Žene

Special cijena 140,81 kn Redovna cijena 156,45 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Ivana Šojat

  • Broj stranica: 480

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266264-1

  • Naslov izvornika: The Women

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 760 g

Jedan od ponajboljih suvremenih američkih pisaca T. C. Boyle u romanu Žene priča o životu genija, vizionara te jednoga od najvećih i najoriginalnijih arhitekata i dizajnera dvadesetog stoljeća Franka Lloyda Wrighta. Impresivna životna priča ispripovijedana je kroz vizuru izmišljenog Wrightova učenika Japanca Tadashija Sata. Kroz priču o četiri žene, posljednjoj supruzi Olgivanni, plesačici rodom iz Crne Gore, Kitty, odanoj prvoj supruzi i majci šestero djece, Mamah, ljubavnici i srodnoj duši, koju je, zajedno s njenom djecom, ubio sluga, te drugoj supruzi, strastvenoj, kompleksnoj umjetnici i istinskoj femme fatale početka 20. stoljeća Maude Miriam Noel, Boyle je ispričao drugačiju, nevjerojatno uvjerljivu fikcionalnu biografiju Franka Lloyda Wrighta.
Ovo je roman o razbijanju stereotipa, o rušenju granica, o publicitetu i žutom tisku, o arhitekturi, ali nadasve o čovjeku koji se zaljubljuje ludo i snažno te jednako tako postaje hladan i ravnodušan. Žene su knjiga o strastvenom i ekscentričnom geniju odanom svojoj umjetnosti.

“Jedan od najvećih živućih američkih romanopisaca.”
GQ

“Snažan, nevjerojatno zabavan, i namjerno pisan u melodramatičnom tonu.”
Lionel Shriver, Daily Telegraph

“Boyle iz priče izvlači i najmanju trunku napetosti. Izvanredno dostignuće.”
Daily Mail

“Zadivljujuće... Mnogi su autori pokušali zabilježiti Wrightovu priču, no možemo slobodno reći da je Boyleova najživotnija.”
Wall Street Journal

25.8.2011.

Žene kao blagoslov i prokletstvo

Vjesnik, Ines Kotarac, 24.08.2011

Franka Lloyda Wrighta nazivaju jednim od najvažnijih, počesto i najvažnijim, američkih arhitekata 20. stoljeća. Bio je vizionar, pionir tzv. organičke arhitekture koji je u centar svojih uradaka stavio čovjeka pojedinca i njegov odnos prema ambijentu u kojem živi. Autor je jedinstvenog Muzeja Guggenheim u New Yorku i kuće koju je na strmoj stijeni postavio iznad vodopada. Imao je začuđujuću životnu energiju i nepresušnu umjetničku inspiraciju. Bio je samovoljan individualac, dopadljiv šarmer, umješan govornik i vješt manipulator. Bio je genijalac koji je uspijevao sjesti i iz glave samo tako izbaciti nacrt za jedno od svojih najznačajnijih djela u trenutku dok naručitelj samo što nije stigao do svoje kuće. Ako, kako kaže izreka, iza svakog uspješnog muškarca stoji žena, onda je možda za Wrightov uspjeh zaslužna i činjenica da je iza njega stajao cijeli ženski špalir. Upravo su žene, njegov blagoslov i njegovo prokletstvo, tri supruge i jedna ljubavnica, u središtu romana T. C. Boylea »Žene«, koji je netom preveden na hrvatski jezik i objavljen u nakladničkoj kući Fraktura. Boyle je za pisanje romana iskoristio sve raspoložive izvore, biografije i novinske članke, no pohvalno je da se biografskog materijala nije držao previše čvrsto. Dopustio je motoru svoje imaginacije da radi punom parom, te je dobio djelo koje ipak nećemo čitati samo kako bismo upoznali arhitektonskoga genija, nego i radi literarnog užitka Najveće odstupanje od činjenica u romanu je uvođenje pripovjedača Japanca, Tadashija Sata, navodnog Wrightova učenika koji je cijeli niz godina živio i radio u Taliesinu zajedno s cijelom malom vojskom šegrta. Preko njega dobivamo uvid o tome kako je bilo živjeti u Taliesinu i učiti od velikog učitelja. Wrightovi šegrti nisu samo crtali tehničke crteže, nego su morali guliti krumpire, ribati posude i pomagati na imanju. »Je li u pitanju bio robovski rad? Možda. No ondje je vladao osjećaj drugarstva, onog: svi za jednog jedan za sve«, Tadashijeve su riječi u knjizi. Iako im se Wright petljao u živote i kontrolirao ih, gušio individualnosti i inicijativu, znali su da uz njega, iako je tvrdio da ne želi biti pedagog, mogu dobiti najbolju školu arhitekture. Činjenica da je uzeo baš Japanca za pripovjedača nije bila nepromišljena. Osim što je bio obožavatelj i strastven sakupljač japanskih litografija, Wright je upravo u Tokiju izgradio jednu od svojih najpoznatijih građevina – hotel Imperijal, koji mu je donio svjetsku slavu nakon potresa u Japanu. Cijeli grad ostao je doslovno ležati u ruševinama, a on je ostao neoštećen. Tadashijeva perspektiva, perspektiva stranca u Americi dopustila mu je i autsajderska zapažanja o tadašnjem američkom društvu, njegovu rasizmu, patrijarhatu i predrasudama. Neki od njegovih komentara uspjet će i nasmijati čitatelja: »Ono što se u Americi smatra svježom ribom, u Japanu ne bi bilo posluženo ni mačkama – jer ni naše mačke ne jedu bilo što.« A tko su, zapravo, bile Wrightove žene? Catherine Tobin Wright zvana Kitty bila je njegova prva supruga. Vjenčali su se kada je njemu bilo samo devetnaest, a njoj šesnaest godina. Nakon što su se zaredala djeca (njih šestero), Wright, tada još mladi arhitekt u usponu, okrenuo se poslu i novim projektima kako bi se mogao za njih skrbiti. Po svemu sudeći Wright se nije najbolje snalazio s djecom, a obitelj je ljubio više na apstraktnoj, nego na konkretnoj razini. Kitty je bila pokorna i odana ženica za koju je on čak dizajnirao i odjeću. Godinama mu nije željela dati rastavu nadajući se da će se zasititi lutanja i izvanbračne avanture i vratiti u obiteljsko gnijezdo. Druga u Wrightovu špaliru je Mamah Cheney, koja je zbog njega napustila muža i dvoje djece i postala mu ljubavnica. Nakon što su zajedno proputovali Europu, skrasili su se u Taliesin, koji je zbog nje i izgradio. Bila je žena s fakultetskom diplomom koja je poznavala nekoliko jezika. U vrijeme njihove veze prevodila je švedsku feministicu Ellen Kay koja se zalagala za veću slobodu žena, protiv patrijarhalnog društva i za slobodnu ljubav. Umrla je u Taliesinu na nevjerojatno brutalan način. Nakon što je otpustila slugu jer je ispred nje udario svoju ženu, on je u divljačkom pohodu ubio nju, njezino dvoje djece koji su joj tada bili u posjetu i još nekoliko ljudi te zapalio Taliesin. Nakon Mamahine smrti na scenu Wrightova života teatralno je stupila Maude Miriam Noel, južnjačka ljepotica i kiparica, ovisnica o morfiju i prava femme fatale 20. stoljeća. Čak je i u svojim srednjim četrdesetim godinama, kada je i upoznala Wrighta, privlačila pozornost gdje god da se pojavila. O njezinoj ekscentričnosti najbolje svjedoči podatak da je u Parizu završila u zatvoru nakon što je nožem nasrnula na bivšega ljubavnika. Njezina patološka ljubomora i agresivnost dosegla je vrhunac kada je Wright upoznao Olgiviannu, plesačicu iz Crne gore, koja će mu poslije postati trećom suprugom. Miriam je tada pokazala svoje lice goropadnice, progonila ih uzduž i poprijeko Amerike, blatila po novinama, podizala optužnice, te ih je gotovo dovela do ludila. Wrightova treća supruga, Olgivianna, sama po sebi nije bila upečatljiva osobnost, no Wrightu je pod stare dane pružila željenu stabilnost obiteljskog života. U samom romanu ostat će ponajviše opisana u ulozi žrtve Miriaminih ludila i progona. Wrightov život i prije se pokazao kao materijal pogodan za fikcionalizaciju, no ono po čemu se Boyleove »Žene« ističu jest činjenica da Wrighta ne upoznajemo samo kao genijalnog arhitekta. On je tu i običan čovjek koji se zaljubljuje i odljubljuje, te nastoji plivati u emotivnim olujama, kojih mu u životu nije nedostajalo. Ako knjizi oprostite mjestimičnu opširnost i usmjerenost na manje važne detalje, možete očekivati zabavno i napeto štivo. Novčane nedaće velikog arhitekta Gotovo da je teško povjerovati da je jedan od središnjih problema u životu velikog arhitekta Franka lloyda Wrighta bio novac. Iako je cijeloga života bez prestanka radio, često i velike projekte koji su mu donosili solidne prihode, Wright je uvijek bio dužan. Ipak, čak i kad bi se našao na rubu bankrota, on ne bi pognuo glavu i zasramio se svoga položaja, nego bi skupio sav svoj šarm, bacio se na prodavanje magle (npr. nekih budućih nikad izvedenih projekata) ili bi »trajno« posudio novce od kojeg prijatelja i poput mačke dočekao se na noge.

14.10.2011.

Žene, laži i crtaći pribor

tportal.hr, Katarina Luketić, 14.10.2011.

'Žene' T. C. Boylea roman je o ženama jednog slavnog muškarca, arhitekta i dizajnera Franka Lloyda Wrighta. Sentimentalan poput kakvog ljubavnog romana, a opet mjestimično širih vizura i ambicioznijeg stila, pa ga kao takva ne možemo jednoznačno odrediti Kada se život neke slavne osobe fikcionalizira i strukturira u romanesknu formu, ključna je perspektiva koju će autor/ica pri tome zauzeti. Znači, iz kojeg će kuta ispripovijedati priču, hoće li je dati kronološki i u totalnom planu, od rođenja do smrti, ili će se fokusirati na neki detalj ili aspekt životne priče, nadajući se da se u njemu zrcali ukupni identitet. Zatim, kako će se sam autor/ica odnositi prema svome 'slavnom' objektu – idolopoklonički, objektivno, ponižavajuće...? Hoće li se maskirati u trećeg pripovjedača ili zagrepsti ispod tuđe kože i pripovijedati u prvome licu? Na što će u priči staviti naglasak: na vrijeme, stvaralaštvo, privatnost...? I što odabir upravo te i takve osobe kazuje o autoru/ici i kontekstu u kojem djeluje? Širinu mogućnosti različitih perspektiva i diskurzivnih strategija pokazuju već i recentne domaće fikcionalizirane biografije – tako na primjer Slavenka Drakulić u romanu 'Frida ili o boli' ispisuje svojevrsni emotivni dijagram meksičke slikarice, u koji učitava i vlastito iskustvo boli, bolesti i odnosa tijela i umjetničkog rada. Sibila Petlevski u romanu 'Vrijeme laži' (prvom iz trilogije 'Tabu') odabire drukčiju perspektivu i piše ne biografiju već, kako je naziva, nekrografiju psihoanalitičara Viktora Tauska, dajući kompleksan i razlomljen identitetski profil, u čemu, između ostaloga, ukazuje na nesavršenost, nedovršenost i nemogućnost fiksiranja povijesnog lika. Luko Paljetak pak u romanu 'Marin' zadržava tradicionalniji pristup, započinjući priču o dramatičaru Držiću kao zaigranom dječaku i posebno inzistirajući na panoramskoj slici dubrovačkog društva. Ustupak imaginarnom čitatelju Perspektiva iz koje američki pisac T. C. Boyle pripovijeda o životu genijalnog arhitekta Franka Lloyda Wrighta bitno je drukčija o spomenutih. Boyle, naime, zamišlja i oživljuje Lloyda Wrighta najviše kroz njegove odnose sa ženama, i to s tri zakonite žene i jednom ljubavnicom, te kroz očište jednog od njegovih učenika, izmišljenoga mladog Japanca Tadashija Sata. Boyle je, čini se, smatrao kako su skandalozni privatni život i slobodoumni svjetonazor slavnog arhitekta, koji su punili žuti tisak u njegovim začecima, sami po sebi intrigantna građa za roman. Pri tome je stavio u drugi plan i njegovu vizionarsku arhitekturu, inventivnost i originalnost njegovih tlocrta, promišljanje odnosa prirode i stanovanja, pejzaža i objekta te time dokinuo kompleksniju interpretaciju u kojoj bi se prožimali njegov rad, privatnost, način života, karakter... Tako ovo zapravo nije roman niti o Lloydu Wrightu, niti o jednom vremenu i prostoru – početku 20. stoljeća u Americi, vremenu gradnje i razvoja, kriza i bogataškog investiranja – u kojemu nastaje znamenita arhitektura, već je to roman o ženama jednog slavnog muškarca. Sentimentalan poput kakva ljubavnog romana, a opet mjestimično širih vizura i ambicioznijeg stila, pa ga kao takva ne možemo jednoznačno odrediti. Roman ima jasnu strukturu s pripovijedanjem u obrnutom vremenskom slijedu, pravilnom izmjenom prologa i pojedinačnih priča, iz čega je vidljivo da Boyle dobro vlada tehnikama pripovijedanja (ne iznenađuje da predaje kreativno pisanje). Ali, unatoč mijenjanju pripovjednih poza u romanu, autorska perspektiva se skutrila u pogledu onih koji su arhitekta obožavali: prvenstveno njegovih žena, a onda njegovog šegrta. Zato, koliko se god upinjao i koliko god iskusan romanopisac bio, Boyle u 'Ženama' ne impresionira, jer već je ta početna jednadžba preusko postavljena. Naravno, forma romana nije po sebi pogodna za ispucavanje terminologije ili diskusije o stručnim temama, a sama bit romanesknog diskursa jest pripovijedanje, a ne deskriptivnost ili analiza. No to nije razlog da se baš svi aduti stave na što je moguće lagodnije klizanje priče od početka do kraja, na urednu i odmjerenu izmjenu sekvenci. Postoje, naime, načini da se tema stvaralaštva uplete u roman, da se njome igra, pa i da ta igra ne bude zamorna, kao što je slučaj u nekim velikim romanima (post)modernizma. Ovakav autorski izbor doživljavam kao nepotrebni ustupak imaginarnom suvremenom čitatelju koji usred preobilja tekstualnih i slikovnih impulsa, navodno, pažnju može držati samo ako se zadovolji njegova kompulzivna glad za događajnošću. Boyleov roman je skrojen za takvog čitatelja i prema tehnikalijama koje je takvo stajalište unijelo u literaturu – pa je zato zabavan, razumljiv i zanatski vrlo korektno napisan, ali nema dovoljno provokativnosti, erosa ili inventivnosti koje bi po pitanju stvaralačkog pristupa mogle parirati onome što je iskazivao njegov junak baveći se prostorom. Arhitektura samo kao ambijent romana Boyle je inače autor impresivna 22 romana, u nekoliko njih se već okušao u romansiranju stvarnih ličnosti i historijskoj fikciji (npr. u na hrvatski prevedenom 'Dr. Seksu'), a i doktorirao je na britanskoj devetnaestostoljetnoj književnosti. Zanimljivo je da je, osim uobičajena istraživanja o svome junaku, pisac i posjetio kompleks Taliesin, gdje se odvija glavnina radnje romana i gdje je arhitekt dugo živio, vodio svoju školu i svojevrsnu arhitektonsko-seosku komunu. Uz to Boyle je, naglasit će u jednom intervjuu, dubinski vezan uz Franka Lloyda Wrighta jer je u kući koju je on projektirao u Kaliforniji živio 16 godina. Mogu samo požaliti što više od te historiografske upućenosti, nesumnjiva poznavanja, pa i intimističkog odnosa s arhitektom, Boyle nije iskoristio u knjizi i što mu je arhitektura poslužila tek kao dobar ambijent romana, dočim se sentimentalizmom i nijansiranjem osjećajnosti dobrano pozabavio. Na primjer, od svih je arhitektovih projekata detaljnije dočaran samo Taliesin, a od svih osobitosti te arhitekture najviše bliskost s japanskim dizajnom i gradnjom. Po strani je ostalo sve drugo: tzv. prerijske vile, organičko osmišljavani prostori, unutarnji atriji..., a nedovoljno je – za roman od gotovo 500 stranica – osvijetljen i sam kontekst, osobito imamo li na umu da je riječ o zavodljivom i šarolikom početku 20. stoljeća i osebujnom junaku. Namjesto kompleksnih zamisli i kompleksne ličnosti, ističe se najviše to da je Lloyd Wright bilo radoholik, dominantan i temperamentan, nesklon plaćanju i u vječnim dugovima, samouvjeren i neprestano u pokretu. Ima u tom portretiranju i robovanja mitu o slobodnom i potentnom umjetniku, onome koji ne poštuje društvene granice i kojemu je to u ime genijalnosti dozvoljeno. A to je već građanski klišej koji je iscrpljen u tolikim filmovima i knjigama u kojima se uzvisuju veliki muškarci kao veliki umjetnici (i obrnuto). Iako se i to može podvesti pod svjesno i ironično melodramatiziranje priče kakvog ima u ovome romanu, čini mi se da je i tu napravljen ustupak zamišljenoj mainstream publici. Muški sentimentalizam Sve u svemu, 'Žene' ostaju tek tehnički korektan i čitljiv roman o ženama koje su bile u vezi s jednom slavnom osobom, te skandalima i životu u inat tadašnjim tabuima američkog društva. Ali, kao ni arhitektura, kao ni Zeitgeist, tako niti te žene nisu dobile svoje ravnopravne glasove, već su ostale zatvorene u identitetnoj matrici pratiteljica velikog muškarca. Izvan ove priče one ne postoje, njihova je uloga pokazati kako je u isti mah i teško i očaravajuće kada se voli jednog genija. A to već ima sapuničasti okus, što samo po sebi uopće nije loše – samo ga takvim treba imenovati, pa i čitati.

4.11.2011.

Živjeti s genijem

Vijenac, Božidar Alajbegović, 3.11.2011.

Tom Coraghessan Boyle, američki je 63-godišnji pisac, autor dvadeset proznih knjiga, od kojih su tri romana prevedena na hrvatski, u izdanju zaprešićke Frakture : Pričaj, pričaj je vrlo dinamičan, uzbudljiv i filmičan triler, u romanu Dr Seks T.C.Boyle se bavi životom i djelom pionirskog istraživača ljudske seksualnosti Alberta Kinseya, a i upravo objavljen hrvatski prijevod Boyleova romana Žene također je romansirana biografija. Iz perspektive njegova izmišljenog učenika Japanca Tadashija Sata T.C.Boyle u Ženama ispisuje životnu priču slavnog američkog arhitekta Franka Lloyda Wrighta (1867.-1959.), pionira tzv. organičke arhitekture koji je na vrlo originalan način razradio ideju kontinuiranog unutarnjeg prostora, u centar svake građevine stavljajući čovjeka pojedinca te svaki projekt rješavajući neovisno od prijašnjega kao jedinstvenu i neponovljivu kreaciju. Među njegovim najpoznatijim djelima su Guggenheimov muzej u New Yorku, tokijski hotel Imperial, vizionarska rješenja centra Pittsburga i Bagdada te cijeli niz tzv. prerijskih kuća. Ipak, roman se tek površno bavi Wrightovom umjetnošću (jer o tome ionako postoje brojne stručne publikacije i monografije) već T.C.Boyle svoj naglasak stavlja na analizu umjetnikove osobnosti, osobito u svjetlu njegova odnosa spram drugih ljudi, u prvom redu brojnih žena u koje se strastveno zaljubljivao, ali ih ubrzo vrlo hladno i ravnodušno napuštao. Frank Lloyd Wright se naime triput ženio a tri njegove supruge i jedna ljubavnica zapravo su glavni protagonisti Boyleova romana i nositeljice priče, čijih je života Frank Lloyd Wright bio sidrište, njihov pokretač, ali i breme. Jer, kako saznajemo, Wright je bio ženskar, nepopravljivi zavodnik koji je za neumorno šarmiranje svih žena oko sebe uvijek imao alibi da su sve one potencijalne klijentice, ili pak supruge potencijalnih klijenata, te da su one te koje bi svoje muževe mogle nagovoriti na neki projekt za kojega će njega angažirati. No, Boyleova je teza da su sve Wrightove brojne žene bile tek prolazni hirovi jer je zaljubljenost u samoga sebe bila jedina vrsta ljubavi za koju je slavni arhitekt bio sposoban; prema ženama se ponašao kao prema sluškinjama dok je djecu doživljavao kao iritantnu skupinu stranaca. Svoj je pečat Wright ostavljao kako na neživim stvarima (građevinama koje je projektirao) tako i na ljudima; kućama svojih žena dizajnirao je interijere i namještaj, a njima odjeću, ali je utjecao i na njihovu psihu, prilagođavao je ljude svojim hirovima i potrebama nesvjestan grandioznog opsega svog egoizma i totalitarne autoritativnosti kao mračnog dragulja na kruni svoje genijalnosti. Osim u odnosu sa ženama to je uočljivo i kod odnosa sa učenicima, u čije se živote uplitao, podređujući ih svojoj volji i neutralizirajući njihovu inicijativnost. T.C.Boyle za pripovjedača mudro uzima upravo Wrightova učenika, čiju autsajdersku poziciju stranca (Japanca) iskorištava i poradi obogaćivanja romana društveno-analitičkom komponentom, u čemu se prepoznaje poveznica s autorovim romanom Dr Seks. Radnja je naime, baš kao i kod spomenutog romana, smještena u vrijeme obilježeno puritanizmom (prva polovica 20.stoljeća), u vrijeme u kojem brojne osobne slobode još nisu bile osvojene a ljudi su bili sputavani brojnim konvencijama, ali i nelogičnim zakonima. Primjerice žrtve preljuba, unatoč svojoj nedužnosti, trpjele su omalovažavanje i osuđivanje okoline, a T.C.Boyle se, osim spram licemjerja kad je u pitanju sfera seksualnosti, s posebnim (a kako spoznajemo, i opravdanim) žarom okomljuje i na beskrupuloznost novinara žednih senzacija, zbog kojih su spremni gaziti i preko leševa. A ni leševa u priči ne manjka, Wrigtovu drugu ženu Mamah Borthwick Cheney i njezino dvoje djece u napadu bijesa ubio je sluga kojeg je ona otpustila nakon što je pretukao svoju zaručnicu. Prije gđe Borthwick Wright je bio u braku s Catherine Tobin koju je oženio kad mu je bilo devetnaest a njoj šesnaest, i koja mu je rodila šestero djece. Utjehu nakon Mamhine smrti Wright pronalazi u društvu ekscentrične slikarice i kiparice, te morfijske ovisnice Maude Miriam Noel da bi se, nakon vrlo turbulentna i - zahvaljujući Miriaminu trudu - senzacionalističkog i skandalima začinjenog razlaza, konačno skrasio s crnogorskom plesačicom Olgivannom Lazović Milanov Hinzenberg. Arhitektoniku romana obilježava rertrospektivna naracija s pripovjedačem u trećem licu jednine, a priča se odmotava unatrag - započinje s posljednjom suprugom Olgivannom, najviše se zadržava na liku ekscentrične Maude Miriam Noel, da bi se okončala epizodom ubojstva gđe Borthwick. Vrijeme koje je Wright proveo s prvom suprugom Catherine upoznajemo u fragmentima, putem dijaloga i pripovjedačevih komentara, a priča je nadograđena i potpričom o životu naratora, Japanca Tadashija, čija pripovjedna, ne posve pouzdana pozicija, autoru služi i kao svojevrstan štit, jer je prikaz slavnog arhitekta daleko od idealizirajućeg. T.C.Boyle rabi funkcionalan, protočan stil, vrlo vješto čitatelja uvlačeći u priču, bez korištenja nepotrebne ornamentike, ali uz pažljivo dozirana zrnca ironije i humora te dirljivosti (vrlo dojmljivo dočarana nasilna pogibija Mamah Borthwick i njezine djece). Naravno, ne radi se o monotonom, anestetiziranom pripovjedanju već autor kombinira izričaj s obzirom na osobnost lika koji je trenutno u centru pažnje. Tako Tadashijeva poglavlja obilježava reportažni stil a Olgivannine dionice trezvena racionalnost, dok je na stranicama s Miriam kao nositeljicom radnje riječ o furioznijem, kaotičnom, kićenijem, a na trenutke čak i pompoznom pripovjedanju, što je u potpunosti u skladu s njezinom ekscentričnom i razuzdanom prirodom. No najdojmljivijim se dionicama ispostavljaju grubim naturalizmom garnirane epizode sa Julianom, ubojicom gđe Borthwick i njezine djece, kao fokalizatorom. Psihološka karakterizacija, kako Franka Lloyda Wrighta tako i njezinih žena vrlo je uspješno provedena, iako je prigovor moguć zbog gotovo potpunog ispuštanja iz priče arhitektove brojne djece, osobito s obzirom na patnje koje su im prouzročila Frankova napuštanja njih i njihovih majki. No, Wrightova djeca statisti su u romanu, vjerojatno jer su takvu ulogu imali i u očevu životu. Žene su poučna, ali i dinamična i uzbudljiva fikcionalna biografija, dojmljiv portret genija toliko obavijenog oblakom vlastite genijalnosti da često nije zamijećivao niti uvažavao potrebe i emocije drugih. A ujedno je to i roman o idealizmu, o žudnji za svijetom kojim vlada estetika a ne nužda. Te okrutnost. I licemjerje...

23.1.2012.

Roman o četiri žene, samoživom arhitektu i strastvenim ljubavima koje se lako pretvaraju u strasnu mržnju

najboljeknjige.com., Ilina Cenov, 19.01.2012.

Sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, američki je pisac T.C. Boyle uselio u kuću u Montecitu u Kaliforniji. Kuća, koja je dobila ime po svom prvom vlasniku: George G. Stewart House, bila bi samo jedna u nizu lijepih građevina, da nije postojala bitna činjenica. Naime, tu je kuću davne 1909. godine projektirao intrigantni američki arhitekt i vizionar Frank Lloyd Wright (1867-1959). Prema riječima samog pisca, kad je kupio kuću, on nije puno znao o životu legendarnog arhitekta, te je krenuo u svojevrsno istraživanje. I da, pokazalo se da je “otac“ Guggenheim muzeja (1959) u New Yorku i legendarne kuće Fallingwater (1936), kao i oko 500 drugih izgrađenih građevina bio izuzetno osebujna, po mnogočemu bizarna i nadasve interesantna osoba. T.C. Boyle jednostavno je morao o njemu napisati roman. To je i učinio. Roman “Žene“, baziran na povijesnim činjenicama, duboka je, kompleksna i nadasve zanimljiva priča o životu F. L. Wrighta i njegovom specifičnom odnosu s četiri žene. Narator romana je japanski šegrt, student arhitekture Tadashi Sato. On dolazi na Taliesin, veliko Wrightovo imanje, kako bi s ostalim šegrtima dobio priliku raditi rame uz rame s genijalnim arhitektom. Kako će se kasnije pokazati, Sato je puno bolje i temeljitije naučio guliti krumpire, prati posuđe i biti pomoćni fizički radnik, nego što je naučio tajne genijalnog arhitekta, zbog kojih je i prihvatio zvanje njegova šegrta. Naime, gomila šegrta, koja je živjela na Taliesinu, u nadi da će od velikog arhitekta pokupiti vrijedno znanje, njemu je zapravo služila kao besplatna radna snaga. U romanu “Žene“ pojavljuju se četiri Wrightove žene. Catherine Tobin Wright (1871-1959), Kitty, bila je njegova prva supruga, koja mu je rodila šestoro djece. Martha Borthwick Cheney (1869-1914), Mamah, bila je ljubavnica s kojom je živio, dok je bio u prvom braku. Maude Miriam Noel Wright (1869-1930) bila mu je najprije ljubavnica, a zatim su kratko bili i u braku. Dok je s njom još bio u braku, započeo je vezu s Olgivannom, Olgom, Lazovich Hinzenburg (1898-1985), plesačicom petrogradskog baleta, inače ženom crnogorskog podrijetla. Ona mu je postala treća, ujedno i posljednja supruga. Ovaj je roman podijeljen u tri dijela, a počinje od posljednje supruge Olgivanne, i završava s Wrightovom ljubavnicom i srodnom dušom, Mamah. Onako kako je prva supruga Kitty prošla u životu, tako je prošla i u romanu. Naime, Wright ju nije posebno doživljavao, smatrao je da ju je nadrastao i bila mu je zapravo smetnja. Logično bi bilo, s obzirom na postojanje četiri žene u životu ovog velikog arhitekta, da se roman sastoji od četiri dijela. No, ne postoji četvrti dio romana, koji bi bio posvećen samo prvoj supruzi Kitty. Ona se usputno provlači kroz ostale dijelove, ponajviše kroz treći dio, i to u kontekstu ogorčene žene, čiji muž živi s ljubavnicom. Sve su Wrightove žene odlično opisane. Zanimljive su. Kako one same, tako i njihove životne priče. Ali ipak je najbolje opisana Wrightova druga supruga, osebujna južnjačka ljepotica Miriam. Bila je rasna i obrazovana žena s istančanim stilom odijevanja, uvijek u središtu pozornosti. Istovremeno je bila i ovisnica o morfinu i neurotična luđakinja, koja je beskrajno zagorčavala život Wrightu i Olgivanni. Miriam je suverena vladarica ovog romana. Njezina je životna priča daleko najinteresantnija, bez obzira na to što se, uslijed ovisnosti o morfinu (ili možda baš zbog toga), pretvorila u ženu bez kontrole nad svojim postupcima. Kako sam pisac priznaje, Miriam dominira romanom zato što je, istražujući i pišući, otkrio koliko je zanimljivo biti u njezinoj glavi. Drugi dio romana posvećen je samom početku ljubavne veze između Miriam i Wrighta, njihovoj strastvenoj i pomalo divljoj vezi. Njihov je odnos bio jedan od onih strastveno razarajućih odnosa. Zapravo u potpunosti poremećen odnos, kojeg ste svjesni, a usprkos tome ga se ne možete riješiti. Odlično je opisana ta beskrajna ljubav, a istovremeno i nevjerojatni Miriamini ispadi ljubomore, njezina posesivnost, mržnja i nerazumijevanje... Naravno, u sva tri dijela romana prisutan je i Frank Lloyd Wright. Pisac ga opisuje kao čovjeka koji griješi, poput svih nas, bez uljepšavanja i idealiziranja. On je definitivno bio neobičan čovjek. Ekscentričan i kontroverzan. Kako u arhitekturi, tako i u privatnom životu. Prilično sebičan, egocentričan i škrt, vječno na rubu bankrota i prevare... “Oduvijek je samoga sebe smatrao genijalnim likom, blistavim i iskričavim, jednim od onih ljudi kojima je dovoljno da se pojave u prostoriji i poboljšaju raspoloženje svih ondje prisutnih...“ Uostalom, on je sam izjavio: “Rano tijekom života morao sam birati između poštene arogancije i licemjerne poniznosti; arogancija mi je draža.“ Pisac nam glavnog junaka opisuje na temelju svojih saznanja o prizmi, kroz koju su ga gledale njegove žene (što nije baš uvijek bilo lijepo), te njegovi šegrti i poslovni partneri. Primjerice, poslije ljubavi koju je osjećala, Miriam o njemu kaže da je “najpotkupljivija, prljava i nesnošljiva kukavica koju je upoznala – razbludnik, pohotan do srži...“ Boyle je težište ovoga romana usmjerio na kompleksne, zamršene i po mnogočemu nesvakidašnje odnose među likovima. Wright i njegove žene kreću se u beskrajnom vrtlogu između “voli - ne voli - mrzi“. Strastvene se ljubavi u trenu pretvaraju u strastvenu mržnju, pri čemu Wright zapravo neočekivano dobro balansira između svojih žena. Njegova neopterećenost je izvrsno prikazana duhovitom ilustracijom omota romana, gdje on s balkona kuće Fallingwater promatra svoje četiri žene, koje su do pasa u vodi. U stvarnom životu, voda im je, uz takvog ekscentrika, vjerojatno često bila i do grla... Roman “Žene“ rezultat je podrobnog i temeljitog Boyleovog istraživanja privatnog i poslovnog života Franka Lloyda Wrighta. Pri tome se služio raznoraznim biografijama i novinskim člancima a, kako i sam priznaje, razmišljanja likova i razlozi nekih njihovih postupaka, plod su njegove mašte. Upravo zbog činjenice da je to istraživanje proveo vrlo temeljito, roman je doista dojmljiv, uvjerljiv i autentičan. Život slavnoga arhitekta u mnogočemu je bio nalik na “sapunicu“. Boyle nam namjerno u ovom romanu servira pomalo “sapuničarsku“ notu. I to mu nikako ne oduzima šarm. Dapače, to pridonosi njegovoj upečatljivosti. Jedini problem ovog romana jest njegova opsežnost. Jednako bi bio upečatljiv i da je nekih 150 stranica kraći. Jer, kad čitate o Miriaminim ispadima i njezinom slomu živaca na 35 stranica, stvarno već i vi dobijete lagani slom živaca... Ipak, ova romansirana biografija jednog od najznačajnijih arhitekata, i općenito jedne od najzanimljivijih ličnosti prošloga stoljeća, pruža vam ispriku da zanemarite taj mali nedostatak. Iako je radnja smještena u tridesete godine prošlog stoljeća, i danas je njegova tematika aktualna. Stilski besprijekoran roman “Žene“ svakako se izdvaja iz mora osrednje literature. U svakom slučaju, zanima li vas arhitektura ili ste za nju potpuno nezainteresirani, ovaj roman treba pročitati. Poslije njega ćete biti bolje i jasnije upućeni u svijet jednog genijalca, koji je većinu svojih vizija pretvorio u znamenite građevine. One ostavljaju njegov trag i dan danas. Ako uhvatite nekoliko dana godišnjeg odmora, krenite na put s Frankom Lloydom Wrightom i njegove četiri žene. Iako je vjerojatnost da ćete useliti u neku od njegovih 500 znamenitih građevina minimalna, poslije ove knjige sva njegova genijalna djela postat će na neki način “vaša“...

29.5.2012.

Žene: Živjeti s genijem

kupus.net, Božidar Alajbegović, 15.05.2012.

Tom Coraghessan Boyle američki je 63-godišnji pisac, autor dvadeset proznih knjiga, od kojih su tri romana prevedena na hrvatski, u izdanju zaprešićke Frakture: „Pričaj, pričaj“ je vrlo dinamičan, uzbudljiv i filmičan triler, u romanu „Dr Seks“ T. C. Boyle se bavi životom i djelom pionirskog istraživača ljudske seksualnosti Alberta Kinseya, a i nedavno objavljen hrvatski prijevod Boyleova romana „Žene“ također je romansirana biografija. Iz perspektive njegova izmišljenog učenika Japanca Tadashija Sata T. C. Boyle u „Ženama“ ispisuje životnu priču slavnog američkog arhitekta Franka Lloyda Wrighta (1867.-1959.), pionira tzv. organičke arhitekture koji je na vrlo originalan način razradio ideju kontinuiranog unutarnjeg prostora, u centar svake građevine stavljajući čovjeka pojedinca te svaki projekt rješavajući neovisno od prijašnjega kao jedinstvenu i neponovljivu kreaciju. Među njegovim najpoznatijim djelima su Guggenheimov muzej u New Yorku, tokijski hotel Imperial, vizionarska rješenja centra Pittsburga i Bagdada te cijeli niz takozvanih prerijskih kuća. Iz knjige: Je li on bio povrijeđeni genij ili ženskar i sociopat koji je izigrao povjerenje gotovo svih ljudi koje je ikada poznavao, osobito žena, upravo žena? Ipak, roman se tek površno bavi Wrightovom umjetnošću (jer o tome ionako postoje brojne stručne publikacije i monografije) već Boyle svoj naglasak stavlja na analizu umjetnikove osobnosti, osobito u svjetlu njegova odnosa spram drugih ljudi, u prvom redu brojnih žena u koje se strastveno zaljubljivao, ali ih ubrzo vrlo hladno i ravnodušno napuštao. Frank Lloyd Wright se naime triput ženio, a tri njegove supruge i jedna ljubavnica zapravo su glavni protagonisti Boyleova romana i nositeljice priče, čijih je života Frank Lloyd Wright bio sidrište, njihov pokretač, ali i breme. Jer, kako saznajemo, Wright je bio ženskar, nepopravljivi zavodnik koji je za neumorno šarmiranje svih žena oko sebe uvijek imao alibi da su sve one potencijalne klijentice, ili pak supruge potencijalnih klijenata, te da su one te koje bi svoje muževe mogle nagovoriti na neki projekt za kojega će njega angažirati. No Boyleova je teza da su sve Wrightove brojne žene bile tek prolazni hirovi jer je zaljubljenost u samoga sebe bila jedina vrsta ljubavi za koju je slavni arhitekt bio sposoban; prema ženama se ponašao kao prema sluškinjama dok je djecu doživljavao kao iritantnu skupinu stranaca. Svoj je pečat Wright ostavljao kako na neživim stvarima (građevinama koje je projektirao) tako i na ljudima; kućama svojih žena dizajnirao je interijere i namještaj, a njima odjeću, ali je utjecao i na njihovu psihu, prilagođavao je ljude svojim hirovima i potrebama nesvjestan grandioznog opsega svog egoizma i totalitarne autoritativnosti kao mračnog dragulja na kruni svoje genijalnosti. Osim u odnosu sa ženama to je uočljivo i kod odnosa s učenicima, u čije se živote uplitao, podređujući ih svojoj volji i neutralizirajući njihovu inicijativnost. Senzacije u doba puritanizma T. C. Boyle za pripovjedača mudro uzima upravo Wrightova učenika, čiju autsajdersku poziciju stranca (Japanca) iskorištava i poradi obogaćivanja romana društveno-analitičkom komponentom, u čemu se prepoznaje poveznica s autorovim romanom „Dr Seks“. Radnja je naime, baš kao i kod spomenutog romana, smještena u vrijeme obilježeno puritanizmom (prva polovica 20. stoljeća), u vrijeme u kojem brojne osobne slobode još nisu bile osvojene a ljudi su bili sputavani brojnim konvencijama, ali i nelogičnim zakonima. Primjerice žrtve preljuba, unatoč svojoj nedužnosti, trpjele su omalovažavanje i osuđivanje okoline, a T. C. Boyle se, osim spram licemjerja kad je u pitanju sfera seksualnosti, s posebnim (a kako spoznajemo, i opravdanim) žarom okomljuje i na beskrupuloznost novinara žednih senzacija, zbog kojih su spremni gaziti i preko leševa. A ni leševa u priči ne manjka; Wrigtovu drugu ženu Mamah Borthwick Cheney i njezino dvoje djece u napadu bijesa ubio je sluga kojeg je ona otpustila nakon što je pretukao svoju zaručnicu. Prije gospođe Borthwick Wright je bio u braku s Catherine Tobin koju je oženio kad mu je bilo devetnaest a njoj šesnaest, i koja mu je rodila šestero djece. Utjehu nakon Mamhine smrti Wright pronalazi u društvu ekscentrične slikarice i kiparice, te morfijske ovisnice Maude Miriam Noel da bi se, nakon vrlo turbulentna i – zahvaljujući Miriaminu trudu – senzacionalističkog i skandalima začinjenog razlaza, konačno skrasio s crnogorskom plesačicom Olgivannom Lazović Milanov Hinzenberg. Arhitektoniku romana obilježava rertrospektivna naracija s pripovjedačem u trećem licu jednine, a priča se odmotava unatrag – započinje s posljednjom suprugom Olgivannom, najviše se zadržava na liku ekscentrične Maude Miriam Noel, da bi se okončala epizodom ubojstva gospođe Borthwick. Vrijeme koje je Wright proveo s prvom suprugom Catherine upoznajemo u fragmentima, putem dijaloga i pripovjedačevih komentara, a priča je nadograđena i potpričom o životu naratora, Japanca Tadashija, čija pripovjedna, ne posve pouzdana pozicija, autoru služi i kao svojevrstan štit, jer je prikaz slavnog arhitekta daleko od idealizirajućeg. Poglavlja s karakterizacijom T. C. Boyle rabi funkcionalan, protočan stil, vrlo vješto čitatelja uvlačeći u priču, bez korištenja nepotrebne ornamentike, ali uz pažljivo dozirana zrnca ironije i humora te dirljivosti (vrlo dojmljivo dočarana nasilna pogibija Mamah Borthwick i njezine djece). Naravno, ne radi se o monotonom, anestetiziranom pripovjedanju, već autor kombinira izričaj s obzirom na osobnost lika koji je u tom trenutku u centru pažnje. Tako Tadashijeva poglavlja obilježava reportažni stil, a Olgivannine dionice trezvena racionalnost, dok je na stranicama s Miriam kao nositeljicom radnje riječ o furioznijem, kaotičnom, kićenijem, a na trenutke čak i pompoznom pripovjedanju, što je u potpunosti u skladu s njezinom ekscentričnom i razuzdanom prirodom. No najdojmljivijim se dionicama ispostavljaju grubim naturalizmom garnirane epizode s Julianom, ubojicom gospođe Borthwick i njezine djece, kao fokalizatorom. Psihološka karakterizacija, kako Franka Lloyda Wrighta tako i njegovih žena, vrlo je uspješno provedena, iako je prigovor moguć zbog gotovo potpunog ispuštanja iz priče arhitektove brojne djece, osobito s obzirom na patnje koje su im prouzročila Frankova napuštanja njih i njihovih majki. No Wrightova djeca statisti su u romanu, vjerojatno jer su takvu ulogu imali i u očevu životu. „Žene“ su poučna, ali i dinamična te uzbudljiva fikcionalna biografija, dojmljiv portret genija toliko obavijenog oblakom vlastite genijalnosti da često nije zamijećivao niti uvažavao potrebe i emocije drugih. A ujedno je to i roman o idealizmu, o žudnji za svijetom kojim vlada estetika a ne nužda. Te okrutnost. I licemjerje...