Zavičaj, zaborav
23,55 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 436
-
Datum izdanja: rujan 2010.
-
ISBN: 978-953266162-0
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 550 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 23,55 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Sudbina podunavskih Nijemaca, pojedinac nasuprot sistemu te odnosi muškarca i žene u vremenu opterećenom poviješću – velike teme Ludwiga Bauera – duboko prožimaju roman Zavičaj, zaborav. Glavni junak istinski je idealist, čovjek kojega život nije mazio. Odrastajući uz poočima i pomajku, tek kao mladić saznaje svoje pravo ime i porijeklo. Kako bi pobjegao od skučenosti zavičaja, odlazi studirati u veliki grad, a ljevičarski ga ideali vode dalje u Čehoslovačku i Istočnu Njemačku.
Kroz potragu pojedinca za svojim korijenima Ludwig Bauer pripovijeda o neostvarivoj želji svakog čovjeka da pobjegne od samoga sebe, ali i potrebi suočavanja sa svojom prošlošću. Zavičaj, zaborav iznimno je dinamičan i filmičan roman o nostalgiji, djetinjstvu i nezaustavljivom kotaču povijesti, prepun emocija i veličanstvenih slika.
Nagrada Kiklop 2011. za prozno djelo godine
Nagrada Fran Galović 2011.
Nagrada Meša Selimović 2011.
Sjajno napisane stranice vrhunskoga romana, iznimnog i snažnog: sretan trenutak suvremene hrvatske književnosti.
Stijepo Mijović Kočan
Knjiga koja uz visok literarni doseg tradicionalnijeg rukopisa, ima i važno društveno značenje.
Dario Grgić
... osobna proživljenost i proosjećajnost pridonijele su dojmu autentičnosti i uvjerljivosti romana godine.
Velimir Visković
Kod Ludwiga Bauera, unutar prstenaste kompozicije, radnja, uz neznatna odstupanja, teče linearno, ali nudi širi i slojevitiji zahvat i poratnu epohu više zemalja iza Gvozdene zavese.
Saša Ćirić
Bauer i njegova 'bauerologinja'
tportal.hr, Mija Pavliša, 09.06.2011.
Književnik Ludwig Bauer u ovogodišnjem je finalu književne nagrade [email protected] sa svojim romanom 'Zavičaj, zaborav' (Fraktura).
Tportal dodjeljuje književnu nagradu za roman godine četvrti put, a Ludwig Bauer dosad je tri puta sa svojim romanima bio u konkurenciji za nagradu. Autor kojeg će se mnogi sjetiti iz školske lektire po naslovu 'Tri medvjeda i gitara', do danas je objavio čak jedanaest romana.
Priča se da ima obožavateljice iz kruga supruga sveučilišnih profesora koje organiziraju razgovore o njegovim knjigama, a posebno zanimljivim čini se njegova bliska suradnja s Lidijom Dujić, prvom 'bauerologinjom' koja je najupućenija govoriti o njegovom književnom opusu.
Zajedno su došli i na intervju za tportal, što bi u virtualnom svijetu otprilike značilo imati uz sebe Google i odgovor na gotovo sva pitanja o radu i životu jednog pisca. Ipak, odgovor na pitanje zašto Sisak mogli smo dobiti samo od autora. Pozvao nas je pred kuću Bauerovih u svom rodnom Sisku koji je, uz Vukovar, dijelom bio osnova za njegov imaginarni grad Gradec. Pogledaj intervju
Ludwig Bauer : Pretjerana angažiranost može škoditi umjetnosti
Moderna vremena Info, Božidar Alajbegović, 06.09.2011.
Ludwig Bauer, 70-godišnji pisac rođen u Sisku, u svom već tri desetljeća dugu književnom radu okušao se u brojnim žanrovima i književnim vrstama – od pisanja dječje književnosti preko scenarističkog, antologičarskog, recenzentskog i uredničkog rada pa sve do romana kriminalističkoga žanra – ali su najzapaženiji ipak bili njegovi novopovijesni romani. Tom žanru pripada i Bauerov roman "Zavičaj, zaborav“, nedavno ovjenčan nagradom "Meša Selimović" kao najbolji roman objavljen na prostorima Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.
Tim povodom s Ludwigom Bauerom razgovaramo o njegovom nagrađenom romanu, hrvatskim književnim nagradama i žirijima koji ih dodjeljuju te o drugim brojnim temama vezanim uz njegov dugogodišnji spisateljski rad...
Božidar Alajbegović: Povod ovome razgovoru jest nagrada „Meša Selimović“ koju ste upravo dobili za svoj roman "Zavičaj, zaborav", pa koristimo priliku da vam kao prvo srdačno čestitamo. Nagrada „Meša Selimović“ dodjeljuje se za najbolji roman objavljen tijekom prethodne godine na govornom prostoru Hrvatske, Srbije, Crne Gore i BiH, a o dobitniku odlučuje žiri članovi kojega nisu sudionici iste, domicilne književne „scene“, pa pretpostavljamo da ste tim zadovoljniji ovom nagradom?
Ludwig Bauer: Hvala na čestitki. Naravno da sam zadovoljan, prvenstveno zbog okolnosti koje ste spomenuli u pitanju.
Ova nagrada dolazi nakon brojnih nominacija za neke druge književne nagrade u Hrvatskoj, a koje su vam redovito izmicale. Nedavno ste u "Novom listu" iznijeli prilično ogorčen stav o hrvatskim književnim nagradama i žirijima koji ih dodjeljuju, a niste poštedjeli niti svoje kolegice i kolege koji su te nagrade dobivali. Nije li to bila pretjerana reakcija, pogotovo spram onih autora-dobitnika za koje se ne može reći da stvaraju „pod skutom“ pojedinih korporativnih medija?
Bojim se da tvrdnja o tome da nisam poštedio kolegice i kolege u svome komentaru zapravo ne stoji. Nemam ništa protiv kolega koji pišu. Obično govorim od književnom djelu, a i tu sam prilično suzdržljiv. Generalno mogu reći da se objavljuje puno smeća, što je teško oboriva istina. Isto tako, neke kolektivne odluke pokazuju nedostatak kompetentnosti i karaktera. Ali isto tako nemam dovoljno drskosti da se tako oborim na neko konkretno djelo. Pisci su vezani za ono što pišu kao roditelji za svoju djecu. A kojem biste roditelju rekli: Klinac ti je idiot?
U većini svojih romana tematizirate život podunavskih Nijemaca te njihovu kulturu i identitet. Čini mi se da je jedan od vaših motiva za pisanje potreba za podsjećanjem na određene prešućene povijesne istine, kad je u pitanju ta populacija.
Svakako sam jako motiviran obračunati se s dugo važećom istinom prema kojoj Nijemac = fašist = zločinac. Time ne umanjujem tragiku pogođenih zločinima ili dimenzije zločina. Ali dobar dio njemačkog korpusa, pogotovo ovi koji su bili na prostorima Jugoslavije, bili su također žrtve rata. Nijemaca je bilo i u partizanima, moj stric Nijemac bio je u logoru u Jasenovcu, a jedini antifašistički list koji je izlazio na njemačkom jeziku za vrijeme Drugog svjetskog rata – izlazio je u okviru njemačke crkve u Apatinu. A mnoštva su protjerana ili bačena u logore bez opravdanja.
Zanimljiva sastavnica vašeg nagrađenog romana jest i germanofobija. Recite nam nešto o tome.
Germanofobija nažalost jest dio europske civilizacije. Mislim da je počela negdje na početku naše ere nakon što su rimske legije doživjele tragičan pokolj u Teutoburškoj šumi. Tada se zaboravilo da su Rimljani zapravo bili na tlu njemačkih plemena. Slaveni često mrze Germane zato što im se nekritički dive. To se može vidjeti najočitije u Križanićevoj "Politici“, bibliji germanofobije. Možda se i kod drugih mogu naći slični razlozi… Čini mi se da je i kroatofobija rasla na Balkanu u ono vrijeme kada je Hrvatska mogla biti drugima primjer civiliziranosti.
Roman „Zavičaj, zaborav“ ostavlja dojam autobiografičnosti. U kolikoj se on mjeri temelji na vašim iskustvima?
Neke se stvari zaista temelje na mojim iskustvima. Primjerice, oni smiješni komunistički rituali, kojima se umanjivala vrijednost i nekih inače valjanih poruka. Također, poznavao sam dobro sredine koje opisujem: Prag, Istočnu Njemačku, Zapadnu Njemačku itd. Sve je ostalo uglavnom sasvim nepodudarno s mojim doživljajima. Mislim da pseudoautobiografičnost mojih romana proistječe iz njihove sugestivnost. Ja želim da se sve doživljava kao istina. Ipak, pišem autobiografski roman koji bi mogao biti objavljen sljedeće godine. Tada će cijeli taj kompleks postati jasniji.
Vezano uz naslov vašeg romana, u kolikoj smo mjeri svi mi zapravo obilježeni zavičajem?
To do kraja ne znam. Ne zna ni moj junak, a potrošio je na to gotovo cijeli život.
U romanu ste obuhvatili širok vremenski period a radnja se događa u različitim prostorima Europe u doba socijalizma (Istočna Njemačka, Jugoslavija, Čehoslovačka). Čini mi se da ste si u romanu kao jedan od zadataka uzeli i apostrofirati razlike između jugoslavenskog i ostalih socijalizama.
Sasvim ste u pravu. Riječ je o različitim razinama istog društvenog sustava. Svaka je imala svoje posebne nedostatke, ali i neke prednosti.
Erotika je prilično izražen motivski sloj romana "Zavičaj, zaborav" a bila je zastupljena i u Vašem romanu "Patnje Antonije Brabec". Je li teško napisati dobru erotsku proznu dionicu?
Pisac pokušava predočiti fiktivni život kao stvaran. A stvaran život bez erotike bio bi kao hrana bez začina. Ipak, nastojim u tome biti umjeren. Strane su mi vulgarnosti svake vrste… Prema tome, nije lako.
Gotovo svi vaši romani tematiziraju povijest i mjesto tzv. malog čovjeka u njoj a politika u njima redovito ima važnu ulogu. Smatrate li se angažiranim piscem i što mislite o angažiranoj umjetnosti?
Smatram se angažiranim piscem. Nastojim biti to ipak što manje. Pretjerana angažiranost može škoditi umjetnosti.
Nedavno ste kao gostujući urednik u časopisu "Riječi" priredili tematski blok posvećen kratkoj priči, naslovljen "Što je nama danas kratka priča?". Kako biste odgovorili na pitanje iz tog naslova.
Pokušao sam u časopisu odgovoriti da je to suvremena novela koja ne pristaje biti sahranjena time što je izbačena iz novina, a dijelom i časopisa. Volio bih da to bude pristupačno štivo, koje se ne odriče kvalitete, ali je duhovito, pri ruci i ne traži previše vremena.
Koje domaće pisce cijenite?
Jako mi je teško odgovoriti na to pitanje. Riječ je o tome da čitam na najrazličitijim jezicima pa su mi mnogi pisci koji se uvjetno smatraju stranima – sasvim domaći. Pritome se ne rukovodim svjetonazornim odrednicama pa su mi podjednako dragi Gabriel Garcia Marquez i Mario Vargas Llosa, ili Salman Rushdie, ili stari prijatelj Bohumil Hrabal.
Družite li se s drugim piscima?
Ne družim se institucionalno ni u kojem obliku. Prije četrdeset godina družio sam se, ali također neinstitucionalno s mnogim češkim i slovačkim piscima – našao sam se bio u takvim okolnostima; živio sam u Pragu i Bratislavi krajem šezdesetih i u prvoj polovici sedamdesetih. Davno je to bilo, imponirali su mi oni od kojih sam mogao naučiti pa mnogih, premnogih više nema.
Osim brojnih romana za djecu i odrasle, također ste i preveli velik broj knjiga. S kojih jezika prevodite, koje ste autore prevodili i je li neki prijevod u planu?
Imam prema toj temi ambivalentan odnos. Ako kažem da mogu prevoditi s većine europskih jezika, dakle, s izuzetkom baskijskog, mađarskog, finskog, turskog i sl. – zvuči to pretenciozno. Ispalo bi da te sve jezike znam, a to je daleko od istine. Prevodio sam Andersena s danskog jer mi se činilo da su neki prijevodi nedorečeni, ali sam se obilno morao služiti dansko-engleskim rječnikom. Čitam glatko, primjerice, na oba lužičkosrpska, ali ih nisam nikada učio. Mogu također pisati na engleskom, ali ako pogodim točno napisati tekst, ne znači da sam točno pogodio emotivnu, stilsku ili topičku razinu… Kad govorimo o prijevodima, jako sam ponosan na prvu antologiju slovačke poezije na hrvatskom jeziku "Crna violina“, osobito na složene prijevode soneta.
Korisnik ste stipendije Ministarstva kulture za pisanje romana „Gabrijela naviješta novo doba“. U kojoj je fazi rukopis i možete li nam otkriti tematiku.
Da, to je bio radni naslov romana. Stipendija koju sam dobio nije bila adekvatna projektu – razumno bi bilo da pisac koji se više ne treba dokazivati dobije stipendiju na godinu dana, ali bilo kako bilo, potegnuo sam i završio roman neposredno nakon isteka stipendije. Mislim da bi to trebala biti praksa… Dakle, samo činjenica što ne želimo zatrpavati tržište mojim naslovima odgodila je izlazak roman… za sada.
Manje je poznato da ste napisali i scenarij za neke epizode „Profesora Baltazara“, a napisali ste i velik broj knjiga za djecu. Namjeravate li još pisati literaturu za djecu?
Bio je veliki užitak pisati scenarije za Profesora Baltazara. Užitak je i pisati za djecu. Ali griješe oni koji misle da je to lakše. Zato imamo velik broj jednostavno očajnih knjiga za djecu.
Dugo godina ste vodili radionice kreativnog pisanja. Je li neki od polaznika kasnije postao „objavljivani pisac“ i može li uopće radionica stvoriti pisca?
Nekolicini je to postala profesija. Nekima nije, ali ipak pišu dobre knjige, primjerice Ljilja Leko. Najuočljivija polaznica moji radionica bila je Svjetlana Gjoni koja je dobila nagradu VBZ-a. To je njezina, a ne moja zasluga. Moja učenica i prijateljica Lidija Dujić napisala je divnu zbirku poezije "Suhozid“, jednu od najboljih u suvremenoj književnosti. Ali ja sam je učio pisati prozu pa možda imam više zasluga za njezinu iznimno duhovitu knjigu "Plagva“.
Kakvo je vaše mišljenje o hrvatskom nakladništvu i o statusu pisca u društvu? Npr. Robert Perišić i pisci okupljeni oko inicijative “Pravo na profesiju“ zalažu se za promjenu dosadašnjeg modela subvencioniranja izdavanja knjiga od strane Ministarstva kulture, smatraju da su potrebni fondovi, formirani u Ministarstvu, koji će zaobići izdavače i na koje će pisac direktno aplicirati.
Pretpostavljam da kolege sustavnije razmišljaju o toj temi od mene. Zaista se ne osjećam kompetentnim bilo što preferirati. Ali ne bilo loše osvrnuti se po inozemstvu za konstruktivnim modelima.
Sudjelujete u jednoj vrlo dobro osmišljenoj kulturno-marketinškoj akciji "Brod knjižara". Kakvi su vaši dojmovi i što mislite da bi trebalo činiti kako bi knjigu vratili u fokus interesa što šireg broja ljudi?
Obožavam more, ali nikada ne bih išao na more ljeti. Znači stalo mi je da projekta. Zaista je velika satisfakcija približiti knjigu ljudima u prikladnom trenutku. Ali još važnijim čini mi se drugi dio kulturnog programa. Ove godine tu je bila i moja drama "Nebeski teatar“ u kojoj Držić i Shakespeare suprotstavljaju svoje nazore na svijet i književnost. To je vidjelo jako puno ljudi i uživalo kako u tekstu tako i u interpretaciji Enesa i Sare Kiševi i Buge Župarić, koja je igrala Shakespearea. Redatelj Jasmin Novljaković napravio je od moga teksta baš zavodljivu predstavu.
Ludwig Bauer dobitnik nagrade 'Meša Selimović' za roman 'Zavičaj, zaborav'
Moderna vremena Info, 4.9.2011.
"Zavičaj, zaborav" Ludwiga Bauera iz Hrvatske proglašen je najboljim romanom u prošloj godini, čime su završeni ovogodišnji Međunarodni književni susreti "Cum Grano Salis" u Tuzli, koji su se održavali jedanaesti put po redu. Odluku za ovogodišnjeg dobitnika prestižne nagrade "Meša Selimović" donio je žiri u sastavu Ferida Duraković, Vladimir Arsenić, Miljenko Jergović, Andrej Nikolaidis i Enver Kazaz.
U užem izboru za nagradu bili su:
- Olja Savičević Ivančević "Adio kauboju" (Algoritam, 2010.) - Hrvatska,
- Emir Imamović Pirke "Treće poluvrijeme" (Algoritam, 2010.) - BiH
- Josip Mlakić "Ljudi koji su sadili drveće" (VBZ, 2010.) - BiH
- Ludwig Bauer "Zavičaj, zaborav" (Fraktura, 2010.) - Hrvatska
- Ivana Simić Bodrožić "Hotel Zagorje" (Profil, 2010.) - Hrvatska
Prema riječima predsjednice žirija, Feride Duraković, ove godine posao uistinu nije bio lak, pa tako ni odluka nije bila jednoglasna. "Da smo mogli nagradu bi dodijelili romanu koji bi se zvao "Ljudi koji su sadili drveće, došli su u hotel Zagorje, tražeći Zavičaj, zaborav, ali su Trećem poluvremenu rekli: Adio kauboju". Moram reći da nam je stvarno bilo teško, jer nas pet pisaca koji smo bili u žiriju, smo pet različitih planeta u sunčanom sistemu književnosti. Svako je vukao na svoju stranu, ali kada je zaista došlo da govorimo o jednoj ozbiljnjoj knjizi, koja može druge da uči kako se piše roman, onda se odjednom sve iskristalisalo", istakla je Duraković i dodala da je ove godine zasigurno nagrada "Meša Selimović" dodjeljena osobi koja bi svima nama mogla biti učitelj u pisanju romana.
Ludwig Bauer: Književni žiriji u Hrvatskoj često su nekompetentni
Slobodna Dalmacija, Siniša Kekez, 12.09.2011.
Pisac Ludwig Bauer prije nekoliko je dana u Tuzli dobio uglednu regionalnu književnu nagradu “Meša Selimović” za roman “Zavičaj, zaborav”. Tome produktivnom sedamdesetogodišnjaku, koji objavljuje već četrdeset godina, a posljednjih petnaest uglavnom kod zaprešićke “Frakture”, nagrada je došla u pravom trenu, kad je zagrmio protiv sustava hrvatskih nagrada. Autor “Kratke kronike porodice Weber”, “Tri medvjeda i gitara” i niza knjiga za djecu i odrasle živio je u šest velikih europskih gradova, bavio se raznim zanimanjima, a ima i opsežne planove za idućih četrdeset spisateljskih godina. “Meša Selimović” ugledna je i cijenjena, regionalno prepoznatljiva nagrada. Kakav je vaš čitateljski doživljaj pisca Selimovića? − Meša Selimović bio je velik pisac. Da je pisao na nekom većem jeziku, možda bi postao i nobelovac. Neki mu zamjeraju što se opredijelio da bude Srbin. Shvaćam to prije svega kao težnju pisca da dođe do što veće publike. Ali, na kraju krajeva, pisca se vrednuje prema djelu, a romani “Derviš i smrt” i “Tvrđava” trebali bi se i danas više čitati. U tekstu objavljenom prije ljeta kazali ste da nećete ići na dodjele velikih hrvatskih nagrada. Znači li pojavljivanje na “Meši” da ste promijenili mišljenje? − Bio sam napisao objašnjenje zašto ne idem na dodjelu nagrade T-portala. Neki su to shvatili dramatičnim. Problem je što se naši žiriji nerijetko ponašaju nekompetentno ili beskarakterno, ili oboje, pa sam više puta bio vidljivo i dokazivo oštećen. Pritom je apsurdno da u tim žirijima sjede i pojedinci koje cijenim. Jeste li svojim negodovanjem protiv dosadašnjih nagrada navukli bijes kolega i književnog establišmenta? Jeste li sada kao laureat u poziciji da na vas bjesne? − Ne bih rekao. Nikoga ne želim osobno uvrijediti. Gade mi se beskarakterni postupci, ali ljude nastojim ne osuđivati. Svatko sam za sebe najbolje može prosuditi svoju stranu stvari. Ne mislim da bi netko trebao biti bijesan. Napišite istinski dobru knjigu i ja ću je kao mogući član žirija vrednovati čista obraza, bez mržnje i pristranosti. Dakle, svatko ima svoju šansu. Vaš roman “Zavičaj, zaborav” je o podunavskim Nijemcima, kojima i sami pripadate. Kao i u nekim drugim vašim romanima, i u ovome događaji poprimaju gotovo tragične tonove. Otkud takvo teško slavensko-germansko nerazumijevanje, proizlazi li sve iz Drugog svjetskog rata? − Autohtoni Nijemci doživjeli su na područjima Jugoslavije tešku i nepravednu sudbinu. Protjerani su kao suradnici okupatora, a u postotku bili su to manje od ostalih stanovnika istog prostora. Ali takva je bila politika – nije se to dogodilo samo na našim prostorima. Južna Češka, primjerice, još uvijek snosi gospodarske posljedice protjerivanja svojih Nijemaca. Nesnošljivost Slavena dijelom je dio opće germanofobije koju su stvorili još Rimljani jer s germanskim plemenima nisu mogli lako izići na kraj. A kod Slavena to je izazvano i nekritičkim divljenjem prema svemu njemačkom. Nisu Nijemci ni izdaleka tako superiorni – oni samo njeguju kult rada, marljivosti, zalaganja, dosljednosti, neodustajanja – ali ako na to gledate nekritički, onda možete postati zavidni. Tešku društvenu stvarnost romana obilno ste u romanu osvijetlili seksualnošću, po mišljenju nekih kritičara i previše. Zbog čega ste tako oštro miješali Eros i Thanatos? Je li to neočekivano i pretjerano od pisca koji je oštar protivnik psovki? − Nisam naišao na kritiku koja bi rekla da je toga previše. Pročitao sam zamjerku da u erotskim scenama ne idem do kraja. Erotika je dio života, pa ima svoje mjesto i u fiktivnoj stvarnosti romana. A u romanu, pak, nastojim biti podjednako decentan kao i u životu. Spominjete psovke, a ja nisam puritanac. Vrijeđa me pretjerana količina vulgarnosti u jeziku, ali najviše činjenica da upotreba riječi bez preciznog leksičkog značenja znači intelektualnu nemoć, autizam. To je bit psovke. Dosta ste putovali, živjeli i radili razne poslove u različitim gradovima. Jesu li te teme i gradovi zapostavljeni u vašem podunavskom opusu? − Nadam se da nisu. Uostalom, i sebi pripisujem upornost, pa možda još štošta napišem. Ali mogu reći da je u povodu njemačkog prijevoda romana “Partitura za čarobnu frulu” baš u Beču izrečeno kako je to najbečkiji roman našega vremena. Produktivan ste autor, i za njemačke standarde. Kažete da planirate napisati još deset romana. Hoće li se i oni baviti podunavskim Nijemcima i može li hrvatsko tržište probaviti toliko romana? − Ne znam što tržište može prihvatiti, ali mislim da sam švapskim temama posvetio već puno prostora. Uostalom, već sam i prije i te kako zalazio u različita tematska područja. Recimo, “Zapisi i vremena Nikice Slavića” roman je o golootočkoj sudbini; apsurd je pritom da su mnogi shvatili kako sam ja tek uredio zapise stvarnog čovjeka – a to je zapravo roman, sasvim autorski roman posvećen stvarnom čovjeku. Pišete i knjige za djecu. Može li se uz toliku količinu crnila koju nosi društvena i književna scena, pa i godine, pisati za najmlađe? − Crnilo je relativna stvar. U mojim romanima pobjeđuje humanizam. Ali uvijek je u mome pisanju puno humora. Konačno, i Kafkin “Proces” velikim je dijelom humoristički roman. Ono što pišem za djecu uglavnom je ispunjeno humorom i vedrinom. Publike nikad dosta − Priznajem da je kritika prema meni u pravilu vrlo dobronamjerna. Ali ostaje i činjenica da su moji romani – romani naknadne recepcije. Tek nakon desetak godina pojavljuju se potpunije interpretacije. Što se tiče publike, imam istinske obožavatelje, gotovo zaljubljenike u ono što pišem. To je najveći cilj pisca: dati publici dio onoga najboljeg čime smo obdareni. Prema tome – publike nikada dosta. Filmični romani U napisima o knjizi ističe se da je riječ o filmičnom romanu. Jeste li pri pisanju računali na ekranizaciju i je li vam se radi toga netko javio? − Čuo sam takve komentare. Filmičnost je dio karaktera moderne umjetnosti jer je film postao dio načina na koji doživljavamo stvarnost. Nedavno sam pisao za Edu Galića scenarij o tragediji Ovčare, ali nismo spominjali ekranizaciju ovog romana, iako ga on cijeni. Možda jednoga dana.
Uvijek se trudim iskopati iz sebe ono najbolje
Vjesnik, Sandra Viktorija Katunarić, 13.9.2011.
U romanu »Zavičaj, zaborav« govorim o neopravdanom progonu autohtonih Nijemaca iz bivše Jugoslavije i o doprinosu germanske kulture nastanku hrvatske Roman uglednoga hrvatskog književnika Ludwiga Bauera (Sisak, 1941.) »Zavičaj, zaborav«, objavljen u Frakturinu izdanju, ovjenčan je na nedavno održanim 11. međunarodnim književnim susretima »Cum grano salis« u Tuzli nagradom »Meša Selimović« kao najbolji roman objavljen u 2010. godini na govornom području u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Pričom o čovjeku koji tek kao mladić saznaje svoje pravo ime i prezime, Bauer se ponovno vratio glavnim temama svoga opusa - sudbini podunavskih Nijemaca i pojedincu u raljama povijesti. Roman »Zavičaj, zaborav« na neki je način kruna tridesetgodišnjeg Bauerova spisateljskog rada. Svoju prvu prozu taj je pisac objavio još kao gimnazijalac, na Radio Zagrebu krajem pedesetih godina, a 1973. dobio je za prvu tiskanu priču tada uglednu Politikinu nagradu. Bauer je posebno ugledan kao romanopisac, do sada je objavio deset romana - »Trag u travi« (1984.), »Trik« (1985.), »Dokaz da je zemlja okrugla« (1987.), »Kratka kronika porodice Weber« (1990.), »Biserje za Karolinu« (1997.), »Partitura za čarobnu frulu« (1999.), »Prevođenje lirske poezije - Romanetto Buffo« (2002.), »Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat« (2003.), »Zapisi i vremena Nikice Slavića« (2007.) i »Patnje Antonije Brabec« iz 2008. godine. Nagrađeni roman bio nam je povod za razgovor s Ludwigom - Lujom Bauerom. »Zavičaj, zaborav« je Vaš ne samo najopsežniji nego i najkompleksniji roman u kojem kao da ste napravili sintezu svega onoga čime ste se bavili zadnjih 20-ak godina. - Sudbinom Podunavskih Švaba ili Nijemaca na našim prostorima počeo sam se baviti u romanu »Kratka kronika porodice Weber«. U tom romanu nastojao sam razbiti dogmu da su svi Nijemci bili fašisti. To jednostavno nije istina, a posebno ne na ovim prostorima. U najnovijem romanu »Zavičaj, zaborav« onoj prvoj temi dodajem temu neopravdanog progona autohtonih Nijemaca iz bivše Jugoslavije, ali i temu doprinosa germanske kulture nastanku hrvatske. Osim toga, u tom se romanu uspoređuju različiti oblici društvenih sistema i različite sredine. Roman također propituje važnost pripadnosti i porijekla. Vi ste na neki način dokaz da pisac čitavoga života piše zapravo jednu te istu knjigu. - Ta se tvrdnja pojavila u jednoj kritici, ali ne odgovara stvarnosti. Svaki je moj roman različit stilski i tematski projekt. »Kratka kronika porodice Weber« zaista je pisana suzdržanim stilom kronike, a posljednji roman je slap razlivenih, gotovo beskonačnih rečenica. Roman »Patnje Antonije Brabec« posvećen je položaju žene u suvremenom društvu, a stilski je inovativan utoliko što je ispričan u dva glasa, u ime lijeve i desne strane ljudskog mozga, i zaključuje se dramom. Stoga i nosi oznaku genetski modificiran roman. Roman »Zapisi i vremena Nikice Slavića« priča golootočku temu uz obilno citiranje autentičnih zapisa, ali je ipak biografski roman. »Biserje za Karolinu« roman je o odnosu intelektualca i vlasti, a tematizira i moć riječi. Roman »Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat« bavi se Domovinskim ratom i onim što mu je prethodilo, ali i posljedicama, koje se slijevaju u gotovo mitološku kavalkadu kroz bajkovitu planinu… »Partitura za čarobnu frulu« događa se u Beču i Badenu i pripovijeda sudbinu sarajevskoga izbjeglice, bjegunca od rata. Moji romani jesu na nekoj razini srodni, neki se junaci različitih romana susreću i poznaju, ali svaki je sasvim nov i drugačiji. Srećom, ono što im je zajedničko prvenstveno su pohvale dobronamjerne kritike koja moje romane smješta u vrh hrvatske književnosti. Pokušaj pojedinca da spozna i razumije vlastiti identitet trenutačno je jedna od najpropulzivnijih tema hrvatske prozne književnosti. Što mislite zbog čega je to tako? - U nedavnoj prošlosti bili smo pod pritiskom jednog kolektivizma, danas smo pod pritiskom drugoga. To je plodan kontekst za preispitivanje pripadnosti i postavljanje pitanja što je neka individua u odnosu na te kolektivne identitete koji joj se nameću. U svjetskim relacijama pitanje identiteta potencirano je medijskim manipulacijama. Ideja globalnog tržišta pak negira svaki identitet i individualni i kolektivni. Brutalni kapitalizam želi baratati samo unificiranim masama potrošača. Pisac pripada onima koji se svemu tomu moraju usprotiviti. »Zavičaj, zaborav« je vrlo dinamičan i »filmičan« roman. Jeste li možda razmišljali o njegovoj ekranizaciji? - Suvremena umjetnost u cjelini je pod utjecajem filmskog medija, ali već je i prvi moj novopovijesni roman trebao biti i film i televizijska serija. Sve je to prekinuo rat. Ovaj najnoviji roman jest filmičan, ali je također i opsežan. Bila bi to jako velika filmska saga. Možda se netko ipak zainteresira. Vaše knjige kao da s vremenom postaju cjenjenije. Vaše romane, premda su kritike bile pohvalne, a bili su i u užim izborima za književne nagrade, priznanja su uglavnom zaobilazila. Kako to tumačite? - Na to pitanje djelomično ste odgovorili prvom rečenicom. Moje knjige zovu romanima naknadne recepcije. Slojevitost traži manje površno čitanje, a čitkost mojih romana tjera ljude da ih gutaju u dahu. Dakle, treba im se vraćati. Nagrade pak češće dobivaju knjige koje ne bi mogle proći ozbiljnije kriterije visoke pismenosti i umjetničkog književnog zanata. Onima kojima su bliske takve knjige, moje nisu, a takvi često odlučuju. Ipak, ovu uglednu nagradu osvojili ste u prilično oštroj konkurenciji u kojoj su, među ostalim, bile i knjige Josipa Mlakića i Ivane Simić-Bodrožić. - Žiri je bio sastavljen od kompetentnih i poštenih ljudi. To kod nas nije uvijek pravilo. Ja očito ne mogu dobiti nagradu Jutarnjeg lista, primjerice, ma kako moja knjiga bila dobra. U obrazloženju za nagradu »Meša Selimović« bilo je rečeno da se na temelju moga romana može naučiti kako se piše dobar roman… A što se tiče konkurencije, moje prve riječi nakon dodjele nagrade bile su čestitke kolegama koji su zajedno sa mnom ušli u uži izbor. Vi ste pisac »američke biografije«. Bili ste, među inim, i analitičar javnoga mnijenja i propagandist, istraživač interkulturalnih pitanja, učitelj, čak i šofer, a živjeli ste u različitim metropolama - od Beča do Washingtona. Je li Vam to šaroliko životno iskustvo pomoglo u pisanju? - Poznavanje različitih sredina proširuje vidike. Slično je i s različitim zanimanjima. Za romanopisca to znači bolji uvid u moguću građu. Kada ste živjeli u inozemstvu, družili ste se s velikim piscima poput Bohumila Hrabala, Milana Kundere i Josifa Brodskog. Jesu li i u kolikoj mjeri ti pisci utjecali na Vas u profesionalnom i ljudskom smislu? - Jesu. Imao sam sreću da budem prijatelj s nekolicinom velikih pisaca. Naučili su me predanosti književnosti, a zadivili su me jednostavnošću, sposobnošću da budu sasvim obični ljudi. Bavite se i prevođenjem. Među inim, preveli ste i Oscara Wildea i Jamesa Joycea. I sada prevodite nešto zanimljivo? - Pripremam već dulje vrijeme novi prijevod Andersenovih bajki s danskoga. Namjeravam prevesti i pregršt slovačkih stihova, možda i izbor iz slovačke ženske poezije. Pišete novi roman. O čemu se radi? - Radni naslov bio je »Gabrijela naviješta novo doba«, ali je to postao podnaslov, a naslov je »Karusel«. Tekst je odavno gotov. Knjiga će biti objavljena u studenom. Riječ je o srodnoj temi romana »Zavičaj, zaborav«, ali je isti period viđen s aspekta ženskog lika, projiciran u priču koju junakinja pripovijeda Židovu, Amerikancu koji se vratio u svoj zavičaj da sahrani majku. Roman tematizira sve velike zablude 20. stoljeća. Stilski je sasvim različit od prethodnoga, a podjednako poetičan, nostalgičan i tragičan, i vjerujem da će ga biti užitak čitati. Uvijek se trudim iskopati iz sebe ono najbolje što mogu i pružiti to čitatelju.
Ludwig Bauer: Najsnažnije pero novopovijesnog romana
ezadar.hr, Želimir Periš, 20.09.2011.
Ludwig Bauer pisac je s golemim književnim iskustvom koje obuhvaća spisateljski, urednički, scenaristički, prevoditeljski i antologičarski rad. Pisao je stručne radove, dječju književnost, objavio je mnoge nagrađene priče, a posebno se ističe njegovih jedanaest romana kojima je zadužio žanr novopovijesnog romana u hrvatskoj književnosti. Za svoj najnoviji roman „Zavičaj, zaborav“ dobio je nagradu „Meša Selimović“ za najbolji roman objavljen na prostoru Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Prvo, čestitke na „Meši Selimoviću“. Nagrada je došla kao svojevrstan šlag na tortu ogorčenosti koju ste već neko vrijeme izražavali otvoreno progovarajući o kompetentnosti žirija nekih hrvatskih književnih natječaja. Ovo je nakon svega sigurno donijelo određenu satisfakciju, međutim, po nagradu ste ipak trebali ići preko granice. Što se tiče ogorčenosti, moram naglasiti da ja nisam jedini koji je sit pseudoliterarnog smeća koje se sustavno predstavlja i preporuča kao istinska književnost. Nikada se ne osjećam povrijeđenim kada se hvali Mirko Kovač, Daša Drndić, Rade Jarak, Željko Špoljar i mnogi drugi, istinski talentirani pisci čija djela zaista vrijedi čitati. Ali kada hvale djela koja napišu diletanti bez talenta i znanja, onda je to naprosto neukusno i teško probavljivo. Što se pak tiče moga mjesta u tim okvirima, odnosno mjesta moga književnog opusa, u nekom formalnom i neformalnom sustavu informiranja i književnih interpretacija, znam da sam zakinut. Nije riječ o neskromnosti, daleko od toga, ali gledajte – proučavao sam književnost 30 godina, više od 20 godina nakon toga nastavio sam je proučavati i pritom i poučavati druge kreativnom pisanju pa mogu sasvim dobro i pouzdano procijeniti koliko vrijedi moj roman ili samo jedna moja rečenica, konačno, sva je ta kritičnost i znanje uposleno pri davanju konačnog oblika svakome mom djelu, svemu što pišem. Isto tako vrlo pouzdano znam procijeniti tuđe djelo, slojevito ga interpretirati, znam što vrijedi, a što ne. Dakle, kada nagradu dobije neka trećerazredna knjiga, a u konkurenciji je bila moja dokazivo znatno bolja, osjećam se uskraćenim. Nije meni do slave! Dobio sam toga više nego što treba običnom čovjeku. Osim toga, kada se netko posveti umjetnosti, za njega je sekundarno dobivanje ili uzimanje. Primarno je davanje. Pravi umjetnik želi nešto dati. Mogu to do besvijesti ponavljati. Meni je do čitatelja. Meni je stalo da se ono čemu sam u potpunosti posvećen – čita. To je bit stvari. A javnosti se sustavno nudi smeće koje potiskuje sve dobre knjige, ne samo moje. Činjenica da sam četiri najznačajnije nagrade dobio izvan Hrvatske – Politikinu nagradu u Beogradu, gdje za mene zaista nitko nije znao, nagradu Svjetlosti u Sarajevu za svoj prvi novopovijesni roman, Hviezdoslavovu nagradu za prvu hrvatsku antologiju slovačke poezije u Bratislavi i sada nagradu "Meša Selimović" u Tuzli – ta činjenica zaista puno govori o našoj sredini. U najmanju ruku govori kako u Hrvatskoj nisu bili posrijedi literarni razlozi koji su priječili da nagradu dobije neko moje djelo, a u onim drugim sredinama nikakvi drugi razlozi nisu motivirali one koji dodjeljuju nagrade. Dakle, tamo nije moglo biti presudno što ne pripadam u Hrvatskoj nikakvim interesnim ili sličnim skupinama, tamo nije bitno što kulturni programi hrvatske televizije ne žele dati prostora Bauerovim knjigama jer se jednom nepovoljno izrazio o Tuđmanu, tamo ne mogu biti nikome konkurencija, nikome ugrožavati taštinu i svijest o tobožnjoj vlastitoj veličini, itd., itd… Drugim riječima, tamo, na strani, mogu očekivati objektivno prosuđivanje svojih knjiga pa se to eto ponekad tako i dogodi. „Zavičaj, zaborav“ je priča o identitetu koji se traži u mnogim vremenima i mnogim mjestima. Vaši romani nikad nisu male životne priče, oni drame obitelji i pojedinca preslikavaju na drame cijelih sustava i naroda u njima. Kako bi sami svrstali vlastitu književnost? Koliko su relevantne stvari o kojima progovarate? Točno je da su moji romani dijelom tipa Bildungsromana, točno je da obično zahvaćam veća razdoblja. Tako je s Kratkom kronikom porodice Weber, sa Zapisima i vremenima Nikice Slavića, sa Zavičajem, zaboravom, zatim s Biserjem za Karolinu, ili s Patnjama Antonije Brabec, ali moj najviše izdavani roman Paritura za čarobnu frulu, koji je doživio sedam izdanja na hrvatskom i dva na njemačkom, događa se u Beču u kratkom razdoblju, slično je s romanom Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, a jedan od mojih prvih romana Trag u travi ima fabulu koja se događa u samo tjedan dana. Dakle, teško je postavljati neke opće definicije mojih romana. Svaki je od njih zaseban i drugačiji projekt. Svaki želi svoju publiku obogatiti i zainteresirati na nov način. Govorilo se da je i tragičan kraj neizbježan dio moje poetike, ali roman Prevođenje lirske poezije završava sasvim nedvojbenim, iako malčice humorističnim happy-endom. Kamo bih svrstao svoju književnost? Sviđa mi se oznaka novopovijesni roman iako je nisam ja smislio. Ali to odražava karakter dobrog dijela mojih romana. Od polovice devetnaestoga stoljeća sve do danas pojedinac je pod velikim pritiskom povijesti, on je njezina igračka. Čini se da čovjek u povijesnim okvirima nije gospodar svoje sudbine, nego ga povijest melje svojom logikom. To sam htio izraziti. Ali povijesni romani nisu jedino što pišem. U mnogim svojim djelima nastojim afirmirati humorističnu stranu života. Humor je izlaz, kada drugih izlaza nema. I uopće literatura igra sličnu ulogu kao ljudski snovi. Upoznajući svoj svijet preko snova, njegovu bit, možda i strahotu, postajemo dorasliji tome što nas čeka na javi. Humor ima sličnu svrhu. Prema tome, sve što pišem relevantno je u smislu širenja kruga, gotovo metafizičkog kruga oko nas, kruga u koji je prodrla svjetlost. Govorim dakle o širenju spoznaje umjetničkim sredstvima. Na to se nadovezuje nehotično vizionarstvo mojih romana. Roman Biserje za Karolinu napisao sam 1989. godine u Americi, a naknadno su u liku slavohlepne političarke prepoznavali Tuđmana. Danas se pak čini kao da Jadranka Kosor uzima taj roman, koji vjerojatno nije čitala, za scenarij svoga ponašanja u javnosti. Ona u nekim situacijama kao da želi doslovno oponašati junakinju moga romana, bivšu komunistessu, ženu opčinjenu vlašću. Da roman nije posljednji put objavljen 2001. godine, barem u Hrvatskoj, sada bi me mogli optužiti da sam lik Karoline, beskrupulozne političarke poludjele za vlašću, komponirao prema Jadranki Kosor. Još bih mogao o svojoj književnosti reći da je svrstavam u inovativnu. Znate, mnogima se danas čini da je sam akt destrukcije, jezika, rečenice, lika, fabule, konvencija, pojednostavljeno rečeno – da je dovoljno psovati da biste bili suvremeni. A zapravo je to zastarjelo. To je moglo biti avangardno na početku dvadesetog stoljeća. Prije stotinu godina! Tada su to isprobali dadaisti i drugi, i to se potrošilo. Ono što bi slabije informirani htjeli da bude novo i suvremeno, poput Janka Polića Kamova, to je zapravo odavno zastarjelo, preživjelo, davno se potrošilo. Inovativnost je drugdje. Inovativnost predstavljaju pouzdaniji a novi i slojevitiji putovi do sugestivnosti. Nakon trideset godina književnog rada, jedan ste od pisaca koji može reći da je stvorio vlastitu publiku. Ipak, globalno gledajući, publici je sve teže prići. Kruno Lokotar je izjavio da živimo u vremenu krize publike. Koliko se pisac treba dodvoriti i podrediti publici? Nedavno je objavljena vijest o inicijativi Umberta Eca da prepravi svoj roman Ime ruže za modernu publiku. Koliko se publika doista promijenila? Doista imam svoju publiku. Nije jako brojna, ali je jako poticajna. Mahom su to zreliji ljudi, intelektualci, najvećim dijelom profesorice ili drugi pisci. Često dobivam pisma prepuna oduševljenja mojim knjigama. Ali, iako se moje knjige vrlo lako čitaju, gotovo gutaju, nisam široko popularan, dijelom i zato što nedostaje relevantna interpretacija moga djela. Kritičari me hvale kada pišu o meni, ali ne uspijevaju uvijek izraziti neke stvari koje se meni čine značajnim, primjerice – koliko je književnost, uz ostalo, plemenita zabava. Slojevitost ne mora biti samo teret. Publika se mijenja, slažem se. Najšira se publika, nazovimo to tako, demokratizira, ali to nije daleko od primitivizacije. Jeftine stvari postaju sve bliže čovjeku našeg vremena. Dakle, i jeftina književnost. Zatim tu dolazi i vrlo složeni problem suvremenog pristupa tekstu. Netko tko je od mladosti odgojen na multimedijalnom izrazu, nije sklon proces spoznaje podrediti procesu prolaženja vremena. Kada čitate roman, onda to ima svoje trajanje, svoje vrijeme, svoju dijakroniju. Kada doživljavate multimedijalnu informaciju, onda je tu sinkronizacija više stvari koja daje smisao. Sve je tu odjednom, i boja, i zvuk, i minimum teksta, i intrigantan poticaj, sve u istom vremenu. Tko je odrastao u takvoj kulturi, teško može razumjeti ili prihvatiti proces ozbiljnog, analitičnog čitanja koji apsolutno uključuje vrijeme, prolazak vremena. Usprkos svemu nisam spreman prilagoditi se pretjerano multimedijalnom doživljaju svijeta. Nije to meni novo – prvu sam hrvatsku kibernetiku preveo šezdesetih godina kada je o tome ovdje malo tko išta znao – ali rekao bih da neke potvrđene vrijednosti treba čuvati po svaku cijenu. Užitak u čitanju, primjerice. Pisanjem se bavite od gimnazije, iza sebe imate veliki književni opus i iskustvo gotovo 50 godina sudjelovanja ili bar promatranja književne scene. Prvu nagradu za priču dobili ste još kao gimnazijalac, a posljednju, "Petar Zoranić", upravo u Zadru prošle godine. Što se sve dogodilo sa hrvatskom i svjetskom književnošću između te dvije nagrade? Možete li percipirati u kojem će se smjeru dalje stvari razvijati? Mnogo se toga dogodilo, i bio bi potreban puno bolji stručnjak, puno šireg znanja da dade potpuniji odgovor. Poprilično se razumijem u poetiku, ali nisam književni povjesničar, a i kada bih bio, bila bi zato potrebna i cijela knjiga. Ali nabrojat ću stvari koje mi padaju na pamet i možda pripadaju relevantnijima. Prije svega u međuvremenu se dogodila epoha romana. Na planu svjetske književnosti to su dijelom bila iskustva Drugog svjetskog rata. Bio je potreban određeni odmak da se, posebno u američkoj književnosti, pojave veliki romani s temom iz Drugog svjetskog rata, od koji su mnogi dobili i svoju filmsku verziju. Nekolicina velikih romanopisaca obilježila su tu epohu, od Faulknera do Becketta. Štošta što je došlo nakon njih nastalo je unutar te struje. Uostalom, u to vrijeme doživjeli smo novu valorizaciju Joycea i Kafke, pa čak i klasičnih pojava kao što su romani Tolstoja i Dostojevskog, sve značajniji bio nam je Nabokov, nezasluženo veliku pažnju dobio je Borghes, pojavio se Marquez, Vargas Llosa. Za hrvatski roman bila je karakteristična pojava Marinkovićeva Kiklopa, koji je izašao šezdesetih u Beogradu. Taj pomalo zavodljivo kičasti roman doživio je veću slavu od zaslužene pa je u zasjenak bacio znatno bolju, ozbiljniju njegovu Zajedničku kupku, kao i veliki Krležin roman Zastave. Bio je to začetak postmodernizma kod nas. Ovaj posljednji Krležin roman do danas nije dobio zasluženo mjesto, a oni prethodni manjim se dijelom osporavaju, i većim – pretjerano hvale. U novije vrijeme zasluženu su pažnju pobudile odlične Jergovićeve novele, a veliki pisac nekolicine jugoslavenskih sredina Mirko Kovač postao je konačno i hrvatski pisac. Zanimljivom mi se čini i pojava tzv. ženskog pisma, odnosno književnosti koju pišu spisateljice. Pojmovi nisu identični, ali se dijelom preklapaju. Pojava književnosti koju pišu žene uglavnom se vremenski podudara s mojim ozbiljnijim ulaskom u književnost, dakle riječ je o osamdesetima. Ono što je u toj književnosti bilo vrlo uočljivo, dobivalo je i najveće pohvale, i zapravo je u najboljem slučaju osrednja književnost, što do danas nije pošteno procijenjeno. Naravno, među autoricama ima i onih koje imaju i dovoljno znanja i talenta pa su rezultat istinski dobra književna djela. Pritom mislim prvenstveno na Dubravku Ugrešić, čiji opus jest obilježen time što je u pitanju autorica, ali je kvaliteta njezinih djela sasvim neupitna. S druge strane, postoje suvremene spisateljice, poput Daše Drndić i Irene Lukšić, koje sjajno pišu, ali čiju književnost uopće ne doživljavam kao žensku, odnosno rodom određenu ili definiranu. To je naprosto dobra literatura. Ne znam kako će se stvari dalje razvijati. Nadareni mlađi pisci, od kojih sam već spomenuo Radu Jarka i Željka Špoljara, nailaze na prepreke izvanliterarne prirode, tj. ne pripadaju nekim krugovima koji se znaju nametnuti. Možda veće šanse imaju spisateljice koje ozbiljno pristupaju svome poslu, poput Maje Hrgović ili višestruko nagrađivane Ivane Šojat Kuči. Književnu publiku pretežno čine žene. Mislim da određenu šansu ima i ona vrsta književnosti koja je okrenuta kazalištu ili televizijskim i filmskim inscenacijama. Ovo što predstavlja main-stream moga književnoga rada, moderni roman, ostat će izvan društvenog main-streama, bojim se. Dobra literatura sve više će biti privilegija svojevrsne elite, posvećenih. Pozdravljate li inicijativu Pravo na profesiju, koju je pokrenuo Robert Perišić, sa ciljem da pisanje i književni rad dobiju status zanimanja, kakav primjerice imaju druge umjetničke discipline, a koje književnici bez sumnje zaslužuju. Da li je ova inicijativa pravi način dolaska do cilja? Budu li pisci prosvjedovali, hoćete li im se pridružiti? Pametno je to artikulirano. Već prije pola stoljeća pitao sam se kako je moguće da direktor izdavačke kuće dobije plaću, dobije je urednik, dobije je lektor i korektor, dobiju je i tiskari, a za pisca koji je proizveo temelj onog od čega svi oni dobivaju plaće, za toga pisca, ili prevoditelja, "trenutno nema sredstava"… Doduše, to je logika i kapitalizma: profit se mora ostvariti, a neposredni se proizvođač uvijek može baciti na ulicu, prostora je dovoljno za sve. Mogao bih se pridružiti prosvjedu, jer sam na toj strani, ali se bojim da je moj glas nejak. Vjerujem da pišem dobre knjige, ali ne smatram se posebno utjecajnim ili važnim. Moj glas u svakom je pogledu tek glas pojedinca.
Trajni kreativni nemir
Vijenac, Ljerka Car Matutinović, 20.10.2011.
Već u samu naslovu Zavičaj, zaborav Ludwig Bauer naglasio je dvije velike moralne teme kojih je suodnos – kontrapunkt, simboličkog značenja. Zavičaj nasuprot zaboravu glavna je autorova tema, njegov trajni, uporni kreativni nemir. Traženje zavičaja i idealizirana žudnja za pripadanjem određenom ognjištu, s kojim se usklađuju naša sjećanja na djetinjstvo. A upravo je djetinjstvo počelo svega što će se poslije zbiti u životu. Ambivalentnost dovodi do kulminacije i rascjepa, što uvodi zaborav kao nezaustavljivu psihološku konstantu koja ne pridonosi ekvilibriju.
Ludwig Bauer zamislio je i ostvario roman širokih velebnih struktura čvrsto ugrađenih u povijesna događanja (početak Drugoga svjetskog rata i poraće), kao i sve prijelomne događaje koji se tragički okomljuju na čovjeka. Pojedinac je ovdje u središtu pozornosti. Njegovo naoko krhko biće uporno odolijeva traumama, koje ga nakon svih peripetija očvrsnu, vraćajući mu nasušan osjećaj pripadnosti, prijeko potrebno identificiranje s nečim što označava osebujni senzibilitet njegova ja. Pisac je maestralno širokim epskim zamahom kista na zamišljenoj paleti oslikao epohu: neizmjerljive tjeskobe ratnih stradanja. Vizure obiteljske tragedije prerastaju u traumatična zbivanja u poratnoj Europi, koja rušenjem Berlinskoga zida razotkriva svekolike antagonizme u kojima se ljudskost podvrgava paklenskim kušnjama, zavaravajući se tzv. boljim životom u moru suprotstavljenih ideologija.
Kao vrstan i dokazan romansijer par excellence s istančanim sluhom (i okom!) za unutrašnje zapretene vibracije čovjekova bivstvovanja, Ludwig Bauer poslužio se meditativnom, gotovo poetskom naracijom, koja poput moćna fluida struji u opuštenom nizu rečenica: „A sjećanja su ti, sinko moj, kao oblaci: gledaš gore i prepoznaješ neke oblike, ili ti se čini da ih prepoznaješ, a kad ponovno pogledaš da bi bio siguran što si prepoznao, onoga više nema, već je tamo nešto drugo, pramenovi se sklapaju u nove oblike koji će se možda raspasti prije nego što ih uspiješ do kraja prepoznati – pamti, Lukane, ovo, ovo što jest, sve je ostalo magla.“
Od samih početaka u kojima se razvija traumatska priča nesretnoga usvojenog dječaka Lukana (Lukijana, Ludwiga!), koji bolno naslućuje svoj pravi identitet (njegova rođena majka pripadala je podunavskim Folksdojčerima, umrla je u logoru, a otac je poginuo boreći se u sastavu SS-divizije Princ Eugen) i te su spoznaje bolne i ubitačne.
Poslije će kao već oblikovana osobnost tražiti svoj mir u europskim vizurama pa i tada, nakon niza razočaranja (i ljubavnih i profesionalnih!), ne nalazi emocionalnu sigurnost i vraća se u svoj prvotni zavičaj, Švabenbajer, za koji ga vežu sjećanja na majku.
Posebnost ovoga jedinstvenog romana koji čitatelja od sama početka „hvata za dušu“ jest jezična polivalentnost. Naime, karakterizirajući likove Ludwig Bauer kreira ih specifičnim jezičnim strukturama, ovisno o tome kojem izražajnom govornom krugu pripadaju (zagrebačko i dalmatinsko narječje, književni standard, neknjiževni njemački idiom). Ta jezična polivalentnost daje romanu sadržajnu uvjerljivost, nadahnutu živost i osebujni ritam, a suzdržani ironijski odmak osjeća se posebno u opisima zbivanja u djetinjstvu i ranoj mladosti: „A vi, drugarice, ako imate kod kuće Niveu ili neku drugu hautflege kremu namažite mu čelo – ali nije mi jasno zašto ste mu uopće crtali obrve – pritom se okrenula prema tati i činilo se da je to pitanje za njega, a ne za mamu, ali mama je ipak odgovorila: Vidite i sami kakve su mu svijetle, svilaste, skoro bijele, samo sam malo povukla liniju da se potamne, nisam htjela da se sramotimo, da nam dijete izgleda ko mali Švabo.“
Riječju: roman Zavičaj, zaborav Ludwiga Bauera moderno je strukturiran zazirući od tzv. izama kojima se hoće naglasiti pomodnost, a na račun fabule. Usprkos veoma zahtjevnoj i složenoj kompoziciji koja izvrsno drži na okupu sve likove, a prvo i posljednje poglavlje povezuje ponavljanjem nekih scena kojima autor simbolično obilježava svekoliki konglomerat političkih, povijesnih i inih zbivanja, roman je transparentna i iscrpna kronika čovječjega bivstvovanja u kojoj se to ljudsko biće, ta osoba, diskriminira do granica psihofizičke izdržljivosti.
I za kraj, posebnu pozornost zaslužuju Ludwigovi opisi ljubavnih storija. To su meditativno-esejizirani erotski medaljoni koji vješto ukomponirani u tokove romana promiču volju za životom: „Nisam zvao nekoliko dana, a mislio sam samo na nju, sasvim pijano zamišljao sam njezine sjajne oči koje se smiju, zadihane grudi, i mala stopala u bijelim sandalicama, euforično sam mislio samo na nju, samo na nju, samo na nju…“
Doista, ovogodišnja rujanska nagrada Meša Selimović za najbolji roman u regiji, dodijeljena u Tuzli, došla je u prave ruke.
Struka je odlučila: Pisac Ludwig Bauer napisao je najbolji roman 2011. godine
Jutarnji list, Adriana Piteša, 11.12.2011.
Dodjelom nagrada Kiklop danas je završen Pulski sajam knjiga, a umjesto pompoznih predstavljanja nominiranih, dan uoči dodjele, u subotu navečer, odlučilo se testirati smisao za humor nominiranih pisaca, prevoditelja, znanstvenika i urednika. Program su vodili Mima Simić i Boris Dežulović, a nije se štedjelo nikoga - od debitanata, preko najizglednije buduće ministrice kulture Andreje Zlatar pa sve do dobitnika nagrade za životno djelo Predraga Matvejevića. Šale s nominiranima - Pa se ti sad usudi ne dati nagradu Andreji Zlatar. Trebat će para i za Kiklopa dogodine - rekao je Boris Dežulović, najavljujući Kiklopa u kategoriji esejističke knjige godine. Većini nije trebalo puno da se snađu i prihvate šalu na vlastiti račun. Uostalom, kako je Mima Simić rekla, takve se večeri organiziraju kako bi se i oni koji u nedjelju ne odu s Kiklopom u ruci mogli dobro osjećati. Podsjetimo, za nagradu Kiklop glasa se u dva kruga. Premda su imena dobitnika objavljena jučer, glasanje je završilo 27. listopada. Andrićeva obljetnica Posljednja dva dana Sajma bila su posvećena Identitetu drame - drami identiteta, a prošla su u znaku obilježavanja 50. obljetnice Andrićeve Nobelove nagrade za književnost i 30. godišnjice smrti Miroslava Krleže. U subotu, na datum kad je Andriću u Stockholmu uručena Nobelova nagrada, u Crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja o piscu i njegovu opusu govorili su Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Dušan Marinković i Vlaho Bogišić, a prisutnima se dijelio i govor jedinog nobelovca ovog prostora “O priči i pripovijedanju”. Na Sajmu se raspravljalo i o projektu Sveučilišta u Zadru, kojim se predviđa sveobuhvatno istraživanje trenutačnog stanja na tržištu knjiga. Prognoze stanja, poznato je, baš i nisu blistave. Sajam knjiga u Puli i Interliber vole se predstavljati kao naši pandani sajmova knjiga u Leipzigu i Frankfurtu. Usporedba Interlibera i Frankfurtskog sajma knjiga postala je neumjesna jer najveća nacionalna smotra izdavaštva ustraje na tome da bude isključivo velika paviljonska rasprodaja knjiga. Autor je prvi Pula, pak, tijekom godina doista njeguje imidž manifestacije kojoj je autor na prvome mjestu, a ta joj se dosljednost i isplati. U tom kontekstu zanimljiv je popis najprodavanijih knjiga. Na prvome se mjestu našla autobiografska proza pjesnika i scenarista Abdulaha Sidrana “Otkup sirove kože”. Sidran je i otvorio Sajam te je bio najveća zvijezda proteklih dana.
Slične knjige
