Žena žutih očiju
17,12 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 160
-
Datum izdanja: ožujak 2019.
-
ISBN: 978-953358082-1
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 260 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Izravnost i žestina u knjizi pjesama Josipe Gogić Žena žutih očiju jedan su od mogućih odgovora na ravnodušnost svijeta, odgovor koji neumorno veže riječi i život nemajući samilosti "prema ranjenim dušama". Jednostavnim, preciznim i domišljenim stihovima provjerava se nulta točka vlastitog jezika, onoga jezika koji u dijaboličnim figurama, prizorima i pjesničkim slikama govori o sumnji i strasti, o vjetru, nemiru i prolaznosti... Tijelo, zaborav tijela (ovisnost i poniznost, predaja i tišina), nosiva je struktura knjige pjesama u kojoj se prepleću obziri i strasti, sljepoća i boje, djeca i odrasli, ali i sumnje koje opsjedaju onu koja piše o proganjanju, daljini, oku, srcu, večeri, zanosu, raspadanju i smrti... Uporno se vraćajući samoj sebi, poezija u knjizi Josipe Gogić Žena žutih očiju, s okrutnošću i sjetom, istodobno, otvara krug života i smrti, trajanja i nestanka, vjerujući da će tako pronaći svoj početak, svoga čitatelja. (Miroslav Mićanović)
Suptilnost pjesničke riječi
Ivana Buljubašić, Kolo 3, 2019.
Osječka pjesnikinja Josipa Gogić postala je 2015. godine dobitnicom dviju nagrada za neobjavljene pjesničke rukopise. Dvije nagrade – nagrada »Zdravko Pucak« te nagrada na Pjesničkim susretima u Drenovcima – autorici su omogućile objavljivanje dviju zbirki – Nacrtati usne (2015.) te Male stvari (2016.). Tri godina nakon objave posljednje zbirke autorica objelodanjuje treću zbirku – Žena žutih očiju. Treća zbirka bliska je prethodnim zbirkama tematsko-motivski i donekle formom tekstova, a ono što ju razlikuje od spomenutih jest domišljenija razrada, subjektov pomak u oštrinu bez patosa te veći broj pjesama.
Proturječnost i oprečnost možda najbolje opisuju poetičku matricu nove zbirke Josipe Gogić jer se u subjektovim proturječnostima – kroz različite osjećaje te posebice kroz nemogućnost usklađivanja tijela i uma ili tijela i duše – te izrečenim oprekama – od razine forme i sadržaja do motivskih binarnosti kojim se razvijaju pjesnički tekstovi – ponajbolje izražavaju tekstne razine pjesama. Riječ je o trećoj autoričinoj zbirci, a u svim se trima zbirkama kao zajednička obilježja pojavljuju se nježnost stila, suptilnost i kratkoća forme, okrenutost subjekta samome sebi, stalna osvješćivanja i svjesnosti u pokušajima konstruiranja samoga sebe u tekstu, što je razvidno i u Ženi žutih očiju.
Ipak, za razliku od prethodnih zbirki, u ovoj je subjekt, iako i dalje često nemoćan i nesiguran, a nerijetko usamljen u okružju drugih kojima je suprotstavljen, svjesniji svojih ograničenja i nemogućnosti razrješenja pojedinih pitanja te u više pjesama eksplicira svoju teškoću percipiranja samoga sebe u cijelosti. S druge pak strane jasno se uočava i otuđenje od svijeta kojim je okružen te jača rezignacija, pa čak i nemilosrdnost i apatija spram onoga što se oko njega događa: »Čitavu sam noć sanjala ljude. / Samo oni mogu plakati / za porušenim kućama.« (Riječi); »S razlogom umiru tisuće ljudi. / Tko smo mi / da propitujemo pravednost?« (Pravdenost). Najjasniji su signali takva razvijanja obrambenog plašta oštrine stihovi koji su poslužili kao naslovi dvaju ciklusa u zbirci: »Nemam samilosti prema ranjenim dušama« te »S razlogom umiru tisuće ljudi«.
Ublažavanje te žestine kojom se subjekt brani od zamorne i često varljive zbilje u koju sumnja jesu tjelesni i florealni motivi koji prevladavaju pjesničkim tekstovima. Prva skupina dominantnih motiva u zbirci dio je strategijskoga prikaza subjekta kao raslojenog, fragmentarnog i raznovrsnog, a uz bedra, prsa, ruke, noge, nokti, vrat i lice ključan je motiv očiju, koji se pojavljuje i u naslovu zbirke. Na motivski sklop tijela uputio je već i Davor Šalat čitajući autoričinu drugu zbirku Male stvari te utvrdio da se po senzibilitetu lirskoga subjekta te njegovoj narcističkoj preokupaciji samim sobom autoričina poezija uklapa u pjesničke tendencija primijećene u mlađih pjesnika hrvatske književne scene.
Ti modeli samopromatranja koji se otkrivaju kroz motive tijela razasutima su po tekstovima ‒ predočuju teškoće subjektova konstituiranja cjelokupnoga identiteta. Materijalizacija kojoj subjekt žudi i za koju vjeruje da će ga vratiti zemlji, prirodi, stabilnosti i statičnosti, otjelovljenje koje će ga stabilizirati ne događa se u zbirci, ono ostaje na razini želja koja se dade iščitati iz povremenih kondicionala i pogodbenih rečenica: »Počinje mi se vrtjeti. / Kad bih barem na tren mogla / zaboraviti da imam tijelo.« (Parfem); »Moja granica je moje tijelo. // Kad bi tijela mogla pričati, / mi ne bismo bili ovdje.« (Tijelo); »Ne mogu znati, nego po tijelu. / Ako se ogolim do kraja / zasigurno ću doći do prave osobe.« (Enigma).
Nastavno na taj motivski sklop treba zamijetiti i svojevrsni paradoks u pomnom grafičkom oblikovanju stihova pjesama u zbirci. Naime, iako pjesme prezentiraju dezintegriran subjektivitet, njihova minijaturistička rješenja nerijetko završavaju u grafičkoj simetriji i skladnosti. Dakle, s jedne je strane riječ o emocionalno, duhovnom i egzistencijalnom promišljanju o sebi i svijetu, o nemogućnosti percipiranja subjektnoga jedinstva, a s druge o suglasju i harmoniji ponuđenoga teksta. Minimalizam je, osim navedenoga, vidljiv i kroz naslovljavanja pjesničkih tekstova dosljedno jednom riječju. To je pak pomak u odnosu na prethodne dvije zbirke u kojima su izostajali naslovi pjesama.
Što se tiče druge pak skupine motiva koji dominiraju tekstovima, čini se da je ona upućena prirodi i biljnome svijetu, a uz motive šume, trave, rijeka, mora, u zbirci prevladavaju motivi cvijeća i drveća – breza, smokva, orhideja, makovi, ruža, božur, magnolija itd. Iako u prirodi traži utjehu i spas, subjekt je svjestan da mu ni ona ne može u potpunosti pomoći zadovoljiti potrebe te dostići željeno stanje sreće i radosti: »Tako sam umorna da me ni priroda nije razbudila.« (Jutro). Motivi prirode i vegetacije najbolje se sažimlju u motivu vrta, koji se u podtekstu može odnositi i na eden, odnosno vrtlarice te subjektove žudnje da uzgaja biljke, da se posvećuje prirodi i u njoj traži spokoj.
Obje skupine motiva neodvojivo su vezane uz boje, a posebice se ističe žuta. Ta boja povezuje dvije skupine motivâ – florealne i tjelesne, a to se ističe i u naslovnom motivu očiju. Stoga ne čudi da su u zbirci često istaknute vizualne pjesničke slike i da se ponavljaju motivi koje percipiramo osjetilom vida – okom. Tu možemo ubrojiti, primjerice, slike, fotografije, film itd. A isto tako tom se motivu može pripisati uređena formalna razina pjesama, dakle spomenuta grafička simetrija.
Iako na razini zbirke i teksta prevladava instanca Ja, i to takvo Ja koje je moguće razvojno promatrati u cjelini zbirke, to je istaknuto Ja u tekstova prikazano fragmentarno, razjedinjeno, asimetrično. Ono često ne prepoznaje samoga sebe, a ponekad želi pobjeći i od onih koje poznaje i onih koje ne prepoznaje. Utjehu pronalazi u zaboravu, iako njemu suprotstavlja sjećanja koja blijede i u koja nije siguran. Zaokruženost i promišljenost cijele zbirke vidljiva je u izboru prve i posljednje pjesme – Život i Poniznost. Dok u prvoj pjesmi, pisanoj u perfektima, subjekt svodi život na zapisane riječi na papiru, krug zbirke zatvara se kada zaključuje da može odahnuti jedino onda kada otpusti i ono što je zapisano. Tek tada subjekt zaključuje da je u poniznosti i suočavanju sa smrću prepoznao sebe: »Vrijeme je da otpustim / sve što sam zapisala. // Vizije smrti pripremaju me / za poniznost i ja konačno počinjem / sličiti na sebe« (Poniznost).
Treća zbirka Josipe Gogić stoga pokazuje uočljiv odmak od autoričine prve zbirke, a donekle i druge zbirke, pjesnički su tekstovi dorađeniji, bez infantilnih interpunkcija i patosa, formalno uređeniji. Iako prevladavaju slični motivi te su i njihove funkcije u sve tri zbirke bliske, Žena žutih očijuo dlikuje se konciznošću i skladom lirskog iskaza, promišljenošću i zaokruženošću te britkošću subjektiviteta.
Frakturina večer poezije s Josipom Gogić, Miroslavom Kirinom, Suzanom Matić, Larom Mitraković i Davorom Šalatom
25. 4. 2019., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb
-
Predstavljanje zbirke Josipe Gogić u Osijeku
U petak 14. lipnja 2019. u 19 sati
u osječkoj Knjižari Nova (Trg Ante Starčevića 4)
bit će predstavljena knjiga poezije
Josipe Gogić
Žena žutih očiju.
Uz autoricu o njezinoj zbirci će govoriti
Ivana Buljubašić i Ivana Šojat. -
Frakturina večer poezije
Na večeri poezije,
u četvrtak 25. travnja 2019. u 20 sati
predstavit ćemo nove zbirke
Josipe Gogić Žena žutih očiju,
Miroslava Kirina Malešne,
Suzane Matić Usnena predaja,
Lare Mitraković Dva puta za jug i
Davora Šalata Zvijezde, davna lica spašenih.
U dvorani Müller zagrebačkog Kina Europa (Varšavska 3) razgovor s pjesnicima vodit će Irena Matijašević i Miroslav Mićanović.
Slične knjige
-
-
Moje mjesto pod suncemSpecial cijena 5,00 € Redovna cijena 7,83 € -
