Zadnja pošta Riva

Special cijena 140,81 kn Redovna cijena 156,45 kn
  • Broj stranica: 320

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266251-1

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 210 mm

  • Težina: 1 015 g

Sve je počelo Zakonom Pjace. Godine 2005. Milorad Bibić Mosor napisao je de jure šezdeset nostalgičnih zapisa o splitskim šezdesetima, a de facto sentimentalnu kroniku vlastita odrastanja. Na tome bi, vjerojatno, i stalo da je vrijedni autor naučio starjeti sukladno biološkoj dobi. Ali vraga, dok se kod prosječnog čovjeka adolescencija mjeri u godinama, kod Mosora ona traje desetljećima. I sada nam, evo, nudi drugi svezak zapisa o svojim nježnim godinama, knjigu pod naslovom Zadnja pošta Riva - spliske sedandesete u sedandeset slika.

S Pjace, središta društvenog života mlađarije u šezdesetima, fokus je usmjeren na Rivu, nezaobilazni punkt điravanja i korteđavanja u sedamdesetima. I grad i svijet u međuvremenu su izmijenili svoje lice, samo je njihov kroničar ostao isti: razdragani kolos koji se od jutra do mraka zafrkava i ruga, sebi i drugima, da ne bismo opazili kako je u tijelu Golijata zarobljen ranjivi David.
Kako je Mosor čeljade hibernirano u pubertetu, ne treba ni sumnjati da će za ovom knjigom slijediti još nekoliko svezaka u kojima će elaborirati svoje odrastanje u osamdesetima, devedesetima i dalje... Sjajna vijest za sve nas tobože mlađe od njega, a zapravo beznadno starije.
Ivica Ivanišević

21.6.2011.

I sedamdesete su bile godine

Slobodna Dalmacija, Damir Šarac, 20.06.2011.

Opet bi, Mosore, ja triba pisat o tvojoj knjizi koju nisan ni vidija ni čita... - Ja ću ti sve reć. Ovako, zove se ‘Zadnja pošta Riva’... Zašto? - Čekaj, pusti me da dovršin. Jer smo počinjali na Pjaci, a onda stali na Rivu i odatle uvik išli dalje; ko na plesnjak, ko u kafić, ko u škuribandu, a ko doma leć. Zato ‘zadnja pošta’. Ka, recimo, kad si sla pismo u Dubravu, onda bi napisa ‘općina Omiš, zadnja pošta Tugare, selo Dubrava’. Šta san ono tija reć prije nego si me prismeja? Koje su to godine? - Ne to. Sedandesete su godine. Prošla knjiga ‘Zakon Pjace’ bila je posvećena šezdesetima. I za mene je Riva bila stvarno zadnja pošta jer san 3. 12. 1979. iša u vojsku. Maka si se, znači, pedeset metri u deset godin? - Pizdunu... E, recimo da je tako. Ali onda je sve postalo ozbiljnije. Počeli smo ić na prava mista, ka recimo u Badyja na Zentu, na teracu Vinalko, Zvončac, Turističku palaču, Bastion, Šore... Znali bi poslin Rive učinit turneju po svin mistima, i to sve na noge, ka maraton. I za mene je Riva bila stvarno to jer san 3. 12. 1979. iša u vojsku. Koje face spominješ? - Ima ih; lipotice Anitu Baturinu i Silvanu Kanazir, Borisa Dvornika, postolara Vitu Brzovića, koji je učinija postole svin splitskin maturantima, Mišu Kovača, Voju Šiljka, razrednicu Fani Jakšić, galeba s Trstenika Matea Burazina, profešura matematike Antu Vukovića, Davora Štambuka, Peru Francuza, Mirka Perića Pajdu, Miljenka Smoju i ribara Šanta, Matu Parlova, Vinka Mladinića Fažola, Branka Kovačića – Bepa Pegulu, Biću Mladinića... Je l’ to imenik ili libar? - Stani, evo sve, pa ti poslin biraj. Stipu Božića, Tolju Kudrjavceva, Tomu Bebića koji me zva ‘štamparska greška’ radi Bebić-Bibić, Momu Popadića, Zdenka Runjića... Ajme, ima li koja priča? - Ima ih sedandeset! Riva je dala timbar našoj generaciji. Daj priču. - Recimo kit u Splitu; radio je na prvi aprila javija da je na Kašjunima kit, i da ga je doša vidit Jacques Cousteau. Trkalo se doli masovno, a barba Branko Borčić iz Tolstojeve je hoda s kameron, fotoopremon, katrigon i stalcima; koliko vidit kita, toliko Cousteaua, čije je sve filmove upija. Još. - Kad je Mate Parlov infiša u Marulića, pa je recitira ‘Juditu’ u Labuda. Ili kad su Joško Viskić i braća Jelaska, Pjero i Ante, ka svjetski poligloti govorili pizdarije sa stranin naglascima, toliko vjerno da ti se stvarno parilo da govore engleski, talijanski, francuski, a njanka beside se nije razumilo! Vela Luka je, recimo, bila Vajliklajk, Banja Luka Bendžlajk, a Velebit Vajebit... Ili kad je glumac Bere Mudnić prinosija šahovski meč Spaski – Fišer, a nije zna ni jednu figuru, niti kako se miču. Na kraju je zaključija da je ostalo nula-nula. I na kraju... - Kad se za MIS rušila kuća Jurjević na Poljud. Došlo je stotine ljudi gledat. Puklo je i diga se ogromni oblak prašine, sve nas je prikrija. Kad se raziša, kuća je bila di i prije. Drugi put su stavili toliko dinamita da je parilo kako je pukla atomska bomba, streslo se po grada... Je l’ knjiga za starce ili... - Kako to misliš? Oćeš reć da san ja starac?! Ko god voli Split i Rivu, naš način zafrkancije, duh i mista, nać će dil sebe u njoj. Ovo san lipo reka, a? E, znaš li šta je kaza Mišo u jednoma intervjuu 1971. prije Festivala na kojemu je piva ‘Proplakat će zora’ i s ton pismom osvojija sve nagrade? Reka je: ‘More me pobjedit samo ako neko piva himnu!’

21.6.2011.

Mosorova knjiga vratila sedamdesete

Slobodna Dalmacija, S.Kekez, 20.06.2011.

Možda je za kako glasi naslov njegove nove knjige, ali njena promotivna prva pošta Na Zenti u Music Club O'Hara večeras je pred dvjestotinjak ljudi, na istom mjestu kao i „Zakon Pjace“ prije šest godina, predstavljena knjiga „Zadnja pošta Riva“ Milorada Bibića Mosora. Knjigu uz autora predstavili urednik „Frakture“ Seid Serdarević, kolega po novinarstvu i publicistici Ivica Ivanišević te kolega po humoru Davor Štambuk. Urednik Serdarević požalio se kako je Bibić četiri godine probio rok za dovršetak knjige te da knjiga pokriva razdoblje od 1970. do Mediteranskih igara 1979. godine. Ivanišević je rekao da je Mosor trajno hiberniran u puberteteu i da je uvijek u kratkim hlačama i odrasta već 20 godina. „Mosor ima slonovsku memoriju i vlašku furbariju. Memoriju da se u detalj sjeća stvari otprije 40 godina, a furbariju jer je knjigu nakrca ka imenik znajući da će pola od spomenutih kupit knjigu“ kazao je Štambuk dodavši da zadnja pošta ipak nije Riva nego Lovrinac. Pisac je zahvalio suradnicima, u prvom redu pokojnom gazdi „O'Hare“ Slobi Doriću i fotografima koji su mu obogatili knjigu. - Ova knjiga je moje viđenje Rive i tog vremena. Ako je „Zakon pjace“ bio moje MAlo misto, „zadnja pošta Riva“ je moje Velo misto, naravno bez želje da se uspoređujem s velikim Miljenkom Smojom“, kazao je Mosor vezavši stvari oko nastanka za RNK Split i jučer izvučene „Domžale“ koje će, kazao je, ići doma žaliti. Promociju je zaključio najavom idućeg projekta - dvije tisuće priča iz dviiljaditih. Promocija je okupila „Jugoplastiku“ sedamdesetih - Petra Skansija, Ratu Tvrdića, Željka Jerkova, ali i Dina Rađu i Aljošu Asanovića. Uz kolege utorkaše 'Riva' je privukla šareni politički spektar. Bili su tu Miroslav Buličić i Jerko Rošin, ali i esdepeovac Arsen Bauk. Posebno su bile jake škverske snage, od bivšeg direktora Gorana Vukasovića, preko predsjednika HUS-a Ozrena Matijašvića do jakog kooperanta Slavena Žužula, vlasnika Skladgradnje i Mosoru toliko dragog RNK „Split. Crkvu je predstavljao, kako je Mosor rekao, budući biskup don Josip Ćorić, a plemstvo conte Ivano Bajamonti. Mosor je dugo potpisivao knjige, uz zvuke 70-ih koje je puštao DJ Marko Lalin Mišel.

28.10.2011.

Mosor u Zagrebu promovirao knjigu: “Nadvisio je Woodyja Allena i u fizičkom i u idejnom smislu”

Slobodna Dalmacija, D.Krile, 26.10.2011.

Umjesto sjećanja na veliku poplavu od prije 47 godina, zagrebačku Ilicu u srijedu su navečer poplavila sjećanja na dan oslobođenja Splita od prije 67 godina, te zlatne splitske sedamdesete. Vulkan južnjačke nostalgije koji je prostorije Društva Splićana učinio tijesnima aktivirao je splitski pisac i novinar Milorad Bibić Mosor, promovirajući svoju drugu knjigu memoarskih zapisa „Zadnja pošta Riva“. - Drugim tomom svojih memoara Milorad Bibić Mosor opasno se polako približio svom spisateljskom uzoru Svetozaru Vukmanoviću Tempu – primijetio je tom prigodom novinar Ivica Ivanišević, jedan od promotora. On nalazi intrigantnim što je autor u dvije dosadašnje knjige obuhvatio razdoblje od čak dvadeset godina, a još uvijek piše o svojemu mladenaštvu. - Evidentno je kako nas očekuje još puno knjiga o Mosorovu odrastanju, sve do današnjih dana – kazao je Ivanišević. Izdavač Seid Serdarević Bibićevu knjigu svrstava u djela klasičnog Mediterana, kakav se može osjetiti kod Ive Tijardovića i Miljenka Smoje. Literarno sjećanje na sedamdesete nam, prema njegovim riječima, poručuje i kako veličinu nekog grada ne određuje broj njegovih stanovnika, nego nešto sasvim drugo. Karikaturist Davor Štambuk je autora knjige usporedio s režiserom Woodyjem Allenom, te konstatirao kako ga je Mosor nadvisio i u fizičkom i u idejnom smislu. - U svom zadnjem filmu „Ponoć u Parizu“ Woody Allen je, tragajući za starom slavom toga grada, na filmskom platnu oživio desetke njegovih umrlih stanovnika, dok ih je Mosor u svojoj knjizi oživio bar stotinu. Spominjući tolike mrtve Splićane, Mosor je sigurno računao da će im familije kupiti knjigu u kojoj se njihovi dragi spominju, objasnio je Štambuk. Promociju „Zadnje pošte Riva“ svojim su prisustvom uveličali brojni zagrebački Splićani, ali i nesplićani poput Stipe Mesića, Tarika Filipovića, Aleksandra Stankovića, Milane Vlaović...