju je borba s dalmatinskim partizanima spasila od Starog Sajmišta i sigurne smrti, zbog čega je njegov egzil na neki način predstavljao i povratak korijenima. No, bez obzira što je o Holokaustu u Beogradu i Srbiji te o majčinoj obitelji dosta pisao, to je ostala manje zastupljena tema u njegovom opusu.
Tako da ne bi bilo pretjerano reći kako je sve što Goran Babić radi jedna kontinuirana polemika s Hrvatskom, s njenim nasljeđem i sadašnjošću. Tim je tragičnije i podmuklije to do koje mjere je planski prešućen i izbrisan iz hrvatske kulture i književnosti, o čemu je u sjajnom pogovoru knjizi Babićevih izabranih pjesama “Živeći s Caligulom”, koju je upravo objavila Fraktura, pisao priređivač knjige Sanjin Sorel.
Bez obzira što je riječ o pogovoru, a ne o predgovoru, njega bi i prije čitanja Babićevih stihova trebali pročitati čak i oni koji znaju puno toga o autoru, a pogotovo oni koji se prvi put s njime susreću. Jer tek se uvidom u razloge Babićeve prešućenosti s jedne strane, i u njegovu pjesničku raznovrsnost i veličinu s druge, može uočiti kolika je rupa planski napravljena u antologiji hrvatske književnosti zbog njegovog izostavljanja. A do nje je, tako tipično, čak i više došlo zbog oportunizma i prešućivanja, nego zbog otvorenog ideološkog protivljenja.
Simbolički povratak knjigom pjesama
S Goranom Babićem napravio sam prvi veliki intervju za neki hrvatski mainstream medij, koji je objavljen u Jutarnjem listu 2013. godine, u kojem je rekao dosta toga o razlozima odlaska iz zemlje, nespremnosti da se vrati prije isprike Hrvatskog sabora, u kojemu je tituliran raznim uvredama, i općenito o svemu što ga je u vezi naših međusobnih odnosa i povijesnog nasljeđa mučilo.
Od tada do danas, postao je tek nešto malo prisutniji u hrvatskoj javnosti, putem pisanja za časopis Prosvjeta i pod egidom Prosvjete objavljene knjige “Imena”, u tekstovima Miljenka Jergovića ili Branimira Pofuka. Ali sve je to bilo malo, na osobnoj ili manjinskoj razini.
Stoga činjenica da mu je Fraktura objavila reprezentativno izdanje izabranih pjesama doista predstavlja neki njegov simbolički povratak u Hrvatsku, koji mu sigurno znači. I sasvim je nebitno kako će na njega reagirati oni koji bi bili najsretniji da ga mogu gumicom izbrisati iz povijesti književnosti i iz bilo kakvog pamćenja.
Iskrenost kao konstanta
No, kad se vratimo sadržaju i načinu na koji je složena knjiga, koja kronološki prati Babićev pjesnički put, od kasnih šezdesetih do danas, vidjet ćemo nekoliko stvari i motiva. To su avangardnost, dječja zaigranost, ironiziranje politike, ljubav, melankolija, zavičaj, mračna prošlost, slutnje zla koje dolazi, rezigniranost i melankolija egzila. Pri čemu je sasvim jasno da se Babićevi motivi mijenjaju s protokom vremena, ali iskrenost ostaje konstanta.
Naravno, da bi čovjek stekao cjelovitu sliku o njegovoj poetici pa i o razlozima isključivanja koji nisu svedeni samo na beogradski egzil, morao bi pročitati i drugi dio njegovog opusa, a to su polemike. Koje jesu sve objavljene, ali davno ili kod malih izdavača, a vrlo je upitno za očekivati da će se i s njima dogoditi ovakvo novo čitanje kao s pjesmama.
Držimo li se pak samo pjesništva, vjerno reprezentiranog u ovog knjizi, vidjet ćemo da pred sobom imamo pjesnika nevjerojatno bogatog i raznovrsnog opusa, koji je imao tu nesreću da je predstavljao poetski svijet za sebe i da se nalazio između raznih generacija, što je antologičarima, pored neskrivenog Babićeva talenta i svega već navedenog, bio samo dodatni razlog da ga prešute. Činjenica da nije postao dio kanona, što je odavno morao, njegovom pak pjesništvu ništa nije naškodila.
Pusta zemlja poraženih
Kad bih pokušao izdvojiti najsnažnije momente knjige “Živjeti s Caligulom”, to bi svakako bile pjesme iz knjige “Kako se uči ljubav”, potom one posvećene neretvanskom zavičaju, a među njima i ona famozna “Gori li to Hrvatska”. Onda, pjesme iz nevjerojatno tužne knjige s kojom se 1991. oprostio od Hrvatske, “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”, te pjesme iz knjige “Goblen” iz 2005., u kojoj je na neki način sveo račune svog egzila.
Goran Babić vjerojatno nikada više neće vidjeti ni zavičaj, ni Hrvatsku. Dijelom iz vlastite tvrdoglavosti, dijelom zato što je već odavno prošlo vrijeme kada je nekakvo pomirenje imalo smisla. To što ipak dolazi u Mostar, grad svoje mladosti, tu vrstu nostalgije može donekle ublažiti, ali je ne može izbrisati. I bilo bi lijepo kad bih bio u krivu, a on ipak odlučio, kad je već u Mostaru, preći barem preko Gabele i još jednom se odvesti uz Neretvu sve do Opuzena. Pisao sam o njemu u knjizi “Povijest poraženih” i o toj tragediji gubitka zavičaja, no nitko bolje od samog Babića nije to sastavio.
Stoga za kraj ovog teksta, vrijedi citirati tu pjesmu “Pusta zemlja”, objavljenu 1991. u već spomenutoj knjizi “Teškoće sa zimzelenom i bjelogoricom”: “Napustili smo otoke / znajući zapravo, da se više nikada / nećemo vratiti. /Toliko je veliki ocean. Ali, /nismo prodali kuće, ni djedovu zemlju, ni lozu. Nismo / prodali ništa. / Neka propada, neka se ruši krov. / Neka se prlja čatrnja. Jednom, / ako ushtjedne, kozorog će, / uvečer, zastati pred ruinom / i reći – to je moj dom”.
Čekić konteksta
Andrijana Kos Lajtman, Kritika HDP, 1. svibnja 2024.
Nakon pjesnikova odlaska u Beograd isključenost je Babićeve poezije iz polja hrvatske književnosti postala gotovo pravilo, logikom i djelovanjem politike književne kritike. Negativan odnos prema autoru obilježio je hrvatsku književnokritičku sferu zadnjih tridesetak godina, stoga je izdanje opsežne knjige njegovih izabranih pjesama više nego pozitivan događaj koji će označiti barem mali pomak u poštenijoj i preciznijoj valorizaciji opsežnog i raznovrsnog pjesničkog rada ovog pjesnika
Premda su u poetičkom smislu načelno uzbudljivije ranije Babićeve pjesme, jer su motivski provokativnije (najčešće u smislu brutalnog preispitivanja društvenih konvencija), a izvedbeno oslonjene na jezičnu igru, humor, apsurd i opore, začudne završetke, i pjesme zrelog pjesnika koji piše oslonjen na iskustvo egzila imaju svojih draži kojima pridobivaju čitatelja jednostavnošću, iskrenošću i egzistencijalnom ogoljenošću prije svega.
Osobna i profesionalna putanja Gorana Babića spada u red onih ne tako rijetkih sudbina naših prostora kakve su nam poznate iz životnih priča umjetnika i umjetnica kao što su, primjerice, Mira Furlan, Lordan Zafranović ili Dubravka Ugrešić ̶ priča o cijenjenim i priznatim javnim osobama koje su uslijed burnih društvenih previranja početkom devedesetih doživjele dramatičan sunovrat u poziciju javne nepoželjnosti ili, u najboljem slučaju, posvemašnjeg ignoriranja. I dok je u slučaju glumice Furlan ili pak književnice Ugrešić doslovce bilo riječi o javnoj hajci i protjerivanju uslijed ideološke nepoćudnosti, u slučaju Gorana Babića, uvjerenog komunista, antifašista i antinacionalista, političkog Jugoslavena, prije je riječ o nekoj vrsti svojevoljnog odlaska ̶ cijeni koju je platio za predanost vlastitim idealima i uvjerenjima. Odupirući se pristajanju uz logiku bujajućeg nacionalizma, Babić ̶ u kulturnim krugovima osobito poznat kao glavni urednik lista za kulturu Oko tijekom sedamdesetih ̶ 1991. odlazi u Beograd s kojim ga veže majčino porijeklo te nastavlja život u skromnim materijalnim uvjetima i izvan ključnih tokova tamošnjih kulturnih zbivanja. U Hrvatskoj pak nakon odlaska biva praktički izbrisan iz javnoga pamćenja, s etiketom izdajnika koja ga je gotovo preko noći istisnula iz svih relevantnih mjesta na kojima se ovjerava hrvatska književnost ̶ književnih antologija, izbora, pregleda, časopisa ̶ iako mu je prije odlaska malo tko odricao književnu kvalitetu. Doduše, kako u opsežnom pogovoru nedavno objavljenoj knjizi Babićevih izabranih pjesama navodi njezin priređivač i autor pogovora Sanjin Sorel, književni znanstvenik, kritičar te i sam pjesnik, Babić je i prije 1991. povremeno bio namjerno izostavljan iz hrvatskog pjesništva zbog svoje naglašene polemičnosti i kritičnosti „prema najvažnijim stupovima hrvatske kulture“ i zalaganja za individualizam na književnom polju umjesto kolektivnog rada („Ja jesam komunist, ali jesam i pisac“, rečenica je iz jedne njegove polemike). Nakon pjesnikova odlaska u Beograd, međutim, ta je isključenost njegove poezije postala gotovo pravilo, logikom i djelovanjem politike književne kritike, kako to kritički imenuje i podrobno tumači Sorel. Negativan odnos prema Babiću obilježio je hrvatsku književnokritičku sferu zadnjih tridesetak godina, stoga je izdanje opsežne knjige njegovih izabranih pjesama više nego pozitivan događaj koji će, usuđujem se vjerovati, označiti barem mali pomak u poštenijoj i preciznijoj valorizaciji opsežnog i raznovrsnog pjesničkog rada ovog pjesnika, te zainteresiranom čitateljstvu omogućiti uranjanje u odabrane tekstove iz čak dvadeset i devet njegovih poetskih zbirki objavljenih u razdoblju od 1969. do 2017. godine.
Opsežna studija
Živeći s Caligulom, knjiga Babićevih izabranih pjesama naslovljena prema istoimenoj pjesmi iz zbirke Mjesečina, noćni lijes (1975), sastoji se od dva ključna dijela ̶ samih Babićevih pjesama i opsežnog Sorelovog pogovora koji bi, zbog opsega od pedesetak stranica te dubine i širine analitičkog zahvata, zapravo bilo bolje zvati kompleksnom studijom o Babiću i njegovoj poeziji. U njoj Sorel ne samo da daje temeljne poetičke konture Babićeve poezije nego izrazitu pažnju poklanja i društvenopovijesnim i ideološkim mijenama bez kojih je nemoguće dubinski sagledati poziciju Babićeve poezije u hrvatskoj književnosti, kako nekada, tako i danas. Osobito poštovanje zaslužuje Sorelova predanost preciznoj detekciji promjena u recepciji Babićeve poezije, uključujući i precizno imenovanje književnokritičkih i znanstvenih autoriteta koji su se Babića nakon 1990-ih odrekli, iako su ga neki od njih ranije pozitivno vrednovali te mu pridavali zasluženo mjesto u pregledima i antologijama. U kulturnoj sredini koja kronično pati od sindroma nezamjeranja, ovakva Sorelova gesta i više je nego pohvalna, baš kao što je pohvalno i izdvajanje onih rijetkih imena koja su o pjesniku pozitivno pisala i nakon odlaska iz Hrvatske. Sorelov pogovor, dakle, ima obilježja svojevrsne polemike, ne samo s načelnim revizionističkim stavovima učestalima zadnjih tridesetak godina nego i konkretnim kritičarskim i akademskim autoritetima i nekima od njihovih ukoričenih pogleda, kao što su, recimo, oni prezentirani u knjizi Suvremeno hrvatsko pjesništvo – Razdioba (1940. ̶ 1970) Zvonimira Mrkonjića, negativna determinacija Babića od strane Cvjetka Milanje uronjena u ideološke atribucije, ili pak učestala interpretacija Babića kao epigona ranog Dubravka Horvatića koja Sorela osobito iritira te joj posvećuje velik, u ovom kontekstu možda i prevelik prostor.
O samom izboru Babićeve poezije prije svega je potrebno reći da zadivljuje svojom širinom ̶ već i samo čitanje tridesetak pojedinačnih pjesničkih knjiga iziskuje mnogo vremena i napora, a o uloženom trudu pomne kritičke valorizacije koja je, nesumnjivo, pratila cijeli proces, svjedoče i konkretni poetski tekstovi koje je priređivač uvrstio u knjigu. Naime, gotovo redovito je riječ o snažnim, upečatljivim i iznadprosječnim ostvarenjima koja se oblikovno kreću od klasične stihične poezije, preko različitih oblika vizualne poezije, pa sve do gotovo čistih proznih tekstova. Babić je u dvadesetak godina, počevši od zbirki Lapot i druge listine iz ljetopisa te Ostale otvorene igre objavljenih 1969. pa do Boja joda, kapi voska, posljednje njegove knjige objavljene prije raspada Jugoslavije, objavio čak devetnaest knjiga poezije, prosječno, dakle, gotovo jednu knjigu godišnje. Još dvije zbirke uslijedile su 1991., da bi potom u egzilu znatno usporio objavivši ukupno sedam knjiga u razdoblju od 1996. do danas. Takva spisateljska plodnost nema puno pandana među kvalitativno relevantnim pjesnicima regije, u Hrvatskoj bi se, recimo, mogla usporediti s produktivnošću jedne Vesne Parun ili pak Bore Pavlovića.
Glava na nakovnju
Priređivač u knjizi pjesme iz pojedinih zbirki donosi u kronološkom redoslijedu, s izuzetkom prvih dviju pjesama koje pripadaju zbirci Noćna rasa objavljenoj 1979. Riječ je o pjesmama „Averzija prema alkoholu“ i „Autobiografija“ koje, nesumnjivo, pripadaju najupečatljivijim Babićevim pjesmama uopće ̶ gotovo manifestnim tekstovima koji otvaraju neke od ključnih tema i motiva ovoga autora: osobno i kolektivno licemjerje, poltronstvo, ulizivanje moćnicima („ljubit ću ručicu generalnom direktoru / blagosiljat glupost partijskom sekretaru / i to će biti moja revolucija“), duhovnu pustoš („dosadno mi je u ovom bespuću u ovoj slobodi / gdje već ne umijem govoriti pravim jezikom / gdje me tek razumiju sasma mala djeca ili / tužni starci“). Druga od tih pjesama, kao što joj i sam naslov govori, ujedno je i dojmljivo autobiografsko očitovanje poetskim jezikom, uz pomoć brojnih anafora, bujičnih sintagmatskih nizova, grozdova riječi i upečatljivog završetka, što su i inače nerijetka obilježja autorova pisanja („ali pošto mi je uvijek bilo hladno / pošto nisam znao koja je godina / pošto sam gledao repatice / pošto sam bio pitom, bio zmaj / pošto sam bio dobre sreće // kuća mi je propala u provaliju / i sad živim s glavom na nakovnju / jer ja sam prošao kroz pakao / i rekao mu NE!“). Drugo odstupanje od kronologije u knjizi nastupa kada na red dođe 1979., godina zbirki Noćna rasa i Kako se uči ljubav, gdje Sorel između pjesama dviju navedenih zbirki ubacuju pjesmu objavljenu u Hrvatskom tjedniku 1971., u godini tzv. Hrvatskog proljeća ̶ riječ je o pjesmi „Gori li Hrvatska?“, širem čitateljstvu možda i najpoznatiju Babićevu pjesmu uopće, u tonu i stilu konzervativniju i nabijeniju patosom nego što to vrijedi za većinu drugih njegovih pjesama, osobito onih nastalih u tom razdoblju („oče moj, evo nam cijelo ljeto / domaja gori / i strah me je, strah me je veliki / da ne plane Liberan / naše brdo lijepo povrh Slivna Ravna / da mi vatra ne prekrije / djedove i nonu Luciju / što bi od mene ostalo / oče moj“). Naime, Babićeve zbirke s konca sedamdesetih te iz osamdesetih (Noćna rasa, Kako se uči ljubav, Okus oskoruše, Ruža, Muža zmija, Matična knjiga, Voda za led) obilježene su snažnim postmodernističkim gestama kao što su označiteljsko ogoljavanje, ironizacija, dokumentarizam, hiperboličnost, sklonost motivsko-značenjskoj brutalnosti, leksička heterogenost u vidu anglizama, vulgarizama, brojnih citata i aluzija, vizualno-konkretistički, grafički pa i eksperimentalni pristup poeziji (potonje naročito u zbirkama Ruža i Matična knjiga). Stoga konvencionalan konfesionalni iskaz i sentimentalnost kakvu nalazimo u pjesmi „Gori li Hrvatska?“ predstavlja iznimku i otklon od Babićeve poezije toga vremena i zapravo je, barem u nekim odrednicama, sličnija njegovoj kasnijoj poeziji beogradskog razdoblja obilježenoj sklonošću govora u prvom licu, obično u autobiografsko-ispovjednom tonu, emocionalnošću i sjetnim ugođajima. Takve su, primjerice, pjesme „Skelet ptice“ („Sjedim u šupi, gdje mi je i mjesto, / pod limenim krovom, koji prokišnjava“), „Ova kuća, pod čiji smo se krov“ („ova kuća pod čiji smo se krov / sklonili dok nevrijeme ne prođe / i dok djeca ne porastu / i nije neka kuća“), „Ja sad pišem“ („ja sad pišem o mrtvim prijateljima / koji su možda živi / samo što to ne znam / pa mislim da su mrtvi“), „Smrt starog svijeta“, i brojne druge. I premda su u poetičkom smislu načelno uzbudljivije ranije Babićeve pjesme, jer su motivski provokativnije (najčešće u smislu brutalnog preispitivanja društvenih konvencija), a izvedbeno oslonjene na jezičnu igru, humor, apsurd i opore, začudne završetke, i pjesme zrelog pjesnika koji piše oslonjen na iskustvo egzila imaju svojih draži kojima pridobivaju čitatelja ̶ jednostavnošću, iskrenošću i egzistencijalnom ogoljenošću prije svega.
Potrebna knjiga
Premda bi za precizniji pristup kompleksnom i opsežnom opusu kao što je Babićev trebalo mnogo više prostora nego što je onaj koji mi osigurava ovaj kritički osvrt, imam potrebu spomenuti još nekoliko specifičnih niša koje doprinose zanimljivosti i veličini ovoga pjesnika, ukazujući dodatno na to koliko je bila potrebna knjiga poput ove. Prvo što mi se čini važnim istaknuti tiče se oblikovne različitosti Babićeva opusa, tj. činjenice da je riječ o autoru koji podjednako suvereno vlada različitim iskaznim modusima, ne samo klasičnom stihovanom formom, nego jednako tako i eksperimentalnijim vidovima poezije, kao i poetskim tekstovima koji se sljubljuju s proznim formama. I dok je u prvima uglavnom riječ o dužim, narativnim pjesmama koje nerijetko operiraju nonsensom, ironijom i groteskom (Sorel povlači usporedbu s poezijom Bertolta Brechta, epskom, angažiranom i disonantnom), u drugima je riječ o vrlo dosjetljivim tipovima vizualne i konkretne poezije koja se igra slikovnim elementima ili grafičkim rasporedom tekstualnih elemenata. U trećima pak Babić piše prave prozne minijature, pjesmopriče i crtice, najčešće oslonjene na iznenađujuće, ogoljene završetke („Pisac“, „Jelen, zmija“, i dr.). Posebna je niša Babićeva pisanja poezija za djecu ̶ istodobno ozbiljna i ludična, humorna i gorka, nimalo infantilna ili banalna ̶ koja upravo kao takva nesumnjivo pripada najkvalitetnijoj dječjoj poeziji na ovim prostorima. Najbolji primjer možda je pjesma „Ljudolov“ iz zbirke Strašna djeca (1973), koja je autoru ujedno poslužila i kao polazište za scenarij animiranog filma Riblje oko, u režiji Joška Marušića, jednog od naših najzanimljivijih i najnagrađivanijih animiranih filmova uopće. Šteta da je Sorel u zbirku uvrstio svega tri pjesme iz Babićevih zbirki namijenjenih djeci, što je, uzmemo li u obzir njihovu kvalitetu, svakako premalo.
Srećom, nedovoljna pažnja za dječju poeziju u ovom izboru zapravo je i jedina ozbiljnija pritužba koju je knjizi moguće uputiti. Živeći s Caligulom ozbiljan je i predano napravljen izbor, prvi nakon izbora Babićeve poezije Dim i zima koji je priredio Zvonko Kovač, sada već davne 1988. godine. Sorelov izbor uključuje vrhunce Babićeve poezije iz svih etapa njegova opusa, ukupno 107 tekstova koji dobro reprezentiraju razvoj, raznolikost i visoke domete ovoga opusa, uvelike zapostavljenog u hrvatskoj književnoznanstvenoj misli posljednjih desetljeća. I ako ga već zaobilaze književni pregledi, antologije i nagrade (a svakako bi zaslužio barem onu glavnu, naslovljenu imenom poginulog pjesnika partizana, Babićeva imenjaka) koje je kvalitativnim dosezima svoga opusa, kao i uronjenošću u hrvatski jezik i kulturu svakako zaslužio, neka barem bude prisutan onim od čega sve kreće i bez čega ionako nema smisla ̶samom poezijom, uzbudljivom, svevremenskom i anacionalnom.
Izabrane pjesme Gorana Babića
Damir Radić, Republika, 5. srpnja 2024.
Zadnjih više od pola stoljeća uvjereni i dosljedni komunist, antinacionalist i titoist, u političkonacionalnom smislu Jugoslaven, Goran Babić platio je nemalu cijenu za predanost vlastitim uvjerenjima i savjesti. Ne želeći se prikloniti nezadrživo nastupajućoj ultimativnoj dominaciji nacionalizma i njegove logike, označen kao neprijatelj, 1991. odlazi s obitelji u Beograd (odakle mu je bila majka Židovka, čija je gotovo cijela porodica stradala u holokaustu), gdje već više od trideset godina živi u skromnim materijalnim uvjetima i na rubovima kulturnih zbivanja. Hrvatski nacionalizam odredio ga je kao izdajnika, pa premda mu je malo tko relevantan odricao, barem stanovitu, literarnu vrijednost, de facto je isključen iz korpusa hrvatske književnosti, ili u najmanju ruku unutar tog korpusa ignoriran, a kad bi ga se i spomenulo, obično bi se, ideološki motivirano, snižavala kvaliteta njegova djela. Iznimaka je od takvog tretmana bilo, kao što ih gotovo uvijek ima, pa Babića kao bitnu sastavnicu pojednostavljeno rečeno neomodernizma/neoavangarde u svojim radovima nisu zaobišli Goran Rem i Sanja Jukić s osječkoga Filozofskog fakulteta (premda se uz osječke književne znanstvenike iz nekog razloga zna vezivati etiketa desničara). Umanjivanje Babićeva umjetničkog značaja, međutim, nije potpuna novost razdoblja nacionalističke vladavine. Još u socijalizmu, gdje je kriptonacionalistička struja u hrvatskoj književnoj kritici bila vrlo utjecajna, a Babić je s njom oštro polemizirao, znalo se njegovu poeziju podcjenjivati, premda je ona istovremeno uvrštavana u niz antologija sastavljača koji su, po samim Babićevim riječima, pripadali ideološkoj poziciji suprotnoj od njegove. Samom autoru, koji sebe smatra posljednjim piscem »velike jugoslavenske književnosti«, vjerojatno nije naročito stalo da ga se uvrštava u partikularan kontekst hrvatske nacionalne literature (uostalom, u intervjuu danom Draganu Markovini 2014. rekao je da je 1999., kad je prva NATO bomba pala na Srbiju, izjavio da ga se »od toga časa ima smatrati srpskim piscem«). Međutim, zanimljivo je da on usprkos dugogodišnjem boravku u Srbiji ustrajno piše jekavskom odnosno ijekavskom, reklo bi se više hrvatskom nego bosanskohercegovačkom varijantom zajedničkog jezika (premda je djetinjstvo i ranu mladost većinom proveo u Hercegovini), i da je tematski ostao bitno vezan uz Hrvatsku i Hrvate. Drugim riječima, što god sâm mislio o tome, a dojam je da usprkos svemu ne misli negativno, Goran Babić nesumnjivo jest činjenica onoga što se naziva hrvatskom književnošću (uostalom, ona jugoslavenska ni u doba socijalističke Jugoslavije formalno zapravo nije postojala). A knjiga njegovih izabranih pjesama, po jednoj od njih nazvana Živeći s Caligulom, sastavljena je s eksplicitnom namjerom da ga se hrvatskoj književnosti službeno vrati, i to ne bilo kako, nego kao jednog od pjesničkih velikana te književnosti. Iza te namjere stoji književni znanstvenik, kritičar i pjesnik Sanjin Sorel, redoviti sveučilišni profesor na riječkom Filozofskom fakultetu, čiji izbor uvjerljivo potvrđuje umjetničku relevantnost i nerijetko visoke domete Babićeva pjesništva. Izbor prati opsežan pogovor na pedesetak stranica, u kojem Sorel skicira kontekst Babićeva djelovanja, ne samo užeknjiževni nego i ideopolitički, te analizira recepciju tog djelovanja i samo autorovo pjesništvo. Goran Babić, rođen 1944. na Visu, u dvadesetak je godina — od 1969. i prve dvije zbirke, Lapot i druge listine iz ljetopisa te Ostale otvorene igre do 1988., i posljednje zbirke nastale prije raspada Jugoslavije, Boja joda, kapi voska — objavio čak devetnaest knjiga pjesama (rekordna mu je bila 1983. s tri pjesničke knjige), dakle u prosjeku jednu godišnje. U godini jugoslavenskog rasapa, 1991., izdao je dvije zbirke, a potom, u egzilu, prorijedio je pjesničku produkciju: od 1996. i prve dvije zbirke, od preseljenja u Beograd do danas objavio je sedam poetskih knjiga. Sorel u svom izboru Babićevo pjesništvo donosi kronološkim redom, s dvije iznimke — dvije pjesme kojima otvara knjigu iz zbirke su Noćna rasa iz 1979., a kasnije između pjesama iz te zbirke te iste godine izdane knjige Kako se uči ljubav ubacuje vjerojatno najpoznatiju autorovu pjesmu, barem po čuvenju, Gori li to Hrvatska, objavljenu 1971. u Hrvatskom tjedniku (glavnom glasilu nacionalističkog ‘masovnog pokreta’ koji je Babić po svemu sudeći podržavao, prije nego što je 1973. postao glavnim urednikom utjecajnog tjednika za kulturu Oko i takozvana udarna pesnica Stipe Šuvara, ključne osobnosti hrvatske kulture u doba onog što se naziva dogmatskim komunizmom i hrvatskom šutnjom). Nekronološko otvaranje knjige posve je razumljivo jer pjesme o kojima je riječ, Averzija prema alkoholu i Autobiografija, manifestnog su karaktera, kako oblikovno tako i idejno, potonja i eksplicitno autobiografska, a osim toga obje su, kako je rečeno, iz zbirke Noćna rasa koju Sorel, dojam je, smatra ključnom u Babićevu opusu (iz nje je uvrstio daleko najveći broj uradaka, čak devet). Teže je, pak, razabrati zašto je Gori li to Hrvatska stavljena na mjesto na koje jest, ali moguće je da je Sorel smatrao kako se ta pjesma logično naslanja na prethodeću joj Ilirski preporod, jer može se tumačiti da se obje odnose vrlo specifično i vrlo politički na Hrvatsku. Međutim, poetički, Gori li to Hrvatska ipak je svojim tradicionalističkim izričajem (koji bi bilo posve neuvjerljivo tumačiti kao postmodernistički pastiš) strano tijelo u neomodernističkom odnosno postmodernističkom kontekstu tadašnjeg Babićeva pjesništva; zapravo, bilo bi je logičnije staviti među autorove pjesme iz kasnog, beogradskog razdoblja, značajno obilježene tradicionalizmom, primjerice uz uradak Rodni list iz zbirke Goblen (2005.), u kojem se postavlja pitanje »Je li čitav očev grob?«; naime, Gori li to Hrvatska otvara se ponavljajućim obraćanjem »oče moj«, a sadrži i stih »kako da sačuvam groblje«, groblje na kojem su pokopani autorovi djedovi i nona, pa je tematska, kao i oblikovna, veza između te dvije pjesme vrlo jasna. Babićeva kvantitativna plodnost, od visoko relevantnih hrvatskih pjesnika usporediva vjerojatno samo s onom Bore Pavlovića, nosi sa sobom, baš kao i ona Pavlovićeva, i poetičku raznovrsnost. Jedna od glavnih linija te raznovrsnosti jest nastavljanje na tradiciju Brechtove »estradizacije« pjesništva s nekad jačim, nekad slabijim udjelom ironije, kao i na Enzensbergerovu epičnost, nezaustavljivo asocijativno nizanje koje uključuje i iskustvo beat poezije, pri čemu su Babiću subjektivno možda ili vjerojatno bliži spomenuti njemački marksistički pjesnici, klasici ideološki angažiranog, ali ništa zato manje razigranog pjesništva. Babić, kao i marksistički i beat orijentiri, osobito neki od njih, voli izričaj jasnog smisla i intenzivnog ritma, voli snažne slike, enciklopedijsku raznovrsnost motiva, intertekstualne uputnice i povremene metatekstualne opaske, ima u njega i seksualnosti te vulgarizama, a paralelno s biofilnošću idu provale mraka, zločina, grobova, naturalistički i groteskni prizori. S jedne je strane do nihilizma pesimističan u pogledu čovjeka i njegove prirode, s druge prepun ludizma koji uključuje i nadasve kreativan odnos prema riječima, pokazujući se mjestimično i majstorom aliteracije i asonance. Ogledao se, prije po tome u nas najpoznatijeg Borbena Vladovića, i u poetskom preuzimanju reklamnog diskursa, na neki način kao da uporabom uskličnika i motiva popularne kulture anticipira Maleša (kojeg u sjajnoj pjesmi Oda svirepom kupusu iz zbirke Srča, nešto slično ogledalu iz 1996. i izravno spominje), intonacijom anglizama u ponekoj pjesmi kao da najavljuje Valenta. Kao i niz drugih pjesnika tog vremena okušao se u tekstualističko–grafičkoj i vizualnoj poeziji, no ako je suditi po Sorelovu izboru, u tom kraku svojih poetskih interesa bio je manje dojmljiv od spomenutog Vladovića i nekih drugih domaćih vizualnih eksperimentatora. Također, eksperimentirao je s odnosom poezije i proze, odlazeći iz domene pjesme u prozi u takoreći čistu prozu, koju Sorel opravdano naziva crticom, ali uvijek zadržavajući dubinsku poetsku logiku. Jedan od najfascinantnijih uradaka iz Sorelova izbora upravo je pjesničko–prozni tekst Jelen, zmija iz zbirke Bića vatre, svjetlosti (1978.), u kojem Babić kao da programatski izvrće poznatu priču o žabi i škorpionu u smjeru ultimativne, emotivno potresne solidarnosti naizglednih ontičkih neprijatelja u okružju smrtne opasnosti izazvane prirodnom katastrofom. Poznat po sklonosti okrutnosti u poeziji, Babić je sposoban i za dirljive trenutke nježnosti, od kojih bi onima koji prema autoru imaju predrasude zbog ideoloških razloga, posebno zanimljivi mogli biti oni iz pjesme Moj jezik iz ranije spomenute zbirke Srča, nešto slično ogledalu, gdje je na djelu ambivalentan odnos prema hrvatskom — »pišem na jeziku malom kao dugme / pišem na beznačajnom / na šićušnom hrvatskom jeziku / koji je još i te sreće / da se ne razlikuje od srpskog«, »pišem na malom i ništavnom jeziku / koji ima više gramatika / u zadnjih stotinu godina / od jezika naroda Han / u pet hiljada godina njihove historije / pišem na smiješnom i dragom jeziku / čiji se pravopis mijenja češće / nego što se mijenja vjetar / koji lista listove pravopisa.«
Kad se spominje okrutnost, onda nikad nije dovoljno naglasiti kakvu je revoluciju Goran Babić izveo u sferi poezije za djecu na jugoslavenskim prostorima. Njegova zbirka Strašna djeca iz 1973. značila je kopernikanski obrat u dječjoj poeziji u nas prikazom doba djetinjstva kao doba okrutnosti, što je prisnažio 1975. zbirkom Nova djeca. Knjiga za roditelje. Nažalost, Sorel iz Nove djece uvrštava samo dvije pjesme, a iz Strašne djece donosi jednu jedinu, Ljudolov (prema kojoj će Babić napisati scenarij za najpoznatiji film Joška Marušića, Riblje oko iz 1980., jedan od najnagrađivanijih radova Zagrebačke škole crtanog filma). Takvim maćehinskim priređivačevim odnosom prema poeziji za republika_1_6.indd 209 05.07.2024. 9:20:30 djecu čitatelji su ostali uskraćeni za neke antologijske pjesničke domete (primjerice pjesme Braća i Baš smo bili sretni mi) kojima se, među ostalim, Babić predstavio i kao majstor rimovane poezije. Srećom, to je vjerojatno jedino slabo mjesto Sorelova izbora koji jako dobro pokazuje smjerove pjesnikova razvoja i interesa, među ostalim i, što će mnoge iznenaditi, vrlo kritičan autorov pogled na pojedince i društvo socijalističkog razdoblja te samozvanu avangardu tog društva, partiju, čiji je navodno najdogmatskiji reprezent u području kulture bio. Izbor također predstavlja Babića kao zanimljivog ljubavnog pjesnika — ne samo u zbirci Kako se uči ljubav — u rasponu od razigranosti do okrutnosti, ali i s neočekivanim trenucima nježnosti lišenim svake ironije (na primjer lijepa pjesma Vjetar u dimnjaku). Najmanje jednako važno jest da je većina uvrštenih pjesama visokih dometa, a s obzirom da se radi o ukupno 107 uradaka, onda je jasno da je to više nego reprezentativan uzorak u korist Sorelove teze o Babiću kao jednom od »desetak najvećih hrvatskih pjesnika nakon Drugog svjetskog rata« (uz Pavlovića, Ivaniševića, Parun, Gudelja, Marovića, Dragojevića, Mrkonjića, Severa, Stojevića, Maleša, Opačića i Žagar). Sa Sorelom se u toj procjeni može složiti ili ne, ali nakon njegova izbora, prvog iz autorova poetskog opusa nakon Dima i zime Zvonka Kovača iz davne 1988., nemoguće je zanijekati visoku relevantnost Babićeva pjesništva. U svom pogovoru Sorel opravdano ističe veliku raznovrsnost tog pjesništva, o čemu je u ovom tekstu već nešto rečeno, a može se i izravno citirati pogovarača da se što preciznije ilustrira širina Babićeva zahvata — »Značajna prisutnost usmenih oblika (mit, legenda, bajka)«; »Uz navedene baštinske utjecaje, od avangardnih će se poetika (…) služiti nadrealizmom i reizmom, vrlo često nonsensom. I sve će njih, u većoj ili manjoj mjeri, prilagođavati modernističkom duktusu, koji će se postupno kretati prema čitavom nizu neoavangardnih poetika — konkretističkoj i vizualnoj poeziji, tekstualizmu, tzv. semantičkom konkretizmu, poeziji dosjetke, pop–artu, reklamnoj poeziji, bitničkoj poeziji, pa povremeno i konceptualizmu«. Sorel je u pogovoru i vrlo polemičan, među ostalim s pravom se odbija složiti s podcjenjivanjem Babićeve poezije u razvikanoj Mrkonjićevoj knjizi Suvremeno hrvatsko pjesništvo — Razdioba (1940. — 1970.) te raskrinkava ideološki obilježeno Milanjino čitanje i tumačenje autora, a posebno se koncentrira na opovrgavanje relativno raširene interpretacije po kojoj je Babić epigon ranog Dubravka Horvatića. Dojam je da na pobijanje potonje teze, evidentno kratkovidno postavljene, troši previše prostora, pri čemu inzistira na ideološkom čitanju Horvatića povezujući ga s ustaštvom, čime, čini se nesvjesno, na neki način ponavlja ono što zamjera drugima — omalovažavanje umjetničkih dometa iz ideoloških razloga, de facto ideološkom diskvalifikacijom autora. Srećom, nikakvo ideološko čitanje ne može bitno umanjiti ni ranu Horvatićevu poeziju ni cjelokupan Babićev pjesnički opus, ali ideologija nažalost još itekako može igrati i igra ulogu u razvrstavanju umjetnika na podobne i nepodobne. Goran Babić ideološki je u Hrvatskoj i dalje nepodoban jer eri dominacije nacionalizma ne nazire se kraj, i zato je gotovo nezamislivo ono što bi po samoj umjetničkoj logici bilo više nego zamislivo — da Babić bude prvi Goran nagrađen Goranovim vijencem u povijesti te najuglednije hrvatske pjesničke nagrade. A nema sumnje da je, bez obzira svrstavali ga sorelovski u desetak najvećih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. i prve četvrtine 21. stoljeća ili ne, tu nagradu zaslužio.
Pjesništvo u sjeni biografije ili suha mutnoća vremena
Nikica Mihaljević, Republika, 5. srpnja 2024.
Nekako u vrijeme priprema za ovaj tekst slučajno (da slučajno!) naiđoh na internetu na najavu: Можете чути како своје стихове говори песник Горан Бабић, Radio Beograd 2, u emisiji Антологија песника (15. V. 2024., u 13,45). Iako je i ranije, u dosta navrata gostovao na ovom radiju, ali to nisam znao, zanimalo me dvoje: prvo, kako zvuči glas moga starog druga, nakon trideset i više godina i, drugo, koje je pjesme izabrao za ovu priliku.
Babić, unatoč godinama, još uvijek ima jasan, zvonak, razgovijetan, upravo radiofoničan glas. Recitatorski usporen i odmjeren. S ponešto akcenatskih dužina i mekoća pri izgovoru pojedinih konsonanata, onako na dalmatinsku. Izabrao je šest pjesama. Tri pjesme iz toga autorova izbora uvrstio je Sorel među svoje izabrane pjesme, što je visok stupanj podudarnosti. Štoviše, završna pjesma Sorelova Pogovora ovoj knjizi je — »Kad budem stari konj«, a nalazi se u oba izbora
Pod naslovom »Živeći s Caligulom«, prema istoimenoj pjesmi Gorana Babića (KGB), objavila je svoj izbor pjesama Sonja Manojlović (Poezija, br. 3–4, 2021., str. 190–211), s dodatkom kraće pjesnikove biografije i opsežne bibliografije Maše Babić. Sastavljač ovoga širega izbora smatrao je prilog S. Manojlović svojevrsnim poticajem za vlastito istraživanje, ali, kako kaže u posebnoj zahvali: »Osnovna je ideja bila simbolički vratiti Gorana Babića u hrvatsku književnost. Zbog toga ovaj izbor pjesama smatram zajedničkom knjigom.« (str. 273)
Sanjin Sorel (Rijeka, 1970.) pri izboru je uglavnom slijedio kronološki red izlazaka Babićevih zbirki. Na samom početku stavio je dvije pjesme iz knjige Noćna rasa (1979.), s očitom namjerom da pokaže biografski važne momente za Babićevu ličnost i njegovu književnost. No šteta je što nije uvrstio ni jednu pjesmu iz prve Babićeve zbirke, Ptico jedna glupa u smrt zaljubljena (Tingltangl, Zagreb, 1966.). U toj zbirci naziru se mnogi elementi koje će Babić obilato razviti u svojoj pjesničkoj strategiji. Vjerujem da bi sastavljač izabrao poneku pjesmu, slijedeći svoj kriterij koji prati Babićev svjetonazorski i idejno–ideološki angažman. Te rane pjesme odaju jednog prilično drugačijeg Babića. Primjera radi, pjesma »Poema o luci brodu i južnom vjetru«, u kojoj se lirski subjekt, preko drugoga lirskoga subjekta, neposredno obraća autoru pretvarajući ga u svojevrsni pozadinski lirski subjekt. Tako je KGB sam sebe uveo u liriku!
O poeziji Babićevoj nema potrebe ponavljati sudove Tomislava Ladana ili Zvonka Kovača, ranoga Branimira Bošnjaka ili Srbe Ignjatovića. Po Sorelovu uvjerenju Babićevo pjesništvo je »izuzetno po svojim estetskim vrijednostima« (str. 241). Sumirajući svoju analizu reći će: »kada se promatra ne samo pojedina zbirka pjesama već i opus u cjelini, čini mi se da se konkretno djelo može promatrati kao svojevrsna angažirana pjesnička kronika. Kronika te vrste, lirska je i prozno–poetska, pa i epska, pretpostavlja bilježenje povijesnih aktera i događaja koji se registriraju bilo kao usputna referenca, bilo kao kakva lirska priča, asocijacija itd... Babićeve kronike imaju elemente sjećanja, dnevnika, razgovora, citiranja i parafraziranja, komentiranja, pripovijedanja, aluzija i sl. Kadšto su ironične i groteskne, duhovite i humorne, kadšto potresne, često pedagoške, katkada moralistične, ali i parodične i polemičke, čitav niz emocija prisutan je u njima u svim rasponima i opet im je zajednička nit vodilja u većini knjiga: povijest je nesreća koja je uzrokovana glavnim subjektom povijesti — čovjekom... Babićeva je poezija izuzetno modernistička, sa snažnim uporištima u avangardnoj i, poslije, postmodernističkoj tradiciji.« (str. 250/251)
Sorel uz svoj izbor donosi pogovor »Pjesništvo Gorana Babića«. Taj je tekst hrvatska inačica rasprave »Revisionism in Poetry: Paradigm — Goran Babić« (Fluminensia, br. 2, 2020, str. 101–115), s nešto izmijenjenim početkom i dodanim mottom. Na prvim stranicama Sorel objašnjava društvene (ne)prilike, odnosno revizionističke postupke. U drugom dijelu ocjenjuje estetsku vrijednost Babićeve poezije, a ponešto smo iz toga dijela citirali.
Dakle, preostaje nam osvrnuti se na kontekst Babićeva slučaja.
Posljednjih četrdeset i nešto godina ispisali smo na stotine kartica osvrta, analiza, eseja, feljtona, članaka i kolumni o društvenom, političkom i kulturnom životu u Hrvatskoj, u hrvatskoj i slovenskoj štampi. Objavili smo nekoliko knjiga, a za ovu temu je osobito zanimljiva Bijeda malenih — Odgovornost hrvatskih inteligenata za ratove 1991.–1995. na tlu bivše Jugoslavije i za ovo što imamo danas (Zagreb, 2007.) te prilog »Kultura i kulturna politika u Hrvatskoj« u zborniku »Titovo doba, Hrvatska prije, za vrijeme i poslije« (Zagreb, 2008.). Kao suradnik Hrvatske književne enciklopedije napisao sam natuknicu o G. Babiću (potpisana kao redakcijska da bi se autora zaštitilo od napada, kojih je, generalno, ipak bilo) te veliki članak Polemike u hrvatskoj književnosti, u kojoj su dobar dio prostora zauzele Babićeve polemike.
S druge strane, radio sam u novinama za kulturu Oko, surađivao i drugovao s Babićem. Izbliza sam pratio mnoge polemičke okršaje, odnose među hrvatskim i ostalim piscima u Jugoslaviji. Atmosfera u kojoj su se odvijale bila je neusporedivo demokratičnija od današnje: nikad nikome nije uskraćen prostor za odgovor.
Sorel spominje uništavanje nepoćudnih knjiga, prvenstveno srpskih, ćiriličnih, o čemu sam prvi javno pisao a Ante Lešaja u knjizi Knjigocid — uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990–ih (Zagreb, 2012.) zabilježio. Spominje Sorel i Tuđman–Bakovićevu tzv. duhovnu obnovu, koju smo tih godina, odmah, pokušali suzbiti. Ali tad je posijano sjeme zla koje do danas, u nekoliko generacija, rađa obilnim plodom rasizma, nacionalizma, ksenofobije i svakojake mržnje. Na takvoj podlozi ni hrvatska književnost nije ostala imuna. Štoviše, postala je hrvatskija negoli ikada. (U takvu književnost vraćati G. Babića i njemu slične pravo je nasilništvo prema stvarnim vrijednostima. Babića i ostale dočekat će one daleke generacije, svakako nakon 2255. godine, kada svega ovog zapadnog smeća neće biti. Tko zna hoće li i izuzetna djela preživjeti kataklizmu prema kojoj idemo, ali ostanimo pri toj mogućnosti.)
Dakle, cilj tzv. duhovne obnove, te »izmišljotine suludoga popa« (B. Donat, Nedjeljna Dalmacija, 6. I. 1993.), bez obzira na sve ostale gluposti, bio je jedan jedini: »Komunizam je pao. Svetosavlje je palo. Juga je pala, ali ljudi bez duše još žive i mute. Nažalost, još ih nitko nije ni uhitio, ni uklonio! Mi smo pravna država. Ali, svi oni nisu još promijenili svoju dušu, oni opet love u mutnom.« (Don Anto Baković: »Uvodno izlaganje: Razmišljanja o duhovnoj obnovi«, u: »Duhovna obnova Hrvatske — zbornik«, Agencija za obnovu Vlade Republike Hrvatske, Zagreb 1992., str. 19). Nije teško zamisliti kako bi ovaj »suludi pop« i njemu slični (a nije ih malo) »uhićivao« i »uklanjao«. Onako kako se to radilo u NDH. Usput, ovih se dana nešto kao polemizira da nigdje nije zapisano o »konačnom rješenju srpskog pitanja« u NDH. Pa što ako i nije! Ustaše su donijeli rasne zakone (pravna država!) i svatko ih može pročitati. Na terenu su provodili program 3P (pobiti, prognati i pokatoličiti) protiv Srba. Dokumenata o tome ima sijaset. A ako baš nevjerni Tome žele napismeno,. možemo im podastrijeti i to. Opet jedan svećenik, don Ivo Guberina, ali puno višeg ranga od don Bakovića, rimski doktorand, stručnjak za bizantologiju, pripadnik Ustaškog pokreta od 1940., kasnije upravitelj Pismohrane ustaškog pokreta, po činu ustaški bojnik, u brošuri »Ustaštvo i katolicizam« (1943.) piše: »Ustaški bi pokret najvolio, da se ovi heterogeni (Srbi — N. M.) i sada neprijateljski elementi tiho i slobodno asimiliraju ili da se taj otrov udalji iz organizma (preseli u maticu zemlju). Ali ako takvi elementi ne će da se asimiliraju, već hoće ostati u organizmu kao nekakova ‘peta kolona’ za rastvaranje organizma ili što je još gore, ulaze u oružani sukob, kao što se događa s četničko–komunističkim bandama, tada po svim načelima katoličke moralke (istakao N. M.), oni su napadači, a Država Hrvatska ima pravo, da i mačem uništi te napadače... Protiv takova napadača dopuštena je obrana i mačem, a u potrebi i preventivna, ne čekajući čas napadaja (istaknuto u originalu).« (str. 8)
Sve što je se događalo oko Babića poslije 1990. godine dokazuje da je on bio uporni i iskreni zagovornik i borac, polemičar i pamfletist za ideje u koje je vjerovao. Temeljne vrijednosti socijalizma i jugoslavenstva nije zabacio, ali je neka stajališta revidirao u svjetlu spoznaje o ljudskoj krhkosti, slaboći, vjerolomnosti i nemoći. Otud melankolija. Ima i nostalgije, ali to je razumljivo za egzilanta.
Revizionizam nije dostatan pojam za objašnjenje zbivanja oko Babića (i ne samo njega). Naime, revizionizam je slab, ali i dvosmislen pojam: može biti i pozitivan i negativan. Razvidno je da sastavljač ovoga izbora smatra da je u Babićevu slučaju na djelu negativni revizionizam. No odnos prema Babiću, piscu kao i njegovu djelu, proizlazi iz društvenih okolnosti prije i poslije 1990. Prije 1990. bio je i hvaljen i kuđen, zaobilažen i istican, napadan, ali se branio žestoko, argumentima, dokumentima, dokazima (što najčešće nitko nije uzimao u obzir, kao ni danas). Nakon 1990., kada je izvršen kontrarevolucionarni udar u Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, ne samo da je sotoniziran i ignoriran, nego su književnoredarstveni organi (sve sami etablirani kroatocentrični znanstvenici, kritičari i povjesničari), u apsolutnoj maniri staljinističkih komesara i agitpropovskih arbitara, ocjenjivali i utvrdili da je »izdajnik«, »otpadnik« (što je injurija, jer nikad i nigdje nije presuđen za bilo koju inkriminaciju) te da ni na koji način ne može biti dionikom hrvatske književnosti. Dakle, nije riječ o revidiranju, nego o reakcionarnom etičkom i retrogradnom estetskom čišćenju a sve radi stvaranja homogene kroatocentrističke književnosti (u etnički počišćenoj državi), ma kakva ona bila. Uostalom, nije samo Babić prognan iz domovine i hrvatske književnosti. Prognani su i Kordić, i Devetak, i Anušić, i Grnović, da navedemo samo neke. Znam što će se reći. No to nije važno. Ali, ipak, ni Babića, kao ni druge nije moguće izbaciti iz književnosti, ma kako se ona određivala. Njihovo djelo govori za njih, sada i u budućnosti. Jedini im je sudac — vrijeme.
U ona vremena mi pisci, novinari, kulturnjaci, velika bulumenta intelektualaca različitih svjetonazora, među kojima je bilo žestokih polemičara, pizmenih suparnika pa i ponekog neprijatelja, kohabitirali smo u društvu koje nije dozvoljavalo isključivanje ukoliko nije pao neki pravomoćni pravorijek. Dobar dio nas, iz te bulumente, bez obzira na političku i etničku pripadnost, drugovao je. Biti s nekim drug, u ona vremena, značilo je više od običnoga poznanstva, a manje od prijateljstva. Rodbinske veze se ne računaju. Kada je sve puklo, onda 1990. godine, mnogi su drugovi postali neprijatelji, a neki rijetki pravi, čvrsti drugovi postali su pravi prijatelji. Bili smo zatečeni i iznenađeni. Recimo, čovjek je do jučer, već 20 ili 30 godina slovio za istinskoga marksista, prevodio Marxa, tumačio ga urbi et orbi, a onda je, preko noći, postao — nacist! Neki ljuti staljinisti postali su još ljući pravaši. Kad je, zapravo, onaj bio marksist a kad nacist? A kada ovaj drugi staljinist ili vaš? Ili su bili, istovremeno, jedno i drugo, tješeći se vješto da neće biti otkriveni. U suštini bili su dogmatičari koji nisu mogli živjeti bez oslonca na neku vanjsku petrificiranu »istinu«, ma čija bila i ma koje provenijencije bila. (Bez zavaravanja, takvoga je svijeta puno!)
Drugarstvo je bilo izraz društvene solidarnosti, klasne pripadnosti onih koji žive od svoga rada. Njima je to, u ona vremena, bilo omogućeno, pa i garantirano. Danas nije tako. Oni koji bi trebali da žive od svoga rada, ogromna većina, danas tavore i preživljavaju od mrvica koje ima vladajući i moćnici dobace sa svoga prebogatoga stola. Današnji radnici, koji to nisu čak ni po imenu, jer su ih pogrešno prozvali djelatnicima, ne bune se jer strahujuda će ostati i bez ono malo sredstava za preživljavanje. Ima neka nevidljiva ruka koja strogo dozira koliko je sredstava potrebno da djelatnici ostanu u tijeku života, ali bez imalo snage i volje da se pobune. Ali zato ima mnogo zabave, omamljujućih igara, nadražujućih sredstava za manipuliranje masama: od sporta, preko šoubiznisa, do politike i, osobito, ujarmljenih, tzv. kulturnjaka. Za izvođenje tih zaluđujućih/ omamljujućih operacija formirao se cijeli sloj, ne intelektualaca (njih odavno nema), nego poluinteligenata, nedostatno obrazovanih, svakojakog ološa koji kupuje diplome, katedre i političke položaje, ali su beskrajno lojalni opciji na vlasti. Bila ona tobožnja ljevica ili tvrdo realna desnica. Tko nije s nama, taj je protiv nas. I neka ga hladna voda nosi! Nepotizam, klijentelizam, korupcija i kompradorstvo toliko su se ukorijenili u hrvatskom društvu da se uopće ne vidi kako bi se to zlo suzbilo.
Na kraju, prenijet ćemo jedno Gramscijevo (retoričko) pitanje (u kojem se, dakako, krije i odgovor) kao poučak mlađima, a i izraz pohvale Sorelu što se odvažio na ovaj pothvat: »da li je vrednije ‘misliti’ bez kritičke spoznaje, nevezano i od slučaja do slučaja, odnosno ‘pripadati’ nekom pogledu na svijet, što su ga mehanički ‘nametnule’ vanjske okolnosti, odnosno neka od mnogih društvenih skupina, koje već od prvog časa njegova svjesnog dolaska na svijet automatski zahvate svakog pojedinca (a to može da bude selo, provincija, može da vodi podrijetlo iz župnog ureda ili ‘duhovne aktivnosti’ župnika, nekog patrijarhalnog starčića, čija ‘mudrost’ diktira zakone, ili neke ženice, koja je svoju mudrost naslijedila od vještica, ili od nekog sitnog intelektualca, koji se uplijesnio u vlastitoj gluposti i nesposobnosti da radi), ili je vrednije svjesno i kritički izgrađivati svoj vlastiti pogled na svijet, pa prema tome, u vezi s takvim djelom svog vlastitog mozga, odabrati vlastitu sferu djelatnosti i aktivno sudjelovati u stvaranju historije svijeta, voditi sam sebe, a ne primati pasivno i slijepo izvana gotove oblike za svoju ličnost?«. (A. Gramsci: Historijski materijalizam i filozofija Benedetta Crocea, Naprijed, Zagreb, 1958., str. 19–20).
Možda je moguće ulaziti ili izlaziti iz nacionalne književnosti. Međutim, kad se jednom uđe u književnost — nema izlaska, izbacivanja i sličnih ljudskih nepodopština. Sjećam se dana kad je Babić došao u redakciju s prstenom na ruci! Nakit, bilo kakvo kinđurenje i štogod sličnoga nije bilo s njim spojivo. Ne sjećam se da li je nosio ručni sat. Ali, na prstenu je, na crnoj pozadini, bio ugraviran akronim — KGB. Književnik Goran Babić. Bilo je to definitivno opredjeljenje, s tipičnom babićevskom dvosmislicom i, dakako, ironijom. A sve ostalo spada u suhu mutnoću vremena.
Slične knjige
