Zanat ubijanja
Special cijena
3,58 €
Redovna cijena
3,98 €
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Boris Perić
-
Broj stranica: 288
-
Datum izdanja: rujan 2007.
-
ISBN: 978-953266030-2
-
Naslov izvornika: Das Handwerks des Tötens
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 410 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 3,98 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Zanat ubijanja jedna je od onih knjiga koje smo dugo očekivali. Roman koji progovara o našoj nedavnoj prošlosti, našemu mentalitetu, ratovima i ljubavima jasnije, preciznije, bolnije i tužnije negoli je to uspjelo nama samima. Norbert Gstrein u Zanatu ubijanja pripovijeda priču o njemačkom novinaru koji pogiba na Kosovu nakon što je obišao sva ratišta bivše Jugoslavije. Fascinirani ratom i hrabrošću svoga kolege, dvojica mladih novinara pokušavaju rekonstruirati njegov život i napisati roman o njemu, no istraživanje ih vodi do tajni koje se nisu nadali otkriti, do ratnih zločinaca i njihovih žrtava, a sve je protkano napetom ljubavnom pričom koja se vrti oko prelijepe Helene, kćeri hrvatskih gastarbajtera.
Zanat ubijanja zasijeca duboko u rane, pročišćava i tjera na razmišljanje, i to ne samo nas koji smo izravni sudionici ovog romana, već i sve zapadnjake. Gstrein je ovim romanom otvorio jednu od većih polemika u suvremenoj njemačkoj književnosti pitanjem tko ima pravo ispripovjediti nečiju priču i gdje su granice između fikcije i stvarnosti.
Sa Zanatom ubijanja Norbert Gstrein konačno se potvrdio kao vodeći pripovjedač ne samo njemačke nego i europske književnosti. Ovo je dubok i beskompromisan pogled u samo srce našeg vlastitog, još uvijek jedva rasvijetljenog mraka.
Richard Kämmerlings, Frankfurter Allgemeine Zeitung
Još nitko nije otkrio više građanski, miru naklonjeniji jezik kojim bi opisao ratovanje... Konačno jedan autor koji je takve građe da može preuzeti loptu od Brocha i Kafke, Musila i Thomasa Manna i elegantno je dodati u 21. stoljeće.
Tilman Krause, Die Welt
Sa Zanatom ubijanja rat u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji na velika je vrata ušao u suvremenu njemačku književnost. Gstrein ga prikazuje kao veliko moralno i egzistencijalno iskušenje, dramu koja u svoj vrtlog povlači i neke sasvim druge i udaljene ljude.
Nenad Popović, Feral Tribune
Iako Norbert Gstrein za našu prošlost ne može učiniti ništa ili gotovo ništa, s našom budućnošću može sve. Čekamo na njegove nove knjige. Ja ih očekujem.
Jorge Semprun
18.9.2003.
Treći uvid
Matica Hrvatska, Vijenac, Gojko Borić, 18.09.2003.
Norbert Gstrein, Das Handwerk des Tötens (Zanat ubijanja), Suhrkamp, Frankfurt, 2003. Zašto jednostavno kad možemo komplicirano, njemačka je izreka za nekoga tko naginje zamršenu govorenju kako bi postigao učinak dubokoumnosti, a da to u biti nije tako. To bi bila glavna zamjerka romanu austrijskoga književnika Norberta Gstreina Das Handwerk des Tötens (Zanat ubijanja), naklada Suhrkamp, Frankfurt, 2003, čija se radnja uglavnom zbiva u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata i u Njemačkoj, a jedan od glavnih likova u romanu je Hrvatica Helena, emocionalno povezana s dvojicom dominantnih junaka te vrlo vješto napisane proze. Ovom romanu ne bih dao tako pozitivnu ocjenu zbog političkih stavova autora kao što mu je dao Nenad Popović u kraćoj recenziji u »Feral Tribuneu« od 28. lipnja. Očito je austrijski pisac politički blizak hrvatskom nakladniku, no o tome poslije. Gstrein je nedvojbeno vrlo vješt pisac. Svoj roman Zanat ubijanja vrlo je spretno konstruirao, tako da se od početka mora pažljivo čitati, a tek na kraju romana dobivamo konačan uvid u njegov smisao, ali ni u to nismo posve sigurni. Riječ je o četvero glavnih junaka, novinaru Christianu Allmayeru, koji gubi život pod nerazjašnjenim okolnostima negdje na granici Kosova i Srbije, njegovu kolegi Paulu, koji želi saznati što se tu dogodilo i čak namjerava napisati roman o tom slučaju, Paulovoj supruzi Heleni (pripadnica je druge gastarbajterske generacije u Njemačkoj) i sveznajućem ich-pripovjedaču koji bi mogao biti sam autor Gstrein, a koji u romanu nije otkrio ni jednu svoju životnu tajnu. On o svima daje ocjene, sve zna, dok ostali njega uopće ne analiziraju. Nijemci takve podrugljivo nazivaju Gottvater, Bog otac, osobu koja je prisvojila autoritet kakav joj ne pripada. Zadivljujuća nedorečenost U romanu se nastoje objasniti odnosi između novinara, posebice stranih, i rata u bivšoj Jugoslaviji. Je li rat uopće moguće shvatiti? Koliko rat mijenja ljude koji u njemu sudjeluju, ali i one koji ga promatraju sa strane kao novinari (pisci)? Je li moguća potpuna objektivnost? Koliko rat fascinira novinarske izvjestitelje da i oni postaju dio njega? Koliko je rat u Hrvatskoj izbacio na površinu negativne strane njezine prošlosti, konkretno one iz Drugog svjetskog rata? Odgovor na ta pitanja Gstrein je dao većinom u pretpostavkama i nagovještajima, ali to je njegova književna metoda. Njega strašno zadivljuje nedorečenost. Unatoč tome radnja romana ima stvarnu pozadinu. Ubijeni novinar Allmayer zaista je postojao, a zvao se Gabriel Grüner. Sunarodnjak je Gstreina, dapače s njim je polazio novinarsku školu u Hamburgu. Grüner je kao reporter tjednika »Stern« poginuo 13. lipnja 1999. na Kosovu. Gstrein mu posvećuje roman s napomenom kako »...malo zna o njegovu životu i smrti, a da bi o tome mogao pisati« i onda naveliko piše o tome tako da nam taj Grüner (Allmayer) na kraju ne ispada simpatičan. Baš obratno: pri slušanju jedne kasetofonske vrpce stječemo dojam da je Allmayer (Grüner) ubio jednoga srpskog zarobljenika kako bi osjetio što znači ubiti. Ali ni u to nismo potpuno sigurni jer vrpca naglo prestaje tamo gdje bismo mogli dobiti konačnu potvrdu. I to je Gstreinova metoda pričanja. »Spiegelova« kritičarka Barbara Supp spočitava Gstreinu što je previše očito uzeo tragičnu sudbinu svoga novinarskog kolege Grünera za svog fiktivnog junaka u romanu, pa navodi da je Grünerova udovica nazvala takav način iskorištavanja činjenica »obračunom bez pijeteta s mrtvacem« (»Spiegel«, br. 31, 2003). Gstreinova uporaba mrtvoga kolege govori o njegovu moralu, ali ne i o njegovoj vještini pisanja, koja je na velikoj visini. Grünerova udovica neće ga tužiti, jer veli da bi to išlo na ruku autoru »koji stalno žudi za svraćanjem pozornosti na sebe«. Zna se da narcisoidnost nije strana književnicima. Demantiranje vlastitih namjera U distanciranju od stvarnog, od smrti novinara Allmayera, Gstrein ide tako daleko da stavlja u usta jednom od svojih junaka riječi kako »jedan ubijeni nije dovoljan za roman«, a onda to pretvara u središte svoga romana. To neprekidno demantiranje vlastitih namjera svojevrsno je mistificiranje cijele radnje romana, ne bez književne vrijednosti, dapače, ali na kraju čitanja ipak se doima dvojbeno. Jer se pitamo: čemu to? No čitatelj je poradi toga prisiljen na veću pozornost pri traženju povezanosti između junakâ romana i sredine u kojoj djeluju. To dvostruko ili čak trostruko distanciranje autora od neposredne veze s uzročnostima romana jedna je od važnijih kakvoća te proze. Iznimku čini samo ich-pripovjedač, koji sve zna o ostalima, a oni o njemu gotovo ništa, koji sva zbivanja shvaća tobože pravilno i sve karaktere ocjenjuje navodno nepogrešivo. Pravi neki Übermensch (nadčovjek) koji nam sugerira autorstvo. Smatramo da je to jedna od slabijih strana romana. Za razliku od »Spiegela« konzervativni »Frankfurter Allgemeine Zeitung« vrlo je pohvalno pisao o Gstreineovu romanu, nalazeći neka autorova rješenja genijalnima (Richard Jämmerlings u FAZ-u od 2. kolovoza). Primjerice, boravak novinara Paula, Helene i ich-pripovjedača (autora) u Hrvatskoj, kojom prilikom svaki od njih uspostavlja vezu s drugima i na taj način otkriva sebe, dok ubijeni Allmayer biva potisnut u drugi plan. Helena se udaljava od Paula i emocionalno (ali ne previše) približava pripovjedaču. Paul se otkriva kao nesimpatični monoman koji putem »slučaja Allmayer« želi postati poznati novinar, dok je u biti površnjaković i neznalica. Helena je fatalna žena, ali više nesvjesno, bez namjere da to konkretno iskoristi. Pripovjedač uživa u ulozi posrednika između svih, no ne znamo koji mu je konačni cilj. Iz toga možemo zaključiti da su glavni junaci romana odveć zaokupljeni sa sobom, a da bi mogli imati vremena i snage da temeljitije upoznaju zbilju zemlje koju posjećuju. Ako je namjera autora da nam sugerira misao kako stranci ne mogu shvatiti stvarnost rata u stranoj zemlji, onda je uspio. Obnovljeni stereotipi Naime, ovaj roman je i izrazito politički. Norbert Gstrein nije Peter Handke, koji se osramotio kao propagandist Miloševićeva režima (ali su mu glavni sufleri bili navodno protivnici Vožda), no i on preko svojih junaka ponavlja stereotipe o ratnoj Hrvatskoj koje su po Zapadu širili rigidni lijevi prijatelji propale Jugoslavije. Tako se govori o hrvatskom grbu pod kojim su u Drugom svjetskom ratu počinjeni zločini, o zlu izreke Bog i Hrvati (svi je citiraju izbjegavajući te Starčevićeve riječi izgovoriti do kraja: »U Hrvatskoj će vladati samo Bog i Hrvati«), o crnokošuljašima iz HOP-a (kao da nisu bili marginalni), o ustaškim zločinima (kao da ih nisu omogućili Hitlerovi Nijemci) itd., itd. Helena se tuži na Allmayera riječima: »Što sam mu napravila da sebi dopušta prikazati me kriminalkom samo zato što nemam neke druge roditelje«, a Helenini roditelji su Hrvati. Ponavlja se glupost da je Jugoslavija »tako lijepa zemlja s tako nerazumnim ljudima«, kao i da Njemačka nije lijepa pa su Nijemci ipak smaknuli oko šest milijuna Židova. Perpetuira se tvrdnja da je u Jasenovcu »prije ubijeno nekoliko stotina tisuća nego nekoliko desetaka tisuća, uglavnom Srba«. Autor s priličnom dozom podcjenjivanja piše o izražavanju domoljublja u Hrvata (možda kičerski, ali iskreno), o stranim putopiscima koji dolaze na ratna poprišta, a da ne znaju ni riječi hrvatski, pa i sam pravi pogrešku kad piše na izvornom hrvatskom: »Koja budala je bucala« (namjesto pucala), i to dva puta. No ipak Paul (inače površnjaković) zaključuje: ako su svi krivi, onda nitko nije kriv. Zna se da su zapadni novinari pravilno dijelili krivnju za rat između Hrvata i Srba fifty-fifty, što je bilo protivno elementarnoj istini o zločinima i žrtvama. Pogođeno ozračje Inače opisi hrvatskih krajolika, gradova i sela, autoru su izvanredno uspjeli. Kritičar »Frankfurtera« drži da su ga možda podsjećali na njegovu tirolsku postojbinu. Također je izvrsno pogođeno ratno ozračje u Hrvatskoj, situacije s jedne strane pune napetosti i neizvjesnosti, a s druge potpuno opuštene kao u Zagrebu, koji rat uglavnom nije osjetio. Vidi se da je autor posjećivao bukolički jug Hrvatske i bogatstva njezine sjeverne ravnice. Točno ocrtava karaktere iznakažene ratom. Nedvojbeno je jedan od najupućenijih posjetitelja Hrvatske, ali, kako piše, kritičar »Frankfurtera« Richard Kämmerlings, ni Gstrein nije mogao odgovoriti na pitanje »...kako su desetoljetni susjedi odjednom mogli postati ubojice i silovatelji«. A zašto ne kad su bili prisiljeni živjeti u zajedničkoj tamnici u kojima su jedni bili kažnjenici, a drugi čuvari. Na pitanje da li bi ovaj roman Norberta Gstreina trebali prevesti na hrvatski, možemo odgovoriti potvrdno. Neka se vidi kako nas vidi jedan perspektivan romanopisac književnosti njemačkoga govornog područja, posebice zbog toga što je Austrijanac, a on i njegovi zemljaci misle da su bolji poznavatelji jugoistočne Europe, da ne kažem Balkana, nego Nijemci, što je samo uvjetno točno. Gojko Borić
10.10.2007.
Razgovor s Norbertom Gstreinom
Booksa.hr, Miljenka Buljević, 10.10.2007.
Autor kontroverzne, medijski napadane i hvaljene knjige 'Zanat ubijanja' govori o pogrešnim interpretacijama i ratu na Balkanu. Roman Zanat ubijanja Norberta Gstreina koji je kod nas vrlo nedavno objavila Fraktura podigao je dosta prašine, kako u Njemačkoj, tako i kod nas. Kako je rekao Boris Perić, prevoditelj knjige, radi se o zanatski vrlo dobroj prozi koja udovoljava svim zahtjevima hrvatskog romana od početka rata naovamo. Gstrein iz svoje hamburške perspektive promatra naš rat ili točnije – opisuje opserviranje opservatora koji opservira pisanje o nama. Ovo dvostruko promatranje i u potpunosti drugačija promatračka pozicija nešto su novo za nas. „Ako želimo da se o našem ratu govori, a želimo,“ rekao je Perić, „dobili smo knjigu i to je velika stvar.“ U razgovoru u Booksi Gstrein je govorio o nesporazumima koji su nastali zbog pogrešnih interpretacija i iščitavanja knjige Zanat ubijanja. Engleske godine priča su o ratu, egzilu i književnom falsifikatu. Zanat ubijanja problematizira pravo na pripovijedanje priče, a napisali ste i esej 'Kome pripada priča'. Zbog čega ste zaokupljeni temom vjerodostojnosti, povijesti kao skupa falsifikata? Za mene je bit pripovijedanja vjerodostojnost. Bitno mi je da kod pripovijedanja imam pripovjedače koji preispituju stvarnost, koji su skeptici, a ne nekog sveznajućeg pripovjedača. Kod pisanja vrlo mi je bitna etičnost. U modernoj književnosti, najbolji primjer takvog pripovijedanja bio bi Nabokov koji ima nadasve nevjerodostojne pripovjedače. Na taj se način stvara jedna fiktivna stvarnost. Tko ima pravo ispričati priču? Upravo to je pitanje i potakla vaša knjiga. U Njemačkoj se razvila žestoka rasprava na ovu temu. Istina je da sam imao prijatelja iz studentskih dana iz Innsbrücka koji je poginuo na Kosovu. Postavilo se pitanje imam li ja pravo posvojiti njegovu priču, njegovu istinu i od toga napraviti roman? Ono što ja mogu reći jest da je upravo to tematika moje knjige. Upravo se moji likovi preispituju imaju li pravo na tako nešto. Da su kritičari pažljivije čitali shvatili bi da su to i moje dvojbe, da se ja preispitujem, da se i ja pitam koliko je to etično. Čitava ta rasprava u Njemačkoj nije bila baš zanimljiva. Umjesto da zauzmu stav o tome 'tko na što ima pravo' kritičari su raspredali o tome tko se krije iza kojeg lika. Krije li se iza jednog mog lika Handke ili netko drugi. Moj zaključak bio je da se ne može pisati o ratu na način kako su to radili novinari. Stvorio sam vrlo antipatične likove zbog kojih se sad možemo složiti da se vrlo loše piše o ratu, no, to ne znači da se o njemu ne bi trebalo pisati. Prije rata u Hrvatskoj postojale su neke slike iz povijesti, slike fašista i antifašista, zbog kojih je, mislim, i došlo do nesporazuma. Smatralo se da je to što se događalo paralela događanjima od '41 do '45. Zanat ubijanja govori o nedavnoj prošlosti na Balkanu. Kako ste se vi kao Austrijanac odlučili pisati o tome? Je li postojao kakav strah? Strah uvijek postoji i razmišljanje o tome kako to ne smijem raditi. Puno mi je teže bilo pisati ovu knjigu od Engleskih godina koja govori o 2. svjetskom ratu prema kojem postoji određena distanca. Što se tiče Balkana, ta perspektiva još ne postoji. No, bilo mi je bitno naglasiti da se o tome treba što više čitati, slušati i iščitavati ne bi li se pronašla srž svega. S druge strane, vjerujem da tema sama traži autora. Kroz 2000. i 2001. dosta sam boravio u Hrvatskoj i mogao bih reći, na neki poetičan način, da me priroda inspirirala da tu prazninu, taj dalmatinski krš, pokušam nekako 'ispuniti'. Knjiga vrvi od detalja iz rata, toponima, hrvatskih intelektualaca i njihovih knjiga. Koliko i kako ste se pripremali za pisanje? Moram priznati da iza svih tih toponima i znanja stoji i veliko neznanje. Služio sam se nekim općim činjenicama i nadam se da sam uspio stvoriti jedan vjerodostojni svijet. 'Die Welt' vas je na neki način usporedio s Mannom i Kafkom. Koliko se prepoznajete u toj usporedbi i koliko su vam ta dva pisca bitna? Nisam se puno bavio njemačkom književnošću, čitao sam ih kao mlađi. Mene više zanima Faulkner koji je pisao protiv ideje vremena kao nečeg linearnog. Za njega je vrijeme postojalo na nekoliko razina, odvijalo se paralelno. Više sam čitao Krležu od Thomasa Manna i smatram da je bolji. Što čitate danas? Nađu li se kakve zabavne knjige, krimići, komedije,...? Da, naravno. Nekad prije čitao sam sve što mi je došlo pod ruku, ali to je bilo onda kad sam vjerovao da ću beskrajno dugo živjeti. Danas sam izbirljiv. Austrijanac ste koji živi i radi u Njemačkoj. Osjećate li se ponekad kao gastarbeiter? Biti gastarbeiter nešto je vrlo lijepo – izbjegavate uloge koje imate u domovini zbog svog porijekla, gdje ljudi o vama misle da ste taj i taj zbog tog i tog. Ja sam si sam dao svoju ulogu. Miljenka BuljevićNorbert Gstrein rođen je 1961. u Milsu (Tirol), trenutno živi u Hamburgu i Londonu. Studirao je matematiku, a doktorirao s temom iz filozofije jezika. Proslavio se već prvim djelom, pripovijetkom Jedan (1988), hvaljenom zbog teme i načina pisanja u kojem se neprestano izmjenjuju perspektive. Isti je stil brusio u sljedećim djelima, romanu Registar, noveli O2 i reportaži Trgovinski savjet, u kojima čitatelju pruža bezbroj interpretacija i podataka, ali nikada 'pravu istinu'. Slijede romani Engleske godine (1999) i Autoportret s mrtvacem (2002), te najnoviji Zanat ubijanja (2003) koji govori o ratu na Balkanu, te esej Kome pripada priča (2004) Primio je među ostalima književnu nagradu Berlina, nagradu Alfred Döblin, književnu nagradu zaklade Konrad Adenauer, nagradu Uwe Johnson i nagradu Franz Nabl grada Graza.
12.10.2007.
Pisanje o ratu uvijek je problematično
Moderna vremena, Boris Perić, 12.10.2007.
Tko si želi jako olakšati stvar, tvrdit će, dok piše o ratovima i zločinima koji su u njima počinjeni, da je blizak žrtvama, da žali zajedno sa žrtvama, i sliniti nad njihovom sudbinom, kako sam napisao na jednom mjestu. Ali to još uvijek nije literarna kategorija. Ovo može zvučati hladno ili cinično, ali literarno je daleko vrednije kad se izvještava s distance. Ponekad je ta distanca naprosto pitanje poštovanja spram žrtava. Njemačko-austrijski pisac Norbert Gstrein (Mils u Tirolu, 1961) hrvatskoj publici nije nepoznato ime. Nakon romana “Engleske godine”, objavljenog u prijevodu 2005, Gstrein je u srijedu u Zagrebu promovirao hrvatski prijevod romana “Zanat ubijanja”, što ga je dio domaćih medija smjesta proglasio “kontroverznim”, jer mu se radnja, napeta priča o literarnom istraživanju života i smrti austrijskog ratnog izvjestitelja Christiana Allmayera, velikim dijelom odvija u Hrvatskoj, u doba Domovinskog rata i prvih godina poraća, tematizirajući na izrazito kritičan način hrvatsku ratnu i poratnu zbilju. Objavljivanje romana, kojem se, prema uvriježenom hrvatskom stereotipu, predbacuje “izjednačavanje agresora i žrtve”, poklopilo se k tome s valom razočaranja i gnjeva što ga je u domaćoj javnosti izazvala nedavna blaga presuda Haškog suda “vukovarskoj trojci”, što “Zanatu ubijanja” svakako daje dodatnu notu aktualnosti. Kako ste uopće odlučili pisati roman o ratu na prostorima bivše Jugoslavije? Postoje dva razloga. S jedne strane, moj dobar prijatelj Gabriel Grüner, novinar tjednika “Stern”, koji je izvještavao s tih ratišta, poginuo je 1999. na Kosovu. Tu sam se i ja usredotočio na rat u bivšoj Jugoslaviji. 1991. živio sam u Grazu, informirajući se o ratu iz medija, kao da se vodi negdje daleko, recimo, u Africi. Takav rat, mislilo se tada, ne može se voditi u Europi. Smrt prijatelja, međutim, izravno me pogodila. To, naravno, nije razlog da se napiše knjiga, prije bih rekao da je to razlog da se o toj temi ne piše, ali ja sam 2000/2001. dosta putovao po Hrvatskoj i BiH i ti su me poratni krajolici naveli da se ipak posvetim pisanju. Allmayerova tragedija započinje u Istočnoj Slavoniji, a kulminira na Kosovu. Doživljavate li okvir svoje priče kao jedan ili ipak više separatnih ratnih sukoba? Posrijedi je priča u kojoj se miješaju realni i fiktivni podaci. Novinarski radovi na kojima se ona temelji protežu se kroz razdoblje od 1991. do 1999. U tom kontekstu nije važno je li bio jedan rat ili više njih. Možemo, naravno reći da je postojao jedan glavni agresor, koji je odgovoran za sve te sukobe, pa se može govoriti o jednom ratu. Postoje, naravno i razlozi da se govori o više njih. U jednoj recenziji glavna tema “Zanat ubijanja” označena je kao “neuspjeh ratnog romana”. Vaš roman ipak je uspio... Ta konstatacija je točna, to više što se radi o paradoksalnom pothvatu. Paradoksalnom utoliko što bi se moglo reći da uspješno pisanje o ratu ne može ni postojati, tako da roman tematizira vlastiti neuspjeh. Tematiziranje neuspjeha, može, međutim biti i uspjeh pisanja, iako je pisanje o ratu uvijek problematično. Strukturalno gledano, vaš pripovjedač promatra svog znanca kako pokušava napisati roman o “promatraču” Allmayeru. Nameće se pomisao da u tematiziranju rata ima nečeg izrazito voajerskog... To se odvija na dvije razine. S jedne strane tu su, naravno, sami voajeri, koji promatraju rat, ali postoji i jedan promatrač koji promatra njih i stavlja u pitanje njihovu katkada realističku, katkada senzacionalističku djelatnost. Negiranjem svih pokušaja pisanja o ratu, što ih poduzimaju moji likovi, bilo to s fiktivnih ili nefiktivnih pozicija, zaokružuje se jedno prazno mjesto, koje bi možda moglo biti ono najzanimljivije u čitavoj priči. Pomalo sarkastično opisujete likove koji se spram rata odnose patetično... Tko si želi jako olakšati stvar, tvrdit će, dok piše o ratovima i zločinima koji su u njima počinjeni, da je blizak žrtvama, da žali zajedno sa žrtvama, i sliniti nad njihovom sudbinom, kako sam napisao na jednom mjestu. Ali to još uvijek nije literarna kategorija. Ovo može zvučati hladno ili cinično, ali literarno je daleko vrednije kad se izvještava s distance. Ponekad je ta distanca naprosto pitanje poštovanja spram žrtava. U romanu sam se, primjerice, bavio pogledom kamere, u kojem uvijek ima nešto opsceno, tako da ćete prije pisati o kameri negoli o gomilama leševa i na taj način se diskretno udaljiti nekoliko koraka od njih, jer tu ta tobožnja blizina i prisnost znaju biti veoma upitni. “Zanat ubijanja” čita se i kao kritika ratnog izvještavanja, što opet, premda je vaš pristup bitno drukčiji, prilično podsjeća na Petera Handkea... Polazište mog romana je neslaganje s tom marcijalnom gestom ratnih reportera. Kako više ne vjerujemo da bi vojnici mogli biti heroji, danas će tu ulogu radu preuzeti novinari. To polazište uvelike se poklapa s onim Handkeovim. Njegov je problem, međutim, činjenica da je u svojoj legitimnoj kritici novinarstva otišao predaleko, negirajući stvari koje se ne mogu negirati. Kad idete preko polja punog leševa, vi ne možete gledati u zrak, već se morate zanimati za činjenice. Kod Handkea to ima veze i s njegovom poetikom, koje je doduše legitimna, ali kod konfliktnih tema postaje problematična. Za njega kao da svijet još ne postoji, pa ga on, kao stvoritelj, mora tek uspostaviti, što je dobro za pričanje bajki, ali ne i za činjenice koje se mogu provjeriti. Drugi Handkeov problem je činjenica da se rado okružuje lažnim prijateljima i slijepo vjeruje ljudima za koje se, primjerice, zna da su bili zagriženi nacionalisti. Kako zapravo gledate na presudu Haškog suda odgovornima za zločine u Vukovaru 1991? O tome sam se informirao tek u Hrvatskoj. Ne poznajem detaljno činjenično stanje, ali mislim da su te kazne, blago rečeno, veoma male s obzirom na stotine ljudskih života. Tome valja pribrojati da je Vukovar, što također znam, u posljednjem ratu odigrao važnu simboličku ulogu, pa se ta vjerojatno pogrešna presuda, bar što se tiče dužine zatvorskih kazni, također može doživjeti kao nešto simboličko, što bi u zemlji moglo osnažiti pogrešne snage, koje će ponovno stati uz nešto uz što inače ne bi stale. Naslov romana – “Zanat ubijanja” - kao da je osmišljen u ozračju poznate teze o banalnosti zla. Koliko je ubijanje za vas banalno? Jedno od središnjih pitanja u romanu novinar Allmayer postavlja jednom hrvatskom “gospodaru rata”: Kakav je osjećaj ubiti čovjeka? Srećom, ja ne znam kakav je to osjećaj, većina ljudi ne zna, a u romanu se novinaru umjesto odgovora sugerira da pokuša sam. S jedne strane ubijanje je veoma banalno. S druge, zanatom ga je učinila i činjenica da se taj rat nije vodio poput američkih, iz daljine, nalik na kompjutersku igru. Tu su ljudi ubijani iz najizravnije blizine, doslovce golim rukama, recimo u logorima. ( U skraćenom izdanju razgovor je prvotno objavljen u Jutarnjem listu ) Boris Perić
16.10.2007.
Dobro je imati odmak od rigidnih očekivanja
Dnevni kulturni info, (G.D.), 16.10.2007.
Svaki rat sa sobom nosi i svoje romane. Tako su Prvi svjetski obilježili, na primjer, «Na zapadu ništa novo» Ericha Marije Remarquea ili «Zbogom, oružje» Ernesta Hemingwaya. On se opet iskazao kada je na red došao Španjolski građanski rat, napisavši «Za kim zvono zvoni», dok je Drugi svjetski inspirirao sve od Guenthera Grassa do Normana Mailera. Nažalost, protekli ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, koji su započeli u Sloveniji 1991., a završili na Kosovu osam godina kasnije, za sada nisu proizveli književnost kojom bi se netko mogao pretjerano ponositi. Zato nije nimalo iznenađujuće, kada su već narodi i narodnosti bivše SFRJ odlučili manje-više ignorirati ovu tematiku, ili, još gore, pristupati joj isključivo propagandistički i usko nacionalno, da se za to interesiraju neki drugi. Ovoga puta riječ je o austrijskom piscu s hamburškom adresom Norbertu Gstreinu, čiji je roman «Zanat ubijanja» nedavno objavila Fraktura. Gstrein je priznati pisac njemačkog govornog područja srednje generacije, koji se hrvatskoj publici predstavio već romanom «Engleske godine», no ovaj put je izazvao poprilično negativne, čak i neprijateljski nastrojene, reakcije pojedinih književnih kritičara. Tako su u jednom dnevniku «Zanat ubijanja» proglasili romanom koji vrijeđa dignitet Domovinskog rata, što za prevoditelja Borisa Perića, inače i samog pisca, pokazuje našu istraumatiziranost proteklim ratom. Bez obzira na moguće zamjerke, koje su možda dijelom opravdane, ali ipak na pogrešan i agresivan način prezentirane, Perić smatra da je vrlo «važno znati kako drugi razmišljaju o našem ratu», što ne znači da nam se to automatski mora i svidjeti. I u Njemačkoj je «Zanat ubijanja» izazvao polemike u kulturnim krugovima, no tamo se nije bavilo zaštitom nacionalnih svetinja, nego time tko ima pravo ispričati određenu priču. Rasprava se vodila oko toga kako je Gstreinov prijatelj iz studentskih dana u Innsbrucku bio ratni reporter za tjednik «Stern», te je poginuo na Kosovu 1999. godine. «Ljudi su se pitali je li u redu da uzmem jednu stvarnu smrt i od nje ispričam jednu fiktivnu priču. Pitanje je bilo, nije li to možda neodgovorno i nepristojno», objašnjava Gstrein. Gstrein je zato roman i posvetio svojem pokojnom prijatelju, Gabrielu Grueneru, a o njemu su u međuvremenu objavljene i još dvije knjige. Gstrein objašnjava kako se «Zanat ubijanja», između ostaloga, bavi baš i pravom na pripovijedanje, a za Gruenera u posveti kaže kako o njegovom životu i smrti zna premalo da bi o tome mogao pričati. Zato «Zanat ubijanja» i jest strukturalno osmišljen kao roman o pisanju romana, u kojem dvojica prijatelja pokojnog reportera pokušavaju ispričati njegovu životnu priču. U svemu tome, za Gstreina ključan je način pripovijedanja. Zato se on odlučio kompleksno konstruirati svoj roman, ubacujući u njega nekoliko ich-pripovjedača a razlog tome jest «da se jednom sveznajućem pripovjedaču, kada je u pitanju beletristika, vjeruje mnogo manje nego pripovjedaču u prvom licu, koji tematizira i svoje neznanje i skepsu. Literarno pisanje, barem kako ga ja razumijem, ima ne samo estetski, nego i etički aspekt. Zato je u pravilu dobro imati odmak od pretjerano rigidnih očekivanja.» Ipak, prava tema ovoga romana, koja se ogleda u svakom njegovom aspektu, od već spomenute strukture, preko same priče, pa sve do dijaloga među likovima, koji ponekad imaju esejistički štih, jest kako uopće pisati o ratu. Gstrein na to nema nikakav konačni odgovor: »To ne znači da mislim kako o ratu ne treba pisati i izvještavati. Naprotiv, potrebni su ljudi koji odlaze u rat i svojim pisanjem pomažu ostalima da se stvori slika o njemu. To je prvi korak kako bi se nešto uopće učinilo. Ipak, treba biti svjestan da je opće mjesto prošlog stoljeća kako je svaki neuspjeh politike bio praćen i neuspjehom intelektualaca i medija.» Je li Gstrein jedan od tih neuspješnih ili možda uspješnih intelektualaca možete saznati u «Zanatu ubijanja». On svakako ne spada u kategoriju Petera Handkea i njegove «Pravde za Srbiju», ali ostaje činjenica da se ovim našim balkanskim ratovima, kako ih naziva njegov prevoditelj Boris Perić, bavi iz uobičajene zapadne kolonijalne perspektive. I «Zanat ubijanja», kao i mnoga druga publicistička i literarna djela, ponekad odlazi u famoznom pravcu višestoljetnih mržnji, tamnih vilajeta i zle balkanske krvi. Takva objašnjenja, može se primjetiti, nisu baš često nuđena kada je u pitanju uspon nacizma u Njemačkoj i iz njega proizašli holokaust, jer nikome ozbiljnom ne pada na pamet da ponudi folklor i predrasude kao razloge za društveno-političke sramote i promašaje zapadne Europe. (G.D.)
16.10.2007.
Norbert Gstrein: 'Dobro je imati odmak od rigidnih očekivanja'
Radio 101, 16.10.2007.
Svaki rat sa sobom nosi i svoje romane. Tako su Prvi svjetski obilježili, na primjer, «Na zapadu ništa novo» Ericha Marije Remarquea ili «Zbogom, oružje» Ernesta Hemingwaya. On se opet iskazao kada je na red došao Španjolski građanski rat, napisavši «Za kim zvono zvoni», dok je Drugi svjetski inspirirao sve od Guenthera Grassa do Normana Mailera. Nažalost, protekli ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, koji su započeli u Sloveniji 1991., a završili na Kosovu osam godina kasnije, za sada nisu proizveli književnost kojom bi se netko mogao pretjerano ponositi. Zato nije nimalo iznenađujuće, kada su već narodi i narodnosti bivše SFRJ odlučili manje-više ignorirati ovu tematiku, ili, još gore, pristupati joj isključivo propagandistički i usko nacionalno, da se za to interesiraju neki drugi. Ovoga puta riječ je o austrijskom piscu s hamburškom adresom Norbertu Gstreinu, čiji je roman «Zanat ubijanja» nedavno objavila Fraktura. Gstrein je priznati pisac njemačkog govornog područja srednje generacije, koji se hrvatskoj publici predstavio već romanom «Engleske godine», no ovaj put je izazvao poprilično negativne, čak i neprijateljski nastrojene, reakcije pojedinih književnih kritičara. Tako su u jednom dnevniku «Zanat ubijanja» proglasili romanom koji vrijeđa dignitet Domovinskog rata, što za prevoditelja Borisa Perića, inače i samog pisca, pokazuje našu istraumatiziranost proteklim ratom. Bez obzira na moguće zamjerke, koje su možda dijelom opravdane, ali ipak na pogrešan i agresivan način prezentirane, Perić smatra da je vrlo «važno znati kako drugi razmišljaju o našem ratu», što ne znači da nam se to automatski mora i svidjeti. I u Njemačkoj je «Zanat ubijanja» izazvao polemike u kulturnim krugovima, no tamo se nije bavilo zaštitom nacionalnih svetinja, nego time tko ima pravo ispričati određenu priču. Rasprava se vodila oko toga kako je Gstreinov prijatelj iz studentskih dana u Innsbrucku bio ratni reporter za tjednik «Stern», te je poginuo na Kosovu 1999. godine. «Ljudi su se pitali je li u redu da uzmem jednu stvarnu smrt i od nje ispričam jednu fiktivnu priču. Pitanje je bilo, nije li to možda neodgovorno i nepristojno», objašnjava Gstrein. Gstrein je zato roman i posvetio svojem pokojnom prijatelju, Gabrielu Grueneru, a o njemu su u međuvremenu objavljene i još dvije knjige. Gstrein objašnjava kako se «Zanat ubijanja», između ostaloga, bavi baš i pravom na pripovijedanje, a za Gruenera u posveti kaže kako o njegovom životu i smrti zna premalo da bi o tome mogao pričati. Zato «Zanat ubijanja» i jest strukturalno osmišljen kao roman o pisanju romana, u kojem dvojica prijatelja pokojnog reportera pokušavaju ispričati njegovu životnu priču. U svemu tome, za Gstreina ključan je način pripovijedanja. Zato se on odlučio kompleksno konstruirati svoj roman, ubacujući u njega nekoliko ich-pripovjedača a razlog tome jest «da se jednom sveznajućem pripovjedaču, kada je u pitanju beletristika, vjeruje mnogo manje nego pripovjedaču u prvom licu, koji tematizira i svoje neznanje i skepsu. Literarno pisanje, barem kako ga ja razumijem, ima ne samo estetski, nego i etički aspekt. Zato je u pravilu dobro imati odmak od pretjerano rigidnih očekivanja.» Ipak, prava tema ovoga romana, koja se ogleda u svakom njegovom aspektu, od već spomenute strukture, preko same priče, pa sve do dijaloga među likovima, koji ponekad imaju esejistički štih, jest kako uopće pisati o ratu. Gstrein na to nema nikakav konačni odgovor: »To ne znači da mislim kako o ratu ne treba pisati i izvještavati. Naprotiv, potrebni su ljudi koji odlaze u rat i svojim pisanjem pomažu ostalima da se stvori slika o njemu. To je prvi korak kako bi se nešto uopće učinilo. Ipak, treba biti svjestan da je opće mjesto prošlog stoljeća kako je svaki neuspjeh politike bio praćen i neuspjehom intelektualaca i medija.» Je li Gstrein jedan od tih neuspješnih ili možda uspješnih intelektualaca možete saznati u «Zanatu ubijanja». On svakako ne spada u kategoriju Petera Handkea i njegove «Pravde za Srbiju», ali ostaje činjenica da se ovim našim balkanskim ratovima, kako ih naziva njegov prevoditelj Boris Perić, bavi iz uobičajene zapadne kolonijalne perspektive. I «Zanat ubijanja», kao i mnoga druga publicistička i literarna djela, ponekad odlazi u famoznom pravcu višestoljetnih mržnji, tamnih vilajeta i zle balkanske krvi. Takva objašnjenja, može se primjetiti, nisu baš često nuđena kada je u pitanju uspon nacizma u Njemačkoj i iz njega proizašli holokaust, jer nikome ozbiljnom ne pada na pamet da ponudi folklor i predrasude kao razloge za društveno-političke sramote i promašaje zapadne Europe. Norbert Gstrein: 'Dobro je imati odmak od rigidnih očekivanja' Svaki rat sa sobom nosi i svoje romane. Tako su Prvi svjetski obilježili, na primjer, «Na zapadu ništa novo» Ericha Marije Remarquea ili «Zbogom, oružje» Ernesta Hemingwaya. On se opet iskazao kada je na red došao Španjolski građanski rat, napisavši «Za kim zvono zvoni», dok je Drugi svjetski inspirirao sve od Guenthera Grassa do Normana Mailera. Nažalost, protekli ratovi na prostoru bivše Jugoslavije, koji su započeli u Sloveniji 1991., a završili na Kosovu osam godina kasnije, za sada nisu proizveli književnost kojom bi se netko mogao pretjerano ponositi. Zato nije nimalo iznenađujuće, kada su već narodi i narodnosti bivše SFRJ odlučili manje-više ignorirati ovu tematiku, ili, još gore, pristupati joj isključivo propagandistički i usko nacionalno, da se za to interesiraju neki drugi. Ovoga puta riječ je o austrijskom piscu s hamburškom adresom Norbertu Gstreinu, čiji je roman «Zanat ubijanja» nedavno objavila Fraktura. Gstrein je priznati pisac njemačkog govornog područja srednje generacije, koji se hrvatskoj publici predstavio već romanom «Engleske godine», no ovaj put je izazvao poprilično negativne, čak i neprijateljski nastrojene, reakcije pojedinih književnih kritičara. Tako su u jednom dnevniku «Zanat ubijanja» proglasili romanom koji vrijeđa dignitet Domovinskog rata, što za prevoditelja Borisa Perića, inače i samog pisca, pokazuje našu istraumatiziranost proteklim ratom. Bez obzira na moguće zamjerke, koje su možda dijelom opravdane, ali ipak na pogrešan i agresivan način prezentirane, Perić smatra da je vrlo «važno znati kako drugi razmišljaju o našem ratu», što ne znači da nam se to automatski mora i svidjeti. I u Njemačkoj je «Zanat ubijanja» izazvao polemike u kulturnim krugovima, no tamo se nije bavilo zaštitom nacionalnih svetinja, nego time tko ima pravo ispričati određenu priču. Rasprava se vodila oko toga kako je Gstreinov prijatelj iz studentskih dana u Innsbrucku bio ratni reporter za tjednik «Stern», te je poginuo na Kosovu 1999. godine. «Ljudi su se pitali je li u redu da uzmem jednu stvarnu smrt i od nje ispričam jednu fiktivnu priču. Pitanje je bilo, nije li to možda neodgovorno i nepristojno», objašnjava Gstrein. Gstrein je zato roman i posvetio svojem pokojnom prijatelju, Gabrielu Grueneru, a o njemu su u međuvremenu objavljene i još dvije knjige. Gstrein objašnjava kako se «Zanat ubijanja», između ostaloga, bavi baš i pravom na pripovijedanje, a za Gruenera u posveti kaže kako o njegovom životu i smrti zna premalo da bi o tome mogao pričati. Zato «Zanat ubijanja» i jest strukturalno osmišljen kao roman o pisanju romana, u kojem dvojica prijatelja pokojnog reportera pokušavaju ispričati njegovu životnu priču. U svemu tome, za Gstreina ključan je način pripovijedanja. Zato se on odlučio kompleksno konstruirati svoj roman, ubacujući u njega nekoliko ich-pripovjedača a razlog tome jest «da se jednom sveznajućem pripovjedaču, kada je u pitanju beletristika, vjeruje mnogo manje nego pripovjedaču u prvom licu, koji tematizira i svoje neznanje i skepsu. Literarno pisanje, barem kako ga ja razumijem, ima ne samo estetski, nego i etički aspekt. Zato je u pravilu dobro imati odmak od pretjerano rigidnih očekivanja.» Ipak, prava tema ovoga romana, koja se ogleda u svakom njegovom aspektu, od već spomenute strukture, preko same priče, pa sve do dijaloga među likovima, koji ponekad imaju esejistički štih, jest kako uopće pisati o ratu. Gstrein na to nema nikakav konačni odgovor: »To ne znači da mislim kako o ratu ne treba pisati i izvještavati. Naprotiv, potrebni su ljudi koji odlaze u rat i svojim pisanjem pomažu ostalima da se stvori slika o njemu. To je prvi korak kako bi se nešto uopće učinilo. Ipak, treba biti svjestan da je opće mjesto prošlog stoljeća kako je svaki neuspjeh politike bio praćen i neuspjehom intelektualaca i medija.» Je li Gstrein jedan od tih neuspješnih ili možda uspješnih intelektualaca možete saznati u «Zanatu ubijanja». On svakako ne spada u kategoriju Petera Handkea i njegove «Pravde za Srbiju», ali ostaje činjenica da se ovim našim balkanskim ratovima, kako ih naziva njegov prevoditelj Boris Perić, bavi iz uobičajene zapadne kolonijalne perspektive. I «Zanat ubijanja», kao i mnoga druga publicistička i literarna djela, ponekad odlazi u famoznom pravcu višestoljetnih mržnji, tamnih vilajeta i zle balkanske krvi. Takva objašnjenja, može se primjetiti, nisu baš često nuđena kada je u pitanju uspon nacizma u Njemačkoj i iz njega proizašli holokaust, jer nikome ozbiljnom ne pada na pamet da ponudi folklor i predrasude kao razloge za društveno-političke sramote i promašaje zapadne Europe.
4.6.2008.
Zanat ubijanja
www.croatia.ch/kultura/knjizevnost, Tihomir Nuic
Odavno se na njemačkom jezičnom području nije pojavio tako kotroverzan roman koji se tiče i Hrvata. Jedni, poput A. Breitensteina, ga veličaju kao vrhunsko književno ostvarenje, drugi, poput Iris Radisch, u njemu vide neuspjeli roman s ključom prepun bezvučja i banalnosti. I uistinu Norbert Gestrein (1961.), austrijski pisac čija biografija obuhvaća već nekoliko zapaženih romana, stavlja čitatelje svoga najnovijega romana “Das Handwerk des Tötens” (Zanat ili rukotvor ubijanja - Suhrkamp, Frankfurt am Main, 2003.) u nedounicu. Rukotvorina je doduše sve što čini ljudska ruka, ali nije svaka rukotvorina umjetnost. Ljudske su ruke kroz povijest čovječanstva dokazale svoju stvaralačku i umjetničku moć u veličanstvenim ostvarenjima. Čim ljudska ruka počini zlo, i to je doduše rukotvorina, ali ta nema s umjetnošću ništa zajedničko. Što je uradio autor? U središtu romana je fiktivni austrijski ratni reporter Christian Allmayer, ubijen 1999. na Kosovu. Njegov, isto tako izmišljeni, studijski kolega i novinar Paul trudi se napisati roman o ubijenom, ali bez uspjeha jer je nesposoban razlikovati između činjenice i fikcije. Što preostaje drugo autoru nego da sam napiše roman o Paulovu projektu romana kao i Allmayeru koji je za vrijeme Domovinskoga rata izvještavao iz Hrvatske. U tu je priču jako spretno upletena i Paulova prijateljica Helena, mlada Hrvatica druge generacije, čiji roditelji potječu iz okolice Zadra. Paul, Helena i ja-pripovijedač tragaju a Allmayerovim ratnim postajama u južnoj i sjevernoj Hrvatskoj kao i u Hercegovini. Obilaze popaljena sela, razrušene gradove, opustošena područja. Pri tom se susreću i s ratnikom, zapravo zapovijednikom brodskoga područja u Slavoniji s kojim se već Allmayer susretao i razgovarao. Taj neustrašivi cinik s neograničenom moći, koji ne posjeduje ništa, a drži sve u rukama, pa i brodsku ljepoticu koja poslužuje u njegovoj gostionici, mora se po drugi put suočiti s istim pitanjem: “Kako je nekoga ubiti”? Pitanje ostaje doduše neodgovoreno, ali otvara bezdan povijesti u kojemu se ne mogu nekažnjeno postavljati pitanja o opasnim stvarima. Roman je bez dvojbe jezični biser. Njegov autor je majstor stila: “... strašnije se mjesto nije moglo pronaći za umiranje, usred ljeta, na čistini omeđenoj bukvama i jablanovima, ispunjenoj mirisom bazge, na kojoj se čulo cvrčanje cvrčaka, šumor potoka i činilo se da je vrijeme stalo”. Iako opisuje područje koje je u percepciji zapadnoeuropskoga promatrača svedeno na predrasude bez potrebe za diferenciranjem, pokatkad se autoru potkradu usporedbe s njegovim djetinjstvom kad je u svom mjestu promatrao gotovo iste muškarce koji su mu ulijevali strah. Da bi bio uvjerljiviji, autor citira s terena po koju hrvatsku rečenicu “Koja budala je pucala?” (u romanu stoji “bucala”), “Koliko ima do Srbije?”, “Dvadeset kilometara.”, “Srbije nema.” i sl. On rabi izraze četnici i ustaše, nastoji ugraditi historijske argumente na obje strane i time upada u klopku aktualističkoga zapadnjačkoga paušaliziranja. Široki Brijeg, primjerice, nije Gotovinino sklonište niti leglo ustaša nego simbol hrvatskoga stoljetnoga pravednoga otpora. Distanciranje od Handkeove srbofilije nije dostatno za intelektualno i etičko uzdizanje ponad posvemašnjega aktualizma. Roman je komponiran u pet poglavlja koja čine jednu cjelinu. Naslov je nastao prema romanu “Zanat života” velikoga talijanskoga pisca Cesare Pavese. U njemu se uistinu može naći sve što velika literatura nudi: ljubav i ludilo, smrt i otkupljenje, scene nasilja i otuđenja, nježnosti i intimnoga. Svakako potiče na razmišljanje. Dojmiljiv je za nas Hrvate u inozemstvu opis reakcije Heleninih roditelja i njihovih prijatelja u Njemačkoj na ratna zbivanja. Virtuozno je opisana scena zračne uzbune u Zagrebu. Knjiga je posvećena čovjeku koji je pod tim imenom postojao: Gabriel Grüner (1963.-1999.) “o čijem životu i smrti premalo znam, a da bih o tome pripovijedao”. Na slijedećoj stranici doslovce stoji: “i za Suzanu”. Iris Radisch je očito Gabriela Grünera upoznala, što je za nju kamen spoticaja, jer se taj mladić trudio njemačkoj javnosti pružiti diferenciaranu sliku o ratnim zbivanjima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Norbertu Gstreinu je to, prema njoj, manje uspjelo, budući da je ostao pri poznatom klišeju o tim područjima “gdje svatko svakoga u svakom trenutku može stajati glave”. Na koncu nam ipak preostaje knjigu našim čitateljima preporučiti kako zbog njezinih dobrih tako i zbog njezinih loših strana. Hrvati se moraju suočiti i s činjenicama koje drugi o njima misle da imaju. Logika svijeta je da pravo ima onaj tko dokaže da je u pravu. Naši neprijatelji su to dokazivali sedamdesetak godina – s uspjehom. Nama je to djelomice uspjelo prije 12 godina. Valjda je sad red i na nama da se dalje pokrenemo? Tihomir Nuic
