Zapisi i vremena Nikice Slavića
9,29 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 198
-
Datum izdanja: travanj 2007.
-
ISBN: 978-953266012-8
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 310 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 9,29 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Život Nikice Slavića, koji je živio slijedeći moralna načela, biografija je sveca naših dana. Zapisi i vremena Nikice Slavića himna su dobroti i vjeri u čovjeka. Od skautskih dana u Kninu prije Drugoga svjetskoga rata, preko partizanskih godina i poslijeratnoga Zagreba do golgote na Golom otoku i života nakon njega, Zapisi i vremena Nikice Slavića daju fresku XX. stoljeća i iluzija koje je ono nosilo. Ludwig Bauer u svojem je najnovijem romanu stvorio djelo u cijelosti temeljeno na stvarnome životu, činjenicama i bilješkama Nikice Slavića. Ovaj roman istodobno zavodljiv, pristupačan i slojevit, sjajan je primjer kako se stvarni zapisi i njihova kreativna dopuna mogu spojiti u harmoničnu cjelinu trajne vrijednosti.
Zapisi i vremena Nikice Slavića
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 3.9.2007.
Nikica Slavić hagiografski pristup zaslužuje svojim čvrstim moralnim opredjeljenjima i žrtvama koje je bio spreman zbog njih podnijeti. Potomak bogate kninske trgovačke obitelji, oduvijek senzibiliziran za socijalne nepravde, postao je jedan od predratnih ljevičara-idealista, kasnije partizan bez puške, koji je pravdu na svoju štetu nastavio tražiti i nakon rata i uspostave socijalističkog poretka, što ga je koštalo višegodišnjeg boravka u jednom od najnečovječnijih logora, Golom otoku. Slavić, kakvim ga prikazuju njegova vlastita svjedočanstva i autorovi komentari, bio je nesklon bilo kakvom kompromisu i vjeran isključivo vlastitim načelima, neprilagodljiv i nesalomljiv, dakle opasan za sustav u kojem je živio. Ludwig Bauer prozaik je prepoznatljivog i dosljednog stila – njegovi romani hvataju se u koštac s poviješću i pojedincima u njezinim vrtlozima, odlikuju se vještim fabuliranjem, izbjegavanjem bilo kakvog dociranja ili «navijanja» koje bi proizašlo iz «učiteljice života» i često su začinjeni ironijom prema konceptu klasičnog povijesnog romana. Naslovi kao što su «Kratka kronika porodice Weber» ili «Partitura za čarobnu frulu» spadaju u svojevrsne klasike toga žanra, sa središtem u obiteljskim i sudbinama pojedinaca koji nisu jaki, povijesni likovi o kojima pišu službene povijesti. Bauerov novi roman, podnaslovljen kao hagiografija, mijenja tu formulu jer povijesti pristupa iz drugoga kuta, čak i s ponešto drukčijom nakanom – «može li se istinskog čovjeka prikazati kao istinskog sveca?», kako je to pribilježeno na kraju predgovora koji čini sastavni dio romana. Nikica Slavić, «istinski» je čovjek, publicist i novinar kojeg je Bauer poznavao i na osnovu čijih privatnih zapisa piše roman. U uvodnom dijelu, tako, poput brižnog historiografa i biografa, Bauer posve razotkriva metodu i ciljeve pisanja romana, kao i vlastitu uronjenost u cijelu priču, što do sada nije bio slučaj. Nikica Slavić hagiografski pristup zaslužuje svojim čvrstim moralnim opredjeljenjima i žrtvama koje je bio spreman zbog njih podnijeti. Potomak bogate kninske trgovačke obitelji, oduvijek senzibiliziran za socijalne nepravde, postao je jedan od predratnih ljevičara-idealista, kasnije partizan bez puške, koji je pravdu na svoju štetu nastavio tražiti i nakon rata i uspostave socijalističkog poretka, što ga je koštalo višegodišnjeg boravka u jednom od najnečovječnijih logora, Golom otoku. Slavić, kakvim ga prikazuju njegova vlastita svjedočanstva i autorovi komentari, bio je nesklon bilo kakvom kompromisu i vjeran isključivo vlastitim načelima, neprilagodljiv i nesalomljiv, dakle opasan za sustav u kojem je živio. Bauerov roman, čija gotovo polovica ako ne i više, počiva na autentičnoj građi zapisa iz ostavštine koji su potom interpretirani, nadopunjavani i komentirani, zapravo je mnogo više faction nego fiction, pa se roman čita prije svega kao dokument jednog vremena iz prve ruke, koju nenametljivo nadopunjava ona druga, biografova (ili hagiografova). Takav roman ima smisla i iz razloga što je Slavić za života pisao i pripremao knjige koje će jednog dana objaviti (među njima i zbirku pripovijesti), što mu nije pošlo za rukom, ali je Bauer taj koji daje u njih uvid. Ovdje prezentirani Slavićevi zapisi ne otkrivaju ga kao velikog pisca, već kao čovjeka čije zapisivanje funkcionira kao otpor zabrani govora i cenzurama, kao svjedoka vremena koji je unatoč strahotama ostao lucidan i duhovit, te kao dobrog poznavatelja filozofije koji će često pozvati u pomoć humanističke mislioce, iako bez formalne naobrazbe toga tipa. Nikica Slavić je u medijima koncem 80-ih i početkom 90-ih, kad su neke istine konačno počele izlaziti na vidjelo, prepoznat kao prvi hrvatski antidogmat, no Bauer mu u ovome romanu daje i neke druge karakteristike. Kao i mnogi drugi pisci koji se upuštaju u povijesne teme, Bauer polazi od teze kako se ono što nije zapisano nije ni dogodilo, odnosno stvaranja istine kao glavnog poriva za pisanje proze. Ako ćemo iskreno, ovakva «dokumentaristička» struktura romana išla je na uštrb Bauerova pripovjedačkog dara koji je morao biti utišan i posve stavljen u drugi plan. «Zapisi i vremena Nikice Slavića», tako, ne odlikuju se prepoznatljivim kvalitetama i atraktivnošću Bauerova pripovijedanja, jer imaju vrlo preciznu i jasnu funkciju – oslanjajući se na konkretnu građu koju autor posjeduje ispričati priču o rijetkoj moralnoj vertikali jednog vremena koje se preko sudbine pojedinca iskazuje u svoj svojoj nehumanosti i glupavom dogmatizmu. Novi Bauerov roman knjiga je pisana četveroručno, pred-knjiga je Slavićeva, a njezina nadopuna vraćanje je duga čovjeku koji nikad nije ništa činio kako bi se njemu osobno nešto vratilo. Jagna Pogačnik
20.10.2007.
Svetac na Golom otoku
Glas Istre, 20.10.2007.
Sam je autor, ugledni hrvatski pisac Ludwig Bauer, svoj novi roman Zapisi i vremena Nikice Slavića podnaslovio hagiografija, dakle životopis sveca. Nikica Slavić, glavni lik romana, nije svetac. Štoviše, Nikica Slavić nije niti vjernik. On je komunist. Onaj predratni. Ne po partijskom članstvu ili stažu, nego po uvjerenju. Nije pokretao revolucije, ali ga je revolucija, poput mnoge druge svoje djece, pojela, ispljunuvši ga na Goli otok. Ipak je poživio dovoljno dugo da promatra raspad pretposljednje i nastanak posljednje države, i da ga na sebi svojstven način, pišući, komentira. Do kraja života Nikica Slavić nije se preobratio, nije prihvatio vjeru. Zašto ga se onda smatra svecem, zašto mu se piše svetopis? Od djetinjstva glavni junak ovoga romana živi život bez ijedne moralne mrlje. Iako je sin jednog od najbogatijih trgovaca u Kninu i široj okolici, Slavić razvija osobni osjećaj za pravdu i pravednost, socijalna osjetljivost razlikuje ga, a kroz dalji život i udaljava od društvenog sloja kojemu pripada njegova obitelj. U karakterizaciji mladog Slavića autor u nekoliko navrata izvrsno ilustrira stanje svijesti svoga junaka izazivajući u njemu napadaje fizičkog gađenja, doslovce povraćanja i proljeva, pri suočavanju s manifestacijama socijalne nepravde, a ključna takva epizoda je smrt prosjaka kojeg su bogatuni za jedne pijanke namamili darovima sa svoje trpeze, samo ako prije pojede muholovku. Kritičko mišljenje Slavića ne vodi u revolucionarni zanos, nego u akcije prosvjećivanja. Kao kulturni i skautski aktivist, u prijeratnom »građanskom« Kninu organizira predavanja i debate, migoljeći državnim cenzorima, namjerno suprotstavljajući desničare i ljevičare. Pritom u svakoj prilici pomaže ljudima, siromašnima i neukima, a izbijanjem rata, logično, postaje partizan, iako vlastitim izborom ne nosi oružje. Prijeratne i ratne zasluge donose mu, poslije rata, državnu službu, ali skanjuje se privilegija na koje samo elita ima pravo. Odbijanje privilegija sumnjivo je, a budući da je Slavić bio prijeratni komunist koji nije ušao u Partiju ni poslije rata, budući da je bio partizan od prvog dana, a nikad nije podnio zahtjev za Spomenicu - režim koji ne trpi drugačije i »ispravnije« od sebe smješta mu lažnu optužbu i šalje ga na Goli otok. Robijanje na Golom katarzični je, najopsežniji i najvažniji dio romana, prava mala enciklopedija pakosti i gadosti koje čovjek može prirediti drugom čovjeku, ali Slavića, iako neizrecivo fizički pati i stradava, ne uspijevaju preobratiti na »pravi put Partije«. On odolijeva, i preživljava. Štoviše, daleko nadživljuje mnoge svoje mučitelje, ostajući dosljedan načelima čovječnosti i poštenja. Dovoljno za svetost? Još ne. Nikica Slavić je portretiran kao intelektualac, spreman u svakoj prilici srljati na ratište ideja. Sila, nasilje, ubojstvo, mučenje, ta legitimna oruđa ljudskog političkog djelovanja u njegovu svjetonazoru ne postoje. Predratni noćni batinaši i ubojice iz potaje, fašistički ratni zločinci koji za odmazdu ubijaju cijele obitelji dalmatinskih partizana, golootočki »starješine« kao kreatori neljudskog sustava fizičkog i psihičkog uništenja sveljudskog dostojanstva, to su za Slavića nepojmljivi i sramotni izdanci ljudske vrste, bez obzira na režim i ideologiju kojima služe. Takvima se ponosan, dostojan, etičan čovjek ne može pokoriti, ni klimoglavom, ni formalnim pristankom na bilo što što oni nameću. Na Golom otoku dali su mu posprdan nadimak Gandhi, a u svojim zapisima često se dotiče sv. Franje, pogotovo parabola o propovijedanju pticama i ribama, ali i Marxa, koji ovo što se događa na Otoku naprosto »ne bi shvatio«. Cijeli svoj život Slavić zapisuje, interpretira i reinterpretira, stvara golemi opus koji nije namijenjen objavljivanju, ali nalazi ga, uobličuje i objavljuje pripovjedač, »priređivač« ovog romana, Slavićev »hagiograf«. I tek iz svih tih zapisanih sumnji i misaonih kušnji, iz pouka prošlih i poruka mogućim budućim žrtvama, izrasta svetačka osobnost čovjeka, za života u biti prilično nezamjetnog, koji je mnogima bio smetnja zato što im nije htio biti sjena.
3.1.2008.
KRITIKA : Ludwig Bauer - 'Zapisi i vremena Nikice Slavića'
Vijenac, Božidar Alajbegović, siječnja 2008.
Ludwig Bauer, 66-godišnji pisac rođen u Sisku, u svom već gotovo tri desetljeća dugu književnom radu okušao se u brojnim žanrovima i književnim vrstama – od pisanja dječje književnosti preko scenarističkog, antologičarskog, recenzentskog i uredničkog rada pa sve do romana kriminalističkoga žanra – ali su najzapaženiji ipak bili njegovi povijesno-genealoški romani, od kojih se posebno uspjelim nadaje roman 'Kratka kronika porodice Weber'. Većina romana povijesnoga žanra, pa tako i spomenuta Bauerova 'Kratka kronika porodice Weber', temelji se na dokumentarnoj pisanoj građi koju pripovjedač pronalazi (ili navodno pronalazi) i na koju se oslanja kako bi rukopisu dao dojam autentičnosti. Ti su izvori najčešće fiktivni, pa je tako (vjerojatno) bilo i u slučaju porodice Weber, no zapisi Nikice Slavića koji čine velik dio nove knjige Ludwiga Bauera nisu fiktivni, nego je riječ o autentičnim rukopisima i bilješkama stvarne osobe, čovjeka koji je živio od 1914. do 2001. godine. Činjenica da je Bauer knjigu podnaslovio kao hagiografiju, odnosno životopis sveca, otkriva mnogo o kakvu je čovjeku, u slučaju Nikice Slavića, riječ. Podrazumijevamo li pod svetošću čvrsta moralna uvjerenje i spremnost žrtvovanja za njih te suosjećanje, čistoću i mučeništvo, Nikica Slavić uistinu bi se mogao smatrati novovjekovnim svecem. Nikica Slavić, iako sin vrlo imućna kninskog trgovca, od ranih je dana bio socijalno osviješten i vrlo osjetljiv na nepravdu te je u predratnom Kninu još za gimnazijskih dana organizirao predavanja i rasprave s temom građanskih prava, a sa svrhom razvijanja humanih odnosa među ljudima. U svibnju 1941, nakon dolaska ustaša u Knin, Nikica odlazi u partizane, ali odbija nositi oružje, nego djeluje kao tzv. ilegalac, održavajući vezu između okupiranih područja i onih u kojima su bili partizani, pribavljajući hranu i lijekove te prebacujući ih borcima u šumu. Prve poratne godine Slavić provodi u državnoj službi, ali kada su pobjednici počeli dijeliti pravdu, on je nastavlja tražiti, ne pristajući šutjeti o nepravdama, kojima i poraće obiluje. Odbijajući povlastice koje mu kao prvoborcu pripadaju i ne želeći ući u Partiju, Nikica postaje sumnjiv te naposljetku, jer je »netko rekao da je on rekao nešto što nije rekao«, biva uhapšen i sproveden na Goli otok. I u golootočkom logoru, gdje provodi pune četiri godine, izložen nezamislivu šikaniranju i u uvjetima opće degradacije ljudskosti, Nikica Slavić beskompromisno ustrajava na pravdoljubivosti i poštenju, uspijevajući zadržati dostojanstvo i čestitost i ne odričući se svojih načela i čvrstih moralnih nazora. Sve to čitatelj saznaje iz autentičnih Slavićevih zapisa, bilježenih nakon, ali i tijekom golootočkog uzništva, krišom, na papirima otkinutim sa vreća cementa. Iako je u logoru pisanje bilo strogo zabranjeno (osim priznanja istražiteljima ili pisanih optužbi protiv drugih, još neutamničenih neprijatelja Partije, čime se mogla priskrbiti kakva povlastica u obliku manje teškog robijaškog posla) Nikicu Slavića vodila je svijest kako »ostaje samo ono što je zapisano, što nije zapisano nije se ni dogodilo«, a njegovi zapisi neprekidna su epistolarna polemika s društvenom zbiljom koju je proživljavao. Nikica Slavić kolebao se između dokumentiranja povijesnih događaja i bilježenja sjećanja, odnosno memoarskih zapisa, ali je uvijek ustrajavao kako na bilježenju nepravdi tako i na zapisivanju svakoga ljudskog valjanog čina, neprekidno se nadajući »nekom boljem vremenu«, dosezanju kojega treba ustrajno težiti, a čemu on može skromno pridonijeti kao sudionik-svjedok, ali i sudionik-istraživač, koji će »razmišljanjem iznutra, iz situacije« ponuditi smjerove mogućih zaključaka. Ista misao o važnosti zapisivanja i bilježenja (»što nije zapisano nije se ni dogodilo«) vodila je i Ludwiga Bauera pri usustavljivanju Slavićevih zapisa i koncipiranju knjige, koju je sastavio od prikupljenih prijateljevih autentičnih bilješki koje je nadogradio vlastitim komentarima. Bauer posreduje Slavićeve zapise u izvornom obliku, ali i komentira opisane događaje, popunjavajući praznine i kontemplirajući o nekim od dotaknutih tema (posebno zanimljivo razmatranje suodnosa i međusobne uvjetovanosti gluposti i zla), uz brojne političke, povijesne i filozofske evokacije i (dijaloško) referiranje na Marxa, Sv. Augustina, Freuda ili Lombrosa. Takvim je nadopunjavanjem autentičnih zapisa jedne stvarne osobe i posredovanjem iznimno teškog iskustva Bauer stvorio vrijedan dokument i sliku vremena nesklona samosvjesnom, slobodnomislećem i nepokolebljivom pojedincu. Iako bi književno mnogo potentnija nedvojbeno bila romansirana biografija Nikice Slavića iz Bauerova pera (kao dokazana, vrlo vješta pripovjedača vična fabuliranju), ovakvim postupkom Bauer je, kako sam kaže, »pokušao zapise otrgnuti od zapisivača i od njegova izvornoga košmara, i vratiti mu ih kao knjigu«, kako bi se prijatelju odužio objavljivanjem barem dijela njegovih rukopisa koje je on za života napisao, ali iz razloga skromnosti i samozatajnosti nikad nije objavio. Na taj način, osim što je putem Slavićevih izvornih zapisa bolje upoznao (ali i uvjerljivo prikazao) iznimnu osobu uz koju je imao čast provesti određeno vrijeme života, Bauer je ipak i skladno nadopunio svoj stvaralački opus još jednom knjigom tematski usmjerenom njegovoj trajnoj autorskoj preokupaciji – povijesti i mjestu u njoj tzv. maloga čovjeka, obilježena ožiljcima historijskih mijena i ideologija. Premda mali čovjek Nikica Slavić nikako nije bio. Božidar Alajbegović
9.4.2008.
Prvi sam objavio roman na internetu
T-portal, Mija Pavliša, 09.04.2008.
Ludwig Bauer autor je romana 'Zapisi i vremena Nikice Slavića' (Fraktura) koji je ušao u polufinale književne nagrade [email protected]. Bauer je prvi sugovornik u seriji intervjua koje smo napravili s hrvatskim romanopiscima ČITANJE I PISANJE Kakav je današnji status hrvatskog romana? O tome je moguće meritorno govoriti samo ako se imaju na umu okviri hrvatske kulture i posebno kulture čitanja. Danas Hrvati čitaju izrazito malo. Kada neku knjigu kupi pola promila pismenih Hrvata, već se govori o bestseleru. To bitno određuje status hrvatskog romana. Rekao bih da danas ima više romanopisaca nego ikada prije, ali dobri romani izuzetno su rijetki. Oni se, nažalost, i manje čitaju, a svakako se slabije prodaju. Živimo u vrijeme potrošačke kulture: najbolju prođu uglavnom ima najjeftinija roba, i statusna roba. Knjiga, dakako, nije ugledan statusni pokazatelj; to je skupi terenski automobil parkiran u centru grada. U tom je kontekstu shvatljivo da relativno dobru prođu imaju jeftini romani. Mediji u tome svesrdno igraju prilično sramnu ulogu. Nažalost, i književni natječaji prečesto favoriziraju trećerazrednost na račun djela trajnije vrijednosti. Što je za formu romana najvažnije? Roman je vrlo komplicirana struktura. U njemu svi elementi moraju biti međusobno povezani, moraju biti međusobno u funkciji. Time se postiže najviši cilj romana: uvjerljivost. Literarna istina, koja bi trebala pak biti najviši cilj romanopisca, rezultat je dobre književne arhitekture, harmonije njezinih elemenata. Koje jezične kvalitete mora imati roman? Ima pisaca koji nisu dobri znalci jezika, a ipak su kreativni. To govori o nekom hipotetičkom metajeziku ili protojeziku. Ali na razini realizacije prednost je ako pisac istinski dobro poznaje jezik u najširem smislu riječi. Na razini jezika sve je jasnoća i preciznost. Književnost je komunikacija, dakle lanac od pet karika: tko, što, kome, kako, s kojim efektom. Jezik je u velikoj mjeri opis karike KAKO. Bez nje nema ni komunikacije. Jasno da je to KAKO potrebno prilagoditi svojoj publici. Grubo rečeno, ako pišete za prostake, najdjelotvorniji će jezik biti prostački. Kako pišete? Ni u čemu nemam ustaljenih navika, pa ni u pisanju. To što sam pisac glavni je sadržaj moga identiteta, tako da pišem uvijek, i danju i noću, i kada sjedim, i kada hodam. Puno vremena provodim za kompjutorom, ali svoje rečenice, fabule, likove slažem čak i u snu. Navike čitanja? Čitam najčešće noću. Dio moga čitanja povezan je s prevođenjem. Prevođenje je vrlo kreativno čitanje, divna avantura, posebno kada čitate na jezicima koje zapravo ne znate. Čitanje i inače osjećam kao oblik prevođenja. Stjecajem okolnosti, hrvatski nije na prvom mjestu po broju knjiga koje sam pročitao u životu, vjerojatno ni na drugom... Koju biste knjigu hrvatskog autora preporučili strancu? Neke od suvremenih knjiga koje zaslužuju preporuku – već su dostupne stranom čitatelju. Nepotrebno bi bilo da preporučujem Fabrijevo 'Vježbanje života' ili najnoviju knjigu Daše Drndić ili Sibile Petlevski, to jest ono što se samo preporuča. Među onima koji su nedovoljno poznati istaknuo bih primjerice Željka Špoljara. Nadam se da će se njegov najnoviji roman 'Gumeni galeb' čitati više nego prethodne dvije knjige, pa bih to nekom hipotetičkom strancu preporučio kao primjer talentiranog pisanja na hrvatskom jeziku. Kad vam ustreba, koji pravopis i rječnik koristite? Kao profesionalac, imam poseban odnos prema takvoj vrsti priručnika. Zapravo me boli što jezični politikanti pokušavaju neke svoje apsurdne nazore, kulturni autizam i zaostalost prenijeti u područje jezika. Pravopis je dogovor o oblicima nedvojbenog načina pismenog sporazumijevanja. U potpunom je neskladu s time pokušaj da se, primjerice, učenicima, pa tako i učiteljima, pokuša nametnuti način pisanja koji se razlikuje od pravopisa kakvim se koriste današnje novine i suvremene knjige. O tome bi trebali više odlučivati i pisci. Pravopis Matice hrvatske smatram vrijednim doprinosom smanjivanju pravopisne konfuzije. Jeste li skloniji snimanju filma ili postavljanju vašeg romana na kazališne daske? Iako film smatramo, uvjetno rečeno, scenskom umjetnošću, film je puno srodniji romanu nego dramskom tekstu. Filmsko pripovijedanje nalik je romanesknoj prezentaciji. Siguran sam da bi se na temelju moga romana mogao napraviti dobar film. To ne znači da očekujem da će tako biti. Očekujem da će, kao i obično više interesa, dobiti ono jeftino i drugorazredno. INTERNET Što je dobro internet donio knjizi? Internet je sve što postoji učinio pristupačnijim. Cijenim što preko interneta dobivamo informacije o knjigama koje bi inače teže došle do mene. Dragocjeno je i da knjigu možete kupiti iz svoje radne sobe. Očito je i da knjiga objavljena na internetu ima pred sobom budućnost. Moj roman 'Partitura za čarobnu frulu', navodno prvi suvremeni hrvatski roman objavljen na internetu, nije doživio onakav uspjeh kao ostala izdanja; možda je to tada bilo preuranjeno. Ali bilo mi je drago što je u jednom trenutku bio dostupan cijelom svijetu. Mogli ste ga tada čitati i u Kini, iako – iskreno govoreći – nemam potvrde da se čitao na mjestima udaljenijim od Beča i Bratislave. Kakvom vam se čini književnost nastala na blogu? Književnost blogova određena je, kao i sve slično, time što između pisca i čitatelja nema filtra. Time su određeni svi nedostaci i prednosti. Pratite li i uključujete li se u domaće književne rasprave na forumima i blogovima? S obzirom da stalno, uvijek pišem svoje sljedeće knjige, doslovce ili u glavi, nemam previše vremena ni za što drugo. Imate li vlastiti blog te svoju internetsku stranicu? Nakon tridesetak knjižnih naslova objavljenih na različitim jezicima, bilo bi sasvim čudno da uspijem dobro ostvariti i komunikaciju putem bloga. To ne znači da podcjenjujem medij, ali čovjek ne može sve, ne stigne sve. Već i obilna komunikacija e-mailom, koja mi svijet čini bogatijim, oduzima puno vremena. BRZOPOTEZNA Omiljeni književni lik? Lik knjige koju čitam. Inače živim sa svojim likovima. Lik koji me razbjesnio... Osjetljiv sam na glupost, najviše na vlastitu, a drugo me ne dira. Pisac kojeg bih volio susresti... Mnogi su veliki pisci bili dragi sugovornici... Knjiga koju bih želio pročitati na izvornom jeziku... Ne postoji ona koju ne bih. Knjiga koju nikad ne bih otvorio... Ponavljam prethodni odgovor. Što preskačete dok čitate? Ako dođem do dosadnog mjesta, preskačem cijelu tu knjigu. Rečenica za koju bih volio da sam je napisao... 'Matoš je zanimljiv i kada se ne slažemo s njime', napisao je Krešimir Nemec. Broj jedan hrvatske književnosti? Književnost je skok u vis, samo u prenesenom smislu. Majstor stila je... Boris Bruckner, Emerik Haller, Thomas Mann, Vladimir Nabokov... Krleža ili Matoš? Obojica. Mija Pavliša
Slične knjige
