W

149,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 320

  • Datum izdanja: listopad 2019.

  • ISBN: 978-953358167-5

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Težina: 420 g

Igor Štiks je pariški lijevi intelektualac koji nakon više od dvadeset pet godina ponovo dolazi na Jadran na čitanje oporuke Waltera Stiklera, konzervativnoga francuskoga filozofa koji je pod nerazjašnjenim okolnostima ubijen na dalmatinskom Otoku. Tamo upoznaje zavodljivu aktivisticu Tessu Simon. Njih dvoje u Walterovoj kući polako upoznaju jedno drugo te tajnovitu, napetu i vratolomnu storiju o Walteru, koji je od ljevičara iz 1968. postao vodećim desničarskim misliocem, i njegovu prijatelju Wladimiru, najutjecajnijem lijevom militantu, čiji je teroristički rukopis uvijek odavao dozu ironije i koji nastavlja inspirirati sve mlade buntovnike današnjice.

Priča o Walteru i Wladimiru otvara se pred Igorom i Tessom kao napeti politički triler suvremene europske povijesti koji nas vodi u sve kutke kontinenta. Kako bi saznali sve detalje i razotkrili tajne, njih dvoje moraju otići u Igorov i Walterov rodni grad Sarajevo. I sami upetljani u vrtlog povijesti, kroz svoju će istragu otkriti ne samo misteriju Walterove smrti već i Tessina postanka i Igorove osobne povijesti.

Najnoviji roman Igora Štiksa W knjiga je koja se doslovno ne ispušta iz ruku. Pisan u maniri najboljih skandinavskih trilera i vrhunske književne kombinatorike, prepun intriga i obrata, W nam daje presjek posljednjih pola stoljeća europske i svjetske ljevice, njezinih borbi, padova i ćorsokaka. Ovaj roman koji atmosferom i stilom podsjeća na Paula Austera ili Javiera Cercasa, a uzbudljiv je poput serije Babylon Berlin, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Jedan W je desničar, drugi ljevičarski militant. Što ih veže?

Bojana Radović, Večernji list, 8. 11. 2019.

Od “Elijahove stolice” sve je bilo jasno: Igor Štiks je veliki pisac. Pisac koji ima jednu veliku temu: stradanje nevinih u povijesnim potresima našeg (ali i mnogo šireg) dijela svijeta. Takav je i njegov najnoviji roman “W” (Fraktura, urednik Seid Serdarević), roman koji čitateljima konstantno nudi zagonetke, špijune, povijest drugog dijela 20. stoljeća i račun koji zbog tuđeg krojenja karte svijeta plaćaju oni koji su se u tom trenutku tek rodili.

Za početak onaj tko nas vodi kroz priču je – Igor Štiks. Autor mu je posudio mnogo više od svog imena jer taj je lik, naime, francuski intelektualac, izbjeglica iz ratnog Sarajeva, a srećemo ga na putu za Jadran. Nakon punih 25 godina on se vraća na lijepi jadranski otok koji je obilježio bezbrižne dane njegova djetinjstva, a tamo ga dovodi oporuka zagonetnog Waltera, po čijem je životu počeo pisati roman. Od tog trenutka ovo je i špijunski roman, ali i politički i psihološki triler s nevjerojatnim zapletom i još nevjerojatnijim raspletom. Tko je Walter Stikler? Siroče iz Drugog svjetskog rata koje kao malo dijete na rubu smrti spašava Austrijanac, komunist i partizan, po kojem djetetu u domu i daju ime. No tko je Wladimir? Je li on samo njegov najbolji prijatelj koji ga prati kroz život od prvog susreta, čovjek koji ga želi likvidirati nakon što su im se razišli politički stavovi i koji je skrivio Walterov ljubavni brodolom?

Je li politika stvorila najvećeg desničarskog mislioca s jedne i najvećeg lijevog militanta s druge strane? Ili je to bila ljubav? Kroz ovu zanimljivu i duboko ljudsku priču Štiks donosi povijest europske (pa i svjetske) ljevice od studentske 1968. sve do ubilačkih akcija “olovnih godina” u kojima se ekstremni ljevičari bore bombama, atentatima, otmicama.

Romanom defiliraju brojne povijesne osobe (uključujući Tita), ali Štiks je iznova stvorio osobnu priču koja se ne zaboravlja i kojoj treba poželjeti da postane odlična TV serija, baš kao što je "Elijahova stolica" u režiji Borisa Liješevića postala nezeboravna kazališna predstava.

"Zid su rušili iza Željezne zavjese, ali se nama srušio na glavu"

Sergej Županić, Express, 12. 11. 2019.

Nije stvar bila u tome što su se 1962. ta dva 17-godišnjaka, obojica ratna siročad iz Drugog svjetskog rata, srela na radnim akcijama. Stvar je bila u tome što su bili mladi, snažni, sretni dotle da su tog ljeta na Jadranu bili kadri zamisliti potpunu slobodu - i što su sklopili bratstvo u krvi, doslovno. Zbog totalne slobode, djevojaka, bijega iz kalupa sustava, a na kraju i da kao maštoviti revolucionarni geniji mijenjaju Europu u dobu Brigate Rosse, Rote Armee Fraktion, Action directe s jedne strane, a s druge Propaganda Due, Nuclei Armati Rivoluzionari, Avanguardia Nazionale...
Roman “W” Igora Štiksa pokriva revolucionarnu povijest skoro cijelog 20. stoljeća. To je i politički triler, i inteligentni akcijski roman, i drama, nekad povijesna nekad osobna. Štiksov “W” udara u pleksus od samog početka.
A sve počinje kad narator/lik istražitelj imenom “Igor Štiks” četvrt stoljeća od prekida djetinjstva na moru zbog ratne 1991., slijeće na drugi, ali opet isti Jadran. Poplava “Štiksovih” emocija pri slijetanju na splitski aerodrom opipljiva je u najmanju ruku onoliko koliko je stvaran podatak da je Štiksova majka podrijetlom iz Zatona kraj Šibenika.

Poznate su mi priče klinaca iz ‘80-ih iz drugih republika bivše Jugoslavije koji su 1991. posljednji put doživjeli to more, a onda se puno godina poslije uz buru emocija vraćali na mjesto sretnijeg djetinjstva. Jeste li to doista i vi iskusili?

Da, i to više puta. To slijetanje na splitski aerodrom za mnoge od nas je povratak u djetinjstvo koje je naprasno prekinuto onog fatalnog ljeta 1991. Ljeti sam odrastao u Dalmaciji, gdje je bilo toliko optimizma i ljubavi tih kasnih ‘80-ih. Doista se činilo kao da su pred nama velike stvari. Lik iz romana, koji se, eto, zove kao i ja, također osjeća taj gubitak s kojim se tek treba suočiti nakon 25 godina života u izbjeglištvu i u egzilu. U mom osobnom slučaju stvari su išle malo drukčije i ta mi je obala dio onog što smatram svojim domom. To podvlačim, naravno, kako bih se zaštitio od optužbi za autobiografiju. Ne, to nisam ja, iako možda i jesam, hahaha!

Kako bi se mogao objasniti paradoks da niti klinci iz ‘80-ih niti naši roditelji nisu primjećivali kakve su strahote slijedile za samo koju godinu?

U vašem pitanju primijeti se nešto karakteristično za našu generaciju, a to je da tražimo odgovore, a tim postavljanjem pitanja zapravo optužujemo starije generacije koje to nisu spriječile. A ni njima nije bilo jasno što se događa i kamo vodi. Kod nas u Sarajevu spoznaja je nastupila još i kasnije i sjećam se da sam, kako sam to ljeto 1991. proveo u Dalmaciji, već osjetio i vidio ono u što moji sarajevski prijatelji nisu mogli vjerovati. A, kao što znate, demonstrirali smo za mir 1992., pred rat, ne vjerujući ni tada da je to moguće.

Čak i onda kad je Karadžić izgovarao one svoje riječi koje su nepogrešivo bile čista najava genocida.

Tako je. Normalnim ljudima to je bilo nezamislivo. Svojim međunarodnim kolegama, koji misle da je nama rat u krvi, da samo čekamo kad ćemo se poklati, često kažem, da nam je netko rekao ‘84. kad su bile Zimske olimpijske igre u Sarajevu da će za samo osam godina sve gorjeti, vi biste tog čovjeka mogli bez problema strpati u ludnicu. Takva vrsta perverzne imaginacije bila je u totalnom raskoraku sa životom kojim se živjelo i u Sarajevu i u većem dijelu nekadašnje zemlje u tom trenutku. Bilo jest milijun problema, koji su se pokušavali riješiti na razne načine, ali daleko od toga da bi ‘rješenje’ bili ratovi i brutalnosti koji su uslijedili. I ovaj roman svjedoči da se, bojim se, nećemo tog tereta nedavne prošlosti tako lako osloboditi, bez obzira na to kakvi simplificirani nacionalistički narativi s desnice, u kojima su uvijek oni drugi krivi, a mi žrtve, dominiraju u javnosti zemalja nastalih nakon Jugoslavije. Svi si osobno postavljaju ta pitanja, zašto je nešto bilo onako, a sad je ovako i zašto se to moralo dogoditi baš onako kako se dogodilo. Niti sam ne znam kako ću sve to što me je fundamentalno odredilo objasniti vlastitom sinu.

Tu više nije riječ ni o kakvoj tuzi za Jugoslavijom nego o gorčini zbog mljevenja mesa pri njenom raspadu.

Da. Države dolaze i prolaze, za njima ne treba žaliti niti ih obožavati ili, još gore, misliti da su vječne. Ali je ipak važno podvući neke činjenice. I ova afera oko murala posvećenog Jugoplastici jako nam puno otkriva o onima koji pokušavaju doslovno prebrisati jednu povijest za koju svi znaju da je doista za većinu ljudi bila bolja od današnjosti. To joj očito ne mogu oprostiti. Govorimo o histeričnoj potrebi da se prikriju tragovi, koji onda anarhično i subverzivno iskaču svuda, a to znači i jedan klub koji je nešto značio u svjetskim razmjerima na vrhuncu razvoja mediteranskoga grada koji je dobacivao mnogo dalje od broja stanovnika ili svoje ekonomske važnosti. Priča o imenu toga kluba priča je i o uništenim splitskim tvornicama, uništenim egzistencijama zbog gangsterske privatizacije koja je zadesila Dalmaciju, Hrvatsku i cijeli postsocijalistički svijet.

O romanu ‘W’ pisalo se i da ga, nakon revolucionarnog bratimljenja Waltera i Wladimira, dalje razvijate u stilu Dana Browna. Meni se čini kako bi bilo spretnije reći da se vaš roman nastavlja u stilu Chucka Palahniuka i ‘Kluba boraca’ u onom dijelu u kojem je riječ o pobuni anarhističkoga genija.

Ja inače ne pratim žanrovsku literaturu, ali mi je jasno da će roman, koji se poigrava s akcijom i detektivskom pričom, nužno prizivati druge žanrovske romane. Ovdje, ipak, koristim taj trik žanra kako bih govorio o idejama i načinima na koje one oblikuju svijet, o sukobima, nasilju, gubicima, ali i uzbuđenjima, strastima i snovima. Roman donosi klackalicu između akcije i ideja.

Na Palahniuka me podsjetilo revolucionarno korištenje vrlo maštovitih metoda političke i društvene subverzije, isprva nenasilnih. Ovdje je, u romanu, međutim, riječ o dobu od 1968. nadalje, i u onom dijelu prije nego što ta subverzija u romanu kulminira nasiljem, možemo li govoriti o ideji nenasilne, pacifističke, kreativne subverzije u društvu kao o metodi provokacije?

Roman ima nekoliko sugestivnih trenutaka koji možda neće svima biti ugodni. Jedan je da nismo shvatili što nam se doista dogodilo i kako su se stvari rješavale na svjetskoj razini, da je pad lijeve ideje o radikalnoj transformaciji društva od ranih ‘70-ih pogodio i nas u tzv. zemlji socijalizma, da taj Zid, iako nije pao nama...

... da ne bismo slučajno bili pomodni i zazvučali kao hrvatska predsjednica...

... tako je, hahaha, jer je pao onima koji su doista bili iza Željezne zavjese, a naš je intimni osjećaj da je možda njima Berlinski zid pao, ali se nama srušio na glavu. Kao da se na nas obrušio kako bi netko tamo imao slobode koje smo mi već imali. Međutim, nije se srušio samo na Istoku nego su se posljedice mogle osjetiti i na Zapadu. Taj pad Zida označio je pad alternative i samo je potvrdio dominaciju neoliberalizma, što je dovelo do konačno razbijanja socijalne države. Ti jadni istočni Europljani, kad su rušili Zid i socijalizam, nadali su se baš tome modelu, modelu Zapada, koji je postojao u, npr. Švedskoj, modelu jake socijalne države koja kontrolira kapitalizam. Svi su se nadali, uključujući nas ovdje, da će zadržati svoja radna mjesta i sve privilegije socijalizma, kao što su besplatno školstvo, zdravstvo i stanovanje, te da će biti samo još bogatiji. Ta naivnost bila je uistinu tragična i mi smo platili punu cijenu takve predodžbe da je dovoljno samo uvesti višestranačke izbore i kapitalizam i da će sve biti sjajno. Roman nas vraća na tu neugodnu istinu. Što se tiče samog pitanja ljevice, tu se otvara vječni sukob između ideja, kritike postojećeg stanja i same akcije. Kako voditi akciju da biste promijenili svijet u kojem postoje izrazito sukobljeni interesi. Znamo da je u povijesti to dovodilo do različitih, ponekad velikih, ali ponekad i tragičnih rezultata u borbi za budućnost koja se tek trebala stvoriti. No niti pad Zida ni činjenica da je kapitalizam danas gospodar svijeta, a to uključuje i nominalno komunističku Kinu, to pitanje nije maknuo sa stola. Živimo u izrazito nepravednom svijetu, razlike su nikad veće, postoji i ekološka ugroženost, a kapitalizam kakav je danas, tu bi se složili i mnogi liberali, pa čak i konzervativci, vodi nas u svijet destrukcije i nasilja kakve još ne možemo niti zamisliti. Normalno je da ljudi onda traže alternative, da se žele boriti protiv takvog sistema; možete protestirati, možete glasati, pisati peticije, osnovati NVO, boriti se lokalno, pokušati nešto više... ali prije ili kasnije frustracija zbog toga što nema promjene neke će ljude natjerati na direktnu akciju.

Je li čovječanstvo dovoljno evoluiralo da se ta direktna akcija, umjesto kroz destrukciju, počne provoditi metodama poput kulturnih, satiričkih provokacija u javnosti? Poput aktivista ‘The Yes Men’...

Kao jedan od nekadašnjih organizatora Subverzive festivala u Zagrebu, moram reći da subverzija, naravno, ne treba biti sama sebi cilj. Treba nas zanimati takva subverzija koja ima ideju što želi postići kad subverzira postojeće stanje stvari. Danas se čini da se sustav pokazao vrlo elastičnim i da mu ništa ne mogu niti puno ozbiljnije subverzije poput one da izborima dovedete ljevičarsku stranku na vlast u Grčkoj. Ali potom vrlo brzo shvatite da osvojiti državu ništa ne znači danas, jer su moć i kapital negdje drugdje; da život naših društava uređuje već i prijetnja onih koji imaju kapital da taj kapital prenesu na neke daleke otoke, a da je država, kojoj se toliko klanjaju na desnici, samo obična administracija, menadžment koji donekle drži pod kontrolom teritorije da ne eksplodiraju. A oni s vremena na vrijeme unatoč tome eksplodiraju, kao što sada vidimo u Čileu ili u Libanonu. Problem je kad stvari eksplodiraju i kad uslijedi kaos, kako će on izgledati. A on obično ne izgleda lijepo, uključuje i nasilje i represiju i stvari koje nismo mogli niti zamisliti i koje počesto ne odgovaraju onome što doista želimo.

Treba li roman ‘W’ čitati kao preispitivanje borbe ljevice od Španjolskoga građanskog rata do danas?

Bez obzira na reevaluaciju lijeve ideje, ja sam, kako se vidi u romanu, kritičan prema vrlo složenoj povijesti ljevice u 20. stoljeću. Ako želite graditi ljevicu u 21. stoljeća, ne možete iz 20. st. uzimati samo ono što vam se sviđa. Divno je pozivati se na doista slavne dane podrške španjolskoj Republici, ali se ne može zaboraviti da stvarnost tog rata nije bila ružičasta. Dovoljno je samo sjetiti se Staljinovog utjecaja na našu stranu u tom ratu, staljinskih čistki najboljih svjetskih revolucionara u Sovjetskom savezu, uključujući na stotine jugoslavenskih komunista, i kaosa koji je to izazvalo na ljevici. Ne možete reći da je priča o gulagu samo desničarska interpretacija. Ne možete se ne baviti time da su neki ljudi, preuzevši vlast, izdali ideale za koje su se borili, da su provodili represiju i isključivanje, čime su ugrozili i sam socijalizam kao projekt. S druge strane, bez obzira na razne deklaracije europarlamenta, koji uporno piše istočnoeuropska desnica, neupitno je da je ljevica donijela ženama i radnicima prava koja nikada nisu imali, da je promijenila i modernizirala društva, da je uspjela subvertirati kapitalizam tako da se omogući stvaranje donekle jednakih društava i da je, da se ne zaboravi, dala ključan doprinos pobjedi nad naci-fašizmom. Ne možete negirati da je motor razvoja i progresa od Francuske revolucije do danas baš ta lijeva ideja, odnosno ideje slobode, jednakosti i bratstva, koje su danas pod izrazitim napadom i u Europi i u svijetu. Zato se moramo prisjetiti da je sam Goebbels izjavio da godinu 1789. treba izbrisati iz svjetske povijesti. Čini mi se da nam baš to govori što trebamo činiti. Moramo ponovno upisati tu godinu i te ideale u naš akcijski plan djelovanja danas i ovdje.

Zanimljivo je to što navodite Francusku revoluciju 1789. kao Goebbelsovu metu napada. Ta ista godina izbijanja prosvjetiteljske revolucije glavna je meta, u smislu sekularnog i demokratskog naslijeđa, organizacijama iz katoličke fundamentalističke mreže Tradition, Family and Property (TFP), kojoj je primjerice bliska organizacija Vigilare iz Hrvatske. Glavni čovjek Vigilarea najmanje jednom se javno izjasnio kao ‘militantni katolik’. Dakle, što se tiče TFP-a, baš 1789. je ona godina kad je sve otišlo kvragu.

Tu doista postoji veza s Goebbelsom i nacistima jer u tom trenutku počinje, po njima, sav užas; sekularizam, razum, prosvjećenje, jednakost svih, bez obzira jesu li žene, Židovi, crnci, robovi itd. Socijalistički pokret u 19. stoljeću je tu borbu postavio na pitanje društvene jednakosti kao uvjeta punog ostvaranje ideala Francuske revolucije. U romanu prikazujem urotu koja je na Zapadu postojala u vrijeme Hladnog rata kako protiv ‘demokracije s previše socijalizma’ tako i protiv tzv. boljševičkog zla s istoka. U toj se uroti ujedinjuju bivši nacisti koji su vrlo dobro živjeli u Zapadnoj Njemačkoj i zauzimali visoke pozicije, talijanske fašističke lože koje su organizirale i državne udare, Franco, grčka hunta te velike medijske kuće. Kad pogledate mete napada junaka iz romana, dobijete jasnu platformu za koju je 1789. apsolutni užas, a 1917. pakao na zemlji. Želja da se povijesti oduzme budućnost, da se sadašnjost oblikuje prema onome što je Francuska revolucija ugrozila, a donekle i uništila, dakle taj konzervativni i dubinsko reakcionarni san, danas pokreće napade na školstvo, visoko obrazovanje, reproduktivna prava te prava žena, manjina i migranata. Njihov plan je zastrašujući i žalosno je vidjeti da od Poljske pa sve do, evo, i Hrvatske takve organizacije uspijevaju prodrijeti i u institucije nominalno sekularne republike.

Novi roman Igora Štiksa naprosto je magičan. Moćan politički triler nabijen erotikom, špijunima, intrigama i zavjerama

Davor Špišić, Telegram, 22. 11. 2019.

Najgori maler koji vas može pratiti dok čitate “W” jeste da ga ispuštate iz ruku. Zbog niza drugih poslova, novi roman Igora Štiksa bio sam prisiljen čitati s prekidima. A dušu je dao da ga se ispije na dušak. Jedna uložena besana noć i to je to. Užitak će biti pregolem.

Štiksova bogata autorska oprema prozaika, dramatičara i političkog esejista, u ovom vrućem Frakturinom izdavačkom proizvodu uzbudljivo je isprepletena i naprosto nabijena snagom. Funkcionira poput rasnog vremenskog stroja. Konstruiranog po besprijekornim tehnološkim performansama ali bez miligrama izgubljene duševnosti. “W” je na prvoj asocijativnoj razini čisti krimić. Prepun napetosti i obrata. Imamo ubojstvo, imamo tijelo, imamo hitchcockovskog protagonista pukim slučajem nevoljko uvučenog u vrtlog zločina.

Senzualni susreti na Otoku

Rastrzani junak Igor Štiks (s ocem romana, dakle, dijeli puno ime, prezime, i poneku tužnu životnu memoriju), pariški lijevi intelektualac, dolazi na jadranski Otok zbog čitanja oporuke stanovitog Waltera Stiklera. Stiklerovo truplo pronađeno je u kamenjaru, očigledno pod okolnostima nasilne smrti.

Nekadašnjeg uvjerenog ljevičara a kasnijeg preobraćenog konzervativnog ideologa Waltera, Štiks je upoznao u Parizu i iz njegovih nasumičnih priča o kontroverznom životu počeo je slagati skice za roman. Vijest o Stiklerovom umorstvu dovodi Štiksa na Otok gdje upoznaje karizmatičnu, anarhoidnu i senzualnu Tessu Simon. Tajne se počinju odmatati a istraga zločina otvara nebrojene opake tunele, zapliće nas u prijeteće labirinte…

Moćan politički triler nabijen erotikom

Magično Štiksovo žongliranje žanrovima dovelo je do toga da se “W” doživljava i kao moćan politički triler, nabijen erotikom, špijunažom, intrigama i zavjerama. Usijana spektakularna scena današnjeg globalnog sela ovdje se rasprostire poput uzburkanog epa. Pitanja života i smrti eksplodiraju u ekstazama blještavog adrenalina. Dekadencija nailazi u valovima i opsjenarski zastire gadna praskozorja bijede suvremenog svijeta.

W” je Štiksovom discipliniranom, osviještenom a nadasve znatiželjnom imaginacijom postao riznica pop-kulture. Autorovo kadriranje mizanscena i karaktera ima sudrugove u stripovskim svjetovima Corta Maltesea ili televizijskoj freski “Babylon Berlin” u post-Roxy Music rafinmanu. Tako opskrbljen najrasnijim priključcima za stalno hranjenje naše proždrljive mašte, Štiks se, kao veliki pisac, mogao odvažno baciti u nadgradnju.

Štiks putuje do korijena lijeve ideje

Do onih najdubljih i najriskantnijih virova teme koja ga progoni i koju istražuje ustreptala srca. U suštini je to priča o (kako se, na jednom mjestu u romanu, opisuju Igor i Tessa) “zagrljenoj siročadi svog Vremena” i o svim revolucijama i utopijama ovoga svijeta koje svoju djecu kad-tad ili pojedu ili pretvaraju u odbačenu siročad.

Koncentriran na kratkotrajnu majsku utopiju mladenačkog bunta 1968. (prema majstorskim političkim, socijalnim i umjetničkim analizama te mitske godine “W” bi odsada morao biti i neizostavan šezdesetosmaški vodič za svakog ozbiljnog historičara) Štiks uzbudljivo putuje sve do korijena lijeve ideje bljesnule u čistoj zori Oktobarske revolucije i mračno okaljane u staljinističkim gulazima.

Stvorio je dvojno, blizanačko i janusovsko biće

Od robusnog, ciničnog, ironijskog i zanesenog ludista revolucije Vladimira, i prvotnog ljevičara a zatim razočaranog gurua misticizma kapitalističke moći Valtera, Štiks je stvorio dvojno, blizanačko i janusovsko biće. Oni su i braća krvlju pobratimljena i latentni ljubavnici i suparnici, s jednim srcem i milijun karaktera.

Impresivno plovi Štiks po tom zrcalnom biću: “Vlakovi su prevozili novake po cijeloj Jugoslaviji. U Vinkovcima jedan do drugog stali su vlak Beograd–Zagreb i Sarajevo–Beograd. Bila je noć. Vladimir je otvorio prozor. Zapalio je cigaretu. Pogledao je u vlak na susjednom kolosijeku. I tu je bio on! Valter! Zaspao, glavom naslonjen na prozor. Vladimir je skoro iskočio iz vlastite kože. Sav se istegnuo da bi zakucao na Valterov prozor. Valter se probudio i vidio njegovo lice pred staklom prozora misleći da sanja. Mahao mu je kao da gleda Vladimira kako leti. Činilo mu se da se probudio u Chagallovoj slici. Bilo je predivno.”

W je antimarvelovski heroj

Tako stvoren W je antimarvelovski antiheroj koji amblematski žigoše i naše vlastite utopijske trijumfe, ćorsokake pobuna i gorke okuse dječje žrtvovanosti. Štiksov roman “W” je po dadaističkoj i nadrealističkoj žestini i svježini ravan onome čemu nas je u filmu “W.R.” obaštinio Dušan Makavejev.

Naposljetku, “W” je duboko ukorijenjen u tragikomediju Balkana, prokletstvo tla gdje se identiteti svako malo degradiraju, bacaju u jame teške prošlosti, i koriste kao efikasni alibi za nove valove terora. “Vi ste budućnost”, obraća se odgajateljica Eržebet u sabirnom centru za ratnu siročad. “Vi ste budućnost, zato što nemate korijene.” Strašno je točna, gorka, distopijska rečenica ove Štiksove vizije. I neprestano potmulo ječi u pozadini barokne ponude vratolomnih avantura.

Zlo nije poraženo, ljevica se mora probuditi

Denis Derk, Večernji list, 26. 11. 2019.

Jedan od vodećih pisaca sada već pomalo srednje generacije Igor Štiks napisao je novi roman efektnog naziva “W”, koji je bio tražen i na nedavno završenom Interliberu. U bilješci nakladnika (Fraktura) piše da je “W” pisan u maniri najboljih skandinavskih trilera i vrhunske književne kombinatorike, prepun intriga i obrata. Štiksa je proslavio roman “Elijahova stolica”, koji je dobio nagrade Ksaver Šandor Đalski i Kiklop, a veliki uspjeh imao je i na kazališnoj sceni, kao istoimena predstava Jugoslavenskog dramskog pozorišta koju je režirao Boris Liješević.

Nakladnik vaš roman “W” najavljuje kao politički triler. Koliko je to novina u vašem stvaralaštvu?

Na neki način jest. I u mojim prijašnjim romanima postojao je element akcije i otkrivanja, ali njih ne bismo nazvali trilerom ili ih uspoređivali s kriminalističkim romanima. Ono što je možda razlika jest to da na početku romana “W” imamo ubojstvo. Čim se pojavi ubojstvo, a netko ga pokuša riješiti, mi odmah pomislimo na žanrovske romane. Ovo nije klasični žanrovski roman, iako ga se i tako može čitati. Akcija u njemu nije samo akcija radi akcije. Mi ne čitamo ovaj roman zato da bismo doista saznali tko je ubojica. Mi ga čitamo upravo zato što su akcije protagonista potaknute političkim idejama. Samo one mogu objasniti leš koji pluta Jadranskim morem na prvim stranicama.

Koliko je rizično bilo u roman uvesti lik koji se zove Igor Štiks i koji ima poveznice s vašom biografijom?

Bilo je rizično, ali i uzbudljivo. Naravno, ja to nisam prvi izmislio. Možemo se samo sjetiti “Njujorške trilogije” Paula Austera u kojoj također nalazimo lik koji se zove Paul Auster. U mom slučaju igra s višestrukim životima dominira samim romanom. Igor Štiks kao lik u ovom romanu doista ima mnoge sličnosti sa mnom. Njegov život doista je mogao biti jedna od putanja mog života. Roman u pozadini postavlja i to pitanje, dakle što su stvari koje nas određuju, slučajnost, ljubav, drugi ljudi, nešto nad čime nemamo nikakvu kontrolu ili pak naše odluke čije posljedice ne možemo znati. Naravno, ta su se pitanja također postavljala i u “Elijahovoj stolici”.

U romanu pišete o lijevim teroristima koji su djelovali u Europi niz desetljeća s antikapitalističkih pozicija. No mi se danas više bavimo terorizmom koji ima vjerske konotacije. Kako to da su vjere zamijenile antikapitalističku, socijalnu dimenziju?

Zanimljivo je pogledati da se trenutak Islamske revolucije u Iranu 1979. godine poklopio s postupnim padom revolucionarnog terorizma ili direktne akcije u zapadnoj Europi. Islamska revolucija nesumnjivo je dala novi zamah terorizmu kao političkom oruđu inspiriranom vjerom, ali zapravo je, bez obzira na religiju, riječ o političkim akterima koji se odupiru dominantnom geopolitičkom sistemu, ali ne i samom kapitalizmu. Naravno da tu vidimo veliku razliku u odnosu na lijevi terorizam i u metodama i u krajnjem cilju. Kao što svi znamo, a o tome govori i ovaj roman, ljevica je posljednjih četrdeset godina u defenzivi na globalnom nivou. A mogli bismo reći, nikada nije bila potrebnija s obzirom na stanje u kojem se današnji svijet nalazi pod dominacijom jednog novog, agresivnog i prilično destruktivnog tipa kapitalizma, često nazivanog neoliberalnim, čiji uspon baš i počinje krajem sedamdesetih godina.

Ima li onda ovaj vaš roman i prosvjetiteljsku ulogu, je li mu namjera da probudi današnju ljevicu?

Roman nam donosi povijest ljevice od Španjolskog građanskog rata, preko Drugog svjetskog rata do danas. Povijest borbe za bolji svijet prelama se preko dva ključna lika koji također dijele ime, kao što će to čitatelji otkriti. Ona nas poziva da razmislimo o tome kakve su te borbe bile, zašto su se vodile, zašto nam danas nedostaju, kao i o idealima tih borbi koje su motivirale tolike ljude da za njih žrtvuju svoje živote. To uključuje i sve ono što je takva vrsta revolucionarnih borbi i preokreta donosila, uključujući i teror i gulag o kojima se govori u romanu. Tu su i razočaranja u režime koji su koristili neka od imena ljevice, kao što su socijalizam ili komunizam.

U romanu imate i neke stvarne povijesne likove, poput Karla Štajnera. Je li to ipak i roman s ključem?

Na neki način jest roman s ključem, ali ne i roman koji može otključati samo jedan ključ. Spomenuli ste Karla Štajnera i njegovu veliku knjigu “7000 dana u Sibiru” za koju ne znam čitaju li je ljudi danas, a nekada je bila bestseler u cijeloj Jugoslaviji. Otkrit će čitatelji da jedan važan lik u romanu “W” gotovo potpuno reflektira sudbinu Karla Štajnera pa se s njim i susreće u Sibiru. Tu su i druge povijesne ličnosti poput Tita. No u romanu postoje fikcionalni likovi koji također sliče nekim stvarnim ličnostima ili su inspirirani njima. U tom smislu “W” jest, uz sve ostalo, i povijesni roman.

Vi ponovno pišete i o identitetima pa su neki vaši likovi djeca Drugog svjetskog rata koja su ostala bez roditelja. Ja li taj Drugi svjetski rat uopće završio?

Pitanje je kada počinje neki svjetski rat i kada doista završava. Neki smatraju da je Veliki svjetski rat počeo 1914. atentatom u Sarajevu i završio tek 1945. godine atomskom bombom. Njega je potom nastavio globalni hladni rat i da bismo, nakon njega, ušli u eru lokaliziranih svjetskih sukoba. Možemo li onda govoriti o nekoj vrsti stogodišnjeg rata, s više ili manje intenziteta? Odgovor na to pitanje ovisi i o našim pogledima na povijest i njezinu logiku – je li ona nezaustavljivi napredak ili cikličko kretanje? Povratak na staro? Koje “staro”? Sve su to pitanja oko kojih se itekako sukobljavamo.

Meni se sve više čini da rat na Bliskom istoku jest još jedan svjetski rat. I odvija se pred našim očima. Ostalo su interpretacije o tome kada je taj rat doista počeo i kada ćemo ga početi nazivati svjetskim. U dugoj perspektivi, Drugi svjetski rat nije završen suđenjima u Nürnbergu ni Hirošimom zato što su ideje zbog kojih se on vodio i dalje žive. Za ono što se mislilo da je poraženo, ispostavilo se da je vrlo žilavo i da ga se stalno vadi iz ropotarnice povijesti pa dobiva različite suvremene oblike što je, kao što se vidi u mom romanu, bio slučaj tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina kada su se poražene snage pojavile pod nekim drugim ruhom. A pobjedničke snage imale su svoje vrste transformacija i kriza međusobno se sukobljavajući.

Među onima koji se danas pozivaju na pobjedu nad nacifašizmom vidimo duboku podjelu na one koji smatraju da je kapitalizam jedini mogući sistem i one koji smatraju da je moguće napraviti pravedniji svijet za najveći broj ljudi na ovom planetu. Je li ovakvo stanje u kojem jedan posto ljudi posjeduje gotovo sve, deset posto se snalazi, sljedećih 15 posto preživljava više-manje neuspješno, a ostalih 74 posto crkava doista održivo? Ja mislim da nije. I kao što neki junaci u romanu tvrde, ako prosvjedi, peticije, izbori i zakonske mogućnosti ne donesu znatnu promjenu, neki će se ljudi u jednom trenutku odlučiti na puno direktniju akciju.

Vaša “Elijahova stolica” imala je uspješnu kazališnu inscenaciju, a vaš roman “W” ima filmski potencijal. Jeste li već razmišljali o nekim suradnjama?

Roman je objavljen prije mjesec dana pa je rano o tome govoriti, ali prve reakcije često upravo spominju filmičnost priče. Ja sam pisac i sve što mogu je baviti se svojim riječima. Za neki drugi medij potrebni su mi suradnici, tj. autori koji na drugi način mogu iščitati i prisvojiti moj tekst. Meni je kao piscu, o čemu sam se osvjedočio na primjeru “Elijahove stolice”, izuzetno zanimljivo vidjeti kako roman može zaživjeti na sceni kao dramsko djelo oslobođeno stega svog proznog predloška, tj. kako drugi umjetnik može od postojećeg materijala napraviti rad sa svojim potpisom.

Najavljena je promocija romana u Puli na tamošnjem festivalu. Hoće li biti još promocija u Hrvatskoj?

U Zagrebu imamo promociju 29. studenoga, a potom i na pulskom sajmu.

Taj 29. studenoga je slučajnost ili?

Tako se dogodilo, ali sada ne možemo pobjeći od tog datuma s obzirom na samu temu romana pa sam siguran da ćemo i o njegovu značenju u prošlosti i danas također razgovarati.

  1. Fraktura na 25. Sa(n)jam knjige u Istri Fraktura na 25. Sa(n)jam knjige u Istri Na 25. Sa(n)jam knjige u Istri, koji se od 5. do 15. prosinca 2019. održava u Puli u Domu hrvatskih branitelja, gostovat će i Frakturini autori Jurij Andruhovyč, Sergej Lebedev, Claudio Magris, Josip Mlakić i Igor Štiks. Petak, 6. prosinca 2019., 11 sati, DHB Kavana MozartDoručak s autoromClaudio MagrisSudjeluju Claudio Magris i Aljoša Pužar Petak, 6. prosinca 2019., 19 sati, DHB Crveni salonGradJurij Andruhovyč, Leksikon intimnih grad
  2. Razotkrivanje s Igorom Štiksom Razotkrivanje s Igorom Štiksom Na tribini Razotkrivanje  u petak 29. studenog 2019. u 19.30 predstavit ćemo novi roman  Igora Štiksa W. U zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema, dv. 3 (Nova Ves 17) razgovor s autorom vodit će urednik Seid Serdarević.                 Najnoviji roman Igora Štiksa W knjiga je koja se doslovno ne ispušta iz ruku. Pisan u maniri najboljih skandinavskih trilera i vrhunske knjiže
  3. Fraktura na Interliberu 2019. Fraktura na Interliberu 2019. Volimo Interliber! Najveći domaći sajam knjiga prilika nam je da predstavimo ono što smo radili cijelu godinu. Volimo se družiti s našim čitateljima, volimo ih upoznavati i veseli nas povratna informacija o onome što im se sviđa u našim izdanjima i što od nas očekuju. Ispunjava nas razgovor o knjigama. Posebno nas obraduje kada nekome otkrijemo knjigu koja se podudara s njegovim čitateljskim ukusom, naslov koji bi inače možda propu
  4. Igor Štiks: Književnost nam treba da propitujemo svetinje Igor Štiks: Književnost nam treba da propitujemo svetinje Triler koji ostavlja bez daha, ljubavni roman u kojem strepite nad sudbinom ljubavnika, roman ideja… sve je to W, novi roman Igora Štiksa, sve to, ali i mnogo više od toga jer riječ je o romanu koji je, kako bi to kod izuzetne književnosti i trebalo biti, kao cjelina daleko više od pukog zbroja svojih dijelova. Štiks je napisao roman u duhu skandinavskih majstora trilera, roman koji se čita lako i brzo i koji vam ne dopušta da predahne