Zeleni šator
-
Jezik izvornika: ruski
-
Prijevod: Igor Buljan
-
Broj stranica: 536
-
Datum izdanja: prosinac 2017.
-
ISBN: 978-953266921-3
-
Naslov izvornika: Зеленый шaтeр
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 755 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 25,08 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Zeleni šator, veliki roman koji se smješta između dviju velikih smrti – smrti Josifa Staljina i smrti Josifa Brodskog – baš kao i ostala djela Ljudmile Ulicke govori o povijesti, ljubavi, uvjerenjima i vjeri, no više od svega ostalog: o složenosti i veličini ljudskoga života. A taj život Ulicka nam ovaj put daje kroz sudbine Miše, Ilje i Sanje, trojice neprilagođenih dječaka u kojima će se utjeloviti sve junaštvo, naivnost i nada onih koji su se opirali sivilu i opresiji sovjetskog režima. Mudro i potresno, u najboljoj tradiciji velike ruske književnosti, Ulicka nas vodi u svijet zabranjenih ideja i knjiga, svijet potpirivane paranoje, u kojemu se o politici i glazbi razgovara u zadimljenim sobama, pod sjenom sveprisutne vlasti i čeličnim stiskom KGB-a. Naravno, dok ga stotinama sudbina opisuje, Ulickoj ne nedostaje ni razumijevanja ni humora ni senzualnosti, a sve što u Zelenom šatoru pronađemo, gdje god ga i kad god ga čitali, posve sigurno prepoznat ćemo kao blisko, kao ljudsko, kao svoje.
Jedna od najvažnijih živućih ruskih spisateljica. – Gary Shteyngart
Potresan roman o životu u Sovjetskom Savezu tijekom Hladnoga rata, u kojemu se – između redaka – može pročitati štošta o životu u Putinovoj Rusiji danas… Najveća tragedija ove knjige jest to što završava. Roman koji nećete zaboraviti. Na vašoj polici naći će mjesto uz Doktora Živaga. – Kirkus Reviews
Zeleni šator Ljudmile Ulicke veličanstven je i sveobuhvatan roman, baš kako mu naslov i sugerira… “Treba izabrati između savjesti i nagona za preživljavanjem”, reći će jedan od likova. A vi ne možete, a da ne razmišljate za što biste se odlučili. – The New York Times Book Review
Jedna od najčitanijih (i najnapadanijih) ruskih spisateljica piše romane koji se lako čitaju, a usto su i nevjerojatno važni. Baš kao i još jedan disident, nobelovac Boris Pasternak, Ulicka svoje likove stavlja spred politike. Prema prognozama, i ona bi ga jednoga dana mogla slijediti u Stockholmu. – New York Magazine
'Staljin nam u Rusiji ponovno postaje najdraži otac'
Darko Vlahović, Express, 16. 3. 2018.
Ljudmila Ulicka jedno je od najpoznatijih imena suvremene ruske književne scene. Autorica je niza romana prevedenih na mnoge svjetske jezike, a nakladnička kuća Fraktura upravo je objavila njezinu knjigu "Zeleni šator", posvetu Rusiji 20. stoljeća. O slavnoj i tragičnoj prošlosti svoje zemlje Ulicka piše s nostalgijom i lakoćom, uz suptilnu dozu ironije i golemu količinu topline.
U razgovoru vođenom samo desetak dana uoči ruskih predsjedničkih izbora, od te kritičarke aktualnog predsjednika Vladimira Putina doznali smo je li kobasica u carskoj Rusiji bila ukusnija, što zapravo spašava Židove na Balkanu i je li zaplakala kad je umro Staljin.
Roman "Zeleni šator" počinjete jednom tipičnom, gotovo idiličnom obiteljskom scenom koju prekida izvanredna radijska vijest o tome da je umro Josif Visarionovič Staljin, čime čitateljima odmah nagovješćujete i okvir u kojemu će se kretati priča – ljudske sudbine podložne su utjecajima povijesnih silnica kojima se pojedinci teško mogu oduprijeti. U trenutku Staljinove smrti imali ste deset godina. Sjećate li se tog traumatičnog razdoblja?
Dobro se sjećam dana kad su ujutro na radiju objavili da je vođa bolestan. U tom sam trenutku jela kajganu, a mama mi je plela pletenicu. Komentirala sam: vjerojatno ima nekakvu gripu, a već po cijeloj zemlji raznose vijest … sad shvaćam da sam bila slobodoumno dijete. Uto me mama tako povukla za pletenicu da su mi zubi škljocnuli. Vođa je već bio mrtav, no o tome su javili tek idućeg dana, ili dva dana nakon toga, ne sjećam se. No sjećam se kako se cijela škola okupila u velikoj dvorani i kako su svi jednodušno plakali, jecali, tulili, cmoljili, naricali … a ja sam se užasno osjećala: kakva sam ja to nakaza? Svi plaču, a meni se ne plače. Prošlo je mnogo godina i sad shvaćam da je to bio dan od velike važnosti, prekretnica u mome životu: postala sam svjesna da sam drugačija. Desetogodišnje dijete u stanju je štošta pohraniti u sjećanje i to je vrlo važan dio ljudskog života. Moja je prva zbirka priča 'Bijedni rođaci' posvećena upravo tome vremenu i mnogi su se doživljaji iz djetinjstva u njoj odrazili. Naraštaj mojih roditelja bio je šutljiv, nisu puno govorili o svojoj prošlosti. Prošlo je mnogo godina dok nismo shvatili O ČEMU su šutjeli. O životnim teškoćama, o represijama, o zatvorima i logorima i, što je najvažnije, o strahu u kojemu su živjeli, djelomično se čak naviknuvši na taj pritisak straha. Meni, naime, nitko nije rekao da je tih godina djed bio u Staljinovim logorima.
Upravo je pitanje slobode pojedinca unutar totalitarnog sustava vlasti jedna od ključnih tema "Zelenog šatora". U jednoj epizodi romana jedan od glavnih likova dolazi u sukob s vlastima zbog čitanja zabranjenog samizdata. Vi ste dobili otkaz na poslu zbog toga što ste sudjelovali u pretipkavanju i raspačavanju zabranjene literature; koliko je "Zeleni šator" autobiografski?
U velikoj mjeri. U 'Zelenom šatoru' nema glavnog lika zato što je junak upravo taj naraštaj kojemu i ja pripadam, a to su gradska djeca rođena u vrijeme rata ili nedugo nakon njega. Roman je satkan od priča koje su poput patchwork prekrivača trebale tvoriti neku cjelinu. No ako sam ja ondje ipak prisutna, onda nisam prisutna kao glavni lik nego kao svjedok ili promatrač. Jedan siže pripovijeda o supružničkom paru disidenata koji jedno drugome skrivaju da ih nadzire KGB. To je istinita priča. Kad sam je napisala, njih više nije bilo na ovome svijetu, rano su umrli. Premda su imena i mnoge okolnosti izmijenjene, našla sam se s njihovim sinom i zamolila ga za odobrenje da objavim tu priču. Nisam željela da doživi još jednu traumu. Odobrio je. Kao što vidite, naša nas prošlost ne pušta na miru i neće pustiti ni našu djecu. Naše je sjećanje nešto najvrednije što imamo. Neki dan su mi na proslavu 75. rođendana došli stari prijatelji, koji su aktivno sudjelovali u disidentskom pokretu. Moram vam reći da je to vrlo snažna i duboka veza, divila sam se tim ljudima. Danas se rijetko može naići na tako moralne ljude. Da, roman je u velikoj mjeri autobiografski.
Vaši romani pisani su u najboljoj tradiciji "velikog ruskog romana", kritičari vas uspoređuju s Tolstojem, Dostojevskim i Pasternakom. Vaše knjige lako se čitaju, a istodobno su prepune kulturnih i povijesnih referencija i aluzija koje mogu pružati književno zadovoljstvo i najzahtjevnijim čitateljima. Koji su vaši književni uzori? Gdje vidite svoje mjesto u korpusu ruske literature?
Svakoga tko piše na ruskom jeziku odgojila je ruska klasična književnost, pa čak i ako je taj koji piše avangardist, modernist ili postmodernist. Ni ja nisam iznimka. Za svakoga tko piše na ruskom jeziku ta je velika ruska književnost neiscrpan izvor, ali istodobno i velika kočnica: kako možeš nešto naškrabati poslije Tolstoja, Dostojevskog i Pasternaka? Naravno da znam što je hijerarhija. Kao bivša biologinja potpuno razumijem i evoluciju kao hijerarhijski sustav, sustav s rastom složenosti, s određenim napretkom. No u umjetnosti se ne može primijeniti ta ljestvica; rimski mozaici, portreti iz Fayuma, 'Odiseja' i 'Doktor Faust', Bach i Beethoven zapravo ruše ideju o hijerarhiji. Oni su živjeli puno prije nas, ali takve visine današnji ljudi ne mogu dosegnuti. S obzirom na to da sam nezasitna duša kad je u pitanju usvajanje novih znanja, ali i potpuno skromna, nikad se nisam ni pokušala uvući u taj hijerarhijski sustav. Postoje, naravno, i manji sustavi, ali ideja natjecanja i razvrstavanja suvremenih pisaca po sortama nije mi bliska. Kako je ono rekao Mao Ce-tung? 'Neka cvjeta stotinu cvjetova, neka se natječe stotinu škola!'.
Za svoje romane i zbirke priča osvojili ste brojne nagrade, knjige su vam prevedene na tridesetak svjetskih jezika. Počeli ste objavljivati tek krajem osamdesetih, a širu popularnost stekli ste kad ste imali skoro 50 godina, nakon što vam je objavljena novela "Sonječka". Je li to prednost ili mana što ste relativno kasno dosegnuli književne vrhunce?
Prevedene su na više od 40 jezika. Prva prevedena knjiga izašla je 1993. godine na francuskom jeziku za izdavačku kuću Gallimard. Prve publikacije u ruskim časopisima dogodile su se krajem osamdesetih. Kasni debi je moja velika sreća i moja velika prednost. Bila sam već odrasla i nisam se morala ni s kim natjecati jer su moji vršnjaci već bili ostvareni ljudi. Nisam sanjala ni o kakvom uspjehu. I upravo zbog toga u meni nije bilo ni mrve zavisti zbog tuđih uspjeha. Važna je još jedna okolnost: moj je muž prvoklasni umjetnik. On je toliko nezavisan i samodostatan da bi me pored njega bilo sram praviti se važna, trčati za karijerom. Postojalo je razdoblje koje je trajalo gotovo 20 godina u kojemu nije sudjelovao ni u jednoj izložbi. Sjedio je u radionici i, kako bi on rekao, nešto 'maljao'. A kad se odjednom dogodio moj uspjeh, dugo sam živjela s osjećajem da sam sve prevarila, da sam obmanjivačica. Svoj kasni izlazak na književno tržište smatram velikom srećom.
Po obrazovanju ste znanstvenica – genetičarka i biologinja. Jeste li oduvijek znali, još dok ste radili u laboratoriju Instituta za genetiku, da ćete jednog dana pisati, štoviše da ćete biti jedan od najvažniji ruskih pisaca?
Ne, nisam imala nikakav takav predosjećaj. Nakon što sam ostala bez posla, nisam radila gotovo deset godina; mama mi je bila teško bolesna, zatim je umrla, a onda su se jedan za drugim rodili moji sinovi, pa sam se, znajući da se na genetiku više ne mogu vratiti, mislila okušati u laboratoriju. Bila sam kvalificirana za to. Međutim, potpuno neočekivano sam dobila ponudu da radim u kazalištu, pa sam odlučila riskirati. To mi je posve promijenilo život. U biti su to slična zanimanja. Naime, i genetičar i pisac rade s istim objektom, s čovjekom.
Mnoge vaše priče i romani smješteni su u razdoblje Hladnog rata, u kontekst života u SSSR-u iza Željezne zavjese. Sredinom osamdesetih godina Mihail Gorbačov je pokrenuo Perestrojku i Glasnost. Pojavili su se brojni novi literarni časopisi, počele su se objavljivati stvari koje su dotad bile nezamislive. Kako biste opisali to razdoblje prije pada komunizma i raspada SSSR-a? Jeste li pripadali disidentskim krugovima?
Hladni rat i sovjetski život su uvijek bile pozadine na kojima se odvijao život mojih likova. Kao što se, uostalom, odvijao naš stvarni život. Nikad me nije zanimala vlast sama po sebi, kao pojava, i to zato što sam dovoljno rano pročitala Platona i Aristotela. Još sam za svoje mladosti shvatila da je država neophodna institucija bez koje ljudsko društvo ne zna živjeti. No ona neizbježno radi pritisak na ljudsku ličnost i manje-više oduzima čovjeku pravo na slobodu. Iz tog sam razloga pobornica minimiziranja države kao institucije. Nikakva me vlast ne oduševljava i ne djeluje mi privlačno nijedna od onih koje sam doživjela. Nisam bila aktivistica disidentskoga pokreta, ali brojne sam disidente dobro poznavala. U krugu mojih prijatelja bilo je važnih figura disidentskog pokreta. Ja bih uvijek radije izabrala čitanje negoli bilo koju drugu vrstu djelatnosti… To sam vrijeme opisala baš u romanu 'Zeleni šator'. Moram još reći da imam bolje mišljenje o Gorbačovu sad, kad je prošlo dovoljno vremena od njegove vladavine. Najvjerojatnije je tomu tako zato što je živ i sposoban mijenjati se. U kontekstu sadašnjih vladara, on se doima simpatično. No tijekom njegove vladavine nisam tako mislila. Na svojoj savjesti ima gušenje nemira u Tbilisiju i Vilniusu… A što se tiče slabljenja kvalitete književnosti, koje je navodno tad počelo, to na svojoj koži nisam osjetila. Tih smo godina gutali samizdat. Ni najbolje knjige koje su bile dozvoljene u to doba nisu se mogle mjeriti sa zabranjenim Orwellom.
Današnja Rusija je zemlja koja se često opisuje kao "upravljana demokracija", ali su slobode pojedinaca ipak neusporedivo veće nego što su bile u vrijeme SSSR-a. No čini se da je danas na djelu neka nova vrsta totalitarizma – komercijalnog i medijskog. Žalite li imalo za vremenima Sovjetskog Saveza?
Ne mogu a da se ne složim s vašom ocjenom današnjeg stanja. Sovjetsko vrijeme u meni ne pobuđuje ni mrvicu nostalgije. Općenito, ljudi prije osjećaju nostalgiju za mladošću koja je prošla negoli za vlašću, ali nisu u stanju to odvojiti. Moja je baka također uvijek govorila da je u vrijeme cara kobasica bila puno ukusnija. A zapravo je apetit bio bolji! U Rusiji prošlost sve snažnije pobuđuje sve nježnije osjećaje i Staljin ponovno postaje najdraži otac.
"Daniel Stein, prevoditelj", roman koji je u Hrvatskoj vaše dosad najpoznatije i najčitanije djelo, bavi se holokaustom i potrebom za pomirenjem židovstva i kršćanstva. Koliko je vaše židovsko podrijetlo važno za literaturu koju pišete?
Nije na meni da o tome sudim. Ne bavim se samoanalizom, neka kritičari rade svoj posao i neka analiziraju. Mislim da je važnije to što sam po obrazovanju biologinja i moje putovanje u kršćanstvo. Mislim da bi mi židovski svjetonazor, sa svojstvenim mu kriticizmom, skepticizmom i intelektualnom grubošću, samo smetao u ovom poslu. Uostalom, ne znam…
Taj ste roman konstruirali na temelju sjećanja i dokumenata, pisama i svjedočanstava onih koji su poznavali "Daniela Steina", poljskog Židova koji je, pretvarajući se da je nežidov, prevodio za naciste i spasio stotine ljudi. Koristite li se često tom literarnom metodom?
Da, i to sve češće. Pisci se uvijek oslanjaju na dokumente. Lav Tolstoj je dugi niz godina proučavao materijale o ratu 1812. godine. No unatoč tome, povjesničari njegova vremena su iznijeli popis od skoro 80 pogrešaka koje je učinio u opisivanju rata. Piščev rad često povezuje dokumente i fikciju, samo što to nije uvijek očito. Ja se zalažem da bude. I moj zadnji roman, 'Jakovljeve ljestve', rabi izvorna pisma, koja se stapaju u romaneskno pripovijedanje.
Radnja jedne od vaših prvih knjiga, "Medeja i njezina djeca", odvija se na Krimu. Pišući taj roman, vjerojatno niste mogli ni sanjati kakva budućnost očekuje taj poluotok. Godine 2014. sudjelovali ste u prosvjedima u Moskvi protiv ruskog sudjelovanja u ukrajinskom ratu i aneksije Krima. Kako ruska javnost danas gleda na rusku politiku prema Ukrajini? Podupiru li Rusi aneksiju Krima?
Postoji nesavladiva nepodudarnost između čovjekova životnog vijeka i brzine povijesnih procesa. Čovjek živi samo jednu sekundu ako njegov život usporedimo s povijesnim vremenom. Prilično sam dobro upoznata s poviješću Krima, pa je cijeli taj skandal Krim je 'naš' ili 'nije naš' moguće suditi jedino iz etičkoga kuta gledanja. Tijekom višestoljetne povijesti Krim je stotinu puta prelazio iz ruke u ruku i stotinu ga je naroda smatralo 'svojim'. Zauzimanje Krima 2014. godine ostvareno je u potpunom proturječju s važećim međunarodnim zakonima. To je činjenica. A čiji je zapravo Krim, e to je mnogo zanimljivije i kompleksnije pitanje. Godine 1783. Katarina Velika je potpisala Manifest o pripajanju Krimskog poluotoka državi Rusiji nakon Drugog rusko-turskog rata (1768-1774). No svi znamo da u povijesti ništa nije vječno; mijenjaju se vladari, sami sustavi vladanja, mijenjaju se i granice. Stanovnici Rusije su pokazali oduševljenje glede pripajanja Krima. Koliko ja znam, i stanovnici su Krima, odnosno barem dio njih, povezivali činjenicu o aneksiji s nadom u bolji život, premda su bili šokirani tom činjenicom. Bakine sestre živjele su na Krimu, pa ga od djetinjstva dobro poznajem i jako volim. Baš iz tog razloga mogu kategorički tvrditi da ću pozdraviti onu vlast koja će se brinuti o toj zemlji koja pati od nedostatka vode. Pozdravit ću vlast koja će osigurati Krimu vodu i struju.
Bilo koja barbarska vlast samo će uništiti tu prekrasnu zemlju. Jedno vrijeme, kad sam prvi put čula govor Tatara koji su se vratili nakon iseljavanja, bila sam sretna misleći da će se oni pobrinuti za svoju zemlju. No uslijedilo je razočaranje. Uskoro sam shvatila da se prema mojoj najmilijoj zemlji odnose jednako razbojnički kao što su se odnosili sovjetski i ukrajinski čelnici. Kao što možete primijetiti, na problem Krima gledam nešto drukčije: pozdravit ću onu vlast koja će tu blagoslovljenu i divnu zemlju očuvati.
U sukobima u Ukrajini u posljednje četiri godine poginulo je gotovo 10.000 ljudi, Rusiji su uvedene zapadne sankcije. Trenutačno se u Donbasu vode borbe niskog intenziteta, sukob je zamrznut i ne vidi mu se kraj. Vidite li vi izlaz?
Ne, ne vidim.
Nakon aneksije Krima čini se da je popularnost ruskog predsjednika Vladimira Putina bila na vrhuncu i da u Rusiji ne postoji nikakva oporba njegovoj vlasti. Mihail Hodorkovski živi u inozemstvu, a djelovanje njegove zaklade Open Russia u Rusiji je zabranjeno, Boris Nemcov ubijen je 2015., a Alekseju Navaljnom nije dopušteno sudjelovanje na izborima. Postoji li uopće u današnjoj Rusiji organizirana politička oporba Putinu?
Postoji, no vrlo je slaba. Današnja vlast čini sve kako bi utišala opoziciju, i to je loše za državu. Jedini način da se upravljanje državom poboljšava jest osluškivati društvo i poznavati njegove potrebe, što je u biti zadaća opozicije: ona bi trebala ostvariti povratnu vezu između društva i vlasti. Sad te veze skoro da ni nema.
Navaljni je početkom ove godine diljem Rusije organizirao prosvjede protiv Putinove politike. Premda je odziv na prosvjede bio relativno velik, čini se da se oporbeni momentum polako ispuhuje. Znači li to da Rusi ne vide mogućnosti za promjene? Jesu li rezignirani ili su možda zadovoljni sadašnjim stanjem?
Sami ste odgovorili na to pitanje. Da, ljudi su razočarani, izgubili su nadu i sve im odgovara zato što je velika većina stanovnika uvjerena, pod utjecajem propagande koja traje već više od stoljeća, da je država okružena neprijateljima te da je samo snažna vlast sposobna zaštititi državu od neprijateljskog svijeta, no istodobno im je svejedno i fućka im se za sve. Nema nikakve tajne, idući je mandat Putinov. Opozicija je umorna, rascjepkana. Društvo je umorno. Apatično. Režim trenira strogoću. Muka mi je od politike.
Rusiju optužuju za pokretanje politički motiviranih hakerskih napada, osobito za pokušaje utjecanja na izborne procese u zemljama Zapada. U konkretnom slučaju, ljudi povezani s Putinom, poput poslovnog čovjeka Jevgenija Prigožina, optuženi su za financiranje i organiziranje operacija kojima je cilj bio utjecanje na predsjedničke izbore u SAD-u na kojima je pobijedio Donald Trump. Kako ruska javnost gleda na te optužbe? Što Rusi misle o Trumpu?
U tom području ne vidim igrača koji u meni ne bi izazvao gađenje. Tajne službe svih država bave se istom rabotom. Politička ubojstva, špijuniranje i hakerski napadi – to su iste metode svih organizacija takvog tipa. Nisam mišljenja da su hakerski napadi doveli Trumpa do vlasti. Štoviše, ne smatram da je Hillary Clinton bila neka sjajna alternativa. Iskreno govoreći, to su tako prljave priče da nemam želju tražiti prave i krive u tomu smeću. Mogu reći samo jedno, a to je da u Rusiji razmišljaju i pričaju o Trumpu neusporedivo više nego što Trump i Amerika uopće razmišljaju o Rusiji. Rusi obično misle ono što čuju na radiju. U svakom slučaju, većina tako misli. Nije li i kod vas tako?
Prije nekoliko godina boravili ste u Hrvatskoj. Posjetili ste i Srbiju, koja se smatra tradicionalnom ruskom saveznicom na Balkanu. Kako Rusi gledaju na ovaj turbulentni kutak Europe? Kako uopće iz moskovske perspektive izgleda ovaj dio svijeta?
Najbolji dojam na mene ostavila je Crna Gora, koju sam posjetila s mužem prošlog ljeta. Za turista koji dolazi na samo nekoliko dana važna je osobnost ljudi s kojima se družiš. Ondje smo se družili s jednim četrdesetogodišnjakom koji nas je provozao po toj očaravajućoj zemlji. Tad smo vidjeli ono što prije nismo mogli opaziti: na Balkanu ne postoje dvije sukobljene strane nego njih desetak. Nigdje nisam vidjela da se ljudi tako neprijateljski i ljutito odnose prema svojim susjedima. Moj se muž našalio rekavši da na Balkanu susjedi toliko mrze jedni druge da su zaboravili na Židove! Uzrok vjerojatno leži u tome što se na teritoriju razvodnice između Zapada i Istoka - a prije i između dva sustava - susrelo mnogo naroda, tri religije i dva pisma, no u svakom slučaju situacija je veoma teška. To je interni balkanski problem koji ne može riješiti nitko izvana nego ga, naprotiv, može samo još više zakomplicirati. Bojim se da ne mogu iznijeti neko posebno rusko stajalište, pogotovo zato što ne odobravam rusku vanjsku politiku. Držim da je odveć agresivna. No općenito se pitam postoji li kakav svjetski pogled. Nacionalni egoizmi su strašno prisutni u svijetu, pa čak ni u Europi ne vidim neko jedinstvo… Što se tiče Rusije, čini mi se da Balkan sad može predahnuti, s obzirom na to da se u fokusu ruskih političkih interesa sad nalazi Sirija…
Razgovor s ruskog prevela Valentina Čolić