U svrhu poboljšavanja vašega iskustva pregledavanja ova stranica koristi kolačiće. Prema regulacijama Europske unije potreban nam je vaš pristanak za postavljanje kolačića. Saznajte više .
Vrtoglave godine
Europa, 1900.–1914.
33,05 € / 249,02kn
Tečaj konverzije: 1 EUR = 7,53450 HRK-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Goran Schmidt
-
Broj stranica: 576
-
Datum izdanja: veljača 2015.
-
ISBN: 978-953266617-5
-
Naslov izvornika: The Vertigo Years: Europe 1900–1914
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 234 mm
-
Težina: 975 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 33,05 € / 249,02 kn
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 33,20 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Europa, 1900.–1914.: svijet u traženju, pulsirajuće razdoblje kreativnosti i suprotnosti. Glavne su teme terorizam, globalizacija, imigranti, konzumerizam, propast moralnih vrijednosti i suparništvo velikih sila. Dvadeseto stoljeće nije se rodilo u rovovima kod Somme ili Passchendaela, nego u petnaest vrtoglavih godina koje su prethodile Prvome svjetskom ratu.
U kratkom razdoblju novi svjetski poredak proizašao je iz tragičnih suprotnosti staroga. Posljedice industrijske revolucije, na političkom i osobnom planu, osjećale su se u cijelom svijetu: gradovi rastu zbog pristizanja seoskog stanovništva koje napušta svoje tradicionalne vrijednosti, znanost donosi napredak, ali i izume iz noćnih mora, obrazovanje je milijunima ljudi otvorilo nove mogućnosti, masovno proizvedeni predmeti promijenili su svakodnevni život, radnici zahtijevaju udio u političkoj vlasti, žene žele promijeniti svoj položaj u društvu i prirodu seksualnih odnosa.
Od nevjerojatne nade u novo stoljeće koju je utjelovio Svjetski sajam u Parizu 1900. do atentata na austrijskog nadvojvodu u Sarajevu 1914., povjesničar Philipp Blom ovo razdoblje istražuje godinu po godinu. Premijeri i seljaci, anarhisti i glumice, znanstvenici i psihopati susreću se na pozornici novoga stoljeća u ovom prikazu raskošnoga, nestabilnog doba na rubu katastrofe.
Prelijepo napisana i puna vješto ispričanih anegdota, knjiga Vrtoglave godine oživljava čudesa, užase i strahove ranoga dvadesetog stoljeća.
“Ključni predvodnici promjena u dvadesetom stoljeću, kako Blom piše, bili su strojevi i žene, brzina i seks.”
The Guardian
“Knjiga oživljava strahove, zanose i nepoznate činjenice toga vremena. Ako civilizacija izdrži sljedećih sto godina, možda će neki jednako darovit povjesničar jednoga dana uspoređivati prvo desetljeće ovoga stoljeća s njegovim vrtoglavim parnjakom prije 1914.”
The Economist
“U ovom briljantnom prikazu vrijeme o kojem se govori tako je bogato prožeto znanstvenom zapanjenošću, društvenim vrenjem i kulturnim vrtloženjem da se osjećaj bezglave nesreće čini nevjerojatno bliskim.”
Kirkus Review
“Snaga i privlačnost ove knjige leže u svestranome panoramskom pristupu oživljenom nadahnutim pripovijedanjem i osobnim pričama...”
The New Yorker
Philipp Blom: Ubrzana doba
Miljenko Jergović, jergovic.com, 25.4.2015.; Jutarnji list, 25.4.2015.
Dvadeseto stoljeće započinje nizom praznovjerica. Bog je od prije nekoliko desetljeća mrtav, na njegovo mjesto postavljena je nacija, a s njom nacionalizam kao najraširenija praznovjerica dvadesetog (i dvadeset prvog) stoljeća. Jugoslavenski nacionalist, domovinom Bosanac, a porijeklom Srbin iz Oblaja kod Bosanskog Grahova, imenom Gavrilo Princip ubio je u Sarajevu austrougarskoga princa prestolonasljednika Franju Ferdinanda, antisemita, borbenog katolika i neprijatelja Madžara, te pomalo i austrijskog (njemačkog) nacionalista. Nacionalisti smatraju da su Principovi pucnji izazvali Prvi svjetski rat, koji se zatim, nedovršen, produžio u Drugi svjetski rat, u Holokaust i u niz drugih nacionalistički inspiriranih genocida. Zahvaljujući totalitarnom komunističkom režimu maršala Staljina, njegove vojske, nakon 1943. potpomognute od dviju liberalnih demokracija, britanske i američke, pobijeđen je Hitlerov režim, kao najusavršenije nacionalističko zlo dvadesetog stoljeća. Od Franje Ferdinanda do Adolfa Hitlera moguće je povući logičnu crtu. Ali to ne znači da je Gavrilo Princip iz plemenitih pobuda pucao u princa. Niti je Staljin bio pozitivac jer je pobijedio Hitlera. Ali ta je pobjeda najpozitivnija okolnost dvadesetog stoljeća, i nije moguće izjednačavati Hitlera i Staljina (koliki god bio Staljinov zločin prije i nakon Drugoga svjetskog rata)...
Devetnaesto stoljeće bilo je, s izuzetkom niza građanskih revolucija i pobuna, najduže razdoblje europskoga i svjetskog mira. Što je onda 1914. izazvalo tako krvavi Veliki rat? To što je Princip ubio princa? Da, tako će reći nacionalisti. Ili to što su se europske zemlje, od Velike Britanije i Francuske, do Austro-Ugarske, Srbije, Bugarske i Grčke, poduhvatile, s proždrljivošću morskih pasa, kidanja i proždiranja dijelova već sasvim nemoćne i zamrle Otomanske imperije, pa je izgubljena ravnoteža različitih kulturnih i nacionalnih identiteta, što je odvelo u ratni kaos? To bi već bilo vjerojatnije. Ali nije dosta.
Philipp Blom u knjizi “Vrtoglave godine”, podnaslova “Europa 1900.-1914.” (Fraktura, Zaprešić, prijevod Goran Schmidt), nastoji istražiti što su osjećali, kako su mislili i kako su se samoidentificirali, prema čemu su usmjeravali svoje strasti Europljani kojima su električno svjetlo i motor na unutarnje sagorijevanje sasvim promijenili kvalitetu života u odnosu na njihove očeve i djedove. U petnaest poglavlja knjige pisac nijednom ne spomene ni Gavrila Principa, ni atentat u Sarajevu, minimalno se bavi političkim okolnostima koje su vodile u rat, ali nijedna od knjiga o kojima se govorilo u posljednjih godinu dana, ni Clarkovi “Mesečari” (u srpskome prevodu: Heliks, Smederevo 2014.), ni još uvijek nenadmašni klasik Vladimira Dedijera “Sarajevo 1914.”, na tako cjelovit, a reklo bi se i uvjerljiv način ne odgovara na pitanje što se događalo u glavama ljudi koji su krenuli u Veliki rat, kako onih koji su rat jedni drugima objavili, tako i onih koji su pošli ginuti u tom ratu.
Philipp Blom je Nijemac, rođen 1970. u Hamburgu, ali je oksfordski profesor povijesti. Usporedo, na dva jezika, vodi dvije karijere: povjesničarske radove piše na engleskom, romane piše na njemačkom (objavio ih je dva), na kojem je, recimo, napisao i jedan operni libreto. Za londonski Faber&Faber napisao je hvaljeni i referentni austrijski vinski vodič, koji je nakon 2000. godine doživio više izdanja. Kako je po majci Nizozemac, i nizozemski mu je materinji jezik, na engleski je prevodio Geerta Maka. Kao novinar godinama je pisao, i još uvijek piše, za najuglednije europske novine na engleskome i njemačkom jezičnom području.
“Vrtoglave godine” skoro pa logično proistječu iz množine i uzornoga šarenila Blomovih interesa. Naime, ovakvu knjigu ne bi mogao napisati povjesničar koji nema uzornoga literarnog, beletrističkog talenta, i koji ne vlada, briljantno poput Bloma, žurnalističkim vještinama i strategijama sažimanja i anegdotalnog pripovijedanja. Ali prije svega drugog, ne bi je mogao napisati povjesničar koji nema takvu širinu intelektualnih znanja i interesa. Blomova je tema, naime, iskustvo jednoga vremena iz kojeg proistječu određeni povijesni razlozi, dramaturški i psihološki motivi njegovih protagonista, antagonista i statista, sviju dakle. Tom se temom pozabavio iz jednoga vrlo važnog razloga: ako historiografija i nalazi uvjerljiva objašnjenja uzroka, povoda i posljedica Prvoga svjetskog rata, neobjašnjivim ostaje njegov intenzitet, trajanje i niz svjetonazorskih i običajnih promjena koje su se dogodile na marginama rata, i koje su dovele do njegova prerastanja u Drugi svjetski rat. B
Blom je “Vrtoglave godine” podijelio u petnaest esejistički impostiranih poglavlja. U njima se, preko događaja koji su odjeknuli u tadašnjim novinama, ili su na neki drugi način obilježili vrijeme, bavi fenomenom probuđene seksualnosti, pretjerane muževnosti i kulta mišićavosti, pornografije na svakom koraku i ljudskim pravima žena, potom otkrićem filma, psihoanalize, pokretne trake, i naglim ubrzavanjem vremena koje je nastupilo kada su ljudi prestali živjeti u ritmu prirodnih kalendara i prešli na ritam osmosatnoga radnog vremena, željeznice koja je pojurila brže od sto kilometara na sat i ubrzanih sličica nijemoga crno-bijelog filma, koji su nadilazili moć percepcije, razbijali su čovjekovu koncentraciju, i plašili ga tako da je počeo tražiti nove modele razumijevanja i doživljavanja svijeta. Snaga mašina uveliko je nadmašila njegovu snagu, i snagu njegovih najvjernijih povijesnih saveznika - konja. Praktična ljudska pamet uveliko je nadmašila čovjekovu moć percepcije, sposobnost rasuđivanja, njegove osjećaje i instinkte.
Blom tako piše o prvotnoj pomami za otkrićima eugenike, sumnjive pseudoznanosti, duhovne (ne i praktične) preteče genetike, koja je razvrstavala ljude po njihovim intelektualnim i tjelesnim sposobnostima, i predviđala stvaranje nove rase, koja će biti superiorna u odnosu na svoje pretke. Sve je, dakle, počelo vrlo nedužno, kao i svaka praznovjerica, kao i svaka zbirka uputa iz kakvoga suvremenog priručnika za samopomoć, a završilo je, preko Velikog rata, u nacionalsocijalizmu i u Holokaustu. Počelo je s društvenih margina, iz zabave, intelektualne dokolice i uvjerenja da se društvo može ustrojiti prema egzaktnim principima, kao mravinjak, pčelinjak ili, možda, bakterijska kolonija. Ničega zlokobnog u početku nije bilo.
Ili moda neurastenije! Početkom dvadesetog stoljeća, usljed razvoja znanstvene psihologije i psihijatrije, ali i čovjekove potrebe da se pitanjima duše i duha nastavi baviti i nakon što je proglašena smrt Boga, u modu su ušla pomaknuta duševna stanja. Žene su zapadale u histeriju, ili su - što će sve do tridesetih biti česti geg u filmskim dramama i komedijama, te u predstavama bulevarskog kazališta - padale u nesvijest usljed duševnih uzbuđenja, dok su muškarci bolovali od neurastenije. A neurastenija je skup međusobno slabo povezanih simptoma, od duševne uznemirenosti i ustreptalosti sve do halucinacija i cijepanja ličnosti, koji će se, praktično sve do Drugoga svjetskog rata, smatrati jedinstvenom bolešću. Pojam neurastenije snažno je intelektualno obilježen i markiran u književnosti, pa ga se relativno često sreće i u Krležinim međuratnim prozama i esejima. I Krleži je - premda su njegova medicinska znanja bila raskošna, i sugerirala su ozbiljnog hipohondra - neurastenija bila duševno stanje modernoga čovjeka, izbezumljenog od naglog ubrzanje usred kojeg se zatekao.
U izvjesnom je smislu Veliki rat izbio kao kolektivni sveeuropski neurastenični ispad. Blom to ne kaže, on je ozbiljan povjesničar, ne donosi spektakularne zaključke, niti daje odgovore na nepostavljena pitanja, ali markira kolektivnu europsku fascinaciju otkrićem neurastenije, koja, zatim, utječe i na sposobnost rasuđivanja ljudi. Ili im se nudi kao alibi i opravdanje za njihove postupke. S dvadesetim stoljećem duševna stanja postaju velika književna, umjetnička i društvena tema.
Blom svoje nalaze crpi iz književnosti, umjetnosti i novinske svakodnevice s početka stoljeća. O vladarima piše onoliko koliko je to nužno i koliko su vladari prisutni u životima svojih podanika - koji su u međuvremenu postali sebe svjesni građani. I to je iznimno važna vrijednost njegova pogleda: Blom ne objašnjava epohu preko onih koji su je svojim političkim odlukama digli u zrak. Opet, to je u stanju zbog vrste svog talenta i širine svoga obrazovanja.
“Vrtoglave godine” knjiga je koju će morati da pročita svatko tko bi da govori ne samo o uzrocima Prvoga svjetskog rata, nego, općenito, o dvadesetom stoljeću. Uzbudljiva, pametna, očaravajuća knjiga velikog pisca. Glogov kolac za srce praznovjerice.
Kontinent na remontu
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija (Librofilija), 9.5.2015.
Ernst Drugi, posljednji vojvoda Sachsen-Altenburga, rodio se 1871. godine. Svoje porijeklo mogao je pratiti sve do ranog srednjeg vijeka, a na dugome popisu njegovih časnih predaka nalazila su se i sljedeća gospoda: Karlo Veliki. Friedrich II., Albert Ponosni, Dietrich Potlačeni, Dietrich Tlačitelj, Albert Degenerični. Friedrich Ujedeni, Wilhelm I. Jednooki, Georg Bradati...
Početak dvadesetog stoljeća Ernst je dočekao na vrhuncu moći koja se počesto manifestirala i kao puka obijest. Primjera radi, toga oduševljenog pionira automobilizma strasno su nervirale rupe na seoskim cestama, pa je naredio temeljitu obnovu prometne infrastrukture u svome vojvodstvu, premda se, osim njega, zapravo nitko nije tuda vozio.
Ernst Drugi u povijest je upamćen kao posljednji vladajući monarh u Njemačkoj (abdicirao je 14. studenoga 1918., pet dana nakon Kaisera) i jedini bivši njemački feudalni vladar koji će živjeti i umrijeti u komunističkoj Njemačkoj Demokratskoj Republici.
Vojvoda koji je vlastitom biografijom ispisao triler pun dramatičnih obrata, jedan je od nekoliko stotina (ako ne i tisuća!) “junaka” knjige “Vrtoglave godine” Philippa Bloma, zamašnoga libra koji pripovijeda o prvih petnaest godina dvadesetoga stoljeća. Na to se razdoblje uvriježilo gledati kao na puku uvertiru u Veliki rat (koji ćemo tek desetljećima kasnije nazvati Prvim svjetskim), svojevrsnu “žuntu” devetnaestog stoljeća, koja je potrajala sve dok Gavrilo Princip nije ispalio kobne metke u Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.
Philipp Blom zagovara, pak, i uvjerljivo dokumentira tezu kako se upravo u tih petnaest godina - a ne nakon njih - svijet radikalno promijenio. Dio tih promjena bio je svakome vidljiv, a dio jedva zamjetan, no zato ne manje važan. Svu tu sumu potresa i prevrata na svim društvenim razinama rat će, veli Blom, samo iznijeti na površinu i uzdrmati ono što je preostalo od starog poretka: “No. moderni je svijet bio tu i prije nego što je prvi njemački vojnik prešao belgijsku granicu”.
“Vrtoglave godine” priča su o uzmicanju jedne epohe i stvaranju nove, priča koja je sva istkana od bolnih proturječja. S jedne strane, svjedočimo furioznom napretku znanosti i prodoru modernih tehnologija koje iz temelja mijenjaju fizionomiju društva. Gradovi rastu zbog golema priljeva seoskog stanovništva koje ne napušta samo vlastiti zavičaj nego i cijeli paket tradicijskih vrijednosti koje su generacijama oblikovale stil života. Obrazovanje postaje dostupno i deprivilegiranim slojevima, otvarajući im neslućene mogućnosti. Dostupnost različite robe široke potrošnje na dnevni red prvi put postavlja i pitanje konzumerizma, otvara debatu o delikatnoj granici između zadovoljavanja čovjekovih autentičnih potreba i fabriciranja lažnih. Politički apetiti radništva rastu, proleteri zahtijevaju vlastiti udio u donošenju odluka. S jednakim, ako ne i većim, žarom nastupaju i žene, inzistirajući na radikalnoj promjeni svoga društvenog položaja.
No, svi ti pronositelji progresivnih ideja i prevratničkih trendova hrvaju se na istoj pozornici sa zagovornicima održavanja statusa quo ili tvrdokornim pobornicima regresivnih društvenih projekata. Pritom se događaju i neki upravo bizarni paradoksi. U epohi koja je snažno obilježena usponom i rastom pokreta za oslobođenje žena, čovjek bi očekivao da će mačistička slika svijeta biti izložena nevoljkom uzmicanju. Ali vraga, upozorava Blom, “između 1900. i 1914. bilo je više dvoboja nego u 30 godina prije toga, bilo je više uniformiranih ljudi na ulicama, momci su nosi li veće brkove, bilo je body buildera s većim mišićima, bojnih brodova s većim topovima”.
Philipp Blom nije “samo” povjesničar, on je i hvaljen romanopisac. Jedino je takav autor, potkovan u matičnoj struci i blagoslovljen pripovjedačkim talentom, kadar isporučiti libar čiji “junaci” pred čitateljem oživljavaju u svojoj punoći, kao izvanredno slojevite osobe, a ne tek puki nositelji društvenih uloga i akteri historijski relevantnih epizoda. Nije stvar u tome da on literarnom “dodanom vrijednošću” tim muškarcima i ženama pripisuje svojstva koja oni izvorno nisu imali i tako ih dojmljivom krivotvorinom čini plastičnijima. Blom je, naprosto, pisac s istančanim osjećajem za povijesnu sintezu, duboko svjestan kako ona nije moguća bez dubinskog razumijevanja svih motiva, strasti i žudnji osoba o kojima piše.
Osim što pružaju tisuću razloga za čitateljski gušt, “Vrtoglave godine” nude i barem jedan, ali itekako ozbiljan, razlog za zabrinutost. Jer, koji su to gorući problemi s kojima su se hrvala tadašnja europska društva? Globalizacija, terorizam, imigranti, konzumerizam, rasap moralnih vrijednosti, golema proturječja što ih sa sobom nose tehnološki iskoraci, suparništvo velikih sila, procvat naprednih ideja, koji ide pod ruku s obnovom najretrogradnijih svjetonazora...
Kad ispod svega podvučemo crtu, ispada kako se u minulih stotinu godina ništa nije promijenilo. Jer, sva ta davno postavljena pitanja i dalje se nalaze na našem dnevnom redu. Philippu Blomu trebalo bi, duboko sam uvjeren, ljubazno preporučiti da nas u dogledno vrijeme obraduje knjigom “Vrtoglave godine 2: Europa, 2000.-2014.”
Poletno u katastrofu
Nenad Rizvanović, Novosti, 29.5.2015.
Shvatili smo već da nas povijest teško nečemu uči, kao da nije dosta što nas povrh toga muči otrcana dosjetka o ‘kotaču povijesti koji se uvijek vraća’. Pa ipak, da obje konstatacije, koliko god bile površne, nisu možda i posve bezvrijedne, na suptilan nas način podsjeća njemački povjesničar Philipp Blom (1970.) u svojoj knjizi ‘Vrtoglave godine’, o vremenu između 1900. i 1914. kad je svijet, kao i danas, bio opsjednut seksom, strahovima i ubrzanjem: glavne teme toga predratnog doba bile su, piše Blom, terorizam, konzumerizam i globalizacija, što je već više od slučajnosti. Blom opisuje taj svijet, tada još mlad, kao čio i moderan, koji sumanuto – vrtoglavo – juri u bezdan vlastite apokalipse. Vrtoglavost – odnosno vertigo u originalu – stvarno je točno izabrana riječ za kulturološko istraživanje razdoblja prije Prvog svjetskog rata: samo stoljeće je počelo čuvenom Svjetskom izložbom u Parizu 1900. koju je posjetilo 50 milijuna ljudi.
Kulturna, politička i društvena stvarnost početka 20. stoljeća nisu, naravno, bili samo Kandinski, Klimt i Virginija Wolf, već i mnogobrojne selfhelp publikacije i bofl literatura koju je publika tada, kao i danas, gutala masovno. Bosonogi proroci i prvaci kojekakvih alternativnih pokreta, kao neki mistici pra-New Agea, muvali su se po selima i nudili naivnim dušicama sumnjive životne pilule, i Blom u ‘Vrtoglavim godinama’, velikom nefikcionalnom društvenom romanu, na scenu izvodi šarenu galeriju čudaka, umjetnika, luđaka, revolucionara i bolesnika. Uzbudljivo je i inspirativno u Blomovoj knjizi družiti se s anarhistima, sufražetkinjama, idealistima, feministkinjama, futuristima, koji ponekad neviđeno lako, često i nesvjesno, konstruiraju sumanute teorije, koje poslije dovode do neviđenih katastrofa. O tim teorijama se do 1914. još samo raspravlja – tu i tamo padne, doduše, pokoja glava – jer su rasna i vjerska netrpeljivost, pogotovo antisemitizam u društvu s rasnim teorijama i eugenikom već u punom cvatu (poznata Dreyfusova afera bila je samo otponac poznatijeg, šireg i dugovječnijeg trenda).
Blom je čak i za povjesničara natprosječno znatiželjan u istraživanju kulture svakodnevnog života, no ‘Vrtoglave godine’ su ipak više knjiga o europskom imperijalizmu i kolonijalizmu, knjiga o blesavim, dokonim i neodgovornim kraljevima i carevima koji su se prepustili vlastitim infantilnim ratnim strastima.
Blom pedantno prati tadašnja najnovija otkrića s područja psihologije i psihijatrije, ali isto tako i pseudoznanosti: živčana napetost je u modi, neurastenija u kombinaciji s nekom vrstom seksualnog poremećaja gotovo da je stvar prestiža, a na drugom se kraju klatari militantna muževnost gotovo u pravilu u talu s nekom nastranošću. Blom iz novina vadi uzbudljivu svakodnevnicu. On zamišlja gospodu u bečkim kavanama kako gutaju tekstove o tajanstvenim nestancima, seksualnim predatorima, ubojicama, posebice luđacima koji bez nekog jasnog povoda umlate članove svoje porodice. Sve su to za Bloma znakovi istog vremena i takve ‘anomalije’ on ležerno tumači u kontekstu neočekivanih znanstvenih otkrića i modernizacije koja se s dekadencijom pojavljuje ruku pod ruku. Ljudi su, kao i danas, bili opsjednuti novitetima, pogotovo ako služe zadovoljstvu, i tu nema promjene: ljudske strasti se izgleda ne mijenjaju.
Philipp Blom je čak i za povjesničara natprosječno znatiželjan u istraživanju kulture svakodnevnog života, sve do programa bulevarskih kazališta i živopisnog uličnog života. No ‘Vrtoglave godine’ su ipak više knjiga o europskom imperijalizmu i kolonijalizmu, knjiga o blesavim, dokonim i neodgovornim kraljevima i carevima koji su se, izvan svake kontrole, prepustili vlastitim infantilnim ratnim strastima.
O Wilhelmu II. i Franji Josipu možda je bolje od Bloma pisao Krleža, no i Blom ima svoje žrtve, poput engleskog kralja Edwarda VII., debeljuškastog bonvivana i ženskara, ili belgijskog cara Leopolda, nemilosrdnog ubojice koji je u sumanutoj želji za profitom pobio deset milijuna ljudi u Kongu, više od ukupnog broja poginulih u Prvom svjetskom rata. Blom voli i manje poznate likove, poput Ernesta II. od Sachsen-Altenburga, posljednjeg feudalnog vladara uopće koji je abdicirao, a potom živio i umro u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj. ‘Vrtoglave godine’ su, naravno, i knjiga o Karlu Krausu, Maxu Weberu, Freudu, Wittgensteinu i Musilu. ‘Čovjek bez svojstava’ očito je njegov omiljeni roman, a negdje između Krausa i Musila moralo bi biti mjesta i za Krležu, da naš pisac još uvijek nije europska književna nepoznanica.
Philipp Blom – koji nije samo povjesničar već i novinar i romanopisac – u najboljem smislu je i Europljanin: Nijemac koji je studirao na Oxfordu i dugo živio u Parizu, nikako ne može biti književni čistunac – njegova knjiga lako pluta između publicistike, znanosti i literature. I premda ne tumači uzroke Prvog svjetskog rata, ovo je još uvijek ambiciozna knjiga: povjesničar danas ne mora biti ukočeni dosadnjaković te je stoga i očekivano da Blom podjednako strastveno piše o poznatim glumicama tog vremena, kao i o buntovniku Einsteinu ili sudbini Marie Curie i o njenom lojalnom, premda smetenom, suprugu.
Bloma zanimaju ponajprije simboli: on pripovijeda kako je za vrijeme Krimskog rata 678 britanskih konjanika s isukanim sabljama napalo rusku artiljeriju, što je glavom platilo 118 ljudi, ali taj se napad nije iščahurio u priču o ratnoj gluposti, već u galantni mit o odvažnosti i samopožrtvovnosti! Blomu je također važno da ispriča kako se stanoviti biciklist Charlie Murphy utrkivao s lokomotivom i skoro umro od iscrpljenosti, ali je svejedno pobijedio. Kakva je to samo jalova pobjeda bila!
‘Vrtoglave godine’ su ilustracija entuzijazma jednog vremena: svi su još na broju, jedni pored drugih, antisemiti i cionisti, idealisti i katastrofičari, nikakav rat još nije počeo – barem ne u Europi – i Blom može ležerno skakati s povijesti novinske fotografije na modne žurnale i trač rubrike ili početke automobilske industrije (‘Svaki kupac može zatražiti automobili bilo koje boje dok je ona crna’ – Henry Ford) i tako ispisati jednu originalnu povijest početka 20. stoljeća.
Svijet u međuvremenu nije postao bolje mjesto, a tehnički napredak samo je umnožio bolesti, strahove i netrpeljivosti. Novi nabujali ratovi sve su suroviji, a sveopće nezadovoljstvo valjda je gore nego ikad. Blom misli kako nije naodmet podsjetiti da je Europa procvjetala na danas potisnutom iskustvu kolonijalnog divljaštva i genocida i da današnji politički pokreti – ukoliko su još suštinski kolonijalni – prijete novim logorima i istrebljenjima. ‘Vrtoglave godine’ istovremeno su i strašna i zabavna knjiga, a Blom velik pisac koji na suptilan način piše o katastrofama koje nas možda tek očekuju.
Philipp Blom: Vrtoglave godine: Europa, 1900.-1914.
Dragan Jurak, Moderna vremena Info, 10. 6. 2015.
Povodom stogodišnjice početka Prvog svjetskog rata zaprešićka Fraktura objavila je jednosveščanu povijest Prvog svjetskog rata, “1914.-1918.“, britanskog povjesničara Davida Stevensona. Prvu takvu sveobuhvatnu povijest nakon Pierre Renouvinove “Evropske krize i Prvog svjetskog rata“, na hrvatskom objavljene 1965. (originalno izdanje 1934.), a koja se pedeset godina koristila kao temeljni sveučilišni udžbenik.
Za Stevensona je središnje pitanje Prvog svjetskog rata je li Njemačka glavni krivac za rat, te da li je bila povijesna nužnost poraziti njemački militarizam. Uz pomoć njemačkog povjesničara Fritza Fischera i njegovog djela “Posezanje za svjetskom moći: Politika ratnih ciljeva Carske Njemačke 1914.-1918.“ (1961.) Stevenson argumentira kako je njemački militarizam bio vrč koji je išao na vodu dok se nije razbio. Berlinska vrhuška je svjesno riskirala kontinentalni sukob.
Vojni i politički vođe, uz podršku poslovnih i intelektualnih elita, stremili su globalnoj moći, kontinentalnoj dominaciji i prekomorskoj ekspanziji. Ti ciljevi bili su dio kontinuiteta započetog devedesetih godina XIX stoljeća kada je formulirana agresivna Weltpolitik, a koja se nastavlja sve do nacističkog rasizma. Sukob s tim imperijalnim njemačkim kompleksom bio je neminovan; kao što je za budućnost Evrope i svijeta bio odlučujući njegov konačni poraz.
Dakle, u svojoj povijesti “prakatastrofe“ Stevenson bistri važan aspekt ne samo Prvog svjetskog rata nego općenito prve polovice XX stoljeća. No može se reći da tu i staje njegovo promišljanje povijesti tog razdoblja.
Za razliku od njega njemačko-engleski povjesničar Philipp Blom pokušava dati odgovore na SVA bitna pitanja prve polovice XX stoljeća. U svojoj knjizi “Vrtoglave godine“ Blom predmet interesa prebacuje na Evropu i prvih petnaest godina XX stoljeća, tražeći u njima događaje i tendencije koji će dati odgovore na bitna pitanja ne samo Prvog svjetskog rata, već uopće povijesti XX stoljeća, sve tamo do šezdesetih godina, i dalje do naših dana. Pritom polazi od teze da se u prvih petnaest godina nalazi ishodište “gotovo svake ideje i društvenog fenomena koji će dominirati XX stoljećem – socijalizma i fašizma, nuklearne fizike i teorije relativnosti, konceptualne umjetnosti i potrošačkog društva, masmedija i demokratizacije, feminizma i psihoanalize“.
Kroz petnaest poglavlja, za svaku od petnaest godina, Blom razmatra niz događaja i dominantnih tendencija, od modernizma i znanosti (i iracionalnog revolta koji ih je pratio), imperijalizma i kolonijalizma, militarizma i utrke u naoružanju, utopizma i revolucije, feminizma i muškosti, avangardne umjetnosti i popularne umjetnosti, pa uže, do psihoanalize, radijacije, filma, fetiša brzine, neurastenije (kao sveprisutne bolesti epohe), itd. Tako između svega ostalog u poglavlju “Pitanja reprodukcije“, posvećenom eugenici, citira Virginiu Woolf koja je u svom dnevniku zabilježila dojmove o radnicima s dokova (“jadna nemoćna gegajuća idiotska stvorenja, bez čela, ili bez brade & s imbecilnim smiješkom, ili divljim sumnjičavim zurećim pogledom“), hladnokrvno zaključujući – “svakako bi ih trebalo ubiti“.
Jasno je, citat Virginie Woolf jedan je mali (i neočekivani) puzzle, između milijuna drugih, koji će na kraju tvoriti strašnu sliku Holokausta. Eugenika, zajedno s kolonijalizmom, rasizmom, eutanazijom i nekim drugim tendencijama, nije samo znak vremena, ona je i element buduće povijesti (u ovom slučaju Holokausta); ključan gradbeni element budućnosti.
Prema vlastitim riječima, Blomu je cilj otkriti promatrano razdoblje “iznutra“, “ne interpretirajući ga retrospektivno“. Eugenika tu svakako funkcionira kao bitno obilježje vremena, epohe. No ipak, čini se teškim poništiti znanje i spoznaje koje danas imamo; barem čitatelju. Nemoguće je otkriće radijacije promatrati izolirano, bez znanja o Černobilu i Fukušimi. Isto se tako čini nemogućim ne povezivati logore iz Drugog burskog rata s Hitlerovim i Staljinovim logorima (i svim drugim logorima XX stoljeća); ili pak eugeniku s nacističkim programom eutanazije i naposljetku Holokaustom.
Općenito, dugačka sjena Holokausta mnogo toga prekriva. Gledajući retrospektivno, Holokaust kao svoj gradbeni element uključuje i aferu Dreyfuss, i sveprisutni antisemitizam, ali i misticizam, imperijalizam, kolonijalizam, rasizam i socijalni darvinizam, uključujući naposljetku čak i neke uzgredne bilješke slavnih pisaca poput Virginie Woolf ili Georgea Bernarda Shawa. Sve su to ranostoljetna ishodišta Auschwitza, historijski više ili manje značajna. Promatrajući tako retrospektivno moguće je povući i izravnu paralelu između, recimo, kićene uniforme belgijskog kralja Leopolda, odgovornog za smrt otprilike deset milijuna ljudi u Kongu, i crne SS-uniforme krvnika Holokausta... A isto tako, moguće je mnoge tendencije razdoblja, na primjer, predstaviti kroz same uniforme ili pak razne etikecije odijevanja.
Pišući tako o etikeciji odijevanja aristokracije Blom navodi zaprepaštenje budućeg kralja Edwarda VII kada se jedan njegov službenik pojavio neprimjereno odjeven (“mislio sam da svatko zna da se za privatni ogled ujutro nosi kratki sako sa svilenim šeširom“). Malo dalje spominje kako su se u setovima za preživljavanje brodolomaca uz žigice i udice nalazilo i trodijelno odijelo od tvida: kako bi neki Robinson Crusoe mogao dolično dočekati spasioce. U carskoj Njemačkoj vladala je malo drugačija moda. Za razliku od Britanaca Nijemci su obožavali uniforme, i svi su ih vladari Carstva nosili (osim ekscentričnog kneza jedne malene tirinške kneževine!).
I gospoda u tvidu i vladari u uniformama bili su branitelji postojećeg poretka; bili to upravitelji pošte ili brodolomci na pustom žalu. Oni koji su poredak željeli promijeniti, ili svrgnuti, drugačije su se oblačili. U Moskvi i Sankt Peterburgu revolucionari i avangardni umjetnici (poput Mihaila Larionova, Natalije Gončarove i Vladimira Majakovskog) hodali su ulicom obojenih lica, s rotkvicama u reverima umjesto cvijeća.
Frontovi nisu otvarani samo između branitelja poretka i protivnika poretka već i između mladih i starih. Mladi čovjek koji je želio napredovati u karijeri morao se maskirati u stariju osobu (kako piše Stefan Zweig), pustiti bradu, nositi naočale, i staromodni dugački crni frak, te hodati sasvim polako, kao da je na izmaku. Ali istovremeno, osnivala su se omladinska društva (poput njemačkog Wandervogela), gdje su mladi isticali svoju dob, svoj identitet, uopće svoju subkulturu koja će se u potpunosti definirati tek šezdesetih.
Uglavnom, Blom uvezuje povijest vertikalno, tražeći ishodišta najvažnijih fenomena stoljeća, ali i horizontalno, šireći i popunjavajući sliku promatranog razdoblja. Kraljevska uniforma Leopolda simbol je ranostoljetne opsesije uniformama, uopće rigidne etikecije odijevanja koja već tada izaziva prve otpore – ali je ujedno i poveznica s totalitarnim režimima XX stoljeća. Kada pomnožimo te dvije sastavnice, vertikalnu i horizontalnu, “Vrtoglave godine“ zauzimaju izuzetno široko historiografsko područje: mnogo šire no što ga uspijeva zahvatiti tradicionalna historiografije (i tradicionalni povjesničar poput Stevensona).
Iako Blom ima standardnu povjesničarsku naobrazbu (studirao je u Beču i Oxfordu, gdje je i doktorirao modernu povijest), bitno je napomenuti i njegovu žurnalističku stranu. Od njemačkih novina pisao je u Die Zeitu i FAZ-u; od engleskih u Guardianu, Financial Timesu i TLS-u. To ga čini bliskim nizozemskim novinarima-povjesničarima poput Geerta Maka, čiju je knjigu “Amsterdam“ preveo na njemački (Blomova majka je Nizozemka, a nizozemski mu je nakon njemačkog drugi materinji jezik). Baš tu možda leži i ključ “Vrtoglavih godina“. Nijedan akademski povjesničar ne bi se usudio ponuditi “sve“ odgovore na fenomene XX stoljeća.
Blom ne samo da to čini, nego mu to i (više-manje) uspijeva. Njegova knjiga je žurnalistički zaigrana, literarno dotjerana, ali istodobno i historiografski pronicljiva, te sintetizirajuća... U jednoj rečenici: sam vrhunac onoga što povijest danas nudi.
'Vrtoglave godine': Kako se svijet ubrzao i postao ekstremniji
Katarina Luketić, tportal.hr, 20.6.2015.
U parahistoriografskim raspravama kojima obiluju naša svakodnevica i medijski, politički i kulturni prostor, često se podržava stereotipna naracija o povijesti kao smjeni značenjski jasno određenih i međusobno suprotstavljenih razdoblja. Svaka je nova epoha, navodno, po svemu – ideološki, politički, svjetonazorski, kulturno – različita od one koja joj neposredno prethodi i svaka je svediva na svoju esenciju.
U navali amatera povijest se tako tumači kao uzročno-posljedična pripovijest i neprekidni hod prema boljemu, a sadašnje stanje kao posljedica određenih pomaka u prošlosti, pa se onda pojave, fenomeni ili ličnosti važni za neko razdoblje utvrđuju s obzirom na to kako su zadužili današnjicu. Do kakvih sve zabluda i fantastično-grotesknih zapleta mogu dovesti takve simplifikacije i stereotipizacije te logika naknadne pameti, demonstrira se svakodnevno u velikom okršaju domaće kavanske znanosti oko ocjene razdoblja 1945. do 1991. i uloge Josipa Broza Tita.
Mit o sretnom dobu
No takva autistična navika da se poravnava povijesni teren, dokida kompleksnost i neko vrijeme vrednuje isključivo pozitivno ili negativno, a neke povijesne ličnosti kao heroje ili zločince, prevladava i u drugim slučajevima. Tako je npr. Prvi svjetski rat kao prvi totalni rat – ne samo zbog broja uključenih država, broja poginulih i invalida ili novog, efikasnog oružja, nego i zbog toga što se vodio, činilo se, bez konačnih ciljeva, gotovo do istrebljenja – odredio viđenje vremena koje mu je prethodilo. Po raširenom klišeju, period od 1900. do 1914. tumači se kao vrijeme mira i pozitivnih društvenih kretanja, sveeuropski Belle Epoque ili, metaforički, kao zatišje pred oluju, vesela svečanost uoči iznenadne katastrofe. Sretno doba uzleta europskoga građanstva, industrijalizacije i modernizacije prekinuto je, navodno, iznenada 1914. ubojstvom na Balkanu. Gavrilo Princip i balkanski nacionalizmi postali su u toj paraznanstvenoj verziji mnogih domaćih, ali i bjelosvjetskih falsifikatora najviše odgovorni za veliki zaokret Zapada u mračno doba nasilja i svakovrsnih ekstremizama.
Slojevi vremena
Njemački povjesničar i pisac Philipp Blom u svojoj upućenoj i izvrsno napisanoj knjizi 'Vrtoglave godine: Europa 1900.-1914.' razobličava takve stereotipne naracije, pokazujući koliko su osnovne društvene strukture bile već promijenjene u predvečerje uoči Velikog rata. Cijelu je knjigu i pisao usuprot takvim mistifikacijama i banalnostima, usuprot navici da se prošlost reže na razumljive i prosječno (ne)obrazovanom recipijentu probavljive kriške vremena koje se prosuđuje s obzirom na ono što je došlo poslije.
U uvodu on tako i traži promjenu optike i poziva čitatelja da zamisli 'biografije, misli i djela ljudi koji žive oko 1910.' bez znanja o njihovoj budućnosti, bez sarajevskog atentata, bez Velikog kraha newyorške burze, Kristalne noći, Auschwitza, gulaga.
S druge strane, svjestan je da interes za određeno povijesno razdoblje kod šire publike ovisi prilično o tome koliko se u njemu prepoznaju paradigme sadašnjosti, pa zato – poput Marka Mazowera koji je također sondirao društvenu tektoniku 'mračnog kontinenta' u ranom 20. stoljeću – ističe sličnosti između razdoblja 1900. do 1914. s krajem stoljeća i početkom tisućljeća. Preobražaj društvenog okoliša: tehnološki napredak i psihološki nemir, ubrzanje života i dezintegracija identiteta, avangardnost i novi politički ekstremizmi, neke su od značajki toga dinamičnog razdoblja koje prepoznajemo i u današnjici.
U vrtoglavim godinama koje prethode 'dobu ekstrema' ne samo da su se odvijale velike promjene na polju tehnike, znanosti, medija, umjetnosti i sl., nego su se preobražavale temeljne društvene matrice i strukture osjećanja epohe. Taj veliki povijesni zaokret u godinama prije 1914. ne znači istodobno da su stari modeli bili napušteni. Naprotiv, ambivalentnost, istodobnost različitih pojava, fenomena i ideja te uzbudljiva napetost u supostojanju staroga i novoga, jasno su vidljivi i njih je Blom također naznačio u svojoj verziji povijesti stvarajući time jednu poliperspektivnu, kompleksnu i za daljnje interpretacije vrlo poticajnu sliku vremena.
Spolnost i brzina
Tehnički napredak i otkrića, automobili koji jure vrtoglavom brzinom od 20-30 na sat, prvi avioni i let preko La Mancha, gradnja flote i njemačko-britanska utrka za pomorsku prevlast, prvi široko dostupni fotografski aparati itd. mijenjaju percepciju svijeta i mogućnosti kretanja i povezivanja. Jedni, poput talijanskih futurista, diviniziraju tehniku i strojeve, dok drugi, poput raznih pokreta koji su romantične preteče današnjeg komercijaliziranog new-agea, istražuju alternativne oblike življenja. Freud razvija svoje fundamentalne teze o seksualnosti i snovima, anatomiji uma, odnosu svjesnoga i nesvjesnoga, dok umjetnost, literatura i filozofija na razne načine artikuliraju temeljna osjećanja vremena: dezintegraciju, gubitak središta, identitetska previranja i nesigurnost u budućnost.
Svijet se ubrzava, svakodnevica se mijenja, identiteti se fragmentiraju, a nove ideje i nove društvene teorije iskre posvuda. Vrijeme je to i izražene borbe za prava žena, javnih istupa protiv kolonijalizma, izrabljivanja i vjerovanja u superiornost i inferiornost kultura, koji će obilježiti cijelo stoljeće. No, dok sufražetkinje stupaju ulicama Londona ili dok europski tisak pune izvještaji o masakrima stanovnika Konga pod upravom belgijskog kralja Leopolda, jačaju i drukčije tendencije: sve su utjecajnije teorije o rasama, manipulira se Nietzscheovim Nadčovjekom, a mutna znanost – eugenika je na vrhuncu.
Birajući najsnažnije pokretače takva burnog društvenog vrtloženja Blom ističe brzinu i spolnost, strojeve i žene. Ubrzanje i dinamičnost kao principi modernoga življenja očitovali su se u mnogo raznih sfera, dok su se promjene u spolnosti ticale ženske emancipacije u politici i svakodnevnom i obiteljskom životu. Takve promjene u ulogama i društvenim pozicijama izazvale su i osjećaj nesigurnosti i izgubljenosti muškaraca, jer njihovu je snagu i produktivnost tada zamijenio stroj, a narušena je – više simbolički negoli stvarno – njihova duga dominacija u javnome životu, umjetnosti, znanosti. Muškost je bila u krizi, ojačao je strah od 'feminizacije muškaraca', tražile su se nove uloge i novi oblici predstavljanja.
Kako pisati kulturnu povijest?
Kao autor koji, osim što predaje povijest, djeluje i izvan akademskih okvira te radi u medijima i piše fikciju, Blom ima spisateljski nerv i svjestan je ključne važnosti onoga kako je nešto napisano. U Vrtoglavim godinama on se igra sa žanrom povijesne kronike, pa svoje kompleksne uvide i interdisciplinarne interpretacije usustavljuje u osobitu kronologiju, birajući za svaku godinu od 1900. do 1914. po jedan simptomatičan događaj koji mu daje početni impuls za daljnju analizu.
U maniri najboljih suvremenih, ponajprije angloameričkih kulturnih povjesničara koji (za razliku od dominantnog tekstualnog mrtvila i suhoće mnogih domaćih autora) njeguju literarizirani pristup prošlosti, Blom je napisao vrlo uzbudljivu, istovremeno kompleksnu i sintetičnu, slojevitu i u tezama jasnu, studiju. Brzina i uzbuđenje vrtoglavih godina kao da se odražavaju na sam proces čitanja, pa se dijelovi knjige čitaju u dahu i s povišenim očekivanjima.
U takvom tipu beletriziranog historiografskog diskursa ponekad se stvaraju umjetne veze i nadinterpretiraju činjenice kako bi se komponirala zanimljiva priča, a to se kod Bloma opaža u nekoliko detalja. No, najveća je šteta što nije uključio prostor Balkana i pitanja nacionalizama, identifikacije naroda i kultura u velikim carstvima, mode Orijenta i dr. Ipak, rašireni znanstveni eurocentrizam, fokus na europska središta, tzv. velike kulture i važne povijesti, u cjelini je prilično umanjen, dijelom zato što autor uvodi 'malu' povijest i povijest svakodnevice, a dijelom zato što u europsku geografiju uključuje Rusiju i piše o tamošnjim previranjima između starog režima i novih pokreta, o anarhizmu, avangardi i pojedinim umjetnicima.
Ukratko, 'Vrtoglave godine' su jedna od najboljih knjiga iz područja kulturne povijesti koje možete trenutno naći u knjižarama i pravi izbor za čitanje u ovom kontekstu u kojem se, potaknuto velikom obljetnicom, tek otkrivaju Veliki rat i svi ekstremi početka 20. stoljeća.
“Fašizam je bio znak odbacivanja modernizma”
Tamara Borić, Nacional, 11.9.2015.
Glavne teme knjige “Vrtoglave godine; Europa, 1900.–1914.” 45-godišnjeg njemačkog povjesničara Phillipa Bloma – terorizam, globalizacija, imigranti, konzumerizam, propast moralnih vrijednosti, suparništvo velikih sila – gotovo se mogu preslikati na današnjicu. Znači li to da nismo ništa naučili iz prošlosti ili da se povijest ponavlja? Na to pitanje odgovorio je sam autor, koji je prošlog tjedna gostovao u Zagrebu na Festivalu svjetske književnosti.
“Ne ponavlja se povijest, već su sva ta pitanja dio razvoja i na njih još uvijek nismo dali odgovore. U godinama koje sam opisao u knjizi važna je bila kolonizacija novih područja, a danas imamo drugačiju – ekonomsku – kolonizaciju zemalja koje su pod kontrolom ‘velikih’ zemalja. Znamo li tko nam radi odjeću? Znamo li da je to neko desetogodišnje dijete koje radi 14 sati dnevno negdje na istoku? Osnova razvoja je modernizacija i modernizaciju je teško podnijeti. To se dogodilo na početku 20. stoljeća, a to se događa i danas. Sumnjam da ljudi žele toliku slobodu. Ali ljudi žele neku svrhu, neki smisao života, a tu je modernizam slaba karika”, kaže Blom i dodaje da je prisutan veliki jaz između onoga što želimo i onoga što moderan svijet nudi. To je jednostavno previše da bi ljudski rod razumio. Modernizam nije zadovoljio našu potrebu, naše žudnje. Esencijalno je u modernom svijetu znati živjeti s tom žudnjom. Ljudi s početka 20. stoljeća nisu to mogli, a ne možemo ni mi.
“Najlakše je prikloniti se modelu koji poznajemo, iako on više nije dobar – religiji ili, kako su to činili ljudi 1910., stvaranju kulta ‘ljudskosti’, nacionalnog ponosa, nacionalne čistoće. To vidimo da se sad događa u cijeloj Europi. Oblik odbacivanja modernizma je i demokracija. To se pokazalo s fašizmom koji je tada bio znak odbacivanja modernizma; antisemitizam koji se pojavio 1900-ih bio je zapravo antimodernizam, jer su židove smatrali novim svijetom, koji nije čist. Nije da se povijest ponavlja, već mi živimo u još ubrzanijem svijetu i pokušavamo se snaći u modernizmu koji smo sami stvorili i koji je postao veći nego što možemo podnijeti. Primjerice, svaki današnji pametni telefon ima jači procesor od programa koji je poslao čovjeka na svemir 1960-ih! Dakle, takav ogroman napredak u tehnologiji dogodio se u svega nekoliko desetljeća. Zamislite onda što će se dogoditi za 30, sto godina”, objašnjava povjesničar koji je strastveni ateist. „Samo zato što u dokumentu starom dvije tisuće godina piše da Bog postoji, ne mora značiti da je to istina“, kaže Blom.
“Ako gledate kroz povijest, a ja jesam povjesničar, ne samo da religija nije donijela tu neku svrhu koju tražimo, već je često uzrokovala bol, činila od nas da mrzimo druge, drugačije. Kršćanstvo je, primjerice, religija koja u čovjeku stvara efekt policajca. Ali ne treba te nitko tjerati da radiš dobro, to radiš i sam ako želiš, bez prisile. Religija sve ono što je neprirodno, iskonsko, smatra prljavim i to je grozno. Stvara u tebi grižnju savjesti samo zato što si živ! Stvara kulturu krivnje i to je jako loše”, kaže Blom i pojašnjava to na primjeru homoseksualizma. Naime, homoseksualizam se i danas smatra neprirodnom pojavom što je, prema njegovu mišljenju, glupost jer, kako kaže, više od 400 živih vrsta strastveno prakticira homoseksualnost pa zašto ne bi i čovjek, samo jedna od mnogih vrsta na planetu?
“Ali znanstvenici s početka 20. stoljeća, kad bi vidjeli dva mužjaka lava kako se pare, ne bi zapisali tu pojavu jer bi smatrali da je slučajna. Jednako bi reagirali kad bi vidjeli majmuna kako masturbira. Ali to se događa, događalo se prije i događat će se uvijek”, smatra Phillip Blom koji je još kao dječak bio fasciniran razdobljem prije Velikog rata. Naša predodžba o razdoblju prije Prvog svjetskog rata stvorena je na temelju sjećanja o tom vremenu kad je taj rat već završio, od ljudi koji su bili toliko tužni i slomljena srca pa im je trebalo nostalgično viđenje stvari. Zato je Blom u uvodu knjige ‘Vrtoglave godine’ savjetovao čitatelju da te godine promatra ne razmišljajući o onome što je uslijedilo. “Ljudi o kojima pišem nisu znali da će za koju godinu doći do Velikog rata.
Fantastično je to kako su sve francuske novine bile pune napisa o ubojstvu koje je žena počinila iz strasti i bila oslobođena krivnje, a samo je nekoliko redaka bilo napisano o atentatu u Sarajevu koji se dogodio u gotovo isto vrijeme. Taj događaj smatrao se posve nevažnim. Naravno da ljudi nisu shvaćali važnost tog čina. Jednako tako mi ne znamo što će se dogoditi za koji dan ili tri mjeseca. Ili, evo paralele: zamislite kako ste se osjećali 10. rujna 2001. Jeste li znali da će se cijeli svijet promijeniti sljedećeg dana? Naravno da niste. Dakle, samo ako gledamo kroz lupu onoga što se dogodilo bez gledanja na budućnost, moći ćemo shvatiti što se događalo od 1900. do 1914. Primjerice, vrlo snažan feminizam, opsesija seksom i slabljenje kulta muškosti koji je uslijedio nakon toga. Te rasprave vode se još i danas!” govori Phillip Blom i kaže da se to slabljenje muškarca i ‘mišića’, uz istovremeno jačanje tehnologije i ubrzanog života u gradova, u jednom trenutku sudarilo. Žene iz svih slojeva društva počele su agitirati za pravo glasa. Stvari su se potpuno promijenile, što se povezuje i s odlaskom iz sela u grad: ne trebaš imati šestero djece, već jedno ili dvoje, žena mora raditi i ne može se brinuti za toliko mnogo djece. Naravno, udar na feminizam stvorio je imidž muškarca koji je iznimno mišićav, s dugačkim brkovima, koji odlazi u dvoboje i slične gluposti.
No činjenica ostaje da se još uvijek bavimo istim ili sličnim pitanjima. Blom kaže da to znači i da političari danas nisu nikakvi kreativci, već menadžeri jer najbolje što mogu jest upravljati onime što im je pred nosom. “Pogledajte samo ovu izbjegličku krizu! Živim u neposrednoj blizini kolodvora na koji su izbjeglice dovedene u Austriju. Ono što se dogodilo u Austriji je katastrofa, pokazala se sva nesposobnost političara jer ne žele rješenje krize, a sve zato što uopće ne žele izbjeglice na svom teritoriju. Ali kao i uvijek, Austrija ima snažno civilno društvo, ljudi su se odlično organizirali i pomažu izbjeglicama, najviše u novcu za daljnje putovanje jer oni ionako ne žele biti u Austriji. Nisam osoba koja osjeća neki jaki nacionalni ponos, ali kad je Angela Merkel rekla da Njemačka može primiti 800.000 izbjeglica, osjećao sam se fantastično. Nevjerojatno je to da svi ti silni stručnjaci nisu predvidjeli ni ono što se dogodilo s Grčkom niti ovakav val izbjeglica, tako da smo još uvijek loši prognozeri”, priča Blom koji smatra da je jedini pravi odgovor na sve što se događa – snažna federalna Europa.
Ove napukline što se sad vide u Europi, dobar su znak da se nešto mora mijenjati, misli Blom. Svi izazovi s kojima ćemo se još generaciju ili dvije boriti, transnacionalni su, globalni – klimatske promjene koje će dovesti do novih izbjegličkih kriza, zagađenost zraka, dakle, ekološki problemi. A da bismo mogli rješavati te probleme, Europa mora imati jedan glas. To, naravno, ne znači da moramo svi govoriti istim jezikom, objašnjava Blom, iako misli da bi bilo logično da svi govorimo engleskim jer se to nameće samo od sebe. Trebamo snažnu Europu, kao jaku državu. Svejedno, Blom nije optimističan po tom pitanju.
“Moramo biti svjesni da ćemo doživjeti strašno puno promjena – još više izbjeglica, još više financijske nestabilnosti, restrukturiranje društva, potpunu automatizaciju, što znači da će posao gubiti ne samo fizički radnici ili taksisti, već i kirurzi, zbog informatizacije. Hoćemo li zbog toga stigmatizirati nezaposlene kao što je to slučaj danas? Nezaposleni danas su ljudi koje ekonomija više ne treba. To je okrutna istina i to će biti još gore, pa trebamo razmišljati o državama s polovinom zaposlenih ili četvrtinom. Političari stoga, kad govore o tome da treba povećati zaposlenost, pričaju o prošlim vremenima”, pojašnjava povjesničar.
Slične knjige
