Židovi i riječi

Special cijena 134,10 kn Redovna cijena 149,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Marko Gregorić

  • Broj stranica: 272

  • Godina izdanja: 2015.

  • ISBN: 978-953266633-5

  • Naslov izvornika: Jews and Words

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 445 g

Zašto su riječi tako važne tolikim Židovima? Romanopisac Amos Oz i povjesničarka Fania Oz-Salzberger putuju s jednoga kraja židovske povijesti na drugi pokušavajući objasniti esencijalni odnos Židova i riječi. U mješavini pripovijedanja i učenjaštva, razgovora i prepirke otac i kći pričaju priče koje stoje u pozadini najtrajnijih imena, uzrečica, debata, tekstova i dosjetki judaizma. Te riječi, tvrde oni, tvore lanac koji povezuje Abrahama sa Židovima svih sljedećih naraštaja.

Oblikujući raspravu o temama kao što su kontinuitet, žena, bezvremenost i individualizam, Oz i Oz-Salzberger vješto oživljavaju židovske ličnosti kroz stoljeća, od neimenovanog, možda ženskog, autora Pjesme nad pjesmama preko mračnih talmudista do suvremenih pisaca. Pokazuju nam da židovski kontinuitet, pa čak ni židovska jedinstvenost ne počivaju na središnjim mjestima, spomenicima, u junačkim likovima ili obredima, već u pisanim riječima i tekućoj raspravi između naraštaja. Obilujući učenošću, liričnošću i humorom, djelo Židovi i riječi nudi čudesno putovanje kroz riječi u srcu židovske kulture i pruža ruku čitatelju, svakom čitatelju, pozivajući njega ili nju da se uključi u razgovor.

“Više od pet tisuća godina molitvi, pjesama, priča, rasprava, kletvi i šala zbijeno je između korica tankog, napetog djela... kakvog? Historiografskog? Antropološkog? Književnokritičkog? Teološkog? Jer u njoj je sve to, i još ponešto. Predivna knjiga!”
Jonathan Safran Foer

“Svakom svojom stranicom ova kontroverzna knjiga izaziva klišeje i stereotipe.”
Mario Vargas Llosa

Židovi i riječi divan su, veličanstven esej.”
Jürgen Habermas

“Apsolutno strastveno.”
Bernard-Henri Lévy

Amos Oz i Fania Oz-Salzberger: Židovi i riječi

Dragan Jurak, Moderna vremena Info, 9. 10. 2015.

Kad se 16. studenog 1532. kralj Inka Atahualpa pojavio s golemom vojskom od 80.000 ratnika pred Pizarrom i njegovih 168 španjolskih vojnika, konkvistador je pred velikog kralja poslao fratra. Vicente de Valverde je prišao kraljevskoj nosiljci s križem u jednoj ruci i Biblijom u drugoj, tražeći od Atahualpe da se pokloni Njegovom Veličanstvu kralju Španjolske te Gospodinu Isusu Kristu.

“Ja sam božji svećenik i kršćane poučavam božjim stvarima, a tako sam došao i tebe poučiti. Ono što poučavam je ono što nam Bog kaže u ovoj knjizi”, rekao je fratar pokazujući Bibliju.

Atahualpa je zatražio ponuđeni predmet. Pokušao je otvoriti knjigu, lupivši fratra po ruci kada mu je pokušao pomoći. Zatim ju je sam otvorio, i razočaran njenim tiskanim sadržajem odbacio pet-šest koraka od sebe. Fratar se vratio Pizzaru vičući – “Taj tiranin je bacio na tlo moju knjigu svetog zakona... Razrješujem vas grijeha, napadnite ga!” Do noći tog 16. studenog španjolski su arkebuziri i konjanici pokosili 7000 indijanskih ratnika, zarobivši Atahualpu, kojeg su sljedećih osam mjeseci držali u zarobljeništvu; sve dok nije stigla golema otkupnina u zlatu.

Pizarrov prepad na Inke iz 1532., između mnogih ostalih konotacija dramatičan je susret civilizacije knjige i neknjiške civilizacije. Signal za emotivnu mobilizaciju kršćana i napad na Inke bio je Atahualpino odbacivanje knjige. U abrahamovskim religijama, židovstvu, kršćanstvu i islamu, ništa nije svetije od ukoričene i otisnute božje riječi. Knjiga jest Bog. A svetogrđe spram knjige najbrutalnije se kažnjava. Nitko to nije tako osjetio na svojoj koži kao Atahualpina vojska. I nigdje religijska simbolika knjige nije bila tako snažno demonstrirana kao u Pizzarovom pokolju Inka.

Svetost knjige među abrahamovskim religijama potječe od judaizma. Židovi se često nazivaju “narodom Knjige”. U svom eseju “Židovi i riječiAmos Oz i njegova kći Fania Oz-Salzberger navode kako taj naziv dolazi iz Kur'ana i odnosi se na religije koje se temelje na Bibliji; judaizam, kršćanstvo, te islam koji proizlazi iz prethodne dvije vjere. Romanopisac Oz i povjesničarka Oz-Salzerberg u “Židovima i riječima” ne tematiziraju status knjige kod kršćana i muslimana, niti što se toga tiče knjigu kao simbol međuvjerske ili među civilizacijske netrpeljivosti. Njihovo polazište u “Židovima i riječima” jest utjecaj knjige na kulturu Židova.

“Veličina starog Izraela nije stvar gradova i kraljeva. Vrlo je moguće da je materijalni život ondje bio surov, građevine kojekako sklepane, a način odijevanja primitivan. Vrlo je moguće da je Salomonova veličanstvena palača bila traljava nastamba, puka izmišljotina ili bajka. Iskreno, stara židovska arhitektura nije nešto čime se najviše dičimo... Ali tekstovi su sjajni poput palača.” Ova teza o tekstu, kao najblistavijoj ostavštini židovske civilizacije, dvaput se navodi u knjizi.

Ono što u bitnome određuje židovsku kulturu i civilizaciju jest generacijsko prenošenje pisane baštine. Oz i Oz ne vide biološko porijeklo koje bi potjecalo od galilejskih Židova rimskog doba (“u našim venama suviše je krvi obraćenika i neprijatelja, uključujući legendarne Hazare i Kozake”). Međutim neko porijeklo postoji, i ono je “načinjeno od riječi”. Jedna od nevjerojatnih konstanti židovske povijesti jest da se od svakog dječaka zahtijevalo da ide u školu od tri do trinaest godina. Desetogodišnja škola bila je obavezna za svu mušku djecu bez obzira na stalež, porijeklo i sredstva. Na taj način prenosili su se sveti tekstovi, ali i općenito obrazovanje, kult knjige i učenja, kult učitelja i učenika.

Taj lanac koji se proteže od duboke prošlosti Oz i Oz promatraju u neprekinutom nizu sve do moderne povijesti, do Heinea i Freuda, Marxa i braće Marx, Einsteina i Arendt, Hermanna Cohena i Derride. I to ne samo zato jer su bili židovskog podrijetla – “nego i zato što su ti mislioci i umjetnici očigledno nosili duboki tekstualni biljeg koji je bio nedvojbeno židovski”.

Sveti tekstovi jednako strastveno kao i kod Židova prenose se i kod kršćana i muslimana. Ali tu je i jedna važna razlika. Židovski nauk dopušta intelektualne rasprave, potiče intelektualnu radoznalost, suprotstavljanje učitelju, pa čak i izazivanje i problematiziranje samog Boga. Židovska hucpa (gdje dvojica nestručnjaka presuđuju o novčanim razmiricama) u središtu je židovske intelektualne drskosti, polemičnosti, i ideje da se Boga izbaci iz intelektualnih rasprava: baš kao što to poučava talmudska priča o Ahnajevoj peći.

Uz intelektualnu drskost ide i humor. Oz i Oz primjećuju da se tri tisuće godina nevolja izložile Mojsija i njegovog Boga svakojakom zadirkivanju. Sklonost humoru vidljiva je na svim razinama kulture i društva. Premijerka Golda Meir svojedobno se čudila kako je Mojsije nakon četrdeset godina u pustinji Židove uspio dovesti u jedino mjesto na Bliskom istoku gdje nema nafte!

Naravno, svaka priča o porijeklu je sklizak teren. Autori sebe predstavljaju kroz dvostruku zamjenicu “mi”. “Mi” smo otac i kći; ali “mi” smo i Židovi. Ozovi priznaju da im je šačica starih Atenjana više prirasla srcu od većine biblijskih Židova, no usprkos tomu svoj “mi” identitet, i naraciju u prvom licu, temelje na uobičajenim civilizacijsko-kulturno-vjersko-nacionalnim konstruktima. Dakako, suludo je učenje poistovjetiti sa židovskom civilizacijom. Kult učenja vidljiv je od Dalekog istoka do Zapadne civilizacije. Ne treba se biti Židov da bi se propitivao svijet. I drugi mogu biti “Židovi” ako se posvete tekstovima, i čitaju tekstove na određeni način.

Ali čini se, za Ozove Židovi su Židovi gotovo bez iznimke, uključujući i Isusa, Josipa Flavija i Spinozu, koji su raskinuli s lancem rabinske učenosti, “ali tek nakon što je ona ostavila na njima određeni trag”. Ekskluzivnost krvi naizgled kao da je zamijenjena ekskluzivnošću teksta.

Na kraju sam Amon Oz razrješuje to pitanje “porijekla” i kolektivističke “mi” zajednice, te ekskluzivnosti teksta. Kao ugledni pisac, ne samo književna već i politička i civilizacijska veličina, on se bezbroj puta pozicionirao u ulozi otpadnika, “pastorka ili nelojalnog i neposlušnog sina”. Ali i kao takav, sekularni Židov okrenut zapadnom individualizmu i racionalizmu, on ima pravo na židovsku baštinu, na “mi” zamjenicu. Dakle, tekst nije privilegija temeljena na lojalnosti kolektivističkoj ortodoksiji, već opće pravo. Ne nasljeđe krvi, već baština civilizacije. U tom ključu kolektivistička zamjenica “mi” gubi svoju odbojnost, baš kao što ju gubi i politički konstrukt “porijekla”. Ulaženje u židovsku tradiciju teksta ukazuje na nešto drugo.

Knjiga Ozovih nije Pizzarova Knjiga. Knjiga Ozovih je Knjiga učenja i slobodoumnosti. Pizzarova Knjiga je Knjiga nesnošljivosti i vjerske isključivosti. Posrijedi je kult “jedne knjige”, vidljiv i danas kod sva tri “naroda knjige”. Ozovi pak ukazuju na kult Knjige, koji kroz učenje i intelektualnu radoznalost postaje zametak kulta knjižnice; knjiga kao takvih.

Posrijedi je lauda prosvjetiteljstvu, racionalizmu i individualizmu, ispričana iz jednog posve neočekivanog kuta – židovske tradicije prenošenja teksta.

 

'Židov sam, dakle čitam'

Nađa Bobičić, Booksa.hr, 13. 4. 2016.

Amos Oz, jedan od najpoznatijih i najnagrađivanijih izraelskih pisaca, sa ćerkom Fanijom Oz-Salzberger, istoričarkom, napisao je knjigu čija je centralna tema prikaz jevrejske tradicije kao, prije svega, tradicije pripovijedanja.

Knjiga počinje prologom u kojem autor i autorka sažimaju osnovne teze koje će dalje razviti u knjizi. Četiri centralna poglavlja knjige posvećena su, redom, generacijskom kontinuitetu na osnovu kojeg se tradicija uspostavlja, zatim ulozi žena u jevrejskoj tradiciji pripovijedanja, problemu vremena i bezvremenosti, i konačno, pitanju odnosa Jevreja i judaizma. Nakon epiloga, knjigu čine još i zahvalnice, kao i spisak izvora i katalog imena.

Forma tekstova u knjizi jeste esejistička, a perspektiva je dvostruka, kako na rodnom, tako i na generacijskom nivou, i konačno, na nivou dviju humanističkih disciplina, književnosti i istorije, jer su to i oblasti iz kojih autor i autorka dolaze. Dok književnik insistira na analizi literarnog, istoričarka u knjigu uvodi i materijalističku analizu. U krajnjem, i knjiga kao objekt ima svoju istoriju, a zanimljivo je pratiti i istoriju privatnog života, na primjer porodične odnose. Zahvaljujući višestrukim perspektivama, tekst ima i poseban dijaloški kvalitet, prevazilazeći zatvorenost monologa.

Baš taj dijalog i odnos učenika sa učiteljem tema je prvog poglavlja knjige. Tako se i čitateljima i čitateljkama dopušta da i oni budu dio jednog većeg dijaloga, a tekst ostaje otvoren, čak i podstiče na kritike i neslaganja sa onim što je rečeno, jer se insistira na tome da je dato tumačenje samo jedno od mogućih. Ta neposlušnost čitatelja nadovezuje se na jevrejsku hucpu, neku vrstu simpatične drskosti sa izraženim humorističkim potencijalom spram autoriteta, pa čak i božanskog autoriteta. Priča o jevrejskoj tradiciji postaje šira priča o čitanju i tumačenju, na šta i autori knjige skreću pažnju kada pišu da je sasvim moguće zamijeniti riječ 'Jevrejin' ili 'Jevrejka' riječju 'čitalac' ili 'čitateljka', a tekst bi i u tom slučaju dobro funkcionisao.

Mario Vargas Llosa je, komentarišući ovu 'kontroverznu' knjigu, napisao da ona dovodi u pitanje klišeje i stereotipe, što se potvrđuje izborom autora i autorke da drugo poglavlje posvete ulozi pripovjedačica u jevrejskoj tradiciji, te da ga započnu jednim od 'kontroverznih' tumačenja starozavjetnih tekstova. Naime, oni iznose tezu da Pjesmu nad pjesmama nije napisao Salomon, već da ju je napisala nepoznata žena za Salomona. U ovom poglavlju se prikazuju primjeri više tipova žena, i insistira se na tumačenjima koja ih ne stavljaju u dominantno hrišćansku binarnu opoziciju svetice ili vještice, već su žene viđene kao kompleksni likovi.

I pored značaja koji se pridaje ženama, autori ipak ne uspijevaju uvijek da izbjegnu stereotipe, iako više puta eksplicitno pokušavaju da se od njih i ograde. Tako se posebno obraća pažnja na tip žena čiji je cilj da spasu živote svojih potomaka, a njihova 'ženskost' se stereotipno potvrđuje kroz majčinstvo.

Autor i autorka u posljednjem poglavlju zaokružuju tezu o razlici između jevrejstva i judaizma, na kojoj su insistirali sve vrijeme. Oni žele da jevrejski identitet prikažu ne samo kao religijski, već i kao sekularan. Iako eksplicitno pišu kako pripovijedanje ili opsjednutost temom vremena nisu vezani samo za jevrejsku tradiciju, autori i ovdje često zapadaju u stereotipe. Ti stereotipi su nužni zbog toga što se cijela knjiga zasniva na tezi da ipak postoji neki statičan jevrejski identitet. Autori su se zadržali samo na tome da religiju kao temelj jevrejskog identiteta zamijene tradicijom pripovijedanja i knjigom, kao jedinim objektom koji su generacije Jevreja i Jevrejki nosile na leđima, u toku stalnih seoba.

Ovaj je esej, napisan u saradnji oca književnika i ćerke istoričarke, prije svega stilski lijepo oblikovan tekst, sa mnoštvom novih interpretacija kanonskih tekstova i zanimljivih podataka prvenstveno iz privatne istorije i tradicije jevrejskog naroda. Takođe se odlikuje i otvorenošću za polilog sa čitateljkama i čitateljima. Ipak, najveći nedostatak ovoga eseja očituje se već u osnovnoj tezi knjige, odnosno pokušaju autora da tradiciju pripovijedanja odrede kao karakterističnu crtu jevrejskog identiteta.

 

'Židovi milenijima imaju pankerski duh'

Neven Svilar, Booksa.hr, 20. 9. 2016.

Kako je došlo do nastanka knjige Židovi i riječi?

U pitanju je knjiga koja je na neki način bila napisana i prije nego što je napisana. Dugo sam razgovarala sa svojim ocem Amosom Ozom o mogućnosti pisanja ovakve knjige, te je bilo samo pitanje vremena i volje da se to na koncu doista i dogodi. Naime, teme o kojima govorimo u njoj zaista su ključne za nas oboje, i u profesionalnom i u intimnom smislu, iako često dolazi do podudaranja između ta dva polja.

Iako je knjiga okarakterizirana kao esej, spomenuta forma dijaloga otvorila je tekstu mogućnosti prodora u historijske rukavce koji bi u suprotnom bili samo puko breme tekstu, otežavajući čitatelju proboj kroz naslage memorije.

Mislim da je uz malo dobre volje zaista moguće ovu knjigu proglasiti golemim esejom. No kada je riječ o formi tog nazovi-eseja, ona je zapravo došla posve prirodno. Zaključili smo da je najbolje da tekst ne bude monolitan već da bude otvoren, a to je najlakše ostvariti jednostavno tako da budete vjerni onome iz čega je proizašao – iz naših večernjih razgovora. Kada je to bilo riješeno, više nije bilo potrebe dodatno se usuglasiti niti raditi bilo kakve kompromise. Samo je trebalo krenuti sa zapisivanjem.

Sjeli bismo u dnevnu sobu i počeli razgovarati. Ja bih pritom zapisivala razgovor u laptop. Veoma jednostavno.On i računalo baš i nisu kompatibilni. A da ne spominjem internet. Amos Oz zvuči konzervativnije od najkonzervativnijeg rabina kad kaže: “Internet? To je đavo!”.

U knjizi u više navrata govorite o posebnoj židovskoj karakteristici – nepriznavanju, odnosno vječitom propitivanju autoriteta. Klicu toga sadrži i sam tekst. Naime, na nekim mjestima u knjizi kao da dolazi do raspadanja filozofskog diskursa, te se ozbiljan eruditski ton u sekundi pretvara u nešto što bi kritičari vjerojatno nazvali 'živom raspravom diskutanata', umjesto da kažu popu pop i kažu da je riječ o pravoj svađi oca i kćeri. Pretpostavljam da ste s razlogom ostavili te dijelove ne-uređenim?

Drago mi je da ste upravo tako vidjeli te elemente. Doista mi je bila namjera ostaviti sve onakvim kako je i bilo. Također, imate pravo da to ovu knjigu čini zanimljivijom s jedne strane, svakako je rasterećuje i čini je živom, intenzivnom. Kada smo na polju najtežih tema, pucanje niti ozbiljnosti uvijek je dobra stvar. Te rasprave, svađice, kako god ih mi nazvali, zaista u tom smislu imaju funkciju koja se izdiže kao neka vrsta židovske sinegdohe.

U knjizi to nazivate frojdovskim aspektom židovstva.

Taj frojdovski moment inače nije karakterističan za stare, tradicionalne kulture. Binarnost učitelj-učenik, otac-sin imaju samo jedan vektor. Međutim, kada govorimo o židovstvu, stvari su posve drukčije. Štoviše, tu se stvari razlijevaju izvan konteksta židovstva i prelaze na područje suvremenog društva. Uostalom, pogledajmo današnju situaciju s ljudima poput samog Freuda, ili recimo Marxa. Vječito propitivanje autoriteta zaista jest ono što određuje ovu silnu tradiciju po površini koje smo tek malko zagrebli ovom knjigom. Znate, ne morate biti Židov da biste bili Židov. To vječito odbijanje da se bezpogovorno i slijepo vjeruje autoritetima jedna je od stvari u pankerskom židovskom duhu koja se nije promijenila u posljednjih nekoliko milenija. I svejedno je jesu li ti autoriteti proroci, kraljevi, svećenici ili sveti tekstovi. Ili ugledni očevi.

Već sam naslov sadrži u sebi ključnu riječ u knjizi: riječi. Upravo taj način prenošenja znanja, živa tradicija pismene, a pogotovo usmene komunikacije čija sonornost odjekuje kroz epohe, ne prestaje zapanjivati ni danas. Riječ je o toliko moćnom i fascinantnom fenomenu da nastanjuje predio granice s patetikom.

Zar ne? Bez bojazni od bilo kakve pretencioznosti, to je nesumnjivo jedan od ključnih aspekata sastavnica zapadne misli u cijelosti. U tom smislu židovska je tradicija zaista bez presedana, no nisam ovdje željela da se knjiga pretvori u nekakav politički korektan i idealiziran kompendij takozvanih utjecaja ili pobrojavanja velikih zaslužnih ljudi koji su, eto, usput i Židovi. Upravo suprotno, kad god bismo došli do takvog mjesta spajanja, po kratkom postupku bismo promijenili ploču i napravili radikalan zaokret.

Iz čitateljske perspektive, takva strategija je možda i presudna u oblikovanju teksta kao fascinantnog razgovora, jer izlazi iz okvira očekivanog. Prečesto se ovakve teme, svjesno ili ne, pretvaraju ili u apologetske tekstove ili svojevrsne velike povijesti, koje se onda najčešće čitaju kao povijesti 'velikih'.

Možda je upravo u tom vrludanju i najzanimljiviji aspekt čitave priče. Mi danas znamo da povijest nije povijest velikana. Naravno, veliki ljudi su proizvod svog vremena, oni su nešto poput klasika u kojima je objedinjena čitava povijest, a oni najveći sadrže i klicu budućnosti koja se pretvara u ogledalo iznad povijesti same.

No, usprkos činjenici da se zadržavamo na konkretnim, ili relativno konkretnim temama, nemoguće je smetnuti s uma da ovdje ipak govorimo o kulturi i narodu u periodu od nekoliko tisuća godina, a ključna riječ je 'govorimo' – bez previše montaže, bez laganja i naknadnog uzdizanja teksta i podizanja na novi registar kako bi se zauzeo prostor nekakve mudrosti.

Baš to naknadno montiranje jedan je zanimljivijih dijelova vaše rasprave. Mislim na stvaranje idealizirane historije, što su činili još i pisci Starog zavjeta. Potreba za idealiziranjem povijesti, pa čak i stvaranjem povijesti koje nema, danas nam je vrlo poznata pojava, možda i aktualnija nego ikada.

Interesantna je ta potreba. Upravo njezino postojanje objašnjava nešto tek naizgled neshvatljivo, poput odbijanja mnogih da se uopće raspravlja o tome jesu li arheološki dokazi koji ukazuju da su Megido i Jeruzalem bila mala pogranična mjesta, a ne važna kulturna središta, važni s aspekta nužnosti reevaluacije starozavjetnih podataka koji su smatrani jedinom istinom.

David i Solomon su vladali malim, provincijalnim i politički posve beznačajnim kraljevstvom. No, i to zapravo spada u ovu priču o moći riječi i snazi predaje. Ljudima koji nisu do kraja uronjeni u tu kulturu teško je shvatiti odbijanje da se o tome razgovara, no to je zapravo logična konsekvenca.

U tom smislu zanimljiv je i posve shvatljiv citat izraelske pjesnikinje i kantautorice Naomi Shemer koji navodite, koja usred rasprave o tome izjavljuje: “Koga briga? Pa to uopće nije važno.”

Da, stav Naomi Shemer je tek naoko lakonski iskaz bez dubine, i samo bi ga netko krajnje neupućen mogao nazvati neupućenim.

Ta priča dovodi nas do pitanja gradova, odnosno važnosti građanskog aspekta kada je u pitanju židovsko naslijeđe. Riječ je o krajnje zanimljivom i jedinstvenom fenomenu...

Da, i to baš zato što se pitanje civilizacije i uspona ljudske misli oduvijek ne samo povezivalo s nastankom i napretkom građanskog društva, nego je dovođeno u stanje maksimalne korelacije, gdje je razgovor o tome ad acta. Spomenuta arheološka iskapanja Finkelsteina i Silbermana nam pokazuju da kada je riječ o židovskoj tradiciji stvari nisu tako stajale. To je bacilo posve novo, iznenađujuće svjetlo na cijelu priču, zbog čega je još važnijim postalo pitanje usmene tradicije i prenošenja znanja.

Također, tu je i fenomen priče. Sve to, i grad i priča, postat će ključnim mjestom u povijesti Židova, s obzirom na raseljavanje i nove uvjete s kojima će se Židovi suočiti. Riječ i priča tako postaju, ili ostaju, krajnje neovisni od fenomena grada i građanskog.

Pitanje grada u kontekstu židovskog naslijeđa fascinantno je sve do danas. Između ostalog, imali ste iskustvo odrastanja u kibucu. Mislite li da se taj prekrasan eksperiment posljednjih desetljeća ipak nasukao na stijene kapitalizma? Naime, čini se, makar iz krajnje autsajderske pozicije, da kibuci danas nemaju ni približno važno društveno značenje u Izraelu, svakako ne kao što je to bilo '50-ih i '60-ih godina...

Nažalost, i s vaše autsajderske vizure moguće je očitati da je tome doista tako. Kibuci su nekada bili važna potka društvenog napretka, ali i neka vrsta mehanizma koji je posjedovao magične vrline koje je naše društvo otad izgubilo. Nije tu riječ ni o kakvoj idealizaciji prošlosti, upravo suprotno, kibuci su bili zamašnjak idealizacije budućnosti, pokretač silnog zanosa i optimizma. To, naravno, ne znači da je odrastanje u kibucu med i mlijeko, no svakako je postojalo nešto prekrasno u tome.

Dakle, ipak nije riječ samo o krasnoj ideji koja je transplantacijom u tkivo stvarnosti naišla na reakciju društvenih antitijela. Kibuci su zaista zaživjeli kao idealni gradovi...

Bili su tako i zamišljeni, gotovo kao neka idealizirana vizija sovjetskog grada, ali grada kakav, naravno, nema veze s pravim sovjetskim gradovima. Mislim da ste na dobrom tragu kada spominjete sudar kibuca s kapitalizmom, jer kibuc u kapitalističkoj mašini dođe nešto poput virusa. Naprosto je nespojiv s time.

Zanimljivo je da u smislu same arhitekture, pa i urbanizma, Židovi nikada nisu spadali u vrh, ni u kojem smislu. I to svakako nije slučajno. Međutim, kibuci se moraju promatrati izvan tog konteksta, doduše ne i izvan pitanja urbanizma. Također, na cijelu priču oko kibuca utjecali su emigranti iz Istočne Evrope. Taj tip gradnje, na širokom prostoru usprkos usko povezanim međusobnim vezama stanovnika, mnogim doseljenicima iz Istočne Evrope došao je kao nešto savršeno prirodno, idealistička ekstenzija naravnoga.

Vjerojatno je i to što više nema doseljenika s tih prostora utjecalo da kibuci danas nemaju ni približan značaj kakav su imali. Ali ipak ga i dalje imaju, i dalje postoje i opstaju. I mislim da će tako i ostati. Sjećanja koja nosim iz kibuca nešto su što je teško opisati ljudima koji nisu doživjeli tu vrstu odrastanja.

Možda bi im pomogla knjiga Amosa Oza Među svojima, meni najdraža njegova knjiga: čista, intimno potresna i divno napisana iskustva takvog odrastanja, doduše u ranim danima kibuca...

Ne mogu vam reći koliko mi je drago što to kažete. Dijelim vaše oduševljenje tom knjigom. Meni osobno je to jedna od najdražih knjiga uopće, zaista mi mnogo znači. Baš kao i kibuc.

 

Fania Oz-Salberger: razgovor o jeziku, judaizmu i životu

Nataša Barac, Ha-Kol, kolovoz-rujan-listopad 2016.

Fania Oz-Salberger jedina je Fania u Izraelu. Ime je dobila po svojoj baki, Faniji Klausner, rođenoj Mussman, čije je samoubojstvo uvelike utjecalo na život njezina sina Amosa, koji je tada imao 12 godina. Dvije godine nakon samoubojstva svoje majke, Amos je otišao živjeti u kibuc Hulda a kasnije je promijenio prezime u Oz, što na hebrejskom znači “snaga”. Raspadom bivšeg Sovjetskog Saveza u Izrael je stigao veliki broj Židova iz tog područja ali ni među njima nije bilo nijedne Fanije. U obitelji Klausner-Oz jezici, riječi i njihovo značenje nisu nešto što se olako shvaća. Fania Klausner govorila je pet jezika, njezin suprug Yehuda Arieh Klausner navodno je mogao čitati na 16 ili 17 jezika, a međusobno su razgovarali na poljskom jeziku. Jedini jezik koji su dozvoljavali svom sinu, budućem velikom izraelskom književniku, da uči bio je hebrejski, a on je postao pravi čarobnjak riječi koje u svojim romanima spaja na čudesan način. S povjesničarkom, profesoricom i književnicom Faniom Oz-Salberger, koja je u Zagrebu sudjelovala na Festivalu svjetske književnosti u organizaciji Frakture, razgovarala sam o jeziku, riječima, povijesti, judaizmu, životu i knjizi “Židovi i riječi”, koju je napisala sa svojim ocem. Fania, inače, prema nekim izvorima znači “slobodna”.

Na početku knjige “Židovi i riječi” Vi i Vaš otac sebe opisujete kao “židovske ateiste”. Što to stvarno znači?

Moj otac i ja se nazivamo “židovskim ateistima” ali također i “ateistima knjige”. Na ateizam u tom smislu ne gledamo kao na negaciju Boga već kao moderan način života. To je sekularizam kao način života, vrlo židovski način života. Tijekom povijesti uvijek je bilo Židova koji su sumnjali u postojanje Boga, u Bibliji Židovi raspravljaju i svađaju se s Bogom, u Talmudu raspravljaju s njim, u Srednjem vijeku pisali su predivnu, sekularnu poeziju i Spinoza je, na primjer, nudio alternativu i sada mislimo da možemo glasno reći da smo Židovi u smislu kulturnog naroda i možemo tako, na primjer, biti istovremeno i Židovi i Hrvati istovremeno. Ili Židovi i Izraelci. Pripadamo narodu teksta ali i to je stvar izbora.

Kako Vi sebe opisujete ili doživljavate? Kao Izraelku ili Židovku?

Pokušavam ne misliti na taj način i ne opisivati se na taj način. U Izraelu imamo razne pokrete i kada sam bila u pokretu mladih, pokretu koji je vrlo jak u Izraelu, česta smo se igrali biranja što smo: Židovi ili Izraelci. I tada smo morali birati. Danas mislim da više ne moram birati.

Živite u državi koja nije sekularna. Mislite li da bi Izrael mogao biti sekularna država?

Ne bih se u potpunosti složila s ovom Vašom tvrdnjom. Izrael je kada gledamo njegove zakone i ustav sekularna država. Naša zakonodavna struktura se ne temelji na halahi. Naši osnovni zakoni temelje se na europskim i otomanskim zakonima i po tome je Izrael moderna ustavnotvorna sekularna država, ali imamo i drugu jako osnovu koja je vjerska. Ja mislim da je npr. Tel Aviv jedna od najsekularnijih sredina na svijetu. Ali naravno ne možemo se oženiti izvan vjerskog okvira. Možda je najbolje reći da Izrael ima jaku vjersku stranu i jaku sekularnu stranu.

Je li odvajanje crkve, odnosno vjere i države važno za moderno društvu i modernu državu?

U načelu da, ali pogledajte kako svijet izgleda, ne samo Izrael. SAD je to pokušao odvojiti, to je i u njihovom ustavu i zbog toga djecu ne uče Bibliji, što mislim da je glupo, a svejedno možete pronaći toliko vjere u političkom jeziku SAD-a. Ili recimo Francuska, koja je također sekularna država, koja se sada na novi način suočava s vjerom i Francuzi ne znaju točno kako da se s time nose. Pogledajte samo najnoviju priču s burkinijima. U Izraelu, možete otići na plažu u Haifi ili Tel Avivu i vidjeti žene u svim mogućim vjerskim izdanjima, bilo da se radi o ortodoksnim Židovkama ili muslimankama, i pored njih ćete vidjeti žene u bikinijima. U Izraelu je to normalno i izraelska javna scena izvan Knesseta je puno tolerantnija nego što to pokazuje Knesset.

Znam da su jezici uvijek bili jako važni u Vašoj obitelji. Vaša baka i Vaš djed govorili su toliko jezika da to uopće ne mogu zamisliti. Vi i Vaš otac odlučili ste napisati knjigu “Židovi i riječi” na engleskom. Zašto?

Kao što to europski Židovi tako dobro znaju, postojalo je toliko različitih jezika kojima su se Židovi služili. Od drevnih vremena imali smo hebrejski, ali isto tako imali smo i aramejski, i babilonski i arapski, pa zatim grčki i latinski i čitav niz srednjovjekovnih europskih jezika koji su, na ovaj ili onaj način, bili i jezici Židova. Danas su u globalnoj konverzaciji ostala samo dva velika jezika Židova: hebrejski i engleski na kojem i mi danas vodimo ovaj razgovor. To nije samo zbog Holokausta i drugih strašnih okolnosti u kojima su uništene brojne židovske zajednice, već danas na svjetskoj razini veliki broj jezika gubi bitku pred engleskim. Ali jedini jezik koji se uzdigao, koji je od nule došao do 10 milijuna govornika je hebrejski. Moj otac i ja smo se rodili i odrastali s hebrejskim, moj jedini nacionalizam - a ja sam vrlo kritični rodoljub - je moj jezik. I željeli smo da naš židovski hebrejski u toj knjizi uđe u svojevrsni dijalog sa židovskim engleskim.

U knjizi “Židovi i riječi” opisujete različita značenja hebrejskih riječi. Ja ne govorim hebrejski i zapitala sam se: kako se vi uopće međusobno razumijete kada postoji toliko različitih značenja? Ali isto tako znam da Židovi misle da je hebrejski vrlo logičan jezik. Možete li mi nabrojati neke od Vaših najdražih hebrejskih riječi?

Ovo pitanje je vrlo izazovno. Bog ili Elohim možda nije jedna od mojih najdražih riječi moga jezika, ali mislim da je to vrlo važna riječ iako nije dio mog svakodnevnog vokabulara. Moj otac ima omiljene riječi. A za mene, ne radi se tu o pojedinim riječima već o tome što jezik čini. Mogu ipak reći da su dvije moje najdraže riječi na hebrejskom “tel” i “aviv”, ili u prijevodu “proljetni humak ”. Kibuc je prekrasna riječ, jer to je i starohebrejska riječ koja podrazumijeva “zajedništvo”, ne idealno zajedništvo, već zajedništvo u kojem se borimo, govorimo i prepiremo, ali to je svejedno neka vrsta zajedništva, recimo okupiti razne ljude i stvari s različitiih područja ili dijelova. Volim i sve riječi koje imaju veze s pustinjom. Hebrejski je mali jezik, s puno manje riječi od npr. engleskog, ali je predivno evokativan, možete reći puno toga s jako malo riječi. Kao da slikate sliku s vrlo malim kistom.

Jedna od meni najdražih riječi na hebrejskom, je “mišpaha” riječ za obitelj. Obitelj je oduvijek bila jezgra židovske tradicije i židovskog života. Što za Vas predstavlja židovska obitelj?

Da, i sama riječ “mišpaha” je zanimljiva jer ta riječ nema etimoloških rođaka u hebrejskom. Ne znamo odakle je došla, to je vrlo jedinstvena riječ. Satima bih mogla govoriti o židovskoj obitelji, jer sve počinje s obitelji. Čak ni Adam nije mogao biti sam ni nekoliko trenutaka, odmah je želio ženu, a žena znači obitelj. Za mene je to sam početak priče. Ali za razliku od babilonskih, egipatskih ili grčkih mitologija gdje su roditelji ubijali djecu, djeca ubijala roditelje, ženila se svojim majkama itd., židovske obitelji su možda i željele napraviti nešto slično tim užasima, ali obično su samo vikali jedni na druge, a djeca su ostajala živa. Jer djeca i knjige imaju posebno mjesto u židovskoj povijesti, knjige pričaju priče o djeci koja su odrastala i o tradiciji. Bez djece ne bi bilo knjiga, bez knjiga ne bi bilo djece. I još nešto o obitelji, danas su dijelovi Izraela jako liberalni, a drugi dijelovi su jako ortodoksni. Jedna stvar koju jako volim na gej-lezbijskoj sceni Tel Aviva, gdje imam puno prijatelja, je ta da homoseksualni parovi u Izraelu također stvaraju obitelji i imaju puno djece, i to u puno većem postotku nego na homoseksualnoj sceni na Zapadu. To je zbog toga što su neki od tih parova više Židovi nego homoseksualci i naravno, njihovim majkama je važnije to da dobiju unuke nego jesu li im djeca homoseksualci. I mislim da se na ovom primejru jako dobro vidi kako je danas židovstvo s jedne strane jako liberalno ali opet nastavlja s elementima onoga što se smatra konzervativnim i tradicionalnim.

Vaše odrastanje uključivalo je i poznanstvo sa značajnim i utjecajnim ljudima modernog Izraela. Kako je bilo odrastati uz oca Amosa Oza?

Znate, ja sam odrasla u kibucu. Moj otac se uvijek bunio protiv svoje obitelji, što je i opisao u svojim memoarima i za njega je kibuc predstavljao pravu suprotnost njegovoj neurotičnoj preokrenutoj obitelji. I ja sam tako odrastala kao dio zajednice i nisam imala nikakvi posebni status zbog toga što mi je otac bio poznat. Kad je moj otac stekao svjetsku slavu, mi, njegova djeca, morali smo se još više truditi, biti još bolji, još više raditi od drugih. I to je bilo dobro za nas. I unatoč tome što sam se družila s brojnim poznatim i nevjerojatnim ljudima, zadržala sam taj zdravi stav kibucnika. Naša kuća je bila prepuna knjiga. Imali smo više knjiga nego igračaka pa smo se igrali s knjigama. Gradili smo dvorce od knjiga.

Poznata ste povjesničarka a jedno je od područja Vašeg interesa su i odnosi između Izraela i Njemačke.

Povijest me zanima, ali to je i moja profesija. Posebno me zanima 18. stoljeće i rađanje moderne političke misli. I u svemu tome pojavilo se i tipično židovsko pitanje: što se dogodilo s Njemačkom? Tijekom godina, što sam više putovala Njemačkom, a godinu dana sam i živjela u Berlinu, proučavala sam židovsku povijest u Njemačkoj ali i odnos Izraela i Njemačke. Vidjela sam kako se taj odnos razvija, o tome sam napisala i knjigu. Mislim da su obje strane tog odnosa fascinantne.

Mislim da su danas odnosi između Izraela i Njemačke odlični, s obzirom na sve što se dogodilo. Kako to objašnjavate? Kako je to moguće?

O razlitičkim fazama izraelsko-židovsko-njemačkog pomirenja napisala sam puno stručnih tekstova. Usporedimo npr. Japan i Njemačku i kako su se nosili s teretom Drugog svjetskog rata. Njemačka je došla tako daleko, a Japan još nije ni krenuo tim putem. Njemačka i njezine žrtve prošle su jako daleki put, put dug 50, 60 ili 70 godina. Možda to nije put pomirenja, ali otvaranja dijaloga, razumijevanje. Japan to nikada nije napravio. Njemačka je pokrenula povijesni dijalog sa svojim nekadašnjim žrtvama a to recimo Austrija nikada nije ni pokušala. Berlin je danas nadaleko najprijateljski židovski grad u Europi.

Što mislite o židovskim zajednicama u dijaspori, poput ove male židovske zajednice u Hrvatskoj?

Ne bih željela da židovske zajednice u svijetu nestanu. Sjećam se kako su u jednom trenutku cijelu židovsku zajednicu iz Albanije prebacili avionima u Izrael i svi su to slavili, a ja sam mislila da je svijet postao siromašniji. Ne mislim da bi svi Židovi trebali živjeti u našoj maloj zemlji. Židovi Europe danas se suočavaju s velikim izazovima ali mladi su danas oštriji i drugačiji nego što je to bila moja generacija. Zato je svako rađanje židovskog života u dijaspori važno. Židovski svijet mora ostati židovski svijet. I nitko od Židova se ne smije osjećati krivim zato što živi u Izraelu i zato što ne živi.

Vratimo se na kraju ovog razgovora knjigama. Židove se često naziva “narodom knjige”. Mislite li da to i danas vrijede za mlade generacije, koje navodno sve manje čitaju?

Mislim da mlade generacije Židova i dalje puno čitaju, i dalje su u zamci fascinacije i tereta svoje vlastite prošlosti. Mislim da će Židovi vrlo vjerojatno preživjeti i napredovati na kulturnom planu. Židovsko sjećanje i kultura će preživjeti i više se ne brinem za preživljavanje židovstva. Više se brinem za svijet kao takav.