Wilimowski

Special cijena 107,10 kn Redovna cijena 119,00 kn
  • Broj stranica: 160

  • Godina izdanja: 2016.

  • ISBN: 978-953266805-6

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 255 g

Kada u osvit Drugoga svjetskoga rata krakovski umirovljeni profesor sa svojim teško bolesnim sinom i svitom pomoćnika krene put Jadrana, zna samo da se nekako mora dokopati čudesnoga hotela u zaleđu Crikvenice, kako bi ondje pokušao pronaći mir. No dolazak do hotela Orion popraćen je nizom prepreka, a kada jednom i dođu, vlakom, unajmljenim automobilom i na koncu u povorci s nosiljkom i pješke, ovi će Poljaci u našega svijeta izazvati podozrivost i nemir, koji će se pojačati kada krenu postavljati antenu za radioprijamnik kako bi mladić mogao slušati prijenose sa Svjetskoga nogometnog prvenstva. I kada se začuje spikerov glas i kada se putem radiovalova pred slušateljima otjelove brazilski i poljski nogometaši u čudesnoj utakmici u kojoj je Ernest Wilimowski zabio Brazilu četiri gola, a Poljska je ipak izgubila, u duši staroga profesora nešto se prelomi, a njegov sin usni svoj najljepši san.

Miljenko Jergović u Wilimowskom hvata duh vremena, strahove i bojazni junaka različitih nacija, obrazovanja i zanimanja. Pripovijedajući o hotelu na kraju svijeta, o njegovoj vlasnici, njezinim gostima, bolesti i nadi, nogometu i ratu koji visi u zraku, Jergović više no ikada pripovijeda o našem vremenu, o herojima svakodnevice, optimizmu i smirenosti koja se može, možda, najlakše pronaći upravo negdje na kraju svijeta kada se sjedne na mirilo, na to mjesto na kojem su naši stari ostavljali tijelo pokojnika dok bi ga nosili do njegova posljednjeg počivališta.

Wilimowski je jedna od onih malih knjiga o uistinu velikim egzistencijalnim pitanjima. Prekrasna priča o potrazi za identitetom i rađanju nade u vremenu koje bi da čovjeku oduzme svaku nadu.”
— Jarosław Czechowicz

“Jergović na suptilan, neočigledan način pokazuje da se i u vremenima beznađa može roditi nada. I da apokalipsa može biti lijepa.”
— Maciej Robert, pjesnik, književni i filmski kritičar

Wilimowskim Miljenko Jergović potvrđuje dvije stvari — da je najvažniji suvremeni balkanski pisac i da oni koji nisu Poljaci danas najbolje pripovijedaju o poljskoj duši.”
— Krzysztof Cieślik, Rzeczpospolita

“Svijet koji Jergović stvara krajolik je trenutak pred apokalipsu. Wilimowski je valjda najmudrija knjiga koju sam čitao posljednjih mjeseci. I koja najviše govori o današnjici, u striktnom smislu.”
— Piotr Bratkowski, Newsweek

Priča o nogometašu kao rekvijem za umornu Europu

Teofil Pančić, Globus, 4. 11. 2016.

Ernst Wilimowski stvarna je iliti povijesna ličnost, etnički Nijemac iz međuratne Poljske, poslije podanik Trećega Rajha i Zapadne Njemačke, nogometaš koji je počinio nekakvu “izdaju germanstva” kada je iz kluba u kojem igraju samo folksdojčeri poput njega prešao u klub u kojem igraju “obični” Poljaci, a potom je igrao i za poljsku reprezentaciju, i to onda kada je Hitler uveliko bio na vlasti u Rajnu i spremao se za rat (koji će započet i upravo pregazivši domovinu svoga sunarodnjaka Wilimowskog) i kada se nekako podrazumijevalo da se svaki Čovjek “germanske krvi” koji živi izvan trenutačnih granica Rajha mora oštro distancirati od svoje privremene i slučajne domovine i posve se identificirati s Njemačkom i “njemstvom”. A Wilimowski je, eto, igrao za Poljsku, ma ne samo da je igrao nego je na svjetskome prvenstvu u Francuskoj velikome Brazilu zabio čak četiri gola. i jedini je nogometaš u povijesti, dotadašnjoj i otadašnjoj, kojem je to uspjelo. Što Poljsku, doduše, nije spasilo (izgubila je 6:5) niti u nogometnom smislu, nekmoli onom nenogometnom, jer će je uskoro raskomadati i sa zapada i sa istoka, a za Wilimowskog će započeti neki posve novi život, i dalje u nogometu, ali u njemu više neće biti one veličine. Jer, što je imao dati povijesti, nogometnoj i onoj drugoj, Ernst je Wilimowski dao tog lipanjskog dana 1938. u Strasbourgu, na puškomet od granice Rajha kojem je tada još bio slavenski stranac germanskoga imena. Zapravo, nikada taj čovjek nije dospio - teško je red je li uopće htio - biti bilo dobrim Poljakom, za što mu je nedostajalo podrijetla i krvi (a i komunistička ga je Poljska proglasila izdajnikom, valjda zbog ratnoga igranja za vrstu Rajha), bilo dobrim Nijemcem, za što je, opet, bio makar u simboličkom smislu odviše Poljak, kao da je inficiran nekakvom slavenskom nečistoćom, kako bi to gadljivo rekao neki nacist, a neki poslijeratni, “umjereni” njemački šovinist ne bi rekao, nego bi samo pomislio i podrazumijevao. Tako je Wilimowski stigao za života postati dvostrukim izdajnikom, a da je sve vrijeme samo igrao nogomet. I da ga se ništa nije pitalo. U biti, moglo bi se reći da je povijest u svakome trenutku, a posve mimo njegove volje, određivala hoće li i koliko Wilimowski biti Poljak ili Nijemac, a on je, što bi drugo, zabijao golove za ono što mu je toga trenutka bilo domovinom...

Četiri gola

Miljenko Jergović napisao je novelu Wilimowski inspiriran ovom biografijom, zapravo ne, prije će biti tim trenutkom njezine apoteoze, onim što se desilo na terenu u Strasbourgu toga lipanjskog dana 1938. kada je Nijemac Wilimowski dao ta četiri nezaboravna gola za Poljsku i time nekako odsvirao rekvijem jednoj Evropi koja se upravo spremala izgorjeti u paklenome ognju Drugoga rata, ali sam Wilimowski uopće nije protagonist ove priče, ne barem u onom konvencionalnom smislu u kojem od književnoga junaka očekujemo da se pisac pozabavi njime i smjesti ga u središte priče, osobito kada je ona još i eponimna kao ova. Ne, ništa od toga. Wilimowski je ovdje zapravo samo ime koje će poljski radioreporter bezbroj puta. svakom zamislivom intonacijom, ponoviti tijekom te famozne utakmice, a koji će prijenos jedna neobična poljsko-židovsko-njemačko-hrvatska družina slušat i u gudurama Balkana, zapravo u jednome malom hotelu-klimatskom lječilištu u brdima iznad Crikvenice, tamo gdje rastu posljednje masline prije zone snjegova, ali ni one već ne mogu stvoriti pravoga ploda. Tamo gdje se, dakle, posustajući mediteranski zrak sudara s nadirućim planinskim, tvoreći ružu vjetrova dobru za grudobolne.

Izvan povijesti

A baš se k takvoj mikroklimi utekao pan Tomasz Mieroszewski, umirovljeni profesor iz Krakowa, obudovjeli otac sina Davida, koji je obogaljen od tuberkuloze kostiju i kojemu spasa nema, ali će ga otac ipak odvesti na daleki put - u pratnji privatnoga profesora i dadilje - u balkansku vrlet ponad mora, koju mu je davnih dana preporučio mladi jugoslavenski diplomat kojega je kadgod slučajno upoznao, jedan, naime, tihi bosanski katolik s literarnim nagnućima (a u kojem će svaki čitatelj u izvorniku lako prepoznati piščev hommage Ivi Andriću). Pan Tomasz se, kao da je Čehovljev Ivanov, ali usred jedne mnogo opasnije Evrope, naprasno zaljubio u mladu Židovku Esteru, a David je, u invalidskim kolicima, ostao kao plod te brze ljubavi u nedoba: prepametno dijete u disfunkcionalnom tijelu, loše i bastardne krvi po mjerilima barbarskoga trenutka, izdanak jedne više srednje klase, načitane i kozmopolitanske, a opet na jedan staromodni način i tim svojim domovinama (Poljskoj, u njihovu slučaju) vjerne, jer su te domovine tada, po posljednji put, uključivale i takve kao što su oni, i kljasti i nečisti i svakakvi, baš kakav je i Wilimowski, junak i traged neke daleke utakmice, koju će ova nesklapna obitelj i njezini hotelski domaćini slušati tamo u selu iznad Crikvenice, dok će domicilni seoski katolički puk sve to gledati zgrožen i u strahu, u liku mladoga Davida vidjevši prikazu i nakazu, Karađoza ili samoga vraga. I svačega će tu još biti, u hotelu zakloništu među brdima iznad mora, ali ne valja sve otkrivati. Priča ionako nema pravog razrješenja jer se ono odigralo negdje izvan nje, u tzv. povijesti, koja će njezine protagoniste razvijati na sve strane, a od samoga hotela načiniti zgarište i zmijarnik, zarastao u korov i drač. Priča je Wilimowskog u tom smislu nešto kao dragocjena fotografija koja ovjekovječi i trenutak kakvog poslije više nikada neće biti, jer za njega, takvog, više nikada neće biti uvjeta: netko će umrijeti, ili se odseliti, ili više neće biti mjesta gdje je napravljena, ili što god.

Pisac najbolje zna zašto je morao napisati ovu priču. A napisao ju je tako da se čita iz daha i komada, možda s jednim malim poluvremenom, baš kako se sluša prijenos utakmice iz dalekog nekog Strasbourga. Ovome se čitatelju čini da je ono što ga je njoj privuklo na jednoj strani simbolički naboj sudbine samoga Ernsta Wilimowskog, na drugoj mračna fascinantnost predratnoga trenutka, baš tog povijesnog flash momenta poput onoga pred oluju kada se lišće počne kovitlali cestom i samo što prve krupne kapi nisu zabubnjale po krovovima. A paralele sa sadašnjošću? Ne morate ih tražiti, same će vam nadoći, to je barem sigurno.

 

Gledati, a ne vidjeti; trajati, a znati da umireš – to je metafora svijeta

Bojana Radović, Večernji list, 4. 11. 2016.

Nogometna utakmica Poljska – Brazil otvara Svjetsko nogometno prvenstvo uoči Drugog svjetskog rata. Povijest je pamti kao nevjerojatan sportski okršaj u kojem je Poljska izgubila unatoč tome što je njen najbolji igrač Ernest Wilimowski zabio četiri gola. Kod Miljenka Jergovića – koji je “Wilimowskog” pisao 2010. i 2011. godine, da bi u nastavcima bio izveden na Drugom programu Radio Beograda i tek se sada pojavio kao omanji roman u izdanju Frakture – nogomet je samo okvir za još jednu priču o ljudima koji kroz život kroče znajući za svoj ograničen rok trajanja. Takav je, naime, dječak koji umire unakažena tijela, izjeden TBC-om kostiju, zbog kojeg njegov otac, umirovljeni poljski profesor, u hotel izgubljen u brdima iznad Crikvenice dovlači nevjerojatnu radijsku antenu kako bi dječak u kolicima slušao prijenose nogometnih utakmica.

I kako to kod Jergovića obično biva, “Wilimowski” je priča o bolesti, ali i nadi, o tome da je zbog nogometa moguće snivati najljepše snove, o ocu koji ne zna voli li ili ne podnosi svoje teško bolesno dijete. Priča je to i o godinama u kojima se avet nacizma nadvija nad Europu i stoga glavni likovi nimalo slučajno na brda uz Jadran dolaze iz Poljske. Ma koliko Hitler zveckao oružjem, oni ne vjeruju u bjelodanu činjenicu da je još jedan Veliki rat (jer takav je za njih samo Prvi) uopće moguć.

Wilimowski” tako postaje i moćna metafora nas koji smo na Balkanu gledali u sve što nam se sprema, ali jednostavno nismo vidjeli. Uz sve to sjajne stranice Jergović piše upravo o radijskom prijenosu mitske utakmice. One tako postaju oda nekim izgubljenim vremenima u kojima je pričanje priča bilo značajnije od gledanja tih istih priča, koje nam je donijela televizija ili bespoštedne potrošnje istih koju nam nameće internetsko doba. Dok čitate Jergovića, jasno vam je što smo izgubili. I u pričama i ljudima.