U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Zemlja bez sutona
Special cijena
119,20 kn / 15,82€
Redovna cijena
149,00 kn / 19,78€
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 256
-
Datum izdanja: rujan 2021.
-
ISBN: 978-953358399-0
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 400 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 119,20 kn / 15,82€
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 250,00 kuna.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrada tportala za najbolji roman 2022.!
Biologinja, preciznije skupljačica sjemenki s ugroženih područja Glorija Suton dolazi u posjet ocu u Split između dvaju terena. Taj će posjet neminovno biti i povratak u očev rodni kraj Vrj, zaselak Sutoni, negdje u Dalmatinskoj zagori, blizu Cetine. Tamo sreće Jadrana, prijatelja iz djetinjstva, njegovu kćer Altu, pokoju invazivnu vrstu, ali i zadatak presađivanja stabla. Svi Glorijini pokušaji da makar na trenutak živi u sadašnjosti bit će preplavljeni bršljanima sjećanja i njezinim korjenitim vezama s prošlim životom. A taj nam život s ovih stranica šiba doživljaje i osjećaje guste i miomirisne kao što je i dalmatinska vegetacija: zavodljive, bodljikave, ljepljive, i u konačnici, pod vrelinom sunca, samonikle.
Samo opasno je spasonosno, pa zato nema mjesta potencijalno ljekovitijeg da se Glorija, žena čija majka postoji samo u obiteljskim mitovima, konačno suoči i pomiri s ocem, Žarkom, da barem u sebi kaže očevoj sjeni sve ono što je ostalo neizrečeno, a što vodi razumijevanju i oprostu. Jer Žarko nije bio lagan čovjek. Ni život Glorije, koja se od Sutona, preko splitske Siromašne, vinula do znanstvene zvijezde. A svega toga ne bi bilo bez oca Žarka. I sjemenke ljubavi koju je davno u njoj zasadio Dida. Trebalo je za tu spoznaju otkopati i mir, i pokoji dobro zatvoren grob. Zemlja bez sutona, prvi roman Marije Andrijašević, svojedobno nagrađene Goranom za mlade pjesnike, kao da je od mirisne smole mediteranskog drveta kojom se rana na obiteljskom deblu Sutonovih liječi, a za čitatelja lijepi. – Kruno Lokotar
'Zemlja bez sutona' - komentar pogibeljnih društvenih kretanja
Franjo Nagulov, Express 24sata, 17. svibnja 2022.
Nadam se da novi naslov Marije Andrijašević neće biti potrebno čekati 14 godina. Takav potencijal, bez obzira na spomenute strpljivost i studioznost, (ipak) zaslužuje znatniju eksploataciju
Četrnaest godina nakon književnoga prvijenca (Goranom za mlade pjesnike nagrađeni rukopis "Davide, svašta su mi radili"), Marija Andrijašević javlja se romanom za čije je stvaranje 2018. dobila godišnju potporu Ministarstva kulture, što joj je, kako je izjavila i u intervjuu za portal "Kritika HDP", omogućilo potpunu posvećenost rukopisu. Taj detalj ne spominjem slučajno: pitanje je koliko često spomenute potpore bivaju kvalitativno opravdane i je li estetski kriterij pri finalnom izboru odobrenih rukopisa u nastajanju doista dosljedno poštovan. U slučaju ovoga romana, rekao bih, dana se potpora pokazala opravdanom. Toliko da bez ustezanja možemo govoriti o iznimnom romansijerskom prvijencu za koji šire čitateljstvo, siguran sam, nije posve spremno. Naslov je to koji ne odgovara potrebama ubrzane, kampanjske konzumacije, kojemu adut nije tražiti u fabularnoj, nego stilskoj dimenziji. A ona je, stilska dimenzija dakle, ono što ovaj roman izdvaja estetskom uspjelošću s kakvom se u nas, neka se cijenjeni spisatelji ne uvrijede, susrećemo razmjerno rijetko. I ne pišem to da bih neuspješno oponašao preminulog Igora Mandića, čije su srodne opaske među samim spisateljima nerijetko dočekivane na nož, nego prizivajući recepcijsku trezvenost koja je, pod utjecajem marketinga (osobito onoga na društvenim mrežama) i njegovih ne odveć pismenih influencerskih bezveznjaka, dovedena u pitanje. Upravo do mjere prema kojoj će, ne dvojim, o nizu slabijih naslova biti češće i superlativnije pisano.
I premda se u spomenutom intervjuu, kao i u napomeni na kraju knjige, Andrijašević dotiče imena koja su na njeno stvaralaštvo izvršila znatan utjecaj (Pupačić, Lévi-Strauss, Lovelock i Carson), dat ću si za pravo, stilskoj profanosti rečenice romana zahvaljujući, povući paralelu i s vrsnim domaćim proznim stilistima poput Slobodana Novaka i Petra Šegedina. Dojmu vjerojatno pridonosi i korišteni subdijalekatski leksik koji je, međutim, doziranom primjenom nenametljivo inkorporiran u poetičnu, a ipak semantički jasno podržanu sintaksu. Dominira duga, no ni u jednom trenutku usiljena rečenica čija "kontrolirana baroknost", uz spomenute leksičke pojačivače, rezultira estetski zavodljivim tkanjem. Autorica pritom ne mari za "aktualnost" i "atraktivnost" priče, tematsko-motivski i sadržajno oslanjajući se na toliko ispisivanu problematiku provincije i obitelji o čijim nesrećama, prisjetimo li se Tolstojeve opaske na početku Ane Karenjine, uvijek doznajemo iznova i uvijek autohtono, uz zadovoljeni uvjet podjednako autorskoga te čitateljskoga umijeća, obaju podjednako bitnih za pomno usvajanje materije. Struktura finoga sintaktičkog tkanja pritom nije narušena ni pri odstupanjima u dijaloški gušćim dionicama ili imitacijama prepiski poput korespondencije putem elektroničke pošte, kao ni pri parafrazama, poput onih naoko iscrpljenih citata/parafraza Josipa Pupačića ("Kad sam bio tri moja brata i ja, kad sam bio četvorica nas", tj. "Kad sam bila moj otac i ja, kad sam bila dvojica nas"), pa ni onda kad se autorica odlučuje na svjesni intermedijalni postupak (crtež očeva bolesnog oka). Odnos oca i kćeri, unatoč stereotipnom kolopletu provincijskoga dijapazona, također odlikuje dojmljiva emocionalna paleta koja se ni u jednom trenutku ne ispostavlja opterećujućim faktorom u odnosu na cjelinu. Protagonistica Glorija Suton, biologinja specijalizirana za sjemenje, zbog potreba se istraživanja vraća u kraj svoga odrastanja bolesnom ocu Žarku (Žari), pritom uspostavljajući komunikaciju s više ljudi svojega donekle "prošloga" života: to se osobito manifestira kroz odnos s Jadranom, prijateljem iz djetinjstva, koji je sinkronijski nadograđen prisnom komunikacijom s njegovom dvanaestogodišnjom kćeri Altom, čija provincijska nesputanost na Gloriju djeluje uglavnom poticajno. Doznajemo kako je Glorija odrastala u pretežno muškom svijetu, bez majke koja ju je ostavila dovoljno davno da je se ne sjeća. Čak štoviše, Glorija dugo nije ni znala je li joj majka uopće živa, a fiksacija na nenadoknadivu majčinsku figuru rezultirala je romantiziranim maštarijama koje će potom biti razbijene - susret s majkom Žanom do koje dolazi zahvaljujući jednoj svađi s ocem, pokazat će se, dekonstruirat će svaku natruhu smislenosti majčina postupka. Žana Gloriju nije ostavila iz tko zna kakvih razloga. Žana se prethodno nije borila za svoju kćer te joj, prema vlastitom priznanju, život bez prve kćeri nije značio kakav nenadoknadivi gubitak. Žana je svoju kćer i njenoga oca ostavila iz, prije svega, klasno uvjetovanih pobuda. Suočavanje s banalnošću prirode takvoga postupka, međutim, svejedno je ponudilo klicu katarze u vidu revitalizacije odnosa s ocem, izdankom radničke klase, čovjekom koji je svojoj kćeri omogućio školovanje, ali i prenio ljubav prema prirodi, napose biljkama. Utoliko i očeva smrt, ranijim izvjesnim pretpostavkama usprkos, Gloriju pogađa toliko da obranu od tjeskobe neočekivano nalazi u ponuđenim mehanizmima tzv. narodne mudrosti ("ij da ne padneš"), kao i u prividnom zaštitništvu provincijskoga tvrdolinijaškog patrijarhata (Jadranova organizacijsko-tješiteljska uloga prije, tijekom i poslije očeva ukopa). Česta iskakanja iz linearnosti donose informacije o obiteljskom backgroundu, životu na relaciji selo - grad, ratno-poratnom kontekstu odrastanja (kao i stjecanju imuniteta na pripadajuće šovinizme), ali i one koje zahvaćaju širi kontekst, osobito onaj kraha radničke klase (utoliko ne čudi, na više mjesta u knjizi, spomen Jugoplastike po kojoj su, u kasno predraće, Split i gravitirajući prostor bili prepoznatljivi barem koliko po Hajduku, Smoji i često spominjanoj Slobodnoj).
Utoliko je Zemlja bez sutona i komentar pogibeljnih društvenih kretanja kojih se aktualni literarni trendovi uglavnom rubno dotiču cinični zarez umetnut u kontinuitet centralistički uvjetovanoga rastakanja provincije kao demografskoga rezervoara i ekonomskoga generatora održivoga društva. Naslov je to čija se kritika ponajviše očituje melankoličnim stilom prisličivom ovdašnjim klasicima druge polovine minuloga stoljeća. Kao takav, jamačno je osuđen na uske, strpljive čitateljske krugove spremne posvetiti mu tjedne, možda i mjesece koncentrirane konzumacije koja primarno počiva na užitku u rafiniranosti teksta, njegovoj, usprkos (ili zahvaljujući) leksičkom "crpljenju" mjesnoga, zavodljivoj profanosti i nenametljivim poetičkim dionicama radi kojih cjelina zaslužuje toleriranje manjih oscilacija u završnici. Nestrpljenje se odnositi može na iščekivanje budućih ukoričenja: zvuči oponirajuće prethodno napisanom, ali nadam se da novi naslov Marije Andrijašević neće biti potrebno čekati 14 godina. Takav potencijal, bez obzira na spomenute strpljivost i studioznost, (ipak) zaslužuje znatniju eksploataciju.
Priča iz sjemenki
Mirko Božić, Kritika HDP, 11. svibnja 2021.
Za razliku od Latinovicza, Glorija na scenu ulazi automobilom, odnosno đetom. Ne libi se ni sočnih psovki, kolokvijalizama i pokazuje da je jednako sposobna i za mušku i žensku pripovjedačku perspektivu. To sve čini “Zemlju bez sutona” još većim čitalačkim užitkom: nije sterilizirana, reducirana niti se ustručava ranjivosti. Drugim riječima, nije dosadna, niti preplašena svoje istine
Zemlja bez sutona Marije Andrijašević (Split, 1984.) prvi je roman pjesnikinje nagrađene Goranom za mlade pjesnike za zbirku Davide, svašta su mi radili. Knjiga je ovo istodobno predvidljiva, začudna i egzibicionistička. Prije svega zato što je autorica jedna u nizu novog vala koji tematski jako voli (prikladno govoreći) zagrabiti u ruralni, primordijalni milje nastanjen poludivljacima koji su nepatvoreni utoliko što ih je civilizacija tek rudimentarno dotaknula, a u srazu sa njom manje-više nevoljno koegzistiraju u prostoru u kojem se snalaze iz potrebe. Kulturološko romantiziranje siromaštva više podsjeća na plitko dekadentnu, ekološki osviještenu zapadnjačku mladež koja otkriva beneficije komposta iako je fenomen poljskog WC-a u na ovim prostorima tradicionalno nužnost gole sirotinje, a ne rezultat ekološke prosvjećenosti. To je vrijeme, srećom, u većini slučajeva, sada iza nas, preseljeno u memoriju fotoalbuma. No naravno da se u kompostu Marije Andrijašević ne krije samo gnojivo nego i vrlo intrigirajuća književnost, kao što se vidi i iz romana koji je pred nama. Moglo bi se reći da je ovo i knjiga o Splitu na djelomično sličan način kao Lujanovićeva Južina, posveta svemu onom što poznaju samo oni koji dušu grada čitaju neturistički, već intuitivno iznutra, a kronotopi i kulturološki okvir su vrlo jasno ocrtani, pa tu ima i Hajduka, pazara, Ovčica, konkatedrale i ostalog. A naučite i poneku novu riječ poput zoga (boćalište) ili šuverina (šibica). Slično Alminu Kaplanu i njegovoj prozi, Andrijašević majstorski barata dijalektom gdje se jezik sočno pokazuje kao krajnji i ključni nositelj efekta.
Moglo bi se reći da je ovo i knjiga o Splitu na djelomično sličan način kao Lujanovićeva Južina, posveta svemu onom što poznaju samo oni koji dušu grada čitaju neturistički, već intuitivno iznutra, a kronotopi i kulturološki okvir su vrlo jasno ocrtani
Identitetski elementi
Roman je začudan jer ide u suprotnom smjeru od Edipova kompleksa, koncentrirajući se vrlo elaborirano na gotovo opsesivan odnos glavne junakinje, biologinje Glorije Suton, naspram oca i obitelji, s posebnim naglaskom na djeda koji je u odsutnosti njene biološke majke – još jedne, posebne narativne niti – preuzeo ulogu svega što bi majka djetetu trebala biti, od topline i potpore, do one posebne vrste prisnosti kakvu dijete može imati jedino s djedom, ne i s biološkim ocem. Egzibicionistički jer Andrijaševićeva ništa ne uljepšava niti krije, od poderanih dječjih koljena i dekubitalnih staračkih rana, do kanila i bolničkih pelena kao posljednjeg poniženja. Sve je to barem djelomično ublaženo pitkom, ugodnom ikavicom. Poput Krležina Filipa Latinovicza, i ovdje se glavna junakinja vraća u rodni kraj kako bi se suočila s onim što je barem prividno odavno ostavila sa sobom, svojim korijenima i ljudima koji su obilježili njeno formiranje iz djeteta u ženu, usput pokušavajući da razmrsi neke neriješene dileme i čežnje bez kojih u njenom životu nedostaju krucijalni identitetski elementi i stablo kao prikladna metafora za puštanje korijenja koje smo u međuvremenu iščupali.
Za razliku od Latinovicza, Glorija na scenu ulazi automobilom, odnosno đetom. Ne libi se ni sočnih psovki, kolokvijalizama i pokazuje da je jednako sposobna i za mušku i žensku pripovjedačku perspektivu. To sve čini Zemlju bez sutona još većim čitalačkim užitkom: nije sterilizirana, reducirana niti se ustručava ranjivosti. Drugim riječima, nije dosadna, niti preplašena svoje istine. Marija Andrijašević ne boji se oštrih noževa i rana, kako je jasno razvidno u nekim prizorima koji testiraju granice tolerancije boli čitatelja koji su je sposobni vizualizirati, među kojima sam i sam: otvoreno, razrezano tkivo, koža poput kore:
Dida će umirati dugo i polako, baš kako se i šuplji orah oprašta od suhe crnice, i izjedat će ga tu zadnju godinu slatka bolest, šećer od kojeg će se raspadati poput saća. Prvo me više neće vidjeti, oslijepit će. U oči će mu ući nekakva maglena sluz i više nikada neće progledati ili vidjeti bolje. Udarat će u ormare, sudarat će se s okvirima vrata, ostavljat će prste u već zatvorenim ladicama. Trčat ću na svaki njegov urlik i jauk, puna tuge i straha, kad oca ne bude blizu – i očaja. Zatim će mu odsjeći nogu.
Ovakvi efekti mogu djelovati jeftino prvoloptaški i u mnogim slučajevima danas to i jesu, pa pređu u manirizam isprazne stilske provokacije kao nadoknade supstancijalnog. Andrijašević ih koristi dovoljno dozirano da ne prijeđu u sadizam bez ikakve narativne vrijednosti. Čak i sam naslov knjige metafora je za zemlju bez ljudi, napuštenu i divlju. Kada govori o Vrju, to je prostor bez ikakvih posebnosti, posebnih pogleda, tjera čitatelje da se upitaju zašto bi tu itko htio živjeti. No mnogi su slični naslovi u našoj suvremenoj književnosti locirani u takvim polumrtvim toposima, gdje jedino još štrikovi s vešom odaju znakove života. Ponovo smo u već viđenoj metodi gdje se iz nečega gdje naoko nema ničega pokušava izvući sve. Pa onda to cijedimo kao neku literarnu spužvu sve do zadnje kapljice. U tom smislu kreće se u karakaševskom stilsko-tematskom registru, iako s puno manje sirovosti i okrutnosti. Glorija Suton svog je korijenja svjesna, i ono je ne pušta čak ni kada je prilike vuku na drugu stranu, pa bio to Split, Kent ili Australija.
Marija Andrijašević ne boji se oštrih noževa i rana, kako je jasno razvidno u nekim prizorima koji testiraju granice tolerancije boli čitatelja koji su je sposobni vizualizirati, među kojima sam i sam: otvoreno, razrezano tkivo, koža poput kore
Prešućene sestre
Autorica na vrlo direktan način ilustrira teoriju da su kćeri više vezane za očeve, bilo kao zaštitu ili oslonac. No istovremeno ta majka koje nema upravo zato poprima jednu od centralnih uloga, pretvarajući se u taj ključni element koji nedostaje u njenom osobnom identitetu, zbog čega su muškarci imali neočekivan teret na svojim leđima. Budući da je u takvim tradicionalnim kulturama odgoj djece primarno zadatak žene, u sudaru s urbanim društvom van uskih ruralnih granica, pa bile one mentalne ili fizičke, jedini izlaz je bijeg, bez obzira na cijenu, kao što je napuštanje vlastitog djeteta i novi, paralelni život, doduše barem djelomično jednako tako nepotpun jer je tamo negdje kćer koja živi neki svoj, potpuno odvojeni život. Glavna junakinja zapravo cijelo vrijeme priča o sebi.
Na neki način stjerana u moralni kut, njena majka se odlučuje otvoriti i dolazimo do iznenađujućeg obrata gdje su obje u jednom trenutku odlučile promijeniti vlastiti život i baciti se u nepoznato, pa kud puklo da puklo. S jedne strane žena koja je ostavila vlastitu obitelj da bi drugdje zasnovala novu s nekim drugim. S druge djevojka koju je život odveo u veliki svijet zahvaljujući obrazovanju. U takvoj su priči čak i muškarci žrtve vlastitih života jer je u njihovom patrijarhalnom svijetu muškarac koji sam sebi pere veš gotovo jednako tragičan kao neudate žene koje peru samo svoj. Potonje su u knjizi teret svoje braće i očeva, sestre koje su prešućene u obiteljskim stablima jer udajom gube neformalno pravo na vlastito prezime. Glorija se vraća u posjet ocu iz jednog drukčijeg svijeta, čije vrijednosti i običaji žene na takav način ne diskriminiraju. Ljubavni život obrađen je pomalo u drugom planu, jer je naglasak stavljen na druge, platonske odnose s muškarcima. Njezina profesija pokazat će se simbolički potentnom u više navrata, jer dolazi posaditi stablo u zemlju čiji je sama potomak, mada tu već zalazimo u patetiku koja sama po sebi teško da ide dublje od metafore, kao kad bi zaljubljeni kardiolog govorio o svom slomljenom srcu.
Glorija je prisiljena da se suoči s iskustvima i scenama koje bismo najradije sakrili od najbližih jer nas pretvaraju u nemoćne ljude nesposobne da kontroliraju vlastite slabosti. To budi empatiju u čitatelju, nimalo patetičnu, jer neki kroz to upravo prolaze ili ih tek čeka. Ne krije ni neke nezamislivosti, poput unutrašnjosti mrtvačkog sanduka u kojem se raspalo sve osim odjeće. Andrijašević hrabro ide do granice želučanih smetnji kod čitatelja zbog toga što ništa ne maskira bolno u ugodno kada to doista nije, stoga je ovo ujedno i roman o hrabrosti suočavanja s nečim što smo zaboravili biti, ili smo nekada bili.
Knjiga o čekanju
Gorčinu kojom je donekle obilježen taj arhetipski pater familias tumači kao razočaranje i depresiju zbog životnih poraza koji su tim gori jer je od sebe očekivao previše. Tim više što je to obrazac koji obilježava živote svih o kojima piše: ljubavni i obiteljski život, pobune i potrebe, vlastite pozicije koje su često drugi birali za nas. Naravno, i pitanje može li se iz tog bihevioralnog žrvnja pobjeći neoskvrnuto. Knjiga je napisana u prvom licu, što priču čini intimnom i pitkom, a da istovremeno ne zvuči kao neki tragični dnevnički bestseler kakvim su zagušene top liste knjiga na internetskim platformama. Marija Andrijašević ionako pripada jednom drukčijem svijetu koji možda i jeste kratkog dometa, ali jednako intenzivnog i impresivnog. S ovih stranica miriše Mediteran, njegovi okusi i boje, u sudaru s tjelesnim tekućinama i prahom u koji se pretvaraju dragi ljudi, to mrtvo sjemenje koje se vraća u zemlju iz koje je izraslo. Smrt nije vulgarna nego tek posljednja stanica čovjekova života, samim time oduzima joj se i njena inkrimentalna tuga jer predstavlja tek prelazak u drukčiju vrstu egzistencije, u memoriju. Nema previše iluzija vječnosti, nastupa pomirenost s ograničenim rokom trajanja vlastitog tijela.
Ovo je knjiga o čekanju, početku i završetku životnih krugova, točki i zareza. Pravih trenutaka za ljubav, za opraštanje, dolaske i odlaske. O tome da svatko ima svoj put i svaki ima svoju cijenu. Ako ništa drugo, Zemlja bez sutona definitivno nije jedna od onih knjiga koje ćete požaliti pročitati. Na kraju, nakon što se raščiste i raspetlja klupko različitih narativa u knjizi, Gloriji se obraća i majka priroda glavom, bradom, florom i faunom. Upravo takvim tonom, potaknut će je da konačno zakorači u buduću slobodu koju će prigrliti, a mrtve ostaviti u prahu, gdje im je i mjesto. Tu se onda pojavljuje to blago rečeno čudno, nadrealističko finale primjereno znanstvenofantastičnoj TV-seriji.
Andrijašević je uspješno preskočila preponu iz pjesnikinje u prozaisticu, na kojoj se neki i spotaknu, ali za nju se, ako je suditi po ovoj knjizi, barem zasad ne treba bojati. Eventualno sindroma druge knjige, tereta na kojem se poznaju literarni junaci. No nemojmo preskakati prepone do kojih još nismo došli. Nadati je se da će nastaviti u ovom smjeru.
Poetika sjemenki
Katarina Luketić, portal Novosti, 30. studenog 2021.
Marija Andrijašević, "Zemlja bez sutona" (Fraktura, Zagreb, 2021.): Roman se može čitati i kao jedno od pionirskih djela tzv. ekološke književnosti
Pasivni krajevi: zaleđa, zagore, vlaške provincije, ta "malena mjesta srca moga", česti su prostori ovdašnje književnosti, a dinarski mentalitet, siromaštvo i patrijarhat uobičajeni toposi koji ih prate. Čitali smo, slušali i gledali mnogo puta o takvom surom životu, nesrećama junaka koji odlaze iz tih zabiti ili se u njih vraćaju, i njihovu prilagođavanju gradskim staništima. Od Dinka Šimunovića do Ante Tomića, od Mirka Kovača do Živka Nikolića (da, uglavnom su to muškarci!) stvoreni su u prozi i na filmu brojni obrasci i metafore, ali i brojni stereotipovi o Vlajlandu, pa se slika prostora sama od sebe teško dosad emancipirala.
U takvu kontekstu nabijenom demonskim i karikaturalnim klišejima o zemlji i narodu, roman-prvijenac Marije Andrijašević "Zemlja bez sutona" djeluje kao dragocjenost. Iako nije sasvim izbrušen, on na inovativan i autentičan način prikazuje trajnu napetost između grada i zaleđa, pojedinke i obitelji, osobnih izbora i danosti sredine. Roman je pisan u prvom licu i iz perspektive mlade žene okružene muškim svijetom (otac, djed, rodbina) – junakinje Glorije, botaničarke i skupljačice sjemenki, dakle žene koja zanimanjem i habitusom također predstavlja novost u tipologiji ženskih karaktera domaće književnosti. Glorijin povratak u rodni kraj (Split i imaginarno selo Vrj u cetinskom kraju) okidač je za brojne reminiscencije na djetinjstvo i odrastanje, sreće i traume, pa se roman odvija u skokovima iz prošlog u sadašnje vrijeme i ciklički uvezanim epizodama s više klimaksa. Pojedinačno iskustvo tu zrcali društvenu atmosferu i socijalne interakcije; roman je tako i hommage životu vlaških doseljenika u Split, radničkih obitelji u siromaškim naseljima i ljudi koji vikendima odlaze na selo obrađivati zemlju, njeguju stare solidarne odnose, ali doživljavaju mnoge nepravde zbog rigidnih običaja (npr. u podjeli zemlje). U fokusu su i obiteljski rascjepi i emotivni lomovi proizašli iz grubosti i zazora od bliskosti koji se prenose generacijama kao recepti za preživljavanje u stranom svijetu.
No, najvažniji, inovativno artikuliran, značenjski sloj romana govori o zemlji i potrebi da se živi u ravnoteži s prirodom. Udaljeno je to sasvim od ovdašnjeg (muškog) sentimentalnog ognjištarstva, pripovjedačkog konzervativizma i mitizacije ruralnih vrijednosti. Riječ je o književnosti koja se nadahnjuje suvremenim aktivističkim uvidima o devastaciji prostora, eksploataciji prirode i nužnosti da se iznova povežemo sa živim svijetom. Takva književnost u nas je još rijetka – istina, motivi stabala, zemlje, sjemenja prisutni su u nekim suvremenim djelima (poeziji Ane Brnardić, romanu Kristine Gavran, prozi Ede Popovića), no ovdje su oni dominantni i osviješteni, pa se "Zemlja bez sutona" može čitati i kao jedno od pionirskih djela tzv. ekološke književnosti, tj. u svjetskom kontekstu aktualnog žanra cli-fija (climate fiction).
Autentičnost romana najjasnije se pokazuje u njegovu iskazu: ritmičnosti i začudnosti stilskih odabira, dijalektu, naglašenoj poetizaciji (Andrijašević je nagrađivana pjesnikinja), tj. u mikrostrukturi, u sjemenkama iz kojih izrasta naracija. Emotivnost i liričnost izmjenjuju se s humorom i oporošću, donekle slično kao u prozi Olje Savičević Ivančević. Ipak, iznimni stilski naboj romana ponegdje kao da se otima kontroli pa pjesnička bujnost zaguši naraciju i bez potrebe uspori čitanje. Stablo romana bolje bi se vidjelo da se tu i tamo odrezalo viškove lirskih izboja, prorijedilo krošnju i prepoznalo snagu minimalizma. Također, ponegdje se osjeća višak deskripcije i manjak akcije; višak antropologije i manjak pripovijedanja. Sve su to posljedice, čini mi se, želje da se previše toga unese u jedan roman. Unatoč povremenim poetičkim grbama, "Zemlja bez sutona" od prve do posljednje rečenice teče u prepoznatljivom glasu i jedinstvenom pripovjednom timbru. Pouzdan je to znak autoričine predanosti pisanju ovoga teksta, kao i vrlo dobre književne kvalitete, a to bi – da se slava mjeri po pravdi: aršinom literarnosti, a ne marketinškom agresijom – zaslužilo i vrlo dobru recepciju romana.
Marija Andrijašević: Učim putem što mi donosi knjiga, a što nekakav rad u kulturi
Ana Grbac, portal Novosti, 28. lipnja 2022.
Želja za pisanjem prevladala je svaku drugu: zeznuto, pogotovo ako nemate bilo kakvo financijsko zaleđe koje će vam iz glave maknuti glasić koji govori: stavila si sva jaja u jednu košaru, pa što je tebi? Nije to za svakoga. I ne mora tako ni biti, kaže književnica u povodu nagrade [email protected]
Ovih su vam se dana zbog tportalove nagrade za roman zaredale molbe za intervju. Plašite li se da će vam tumačenje pojedinih aspekata "Zemlje bez sutona" donijeti stanovito zasićenje?
U redu mi je i podnošljivo mi je i drago mi je da postoji zanimanje za knjigu i naknadna tumačenja, ali to radim s oprezom i imam neku imaginarnu crtu koju sam podvukla, pa se kraj nje zaustavim s objašnjavanjima. Znam što treba ostaviti čitatelju i kritici i ne usudim se tamo ići, nemam ni kapacitete za to. Neka svatko čita i učitava po svojim preferencijama, i neka svatko uživa u tekstu na svoj način. U većini intervjua se ionako nekako ponavljam, ali dovoljno dobro preobličim odgovore da ne bi bilo preočito, a da ipak kažem isto. Što ti je biti spisateljica! No bilo mi je važno stati iza knjige kad je bila objavljena, ali i odraditi sve što sam mogla za nju kako bi joj vidljivost rasla, tako i sad ovaj zadnji val intervjua nakon nagrade. Polako ću se uskoro vratiti u svoju svakodnevicu, koja je izobilje psihičkog i emotivnog mira i slobode s jedne strane, i egzistencijalnih briga s druge. Ali evo, tportalova nagrada će ih privremeno sanirati.
Veselite li se audio izdanju romana? Hoćete li sudjelovati u procesu njegova nastanka?
Veselim se! Stavila sam se ekipi Book&Zvooka na raspolaganje. Rekla sam im da sam tu za njih za što god da treba, i tako će i biti. Jedva čekam čuti svoje junake/inje, baš me zanima kako žive s druge strane. Osim toga nemam želje sudjelovati u tom procesu, to je ipak i neki drugi medij i druga razina čitanja likova. Bit će mi, doduše, zanimljivo promatrati kako se to radi i koji su to produkcijski zahtjevi potrebni da bi se lika diglo s papira i prebacilo u audio-format.
Kakva je danas u Hrvatskoj egzistencijalna perspektiva za književnicu?
Svakakva. Slušam razne priče i iskustva svojih kolegica. Učim putem što mi donosi knjiga, a što nekakav rad u kulturi, od pisanja tekstova do vidljivosti putem intervjua i pojavljivanja na nekim događanjima, koja onda donose i neke nove suradnje koje imaju i neke financijske pozadine. Tako da ću na ovo pitanje znati bolje odgovoriti za koju godinu, kad budem imala neko iskustvo s terena, da se tako izrazim. Ali ono iskustvo koje imam i koje mogu podijeliti je iskustvo nekog tko piše roman, i spozna tijekom pisanja da bi ga htio objaviti, a istovremeno zna da će ga pisati godinama ako ne povuče neke radikalne poteze, jer je želja za pisanjem prevladala svaku drugu: zeznuto, pogotovo ako nemate osigurano stambeno pitanje ili partnera/icu s kojim možete podijeliti terete egzistencijalnih briga, ili bilo kakvo financijsko zaleđe koje će vam iz glave maknuti glasić koji govori: stavila si sva jaja u jednu košaru (otkaz! pisanje knjige! život od stipendije za godinu dana želiš razvući na dvije!), pa što je tebi? Taj me glasić malo nakon otkaza natjerao da opet nađem posao, ali sam brzo opet dala otkaz i stisnula zube. Nije to za svakoga. I ne mora tako ni biti.
Marija Andrijašević: Šutljivi patrijarhat u stopu prati moje likove
Antonela Marušić, portal Novosti, 7. studenog 2021.
Intrigirala me spona koja i muške i ženske likove povezuje i koja uvijek radi, čak i kad se ne pokazuje, a to je patrijarhat, u ovom slučaju šutljivi patrijarhat. Reproduciraju ga drugi za njih, oni za sebe, za svoje potomke i ljude oko sebe. Ako pristanemo na šutnju kad imamo izbora, ona nas i mentalno i fizički osakati, učini od nas poluljude
Splitska književnica Marija Andrijašević ime je koje dobro poznaju oni koji prate hrvatsku i regionalnu pjesničku produkciju. Premda je iza nje tek jedna knjiga poezije, "Davide, svašta su mi radili" iz 2007. godine, na književnu se scenu jesenas vratila ambicioznim romanom "Zemlja bez sutona", objavljenim u nakladi zagrebačke Frakture.
"Zemlja bez sutona" vaša je prva prozna knjiga, a objavili ste je 15 godina nakon uspješnog pjesničkog debija s knjigom "Davide, svašta su mi radili" za koju ste svojevremeno dobili i nagradu Goran za mlade pjesnike. Kako se nosite s teretom očekivanja književne javnosti i čitatelja koji stoje pred vama?
Dobro. Nije me strah ni književne javnosti ni čitatelja, zapravo im se veselim. Nedostajalo mi je biti u komunikaciji s oboma nakon što sam gotovo pet godina provela zatvorena u raznim sobama kako bih napisala "Zemlju bez sutona", a prije toga pet-šest godina na Filozofskom fakultetu na studiju. Pa se dogodilo još i par godina za koje ne znam kamo su otišle, i eto zbroj od nekih 15 godina koje se meni ponekad čine kao dvije sve skupa, a ponekad kao vječnost. Naravno, dok sam pisala roman borila sam s raznim teretima, ali najviše osobnima i egzistencijalnima, nimalo literarnima. No kolege pisci znali bi me pitati "Ide li to?", "Hoće li skoro?", pa sam nekako kroz razgovore s njima shvatila da ih dosta muči problem stalne i kontinuirane proizvodnje i da pate od straha da će ih čitatelj zaboraviti, da će tako postati nevidljivi i kulturnom sektoru koji je, i takav kakav je, izvor zarade. Čitatelj, ako išta, ima jako dobro pamćenje i zna ako mu je pisac nešto dao. A što se zarade tiče, iz osobnog iskustva znam da su u potpunosti u pravu. No zadala sam si i bez toga neki standard kod pisanja ispod kojeg nisam ni znala ni mogla ići, on me malo i usporio, ali učinio zadovoljnom samim romanom, tj. radom uloženim u njega. Naučio me kako ponovno pisati, kako biti književnica. Pišući sam često razmišljala i o kolegicama vršnjakinjama koje su u isto vrijeme kao i ja objavile jednu knjigu i nije ih bilo godinama ili ih još uvijek nema. Kao i o spisateljicama koje su napisale jednu knjigu pa im je do druge trebao niz godina, ali i razlozima koji su doveli do toga.
Sve su nas zalevatili
Glorija Suton je mlada žena čije su djetinjstvo i mladost obilježila tri muškarca: dvojica koji su je odgojili, otac i djed, ali i prijatelj Jadran. Vaša junakinja živi okružena snažnim muškim figurama. Zašto ste fokus romana tako snažno usmjerili u pravcu života muškaraca u Dalmaciji?
Mislim da njih trojica nisu snažne muške figure, ali jesu dominantne. Svaki od njih trojice pogođen je nekim svojim nizom nedaća. No intrigirala me spona koja ih sve, i muške i ženske likove, povezuje i koja uvijek radi, čak i kad se ne pokazuje, a to je patrijarhat, u ovom slučaju šutljivi patrijarhat. On ih prati u stopu, reproduciraju ga drugi za njih, oni za sebe, za svoje potomke i ljude oko sebe. Tako da mi se čini, barem s ove strane, da je fokus zapravo na Gloriji koja se svemu tome odupire kroz nekonvencionalan pristup svijetu. Pa i na Jadranu koji traži svoj put, i na tome kako nas sve, u konačnici, ako pristanemo na šutnju kad imamo izbora, ako ne tražimo i ne zahtijevamo i ne osjećamo, ona i mentalno i fizički osakati, učini od nas poluljude.
Roman "Zemlja bez sutona" posveta je težačkoj Dalmatinskoj zagori, ali i radničkom Splitu, koje prikazujete kroz odrastanje Glorije Suton. Zašto su vam te teme bile važne?
Krenulo je iz neke osobne preokupacije zemljom koju smo brat i ja naslijedili poslije očeve smrti, kojoj smo privrženi i uvjetovani njome od malih nogu, a s kojom, opet, nismo znali što ćemo, a nalazi se u Cetinskoj krajini. Jer sa zemljom nismo naslijedili samo zemlju, nego i sukobe starije od bogaoca, svađe, priče i svakakva svojatanja što je čije i kako je što stečeno. Također, intrigiralo me razbijanje stereotipa o, u raznim fikcijama prikazanom, Vlaju koji kroz sve nedaće prolazi s "lako ćemo" stavom, skoro na rubu ridikuloznosti, izuzev "Kurlana" Mirka Božića i svega što je Dinko Šimunović pisao, jer sam se nagledala roditelja svojih vršnjaka, pa i svojih roditelja, koji su zdravstveno i mentalno pukli pod raznim teretima tih dvostrukih života: onog koji su ostavili na selu i sanjare o danu povratka, i onom koji ih podsjeća da je put do toga dug i da je niz nedaća na njemu. To su, između ostalih, poslijeratno siromaštvo koje ih je dovelo u Split, život u svakakvim gradskim potleušicama, čekanje na izgradnju dvosobnih stanova u kojima ih je istovremeno živjelo po desetak, režanje jednih na druge iako su im životi bili i jesu isti, čekanje na stanarsko pravo, novi rat, otkup stanova, otkazi u raznim tvornicama zbog famozne tranzicije iz državnog u privatno vlasništvo, za život nedostatne mirovine, ratno profiterstvo, lopovluk koji je baš te ljude vratio na početne postavke, ali ovaj put istlačene, bolesne, stare i siromašne. S tim se nikad neću pomiriti, jer su nas sve zalevatili.
Priroda u puno dimenzija
Izjavili ste kako ste posljednjih godina pratili rad francuskog filozofa i antropologa Bruna Latoura. Zašto vam je on bio važan i na koji način su njegova promišljanja na polju ekologije i sociologije utjecala na korpus ideja iz kojih ste crpili nadahnuće za ovaj roman?
Mislim da sam rekla da sam pratila rad Jamesa Lovelocka, pa se onda nekako tu i Bruno Latour provukao kao referenca. Spomenula sam ga zagrebačkoj publici na promociji, da im približim kontekst i ideju koja se proteže kroz sam roman. Lovelock kaže da je Zemlja samoregulacijski organizam koji se regulira u trenucima disbalansa, pa joj tako daje i svijest, kao da je i ona živo biće, a tako se dogodio i taj živi, ali onostrani kraj romana. Latour mi je došao kod uređivanja romana ljetos, kad mi je moj nekadašnji profesor sa studija etnologije spomenuo da mu se čini da mi je junakinja laturovac ili da je barem ideja romana laturovska, što je moguće dobra referenca za čitatelje koje će možda odbiti dijalektalizam i lokalno, a pridobiti taj latentni intelektualizam i tema koja se bavi klimatskim promjenama. Svi se, je li, doslovno i figurativno, krčkamo u istom loncu. No moja junakinja Latoura ne čita, ona ima neke druge literarne preokupacije, a meni je bilo važno oblikovati ideološki svijet junaka koji nije nužno moj, ali koji će ih u romanu dalje usmjeriti, sukobiti ili pomiriti.
Glorija je uspješna biologinja i znanstvenica koja se bavi sjemenjem biljaka. Na koji ste način u procesu rada na rukopisu istraživali to područje i koliko vam je ono otprije poznato?
Prikupljanje sjemenja i njihovo očuvanje i skladištenje bilo mi je poznato onoliko koliko je i svakom djetetu koje je ljeta provodilo kod baba i dida ili teta u Dalmatinskoj zagori. Svi smo u konobama nailazili na vrećice sa sjemenkama blitve, krumpira, poma, raštike... Sjećam se da sam ih k'o dijete krala i sijala, ali nikad me ništa ne bi dočekalo. Iz tog mojeg apsolutnog netalenta ili nemaštovitosti za zemlju rodila se ideja o nekom tko stvarno zna što radi. Onda su uslijedile godine čitanja, prikupljanja tekstualnih i video-materijala, pokoji izlazak na teren, a zapravo najviše upoznavanje sa samim procesom nastanka tih banaka sjemenja i zašto se, kako i za koga to sjemenje skladišti. Također, količina kvalitetnih diplomskih i doktorskih radova Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu gurala me kao malo što. Na kraju sam ostala s toliko znanja da sam ozbiljno razmišljala da upišem studij biologije, ali već sam na zacrtanom putu, pa sad polako puštam tom znanju da se raspe ili nataloži za nešto drugo.
Pitanja ekologije i klimatske krize ubrzano ulaze u politički mainstream i nameću se kao ključna u životu kolektiva i pojedinaca. Vaša protagonistkinja u jednom trenutku kaže: "Ovo što mi radimo, to je samo pokušaj da zauzdamo, mapiramo, pa i ona meni mrska riječ eksploatiramo. Sve smo zamrljali našim jezikom, ama baš sve, i nema u tome ničeg plemenitog. Što više stvari imenujemo, to ih manje ima. Što ih više mapiramo, to su granice uže. Za znanost, da, sve za znanost." To je prilično jetka kritika suvremene znanosti, možete li je dodatno pojasniti?
Moja junakinja tu upozorava na pisanu riječ, njenu opasnost ako je vrijeme pregazi i ako ne ide ukorak s njime, jer njena mala prijateljica Alta ne može vjerovati da je rogoz izniknuo na terenu gdje prije nije zabilježen. Kome onda treba vjerovati, svojom očima ili napisanom tekstu, mrtvom slovu na papiru? Glorija je potiče da misli svojom glavom, da uđe u boj sa zapisanim, da prati život na terenu, potiče istraživačicu u njoj, daje joj prostora za nove nalaze i da život oko sebe, posebno biljke, osjeti u više dimenzija, a ne samo onoj znanstvenoj. To, na kraju, i ide u korist znanosti. Primjer je Rachel Carson sa svojim "Tihim proljećem". No važnije mi je ono što moja junakinja kaže pri kraju, da biologija nije znanost istovjetnosti i da tekst ne može zabilježiti promjenu istom brzinom kao i ljudsko oko. Hoću reći, ja se bavim unutarnjim, literarnim svijetom koji, čini mi se, prije svega kritizira kapitalistički pristup klimatskim promjenama i njegove paradokse: moja junakinja skuplja sjemenke s ugroženih područja koje neće, kako stvari stoje, ako nam se kraj i približi, biti distribuirane njoj/nama ili onima ugroženijima od nas. S druge strane, svjesna je da su ta ugrožena područja ona koja bivaju eksploatiranima još jednom: nakon kolonijalizma opet kolonijalizam, a sve kao nije.
Mirisi Dalmacije
U romanu se inzistira na stalnim i brzim izmjenama unutarnjeg i vanjskog dijaloga, kao i na gustom poetskom stilu koji čitatelja mjestimice usporava u halapljivom čitanju. Kao da mu ne dajete mogućnost da protrči kroz tekst?
Tako je. To je bila jedna od namjera, odluka da se zadrži određena stilska razina u tekstu. To za posljedicu ima da čitatelj gleda kroz Glorijine oči, da uspori, da se odmakne od brzog fiksa, da se približi sebi, da se ne boji sebe, da se osjeti i da promotri dobro sve što je oko njega, jer će ga to, na kraju, vjerojatno i spasiti. Ili u najmanju ruku – prizemljiti.
Tekst je prepun mirisa Dalmacije: od bilja do cijelog spektra tjelesnih mirisa, mirisa gradova i mirisa prirode. Je li u pitanju način na koji i sami arhivirate vlastita sjećanja na zavičaj?
Tako arhiviram sjećanja na sve, a zavičaj u sebi živo nosim i osjećam.
Koja su književna i umjetnička djela za vas bila važna u procesu rada na ovom romanu?
Nabrojat ću samo neka imena pisaca i spisateljica: Maryse Condé, Josip Pupačić, Mark Foster, Donna Tartt, Rachel Carson, James Lovelock, Claude Lévi-Strauss... Ima tu i slikarstva, muzike, mitologije, pop-kulture, ali neka čitatelji čitaju, dekodiraju, razmišljaju je li nešto bilo namjerno ili nije, zašto i kako, i stvaraju značenja za sebe!
Koja spisateljska odluka je za vas u procesu pisanja ovog romana bila najvažnija? Postoji li spoznaja ili uvid koji su vam nakon određenih zastoja, koji često prate rad na složenijim proznim strukturama, donijeli rasterećenje i učinili put kroz tekst prohodnijim?
Baš mi je dobro sjelo ovo pitanje, prvenstveno jer smatram važnim da pisci govore i o praktičnim uvjetima rada, odnosno kako i u kojim uvjetima pišu. Najvažnija spoznaja bila mi je da promjene u tekst, bilo jezične ili strukturne, ako ih je više od jedne, treba uvoditi jednu po jednu i gledati kako tekst sjeda kad se jedna promjena dosljedno provede od početka do kraja. Tek onda uvoditi drugu. I naravno, da je bolje imati viška materijala nego manjka. A od odluka, najvažnija mi je bila ona da tekst na čitanje može ići tek u trenutku kad je on za mene završen, ali da o problemima na koje nailazim prilikom pisanja govorim ljudima koji mi mogu ukazati na rješenja i mogućnosti.
Ekofikcija najviše razine
Srećko Jurišić, Kritika HDP, 16. svibnja 2022.
Za razliku od knjiga koje se reklamira kao proizvode koji pomiču granice lijepe književnosti u Hrvata (je, moš mislit), ovaj ih roman zbilja, ako ne pomiče, onda barem gurka. Razgrađuje nekoliko toposa hrvatske književnosti na iznimno suptilan način, od povratka na rodnu grudu, preko odnosa s muškadi (obično starine: ćaća, dida) do samog odnosa s prirodom
No, they whisper. You own nothing.
You were a visitor, time after time
climbing the hill, planting the flag, proclaiming.
We never belonged to you.
You never found us.
It was always the other way round
Margaret Atwood: „The Moment“ (u: Eating Fire, London, Virago, 1998.)
Kada se već lagano gasio u egzilu, u Tomisu, na obalama Crnog mora, Ovidije je u svojem posljednjem djelu, Tristia, napisao kako su njegove Metamorfoze nedovršene zabilješke koje valja spaliti. Njegova je primjedba bila tek ironično oponašanje slične Vergilijeve rečenice s različitim ishodom koji ovdje nije bitan. Os poeme je preobrazba, metamorfoza iz jedne prirode u drugu: njegovi mlađahni muškići, njegove nage nimfe, njegove zaljubljene gospe, njegove tugom ovijene majke preobražuju se u stijene, rijeke, vodoskoke, jeku; u životinje, u bilje. Desetak puta mijenjaju i spol. Biljnih je preobrazbi dvanaest na nešto manje od dvanaest tisuća stihova, ali spadaju među one najimitiranije (Narcis, Dafne itd.). Moje je čitanje Ovidijevih Metamorfoza bilo sporo ali mudroslovno. Počelo je u srednjoj školi – nadobudno, na latinskom (ali jebi ga) – nastavilo se na talijanskom tokom sveučilištarenja da bi zapelo na jednom očajnom engleskom prijevodu negdje na prvoj godini doktorata. Dovršilo se u Splitu, na hrvatskom jeziku, otprilike dvadeset godina kasnije. Predivna stvar u svemu tome bila je činjenica da nisam osjećao ni krivnju glede te kronološke anomalije koja je zjapila u mojoj partikularnoj povijesti čitanja, niti me je ganjao svojevrsni purizam oko preskakanja iz jezika u jezik. Dandanas živim u uvjerenju da sam osluhnuo sve aritmije, viseće viškove i protokole tog mitološkog baedekera. Ime onog engleskog prevoditelja ispuzlo mi je iz sjećanja, prolila mu se dabogda kava po tipkovnici i jajima.
Žare: škovacin na čelu male kohorte vjernih mu radnica
Jednako tako, iako na jednom jeziku, dugo, sinkopirano čitanje, obilježilo je i moj susret s romanom Zemlja bez sutona Marije Andrijašević s jednako blagotvornim učinkom za dušu, kožu, nokte i kosu. Prije svega, za razliku od knjiga koje se reklamira kao proizvode koji pomiču granice lijepe književnosti u Hrvata (je, moš mislit), ovaj ih roman zbilja, ako ne pomiče, onda barem gurka. Razgrađuje nekoliko toposa hrvatske književnosti na iznimno suptilan način, od povratka na rodnu grudu, preko odnosa s muškadi (obično starine: ćaća, dida) do samog odnosa s prirodom.
Povratak u rodno, povratak je u Vlašku, u Dalmatinsku zagoru, u izmišljeno selo Vrj, jedno od boljih literarnih naselja uopće − uzgred budi rečeno: broji li itko kroatske spisatelje koji su iselili iz Hrvatske na nepostojeće škoje ili su se uzverali kršom do Vrja ili inog imaginarnog zaselka? Vodi li itko taj registar literarne emigracije? Vrj ima malo ljudi mahom skorenih oko pola tuceta istih prezimena i naboranih oko neriješenih imovinsko-pravnih odnosa.
Odnos s muškadi Marija Andrijašević odrađuje vrhunski: odličan joj je Jadran, uz koji Glorija – protagonistica – odrasta, odličan joj je Jere barem jednako koliko i neimenovani ljubavnik koji će Gloriju pozvati da iziđe iz metafore, ali najbolji joj je Žare, s okom manje, dva prsta više, škovacin na čelu male kohorte vjernih mu radnica; Žare kojeg je žena ostavila s malim djetetom u naručju da bi zasnovala drugu obitelj s drugo dvoje djece, od kojih će jedno nazvati kao i prvo napušteno dijete. Žare, čiji „životić“ Marija Andrijašević uspijeva razviti u legendu o ćoravom komunalcu deblo je obiteljskog stabla, uz osjetljivog Didu koji se smanjuje dok Glorija raste. Žare je meni jedan od najboljih likova ikada. Njegovo je umiranje antologijsko. Njegov „mehanički herbarij, u kojem nema metodičnosti i korisnosti, ali se daje naslutiti njegova svakodnevna svrha“ podsjeća na onu borhesovsku kinesku enciklopediju kojom Foucault počinje tekst o „drugim mjestima”, mjestima poput Vrja koja postaju misteriozni rezervoar ranjivosti svih onih koji su se tamo obreli.
Bio-barok
Odnos s prirodom centralan je i drukčiji, ali lišen eko-enciklopedijskih nakana kakve bismo mogli pronaći, recimo, kod Richarda Powersa (v. The Overstory) koji svoj roman dijeli na dijelove stabla. Od raskupusanog herbarija djevojčice Alte, preko Glorijinog Svalbard Global Seed Vaulta do Marije Andrijašević uokvirene među biljkama na ovojnici knjige, botanika je u ovoj knjizi sveprisutna, ali nenametljivo naša, onakva kakvom bi valjda trebala i biti. Iako je na Vrju zemlja škrta, nikad je ne doživljavamo kao onu biblijsku i Adamovu lijepu našu koja je prokleta i od koje vlastitom mukom i znojem ubiremo plodove sve dane života svojega i to tek nakon što smo se posrali da je pognojimo, niti je doživljavamo kao suhi plast sijena na kojem lokalci nekonsenzualno istražuju draži mjesne ljepotice. Na Vrju priroda nikad ne miruje, korijenje čuva tlo od erozije, ne da se pretvoriti u katastarsku česticu koju svojata rodbina užeglih odnosa. Albicija, murva, zrza, Žare, kesten, orah, bajam, dunja, trešnja, kruška, jabuka, višnja, blitva, bršljan kupina, poma, krumpir, Glorija, Jere, kapula, ljutika, raštika, čičoka, kaluđerica, Joso, fažol, graj, alepski bor, hrast, pajasen, koštela, crni bor, topola, smilje, avokado, čajot, brucijski, bijeli bor, oleandar, Alta, pitospora, kalina, lovorvišnja, perunika, kaluđerica, kupina, petrovača, šimšir, Jadran, ljubičica, jorgovan, stručnim nazivljem ili nadimkom, sačinjaju bio-barok Marije Andrijašević nepredvidivih grananja, pupanja i pokojeg cvata za kojih ljudi – ovidijanski, kroz dendromorfoze – postaju biljke, a biljke ljudi. Ako čitajući Powersa možemo zaključiti da stabla preživljavaju, sačinjavaju konstelacije, kuju zavjere, komuniciraju i osjećaju, štite se i pomažu jedna drugima, uz Mariju Andrijašević se možemo zapitati, zašto mi, ljudi, ne činimo isto? Možda zato što su biljke organizmi s tri milijarde godina evolucije na leđima, a mi tek nejač s oko dva i pol milijuna.
Knjiga lirskog dragog kamenja
Zemlja bez sutona ovako je, od oka, roman koji je dugo nastajao. Tekst je stoga na momente grč i čvor, neprohodan. Drugi su mu dijelovi prohodniji, bez drače, a skokovitost teksta prikriva ruzinu koja je prisutna u nekim dijelovima romana. Također, bilo bi nepošteno reći, kako se to u sličnim slučajevima kaže, da je Zemlja bez sutona roman pjesnikinje samo zato što je autorica prije podosta godina objavila nagrađenu zbirku pjesama pa zato knjiga obiluje lirskim dragim kamenjem. Ovo je jednostavno dobar roman zbog činjenice da je autorica prišla vrlo blizu onome što je od rukopisa željela i to onako kako to rade dobri pisci, talentom i radom, istraživanjem. Stvorila je tako Gloriju Suton u čijoj priči ne tražimo autoričinu – to se u nas neotesanaca uvijek radi – jer nam je njena dostatna i zasitna. Mariji Andrijašević je radnja smetnja, naraciju nosi jezik, jedan od najpreciznijih i najbolje baždarenih na koje sam u posljednje vrijeme naišao. Jezik Cetinske krajine nije tek tahigrafija sebe, lišen vokala, nije degradiran i ponižen kako to biva gotovo u svakoj ruralno smještenoj televizijskoj seriji; ovdje je pažen i stupnjevan u svom prijelazu prema urbanom jeziku betonskih kvartova Splita, stupnjevan i preispisivan sukladno Glorijinom odrastanju kroz razna mjesta radnje. Za one potrebite, na kraju romana tu je i mali „rječnik manje poznatih riječi”.
Kradem, za kraj, sud kojim je Georges Bataille pozdravio Straussove Tužne trope (tekst „Un livre humain, un grand livre“, Critique, n°105, veljača 1956.) po izlasku jer mi se čini prigodnim budući da ekofikcije ovog nivoa u nas do sada nije bilo: „Novost knjige suprotstavlja se vrednovanju, odgovara na potrebu za širim, poetičnijim vrijednostima, kao što su strava i nježnost, na razini povijesti i svemira, izvlači nas iz siromaštva naših ulica i zgrada”.
Čuvarica sjemena vraća se kući
Maja Abadžija, Booksa, 29. ožujka 2022.
Prvi roman Marije Andrijašević naslova Zemlja bez sutona njena prva prozna knjiga uopšte (2006. godine je objavila zapaženu zbirku poezije davide, svašta su mi radili), štivo je kojem ne manjka tematskih i stilskih inovacija – bar po mjeri književnosti koja se piše u regiji, o čemu svjedoči i činjenica da je dobila Nagradu Štefica Cvek. No glavna narativna linija učinit će se itekako poznatom svakome ko se bar očešao o srednjoškolski lektirni kurikulum – junak se vraća u zavičaj nakon izbivanja u velom svijetu i suočava sa dobro ukorijenjenim traumama iz djetinjstva, korovom u porodičnoj bašti, neorezanim voćnjakom sadašnjosti. No kako će to zapisati Dubravka Ugrešić u Brnjici za vještice, statistika potvrđuje da su pravi povratci rijetki. Junak/inja koji/a se vraća iz stranstvovanja redovito se po povratku nalazi u paradoksu: svaka promjena rodnog kraja vrijeđa, podsjeća da život teče dalje, ali drugačiji je, nužno, i čovjek; sve i da je zavičaj ostao nepromijenjen, ponovno uklapanje je postalo nemoguće. One koji odlaze ponekad nazivamo, brzopleto i surovo, ljudima bez korijena.
Zgodna je ironija da junakinja Zemlje bez sutona, Glorija Suton, itekako zna šta činiti s korijenjem – ona je (evo nečeg posve netipičnog za domaću prozu) botaničarka. Iako se vraća kući između dvije naučne ekspedicije, njen boravak produžit će bolest oca i sasvim intimna potraga za prapočecima porodičnih tragedija, okrutnosti, usamljenosti, rijetkih nježnosti. U ovom romanu, ljudi bez korijena ne postoje, odnosno oni su čvrsti čak i kada je drvo okrutno iščupano iz zemlje, poput murve pokraj rodne kuće koju srećemo na početku knjige. No roman Marije Andrijašević se toliko razlikuje od za ove prostore uobičajenih narativa o (nacionalnim) korijenima, o (krvi i) tlu, da pripada maltene drugoj književnoj galaksiji. O tome svjedoči, ako ništa drugo, to što umjesto korijenju njena junakinja traga za sjemenjem – kao biologinja, specijalizirala se za prikupljanje i skladištenje sjemenki pred sve izvjesniju globalnu ekološku katastrofu, što već na simboličkom nivou obećava značajan odmak.
Daleko je ova knjiga i od pastoralne vizije mirnog rodnog kraja i njemu pripadajućeg bezbrižnog života u skladu s prirodom, duboko svjesna da takav život više nije moguć: Vrj nije mjesto ili kako u novinama i pričama opisuju mala mista – galerija živopisnih, dragih, komičnih likova (13). Preostaje, dakle, nešto treće, i upravo se u tom smjeru Andrijašević zaputila, ka književnosti koja će obnoviti vezu sa zavičajnošću, ali na kritički i propitivački način, i to je ništa manje nego, riječima junakinje, ganjanje obraslih staza.
Vrj, imaginirano selo Dalmatinske zagore i fantastično-slavenskog imena, topos je junakinjina djetinjstva. Povratak Glorije Suton odvija se između rodnog Vrja i Siromašne, splitske četvrti za koju je vežu kasno djetinjstvo i mladost. Na Vrju je dočekuje drug iz djetinjstva Jadran sa dvanaestogodišnjom kćeri Altom, vjernom pomoćnicom u prirodoslovnim pohodima, u Splitu – bolesni i tvrdoglavi otac. Okosnica romana je odnos s ocem, čija bolest ubrzano napreduje i zadržava junakinju u domaji, a tjeskobnu svakodnevnicu brige o bolesniku, prekidaju lirska intermezza, puna Altine djetinje visprenosti kroz čiji entuzijazam i junakinja ponovno sagledava rodni kraj i njegove biološke, ali i antropološke, osobenosti.
Koliko god kritičar oklijevao opisati ovaj roman kao zavičajni, još će teže biti dosljedno ga označiti kao porodični. Možda zato što su porodice u ovoj knjizi atipične – junakinju su odgojili otac i djed, uz opipljivo odsustvo majke. Vezu oca i junakinje najbolje opisuje rečenica: "Izmiješala se u meni grižnja savjesti jer sam tako loša kći i sram jer je on tako loš otac." (str. 147.) Treći sin seoske porodice koja je migrirala ka gradu u težnji za boljim i lakšim životom, opterećen nesretnom porodičnom sudbinom, nježnost prema kćeri pokazuje radije djelima nego riječima. Šef smjene u Gradskoj čistoći kćer će s nepunih trineast zaposliti da preko raspusta zarađuje novac za školu čisteći plaže, ali će, kad kćer dobije menstruaciju, kući doći s ružom i parfemom, i otad ostavljati dječiji doplatak na frižideru, bez puno priče. Nije ni čudo što će otac i kći nerijetko govoriti različitim jezicima, ali sa sve većim razumijevanjem kako se njegov život bude približavao koncu, možda zato što blizina smrti blaži i najžešću prirodu. Sumnjičavost, cjepidlačenje, robovanje godinama stvaranim navikama cigle su u zidu koji je starost sagradila kako bi se dostojno pripremila za smrt; na kćeri je da taj zid razgradi, koliko se može, upornom nježnošću (i da se, ako može, izbori sa grižnjom savjesti one koja je otišla).
Patrijarhalni književni kanon ima jedan motiv koji baštini još od antike, a to su sukobi i srazovi očeva i sinova. Tek je recentna proza iz pera žena ponudila, napokon, obilje raznolikih narativa o matrilinearnim odnosima i potrazi za pretkinjama, i dobro je da su te relacije, toliko skrajnute na polici klasika, sada u fokusu pažnje i kritike i čitateljstva. Dakako da ne manjka ni knjiga koje opisuju kompleksne relacije između očeva i kćeri, ali rijetkost su romani koji ovaj porodični odnos stavljaju upravo u središte interesa, a još je manje onih koji iz feminističke perspektive sagledavaju muški porodični rodoslov. Andrijašević ispisuje upravo takav roman, i to s jasnom namjerom da osvijetli kobnost patrijarhata i po muškarce, naročito one koji su, silom prilika, prekršili njegove norme. Otac junakinje najbolji je, ali ne i jedini primjer takve sudbine u ovoj knjizi: ostavljeni muž koji nikad neće preboljeti to što je samohrani otac, najmlađi sin koji najgore prolazi u diobi porodičnog, emotivnog i materijalnog, naslijeđa i, do samog kraja, jedini koji brine za svog muškog roditelja.
U „muškoj“ porodici, dakako, majka mora biti neprisutna a sveprisutna. Gloriju nikada neće napustiti želja da ju upozna, možda još više da ju razumije. Andrijašević sjajno predočava taj ambis u stvarnosti djevojčice: dječije okrutno zadirkivanje: domašica, očevo kameno lice i djedove suze, snebivanje učiteljica za Osmi mart, sažaljenje srodnika i poznanika, majčino ime u „kućici“ na formularima, ali zauvijek cenzurisano u porodičnim razgovorima. Baš ništa u njenom okruženju junakinji neće olakšati put do istine o majčinom odlasku – ona će ga morati preći sama, već odrasla i bez iluzija, da bi u majčinoj dotjeranoj trokatnici s pogledom na more naišla na stvarnu ženu.
Još od Ibsenove Nore pitanje žene koja odlazi od obitelji postavlja se kao moralna jednačina s jednim jedinim mogućim rješenjem: nije imala pravo ostaviti djecu. Istina je, dakako, uvijek komplikovanija od toga, i autorica ove knjige to dobro zna. Hiljadu je razloga da se napusti nesretni brak, tegoban život, sredina u kojoj "mater nije bila mater ako nije bila žrtva, a žena nije bila žena ako nije bila i mater i žena svojem mužu". (str. 212.) Andrijašević pokazuje i lice i naličje emancipacije u jednoj krutoj sredini koja nije bila ni najmanje naklonjena ženskom oslobođenju, te predočava i kobne posljedice po djecu. Još snažnijim njen prikaz ove nesretne obitelji čini i odsustvo osude kod junakinje (čime bol neće postati manja).
Jadran i Alta, još jedna (ali samo ako pristanemo na patrijarhalnu logiku) „krnja“ vrjska porodica, funkcioniraju kao ponešto iskrivljena refleksija u ogledalu; nerijetko će situacija kojoj Glorija svjedoči u prisustvu njih dvoje biti okidač za sjećanje. Međutim, Jadran i Alta su, a naročito Alta, mnogo više od toga – upravo će sa djevojčicom koja također odrasta bez majke, junakinja ostvariti najsnažniju ličnu vezu. Iako njena majka nije posve odsutna, nego tek distancirana dugim i mučnim razvodom, u Alti Glorija itekako vidi vlastiti odraz, ali odnos koji s njom uspostavlja će u najboljem slučaju biti pseudo-majčinski. Roman se, očito, ne povodi lakim rješenjem da slavna znanstvenica, povratnica u rodni kraj, privija izgubljeno čedo pod svoje krilo – umjesto toga, buntovna i drčna dvanaestogodišnjakinja će se sa odraslom ženom povezati na mnogo ravnopravnijem nivou, uz puno komičnog nadgornjavanja i predpuberteskog inata (s obje strane!).
Dakako, Glorija će reći da ju „odgaja“, da, ali mnogo više od toga, ona u njoj vidi pročišćenu suštinu onoga što u sebi najviše cijeni: nepatvorenu ljubav za sve što raste, onaj botanički nerv koji su na Vrju, obraslom nebrigom, čini se, imali samo Glorija i njezin otac. Autorica na ovaj način izmiče očekivanom rješenju i osu majka-kći komplicira razmjenom na planu prijateljstva i obrazovanja, čineći odnos radije drugarskim nego odgajateljskim. Alta je, ujedno, i nada (njeno ime su autorica i kritičari tumačili na različite načine, ali ovdje se nameće i značenje „alternative“), pripadnica generacije kojoj se u naslijeđe ostavlja planeta na samrti, generacije koja će se prema neumitnoj kataklizmi morati odrediti s mnogo više odlučnosti nego ijedna dosad.
U vezi s tim, svakako najvažniji značenjski sloj romana jeste onaj prirodoslovni, zbog čega je Zemlja bez sutona u kritici već opisivana kao ekološka proza ili klimatska fikcija (cli-fi). On opominje da je rad na zemlji rad bez kraja (zima je samo predah), a zemlja traži strpljenje i posvećenost, ne trpi zapuštanje, a posebno ne kapitalističku pohlepu. Autorica i njena junakinja se, obje po vlastitom priznanju, nadahnjuju teorijama Jamesa Lovelocka, britanskog naučnika koji zemlju opisuje kao Geju, sistem koji počiva na sinergiji organskog i neorganskog, odnosno njihovu interakciju vidi kao preduslov održanja uslova za Život. Ova ideja uokviruje roman, on počinje i završava jednim primordijalnim glasom koji, progovarajući iz bezvremena, pripada upravo Zemlji, Geji, obraćajući se junakinji, čuvarici sjemena čiji "rad još uvijek nije opipljiv, on čeka katastrofu", ali, kroz nju, i kompletnom čovječanstvu koje se odreklo odgovornosti za planetu koju nastanjuje i time potpisalo vlastitu propast. Vlastiti biološki credo možda najbolje opisuje u sljedećem citatu (str. 162.):
Svijet i okruženje u kojem živimo oblikuje nas po mjeri koju smo za sebe odredili. Na kraju krajeva, to je i mjera za ono što ćemo tim oblikovanjem izbrisati s lica Zemlje. Ali ako se damo isprepadati barem malo pred onim što Zemlja zbilja jest (a nije naša, to je sigurno), uzet će nam moć i tko zna odakle stečeno pravo da sa svojim izazivamo i njezin kraj... Pa kad spominjete klimatske promjene i kako će to utjecati na Zemlju i čovječanstvo, predložit ću vam jednu stariju, radikalnu i meni blisku teoriju kojom sam se zarazila na obalama velikog Albiona: Zemlja ne umire, Zemlja nas se pokušava riješiti. Izašli smo iz lanca, izvršili invaziju, i sad smo njezina otvorena rana.
Stilski govoreći, motivi prirode pružaju obilje mogućnosti; mogu, primjerice, nositi snažan simbolizam. Tako je veza između oca i kćeri simbolički predstavljena u stablu murve i albicije: murvu su u rodnom selu zajedno posadili, a glavna je junakinja po povratku, užasnuta, nalazi oborenu i nastoji spasiti – baš kao i odnos s roditeljem. S druge strane, očevu kućnu albiciju, zatočenu u saksiji na splitskoj terasi, prenosi u plodno tlo Vrja, gdje će se naprosto preporoditi, za razliku od oca po kojeg će posljednji posjet rodnom selu biti fatalan. Također, pasaži posvećeni prirodi prilika su autorici da se lirski razmaše, i ona tu priliku obilato koristi.
I pored ekološko-feminističko-klasne osviještenosti kojom pulsiraju sve sfere romana, nikada ne treba smetnuti s uma da je Andrijašević i u svom prvom romanu ostala pjesnikinja. Ona je autorica koju, prije svega, vodi jezik, i poetska raskoš njenog teksta, koja duguje podjednako dijalekatskom jezičkom sloju koliko i znanstvenom diskursu, spada zasigurno u najupadljivije osobenosti ovog romana. Naracija je uglavnom podređena stilu i pripovijedanje je od drugostepenog značaja, što će svakako utjecati na recepciju ovog romana. Izraziti lirizam ponekih sekvenci i jedna posve samodovoljna igra značenja i zvučanja opterećuje čitanje i praćenje ionako skromnog fabularnog toka. Koliko je Andrijašević bila uspješna u discipliniranju svog razbarušenog pjesničkog jezika varira, ponekad, od paragrafa do paragrafa i ta je neujednačenost, možda i pretjerana zaigranost, samozaljubljenost njenog jezika – najveća zamjerka ovom romanu, ali samo onda kada otežava njegovu komunikativnost i zamagljuje važne poruke koje nosi.
Recimo još i da se roman možda isuviše razrastao u različitim smjerovima, pokušava obuhvatiti, na nevelikom prostoru, veliki broj izuzetno kompleksnih tema: porodične traume, prijateljstva, ekološka devastacija, ćorsokaci nauke, ženska emancipacija, ekonomska migracija, klasna trvenja... Daleko od toga da pripovjedačica nema šta za reći o svemu tome, međutim, tematska prenapučenost uz poetsko izobilje čini ovaj roman odviše razgranatim, nedovoljno fokusiranim.
U domaćim je književnostima oznaka zavičajno, ili, još gore, zavičajni pisac, decenijama bila svojevrsni književnokritički smokvin list (nešto poput pogrešno shvaćenog pojma ženskog pisma). Pisci i spisateljice kojima bi takvu oznaku prišila kritičarska lijenost teško su se iste rješavali, dok je ponekima, više zbog podobnosti nego kvaliteta, bila sasvim dovoljna ulaznica u kanon. Marija Andrijašević je također zavičajna spisateljica. No ona i cijela jedna generacija mlađih pisaca na dobrom su putu da se, kao što bi dobra književnost i morala, narugaju uvriježenim kritičkim predstavama, osvajajući zavičajnost na jedan potpuno drugačiji način. Bilo da je riječ o reakciji na zasićenost urbanim narativima sve sa izgubljenim, razočaranim intelektualcem u središtu, ili pak, ne bez veze s dominacijom autofikcije, vraćanje na izvorišta i prapočetke u misiji otkrivanja dotad zapostavljenog, marginaliziranog – zavičajnost se vraća u književnost, ali na potpuno novi način. Uz ovu knjigu, u taj bi novi (ženski!) kanon mogao ući dalmatinski Bildungsroman Moja dota Nore Verde, ili poezija Monike Herceg i Radmile Petrović koja motive crpi iz prirode i ruralnog života; svakako ne treba zaboraviti ni trasu koju je ovakvim pričama ucrtao Damir Karakaš u svojim romanima situiranim u Liku.
Treći put, odnosno, ni naivna pastorala ni nacionalna mitologizacija, izbor je nove generacije koja rodni kraj neće nikad tretirati kao izolovan, nego uvijek premrežen pitanjima od globalnog značaja, od identiteta do ekologije. A roman Zemlja bez sutona će, kada jednom dođe čas da kritika imenuje, klasificira i sagleda domete ovih aktuelnih literarnih strujanja, zasigurno biti nezaobilazan.
Marija Andrijašević: Književnost može mijenjati svijet
Lucija Butković, F-magazin, 28. listopad 2021.
Fraza "najiščekivaniji roman godine" najčešće je samo to – prazan niz riječi, ali u slučaju nove knjige Marije Andrijašević Zemlja bez sutona ona je i više nego točna. Nakon prvijenca, zbirke poezije Davide, svašta su mi radili (SKUD Ivan Goran Kovačić, 2007.), Marija se, pod pritiskom visokih očekivanja, na književnu scenu vratila jednako uvjerljivom prozom. Zemlja bez sutona može se označiti kao pripovjedno zavojit, a stilski uglačan tekst koji čitatelja često ostavlja u tihoj nelagodi. Ili, riječima urednika Krune Lokotara, tekst koji funkcionira kao svojevrsni grč. Povodom romana i šireg književnog rada Mariji smo postavili nekoliko blic-pitanja, a autorica je uzvratila ne-tako-blic-odgovorima. Uživajte!
Koliko dugo u prosjeku pišete? Radite li prvo isključivo na prikupljanju materijala ili to kombinirate s pisanjem teksta?
Kad radim na tekstu i kad imam razrađen sinopsis, onda radim tri sata dnevno. Taj se vremenski period od tri sata zna protegnuti kroz čitav dan, a ponekad zna biti i odrađeno u komadu. Nakon godina rada na romanu, shvatila sam da je nemoguće postići fokusirani rad iza te vremenske granice koja je onda i mentalna granica. Što se prikupljanja materijala tiče, ovisi na čemu radim. Ponekad pisanju prethodi prikupljanje materijala, čitanje, vođenje bilješki, razmišljanja bi li lik bio protiv ili zagovornik neke ideje o kojoj razmišljam, pa potom i gdje bi ga odabrani stav odveo, jer će i sam tekst krenuti u tom smjeru. Ponekad za neke tekstove ne treba nikakvo konkretno materijalno istraživanje, samo promatranje.
Teorija recepcije uvela je konstrukt tzv. idealnog čitatelja – recipijenta savršeno kompetentnog za tekst. Zamišljate li dok pišete lice kojem se obraćate?
Upoznala sam idealnog čitatelja dok sam studirala i ne mogu reći sa sigurnošću da je on/a ona/j kojoj/em se obraćam, osim ako on nije stara verzija mene s kojom pregovaram dok pišem i koja me usmjerava što dalje od svojih nedostataka. Ali opet, ta se kategorija idealnog čitatelja kako ga ja vidim onda prelijeva u implicitnog autora. Tako posljedično radim i na boljoj verziji sebe, i kao osobe i kao spisateljice, pa onda i na boljim verzijama teksta, kvalitetnijim načinima kako nešto reći.
Postoji li suvremeni autor/autorica čija poetika na neki način korespondira s vašom?
Mislim da ovo jedino može odrediti književna kritika ili netko tko se bavi korpusom povijesti književnosti, ako joj u kojem obliku sutra budem pripadala. No, naravno da imam autore/ice koje osjećam bliskima i koji u meni otvaraju određene registre koje drugi autori nikad ne bi mogli, kao što je, recimo, jedan od tih registara otvarao roman Kurlani Mirka Božića prilikom pisanja mog romana Zemlja bez sutona.
Tko je, prema vašem mišljenju, najznačajniji autor/autorica 20. stoljeća (može i nekoliko)?
Sve neka teška pitanja! Napisat ću jednu autoricu zato što vjerujem da zbilja radi promjenu u kontekstu književnoga kanona, a to je Maryse Condé. Kod nas još nije prevođena, ali ima načina.
Postoji li recentnija zbirka poezije koju biste označili kao vrlo utjecajnu?
The Carrying Ade Limón i Divlje i tvoje Olje Savičević Ivančević.
Može li književnost mijenjati svijet? Možete li se sjetiti konkretnog slučaja kad je književnost promijenila svijet?
Naravno da književnost može mijenjati svijet, ali ne ide ta promjena preko noći. Prije su se priče prepričavale kako bi se očuvali običaji ili vjerovanja, kako bi se oblikovale i očvrsnule zajednice, pa time i njihove povijesti. Danas je ta uloga nestabilnija, jer je i vrijeme u kojem živimo nestabilno, ali priča ima svoju svrhu i zadatak. Dok god Netflix književnost smatra jednim od glavnih konkurenata kod obrazovanja i brojnosti publike, jasno je da je priča oduvijek bila i bit će prostor ideološke borbe. Pa se tako mogu nadovezati i na konkretan slučaj kad je književnost promijenila svijet, a to je kad je, iako ne jedina i odgovorna, stvorila stereotipe koje danas baš njenim alatima razbijamo: sve što (ne) znamo o klasi, ideologiji, spolu i rodu, identitetu, da dalje ne nabrajam.
Slične knjige
