Zakazano
(iliti priča o židovskoj kiti)
-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Iva Karabaić
-
Broj stranica: 168
-
Datum izdanja: rujan 2021.
-
ISBN: 978-953358403-4
-
Naslov izvornika: The Appointment
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 290 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Susret je zakazan, ali ne samo glavnoj junakinji britkog i bespoštedno
duhovitog romana Katharine Volckmer – nego i svima onima koji se ne boje
knjiga sposobnih da sve konvencije prodrmaju i okrenu naglavce!
U najdelikatnijem trenutku i položaju, dok leži u londonskoj ordinaciji ne
videći mnogo više od tjemena doktora Seligmana, mlada će Njemica s njime
podijeliti priču svojeg života: furiozan monolog o krivnji i žudnji, tijelu
i sramu, ljubavi i svemu onome što se krije iza riječi sloboda.
Ali, može li si tu slobodu i priuštiti? Kolika je cijena odmetanja od onoga
što se čini neupitnim i zadanim? I kako joj u toj pobuni mogu pomoći jedno
neočekivano nasljedstvo i čovjek poput doktora Seligmana?
Urnebesni smijeh i smrtna ozbiljnost u prvijencu Katharine Volckmer
isprepleteni su toliko vješto da je priču o tragediji povijesti nemoguće
odvojiti od fantazija o Hitlerovu pimpeku, a breme despotske obitelji od
ljekovitih svojstava vjeveričjih repova.
Dok pun subverzivnog smijeha i lude seksualne energije prebire po
osjetljivoj tipkovnici 21. stoljeća, roman Zakazano prozni je
Molotovljev koktel bačen u bedem krutih identiteta, jedna od najduhovitijih
i najzapaljivijih knjiga koje ste u dugo vremena čitali.
“Ako najbolje pisanje zahtijeva rizik, ovo je ruski rulet!” – Times Literary Supplement
“Katharina Volckmer spisateljica je koja riskira, i to s najvećim ulozima. Inventivnost i duhovitost njezina monologa hipnotične su i lirične dok prosijava samoprezir, duboki pesimizam i krhku nadu. Mračan i briljantan poput Golog ručka, roman Zakazano usto je i zadivljujuće lijep.” – Ian McEwan
“Nalik na Bernhardov monolog, Zakazano nudi polovicu razgovora između njemačke pacijentice koja živi u Londonu i njezina židovskog liječnika... Žudnja u ovom romanu ima mnogo lica: ona je želja da nas se čuje, želja da se bude drugačiji, želja za drugom prošlošću i drugom budućnošću.” – The Paris Review
“Ovo je duboko moralna knjiga, roman koji se, ispod necenzuriranog razgovora o seksu, bavi povijesnom traumom suvremene Europe, opresivnošću tradicionalnih rodnih uloga i osobnom odgovornošću pojedinca prema prošlosti... Zakazano je pucanj upozorenja modernog romana.” – The Slant
“Knjiga čija je sudbina da uđe na popis velikih monologa povijesti književnosti. Da je pripovjedač Dostojevskijevih Zapisa iz podzemlja čitao Thomasa Bernharda i Maggie Nelson, možda je mogao prizvati tekst hrabar poput ovoga.” – Carlos Fonseca
'Zakazano' je bomba bačena u lice cijelom njemačkom narodu
Gea Vlahović, Express 24sata, 25. studenog 2021.
Njemački su je izdavači dugo odbijali objaviti: tvrdili su da je preradikalna i vulgarna. Pravi je razlog, smatra Volckmer, duboka nelagoda – Nijemci se i dan danas smrznu već na spomen holokausta...
Neimenovana junakinja romana “Zakazano” (“The Appointment”) britansko-njemačke spisateljice Katharine Volckmer, ponekad sanja da je Hitler. Dok stoji tako na balkonu i s visine gleda na masu fanatičnih sljedbenika, počinje se osjećati kao lažnjak. “Zar nitko nije primijetio da izgleda kao smežurani krumpir s plastičnom kosom?”, pita se. Početak je to izvanredno duhovitog, furioznog monologa koji protagonistkinja ove knjige u neprekinutom nizu britkih opservacija o “čudnoj njemačkoj tišini”, koja još obavija svaki razgovor o holokaustu, “ispaljuje” u potiljak svojeg liječnika dok isporučuje svoju lucidnu i iskričavu kritiku njemačkog nacionalnog identiteta. Katharina Volckmer rođena je u Njemačkoj 1987. Danas živi u Londonu, gdje radi za književnu agenciju. “Zakazano, iliti priča o židovskoj kiti” (2020.) njezin je prvi roman. Volckmer je knjigu strukturirala kao ispovijed i čitatelju će trebati neko vrijeme da shvati pravu prirodu odnosa pacijentice i njezina liječnika. “Svaka zemlja ima svoje tišine”, govori Volckmer, no njemačka je tišina posebna, neugodna, teška. Njezin roman pokušaj je obračuna s tom tišinom kroz vjerojatno najotvoreniju pripovijest o njemačkoj krivnji i osobnoj odgovornosti pojedinca prema prošlosti koju smo dosad imali prilike pročitati iz pera nekoga tko je Nijemac, odnosno Njemica. Knjiga je osvojila publiku i kritiku te je prevedena na mnogo jezika, no njemački su je izdavači dugo odbijali objaviti: tvrdili su da je preradikalna i vulgarna. Pravi je razlog, smatra Volckmer, duboka nelagoda – Nijemci se i dan danas smrznu već na spomen holokausta, čijoj strašnoj istini nisu u stanju pogledati u oči iako su sami sebe uvjerili da su se (njemački učinkovito) uspješno suočili sa svojom prošlošću. Volckmer to smatra prilično oholim: “Zakazano” je bomba bačena u lice cijelom narodu, ludo zabavna i subverzivna priča o povijesnoj traumi suvremene Europe spojena s fantazijama o Hitleru, necenzuriranim razgovorom o seksu i opresiji tradicionalnih rodnih uloga. Na ono što ona naziva “histerično nerasističkom” političkom korektnošću Nijemaca Volckmer odgovara s glavnom junakinjom, koja razmišlja da bi, dobije li židovski pimpek, mogla napokon prestati biti Njemica i tako pronaći formulu razrješenja trauma njemačkog povijesnog nasljeđa. Knjigu je u hrvatskom prijevodu Ive Karabaić objavio nakladnik Fraktura, a tim povodom s autoricom razgovaramo o mnogim aspektima njezine knjige, koja jednako otvoreno progovara o problemima spolnog identiteta i o tome da su židovske žrtve za Nijemce zauvijek ostale tuđe žrtve.
BestBook: Junakinja vaše knjige ‘Zakazano’ vrlo vješto povezuje i na neobičan način artikulira na prvi pogled nespojive teme queer spolnosti i njemačke krivnje za zločine 20. stoljeća. Kakvu vrstu subverzije ste tražili, i pronašli, povezivanjem seksualnosti i nacizma? Što ste željeli postići prisiljavajući time čitatelja na nelagodu? Moram priznati da su me opisane maštarije o seksu s Hitlerom nagnale na propitivanje kulturološke uvjetovanosti naših osjećaja nelagode…
Niste prva osoba koja je imala snažnu reakciju na ‘seksi Hitlera’. Kad sam napisala tu knjigu, doista nisam o tome previše razmišljala, ali sad vjerujem da bi to mogao biti jedan od razloga zbog kojih su je u Njemačkoj toliko dugo odbijali objaviti. Za mene je to samo način artikulacije naše kolektivne opsesije Hitlerom i činjenice da ga mnogi koriste kao paravan iza kojeg se skrivaju od bilo kakvog razgovora o vlastitoj krivnji. No ono što me također zanimalo je pitanje identiteta, je li moguće promijeniti ono što jesmo – možemo li išta doista promijeniti? A to uključuje i tijelo, jer mi jesmo rođeni unutar određene nacije, ali isto tako i u određenom tijelu. Mislim da nije moguće istražiti svoj identitet ne uključimo li u tu istragu i svoje tijelo. Željela sam istražiti što možemo naučiti iz razgovora o identitetu na osobnoj i nacionalnoj razini istodobno.
BestBook: Čini se da ne manjka poveznica između povijesne traume holokausta i opresije nametnutih rodnih uloga: uz obje se teme često povezuju tišina i sram, obje su, kao što i vi ističete, vezane za identitet, i u oba se slučaja može govoriti o želji ili potrebi za promjenom, bijegom… Je li moguće doista ‘pobjeći’ iz vlastitog identiteta?
Mislim da nas nastojanje da promijenimo to tko smo može vrlo mnogo naučiti i, iako će moja protagonistkinja na kraju knjige i dalje neupitno biti Njemica, ipak će biti slobodnija nego što je to bila prije. Bitno je neprekidno propitivati sadržaj našeg identiteta, a kad je riječ o njemačkoj krivnji, iako mislim da pripadnici moje i generacije moje protagonistkinje nisu odgovorni za fašističke zločine, oni svejedno nose odgovornost. Njemački identitet je identitet koji dolazi u paketu s odgovornošću da pokušamo razumjeti što se dogodilo u prošlosti i što se događa sad. Moja junakinja traga za drukčijim jezikom, različitim načinima pristupa našoj prošlosti i tome što to znači biti Nijemac. Tako da je ta knjiga neka vrsta ispovijedi, ali je istodobno vrisak, pokušaj da se prekine šutnja koju smo sagradili oko svoje krivnje.
BestBook: Živimo u vrijeme gotovo histeričnog inzistiranja na određenim kategorijama identiteta. No čini se da je dosadašnja borba kad je riječ o javnom diskursu o identitetima koji se odnose na rodna i spolna pitanja postigla uglavnom to da se o njima govori gotovo isključivo u floskulama politički korektnoga govora i, gdje god je to moguće, šaptom. Jesmo li do kraja iskreni kad govorimo o toj temi?
Mnogi se ljudi ne osjećaju ugodno u razgovoru o spolovima, teško se kreću svijetom bez tradicionalnih binarnih struktura, plaši ih taj prostor u kojem stvari nisu jasno označene. Moja je protagonistkinja napravila korak unatrag i shvatila da su mnoge kategorizacije temeljene na spolu potpuno apsurdne i da mnoge ljude čine vrlo nesretnima. Ljudi mogu biti toliko mnogo više od samo muškaraca ili žena. Vjerujem da bismo svi mogli imati koristi prihvatimo li tu ideju i nastavimo li je razvijati. Mogli bismo steći mnogo veću slobodu, i toga je moja junakinja itekako svjesna: ona slavi sve ono što ne pripada ni tu ni tamo. Ljepotu odustajanja od binarnog sustava. Mislim da je važno prihvatiti kako se drugi ljudi osjećaju u svojoj koži, u svojem tijelu, u svojem identitetu općenito. Prihvaćanje postojanja drugih rodnih identiteta ključno je ne samo kako bi se svi ljudi osjećali prihvaćenima i jednakima nego i da bismo osigurali da budu zaštićeni od nasilja, što, nažalost, još nije slučaj. Pred zakonom svi bismo trebali biti jednaki. Mene je zanimalo istražiti koliko na društvo utječe odluka o promjeni tijela, to kako naše tijelo zapravo nikad nije doista slobodno. Bitno je prevladati sram koji osjećamo kad je riječ o našem tijelu jer to može, osobito za žene, posredovati u prevladavanju patrijarhalnih oblika opresije. Tih nejednakosti s kojima se žene nastavljaju suočavati moja je junakinja itekako svjesna i to je također nešto što je ljuti i frustrira.
BestBook: Dok razgovaramo o mogućnostima širenja osobnih sloboda, čini se da već neko vrijeme, osobito u Europi, svjedočimo nezaustavljivoj jurnjavi nizbrdo putem nazadnjaštva i obnovljene mode fašizma. Možemo li, nakon iskustava 20. stoljeća i aktualnih tendencija u društvima 21. stoljeća, još, poput Čehovljevih junaka, vjerovati da će čovjek budućnosti biti divan, da će život biti prekrasan, ili smo tu budućnost zauvijek izgubili?
Teško je biti optimističan u pogledu budućnosti, osobito mlađih naraštaja. Imam dojam da se mnogi ljudi osjećaju izgubljeno i pomalo nemoćno, a okretanje fašizmu čini se kao jednostavno rješenje. Ali iluzorno je vjerovati da je fašizam ikad uopće i bio nestao: stalno je tu negdje prisutan i naprosto je sad u mnogim europskim zemljama ponovno dobio priliku za svoj trenutak slave. Trebamo se sjetiti da mu se možemo i suprotstaviti, da postoji mnogo svakodnevnih sitnica koje možemo činiti kako bismo se suprotstavili takvim tendencijama, ali i da je isto tako izuzetno važno pokušati razumjeti povijesno mjesto iz kojeg dolazimo, razumjeti sve te kontinuitete, od kolonijalizma, preko fašizma, do danas. Rasizam, klasne podijeljenosti, mizoginija i homofobija s kojima smo sad suočeni imaju vrlo dugu tradiciju, koju prvo moramo razumjeti da bismo ih mogli poništiti. Život nikad neće biti divan (i nikad nije ni bio), ali možemo barem pokušati omogućiti svima da žive dostojanstveno i u ljubavi, a ne mržnji.
BestBook: Kad je riječ o njemačkoj krivnji, općeprihvaćeno je stajalište da su se Nijemci nakon Drugog svjetskog rata pokazali kao nacija sposobna za preispitivanje svoje povijesti. No je li to doista tako? Jesu li se Nijemci doista suočili sa svojom poviješću i na neki se način ‘izliječili’ od nje? Nose li današnji Nijemci, pa tako i vi osobno, u sebi još zrnce te svoje strašne povijesti ili je njemački karakter, sa svojim pouzdanjem u racionalnost, uspješno prevladao vlastitu prošlost?
Naša će prošlost zauvijek ostati otvorena rana. Smatram da je cijeli taj koncept ‘pomirenja’ s našom prošlošću, tzv. Vergangenheitsbewältigung, na neki način pogrešan. Čini mi se da neprestano samo tražimo poziciju u kojoj ćemo se osjećati ugodno u vezi sa svojom poviješću, gdje možemo reći da smo s njom uspješno sve razriješili. Ali to nije nešto što možete samo tako riješiti, staviti kvačicu i ići dalje, iako se čini da mnogi Nijemci razmišljaju upravo na takav način. Dapače, često su i vrlo samodopadni u uvjerenju da su se sa svojom prošlošću suočili mnogo bolje od drugih zemalja, što je samo po sebi glupa ideja. Istina je, međutim, da se Židovi ni dan danas u Njemačkoj ne osjećaju posve ugodno kad nose kipu na ulici. Od ujedinjenja, neofašisti su u Njemačkoj ubili 200 ljudi. Za mene to nije primjer zemlje koja se uspješno nosi sa svojom prošlošću. To je zemlja koja se još bori s mnogim repovima fašizma. Ne znam kako drugi Nijemci gledaju na našu prošlost, ali meni je ona oduvijek predstavljala polje borbe i previranja. Neizrecivi zločini koje smo počinili sumnjam da će ikad biti izbrisani.
BestBook: Je li moguće postići ravnotežu između nužnosti sjećanja i oslobođenja od obaveze okajavanja grijeha prošlosti?
Njemački je narod bio prisiljen preuzeti veliku povijesnu krivnju, no je li unuk odgovoran za grijehe djedova? Trebamo li mi danas osjećati krivnju zbog zločina koje su počinili naši nama nepoznati preci? Naravno da se tu krivnju moralo prihvatiti. I naravno da moja generacija nije odgovorna za zločine koje su počinili naši djedovi i bake. Ali mi svejedno imamo odgovornost. Mnoge institucije koje upravljaju zapadnim zemljama i dalje funkcioniraju na nehumanim temeljima: dovoljno je pogledati što se događa na europskim granicama kako bismo shvatili da smo i dalje prilično daleko od tretiranja svih ljudskih bića jednako. Tako da, čak i ako mi danas nismo odgovorni za grijehe naših predaka, odgovorni smo za svijet u kojem živimo i za to što ne činimo dovoljno da taj svijet oslobodimo kolonijalnih i fašističkih struktura i ideja.
BestBook: U knjizi vaša neimenovana protagonistkinja Njemačkoj predbacuje tišinu; vi ste tu tišinu sad razbili uz vatromet i fanfare, ali ne na njemačkom nego na engleskom jeziku. Kako to da ste se, kao Njemica, odlučili pisati ovaj roman na jeziku koji vam nije materinji?
Engleski je jezik moje svakodnevice i na njemu pišem sve što pišem. To je jezik u kojem se vrlo ugodno osjećam, jezik koji mi je omogućio odgovarajuću distancu kako bih uopće mogla pisati o tim temama – vjerujem da tu knjigu ne bih ni mogla napisati da sam je pisala na njemačkom. Ali engleski koristim i za pisanje o mnogim drugim stvarima i za mene je to povezano s prihvaćanjem onoga što jesam u ovom trenutku svog života. Često mi se čini da je naš koncept izvornoga govornika ili materinjeg jezika pomalo zastario i da je jezik moguće promijeniti, da su te stvari fleksibilne i da prilično ovise o našim pojedinačnim okolnostima. Nakon svih ovih godina provedenih u inozemstvu ne bih se osjećala sigurnom pokušati pisati bilo kakav roman na njemačkom jeziku.
BestBook: Je li knjiga prevedena na njemački i kakve su dosadašnje reakcije njemačke čitateljske publike? Jesu li se Nijemci ipak pokazali sposobnima ovako se šaliti na svoj račun?
Knjigu je na njemački prevela Milena Adam, a objavio Kanon Verlag u kolovozu ove godine. Bilo je sjajnih kritika, no neki su čitatelji reagirali prilično negativno, dijelom zato što pišem na engleskom, zbog čega su me proglasili kukavicom, a dijelom zato što ih ismijavam, a njima baš i nije smiješno. Trebalo je mnogo vremena da pronađem njemačkog izdavača, što mi jasno govori da se ljudi i dalje osjećaju vrlo neugodno u vezi s ovom temom, pogotovo kad se od njih traži da o holokaustu govore u kontekstu vlastitih obitelji. Humor je vrlo moćno oruđe jer posreduje otvaranje prostora anarhije i smatram da je mnogo učinkovitiji od melodrame. Usto, smatram da je moj posao nasmijati ljude, natjerati ih da reagiraju i, nadam se, da razmišljaju.
BestBook: Nakon Drugog svjetskog rata granica dopuštenog i nedopuštenog diskursa u vezi s određenim temama postavljena je prilično kruto. Čini se, međutim, da je imperativ političke korektnosti doveo do radikalizacije senzibiliteta: britanska vlada čak radi na zakonu o slobodi govora. Vaša je knjiga prilično sklona političkoj nekorektnosti – počevši od podnaslova, ‘židovske kite’, i nastavljajući s idejom vaše protagonistkinje da će postati ‘manje Njemica’ ako si nabavi dio tijela koji će joj napraviti židovski liječnik. Čini li vam se da je ideja slobode govora sve više kompromitirana?
Ovo je vrlo vruća tema. Baš mi se i ne sviđa kad ljudi moju knjigu vide kao protuotrov za političku korektnost, to uopće nije moja namjera. Mislim da je pogrešno primjenjivati nekakva opća pravila, mislim da bismo situacije trebali procjenjivati pojedinačno. Glas u mojoj knjizi razgovara sa svojim židovskim doktorom, što znači da ona razgovara s nekim i da stalno mora procjenjivati njegove osjećaje, njegove reakcije i to kako će njemu zvučati njezine riječi, a to je nešto što mislim da bismo svi trebali raditi. Umjesto da govorimo kao da se obraćamo praznom prostoru, moramo uvijek biti svjesni prisutnosti drugih, i uopće ne mislim da bi se to moglo bilo kako negativno odraziti na ono što smatramo slobodom govora. Moja knjiga ponajviše možda želi pokazati da, sve dok razmišljamo o tome što govorimo i dok govorimo s empatijom, možemo govoriti još otvorenije.
BestBook: Drugi svjetski rat općenito uzimamo kao mjeru užasa, s Auschwitzom kao simbolom njegove stečevine zla. Ipak, svjedoci smo posljednjih godina obnovi fašističkih tendencija, posebno u europskim zemljama. Prije jedva 80 godina katastrofa holokausta označila je početak nove povijesti, kad je civilizacija ušla u spor sa svojim prethodnim predodžbama o sebi i svijetu. Danas kao da smo zaboravili sve lekcije povijesti i skliznuli u banalnost. Jesu li sve naše humanističke ideje relativne?
Slažem se s Freudom da je sloj takozvane civilizacije na koji smo tako ponosni vjerojatno vrlo tanak. To je nešto na čemu stalno trebamo raditi, što zahtijeva svjestan trud. Vjerujem da možemo mirno živjeti zajedno – pogledajte samo London, grad u kojem živim već mnogo godina. Gotovo deset milijuna ljudi iz cijelog svijeta živi zajedno, u miru. Također, nemojmo zaboraviti da su fašisti u većini zemalja još u manjini i da im ne bismo smjeli činiti uslugu te dopuštati da nas zastraše. Ako išta, trebamo uvidjeti koliko su apsurdni. Ali trebamo neprekidno ulagati u svoje srce i um, izlagati se stvarnosti drugih ljudi i svaki si dan ponavljati da su sva ljudska bića jednaka i da zaslužuju da se prema njima postupa s poštovanjem. Jednako tako, međutim, trebali bismo ozbiljno razmotriti strukture koje upravljaju našim zemljama i razmisliti o tome kako možemo preraspodijeliti bogatstvo te pronaći moduse života koji su manje neprijateljski prema prirodi. Svaka veza zahtijeva mnogo ulaganja, ali to nas ne smije obeshrabriti od pokušavanja.
BestBook: Dugo živite u Velikoj Britaniji, koja je prije nekoliko godina odlučila napustiti Europsku uniju. Je li Brexit imao ikakav utjecaj na vaš svakodnevni život? Možemo li reći da se u Britaniji promijenila percepcija prema državljanima zemalja EU, koji su odjednom postali stranci? Kakvo je općenito raspoloženje prema Brexitu i Uniji nakon što su se pojavili prvi veći problemi u zemlji, primjerice nestašice robe i manjak radnika, kao posljedica izlaska iz EU?
Nemojte da počnem o toj temi! Koliko ja mogu vidjeti, Brexit se pokazuje kao potpuna katastrofa. Nesposobnost aktualne vlade u kombinaciji s tom užasnom odlukom o izlasku iz Europske unije već se itekako odražava na život svih nas. Zemlju je poharao nedostatak roba, što je samo djelomično posljedica pandemije, i manjak radne snage budući da, kako se čini, svi oni ljudi koji su tako očajnički željeli ‘vratiti kontrolu’ nisu osobito spremni raditi kao vozači autobusa ili u ugostiteljstvu. Građanima Europske unije na granici odjednom postavljaju čudna pitanja i općenito se čini da nam je sad status manje siguran nego prije jer živimo u atmosferi koja postaje sve više neprijateljska prema bilo kakvoj ‘drugosti’. Britanija je u opasnosti da postane još izoliranija nego prije jer slijedi neki čudan, nostalgijom pogonjen san o nekoj boljoj verziji sebe. Nadam se da će ljudi jednog dana shvatiti kako je to bila velika pogreška i da je ono što spaja ljudska bića uvijek veće od onoga što ih razdvaja. Te da rasizam nije politika koja će riješiti bilo čije probleme.
BestBook: Nakon 16 godina vladavine Angele Merkel i CDU/CSU, na nedavnim izborima u Njemačkoj pobijedio je SPD, a Olaf Scholz vjerojatno će postati novi kancelar. Kako biste ocijenili nasljeđe odlazeće kancelarke i što očekujete od nove vlade pod vodstvom socijaldemokrata? Hoće li u Njemačkoj prevladati kontinuitet dosadašnje politike ili se mogu očekivati radikalne promjene?
Poštujem Angelu Merkel kao političarku i impresionirala me njezina hrabrost tijekom posljednjeg izbjegličkog vala. Gledajući mnoge druge zemlje, možemo biti sretni što smo imali tako dostojanstvenu čelnicu države, a ne nekog od njezinih mnogih apsurdnih muških kolega. No također se veselim promjenama koje će donijeti nova koalicijska vlada u Njemačkoj. Zemlji je prijeko potrebna zelenija politika nakon štete nanesene tijekom svih ovih godina konzervativne vlade. Nadam se da time šaljemo pozitivne signale drugim zemljama i da ćemo se jednog dana možda čak i mi ovdje u Velikoj Britaniji riješiti konzervativne vlade.
'Humor je totalna anarhija. Ljudi uopće ne znaju što se događa kad se smijete.'
Anja Tomljenović, Booksa, 8. rujna 2022.
Prilikom gostovanja na Festivalu svjetske književnosti razgovarali smo s Katharinom Volckmer, autoricom romana Zakazano (prevela Iva Karabaić). Roman je najavljen kao knjiga koja je sposobna da "sve konvencije prodrma i okrene naglavce", puna subverzivnog smijeha i lude seksualne energije. Naime, najdelikatnijem trenutku i položaju, dok leži u ordinaciji doktora Seligmana, mlada će Njemica s njime podijeliti priču svojeg života: monolog o krivnji i žudnji, tijelu i sramu, ljubavi i svemu onome što se krije iza riječi sloboda. O ovim temama, ali i brojnim drugim s njom je razgovarala Anja Tomljenović.
Počela bih s jednim općenitim pitanjem za uvod – zašto baš ova priča? Kako ste odabrali glas pripovjedačice i što je donijela njezina perspektiva?
Puno sam stvari naučila od nje. Kada je sve počelo s glasom u mojoj glavi, što zvuči ludo, mislim da sam bila u Berlinu. Potom sam napisala jednu kratku priču, ali nisam je mogla objaviti, bila je previše provokativna. Međutim, svidio mi se taj glas pripovjedačice, bilo je nešto u njemu, pa sam je jednostavno odlučila pratiti i slušati. Dakle, glas je otpočetka bio tu, i bilo mi je bitno da se on nekome obraća, kao što u romanu ona govori doktoru Seligmanu. Svidjela mi se ta dinamika moći jer doktor šuti, a znate i sami, kada netko šuti, vrlo je neugodno. Što se onda događa, a svi smo to barem jednom napravili, jednostavno se pustiš da govoriš i uvedeš se u nemoguću situaciju s kojom se moraš nositi. Ona govori u nekoj vrsti ispovjednog tona. Inače pišem vrlo intuitivno, tako da ne znam što će se dogoditi na sljedećoj stranici ili u sljedećoj rečenici. Sve se nekako postupno otkrivalo. S užitkom sam pisala roman, bilo je jako zabavno. Općenito me zanimaju identiteti koji dolaze s tijelom. Fascinira me fizička stvarnost koju nazivamo našim tijelima.
U središtu romana je Njemica koja pokušava pronaći izlaz iz svog identiteta, prvenstveno rodnog i nacionalnog, a u roman su vješto utkane i teme nacizma, tehnologije, seksualnosti, politike pamćenja, Katoličke Crkve, ukratko, različite vrste srama i društvene opresije. Ono što se često izdvaja u kritikama i intervjuima su šokantna priznanja pripovjedačice, između ostalog, seksualne fantazije o Hitleru. Koliki je bio izazov spojiti sve te slojeve?
Uvijek kažem da je to pomalo poput stroja za izbacivanje teniskih loptica, on puca sa svim tim temama u ljude. No za mene su sve one povezane jer u središtu imaju pitanje što možemo promijeniti na sebi, odnosno, postoje svi ti faktori koji utječu na nas i čine nas takvima kakvi jesmo. Pripovjedačica se pritom pokušava osloboditi svih njih, doslovce, svoje majke, svog tijela i nacionalnosti, ali ostaje pitanje koliko joj to polazi za rukom. Na mnogo načina roman je i pokušaj oslobađanja, radost oslobođenja, postavlja pitanje što se događa ako se odmaknete i kažete: „Je li to stvarno toliko važno? Je li to stvarno ono što me čini onim što jesam?“.
Što se tiče šokantnih elemenata, osobno ih ne smatram toliko šokantnim, ipak je to moj mozak u kojemu boravim. Seksi Hitler mi, dok sam ga pisala, nije bio strašno važan, ali onda je on postao stvar koju svi primjećuju. Za mene postoji seksualni i religiozni element vezan uz figuru diktatora i to je stvar koja mi je sasvim normalna, ali pretpostavljam da za mnoge ljude nije. Ili o tome ne žele razgovarati. Također, kad moja pripovjedačica govori o njemu, ljudima je neugodno, ali ja mislim da je ljudima neugodno jer se osjećaju viđenima. Uvijek pretpostavljate da je sve tako otvoreno. Kada Nijemci govore o tome, često koriste riječ 'odvratno' jer imaju prilično jake osjećaje prema tim temama. No očito se ljudi još uvijek tako osjećaju. Uvijek je tako zanimljivo kako ljudi čitaju vašu knjigu, vidjeti njihove reakcije. Ponekad iščitaju stvari za koje nisam mislila da sam stavila u knjigu.
Na tom tragu mi je bilo jako zanimljivo skrolati Vaš Instagram i primijetiti kako se tumače teme i provokativnost teksta na naslovnicama knjige na različitim jezicima, od njemačkog izdanja na kojemu je gotovo melankolični apstraktni portret u ekspresionističkoj maniri do Frakturinog izdanja na hrvatskom na kojemu žena s hitlerovskim brčićima zavodi čitatelja (i banana je na poleđini!). Za mene je ovo bio roman i o tragičnoj ljubavnoj priči, pun boli, pokušaja bijega, nerazumijevanja i nemogućnosti ostvarenja. Što mislite, što se događa ako nekome samo dopustimo, kao pripovjedačici, da govori? Može li to biti način za nadvladavanje traume, empatiju, pa i ljubav?
Mislim da da. Mislim da je to nešto čega se, na neki čudan način, i dalje bojimo, pustiti ljude da govore i pustiti ih da govore otvoreno. Za to trenutno nema puno prostora. Moje iskustvo s ovom knjigom bilo je prilično zanimljivo, kad god sam razgovarala sa Židovima koji su pročitali knjigu. Često su rekli da im je knjiga zanimljiva jer nudi više od uobičajene njemačke perspektive „da, stvarno nam je žao što se to dogodilo“. Ali rijetko se ide dalje od toga. Ne ide se na mjesta koja bole. Ovaj roman ide upravo na to mjesto. I osjećala sam se kao da je, u nekoj maloj mjeri, pridonio razgovorima s ljudima. Mislim da je to jako važno i da je, voditi razgovore koji su teški, dio iscjeljenja. Ali nije lako. No bolje je nego šutjeti. Kad ušutkate stvari, one se samo zagnoje, ne nestanu tek tako. One ostaju na istom mjestu.
Ali u isto vrijeme, dok govorite, nitko vam drugi ne može postaviti pitanje. To je također oblik zaštite, može biti sasvim siguran prostor, štit. Na početku, kada pripovjedačica govori sve te grozne stvari, ona radi upravo to. U jednom trenutku postaje ranjiva, ali također pronalazi puno snage. Ona počinje u položaju koji je fizički ranjiv, većina žena se rađa u ovom položaju, ali ona na kraju postaje vrlo jaka. Prava je snaga ako si možete dopustiti da budete ranjivi.
Nakon šokantnog i izuzetno duhovitog otvaranja romana, pripovjedačica kroz humor stvara prostor za otvaranje i svojevrsnu ispovijed vlastitog života. Recite nam nešto više o humoru u romanu kao književnoj, pa i umjetničkoj strategiji.
Kada ljudi čitaju knjigu, često kažu „nisam znao smijem li se smijati“. Humor je totalna anarhija. Ljudi uopće ne znaju što se događa kad se smijete. To je čudna stvar. Većina životinja se ne smije, to je ljudska stvar. Postoji mnogo objašnjenja, ali zapravo ne znamo što se događa. Smatram da je humor vrlo moćan. Osobno, smatram da je izuzetno dirljiv ili čak uznemirujući, pogotovo s temom kao što je holokaust. Rasplakati nekoga je vrlo jednostavna stvar. Ali nasmijati ljude, puno je zanimljivije, a iz toga proizlaze još zanimljivije reakcije. Na početku knjige je vic o LEGO koncentracijskom logoru. Gotovo mogu osjetiti kako publika osjeća kretnju unutar sebe, povlači se na trenutak, i onda pomislim „da, ovo je dobro“. Nešto osjećate, na nešto reagirate. Teško je nasmijati ljude. Tipa film Smrt Staljina. Nije čak ni jako dobar film, ali ima dosta humora u njemu. Kad sam izašla iz kina, osjećala sam se tako uznemireno. Humor dolazi do ljudi na različite načine.
Zanimljivo je da ste knjigu pisali na engleskom jeziku, a ne na materinjem njemačkom. Što donosi takav izbor, koje su mu prednosti i mane?
Puno je prednosti jer to je kreativno ograničenje, naravno. Ali to mi se sviđa. U isto vrijeme, izuzetno je oslobađajuće jer nemate toliko poštovanja prema drugom jeziku. Ako ste odgojeni u određenom jeziku i kulturi, tada ste naučeni da ih morate poštivati. Ali ako je to nešto što sami učite, to je drugačije, to je nešto što ste izgradili za sebe. Za mene je to kao pronaći savršenu boju. Recimo, u Njemačkoj postoji određena hijerarhija jezika. Naprimjer, u Njemačkoj vole ako dolazite iz Gruzije ili Rumunjske, a onda se odreknete svog jezika i pišete na njemačkom. To je zanimljivo, zar ne? Ako se odreknete njemačkog da biste pisali na engleskom, to se uvijek smatra vulgarnim. To nekako nije u redu. Smiješno je, jer sam u početku napisala nekoliko stvari na njemačkom i to nije išlo, bilo je užasno. Uvijek potičem ljude da pišu na drugom jeziku. Ako pišete na materinjem jeziku, uvijek vam je teško. To je jezik u kojem ćete se sjetiti milijun načina na koje je ovaj ili onaj pisac upotrijebio pridjev. Čitam engleske pisce, ali je drugačije, postoji distanca. I uvijek ćete biti stroži prema sebi na vlastitom jeziku.
S obzirom na to kako je oblikovan lik doktora Seligmana, tijekom čitanja sam pomislila kako bi bilo vrlo efektno postaviti roman u kazalište. Potom sam, prilikom istraživanja, otkrila da je predstava prošle godine postavljena u Volksteatru u Beču, ali i još nekim europskim kazalištima. Jeste li možda imali priliku pogledati koju adaptaciju, kakve su reakcije publike?
Da, predstava je postavljena u Beču i Milanu. Gledala sam je u Volkstheatru u siječnju, ali nisam bila uključena u njezino stvaranje. U Italiji sam s redateljem radila na scenskoj adaptaciji. Bila sam na njezinoj premijeri na Festivalu dei Due Mondi u Spoletu, a u Milanu će zaigrati za koji tjedan. Bilo je to nevjerojatno iskustvo. Doktor Seligman je bio na pozornici za talijansku adaptaciju. Žao mi je glumca jer se ne miče sat vremena, ali upravo zbog toga je moćan i tako važan. Otpočetka mora biti tu, iako ništa ne radi. Dok sam pisala roman, uvijek sam ga zamišljala kao scenu na pozornici. Vidjeti ga na pozornici bilo je stvarno prekrasno i emotivno. Na neki način osjećala sam da nema veze sa mnom, iako itekako ima. Također, stvarno je posebno pustiti drugog umjetnika da radi na vašem djelu. Vrlo sam zahvalna.
Jako mi se svidjelo što u jednom trenutku pripovjedačica kaže kako smo svi mi na neki način priče drugih ljudi. Koje su priče dio Vas? Koji su pisci/spisateljice utjecali na Vas i možemo li neke od njih iščitati i u ovom tekstu?
Priča moje obitelji, također i priče koje oni pričaju. Većina toga nije istina, ali uvijek ste na neki način u njih uvučeni, htjeli vi to ili ne. Odgajan si s tim pričama, kao što si odgajan uz priče koje tvoja domovina pripovijeda o sebi. Kao umjetnik, ti si kao filter, život prolazi kroz taj filter i onda na kraju nešto ispliva. Sve volim osluškivati, sve je putovanje. U smislu drugih pisaca... Ingeborg Bachmann, naprimjer. Uvijek sam više voljela austrijske pisce nego njemačke. Također, netko poput Thomasa Bernharda. Ljudi mi uvijek spominju Philipa Rotha, ali ne bih rekla da je to izravan utjecaj. Od novijih pisaca, možda netko poput Han Kang ili Fernande Melchor. Proučavala sam mnogo pisaca iz prve polovice 20. stoljeća, to su pisci kojima se divim. Netko poput Freuda također je uvijek prisutan.
Na kraju pripovjedačica postaje izuzetno ranjiva, ali upravo u tome vidim njezinu hrabrost. Koliko je za Vas važno biti hrabra u književnosti? Da budem malo preciznija, kakva književnost treba biti i što treba činiti danas?
Ima jedna rečenica, mislim da ju je rekao Sokrat ili neki drugi grčki filozof, a kaže kako umjetnost ne bi trebala laskati duši. Znate, ljudi sjede uz čaj, čitaju knjige i stavljaju slike na Instagram. Umjetnost bi trebala biti nelagodna, ne bi trebala biti izvor utjehe. Napravite si kupku ako priželjkujete udobnost. Umjetnost bi uvijek trebala nastojati odražavati svijet u kojem živimo, ali također bi trebala potaknuti ljude na razmišljanje. Događa se jedna čudna stvar, s jedne strane postoje sve te knjige i stvari koje bi trebale biti provokativne, ali mislim da zapravo nisu toliko. Često su stvari otprije 40 ili 50 godina provokativnije nego danas. Umjetnost se ne treba bojati, ali umjetnici se ponekad boje. Trebamo ići tamo gdje nas boli. Ako boli, onda se u ljudima nešto pomiče.
Ako niste Nijemac, možda ne razumijete koliko je hrabra pripovjedačica u romanu. Kad Nijemci sretnu Židova, uvijek imaju taj „OMG“ trenutak. Baš kao neki dan, imala sam jako rani vlak za zračnu luku i promijenili su peron, ukratko, propustila sam vlak i bila sam izgubljena. Bio je tu jedan stariji gospodin i ja sam ga upitala: „Jeste li i vi izgubili svoj vlak?“, a on je rekao: „Da, da. Naći ćemo neko rješenje“. U jednom sam trenutku shvatila da je Židov i moja prva reakcija bila je „Oh ne, nadam se da ne primjećuje da sam Njemica. Jadan, sada je ovdje zaglavio s Njemicom”. Takve osjećaje nikada nećemo prevladati, ako ne počnemo voditi zaista otvorene razgovore. To je nešto što možemo primijeniti u mnogim situacijama, u mnogim zemljama. Svaka zemlja ima svoju povijest i svoju tugu. Baš zbog toga moramo pokušati biti hrabri.
Katharina Volckmer: Pisanje "Zakazanog" bilo je intuitivan proces
Lucija Butković, F-magazin, 23. prosinac 2021.
U vremenima kada nas manje iznenađuje umjetnost, a više grube, često i nadrealne životne okolnosti, njemačka autorica Katharina Volckmer uspjela je iznenaditi čitateljsku javnost. Njezin debitantski roman Zakazano (iliti priča o židovskoj kiti), preveden od Ive Karabaić, propituje probleme slobode i identiteta kroz usijanu struju svijesti, ali se pritom ne odriče britkog humora. S autoricom smo razgovarali o ljepoti pisanja, književnoj recepciji i Franzu Kafki.
Na koji način pišete? Postoji li formula kojom se služite u osmišljavanju zapleta odnosno likova?
Zapravo nemam tehniku – dok pišem, nikad ne znam što će se sljedeće dogoditi. U slučaju Zakazanog pisanje je bilo vrlo intuitivan proces, gotovo čin slušanja lika, silazak čak i u najmračnije kutove njezina uma. Kada razmišljam o onome što radim, teško mi je pisati, najlakše je kad toga baš i nisam svjesna, zbog čega volim pisati u javnosti. U kafićima, autobusu ili čak na koncertima. Nikada nisam sanjala o usamljenoj kolibi u šumi, moram osjetiti svijet oko sebe da bih mogla stvarati.
Teorija recepcije uvela je konstrukt tzv. idealnog čitatelja – recipijenta savršeno kompetentnog za tekst. Zamišljate li dok pišete lice kojem se obraćate?
Nikako. Čak mislim da je problematično razmišljati o savršenom čitatelju jer vrlo lako isključuje određene ljude i postoji opasnost da umjetnost pretvori u elitističko zanimanje. Sretna sam kad bilo tko pročita moj roman i doživjela sam prilično velika iznenađenja kada sam upoznala neke od svojih čitatelja, što objavljivanje i čini tako uzbudljivim.
Kome biste povjerili ekranizaciju svog romana?
Veliki sam obožavatelj kanadske redateljice Emme Seligman (ne samo zbog njezina imena) i sigurna sam da bi odradila prekrasan posao.
Čitate li književnu kritiku? Utječe li na vaš rad?
Danas i ne baš. Prije nekoliko godina doktorirala sam književnost i sjećam se da sam uvijek željela "s druge strane ograde"; stvarati umjetnost, a ne teoriju o tome, tako da mislim da sam konačno pronašla svoje mjesto pod suncem. Također mislim da puno bolje pamtim stvari ako čitam o njima u fikciji, očito mi mozak tako radi. Koliko god mi se sviđa ideja da čitam puno nefikcije i postanem vrlo informirana, uvijek se iznova zateknem kako čitam romane i poeziju. Ali na moje pisanje utječu različite umjetničke forme i stvari koje vidim dok hodam Londonom; priče koje čujem kad slušam ljude.
Da svoju književnost možete "prebaciti" u glazbu, koji bi bila žanr?
Što se tiče glazbe, ja sam zapravo star čovjek, pa ću morati reći Mahlerova simfonija ili Schubertova solopjesma. Volim glazbu koja me i dalje izaziva nakon što sam je odslušala sto puta. Ili to ili nešto poput Georgea Michaela – ništa između.
Tko je, prema vašem mišljenju, najznačajniji autor/autorica 20. stoljeća (može i nekoliko)?
Ima ih toliko! Što se tiče njemačkog jezika, mislim da je Franz Kafka bio najdarovitiji autor kojeg smo imali u 20. stoljeću. Ali, naravno, htjela bih spomenuti i Thomasa Bernharda, Ingeborg Bachmann, Arthura Schnitzlera, Roberta Musila, Nelly Sachs i Sigmunda Freuda. Za mene je značajan autor netko tko mijenja način na koji vidite svijet. Što se engleskog tiče, rekla bih James Baldwin i Toni Morrison. Nikako se ne mogu zasititi Ljubljene – ta knjiga je čudo. Mogla bih nastaviti i proći kroz više jezika, ali bojim se da bi to moglo postati dosadno, pa ću samo reći da trenutačno čitam À La Recherche du Temps Perdu (U potrazi za izgubljenim vremenom) Marcela Prousta, što bi, dakako, također trebalo dodati na popis.