Zemlja Zemlja

Special cijena 79,20 kn Redovna cijena 99,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 80

  • Datum izdanja: prosinac 2017.

  • ISBN: 978-953266915-2

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 185 g

Kako leti bumerang? Sa zemlje na zemlju, prema ptici, putanjom koja se ne da lako objasniti, ali ima svoj početak i kraj uvijek u blizini. Sve ostalo je zrak, let prema nečemu drugom što leti, proizvodnja slučajne smrti, prekid elipse povratka. Ruka koja ga je bacila ista je ona snažna, a gladna života koja je napisala ovu knjigu.

Zemlja Zemlja prostor je velikog pjesničkog umijeća jer se s paradoksima prolaznosti, ljudske društvenosti i apokalipse koja se neprestano događa pokušava razračunati bez ostatka, hrabro, pogubno i samotnički. Upravo onako kako leti bumerang, u neopisivoj ljepoti vrtnje i šumu svojih lopatica dok para nevini zrak iznad manje nevinih ljudi. Marko Pogačar ispisao je, usprkos svojim putovanjima, a možda i baš zbog njih, s kraja na kraj planeta, knjigu pjesama koja svoju potragu za smislom ne započinje uvijek letom, ali i ne okončava uvijek na zemlji; u toj maestralnoj izmjeni perspektiva ovi stihovi katkad oko nas fijuču kao meci, katkad nas umiruju kao jastuk od paperja neke vrlo egzotične ptice koja izumire. Na kraju, kako onda leti, a kako miruje Pogačarov bumerang? Jednom riječju: svemoćno.

Ivica Prtenjača

Poezija mora biti bomba u jeziku

Sven Popović, Moderna vremena Info, 8. 2. 2018.

Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je pet knjiga pjesama, tri knjige eseja, knjigu kratkih priča i knjigu putopisnih proza. Nagrađivan je za poeziju, prozu i esejistiku, te prevođen na tridesetak jezika. Nedavno mu je objavljena peta zbirka poezije "Zemlja, Zemlja" koja je bila povod (ali i ne jedini razlog) ovom razgovoru.

Sven Popović: Bio si prvi dobitnik pjesničke nagrade „Na vrh jezika“ (2005. za rukopis zbirke pjesama "Pijavice nad Santa Cruzom"), ubrzo nakon toga si postao i član žirija te nagrade. Prošle godine nagradu je dobila pjesnikinja Lucija Butković... vidiš li kakvu zajedničku nit (osim kvalitete) dosadašnjih dobitnika nagrade „Na vrh jezika“?

Marko Pogačar: Ne vjerujem da postoji neka zajednička nit. Žiri nastoji izabrati rukopis koji mu se te godine, od pristiglih radova, čini najuvjerljivijim. To radimo koliko je god to moguće pošteno, no bude i godina kada naknadno utvrdimo da smo površno čitali, da je površinska privlačnost nekog rukopisa zasjenila dubinsku kvalitetu nekog drugog. Pretpostavljam da je to nemoguće izbjeći, no treba to stalno imati na umu. Godine su „bolje“ ili „lošije“; za neke autore manje je više odmah jasno da su u pitanju pjesnici, a za neke je to teško tvrditi.

No, vjerujem da smo ipak iznjedrili sasvim solidan niz knjiga i laureata koji će ostati, i da se pečat te nagrade sada, nakon više od deset godina, itekako primijeti na pejzažu mlade i najmlađe domaće lirike. Vjerujem da će se u njega lijepo uklopiti i prvijenac aktualne dobitnice, koji bi se trebao pojaviti do kraja ovog polugodišta, kada nas čeka četvrto izdanje festivala posvećenog laureatima različitih nagrada za mlade autore, Prvi prozak na vrh jezika.

Koliko ti se promijenila koncepcija poezije od 2006. kad su izašle „Pijavice nad Santa Cruzom?

To bi se možda moglo svesti na pitanje sustava; u početku je sve funkcioniralo mnogo više stihijski. To se, s jedne strane, odnosi na okvir, knjigu kao kuću tih pjesama, a s druge na pojedinačne tekstove. Pijavice nisu pisane kao knjiga, nastajale su bez ikakve predodžbe o nadređenoj i objedinjujućoj cjelini, makar i samo prividnoj. Nije mi ni u jednom trenutku palo napamet da pišem knjigu pjesama, niti me uopće zanimalo da te pjesme objavim. Istraživao sam jezik, formu, sebe u jeziku. Sami tekstovi nastajali su također dosta nekontrolirano, uz tek grubu ideju o tome što želim s tim i od toga teksta. Sada kad ulazim u pjesmu imam prilično jasnu sliku što bi ona trebala biti, kako će izgledati i funkcionirati njezina armatura, a kako oplata.

To, naravno, ne znači da pjesma nije nepredvidiva, i da me često ne iznenadi; svaka vlast nad njom je prividna. Ali, sistemi su svakako kompleksniji, u pitanju je arhitektura. Pjesničkoj knjizi, također, sada pristupam kao jasno određenom okviru, koji ima itekako važnu funkciju. Uza sve rečeno, ipak se u osnovi malo toga promijenilo. I dalje od pjesme očekujem isto kao i kad sam napisao prvu: da, u nekom moguće beskonačno malenom segmentu, nakon nje više ništa ne bude isto.

Možda sam u krivu, no čini mi  se da su pjesme u Zemlja, Zemlja nešto narativnije. Vidljiv je utjecaj poezije u tvojoj prozi, ali kako to funkcionira vice versa? Koliko ti je zapravo lagano, prirodno ili ugodno prelaziti iz forme u formu?

Nisi u krivu, narativ kao organizacijski mehanizam u ovoj je knjizi nešto češće prisutan, dominantniji nego u većini ranijih. Ali ne bi rekao da to ima puno veze s pisanjem proze, jednostavno sam htio napisati takvu knjigu. Učinilo mi se da postalo nekako suviše lako samo upogoniti jezičnu mašinu i onda je, usput, kanalizirati u više ili manje zatvorene pjesme. Htio sam naglasak staviti na neke druge aspekte, osloniti se na druge elemente. Što se tiče prelaska iz roda u rod, iz forme u formu, to mi se ne čini problematičnim. Postoje, naravno, neke specifičnosti različitih formi, ali granice među njima su prilično porozne. Ne vidim, u osnovi, potrebu da se oko toga previše brinemo. Tekst, na koncu, tek funkcionira ili ne funkcionira.

Svako malo mijenjaš lokaciju boravka, konstantno si na putu. Prije otprilike dvije godine izašla je Slijepa karta, hibrid eseja, putopisa i još koječega... koliko tvoje putešestvije utječu na tvoju poeziju?

Ne bi rekao da promjena mjesta neposredno utječe na moje pjesničke tekstove. U tematsko-motivskoj domeni, čini mi se, jedva da pripuštam signale nekoga geografskog izmještenja u tekst. Za putopis, barem što se mene tiče, postoje mnogo adekvatnije forme od one stihovne. Utjecaji takvih promjena na mene samog su naravno veliki, pa se to u nekom smislu vjerojatno odražava i na tekst, no sad smo već opako u prostoru mistifikacije. Na proizvodnju literature prije svega presudno utječe konzumacija iste. Na tom tragu, neprestani skokovi iz jedne knjige u drugu, iz jedne književnosti, tradicije, epohe, poetike, jezika u neke nove, te tekstove oblikuje neusporedivo više.

Neki za tvoj rad (poglavito pjesnički) tvrde da je riječ o (kako prezirem tu sintagmu) „suvremenim klasicima“.

Iako je, naravno, riječ o paraetimologiji, riječ „klasik“ već je na toj razini problematična. Ona gotovo pa podrazumijeva da je onaj tom etiketom označen bolestan, sick, a ta je bolest bolest budućnosti; nezdravi virus besmrtnosti u koju, nažalost, ni po kojem pitanju ne vjerujem. Bolest je po definiciji nezdrava, a kuga „klasicizma“ posebno je opasna za nekog tko pretendira proizvoditi tekst. Navodnici, uostalom, možda i nisu nužni. I ono uvriježeno značenje klasicizma danas pati od iste boljke, upućuje k toplinskom kolapsu u vidu građanske predodžbe o lijepoj književnosti.

Kako komentiraš recentnu poeziju u Hrvatskoj? Ali i šire, recentnu pjesničku produkciju na postjugoslavenskom kulturnom prostoru?

Na tragu odgovora na prethodno pitanje može se promatrati i većina recentne pjesničke proizvodnje na našim prostorima (iz čega, naravno, izuzimam nekoliko zaista uzbudljivih pjesnikinja i pjesnika): ona je najvećim djelom kastrirana konformizmom, oportunizmom, željom da se što mimikričnije uklopi u zadani horizont očekivanja; svjesno ili nesvjesno ona uglavnom reproducira hegemonijske diskurzivne obrasce koji je povratnom spregom kao pjesništvo legitimiraju. Ukratko, riječ je dobrim djelom o pjesništvu lijepih duša, ugniježđenih u tople papuče očeva. To je pjesništvo koje ne riskira. A poezija mora biti bomba u jeziku.

Koje su tu onda uzbudljive pjesnikinje i pjesnici koje bi izdvojio?

Fizičke godine, pa i taj na kraju krajeva i u krajnjoj konzekvenci posve poguban život tu nisu od presudne važnosti. To su jednako Kosovel, Šalamun, Dragojević i Tadić koliko Anka Žagar i Maleš, koliko Ana Brnardić i Martina Vidaić, kao i braća Hrs Pandur i Đurišić. I neki nacionalni, pa i jezični okvir je u tom smislu promašen, temeljito besmislen. Zašto ne, ne znam, Raúl Zurita, Tolnai, Katalin Ladik i István Domonkos, zašto ne Białoszewski, Ashbery, Constantin Virgil Bănescu, Roque Dalton ili Ingeborg Bachmann.

A kako se riješiti tog konformizma kojeg spominješ? Je li za to nužan kakav kopernikanski obrat svijesti ili što drugo?

Potreba za kopernikanskim obratom podrazumijevala bi da su se to jedno intelektualno i umjetničko nepoštenje, konformizam, oportunizam i nerad ustoličili kao paradigma. Usprkos mnogim dokazima u prilog tezi, razorne joj se povremene eksplozije suprotstavljaju. Još uvijek sam spreman vjerovati da nije posve tako. Dovoljno će biti beskrajno strastveno čitati i potom beskrajno strastveno pisati, reflektirajući istovremeno kritički pozorno sve pročitano i napisano. Čini mi se, što je s obzirom na konjunkturu i sitan pripadajući realan i simbolički kapital prilično čudno, da dobar dio tih pisaca zanima više slika o sebi kao piscu nego literatura. Istovremeno bizarno i strašno. Nešto kao, recimo, Zdravko Tomac, ili Slobodan Prosperov Novak.

U novoj zbirci „Zemlja, Zemlja“ postoji stih: „crkva u plamenu je jedina crkva koja osvjetljava“. Ne znam koliko smisla ima komentirati dnevnopolitičke teme, no smatraš li se angažiranim autorom, je li angažirana književnost uopće moguća, i ako jest, koliko smisla ima?

Taj je Durrutijev citat potrebno promatrati u sklopu referencijalnog okvira pjesme unutar koje se nalazi. No, načelno i metaforički, i izvantekstualno ja se u tome sa španskim anarhističkim vođom slažem, iako u mnogome nismo politički istomišljenici. Jedino mrak, otrovan, neproziran i gust, dolazi s Kaptola, i koliko vidim nema nade da se to uskoro promijeni, ako ikakva nada, strukturno gledano, u tom smjeru uopće postoji. Ne smatram se, osobno, ničim; osim možda u onom smislu kako se Ivica Čuljak Kečer II, Satan Panonski, smatrao po narodnosti pankerom, po zanimanju prijateljem. A angažirana književnost je, naravno, moguća, samo treba raščistiti što taj angažman podrazumijeva i znači.

Vratimo se na onu bombu u jeziku. Književnost, da bi realizirala svoj politički potencijal, mora prije svega biti svjesna svoje imanentne političnosti, beziznimne uronjenosti u ideologiju, te vlastitu ideologiju podvrgavati stalnoj kritici. Proizvodnja književnosti prije svega je proizvodnja, koja ima svoj kontekst, uvijete i zakonitosti; specifičan oblik proizvodnje koji vrlo snažno, svjesno ili nesvjesno, reflektira ali i formira različito kodirane, manje ili više osviještene ideologeme poretka. Odbiti da bude nesvjesna ili oportuna diseminacijska platforma za hegemonijske diskurse njezin je uvjet mogućnosti; to je točka nultog stupnja njezinog angažmana. Tek uz taj preduvjet ona neku aktualnu društvenopolitičku temu može zaista politički artikulirati, što je svakako dobrodošlo. Sve drugo širom su otvorena vrata u poetički i politički kič.

Jedan si od urednika portala Proletter i čini mi se da on na neki način pokušava (djelomično i uspijeva) zakrpati rupu koja je nastala ukidanjem časopisa „Zarez“. U pitanju je slična formula: red proze i poezije, red teorijske i kritičarske prakse. Koliko je značajan gubitak „Zareza“ na ovim prostorima, a koliko je bitno da ipak postoje portali koji i dalje nude i guraju smislen sadržaj?

Proletter smo, u njegovom aktualnom obliku, Vlado Đurišić, Ivan Velisavljević i ja osmislili kao svojevrsnu gerilsku, niskobuđetnu, povremeno i no-budget zakrpu za crnu rupu koja se u postjugoslavenskom medijskom i kulturnom prostoru otvorila gašenjem Zareza, ali i, otprilike istovremeno, čitavog niza drugih medija i publikacija. Teško je, naravno, tektonski rascjep krpati iglom i koncem, no to nam je bilo na raspolaganju, pa smo odlučili pokušati dostupnim sredstvima. Ideja je bila postaviti platformu koja bi na jedno mjesto dovela autore/ice i čitatelje/ice različitih generacija, sa svih prostora kojima jezik kojim se služimo ne predstavlja barijeru, iz različitih umjetničkih, teorijskih i znanstvenih polja, koje veže lijeva, kritička misao.

Virtualna je redakcija razbacana između Podgorice, Beograda, Zagreba i Ljubljane. Nastojimo se ipak, prije svega fokusirati na nešto mlađe autore, i zadržati široko postavljen spektar tema i interesa. Simbolički kapital iole sličan onome koji je imao Zarez, međutim, tek treba steći. Nije u pitanju news-portal, tekstovi su uglavnom duži, analitičniji, ne zastarijevaju tako brzo; sada je, čini mi se, u pitanju već jedan sasvim solidan, živ i relativno dinamičan arhiv. Dakle, izuzetno je važno da takvi portali postoje, ali i to da budu javno financirani, a ne da su prisiljeni na eksploataciju vlastitog i tuđeg rada, najčešće do posljedičnoga iscrpljenja, ili razno-razne vrste dugoročno upitno održivih strategija financiranja poput crowdfundinga. Strategija kojom ih vlast upokojava iznimno je jednostavna i efikasna, a po svojoj intenciji zločinačka.

Uvijek me zanima kako drugi autori pišu, stvaraju. Kako, dakle, pišeš, osim što sjedneš i pišeš?

Nisam siguran da mogu ponuditi bolji odgovor od ovog koji si sam naveo: sjednem i pišem. Eventualno mogu dodati nešto o dinamici nastanka tekstova, kad su u pitanju pjesničke knjige. Ne pišem često poeziju, maksimalno nekoliko puta godišnje. Obično unaprijed, prema nekom generalnom rasporedu i s obzirom na obaveze, zacrtam kada ću se time baviti, bio to neki rezidens, ili jednostavno manje dinamično doba godine, neke dvije-tri sedmice kad sam uglavnom doma. U tih dva-tri tjedna do mjesec dana pišem svaki dan, po 7-8 ili više sati. Obično u takvoj sesiji izbacim petnaestak pjesma, moguće koju više. Tri ili četiri takve sesije potrebne su mi da završim knjigu. Nekad se, upravo pokušavam izračunati, ispostavi zapravo da je riječ o samo jednom takvom pisanju godišnje. Između usitno prčkam po napisanom. I tu i tamo zapišem neku bilješku, sliku, stih koji ću kasnije upotrijebiti. Iznimno rijetko na primjer napišem čitavu jednu pjesmu, iznebuha, između perioda određenih za pisanje. To je opasno, jedna pjesma povuče drugu. A poeziju ne treba prečesto pisati.

Što onda imaš sljedeće zacrtano?

Da ne bude zabune, manje-više stalno sam do grla u nekom tekstu, gore rečeno odnosilo se na one pjesničke. Iole dulju apstinenciju od proizvodnje tekstova si ne mogu priuštiti, ni materijalno, niti iz aspekta vlastitog zadovoljstva i općenite uravnoteženosti. Bez toga bio bi previše nervozan. A u vezi poezije, imam nešto zacrtano, pa ćemo vidjeti hoće li se to ostvariti i kako. Iduće godine puni se deset godina od kad je štampana poema „Jezero“, i glas jezera se sprema ponovno progovoriti, na neki način rezimirati to desetljeće, pljunuti na njega. I namjerava to raditi svakih deset godina, dok jednom konačno ne ispari, ne ispljuva sve što je imao, ili ga u njemu nastanjene životinje napokon odluče propiti.

Koliko je muzika i dalje relevantna u tvom životu, koliko u tvom pisanju? Hoće li se Death Disco ikada vratiti i zašto ne?

Muzika je i dalje u mom životu vjerojatno najrelevantnija. Muzika je od svega uz mene vezanog ono najdublje i najpouzdanije ja, jer je to „ja“ upravo muzika presudno oblikovala. Vjerujem da ću, energetski, kreativno, sasvim moguće fizički, presušiti kad ispari punk-rock u meni. Bez obzira inkarnirao se on u Dead Kennedys, Einstürzende Neubauten, ritual Matsa Gustafssona i Didi Kerna ili nešto posve deseto. I to je mistifikacija, ali, kako mi se trenutno čini, s vrlo izvjesnim ishodom. Death Disco je bio studentski bend, iskren i meni drag, ali nema nekog posebnog razloga da se vraća. Niti mislim da ima za koga, osim eventualno nas same. Tko zna, možda odsviramo neki koncert 2026., ako još budem znao držati palice.

Možeš li živjeti od pisanja, kako se nosiš sa svakodnevnim zahtjevima egzistencije?

Mogu. To se, treba podvući, ne odnosi samo niti prije svega na prodaju knjiga i unovčavanje konkretnih tekstova (to bi bilo veoma teško izvedivo), već na čitav uz to vezani pogon. Usto, nikoga ne moram hraniti, i nemam neke velike prohtjeve. Imam sreću da moje knjige žive izvan prostora našeg jezika, gdje su materijalni uvjeti u nekim slučajevima ponešto, ponekad i mnogo bolji. S tim u vezi moram se zahvaliti svojim sjajnim prevoditeljima, istovremeno uspješnim autorima, u rasponu od Alide Bremer i Alle Tatarenko, preko Yolande Castaño, Paua Sifa i Thibaulta Jouberta do Nikole Mađirova, da spomenem samo neke. Bez njih, veoma doslovno, to ne bi bilo moguće. Nadam se, ukratko, kakav god to život u pitanju bio, da nikad neću biti prisiljen živjeti od nečeg drugog. OK, dok neko ne smisli kako, bez nekog oblika njegove reprodukcije, unovčiti čitanje samo.


Zbirka pjesama koje su dugo dozrijevale u autoru

Karmela Devčić, Jutarnji list – Like!, 1. 4. 2018.

Ne računajući prve dvije knjige poezije, koje su se pojavile u razmaku od jedva godinu dana (s dvadeset i dvije je objavio "Pijavice nad Santa Cruzom", s dvadeset i tri godine, 2007. "Poslanice običnim ljudima") ispostavilo se, makar zasad, da je Marku Pogačaru potrebna otprilike četveroljetka da završi pjesničku knjigu. Mlad i vrlo produktivan, rođen u Splitu 1984., nagrađivan je za poeziju, prozu i esejistiku, prevođen na tridesetak jezika. Među ostalim urednik je u VBZ-u, u post-punk bendu Death Disco svira bubnjeve, piše književne kritike, na Goranovu proljeću više godina zaredom organizira nastupe stranih pjesnika, vodi projekt Versopolis. Pogačar je i sam gost mnogih stranih pjesničkih festivala, stipendist više stranih zaklada, ima dobar uvid u produkciju poezije i ne samo poezije izvan naših lokalnih granica. Dobio je, među ostalim, i nagradu "Edo Budiša” za zbirku priča "Bog neće pomoći" te "Zvane Črnja” za zbirku eseja "Atlas gradova".

Početkom godine objavio je "Zemlja Zemlja" (izdanje Fraktura), petu poetsku zbirku, nastalu nedugo nakon što je objavio putopise "Slijepa karta". O dinamici stvaranja poezije kaže: "Tako nekako kucka taj sat, ili ta bomba. Za sat, doduše, ne postoji urarska služba, niti za bombu dobri demineri. Ritam se sam nametnuo - ako ima neke sreće s ekonomskim aspektom pjesničkog posla, taj je da su izvanjski rokovi prilično apstraktni, jer takve uglavnom definiraju prihodi, koji se u ovom slučaju rijetko očekuju. Postoji, međutim, unutrašnji rok, i njegov način. A taj, za mene, kaže da poeziju sjedaš pisati samo kad vjeruješ da znaš što namjeravaš reći i kako ćeš to učiniti. Naravno, pjesma te često iznenadi, jezik ti po hiljaditi put dokaže da nad njim jedva da imaš ikakvu vlast, da si sve samo ne njegov gospodar. Iako od pisanja živim, i na nekom obliku teksta radim gotovo svakodnevno, ono mi se notorno Nulla dies sine linea, kad se uzme doslovno i primijeni na pjesništvo, čini nedopustivo rasipnim. Svaka pjesma ima svoju sjemenku, kakva god ona bila. Kao i kod drugog sjemenja, samo pokoja zapravo nikne i othrani se u pravu biljku. Ta je othrana, okopavanje, gnojidba, cijepljenje i neprekidno obrezivanje suština pjesničkog posla. Sjemenke su posvuda i praktično svima dostupne", pjesnički će Pogačar o pjesništvu.

Može li poezija u ovim vremenima tehnologije i brzine govoriti i kome? Je li danas, više negoli ikada, protjerana na margine, postala kriptirani jezik arhaičnih duša? "Poezija se i dalje čita, čita se jednako srčano i predano, ludo, ali naravno, ni približno u opsegu od prije pedesetak godina, neke ranije epohe da i ne spominjemo. Malo je za to 'kriva' sama poezija; mnogo više je u pitanju simptom. Potencijalnom se čitatelju danas sustavno izbijaju iz ruku predispozicije za čitanje (ne samo pjesništva), i to je prije svega političko pitanje. Planski se, do prsnuća prenapregnutim ideološkim aparatima države, proizvode generacije baždarene na čitanje katekizama, šunda i parodiju vijesti o lokalnim zvjezdicama, nema tu mjesta za poeziju. Strukturno, njoj bi tehničko ubrzavanje i parceliziranje pažnje uslijed modusa operandi novih medija i komunikacijskih kanala moglo jednako tako ići u korist. Pjesma stane u fejsbuk status, SMS, tweet. Ona se, kao brzi i oštri šuriken, može efikasno ugnijezditi u slijepe pjege internet komunikacije, čitati se u javnom prijevozu, kratkoj pauzi između prekarnih poslova, čekaonicama državnih službi i pretrpanih ordinacija, i svaki put eksplodirati. Tome ipak, uglavnom nije tako. Rat koji protiv čitanja vodi ova država, svjesno ili nesvjesno, ali intenzivno i na mnogim frontama, rat je prije svega protiv ideje kritički mislećeg pojedinca, individue, onoga koji izmiče kolektivu. I taj je rat nevjerojatno uspješan."

Putuje puno, živio je na raznim svjetskim adresama. Na početku njegovih tridesetih gdje osjeća da mu je dom?

"Dom je tamo gdje ga izgradiš. Dom za mene ne definiraju krv i tlo, šarena zastava i patetična pjesma, deračina kad komad karirane kože promaši mrežu, retuširana verzija narativa o povijesti kolektiva niti agresivna obrana istog pred konstruiranim Drugim. Posve je nevažno gdje je dom fizički. Dom se izabire, i tek kad smo ga sami odabrali i znamo zašto baš takav, a ne neki posve drukčiji dom ima smisla, on se razlikuje od puke kuće, trenutne zaštite od drugih ljudi i vremena. Naravno, predispozicije za izgradnju takvoga, a nažalost i bilo kakvog doma sve su prije no jednake. Jedna je stvar biti rođen u Ženevi, a sasvim druga u Mogadishuu, na Pantovčaku ili Kozari boku. Odbacivanje ideje doma izgrađenog na krvi i tlu je težak proces, trčanje s preprekama. Dugi marš rušenja u najsitnije pore ucijepljenih institucija nacionalnog i lokalnog. To je iskorjenjivanje ponekad mučno, rijetko do kraja uspješno, ali apsolutno nužno za prijeko potreban proces individualizacije. A tek je izgrađena individua, čini mi se, adekvatan gradbeni element za društvo u pravom smislu: funkcionalnu zajednicu koja, na premisi jednakosti, olakšava i uljepšava život svima."

Koliko to što je stalno u pokretu utječe na ono što i kako piše? "Putovanje ubrzava život, pogoduje stvaranju onog gorkog, ponekad doduše i sasvim slatkog, taloga iskustva. To se na određene načine svakako odražava i na tekstu. U pjesničke tekstove, međutim, jasne signale nekog prostornog izmještenja gotovo uopće ne pripuštam. Čini mi se da za poeziju nije važno gdje je nastala, ona, uostalom, ima svoje načine da to mjesto iznevjeri. Kad je riječ o putopisnoj formi u najširem smislu, situacija je, naravno, obrnuta."

Govoreći o motivima koji ga kao pjesnika zaokupljaju i koji se s godinama, iako suptilno, ipak mijenjaju, pričajući o svom poetskom hodu kaže: "Iako pojedine knjige, naravno, imaju i različite dominantne tematsko-motivske jezgre, ne bih rekao da je pretjerano važno to što. Što je u nekom standardnom, referencijalnom smislu za poeziju sekundarno, a i čini se da nas većina kroz sve svoje knjige na ovaj ili onaj način vrti jedno te isto što, nekoliko tema koje nas istovremeno pokreću i iscrpljuju. Mijenja se prije svega ono pjesničko kako, i taj je pomak za pjesmu ključan. U posljednjoj sam knjizi napravio nešto jasniji odmak, korak prema meni slabije poznatim teritorijima naracije i 'lika', makar naizgled nešto kompaktnijega lirskoga kazivača.

To što je on zapravo rekao ne razlikuje se pretjerano od onoga što se provlačilo mojim ranijim tekstovima: bogovi ne postoje i u svijetu valja pronaći vlastiti put, preuzeti odgovornost za život; božjim žandarima na zemlji, raspetim između služenja vlasti i bivanja istom objaviti bespoštedan rat, iskorijeniti se i izmaknuti žrvnju proklamiranih vrijednosti - kugama patriotizma, nacionalizma, fašizma i oportunizma, na kraju, naučiti nekako prihvatiti tuđu i vlastitu smrt. Između pokušavati voljeti, na sve moguće i često posve nemoguće načine. To me zaokuplja, i to kako to reći. Što je za mene uglavnom jasno, kako je, međutim, prostor mogućnosti, prostor poezije."

Kako komentira recentnu poetsku scenu u Hrvatskoj, kako je vidi, primjećuje li na njoj neke trendove? "Prije samo dvije ili tri godine na ovo bih pitanje odgovorio u vrlo crnim tonovima.

Sad mi se čini da se polako rađa neka nova dinamika, da se javljaju neke vrlo zanimljive mlade pjesnikinje i pjesnici, neki od njih već čini se sasvim formirani, poezija se počinje promišljati i kontekstualizirati na drukčiji način. Jako me zanima kako će se sve to razvijati, i kako će naš pjesnički pejzaž izgledati kroz koju godinu. Nažalost, još je riječ o ekscesima prije nego o pravilu, no ulančani ekscesi gotovo sigurno stvaraju neku vrstu vala u polju. Većina je i dalje nevjerojatno konformistička, nenačitana i neposvećena. Ali, tako je vjerojatno u svemu. Ne treba zdvajati nad većinom, nego položiti nadu u te predivne, žive ekscese. Uvijek u ekscese."

Rana u narandži

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 21. 4. 2018.

Knjiga pjesama “Zemlja Zemlja” Marka Pogačara koncepcijski je pažljivo i znalački postavljeno pjesničko ostvarenje. Pogačar je jedan od rijetkih autora mlađe generacije na postjugoslovenskom literarnom prostoru čiji, kako pjesnički i esejistički, tako i putopisni, opus već sada prelazi preko deset objavljenih knjiga. Neupućeni bi pomislili da je riječ o skribomanskoj naravi, međutim ako se samo ovlaš pogleda Pogačarev rad u književnosti, i njegova kritičarska preokupacija, vidjećemo da je posrijedi autor koji veoma plodonosno stvara. Tačnije, svaka Pogačareva knjiga, bilo da se radi o pjesničkom ostvarenju ili recimo putopisnim zapisima kao u slučaju njegove knjige “Slijepa karta”, donosi snažan autorski angažman prije svega na polju jezika. U prostoru traganja za tačnim tonom kojim će se ispisati jedan svijet koji po svemu podsjeća na stanje postapokalipse, ali u kojem se još uvijek odvažni upute u podzemlja smisla, jezika i pjesme. Time se, dojma sam, na uspješan način zaobilaze sve one generacijske smutnje brojnih pisaca rođenih osamdesetih godina prošlog vijeka. Ona nemogućnost da se progovori jednim snažnim generacijskim glasom, koji neće ponavljati frazeologiju minulih generacija, već će težiti autentičnom izrazu i perspektivi. Daleko od toga da je Pogačar neki programski generacijski lučonoša, prije svega riječ je o pjesniku usamljeniku, nomadskoj prirodi koja se smrzava u zimama sjevera, čija koža neprestano zaziva i sluti jug. Ali se mora priznati da je Pogačar jedan od najizgrađenijih autora iz navedene generacije, koji ne čeka u predvorju književnosti neke bolje dane, već iz godine u godinu ulazi u podzemne njene kanale i tamo se hrve sa demonima.

Na margini gradova

U tom pogledu posljednja Pogačareva pjesnička knjiga “Zemlja Zemlja” iznimno je slojevito i promišljeno ispisano ostvarenje. Iz nje se zrcali autor koji u jeziku neprestano radi, sa njim se hrve i nadmeće. Ono što bi joj, slično kao knjizi “Dok ti oči ne dogore” Dinka Telećana, na prvu bila generalna odlika jeste pomjerenost pjesničke perspektive, koja se prije svega ogleda u izvjesnoj meditativnosti. Ali to nije neki tek eterični eskapizam, nekakvo zatvaranje u kulu od slonovače. Ta pomjerenost, svojevrsna pozicija šetača sa margine gradova, samo je onaj nužni korak unazad, kako bi se jedan ruiniran svijet, jedan opustošen život naše savremenosti uhvatio dosljednije. Marko Pogačar će stoga zaroniti u svijet bilja, u svijet voća, malih pokreta u prirodi, koji najednom, kao oštrim srpom klasje, bivaju presječeni napola nemilosrdnim bljeskom stvarnosti. Atmosfera pjesama u ovoj knjizi zato poprima nadrealističku zaumnost, jezik se pretvara u igrariju koja je ispunjena kreveljenjem, začikavanjem, ali i izvjesnom pomirenošću sa nužnostima života. Ipak, to je samo prvi sloj Pogačareve poezije u ovoj knjizi. Takva perspektiva, pokazaće jedno pažljivije čitanje ove “Zemlje Zemlje”, zapravo jeste iznimno dobro izveden pjesnički manevar, naizglednog povlačenja iz žiže događaja. Ali samo zato kako bi se potom u toj stvarnosti izveo precizan čas anatomije nad njenim polutrulim tijelom.

U toj Pogačarevoj postapokalipsi sve je inficirano virusom nekakve dosade i čamotinje. Ređaju se dani, smjenjuju se godišnja doba. Gradovi s jeseni liče kao premazani senfom. Blatnjavost života postaje bujica koja stoji pod grlom, guši, davi, rastrojava. Već u prvoj pjesmi “Sintaksa” ljubav, ta družbenica usamljenih, odaje svoju gnjilost, svoju zarobljenost u nerazmrsivom klupku jezika koji ne mogu artikulisati razgovor: “Bili smo sisavci predani svojem instinktu,/kao jedini zakon uspostavili smo pravopis,/zaboravljajući da se voli bez točke, uvijek u nizu zareza./” Sve je dakle teret i ograničenje, jezik se kameni, ljubav se kruni. Ili u pjesmi “Posljednji praznici”: “Dani su trunuli u kockama kalendara, zaboravljeni/u crvenim i bijelim poljima, i mi smo postepeno odumirali/zaboravljeni u crveno-bijeloj zemlji.” Sa druge strane Pogačareva poezija donosi i jednu kafkijansku perspektivu onirističkog i snovitog. Opsesivno se duž toka cijele ove knjige varira nekoliko istih motiva. Jedan od njih je rana, ona kao najčulniji dio tijela, otvorena rana kao sunce u čovjeku. Iz nje jednako prijete i ljubav i smrt, tanka je granica, ne može se ni žilet udjenuti između te dvije linije koje vode nemilosrdnu borbu. Evo kako to izgleda u pjesmi “Stupica”: “Polizao sam kost i ugalj i jednu ledenu ogradu ne bi li jezik/rodio vlastitu ranu, da bih odustao, znao sam tko rano ranu rani,/taj je bijeli princ prostora. Znao sam tko rano rani, rana je samo njegova.” U ovakvim stihovima Pogačar dojmljivo jednu atmosferu ludila transponira u gotovo nadrealističku jezičku igrariju. Čime se u sumornost tona njegovih stihova često unosi ironični otklon.

Sve je pomjereno

Naizgled “Zemlja Zemlja” će biti knjiga pjesničke rezignacije i usamljenosti, pjev izgubljenika u suludoj zbilji. Ali Pogačar ipak ne dopušta da ova knjiga pređe granicu i ode u duboki eskapizam. Kao što je već navedeno, ta perspektiva meditativno-eskapistička ovdje je uvedena kao moćno oružje za dublje prodiranje u konvulzije stvarnosti. I sve postaje pomjereno, iščašeno i narušeno. “Kao kada bi svijet bio damski dalekozor prislonjen/strogom oku pekaricem okrenut obrnuto./(...)”. Da bi nam pjesma “Sreća u velikom gradu” pokazala nakazno lice gradske provincije i dubinu našeg poraza: “Badel u zoru, za ručak, Badel za večeru/brod u boci od Badela, i šteta odjednom počinjena:/mesni lobi zaprima prvorazrednu robu, formalinski/bazeni medicinskih ustanova zjape potišteni i prazni,/slični posudama u sladoledarskoj vitrini zimi,/kad iz njih netragom nestanu, iščile lješnjak i plavo nebo,/i korneti kojima Šiptari čačkaju uši završe/na prašnim cestama, prerušeni u čunjeve./”. Odjednom, u tu pomjerenost koja se neizostavno javlja u svakoj pjesmi, grubo, divlje, ulijeće jedna rasistička opaska, kao sasvim uzgredna stvar. Pogačar ovakvim intervencijama, kojima se gruba jezička stvarnost nacizma naših malih razlika umeće u pjesme, postiže jednu mikrohirurški preciznu detekciju ovdašnjih potonuća. Ili još dojmljivije u tom opsesivnom vraćanju motiva narandže, koja miriše cijelom ovom knjigom, u pjesmi “Isprika jedne naranče Kuli babilonskoj”: “ti ćeš se složiti: smrt je moguće samo točka na krivom mjestu/lapsus iz srca koštice./vračare su na TV dnevniku i ustaše u ministarskim foteljama, nema te/pred poštom jedan stafford skamenjen čeka na cumshot/manekenke na mreži šmrču sušene riječi,/a naranče,/one s večeri gutaju tamu da ne zanoće: njih se to uopće ne tiče.”

I dok voće stiče iskustvo zrelosti, dok sve u “Zemlji Zemlji” gnjilo zri i cvate, vode nadiru, i sunce prži kao vulkan u srcu usamljenika. To je svijet u kojem sunčev šegrt pjeva svoju Internacionalu i poželi plamenom spaliti sve. Kao u pjesmi “Šta je rekao upaljač”: “ja, sunčev šegrt, uspeo sam se na jednu prevrnutu kahlicu/i do dugo u noć, sve jače svijetleći, vikao/ustajte, prezreni na igralištu, ustanite/poniženi u pješčaniku./” Kakav zanos revolucije, kakva divlja stihija povijesti izgara na plamenu upaljača. Sve to da bi “Kućni Magellan” uskliknuo: “ispostavilo se svijet je lubenica/viđena izdaleka kroz jednu svilenu čarapu/pod čijom korom krvava magma, šećer ohlađen do ljubomore, /u slatkoj ljubavi ljuljuška koštice./” Jer u Pogačarevom pjesničkom svijetu sve je živo, od mikrovalne do prozorske kvake. Sve što ulazi u prostor samoće. Zato će prozorska kvaka biti sabrat pjesnikov i bilježiće on “Šta je rekla prozorska kvaka”: “brate kolibri!/cijelo to vrijeme bio si sa mnom, kao i moja smrt,/stiješnjen između stakla i zavjese./bio si bat i udarac, brujanje dalekovoda,/badem posljednjeg ljeta./”. Kao himna, kao svečana pjesma mrtvim kolibrima našeg proljeća. Pogačareva “Zemlja Zemlja” majstorski je zaokružena knjiga, u kojoj je sve jednako i sklad, i haos svijeta.