Vrijeme prije jezika
15,79 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 120
-
Datum izdanja: lipanj 2020.
-
ISBN: 978-953358223-8
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 220 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 10,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrada Zvonko Milković 2020.
Odvajkada, dakle od kraja osnovne škole, poeziju čitam s olovkom i s jednom što manjom sveščicom koja stane u svaki džep, i u koju zapisujem riječi, fraze, konstrukcije, stihove, koji mi se svide. Manje da bih se na njih podsjećao, više da bi ih zapisujući upamtio. Iz knjige Monike Herceg prepisivati sam počeo od naslova, a zatim sam prepisao mnogo toga. Ono što u sveščici podvučem, to mi se sviđa najviše na svijetu. Mnogo sam toga Monikinog podvukao. Neke bih stvari dao da se, kao u onoj Bolañovoj prozi, prepišu na nebo mlazovima mlaznih aviona. Recimo: “i vrijeme je da se izbavimo iz boga”, i ono kada boga smatra odgovornim “za sitne šake kojima ne mogu / odvaliti ocu komad neba na glavu”. I naročito ono: “Ovdje, šutnja se prikrada kao stonoga”. Poezija počinje, sve počinje slikom šutnje koja se prikrada kao stonoga. – Miljenko Jergović
"Prije pjesnikinje, ja sam uvijek seljanka i sretna sam što je tako"
Tia Špero, Večernji list, 8. 6. 2020.
Moniku Herceg kao pjesnikinju upoznali smo 2017. godine kada je za najbolji neobjavljeni debitantski rukopis “Početne koordinate” nagrađena Goranom za mlade pjesnike. I tu je započeo njezin uspon pjesničkim nebom – mogli bismo nabrajati sve njezine nagrade dok ne ostanemo bez daha. Njezina prva zbirka osvojila je tako još čak četiri priznanja – nagrade Kvirin, Fran Galović, Slavić i međunarodnu Mostovi Struge. Slijedila je zbirka “Lovostaj”, za koju je dobila Na vrh jezika, pa druga nagrada na festivalu Castello di Duino, Lapis Histriae... Sigurni smo da tu neće stati, jer u nakladi Frakture upravo je objavila svoju treću zbirku “Vrijeme prije jezika”, a “Lovostaj” je doživio drugo izdanje – nešto što se s pjesničkim zbirkama zaista rijetko zbiva. I to sve prije Monikina tridesetog rođendana, s dvoje male djece i zahtjevnim studijem fizike u kombinaciji.
Fizika je poezija
Trenutačno radi na scenariju poetskog dokumentarca o svom zavičaju, seocetu pokraj Petrinje, za koji je od HAVC-a dobila i financiranje, kao i scenariju za dokumentarac “Linije bijega” Karle Crnčević o maloj ženskoj komuni, “bračkim višticama”, piše prvu dramu i prvi roman.
Kako, pobogu, uspiješ sve to stići, pitali smo Moniku Herceg, koja je na naš intervju dotrčala u rijetkoj pauzi, dok je tata bio u šetnji s klincima.
– Fizika najviše pati. Vrijeme s djecom je intenzivno, ali eto, povremeno jedno uspavljujem u kolicima, drugo u nosiljci i kad svi zaspu, ja oko klupice šetkam s onim u nosiljci noseći knjigu sretna što napokon imam čak vjerojatno sat vremena da čitam u miru. Majčinstvo je kod nas još uvijek tabu, ono je puno očekivanja i zamki. Naravno, potpuno je i predivno, ali teško je u svemu tome naći balans. Zaboraviš jesti, oprati zube, zaspeš s njima. Spavaš koliko daju. To je jedini trenutak da sam osjetila neizmjernu samoću, a u isto vrijeme nikad nisam bila sama. U isto vrijeme, to je jedini trenutak da sam osjetila da je nešto toliko veće od mene i da je bitnije od bilo čega – govori nam Herceg, koju od završetka studija dijele još samo dva ispita i završni, a nakon toga planira se vinuti u zvijezde. Doslovno – nada se diplomskom studiju astrofizike.
A iako na umjetnost i znanost često i pogrešno gledamo kao na neku nespojivu kombinaciju, fizika i poezija imaju više dodirnih točaka nego što bismo na prvu pretpostavili.
– Možete li zamisliti kako se osjećao Edwin Hubble kada je 1924. sjedio u svom teleskopu i gledao u nebo da bi otkrio, da bi se usudio pomisliti, da ono što vidi nije dio naše galaksije? Kako se osjećao kada je shvatio da osim naše galaksije koja je golema, postoje još i mnoge druge, mnoge i veće? Zamislite samo kakav je bio osjećaj usuditi se sanjati da postoje takvi daleki, nikad otkriveni svjetovi. Ili kako je srce zakucalo Jocelyn Bell kada je detektirala prvi pulsar i moguće pomislila da tako pravilan signal možda dolazi i od neke civilizacije? Bez obzira na to što je pala u vodu ideja o izvanzemaljskom životu, možete li zamisliti taj osjećaj otkrivanja nove, nevjerojatne zvijezde koja je zapravo umrla zvijezda? Mogla bih pričati još puno takvih priča. Možda samo reći kako je 99.9999999999996% posto cijelog atoma praznina u kojoj zuje, plešu elektroni? I da je radi fizike tog plesa nama stol čvrst kada ga dodirnemo dlanom – pripovijeda nam Herceg kao pjesmu u prozi, a nama je sve jasnije i da je fizika – poezija.
Suživot s prirodom
Obje nas uče o ljepoti onoga u nama i izvan nas – jedno pokušava razumjeti svijet glavom, a drugo srcem. Ali, tvrdi, svijet moramo i razumjeti i osjećati da bismo mogli vidjeti cijelu sliku – za nju nikad nije postojao problem “ili jedno ili drugo”. Tome svjedoči i jedan davni članak Večernjeg lista, simpatično nespretnog naslova “Monika natprosječno sposobna”. Pisalo je to naime u obrazloženju odluke da se toj “vrijednoj i darovitoj” djevojčici dodijeli stipendija kada je upisivala srednju školu. I tada je, kao četrnaestogodišnjakinja, uvjereno izjavila: “Privlači me znanstveni rad, vidim se u kemiji, fizici, matematici, a svoje unutarnje osjećaje izražavam slikanjem i pisanjem.” Tim putem je i nastavila – poeziju je nastavila mahnito pisati i u srednjoj školi. Živjela je s njom i u maloj studentskoj sobi, kada je istovremeno žonglirala s poslom i fakultetom. No, taj tempo, otkriva nam, odgurao ju je u anksioznost i depresiju. Na kraju je njezina psihologinja u studentskom savjetovalištu bila ta koja joj je savjetovala da napravi nešto za sebe i vrati se pisanju.
– Bitno je reći da je umjetnost itekako privilegij. Ona zahtijeva od nas vrijeme, prazan hod u glavi. Ozbiljnije sam se počela baviti poezijom tek kada sam u kasnijim mjesecima trudnoće dala otkaz na poslu i držala instrukcije učenicima kod kuće. Tad se otvorio prostor i vrijeme i došla je prva knjiga – iskreno nam kaže Herceg.
Je li onda u karanteni uživala, zanimalo nas je, u svem tom praznom hodu i zamrznutom vremenu koje je, saznajemo, provela u rodnom selu pokraj Petrinje.
– Možda je selo velika riječ za tih nekoliko kuća usred ničega, na vrhu brda, okružena šumom. Gore, osim mame i sestre, ima još svega nekoliko ljudi. Meni ta samoća zapravo i godi, ona je urasla u mene dok sam odrastala. Mama je obrađivala vrt, taman su s proljećem krenuli radovi. Pomagala sam joj štihati, kopati, saditi. Prije pjesnikinje, ja sam uvijek seljanka, i sretna sam što je tako. Cijepala sam i drva. Čini mi se da je suživot s prirodom ono bitno čemu se trebamo vraćati. Plašim se svijeta u kojem smo zaboravili kako se obrađuje vrt. Moja mama to radi s toliko strpljenja i ljubavi i zemlja joj to uvijek vraća, hrani je. Ako ikada budem o pisanju znala koliko ona o zemlji, moći ću reći da znam nešto – zaključuje.
Vježbanje ljubavi
Marko Pogačar, Kritika h,d,p,, 28. 7. 2020.
Knjiga šutnje, samoće i ljubavi koja nas prerasta, čija je metaforika (uz onu ptica) gotovo jednoznačno izgrađena oko simbola srca
Prvijenac Monike Herceg (1990.), u rukopisu Goranom za mlade pjesnike nagrađena, a poslije s još četiri nagrade potvrđena knjiga Početne koordinate (2018.) autoricu je odmah svrstao među najzanimljivije mlade glasove – s punim pravom, jer riječ je bila o zaista vanserijskom debiju. Čvrsto strukturirana knjiga demonstrirala je izgrađen pjesnički glas, suverenu izvedbu i volju da se bez zadrške, isplećući vibrantnu simboličku mrežu, ulovi u koštac s utvarama vlastite genealogije. Godinu kasnije pojavila se, nakon nagrade „Na vrh jezika“, također solidna knjiga Lovostaj, kojoj je možda nedostajala konciznost i izvedbena preciznost prvijenca, ali je donijela zanimljivo širenje područja borbe: tematsko otvaranje u smjeru propitivanja nadređenoga društvenog okvira, diskriminacije, nasilja nad ženama i ženske emancipacije, te razgranatu intertekstualnu mrežu, oslonjenu prije svega na panteon ikoničkih pjesnikinja zapadnoga kruga.
Preslagivanje koordinata
Nepunu godinu poslije pred nama je novi autoričin naslov, kojim još jednom preslaguje i redefinira koordinate vlastitoga pjesničkog projekta. Vrijeme prije jezika donosi pedesetak pjesama raspoređenih u tri ciklusa: „Vrijeme prije ptica“ (u kojem se nižu teoremi), „Nepažljive ptice“ (koji okuplja hipoteze) i „Podstanari u istoj ptici“ (koji se sastoji od iskaza). Već je iz priložene sheme očita tendencija da se knjiga ustroji čvrsto, funkcionirajući kao neka vrsta konceptualiziranoga tekstualnog stroja, u skladnom međudjelovanju dijelova i cjeline. Na razini strukture taj je manevar uspio, dok u samom procesu čitanja može – uslijed formulaičnosti i posljedične predvidivosti – rezultirati zamorom. Homogenost Početnih koordinata dolazila je „odozdo“, iz samog teksta, dok je ovdje, moguće nepotrebno, izvanjski podvučena. Same su pjesme, naime, ponovno relativno čvrsto uvezane unutartekstualnim sponama te formalno ujednačene: ispisane mahom u nepravilnoj strofici, bez točaka, ali uz upotrebu velikih početnih slova koja semantički i ritmički reguliraju retke. Motivska je konzistencija također izrazita – ovo je knjiga šutnje, samoće, ljubavi koja nas prerasta; njezina je metaforika (uz onu ptica) gotovo jednoznačno izgrađena oko simbola srca. Samo u šesnaest pjesama prvog ciklusa ljubav se riječju pojavljuje u njih četrnaest, u nekima se javlja više puta, a pribroje li se tome njezine glagolske izvedenice i spomenuti globalno-metaforički niz srca te činjenica da frekvencija pojavljivanja do kraja sveska jedva da opada, nije teško skicirati tematski obzor knjige. Potonje pojedinim pjesmama uglavnom nimalo ne šteti, štoviše – autoričina je metaforika najčešće snažna i precizna, no kumulativno može rezultirati zasićenjem, svojevrsnom inflacijom, sindromom dječaka koji je vikao „vuk!“.
Prvi ciklus je za knjigu ključan. On postavlja kobilicu čitavog sveska i u konačnici je najuspjeliji: donosi redom vrlo dobre pjesme, neke od njih potencijalno antologijske (poput uvodne, ili „Teorema o šutnji“). Dominira drugo lice jednine te prvo i treće množine, dok „ja“ gotovo posve izostaje. Toj perspektivi, uglavnom i rodno neodređenoj, dodatnu začudnost, osjećaj neuhvatljivog jezičnog titranja, daje prevaga glagolskog prezenta i futura. Temeljna je matrica ona egzistencijalna, kontemplira se gubitak središta i (ne)mogućnost povratka, registar donosi smiren, blago rezigniran ton, u kojem se daju identificirati odrazi niza glasova iz suvremenoga hrvatskog pjesništva, ali prosijani u neku novu, jasnu, autorski suverenu mirnoću, kroz koju namiguju mjestimice starije lirske tradicije, ali i svojevrsna vanvremenost pjesništva koje se opire jednoznačnoj klasifikaciji. U samim pjesmama gotovo je redovito prisutna određena progresija, dosljedan razvoj metafore ili slike, sintagmatska ponavljanja i varijacije na početku stihova ili strofa, kao i tendencija da se pjesma zatvori jasnom poantom.
Pitanje ptica
Drugi i treći ciklus nešto su rasutiji te kvalitativno neujednačeniji, iako i u njima ima izvrsnih pjesama. „Nepažljive ptice“ favoriziraju dotad skrajnuto prvo lice jednine, muška i ženska perspektiva se izmjenjuju, a sastavci se odmataju gotovo isključivo unatrag, u glagolskom perfektu. Ton je izravnije ispovjedan, pri čemu su najupečatljivije jednostavne i izravne pjesme poput „Hipoteze o volumenu početka“, ili motivski nešto razigranije „Hipoteze o vremenu prije jezika“. Zaključni „Podstanari u istoj ptici“ naglasak stavljaju na ja-ti relaciju i ono neodredivo no jasno „mi“, ali već se pomalo osjeća iscrpljenost središnje motivske jezgre, dok dotad dobrano trasirana i utvrđena metaforika mjestimice balansira na rubu općeg mjesta. Do kraja su nas, ne gubeći čitatelja iz vida, pratile u većini pjesama prisutne ptice, bez da nam je sasvim jasno što su to od nas htjele. No, tako je valjda s pticama (napose u suvremenome hrvatskom pjesništvu, kojega posebno gusto nastanjuju) – one su sve i ništa, lutajući označitelji, pjesničke riječi ili apriorni zorovi sami – vrijeme riječi i njezin prostor. U svakom slučaju, drago nam je da su putovale s nama.
Kao najveći problem knjige ispostavlja se njezina dinamička organizacija. Previše se snažnih pjesama reda jedna za drugom na početku, i tome kompaktnom ciklusu oni nastavni teško (osim mjestimice) mogu parirati, pa ostaje dojam da se knjiga prema kraju rasplinjuje. S obzirom na količinu „dobrih pjesama“ u ovoj knjizi, to se elegantno moglo izbjeći rasutijom dramaturgijom, labavljenjem stroge ciklusne logike. Mimo toga je Monika Herceg napisala sve u svemu vrlo solidnu knjigu inteligentne, rafinirane ljubavne poezije, te se potvrdila kao jedan od vodećih glasova najmlađeg pjesničkog naraštaja.
Monika Herceg : Vrijeme prije jezika
Mirko Božić, Moderna vremena Info, 9. 9. 2020.
Pročitaj kritiku na mvinfo.hr
-
Frakturini autori na vRIsku 2020.
Na 13. riječkom sajmu knjiga i festivalu autora vRIsak 2020., koji će se održati od 13. do 19. rujna, gostovat će i Frakturini autori Monika Herceg, Olja Savičević Ivančević i Damir Zlatar Frey.
Ponedjeljak 14. rujna, 19 sati, Exportdrvo - Grobnička rivaPazi poezijaOlja Savičević Ivančević, Divlje i tvojeSudjeluju Olja Savičević Ivančević, Seid Serdarević, Ž
Slične knjige
