Zapad
13,14 €
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković
-
Broj stranica: 288
-
Datum izdanja: siječanj 2015.
-
ISBN: 978-953266615-1
-
Naslov izvornika: Lagerfeuer
-
Vrsta uveza: meki
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 305 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Još koji trenutak i Nelly Senff i njezino dvoje djece dospjet će s druge strane Zida, na Zapad. Na Istoku više nemaju ništa: prije tri godine Nellyin si je muž oduzeo život, ili su joj tako barem rekli – ne može biti sigurna, nisu joj dopustili vidjeti tijelo.
Jedino što sada želi jest otići, zaboraviti, započeti život iznova.
Ali sedamdesetih godina prošloga stoljeća za Nelly Senff i tisuće onih poput nje iza Zida ne počinje Zapad – ondje su nepovjerljivost, hladnoća i prihvatni centar Marienfelde. I baš tu, u Čistilištu, između onoga što nije bilo Pakao i onoga što neće biti Raj, briljantna njemačka spisateljica Julia Franck pronalazi svoje junakinje i junake, rastavlja kompas predrasuda i u potrazi za ljudskošću nanovo uspostavlja strane svijeta.
Lijepa udovica Nelly Senff, poljska violončelistica Krystyna, izmučeni glumac Hans i John, tamnoputi agent CIA-e, susrest će se i dotaknuti u ograđenom perimetru Zapada, a ono što će iz njihovih dodira nastati potresna je i moćna priča o hrabrosti, roditeljskoj ljubavi i čovječnosti koja opstaje ili nestaje pod udarcima teškog čekića povijesti.
Zapad je napet poput trilera, no ponajprije je jezično remek-djelo.
Neue Zürcher Zeitung
Julia Franck od početka je imala izniman osjećaj za tempo pripovijedanja. Maestralno opisuje neizgovorivo u odnosima dvoje ljudi.
Berliner Zeitung
Nije jednostavno napisati roman o prebjezima iz DDR-a koji odiše duhom epske pravde, a pogotovo napisati ga za publiku koja, kad je o povijesti dviju Njemački riječ, zna samo za gorljivu sumnju ili blagu nostalgiju. Julia Franck u tome je uspjela... Ona ne želi poravnati račune s DDR-om – za takvo što predobra je spisateljica.
Frankfurter Allgemeine Zeitung
Projekt je realiziran uz potporu Europske Unije.
Iz diktature Istoka u hladni zatvor Zapada
Tamara H. Kanjera, 24express, 13.3.2015.
Suvremena njemačka književnost iznjedrila je brojne zapažene autore među kojima je i Julia Franck, rođena 1970. u Istočnom Berlinu u umjetničkoj obitelji (majka kazališna glumica, otac režiser). S majkom i sestrama kao osmogodišnjakinja emigrirat će u Zapadni Berlin i ondje uz razne poslove raditi kao urednica i novinarka, a u književnosti se pojavljuje s kratkim pričama. Nanizat će šest romana, prevedena je na 40-ak jezika, a u nas preveden roman Poludnica (2007.) nagrađivan je i prodan u više od milijun primjeraka. U središtu je žena čija se obitelj urušava uslijed ekonomske propasti početkom II. svj. rata, a njezina sudbina prati sudbinu Europe tijekom ratnih razaranja i pod ruskom okupacijom.
Na sličan način se i u Zapad povijest Europe prelama kroz osobne sudbine. U prvom poglavlju Nelly Senf prelazi most, simbolično najavljujući temu iz naslova – prelazak iz Istoka na Zapad, što za protagoniste znači bijeg iz zatvora u slobodu ili to barem tako oni zamišljaju. A vjerojatno za njegove izvorne žitelje zapad i predstavlja slobodu, no sedamdesetih godina prošlog stoljeća Nijemci koji dolaze s Istoka nisu isti Nijemci koji žive u Zapadnoj Njemačkoj.
Nelly je kemičarka, koju će prijatelj povesti s njezino dvoje djece na Zapad nakon što joj je muž nestao, odnosno ona vjeruje da je ubijen. Na tom prelasku granice doživjet će, a i mi zajedno s njom, prvo poniženje - pregledavanje i ispitivanje koje je opisano na punih deset stranica. Kroz to se poniženje probijamo korak po korak zajedno s Nelly koja doživljava psihičko i fizičko maltretiranje i stoički to podnosi pritom razmišljajući o svom životu i sjećajući se obiteljskih događaja. Ta posramljenost i rezigniranost koju su stekli ljudi s one „druge“ strane karakteristika je gotovo svih likova. Jedino što Nelly drži buntovnom je neprestano prisutan strah da njezina djeca ne budu na ovaj ili onaj način povrijeđena.
Drugi lik je Krystina, pedesetogodišnja neuspješna violončelistica, koja je s ogorčenim ocem dovela u Njemačku brata kako bi mu pružili bolje liječenje. I ona živi u prihvatnom centru, u nemogućim uvjetima, gdje više nepoznatih ljudi spava u jednom stanu, katkad i u sobi, dijele zajedničke kupaonice, kuhinju s dva lonca, neprestano prljavu i smrdljivu. Na krevetu iznad Nelly spava Susanne, za koju sumnja da se prostituira, jer je nema po cijele noći... Tu je i Hans, koji je odslužio svoje u zatvoru u Istočnoj Njemačkoj, ali ne može naći posao i već je godinama u centru. Nelly će ga privući no stigmatiziran je svojom zatvorskom prošlošću i na kraju ga optuže da je uhoda i izdajica.
U njihove živote uvučen je i tamnoputi američki agent John Bird zadužen za ispitivanja kroz koja moraju proći prije nego mogu postati „normalni“ građani. No premda je on na strani vlasti i moći ni njegov privatni život nije sređen, jer mlada supruga ne može prihvatiti život u Njemačkoj. Tako će nakon jednog ispitivanja njega i Nelly spojiti trenutačna potreba za toplinom i bijegom od usamljenosti.
Životi ovih likova koje su spojile povijesno-političke okolnosti isprepliću se no kao da se među njima ne mogu roditi tješnje i prisnije veze, jer su emotivno osakaćeni, previše sumnjičavi, oprezni i prestrašeni, ne vjeruju nikome... Bježeći od terora i diktature njihove muke se nastavljaju i na drugoj strani kroz mučna ispitivanja, pretrage, provjere, sumnjičenja te oni i dalje žive u nekoj otupjelosti. Ambijent koji spisateljica oslikava pomalo je kafkijanski, njihovi su razgovori povremeno apsurdni, a likovi postaju svjesni da su iz jednog zatvora prešli u drugi i da zapravo nije moguće pobjeći.
Poglavlja se izmjenjuju tako da priča sad jedan sad drugi lik pa se premještamo iz psihe i osobnog pakla jednoga u onaj drugoga i tako dobivamo višestruku perspektivu događaja. Njihove su ispovijesti prava povijest tuge i režimom tragično razorenih života. Sistem u kojemu su živjeli sve je učinio apsurdnim, jer su jedna kriva riječ ili pogled, na cestu odbačen papirić ili muzika koju ste slušali mogli biti dovoljni da vas privedu, saslušavaju, žigošu ili da netragom nestanete. No i svijet kojemu su se utekli, u kojega polažu nade i u koji su dobrovoljno došli sa svojim pravilima, častohlepljem, okrutnošću i krutošću i sam postaje neka druga vrsta zatvora, ne dopušta im da mu se prilagode te osjećaju da su u nekom vječnom limbu i da će uvijek ostati građani drugog reda. Stoga ne čudi da se Hans pita nisu li svi oni izdajice: „Nismo ondje ostali, nismo se borili na licu mjesta. Tko misli ozbiljno, taj ne bježi, taj ostaje, zar ne?“
Julia Franck nudi jedinstvenu sliku dvije Njemačke kao netko tko je i sam to doživio (Nellyna kći ima 10 godina približno kao autorica kad je emigrirala s majkom i sestrama), ne osuđujući, ali iznimno uvjerljivo dočaravajući to vrijeme nama, koji nismo bili posve svjesni kako se živi iza željezne zavjese. Roman je lišen sentimentalnosti, čak i najgori opisi ponižavanja i psihičkog mučenja izazivaju tek zgroženost, no ispod svega su duboko proživljene i potisnute emocije, suzdržane, ali postojane. Odnosi pak među članovima obitelji, poremećeni u tom poremećenom sistemu, spoj su mržnje i ljubavi - dok se Krystinina obitelj rasipa zbog bratove neizlječive bolesti, Nelly izgriza sumnja u sudbinu vlastitog muža, kojega sumnjiče da je bio špijun, a Hansa otkriće petnaestogodišnje kćeri iz davne veze... Autoričino je pripovijedanje gotovo hipnotizersko, niže rečenice koje nas naprosto mame da čitamo dalje, a ispreplitanjem pripovjedača uvodi napetost i dinamiku i tjera nas da pokušamo odgonetnuti u kojem smjeru će krenuti životi njezinih likova. A oni su toliko životni i uvjerljivi da nam se čini da smo ih već negdje upoznali.
Hladni rat i Boney M
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 28.3.2015.
Kasne sedamdesete, Berlin podijeljen zidom, hladni rat na vrhuncu, prebjezi s istoka, agenti CIA-e, Stasijevi spavači... Svi nezaobilazni sastojci klasičnoga špijunskog trilera su tu. Osim što savršeno poznaje duh vremena i tadašnja pravila igre, autorica Julia Franck (1970.) sjajna je pripovjedačica sposobna već prvim karticama rukopisa zarobiti čitatelja i duboko ga uroniti u vlastiti svijet. No, njezin roman „Zapad“ potpuno je izvan svake žanrovske škvare.
Priča je to o Nelly Senff, mladoj udovici koja, zajedno s dvoje djece, stiže iz Istočnog u Zapadni Berlin da bi se udala za svog, od početka je jasno, virtualnog zaručnika koji joj je poslužio tek kao uvjerljiv alibi za dobivanje izlazne vize. Iz predjela okovanog željeznom zavjesom ona ne odlazi „samo“ zato da bi djeci i sebi priuštila bolji život. Nelly prije svega želi zaboraviti ono što ostavlja za sobom. Njezin suprug, Rus, umro je pod nerazjašnjenim okolnostima. Službena verzija glasi da je počinio samoubojstvo, no Nelly je teško vjerovati u takav rasplet. Niti je njezin partner ičim dao naslutiti kako se u njemu nakuplja očaj, niti je za sobom ostavio oproštajno pismo.
Raj, pakao i čistilište
Nakon što je napuštajući istočni blok iskusila još jedno u nizu brutalnih poniženja - naime, istražitelji su joj s jednakim marom pokušali proniknuti u dubinu misli, ali i tjelesnih otvora - dolazak u žuđeni predjel nije označio i početak stvarne slobode. Jer, svi bjegunci iz istočnoga pakla, prije nego iskorače u zapadni raj, moraju provesti stanovito vrijeme - nekoliko tjedana, mjeseci ili čak godina - u čistilištu prihvatnoga centra Marienfelde. Tamo ih dugo i natenane saslušavaju agenti CIA-e i drugih savezničkih službi, koji pokušavaju ustanoviti radi li se uistinu o izbjeglicama ili o ubačenim operativcima istočnonjemačke odnosno koje druge obavještajne službe pod nadzorom Moskve.
Paranoja koju pothranjuju profesionalni špijuni, širi se i skučenim sobama Marienfledea, gdje izbjeglice pokušavaju stvoriti barem privid normalnoga života: velikodušna država udomiteljica daruje im bonove za hranu, rabljenu odjeću i osobnog savjetnika za zaposlenje, koji im ne nudi ništa osim slabo plaćenih angažmana za koje ne treba nikakva stručna sprema. Nelly tamo upoznaje sebi slične očajnike. Jedna od njih je Krystyna, izbjeglica iz poljskoga Szczecina, koja je u Berlin stigla s ostarjelim, dementnim ocem i teško bolesnim bratom, nadajući se da bi tamo mogao dobiti bolju medicinsku pomoć. U domovini je bila violončelistica, no glazbalo je morala prodati da bi skucala novce za put u bolji svijet. U koloni nevoljnika iz Mareinfeldea nalazi se i rezignirani Hans koji je u prošlome životu prvo bio glumac, a potom robijaš. Njihove sudbine predmetom su interesa Johna Birda, tamnoputa vijetnamskog veterana, nižeg rangiranog operativca CIA-e, koji sanja o profesionalnom usponu, jedva održava neuspjeli brak i počinje osjećati erotsku žudnju prema Nelly.
„Zapad“ nema nikakve veze s popularnim trendom koji je kršten kao „ostalgie“ (termin skovan od njemačkih riječi za istok i nostalgiju). Franckova, naime, ne pokazuje ni mrvice žala za životom kakav se vodio s onu stranu ideološkoga, ali i doslovnoga zida. No, jednako tako, svojim romanom ne želi ni poravnavati račune s totalitarnim režimom DDR-a. Kako je primijetio kritičar Frankfurter Allgemeine Zeitunga, „za takvo što predobra je spisateljica“. Ako već tražimo simboličnu metu koju je svojim rukopisom naciljala, onda je to cijeli zapadni svijet, njegova hipokrizija dobro zaklonjena blještavim neonom konzumerističkih meka i slatkih fraza o slobodi.
Jer, na kakvu to slobodu prebjezi mogu računati? Oni koji dolaze iz Poljske bivaju obilježeni kao Cigani, etničke Nijemce gibira pak ljupka etiketa „istočne kuge“. I nitko od njih, ma koliko se trudio, ne može uteći toj stigmi. Odaju ih krivi naglasci, demodirana, dronjava odjeća, siromaštvo i očaj. Izloženi su ne samo tihom preziru razmažene većine, nego i vrlo opipljivoj segregaciji: na poslu ih potkradaju i vrijeđaju, djeca im bivaju žrtvama vršnjačkog nasilja...
Kao Giancarlo Giannini
„Zapad“ je potresna priča o izglobljenosti i nepripadanju, jazu koji se rastvorio između prebjega i „udomitelja“, koji, doduše, nije ideološki, ali zato nije manje strašan. Franckova piše o nejednakosti na mjestu koje je jednakost brendiralo kao svetinju, neku vrstu državne religije. I dok njezini junaci polako lude prepušteni na milost i nemilost ravnodušnome službenom poretku i neslužbenom preziru tihe većine, romanom od prve do zadnje stranice stalno odjekuje ista pjesma, „Rivers of Babylon“ grupe Boney M, disko sastava što ga je utemeljio njemački producent Frank Farian. Čitatelj se tako htio-ne htio počinje osjećati kao Giancarlo Giannini u Fassbinderovom filmu „Lili Marleen“, dok ga muče puštajući mu bez kraja i konca uvijek ispočetka isti popularni šlager.
Gorkom okusu što ga knjiga ostavlja, dodatnu oporu aromu daje i činjenica što je Julia Franck na vlastitoj koži iskusila manje-više sve o čemu piše. Naime, s majkom i sestrama kao osmogodišnjakinja emigrirala je u Zapadni Berlin, pa se roman može čitati i kao neka vrsta kvaziautobiografije.
Uspjeh „Poludnice“
Julia Franck nije nepoznata našoj književnoj publici. Zaprešićka Fraktura, koja je objavila „Zapad“, 2009. godine publicirala je „Poludnicu“ (zakučasti naslov referira se na mitološko biće koje krade djecu), duboko uznemirujuću priču o ženi koja u poslijeratnom metežu napušta sedmogodišnjeg sina. Cijeli rukopis koncipiran je kao njezin pokušaj obrane toga strašnog čina odnosno napora da osvoji naše makar djelomično razumijevanje. Roman je dobio najvišu njemačku književnu nagradu (Deutscher Buchpreis) , prodan je u više od milijun primjeraka i diljem svijeta pronio je glas o moćnome talentu Julije Franck čija su djela do danas prevedena na 39 jezika.
Filmska verzija
Osim u knjižarama, „Zapad“ je harao i u kinima. Filmsku adaptaciju 2013. godine režirao je Christian Schwochow, a uloga Nelly Senff pripala je Jordis Triebel, nagrađivanoj glumici kojoj istočne traume također nisu nepoznate. Baš kao i Franckova, rođena je, naime, s Honeckerove strane zida.
Dani neizvjesnosti u berlinskom izbjegličkom kampu - inspiracija za knjigu
Tamara Borić, Nacional, 7.4.2015.
Izbjeglištvo, prisluškivanja, špijuniranja, samoubojstva, siromaštvo, izoliranost, nesretne sudbine školaraca, majki, starih i nemoćnih osoba koje iz Istočnog Berlina zbog straha i loših uvjeta života pokušavaju otići na zapad tema su knjige “Zapad” što ju je napisala njemačka autorica Julia Franck, a u Hrvatskoj ju je upravo objavila Fraktura. Pisana je iz perspektive četvero ljudi koji su 1970-ih boravili u centru za izbjeglice Notaufnahmelager Marienfelde, a tematizira život s obiju strana Berlinskog zida. I sama književnica, rođena 1970. u Istočnom Berlinu, s majkom i sestrama devet je mjeseci provela u tom kampu, koji je u međuvremenu pretvoren u muzej.
Središnji lik romana “Zapad” mlada je majka dvoje djece, Nelly Senf, kemičarka kojoj je na istoku bilo zabranjeno raditi u struci pa se zaposlila na groblju. Udovica je i tuguje za ocem svoje djece koji je počinio samoubojstvo, prema službenim izvješćima. No ona u njegovu smrt nije sigurna jer joj nisu pokazali tijelo. Njezinu djecu u školi maltretiraju, ismijavaju, a samu Nelly Senf svakodnevno ispituju pa sve to opterećuje njihovu ionako tešku situaciju u kampu za izbjeglice. I drugi likovi romana imaju tešku sudbinu; sredovječna Poljakinja Krystyna, koja se brine za svog oca i umirućeg brata Hansa, glumca i bivšeg zatvorenika u Istočnoj Njemačkoj, koji ima opsesivno-kompulzivni poremećaj. Još jedan lik čija se sudbina opisuje u romanu jest agent CIA-e John Bird koji sanja o velikoj karijeri. Svi oni uklopljeni su u priču o životu u izbjegličkom kampu, prepunom jada, straha, siromaštva, nemoći. Roman “Zapad” preveden je na 20-ak jezika, a poslužio je i kao predložak za scenarij istoimenog filma redatelja Christiana Schwochowa iz 2013. godine.
Traume što ih je Julia Franck proživjela kao osmogodišnja djevojčica u kampu za izbjeglice još ju i danas proganjaju, kaže autorica za Nacional.
“Kad ste izbjeglica, osjećate se isključeno, odbačeno i izolirano. Bila sam osmogodišnja djevojčica kad smo iz Istočnog Berlina otišli u Zapadni – i dok je moja majka pokušavala pronaći novu orijentaciju i odredište za naš budući život, profesionalni, društveni i lokalni identitet, morali smo živjeti u izbjegličkom kampu Berlin-Marienfelde. Poslije sam shvatila da gotovo nitko iz Zapadne Njemačke nije imao pojma da takvi kampovi uopće postoje, kao i duboke razlike između dviju zemalja, kao ni što su to uopće izbjeglice hladnog rata i njihova tranzicija”, kaže njemačka autorica.
Ovako je za Nacional pobliže dočarala teške dane neizvjesnosti u izbjegličkom kampu: “Moja majka, starija sestra, nas dvije blizanke i naša najmlađa sestra dijelile smo sobu u sićušnom stanu s ruskom obitelji i – zbog jako malog prostora i nepredvidljive i nesigurne budućnosti svakog ukućana – ondje se osjećao posvemašnji nedostatak intimnosti, jer nikad nisi mogao imati ni jedan sat u danu za sebe. Čim pokušaš zaključati zahodska vrata, već bi netko pokucao da otvoriš. Bilo je uvijek hladno, čak i tijekom proljeća mračno, sniježilo je ili kišilo svaki dan, barem je tako u mom sjećanju. Svakog jutra na putu prema školi morali smo proći kroz ulaz što ga je uvijek čuvao stražar, morali smo pokazati dokumente, da nam provjere identitet – posjetioci su dolazak morali najaviti dan ili čak dva unaprijed – tako da nije bilo slučajnih privatnih susreta ni društvenog života.”
Hranu su svi stanovnici kampa, pa tako i Julia Franck i njezina obitelj, dobivali u dnevnim porcijama, naravno, bez izbora ili ikakvih pitanja o tome što tko voli jesti: “Prehrambene preferencije pretvorile su se u čisti luksuz koji si nismo mogli priuštiti. Budući da smo živjeli i hranili se na najjednostavniji način, svi smo imali isti stol, iste stolce, istu posteljinu i jeli smo isti kruh. Nedostatak intimnosti, privatnosti, povjerenja, budućnosti, vizije, prijatelja i okusa – ta vrlo umjetna životna situacija ovisnosti o drugima – sve to učinilo je od svih nas bolesne ljude. Izvjesnu štetu osjećamo i danas.”
Kad je Zid konačno srušen, a Julia Franck shvatila da će ljudi zaboraviti što znače granice, odvojenost i oštećenost iz onoga vremena, pomislila je da bi mogla napisati knjigu o tome. “Tih su godina svi u Njemačkoj i izvan Njemačke od Nijemaca očekivali da pišu o ujedinjavanju. Ali kako bi itko mogao pisati o ujedinjenju ako se ne prisjetimo što je odvojenost značila i što još uvijek znači? Nisam htjela pisati o nostalgičnim istočnim ili zapadnim identitetima, nego o šteti koju su ljudi nanijeli jedni drugima, ugrađenom nepovjerenju i odbacivanju bilo kakve hladnoratovske separacije ili odvojenosti nakon rata, kao i njenog utjecaja na ljude, njihovu osobnost i prilike. Ti ljudi, a među njima i ja, jednostavno nisu imali sreće da se rode u pravo vrijeme na pravome mjestu”, smatra autorica romana.
Roman zapravo opisuje iskustva izbjeglica diljem svijeta čak i danas, ali neke su stvari u njemu tipično njemačke, poput dijelova koji govore o birokraciji, kako objašnjava Julia Franck: “Nijemci su ludi za birokracijom, sve u vezi s bilo kakvim odlukama u našim životima rješava se formalno i vrlo strogo. Dočarat ću vam to našim prometnim sustavom. Ako kao pješak ili biciklist ne stanete na crveno svjetlo, nego samo prijeđete cestu zato što je prazna, drugi pješak ili biciklist vikat će na vas da ste idiot. Sasvim sigurno. Ljudi vas promatraju i osuđuju vaše ponašanje u javnom prometu čak i kad nikomu ne činite ništa loše. Kad sam bila trudna, prešla sam cestu kad je bilo crveno na semaforu i policajac iz automobila zaustavio me na idućem uglu. Morala sam platiti 250 eura kazne, a prije 15 godina to je iznosilo četvrtinu mog mjesečnog dohotka.”
Iako ni jedan od likova u romanu “Zapad” nije stvaran, svaki ima osobine koje autorica jako dobro poznaje iz vlastitog iskustva ili iz iskustva ljudi koje poznaje, a bili su izbjeglice kao i ona: “Naravno da je u tim kampovima stopa suicida bila visoka, naravno da su postojali špijuni, naravno da je bilo ljudi koji su bili hospitalizirani zbog neugodnih iskustava sa sustanarima pa su zbog toga imali problema kako da osmisle vlastiti novi život, kao lik iz romana Hans. Dok sam stvarala lik Johna Birda, agenta CIA-e, razgovarala sam mnogo s prijateljem čiji je otac radio za nekadašnju istočnonjemačku tajnu službu Stasi (Staatssicherheit, Državna sigurnost). Ti su ljudi u kampovima živjeli vrlo izolirano, čak i kad su bili u braku – nisu imali nikoga s kim bi popričali ili se zbližili, nikoga s kim su mogli podijeliti misli i osjećaje. Ljudi koji su radili za tajnu službu apsolutno su sve trebali držati u najstrožoj tajnosti, kao pravi profesionalci. Ali, naravno, ni oni nisu roboti, osjećali su sažaljenje i bijes, suosjećanje i depresiju, i moć i nemoć, i ponos i sram.” Julia Franck, čija je obitelj bila među tisućama onih koji su pobjegli s istoka zemlje, zbog toga se osjećala posramljeno. Dijelom jer dolazi iz Istočne Europe, a dijelom jer nema kuću, nema normalne roditelje, naslijeđe, normalnu odjeću - jer nema normalan život.
Izbjeglice su u tim kampovima ostajale od jednog tjedna do dvije godine. “Vrijeme boravka zaista je ovisilo o mnogočemu, o tome koliko izbjeglice surađuju s vlastima, o tome koliko su informacije koje mogu pružiti zanimljive zapadnim tajnim službama, kao i o razlozima zbog kojih žele otići s istoka. Ako su posrijedi bili politički razlozi ili ako bi izbjegla osoba imala veza s opozicijom, informacija koju bi takva osoba mogla pružiti bila bi jako zanimljiva. Duljina boravka u kampu također je ovisila o tome bi li izbjeglice pronašle posao, stan i slično. Ljudi koji su u kamp došli sami i nisu bili osumnjičeni iz političkih razloga, a mogli su živjeti kod prijatelja ili rođaka na zapadu – uz obavezna ispitivanja i bezbrojne razgovore – mogli su otići tjedan-dva nakon dolaska u kamp. Moja majka i nas četiri sestre ostale smo devet mjeseci”, prisjetila se književnica. Objasnila je i zašto je njezina majka, kazališna glumica Anna Katharina Franck, odlučila otići na zapad: osjećala se kao u zatvoru u tadašnjoj Demokratskoj Republici Njemačkoj, pod represijom tajne službe koja ju je neprestano promatrala i nebrojeno puta pokušala nagovoriti da radi za njih.
“Nije htjela da joj djeca odrastaju u takvoj zemlji, da dobiju obrazovanje ograničeno roditeljskim članstvom u partiji ili time u kojoj im mjeri roditelji surađuju sa Stasijem. Njezina mlađa sestra pobjegla je još 1970., kao i puno njezinih prijatelja, umjetnika i kazalištaraca koji su pobjegli iz DDR-a ranih 70-ih. Stasi je dolazio iznova i iznova, pokušavajući ispitati moju majku o njezinim prijateljima, njihovu prijateljstvu, mišljenjima, uvjerenjima, vezama... Majka nije htjela razgovarati s njima, izgubila je posao, susjedi i prijatelji su nas špijunirali. Osjećala je da mora donijeti neku odluku. Nije htjela ostati”, objasnila je Julia Franck koja, nakon nekoliko godina koje je provela u inozemstvu, stalno živi u Berlinu.
Prvih godina nakon što je završila školu nije si mogla priuštiti da živi bilo gdje drugdje. Imala je posao, stanarina je bila mala, studiranje je bilo besplatno, svi su njezini prijatelji, i neki rođaci, bili u Berlinu.
“Ostala sam u Berlinu jer mi se sviđaju njegove stalne promjene. Mislim da se nijedan drugi europski grad nije toliko promijenio nakon pada Zida. A najviše mi se sviđa to što Berlin nije samo njemački, nego je postao međunarodni grad. Po jezicima, stanovnicima, hrani i kulturi. Njegovi ljudi, atmosfera, čak i arhitektura i promet, stalno se mijenjaju. Gotovo da imate osjećaj kako ste otkrili novi dio svoga starog kvarta kad se vratite s nekog putovanja. Iako neki ljudi, koji su nekoć također bili turisti ili došljaci, u Berlinu o današnjim turistima ili došljacima govore jako loše, da im kvare kulturu i ometaju njihov život, ti su došljaci pomogli oblikovati berlinsku liberalnu atmosferu, uvjerena je autorica romana.
Književnica, rođena u Istočnoj Njemačkoj, osvrnula se i na kancelarku Angelu Merkel, koja također potječe iz DDR-a i koju sve češće zovu “novom čeličnom lady” (u analogiji s nekadašnjom britanskom premijerkom Margaret Thatcher). Julia Franck smatra da je dobro imati tako inteligentnu, nenarcisoidnu kancelarku s istoka, kakvom smatra Angelu Merkel.
“Iako nisam kršćanka, mislim da su odgoj i odrastanje u kršćanskoj obitelji posebno utjecali na njezino obrazovanje i osobnost. Kršćanstvo u Istočnoj Njemačkoj uvijek je značilo da ljudi odgojeni u tom duhu paze na humanost i odbacuju funkciju robota u diktaturi. Po mojemu mišljenju, Angela Merkel nema puno zajedničkog sa 'željeznom lady', iako ju tako zovu. Vodi zemlju i njenu politiku, ali na dobar i inteligentno ženski način. Imamo mir i naša je ekonomija stabilizirana, ne tražimo tuđu zemlju ni bogatstvo, Angela Merkel pokušava kompromisima izbjeći izazivanje agresije. Njoj je, kao kršćanki u sekularnoj državi, iskreno stalo do tolerancije, ali jednako tako pokušava uključiti islam u njemačko suvremeno društvo. To ne izaziva asocijacije na ništa 'željezno'. Naravno, mora donositi razne odluke i ne vole ju uvijek svi, niti je to moguće. Njezin rad za narod i vođenje države jako je težak posao. Ne poznajem mnogo ljudi koji imaju snagu i sposobnost za to”, kaže Julia Franck.
Danas Njemačka ima problema s drugom vrstom izbjeglica, iz mnogih zemalja, uglavnom s Bliskog istoka i iz istočne Europe. Julia Franck kaže da, zbog vrlo niske stope nataliteta Nijemaca, Njemačka treba s dobrodošlicom dočekati puno više ljudi iz drugih zemalja.
“Naravno, naša politika treba paziti na to koliko je ljudi iz koje zemlje, žele li oni doista živjeti u Njemačkoj, učiti njemački jezik, slati djecu u njemačke škole, živjeti ovdje – kao i na to s kakvim će očekivanjima i vještinama dolaziti još mnogi drugi. S druge strane, Njemačka na pametan način uključuje došljake u naš obrazovni sustav. Primjerice, u Berlinu mnoge javne gimnazije imaju takozvane satove dobrodošlice. Djeca iz Sirije ili istočne Europe uče njemački jezik i druge predmete, a nakon nekoliko mjeseci njihov je njemački toliko tečan da se uključuju u regularne školske razrede”, kaže Julia Franck.
Navela je još jedan primjer: “Caritas Katoličke crkve zajedno sa židovskom zajednicom u Berlinu, kao i nereligijski susjedi iz raznih zemalja, stvorili su u berlinskoj četvrti Mitte mali izbjeglički kamp – što je prvi korak prema gradnji bolnice u tom naselju. Izbjeglice iz Rusije, Sirije i drugih zemalja dobiju hranu, odjeću, satove njemačkog jezika, pomoć u ispunjavanju dokumenata i formulara, liječničku pomoć, pomoć u nabavi knjiga, obrazovanju, vrtić za djecu. To je humana pomoć, koja nema veze s religijom. To je građanska pomoć – neovisna o vladi. Takvi projekti pripadaju Berlinu, Njemačkoj i njemačkom narodu.”
Julia Franck smatra da je najveći izazov za Njemačku razumjeti kako preživjeti kao kultura i jezik u miru, razvijati svoje kulturne i ljudske mogućnosti, svoju ekonomsku strukturu, primjenjujući znanje. Na kraju razgovora za Nacional dodala je kako je uvjerena da Njemačka mora artikulirati puno bolji obrazovni sustav, koji će biti dostupan svim njenim stanovnicima, bez obzira na imovinsko stanje.
-
Snažan roman o sudbini izbjeglica
Noćni ormarić glavnog urednika
Roman najvažnije suvremene njemačke autorice Julije Franck govori o ljubavi, izbjeglištvu, o odnosu prema drugima i o Berlinu sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća. Julia Franck u Zapadu opisuje sve čežnje, nade, strahove i probleme mlade žene s dvoje male djece koja suočena s represijom u domovini mora pobjeći na drugu stranu i pokušati potražiti neki bolji, slobodniji život.
Julia Fra
Slične knjige
