U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Zakon Pjace
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 264
-
Datum izdanja: lipanj 2005.
-
ISBN: 953-7052-69-9
-
Vrsta uveza: meki s klapnama
-
Visina: 210 mm
-
Težina: 840 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 6,64 € / 50,03 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Knjiga Zakon Pjace Milorada Bibića, poznatog splitskog sportskog novinara, jedna je od najljepših knjiga o odrastanju ispričanih na ovim prostorima. U šezdeset kratkih priča i s mnogo dokumentarnih fotografija, Milorad Bibić pripovijeda o odrastanju u šezdesetima u najluđem gradu na svitu – Splitu. Od prijatelja, preko poznatih osoba, od osnovne škole do gimnazije, od rodne Tršćanske ulice, preko Rive, do Pjace, od NK Split, do Hajduka, od Mornara do Đurđice Bjedov, Milorad Bibić priča intimnu, vlastitu, a opet univerzalnu priču. Od borbi za mjesto u klapi, sukoba s roditeljima, školskih nepodopština, preko otkrivanja svijeta glazbe, mode i sporta, do prvih ljubavi, zaljubljivanja i seksualnih iskustava, Zakon Pjace je knjiga koja se čita s lakoćom bez obzira kada ste odrastali, knjiga koja se uz to i gleda jer fotografije izvučene iz arhiva i obiteljskih albuma pokazuju pop kulturu kada je bila mlada, prve vespe, prve navijače, prve odlaske na plesove u prve disko klubove. Zakon Pjace pisan je nostalgično, ali s mnogo humora u svakoj pojedinoj epizodi da se brk čitatelja ne prestaje smiješiti. Ovo je knjiga koja je spomenik Splitu i njegovim generacijama koje su šezdesetih ime grada pod Marjanom zahvaljujući sportu i glazbi pronijele diljem svijeta.
Zakon pjace
StudentNet, Matko Vladanović, 26.02.2006.
Rođen sam u gradu pod Marjanom. Pripadnik one zloglasne «nesvrstane» generacije. A u čemu smo mi bili nesvrstani? Nikada nismo bili pioniri. Dok je stasalo vrijeme u kojem su naše glavice bile predodređene da nose plavu kapu, zvijezdu i crvenu maramu, da nam plješću dok recitiraju monotone i više ili manje besmislene mantre («Danas kad postajem pionir...»), tenkovi jugoslavenske narodne armije već su bili u Sloveniji. Stara Titova država se raspadala, pucala po šavovima, a samo su nas godine dijelile od zloglasnog proročkog skeča sarajevskih Nadrealista. Danas se mogu prisjećati toga, ali tih godina, nama, djeci, bilo je važno nešto posve drugo. Oh, važnosti su varirale, ali ne bi se moglo reći da smo raspad Jugoslavije doživjeli previše tragično. Čak ni Domovinski rat nije predstavljao nekakav kamen temeljac. Pljeskali smo, uistinu, poput svih, kada je Hrvatska bila međunarodno priznata, vikali smo, poput svih – Danke Deutschland! Za naše dječje glave bilo je uzbudljivo i veoma zabavno to prepucavanje između Naših i Njihovih. Rekreirali smo to nemilice uz pomoć plastičnih pištolja, mitraljeza i pušaka koje su nam majke, tetke, bake kupovali, premda su bili skupi, ali ipak vrijedni zaustavljanja dječje vriske koja bi uslijedila da isti nisu bili kupljeni. Tek poslije, nakon što smo na leđa uprtili još pokoju godinu počeli smo se sramiti velike pljačke i sramote koja je proizašla iz tog rata. Sramote za sve njegove sudionike. Živjeli smo na razmeđu desetljećâ, mnogo toga se odvijalo pored nas što naši umovi nisu mogli shvatiti. Moja generacija još uvijek staje na noge i nema svog kroničara. Dobit ćemo ga, prije ili poslije, i tada ćemo znati gdje smo bili, što smo propustili, i gdje to nismo svrstani. Split u kojem sam ja odrastao nije Smojin Split. I nema ni traga onim scenama iz Velog Mista, Smojin duh nazire se danas samo u tragovima. Kada je izašla izvrsna biografija Miljenka Smoje iz pera Ivice Ivaniševića, mnogi su je pozdravili i mnogima je suza ovlažila obraze. Čitao sam je i ja, i meni je suza kanula, no nisam si mogao pomoći da se ponovno ne osjećam nesvrstano. Smoje je bio veliki novinar i pisac moga oca i mojih djedova, njihovog Splita koji se izgubio negdje u vremenu i čiji duh polako odumire. Ovoga ljeta (godine Gospodnje 2005.) Split je ponovno bio prožet valovima nostalgije. Gotovo istovremeno, dva velika kulturna događaja odigrala su se u njemu. Otvorena je izložba «Splitski memento» čiji je katalog bio u trenutku rasprodan, i izdana je knjiga Milorada Bibića Mosora «Zakon pjace». Čitava splitska kulturna publika i gotovo svi splitski stanovnici pohrlili su na izložbu i u knjižare (možda će me Frakturino izvješće o prodanim knjigama opovrgnuti, ali neka). Tražio se dah prošlosti. Želja za životom u nekom drugom, «onom starom» Splitu, opet je postala jaka. Čeznulo se za dobom kada se (da navedem banalan primjer) nogomet (balun) igrao s uživanjem (iz gušta). Kada nije bilo huligana i kada se nisu palili kombiji zagrebačkih navijača u Dugopolju. U Bibiću se pronašao autor koji će zamijeniti nikad prežaljenog Smoju. Split šezdesetih. Što ja znam o Splitu šezdesetih godina? Samo ono što sam čuo u pričama svojeg oca i svoje majke. Ponovno ta nesvrstanost zbog koje sam prisiljen biti daleki komentator događaja u kojima nisam sudjelovao. Zato je dobro postavljena ona posveta na početku knjige. Ne mogu tvrditi da bi itko bez nekakve poveznice sa Splitom htio čitati ovu knjigu. Ona je ipak, povrh svega dokument jednog sasvim određenog perioda u razvoju malenog mediteranskog grada. Zlatnog doba, kako ga neki nazivaju. Bez sumnje, svaki grad mogao bi sastaviti jednu ovakvu knjigu. Svaka ulica, svaka osoba. Pri tom ne mislim da je Mosor to učinio nezadovoljavajuće. Naprotiv. Rječnikom i stilom iskusnog sportskog novinara, zabilježio je sve ono što je činilo njegovo djetinjstvo, a i djetinjstvo svih onih koji su tada odrastali u Splitu. Možda bi se nazivi škola ili ulica i plaža promijenili kada bi tko drugi pisao ovakvu knjigu, no ni taj, fiktivni drugi, ne bi mogao zaobići nogometne klubove «Split», «Hajduk», ragbi klub «Nadu», zlatnu Đurđicu Bjedov, košarku, tenis, izlaske na Pjacu i na Rivu, sve ono što je tada činilo život splitskih građana. Bibić priča svojoj generaciji i o svojoj generaciji toliko toplo, nikad ne prelazeći onu granicu s patetikom, da ga je užitak čitati. Od odrastanja u Tršćanskoj ulici, pionirske zakletve, prvog radia i televizije, talijanskih i splitskih festivala zabavne glazbe, pa sve do gimnazijskih dana, prvih ljubavi, «tuluma» (uvjetno rečeno u današnjem smislu) i Armstrongova hoda po Mjesecu. Cijenit će ovu knjigu svi što su ugledali svijet početkom pedesetih negdje na kamenim, a gdjegdje i prašnjavim ulicama Splita. Ostaje mi samo nadati se, i poželjeti «sebi i svojima» nekog kroničara poput Milorada Bibića Mosora.