Zima na jugu

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Boris Perić

  • Broj stranica: 304

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266377-8

  • Naslov izvornika: Die Winter im Süden

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 405 g

Jedan od najuzbudljivijih pisaca njemačkoga govornog područja Norbert Gstrein u svom romanu Zima na jugu bavi se sudbinom jedne hrvatske obitelji. Nakon Drugoga svjetskog rata otac, ustaša, ostavio je u Austriji ženu i kćer pa otišao u Argentinu. Njihovi životi iznova će se spojiti 45 godina poslije, 1991., na početku rata u Hrvatskoj. Kći, nezadovoljna svojim brakom s poznatim austrijskim ljevičarskim novinarom, odlazi u Zagreb nadajući se promjenama. Istovremeno na drugom kraju svijeta, u Buenos Airesu, njezin otac, za kojega ona i ne zna je li preživio rat, sanja o povratku u domovinu dok njegova mlada supruga ljubuje s njegovim tjelohraniteljem...
U Zagrebu u osvit rata, kada je grad prepun avanturista, mladih vojnika i povratnika, jednoga dana izlazi oglas u kojem otac, koji se vratio i živi u Esplanadi, traži kćer. Hoće li se susresti, hoće li se njihovi životi promijeniti nabolje, što tako očajnički žele? Zima na jugu odlično dočarava atmosferu straha i rata, očajne ljude u bezizglednim situacijama. Gstrein ostvaruje nevjerojatno točne i potresne portrete ljudi suočenih sa svojim strahovima i čežnjama.

Upečatljivo jezično umjetničko djelo briljantno izbrušena stila čija je najveća čar sasvim nepomućen, tečan, muzikalan rečenični ritam.
Die Welt

Intenzivnost likova i scena, mjesta i ambijenata ono je što daje sjaj Gstreinovu romanu, čemu znatno pridonose čarobno zaljuljane, proćućene rečenice.
Neue Zürcher Zeitung

Velika su snaga romana studije karaktera. U njima se pokazuje Gstreinova sposobnost da podatnim jezikom, najčešće tek jednom sporednom rečenicom, precizno ocrta čitav psihički svemir.
Frankfurter Rundschau

Zima na jugu pripovijeda o utjecaju shvaćanja povijesti na naše postupke i živote, bilo da ih potvrđuje ili osporava... Između ratnog nasilja i raskoši povijesnog shvaćanja Norbert Gstrein napisao je veliki roman o izgubljenosti.
Süddeutsche Zeitung

Gstreinova je najveća vještina to da ovaj put njegov jezik dobiva gorko-melodičan prizvuk koji posvuda prisutno pitanje teksta – zašto ljudi ne mogu odoljeti ratnom nasilju – ne prekriva, nego ga čini još prodornijim.
Die Zeit

25.3.2012.

Norbert Gstrein: Priča o ratu činila bi se nevjerojatnom iz austrijske ili njemačke pozadine

Vjesnik, Sandra Viktorija Katunarić. 23.03.2012.

Jedan od najuzbudljivijih pisaca njemačkoga govornog područja, austrijski književnik Norbert Gstrein ponovno je došao u Hrvatsku, ovaj put kako bi predstavio svoj novi roman preveden na hrvatski »Zima na jugu«, objavljen u izdanju Frakture te u prijevodu Borisa Perića. Radnjom usko vezan uz Hrvatsku i Zagreb početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, roman se bavi sudbinom jedne hrvatske obitelji. Nakon Drugoga svjetskog rata otac, ustaša, ostavio je u Austriji ženu i kćer pa otišao u Argentinu. Njihovi životi iznova će se spojiti 45 godina poslije, 1991., na početku rata u Hrvatskoj... Jedan od najpoznatijih suvremenih austrijskih književnika, Norbert Gstrein (1961.) je doktor filozofije jezika koji se već svojim prvim djelom, pripovijetkom »Jedan« (1988.), dokazao kao vrstan pripovjedač. Uslijedili su roman »Registar«, novela »O2«, reportaža »Trgovinski savjet« te romani »Engleske godine« (1999.), »Autoportret s mrtvacem« (2002.), »Zanat ubijanja« (2003.), »Zima na jugu« (2008.), »Cijela istina« (2010.), »U zraku - tri duge pripovijetke« (2011.) i esej »Komu pripada priča« (2004.). Gstrein je dobitnik brojnih nagrada, među kojima je i jedna od najvažnijih književnih nagrada njemačkoga govornog područja, nagrada Ingeborg Bachmann. »Zima na jugu« Gstreinov je drugi roman koji tematizira ratovanje na području bivše Jugoslavije, prvi, »Zanat ubijanja«, objavila je Fraktura 2007. godine. Ovaj zanimljiv pisac gostovao je na tribini Razotkrivanje u Zagrebačkom kazalištu mladih, održanoj nedavno u organizaciji nakladničke kuće Fraktura i Austrijskoga kulturnog foruma u Zagrebu, kada je predstavljen i njegov najnoviji hrvatski prijevod, a tom prigodom razgovarali smo s autorom. I u svom romanu »Zanat ubijanja« i u »Zimi na jugu« govorite o ratu u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji. Zbog čega baš Hrvatska i ta tema, od koje zazire i većina hrvatskih pisaca? - Kod prvog romana, »Zanat ubijanja« imao sam izravan poticaj, naime jedan moj znanac, ratni izvjestitelj poginuo je na Kosovu na kraju rata u bivšoj Jugoslaviji. Kad god se piše roman, mora postojati neka opsesija, jer roman se piše tri ili četiri godine i bez opsesije to nije moguće napraviti. Neki autori kažu da ne biraju oni temu, nego da ona bira njih. To možda zvuči malo patetično, ali u ovom slučaju je stvarno bilo tako da je tema izabrala mene. Želio sam pisati o ratu, a da ne ispadnem banalan i istodobno sam tražio priču koja se ne bi mogla odvijati na isti način nigdje drugdje. Da polazimo iz austrijske ili njemačke pozadine, ne bismo mogli imati takvu priču, ona ne bi bila vjerodostojna i činila bi se nevjerojatnom jer je tema nacizma tamo apsolvirana, s njome smo raščistili. No, na prostoru bivše Jugoslavije i dalje su prisutna različita predbacivanja koja su u trenutku izbijanja rata u očima međunarodne javnosti poprimila izgled nastavka na '45., ali s dodanim etničkim nabojem. I u Hrvatskoj i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji Drugi svjetski rat je bio puno manje zatvorena, gotova tema nego što je bio u Njemačkoj ili Austriji, i to je još uvijek. Spominjali ste afekt »zamrzavanja vremena« koji se dogodio u Hrvatskoj. Da li se nešto slično dogodilo i u Njemačkoj i Austriji? Kako se Vi danas nosite sa svojom prošlošću? - Iako se s početka nije toliko pričalo o Drugom svjetskom ratu, i u Njemačkoj i u Austriji, srećom, o tome se puno pričalo i dalje se priča. U Njemačkoj i Austriji stvari su apsolutno jasne, zna se tko je kriv, dok je u bivšoj Jugoslaviji pitanje krivnje nakon Drugoga svjetskog rata i dalje bilo nejasno. »Zanatom ubijanja« otvorili ste veliku polemiku u suvremenoj njemačkoj književnosti pitanjem tko ima pravo ispripovjediti nečiju priču i gdje su granice između fikcije i stvarnosti? - Za mene su stvari prilično jasne. To je fikcija. Stvarnost je bila samo početna točka od koje sam krenuo, a sve ostalo je fikcija. Kad je objavljen taj roman, bilo mi je jasno da se neće govoriti samo o literaturi, nego o tome da to ima veze sa stvarnošću. Postoji jedan paradoks - da se preko fikcije dolazi ponovno do realnosti. To je, zapravo, vjerujem, želja svih nas koji smo u ovoj branši, i autora i nakladnika i prevoditelja, kada imamo roman koji je fikcija, a koji zapravo postaje i stvarnost. Svima nama je strašno važno da fikcija ima nekakav odraz u stvarnosti, a nije nam baš drago kada čitatelji kažu - ah, to je samo fikcija, to ništa ne znači. Držim da svi mi čitamo zato što nas fikcija vodi u neki drugi, treći, četvrti život i zato je fikcija toliko važna. Čitamo upravo zbog tog skandaloznog čina da moramo umrijeti. Sve što u našem kratkom životu ne možemo proživjeti, možemo proživjeti u fikciji. Kritika ističe da još nitko nije otkrio više građanski, miru naklonjeniji jezik poput Vas kojim bi opisao ratovanje, te da u tom smislu možete preuzeti loptu od Brocha i Kafke, Musila i Manna. Je li Vam tu pomogao studij filozofije jezika? - U mojim ranim knjigama postoji izravan utjecaj. Godinu dana studirao sam u Kaliforniji u institutu koji se bavi kompjutorskim jezikom, u kojemu se prirodan jezik pokušavao pretvoriti u umjetni jezik. To je bio moj pokušaj da nešto opišem ne samo na jednostavan način nego sa svim mogućim alternativama. Jedan slavni njemački pisac rekao je da čovjek ne može nešto razumjeti ako ne poznaje suprotnost. Dakle, čovjek ne može vjerovati samo stvarnosti, nego i nečem drugom. Bilo bi lijepo da s puno čitanja nema više ratova Tematizirajući rat u gotovo svim svojim knjigama, jeste li uspjeli dokučiti pitanje koje si čovjek postavlja od pamtivijeka, zbog čega ljudi ne mogu odoljeti ratnom nasilju? Je li rat uopće moguće shvatiti? - Kada se govori o ratovima, postoji jedna stvar - koja je stvarnost rata? Smatram da je to pogrešno, jer ratovi počinju u trenutku kada postoje dvije, odnosno paralelne istine, u trenutcima kada svaka strana kaže - samo moja istina je ona prava, postoji samo moj svijet. Vraćam se na fikciju. Ona omogućava da se čovjek stavi u poziciju nekoga drugog, ona omogućava da razmišljamo o svim možebitnim svjetovima. U literaturi se uvijek može računati na nekog drugog, ne samo na sebe. S čitanjem uvijek postoji empatija, postoje ljudi s drugačijim mišljenjem, s drukčijim osjećajima. Nisam tako naivan da to mislim, ali bilo bi lijepo da je tako, da s puno čitanja nema više ratova. To je stvarno naivno vjerovanje, jer znam iz 20. stoljeća da su upravo intelektualci i pisci često bili ti koji su stajali iza ratova.

25.3.2012.

Moja je junakinja između dva muškarca, oca ustaše i ljubavnika

Večernji list, Denis Derk, 21.03.2012.

Hrvatski ustaša i emigrant iz Argentine vraća se devedesetih u Hrvatsku i očekuje neku vrstu satisfakcije. U Hrvatskoj susreće kćer koja živi u Beču, udana je za šezdesetosmaša i nije sretna u braku. To je ukratko radnja novog romana “Zima na jugu” austrijskog pisca Norberta Gstreina, koji je preveo Boris Perić za Frakturu. Hrvatska priča I dok je roman “Zanat ubijanja” Gstrein napisao zbog prijatelja ratnog izvjestitelja koji je ubijen na Kosovu, “Zimom na jugu” pozabavio se jer ga je zanima bivša Jugoslavija. – Radnja ove priče nikako se ne bi mogla održavati u Njemačkoj ili Austriji. Naime, ustaša iz Argentine početkom devedesetih misli da će opet imati neku ulogu. U Hrvatskoj je takvo što moglo funkcionirati jer tu je bilo takvih ljudi koji su devedesetih imali pritajene nade. A Njemačka i Austrija jednoznačno su raskrstile s prošlošću – rekao je Gstrein u dvorani Polanec ZeKaeMa. Da bi mogao pisati o Hrvatskoj, Zagrebu, hotelima Palace i Esplanade, posjećivao je Hrvatsku, pročitao sve što se o nama moglo pročitati. Bio je i u Buenos Airesu, ali središnjim likom romana ipak smatra kćer Mariju. – Marija iz mog romana našla se politički između dva muškarca, oca i muža. U Zagrebu je ušla i u seksualnu vezu s puno mlađim muškarcem, ranjenim braniteljem. Znamo da su djeca često opterećena krivnjom roditelja, a znamo da krivnja ne prelazi u nasljeđe – priča Gstrein. Ne ide bez distance A taj cijenjeni austrijski stilist voli se distancirati od svojih likova pa ga stoga neki ocjenjuju hladnim. – Ja konstruiram likove i roman. Nisam genij. Za genije se tvrdi da pišu impulzivno. Ali roman se ne može napisati bez konstrukcije i distancije – uvjeren je Gstrein čija je knjiga “Čitava istina”, u kojoj opisuje burni odlazak od njemačkog važnog izdavača Suhrkampa, izazvala skandal u Njemačkoj.

25.3.2012.

Predstavljen roman “Zima na jugu” Norberta Gstreina

HINA, 20.03.2012.

Radnjom usko vezan uz Hrvatsku i Zagreb početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, roman “Zima na jugu” bavi se sudbinom jedne hrvatske obitelji razorene nakon Drugog svjetskog rata čiji se životi ponovno spajaju 1991., na početku rata u Hrvatskoj ZAGREB Austrijski književnik Norbert Gstrein gostovao je u Zagrebu povodom izlaska hrvatskog prijevoda njegova romana “Zima na jugu” u kojemu u kontekstu rata u Hrvatskoj tematizira ratno nasilje i preispituje zašto mu ljudi ne mogu odoljeti. Radnjom usko vezan uz Hrvatsku i Zagreb početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, roman “Zima na jugu” bavi se sudbinom jedne hrvatske obitelji razorene nakon Drugog svjetskog rata kada je otac obitelji, ustaša, ostavio u Austriji ženu i kćer i otišao u Argentinu. Njihovi se životi ponovno spajaju 45 godina kasnije 1991., na početku rata u Hrvatskoj. “Tema rata i uloge pojedinca u ratu ozbiljna je tema kojom se ne bi trebalo baviti iz oportunizma”, kazao je Gstrein na tribini u organizaciji nakladničke kuće Fraktura i Austrijskog kulturnog foruma u Zagrebu. To je njegov drugi roman koji tematizira ratovanje na području bivše Jugoslavije. Ta “opsesija” ovim prostorima rezultat je dvojakih razloga, pojasnio je autor. Kod romana “Zanat ubijanja” iz 2003., koji također tematizira rat na Balkanu, u pitanju bio razlog osobne prirode, budući da je poznavao jednog ratnog izvjestitelja koji je stradao izvještavajući s Kosova. No, kao pisca ga nije zanimala samo povijest ratnih zbivanja već mogućnost pripovijedanja o tome. Želio je pisati o ratu a da ne ispadne banalan i istodobno je tražio priču koja se ne bi mogla odvijati na isti način nigdje drugdje. Polazna točka bio je nacizam, no tek je izbijanje rata u Hrvatskoj 90-tih godina prošloga stoljeća pružio potrebni prevrat koji bi omogućio ponovno vraćanje na tu temu iz jednog novog kuta. “Da polazimo iz austrijske ili njemačke pozadine ne bismo mogli imati takvu priču, ona ne bi bila vjerodostojna i činila bi se nevjerojatnom jer je tema nacizma tamo apsolvirana, s njome smo raščistili - zna se tko su 'loši momci' i to je to. No, na prostoru bivše Jugoslavije i dalje su prisutna različita predbacivanja koja su u trenutku izbijanja rata u očima međunarodne javnosti poprimila izgled nastavka na '45. ali s dodanim etničkim nabojem”, objašnjava Gstrein. Rat nije jedina tema romana, on je zapravo tek pozadina za brojne druge teme - međuljudskih odnosa, ljubavi, ljubavničkih odnosa između mlađeg muškarca i starije žene i obrnuto, odnosa muž-žena i otac-kći, a oduvijek ga intrigira i tema egzila, koje se također dotiče u romanu. Rat mu je omogućio kontekst kako bi mogao pisati o nekome čiji su roditelji opterećeni nekom krivnjom. U ovom je to slučaju krivnja zločina koju nosi otac glavnog lika Marije. “Svi su svjesni toga da krivnja nije nešto što je nasljedno, da ona ne može prijeći s oca na kćer, no ona svejedno utječe na to kako ju drugi likovi percipiraju i kako ona sama sebe percipira”, kaže. U romanu je pokušao prikazati i seksualnost i nasilje, i idealizam i odustajanje od ideala. “To se može vidjeti u svim mojim djelima - idealizam prema kojemu treba biti skeptičan s jedne strane, te pragmatična skepsa s druge strane”, ističe. O odnosu s prevoditeljem Borisom Perićem, kojemu je ovo već treći prijevod toga autora, kaže da u njega ima apsolutno povjerenje. Jedan od najpoznatijih suvremenih austrijskih književnika, Gstrein (1961.) je doktor filozofije jezika koji se već svojim prvim djelom, pripovijetkom “Jedan” (1988.), dokazao kao vrstan pripovjedač. Uslijedili su roman “Registar”, novela “O2”, reportaža “Trgovinski savjet”, te romani “Engleske godine” (1999.), “Autoportret s mrtvacem” (2002.), “Zanat ubijanja” (2003.), “Zima na jugu” (2008.), “Cijela istina” (2010.), “U zraku – tri duge pripovijetke” (2011.) i esej “Kome pripada priča” (2004.). Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima jedne od najvažnijih književnih nagrada njemačkog govornog područja nagrade Ingeborg Bachmann (1989.)

26.3.2012.

Norbert Gstrein: U ratu nema dobrih momaka

Novi list, Davor Mandić, 25.03.2012.

Pogled izvana na neku traumu može biti i točan i pogrešan, može biti i između, a može biti i potreban i ljekovit. Rata u bivšoj Jugoslaviji, te velike teme velike traume, poduhvatili su se mnogi ovoprostorni pisci, kako oni starije generacije, sa svim kompleksima (ne)učinjenog, tako i oni mlađi, koji u to doba nisu morali nositi puške pa onda ni kasnije teret (ne)učinjenog na plećima. Ali uz te domaće, ima ponešto i stranih pisaca kojima se ta tema učinila dovoljno važnom. Pa dok Holywood sve češće uzima kao pozadinu za svoje akcijske papazjanije taj posljednji rat u civiliziranoj Europi, dovoljno blizu a dovoljno barbarski za produkciju američkog kompleksa svjetskog policajca, jedan cijenjeni austrijski pisac piše već drugi roman na tu temu. Radi se o Norbertu Gstreinu, kojem je nakon »Zanata ubijanja«, objavljenog 2007. godine, nedavno objavljen novi roman »Zima na jugu«, oba u »Frakturi«, koja ga je i dovela na hrvatsko predstavljanje romana. Gstrein, koji nikako nije hrvatski Peter Handke, smiješni glorifikator »naše« stvari, vrlo se suvereno probija kroz povijesno-geografsku šumu na ex jugoslavenskom prostoru. No opet, on je Austrijanac, a u toj šumi puno je mina. Dva romana za redom napisali ste o ratu na ovim prostorima. Mora da ste prilično fascinirani njime? – Ne bih rekao oba romana. Prvi je o ratu u bivšoj Jugoslaviji, ili o pisanju o tom ratu, a tamo je direktan povod bila smrt mog prijatelja na Kosovu. Radi se o Gabrielu Grüneru? – Da, bio je moj dobar prijatelj koji je tada pisao za tjednik »Stern« i ja sam razgovarao s njim možda pola sata prije nego što je poginuo te 1999. godine, i to je bilo to. Nazvao sam ga taman prije nego što je kretao za Kosovo. Onda sam počeo razmišljati o tome kakav mu je bio život u proteklih 10 godina koliko je proboravio u bivšoj Jugoslaviji, u toj ludoj situaciji gdje na jednoj strani imate rat, a već nekoliko kilometara dalje ga nema. Najnormalnije je odletjeti tamo avionom i vratiti se, a to zapravo nije normalno. Živi mrtvaci Ali i roman »Zima na jugu«, koji dolazi nakon njega, u jednom svom vrlo bitnom sloju ima taj isti rat? - Da, svakako! Kad sam radio istraživanje za prvi roman, zainteresirao sam se i za te druge priče, posebno za taj hrvatski, moglo bi se reći fašistički egzil u Južnu Ameriku. Pa onda imate tog starca s problematičnom prošlošću, koji živi tamo 40-ak godina, i čeka da se njegov život nastavi. Na neki način on je živi mrtvac koji čeka da se dogode promjene pa da se može vratiti u zemlju iz koje je otišao i nastaviti život koji je završio 1945. Luda ideja. A drugi glavni karakter je njegova kći, koja se udala za austrijskog novinara, antifašista, koji je onda uvijek zove fašistom, zbog oca. To naravno nije njena krivnja, ali taj ljevičarski novinar voli upirati prstom u nju i njenog oca. Tako sam pokušao imati dvije linije, pomiriti tri centralne godine prošlog stoljeća: 1945., 1968. i 1991. s početkom rata. Kći koja živi u Beču misli da je otac mrtav, jer je otišao u Argentinu, a da njoj i majci nije rekao da je živ. Jeste li nervozni oko toga kako će Hrvati prihvatiti ovaj roman? Možda ste se s time suočili već s prethodnim romanom, koji ste također predstavljali u Hrvatskoj, ali ipak, radi se o osjetljivoj temi i o nekim ranama koje ovdje još uvijek nisu zacijelile, a koje vi otvarate? – Bio sam nervozan, da, u Njemačkoj, jer taj lik u Argentini nikome se ne bi sviđao. Svakako se može njemačkom ili austrijskom piscu postaviti pitanje zašto pokušava ispričati tu priču koja nije njegova. Nije isto ovdje, jer ovdje je to vaša povijest. Ali nije moja. I sad je pitanje zašto to radi, pa su tu literarni razlozi, ali ima li možda i političkih razloga? Ako ima, koji su? Svjestan sam da se sve može krivo shvatiti. Hrvatska realnost Neki kritičari ovdje su za vaš prethodni roman rekli da izjednačava krivnju između Hrvata i Srba, a u »Zimi na jugu« nema Hrvata koji bi bili simpatični na bilo koji način. Gdje su dobri momci? – Nema dobrih momaka u ratu! Ali opet bih rekao da je najnesimpatičniji lik u romanu ipak austrijski novinar. Pa čak i fašisti u Argentini su simpatičniji od tog novinara u Beču koji piše i za lijeve i za desne. Tko je po vama opasniji: salonski ljevičari poput njega ili desničari poput starca u Argentini? – Uvijek su opasniji nacionalistički desničari, jer ovaj ljevičar kao svoje oružje ima papir i olovku, a okorjeli nacionalistički desničar može ipak napraviti više štete. Iako i ideje mogu biti prilično opasne, naravno. No taj starac, ustaša i nacionalist, ipak ispada prilično benigan. – On nema previše mogućnosti vratiti se u realnost. On dolazi natrag u Zagreb i vidi da to više nije njegov svijet. On ima ideju da bi mogao otići u rat, ali nitko nije zainteresiran za njega, tek za novac koji on može eventualno donijeti, ali kad u tome ne uspije, oni se za njega više uopće ne zanimaju. Zanimao me on jer ne bi bilo zanimljivo imati njemačkog ili austrijskog nacista koji čeka da se situacija u Njemačkoj ili Austriji promijeni, jer to je besmislica. A situacija ovdje bila je totalno drugačija, pa je i taj starac mogao imati svoju agendu kao antikomunist. Može vam se to sviđati ili ne, ali to je realnost, a to nije realnost u Njemačkoj i Austriji. Nitko ne bi povjerovao u priču o ostarjelom nacistu s političkom agendom; njega eventuano možete dovesti pred sud, ali ovaj moj tip u romanu mogao je imati agendu i zato je literarno zanimljiv. Vezane ruke Što vam je bila temeljna briga dok ste pisali roman, odnosno na kakve ste probleme nailazili pišući o toj temi? – Bio sam previše uplašen onoga što sam mogao napisati. Kao Austrijanac, sa svojom austrijskom, nacističkom prošlošću nisam slobodan kako je to bio Mathias Enard kad je pisao »Zonu«. I on piše iz perspektive hrvatskog ratnika, koji je kriv, ali on nije imao strah o tome pisati jer nema tu njemačku i austrijsku povijest. Naravno, tako i treba biti, moraš biti oprezan oko toga, jer ta povijest je tu. Kao Nijemac i Austrijanac uvijek pišeš vezanih ruku kad su u pitanju takve teme. Možda je onda i to bio razlog što ste tako temeljito istražili hrvatsku povijest, ali i zemljopis, prije pisanja? Kako ste istraživali, za oba svoja romana? – Prvo sam pročitao sve što sam mogao o toj temi, a imam i djevojku Hrvaticu pa sam naravno slušao nju. Putovali smo ovom zemljom, a ja sam pokušavao vidjeti i razumjeti stvari. A kad počne pisanje onda tu ima i malo krađe. Puno je tu drugih, ali naravno to se ne primijeti jer se ponekad radi o pola rečenice, nečemu što zvuči dobro pa si kažeš ok, to mogu uzeti. Ali većinu stvari ipak treba zaboraviti. Ono što ostane, možeš napisati. Kako su ta dva romana prošla u Austriji i Njemačkoj? Jesu li ih razumjeli? – Ne. Prvi roman je prošao mnogo bolje, ali mislim da je to zato što su u njemu vidjeli veću litearnu ambiciju. Iako se ja s tim ne bih složio. Nisu vjerovali, stvarno, u svijet koji sam pokušao prikazati. A onda nisu mogli zamisliti ni tog čovjek u Argentini, iako sam ja prilično siguran da je poprilično točan. Bio sam tamo, puno istraživao i mnoge stvari koje sam kasnije čitao potvrdile su atmosferu romana. Ma on je čak dosta dobro prošao kod kritičara, ali rodila se neka sumnja da ja kao stranac nisam mogao znati sve te stvari o kojima pišem. Tirolsko odrastanje Pored činjenice da vam je prijatelj poginuo u tom ratu i da je to bio okidač za zanimanje oko teme, ima li s tim možda veze i vaše tirolsko porijeklo, dakle odrastanje na također turbulentnom, podijeljenom prostoru? – Kad sam prvi put putovao Dalmacijom i vidio sva ta uništena sela, bio tamo i razgovarao s ljudima, puno me stvari podsjetilo na moje odrastanje u 60-ima i 70-ima u malom selu u Tirolu. To su bili ti mirisi, taj snažan katolicizam, siromaštvo. Također i ljudi, momci koje sam vidio, taj specifičan, mačo tip muškarca s kakvima sam odrastao. Luđaci, mogao bih reći (smijeh). Kad smo kod luđaka, kad vaš starac dođe u Zagreb 1991. čini se kao da su svi ovdje ludi, pomaknuti, kao da nema normalne osobe. – Doista? Nije mi to baš bila namjera, ali na kraju to dolazi iz situacije: imao sam tu šačicu likova; da sam priču širio bilo bi naravno i drugačijih karaktera. Recite vašim riječima o čemu je ovaj roman? – Ima moto na početku: »It's war baby, it's war«. Sama ta ideja o ženi, Mariji, koja dolazi između dvaju ratova, Drugog svjetskog i novog rata, u Zagreb. Jeste li imali neku živu osobu na pameti kad ste portretirali Ludwiga, starčevog tjelohranitelja i bivšeg policajca? - Razgovarao sam s jednim austrijskim policajcem, ali nisam imao nikog posebnog za tog lika koji je trebao postati blizak starcu u Argentini, za nekog kome starac mora vjerovati. Ne mora biti simpatizer, ali mora biti blizak idejama. Iz egzilantske perspektive Ali on je toliko pronicljiv, osjetljiv i emocionalan. Je li to kompatibilno s njegovim zanimanjem? – Može se to tako gledati, ali kad pišete roman morate imati barem nešto od svega toga. Bez toga nemate roman. Čini se da vas intrigira kompleks političkih emigranata, budući da ste napisali i »Engleske godine«, roman u kojem Židov bježi u Englesku prije Drugog rata. A i vi ste neko vrijeme živjeli u Londonu. – Istina je, zanima me egzil. Mnogi likovi u mojim romanima ili su pravi egzilanti ili se tako osjećaju. Što vam je najinteresantnije u tim biografijama? – Često je to ta slika koju oni vide, ne cijela, nego ona neka sa strane, ali iz koje se još uvijek može vidjeti cjelina. U »Engleskim godinama« to je taj židovski emigrant nastanjen na otoku Manu, dakle malom prostoru. Pokušao sam ispričati priču o Drugom ratu, ali iz te skučene situacije. A to je i vrlo prikladno za romanopisca. Opet, ako uzmete ovog hrvatskog fašista, on živi u situaciji u kojoj je vrijeme stalo, živi u 1945. iz koje skače u 1991. godinu. A onda opet ima tu i stvari iz moje biografije o kojima ne želim pričati, a koje me tjeraju u te teme (smijeh). Što mislite o Hrvatskoj i Hrvatima danas? Kako izvana gledate na promjene i tranziciju? - Huh, imao sam prilično jasno mišljenje tijekom, odnosno taman nakon rata, prilično čistu sliku kako je to moglo biti, što je sve moglo biti napravljeno i zašto nešto nije napravljeno. Uvijek je to bila tužna priča za mene, a zbog moje djevojke to je postala i moja priča. I moja kći govori hrvatski jezik pa i zbog nje, kad je čujem pričati hrvatski, te su mi priče bliske. I to što nitko nije ništa učinio u pogledu mnogih stvari, Vukovara naprimjer, i dalje me ljuti i rastužuje. Ali naravno, to ipak nije moja priča, i kad se desila bila je prilično daleko od mene. To je ono zanimljivo: živiš samo 100 kilometara dalje, a to nije tvoja priča i ne brineš o tome. Moglo se sve događati i u Africi, bilo gdje. Tek nakon rata, zbog te privatne situacije i istraživanja, ta priča mi je postala bliska. Veza s Hrvatskom Sada sam opet daleko. Vidim zemlju u koju dođem jednom/dvaput godišnje pa ne znam o ovome sada. Znam dosta o periodu između 1990. do kraja rata, ali o sadašnjosti ne. Imam i neke hrvatske prijatelje u Hamburgu, drugu generaciju doseljenika. I zanimljivo mi je kako oni reagiraju na sve, jer neki od njih su prilični nacionalisti. A dio tog nacionalizma, iako mu se protivim, mogu razumjeti zato što znam povijest njihovih obitelji. Jeste li naučili štogod hrvatskog jezika? – Vrlo malo, i sramim se zbog toga. Počeo sam učiti jer mogu nekako iskoristiti kćer, koja ima šest godina, a ona mi onda služi kao rječnik. Ona dobro govori? – Vrlo dobro. Ima baku i djeda, a i ide jednom tjedno na hrvatski u Hamburgu gdje živimo. I sviđa joj se, pa je mogu pitati što nešto znači. Ima li ta velika tema rata, koja još nije završena, zbog suđenja koja još traju, povijesti koja se piše uvijek i sličnog, u sebi još neki kompleks o kojem biste pisali? – Trenutno ne mogu to zamisliti. Barem ne za cijeli roman. Bilo bi i malo ludo od mene da se opet bavim tom temom. Ali na najvažnije stvari ponekad treba dugo čekati. Nije neuobičajeno da se najvažnije knjige o nekom događaju pojave godinama nakon, čak dekadama. Kao na primjer knjige o koncentracijskim logorima nakon Drugog rata. Na njih smo dugo trebali čekati. I vjerujem da za razumijevanje cijele slike treba distanca. Kad si usred toga vidiš stvari, ali ne sve. Vjerujem u distancu. Kako vidite vezu između političkog aktivizma i literature? Gdje je granica? – Danas bi većina pisaca koje znam rekla da nemaju nikakav utjecaj na realnost, da oni samo pišu knjige i da eventualno mogu tek minimalno promijeniti individualno mišljenje. Ja mislim da to nije točno pa se i u svom novom romanu bavim upravo time. Tu je učitelj koji želi ispričati priču o jednom njegovom bivšem učeniku kojeg je prilično volio, a koji je možda upetljan u neke bombaške napade. On vidi njegovu sliku u novinama i priča njegovu priču razmišljajući o tome da mu je upravo on dao neke knjige iz kojih je ovaj onda mogao izvući pogrešne zaključke. Možda je baš on bio okidač za sve. I naravno, to može biti moguće, pogotovo kad je netko jako mlad. Zašto vaš starac, hrvatski ustaša u Argentini, nema ime? – Uvijek imam problema s imenima u romanima... Zato ste elegantno riješili imena njegovih kćeri koje je on, sve tri, nazvao Maria? – Da (smijeh). Obično puno vremena provodim u traganju za imenima u romanima i nikad nisam dokraja zadovoljan. Recimo francuski pisac, nobelovac Claude Simon uopće nema imena. On svoje likove obično naziva prema zanimanjima ili slično. I mogu to razumjeti. Pa kad čitate Faulknera, on ponekad ima imena, ali ipak nisu česta. Drugog razloga nema.