Vrijeme koje se udaljava
Special cijena
22,57 €
Redovna cijena
25,08 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 612
-
Datum izdanja: prosinac 2013.
-
ISBN: 978-953266533-8
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 750 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 25,08 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Čitajući još u rukopisu Vrijeme koje se udaljava, osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu Gublište i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.
Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.
Filip David
Nagrada Kiklop 2014. za prozno djelo godine
Kovačev testament
autograf.hr, Filip David, 23.12.2013.
Mirko Kovač umro je 19. avgusta ove godine, a četiri dana kasnije sahranjen je u Rovinju.
Do poslednjeg dana, dok je imao snage, radio je na svojoj, kako je sam nazvao ”testamentarnoj knjizi” s naslovom ”Vrijeme koje se udaljava”.
Pisao je s namerom da ovim delom zaokruži svoj književni opus, sa posvetom vremenu u kojem je sazrevao kao pisac i posvetama onim ličnostima koje su obeležile njegovu mladost, postale nezaobilazni deo njegove biografije. Mirko je umeo, kao malo ko, da iz različitih susreta s različitim ljudima otkrije i karakteristike vremena, da oživi jednu epohu, uzbudljivu, dinamičnu, neponovljivu. Privlačili su ga ljudi neobičnih sudbina, različitih profesija, od umetnika, do profesora, ljudi koji su bili u samom središtu kulturnog i javnog života pa do onih sa periferije tog istog života.
Pisao je o drugima, ali i o sebi. Preko različitih ljudskih sudbina ostavio je svedočanstvo o vremenu koje već pokriva patina zaborava, o prijateljima, različitim poznanstvima i susretima, o onome što je postalo nezaobilazni deo njegove biografije. Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predodređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima. Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da u pričama iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje pronalazi ono što je istinska ljudska patnja tragedija ili farsa. U tome mu niko nije bio ravan.
Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je taj nobelovac opisivao ljude s kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti ”književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su ”Evropska trulež”, ”Pisanje i nostalgija”, ”Elita gora od rulje”, ”Cvetanje mase” potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar. Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem.
U ”Vremenu koje se udaljava” Kovač piše o ličnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zaključuje, da piše samo o ”vlastitom životopisu”, ”jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i događaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturječnostima”.
Većina ličnosti opisana je pod pravim imenima i ”prepoznatljivim inicijalima”. Poneke situacije i događaji, biografije ličnosti su nadograđeni, dodato je i ono što se nije dogodilo, ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, Kovačev susret s Tinom. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. ”Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati”.
Dopunjujući prošlost, on je na neki način ispravlja, čini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman, ili još preciznije, spaja ta dva žanra.
I ne samo ta dva žanra. ”Vrijeme koje se udaljava” neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene: memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući.
Ne ulaze u njegov izbor sve zanimljive ličnosti s kojima je bio u dodiru nego samo one koje se uklapaju u njegov pripovedački stil. One kojima je određeno naročito mesto u intimnom albumu slika prošlosti.
Ozbiljna bolest omela je Mirka Kovača da napiše završno poglavlje. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u tom završnom poglavlju želeo da opiše onaj sumorni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Taj završni memento sadržao bi opis fantazmagoričnog putovanja u neizvesnost, put od Beograda preko Mađarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mračna vremena mržnje i zločina.
U tom bizarnom putovanju o kojem su sačuvani neki Kovačevi zapisi sadržana je građa za jedan pravi avanturistički roman s kafkijanskim obrtima. Ovo završno poglavlje trebalo je da zatvori beogradski period Kovačeva života. Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela.
”Vrijeme koje se udaljava” ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačeva spisateljskog majstorstva.
Čitajući još u rukopisu ”Vrijeme koje se udaljava” osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu ”Gubilište” i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.
Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.
Vrata od inferna
pescanik.net, Saša Ilić, 19.2.2014.
Negde pred kraj decembra 2013. godine, u vreme dok je nekompetentni žiri NIN-ove nagrade kritike za roman godine svodio račune, a Srbija vicepremijera Aleksandra Vučića uživala u testamentarnoj knjizi Aleksandra Tijanića, u zagrebačkoj Frakturi je posthumno objavljena poslednja i zaista testamentarna knjiga velikog jugoslovenskog pisca Mirka Kovača, pod naslovom Vrijeme koje se udaljava. U podnaslovu stoji da se radi o romanu-memoarima, što je sam Kovač u kratkom predgovoru obrazložio kao simbiozu života i fikcije, podigavši lestvicu kritičarima književnosti koji su naviknuti da o literaturi govore kao o modlama za kolače. Ova knjiga im se svakako neće “otvoriti” na prvo čitanje, dok je oni drugi nikada neće ni uzeti u ruke, jer Vrijeme koje se udaljava pripada onom potonulom jugoslovenskom svetu koji se danas nema čime meriti niti procenjivati u kontekstu novonastalih država i njihovih kulturnih industrija. Moglo bi se reći da je poslednja Kovačeva knjiga stigla ne u poslednjem nego u (kafkijanskom) najposlednjijem trenutku, a po svojoj pojavi jedinu analogiju mogla bi imati sa objavljivanjem Romana o Londonu Miloša Crnjanskog 1971, kada se taj pozni gigantski izdanak predratnog modernizma pojavio u zenitu jugoslovenske kulture. Te godine je Crnjanski dobio NIN-ovu nagradu, što se smatralo ispravljanjem nepravde prema ovom piscu, koji je značajno mesto našao i u Kovačevom romanu.
Izdavač i urednik Seid Serdarević ostavio je kratku belešku na kraju knjige o njenoj nedovršenosti, te o poslednjoj zaokruženoj rečenici Mirka Kovača, kao i o planu za završetak romana koji je trebalo da ponese naslov “Inferno”. Međutim, smrt pisca u avgustu prošle godine zauvek je ostavila ovaj rukopis bez najavljenog finala, koje je trebalo da uključi i poglavlje o njegovom odlasku iz Beograda. Po tom ironičnom učinku života u literaturi, moglo bi se reći da književni Kovač nikada nije ni otišao iz Beograda, jer “čim nešto ode u knjigu, pa ako se to dobro izvede, postaje život na drugi način”. Ukoliko u knjigu ne uđe, takođe. Tako igra autobiografije i fikcije završava naglo Kovačev rukopis na Zvezdari, u ateljeu piščeve supruge Slobodane Matić. Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi, piše Kovač u epigramu svoje poslednje knjige kao da pokušava da objasni zbog čega za glavne junake više ne želi antropomorfne figure, već naprotiv samu tvar literature, tj. vreme koje osvaja prostor štampanog sveta na preko šeststotina stranica. Takođe, Kovačeva poslednja knjiga za razliku od prethodnih, koje su zračile poezijom proznog govora, operiše poezijom samom kao suštinom književnog medija, i to od svog prvog učitelja literature – Tina Ujevića, preko pesnika koje je rado čitao: Oskara Daviča, Branka Miljkovića, Disa, Crnjanskog i Antuna Branka Šimića. Njegov pripovedač često organizuje naraciju oko stihova, a najbolja su ona poglavlja poput “Čežnje za Višnjom” ili “Groba pod snijegom” u kom se priča o tragičnoj smrti pesnika glasovite zbirke Vatra i ništa oblikuje kao realizovanje pesničkih metafora, pri čemu život i fikcija neprestano pomiču granični kamen žanra tako da mi više ne znamo da li čitamo poeziju, dokument, fikciju, roman, memoare, zavereničku ispovest ili nešto drugo. To Kovačevo romaneskno drugo je proizvod njegovog poslednjeg majstorskog eksperimenta, u kome se on, pišući minijature o vremenu od kog se udaljavao, paradoksalno približavao velikom mozaiku koji mu se sa svakom novom rečenicom vraćao kao velika slika sveta i epohe. Stoga ovu knjigu ne treba čitati sa nestrpljenjem da bi se saznalo šta je to Kovač rekao o važnim ličnostima iz politike i kulture, te marginalcima, gubitnicima, zločincima i vagabundima, već sa književnim guštom otkrivanja kako je veliki meštar uspeo da progovori o epohi, a nariočito o Beogradu u vremenu njegovog dugog raspadanja iznutra, koje se naposletku pretvorilo u ekspanziju rastakanja čitave države. Za takvu naraciju nisu mu bili potrebni čvrsti likovi koji nose radnju, već se narativ otvarao kao danteovska komedija,koja je pripovedača spiralnom putanjom vodila naniže ka infernu. A kapija tog inferna je Beograd.
Kovačev teatar mundi funkcioniše kao beskrajni lanac transformacija vremena, od detinjstva i pomicanja ka Beogradu do konačne pripreme za njegovo napuštanje. Sudbine njegovih junaka paralelne su sa centralnom (neimenovanom) pričom, koja se u romanu kancerogeno razgranava a vezana je za “nevidljivi” rad Službe državne bezbednosti i njenih piona, koji su kao mračne senke zaposeli romaneskni svet. Prijatelji iz detinjstva ulaze u raskošne beogradske stanove, sklapaju saveze sa oficirima Udbe, stapaju se ideologije, a kulturu tog doba, baš kao i danas, oblikuju niži partijski aparatčici, razočarani urednici, rankovićevci a potom miloševićevci, “vlasnici” tuđih vila i sudbina. U takav svet se iz Londona vraća i Miloš Crnjanski, kome Kovač posvećuje posebno, dvojničko mesto u svom romanu; mesto književnika koji je prognan iz kulture, a koji svojim jezikom i pismom ne pripada samo srpskoj književnosti već jednom, takođe nestalom svetu – Austrougarske monarhije. Crnjanski, piše Kovač govoreći o svojim susretima s njim, “sanja na mađarskom”, što kritičaru Petru Džadžiću, eksponentu beogradske književne čaršije, smeta kao i njegov akcenat. Crnjanski govori o drhtavici emigracije i povratka u zemlju, a te njegove reči čuje jedino Kovač dok piše Vrijeme koje se udaljava. Sva zla koja je pretrpeo u životu, jadao se Crnjanski, naneli su mu pre svega Srbi, i tu Kovač dolazi do ključnog paradoksa koji izgovara zajedno sa pesnikom Lamenta nad Beogradom: “Što nam svoji nanose više zla, to mi počinjemo sve više mrziti druge”. Ova dijagnoza beogradske književne scene ostaje kao trajno obeležje sredine iz koje je Kovač u realnom životu morao da ode. To su učinili skoro svi pisci njegovog književnog kruga. Oni koji su ostali, izvrgnuti su ruglu i podsmehu, kao ostareli Crnjanski u troli. Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi, podseća Kovač. Iako srbijanski političari i književnici misle da se Srbija znatno promenila u poslednjih godinu i nešto dana, aktuelne teme su pre svega one čiju decenijsku genezu pripoveda Mirko Kovač u svojoj testamentarnoj knjizi. Nestali, ubijeni i prognani ispunjavaju Kovačevo Vrijeme, dok srpska književnost uporno ostaje na strani progonitelja.
Kovačev književni testament
Vijenac, Domagoj Brozović, 20.3.2014.
Poznato je kako od 2003. nakladnička kuća Fraktura iz Zaprešića zavidnim tempom izdaje Djela Mirka Kovača. Uređuje ih Seid Serdarević, a svaki novi naslov toga niza zabilježen je kao kulturni događaj vrijedan pozornosti. Nedavno je kao šesnaesta knjiga toga izdavačkog projekta izdano Vrijeme koje se udaljava, knjiga koja će zasigurno zaokupiti kulturnu javnost, i to ne samo zbog smrti njezina autora u ljeto prošle godine. Naime, u njezinu podnaslovu stoji polusloženica roman-memoari, a autor joj u uvodu pridaje i sintagmu „roman intime“ – obje autorove odrednice snažno definiraju poetički kurs knjige, toliko sličan uobičajenom Kovačevu izričaju, a opet izveden na posve nov i svjež način. Navedene autorske odrednice prije sama čitanja Vremena najavljuju premreženost i neodvojivost književne slike i neposredne stvarnosti. Ili da možda zamijenimo mjesta, pa da kažemo: neposredne stvarnosti i književne slike? Jer nije zapravo jasno što je ovdje zavrijedilo povlašteno prvo mjesto. Ne samo u podnaslovima i odrednicama, nego i u sâmu tekstu Vremena.
Kultura i politika
Ističemo primjerice podatak da je Kovač to djelo nazvao, uz roman-memoare i roman intime, vlastitim književnim testamentom, kako na više mjesta u pogovoru Vremena ističe Filip David. Kovačev je rad na rukopisu tekao usporedno s borbom s teškom bolešću, no usto je postojala i dobra namjera da rukopis dovrši, o čemu svjedoči i moto proznoga hibrida: „Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi; to je rečenica kojom označavam početak i kraj rukopisa.“ Nažalost, zbog Kovačeve smrti njegov je književni testament ostao formalno nedovršeno djelo, čime je tragičnom ironijom stvarnoga života efektno zaokružena navedena proverbija o prolaznosti.
Vrijeme koje se udaljava vidno je opsežnije od ostalih Kovačevih djela, a tematski i žanrovski vrlo je gusto. Roman-memoari sastoji se od četrdeset i tri labavo povezana poglavlja koja se mogu čitati i kao samostalne cjeline. Ono što ih povezuje krovna je ideja portretiranja pojedinaca koji su obilježili autorovo odrastanje i literarno sazrijevanje, također oslikavanje apatijske atmosfere predratnoga Beograda. Razbijen je u anegdotalne minijature, lucidne književne portrete te pojedinačne i naizgled izolirane epizode u kojima se uvjerljivo predočava živa interakcija pojedinaca koji su obilježili Kovačev život. One zajedno ipak čine dojmljivu cjelinu koja progovara o politički subverzivnoj kulturi specifičnoga vremena, mnogo snažnije i probitačnije nego što bi to činile svaka zasebno. Tim „lovom na vlastite sjene“ (kako sâm Kovač ističe) i već spomenutim oporučnim karakterom romana-memoara, autor nenametljivom pripovjednom jasnoćom vješto izbjegava banalni dokumentarizam i puku katalogizaciju likova. Prepuštajući priču drugima, Kovačev pripovjedač do neke mjere u pitanje dovodi i žanrovsku odrednicu memoara jer se njegov pokušaj sastoji u tome da književnom intervencijom u tuđe sudbine literarizira sama sebe, što mu u potpunosti i uspijeva. Kroz druge Kovač zapravo pripovijeda o sebi. Pitanje je i u kolikoj je mjeri to roman, jer tekst također do neke mjere pretendira na dokumentarnu vjerodostojnost.
Gravitiranje Tinu Ujeviću
Spajanje žanrova, miješanje književnosti i realnosti te gusta tematska raslojenost, kao opći karakter Vremena, ilustrativno su najavljeni već u njegovim inicijalnim poglavljima. U njima pripovjedač u prvom licu počinje naraciju sa svojim adolescentskim sjećanjima i školskim danima u Beogradu. Kao sloj anegdotalnosti prepoznatljiva je „inventura sumnjivih knjiga“, nemila sudbina koja čeka hrpu zbirke pjesama Auto na korzu Tina Ujevića i njihovo krijumčarenje iz lokalne knjižnice kao odraz mladenačke subverzivnosti. Uz tu suptilnu, ali sasvim jasnu političku satiru, gotovo kafkijansku farsičnost situacije paralelno je, vrlo detaljno, izravno i drsko portretirana privlačna knjižničarka. Lepršava i razoružavajuća anegdotalnost te jasna kritika svake vrste političkih ekstrema stalno su mjesto Vremena koje se udaljava.
Ipak, tematski centar početnih scena postaje upravo Ujević: u romaneskno tkivo ugrađene su brojne esejske opaske o njegovu pjesništvu. Također su nostalgično opisane okolnosti čitanja pojedinih njegovih stihova, koji ponekad citatno presijecaju prozni ritam teksta. Vjerno je predočeno i pripovjedačevo nastojanje da pribavi i druge Tinove knjige. Također, gravitiranje Ujeviću u početnim poglavljima knjige kulminira fikcionalnim susretom s tim kanonskim pjesnikom u Zagrebu, susretom koji se u stvarnom Kovačevu životu nije dogodio. Tom postmodernističkom gestom Kovač vješto dekonstruira dokumentarnu vjerodostojnost vlastitoga teksta na samu njegovu početku, otvarajući problematiku odnosa književnosti i stvarnosti. U takvu duhu tematske, motivske i žanrovske premreženosti napisan je i ostatak djela, a Kovačevu pripovjedaču često je dovoljna i najmanja asocijacija, najsitniji impuls za gradnju priče. Gusti slojevi teksta ipak ne otežavaju čitanje jer je Kovačev stil i u ovoj knjizi primjerno neposredan, jasan i nenametljiv.
Prepletanje prošlosti i sadašnjosti
S obzirom na postojanje memoarističkoga stila Vremena prepoznatljivo je stalno preklapanje prošlosti i sadašnjosti. Izbor takva stila ne treba čuditi: navedenim je motivom Kovač bio zaokupljen i u ranijim djelima, a memoaristika u svojoj proznoj strukturi pretpostavlja pripovjedača koji iz vlastite sadašnjosti gradi književno viđenje vlastite prošlosti. U Vremenu koje se udaljava prepoznatljivi su i drugi književni toposi tipični za Kovačevo stvaralaštvo. Primjerice, uočljivo je kako između ostaloga tekst Vremena vjerno prati i okolnosti nastanka ostalih Kovačevih književnih djela, posebice romana Kristalne rešetke. No Kovač ni u ovom slučaju ne skreće u obični dokumentarizam: poznavatelji Kovačeva opusa lako će izdvojiti paralele Kristalnih rešetaka i Vremena koje se udaljava. Naime, kroz živu mrežu različitih ljudskih karaktera i njihovih sudbina Kovač u svome testamentu gradi literarno viđenje urbane atmosfere predratnoga Beograda. Kao i u Kristalnim rešetkama oslikan je kulturološki spleen te poluboemsko raspoloženje glavnih aktera putem egzistencijalnih lutanja kavanama, ulicama i parkovima,njihova intelektualna izgradnja putem čitanja suvremenih autora i gledanja aktualnih filmova. No u Vremenu je to pesimističko raspoloženje bitno omekšano i rasterećeno brojnim anegdotama, a slutnja nadolazeće jugoslavenske političke apokalipse naznačena je kao blaga impresija. Pridodamo li kako su u romanu-memoarima literarizirane i okolnosti nastanka Kovačeva prvog romana Gubilišta te postmodernistički intonirana romana Vrata od utrobe, postaje jasno kako je Vremenom Kovač tematski, stilski, žanrovski i biografski sumirao i efektno zaokružio vlastiti opus.
Prateći Serdarevićevu uredničku bilješku saznajemo kako je planirano i završno poglavlje udarnoga naslova Inferno, koje je trebalo stilski i tematski odudarati od prethodnih poglavlja. Tematski je zamišljeno kao finaliziranje portretiranja izdvojenih pojedinaca opisom njihovih sudbina u ratnim prilikama devedesetih, kada su silom prilika morali napustiti Beograd. No čak i bez poglavlja o prisilnoj emigraciji prijatelja i znanaca, Kovač je izgradio dojmljiv i uvjerljiv diskurs u kojem je duh politički dekadentna vremena prikazan subverzivnom gradskom energijom, živošću boemske inteligencije i poluosamljenošću književne profesije. U tom nam je kontekstu jasna rečenica iz prikaza Filipa Davida u kojem ističe da je već s rukopisom Vremena koje se udaljava osjetio onu istu vrstu uzbuđenja koju je osjetio čitajući Kovačevu prvu knjigu Gubilište i svaku sljedeću knjigu. Nedvojbeno je da će je osjetiti i budući Kovačevi čitatelji.
Svet koji se nepovratno srušio
e-novine.com, Vladimir Arsenić, 29.3.2014.
Desi se ponekad naiđe knjiga koja vas zaista nakon svake pročitane stranice ostavi sa suzama u očima, ne onim koje potiču od tuge, već onim koje su posledica divljenja i nekog saučešća u uzvišenom. Tekst vas prosto dovede do onog stanja metafizičkog uvida u stvarnost, istovremeno vas terajući da volite život do prokletstva. Znam da zvučim patetično i da bi trebalo da smislim neku ironičnu rečenicu da bi se tekst vratio u ravnotežu, ali ne želim. Ne može se uvek razmišljati glavom, ponekad to treba činiti i nečim drugim (isključujem iz mogućnosti trenutno organe za varenje i one reproduktivne), onim što se naziva srce ili duša, odnosno sa onog mesta u kojem se krije ljudska osećajnost, suprotstavljena razumu, svakako.
Vrijeme koje se udaljava, posthumni roman-memoari Mirka Kovača, verovatno najtalentovanijeg pisca koji je stvarao na ovim prostorima i u bhsc jeziku od početka vremena, predstavlja nesumnjivo remek delo. Naravno da je sve što je ovaj majstor napisao na strahovito visokom niovu, ali mi se nekako čini, valjda u svetlu činjenice da je ovo oproštajno, odnosno testamentarno delo kojim je Kovač zaključio svoju karijeru, ali i svoj život, da je Vrijeme ubedljivo najbolje njegova knjiga. Ključni razlog za ovu tvrdnju jeste činjenica da iz ove knjige neprekidno izbija radost pripovedanja, onaj duh priče koji uživa u samom sebi, koji čak i kada se bavi stvarima koje ni najmanje nisu prijatne, širi oko sebe pozitivnu energiju i nagrađuje čitaoca upravo neprevaziđenim osećanjem radosti. Već iz naslova jasno je da je ova knjiga nastala kao vrsta rekapitulacije. U njoj nailazimo na brojna svedočanstva o tome da je dobar deo ovih poglavlja i pripovesti nastao na osnovu beležaka koje je Kovač tokom života pravio i brižno i marljivo čuvao znajući uvek da će mu jednog dana biti od neke koristi. On čak piše o pažljivoj selekciji tih crtica i usputnih pribeleški, o mudrom izboru koji takođe, na svoj način, svedoči o načinu na koji je ova knjiga pisana, koliko je u nju zapravo uloženo vremena i rada, iako izgleda da su stvari gotovo skupljene, nastale sa neverovatnom lakoćom, tako da prate hronologiju piščevog života, od rođenja pa do progonstva.
Kovač ovom knjigom nema potrebe da se ikome dopadne. On je nije pisao da bi se dodvorio određenoj publici, da bi se svideo levičarima ili desničarima, Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu i u tome je njena ogromna snaga. Jasno da je u času u kojem ona nastaje Mirko Kovač više nego ostvaren pisac, koji i ne mora da vodi računa o dopadljivosti, ali tim pre. On ne upada u zamku sentimentalnosti niti samohvalisanja, iako bi mu i jedno i drugo bilo oprošteno. Ne, tekst je u svakom trenutku odmeren, a tek kada se samom autoru učini da je preterao, on se odmah lati autoironije, nasmeje se sam sebi u lice i nastavi dalje. Ne preza velilki pisac od toga da se naruga sebi i to ne samo davnašnjem sebi, prema kojem se lakše može biti ironičan jer osoba koja piše i osoba o kojoj se piše nisu iste, jedna je pisac, a druga lik u romanu. Ne, upravo se ruga današnjem sebi, sebi koji piše te se tako ne radi o autoironijskoj pozi, već o stvarnom „ruganju sopstvenoj duši“, što svedoči o istinskoj veličini.
U pogovoru za knjigu Filip David kaže da se ne radi o vremenu koje se udaljava, nego da nam Kovač zapravo to vreme približava i to je tačno. Radi se o vremenu iz kojeg bi mnoge pouke trebalo izvući, odnosno da budem precizniji trebalo je odavno to da učinimo i sprečimo sve nedaće i užase koji su nam se dogodili, iako nije kasno ni danas. Lucidan posmatrač, Kovač piše neku vrstu autobiografije o drugima. Dirljivi su detalji o Šejki, Crnjanskom, Novaku Simiću, Andriću, Tinu, o ljudima sada već dalekim i često i njemu samom ne preterano bliskim, ali svakako onima koji su činili jedan svet koji se nepovratno srušio. Ipak, o svemu Kovač piše sa mirnoćom koja imponuje, bez teških i optužujućih reči, iako bi mogao da ih ima, posebno prema dobrom delu srbijanske javnosti koja ga je napadala i naposletku oterala iz Beograda, u koji se, sticajem okolnosti, nikada više nije vratio, a voleo ga je, to se vidi i iz ove knjige.
Mirka Kovača više nema, kao i velike većina ljudi o kojima piše, ali su tim više svi oni življi. Posredstvom majstorskog pisma presellili su se u vrhunsku literaturu i ostaće u njoj zauvek. Poput Horacijavog ili Puškinovog Exegi monumentum aere perennius... pisac podiže večni spomenik svojim prijateljima i sebi koji je prosto naprosto lep, uprkos činjenici da smo lepotu nakon svih iskustava dvadesetog stoleća prognali iz estetike. Možda je upravo to ono što nam nedostaje u savremenoj književnosti, odnosno ono što je autorski i autopoetički zaključak ove knjige o lepoti kao večnosti i svemu ostalom kao prolaznom. Za smelost takve tvrdnje potrebno je veliko iskustvo, kako životno tako i umetničko, a Mirko Kovač ga je posedovao. Trebalo bi da mu budemo zahvalni što ga je u ovom romanu podelio sa nama.
Kad bijah prepun tmine - Vodič kroz djela Mirka Kovača (1)
e-novine.com, Mirnes Sokolović, 24.3.2014.
Kovač na kraju svoga književnog puta završava kao pisac koji se konačno othrvao svim onim demonima očaja, koji su se godinama gušali u njegovim knjigama. Ti užasi i gadosti života, što ih ovaj pripovjedač i romansijer tako dugo prikaziva kao utvare, bili su pakleno prenaglašeni, i otud toliko mračnog krešenda u njegovim knjigama. No ipak se na kraju ta dijabolična simfonija, ako promatramo sada već zaokruženi opus, završava jednom dopadljivo melanholičnom kantilenom, kojom kao da sviće. Nije to, međutim, ni utjeha niti svijetli izlaz, nije to nekakva patetična vizija kojom ostarjeli pisac časti svoje čitatelje pri kraju svoga puta, prosvijetljen, nakon proživljenog užasa... Bilo je to samo jedno prirodno mirenje s postojećim stvarima, kao takvim, bila je to tek mudrost ostarjelog romansijera koji odustaje od borbe, izbjegavajući da donese konačni sud o takozvanom životu. Kao da je neko po starost podsjetio ovog pisca da život ipak nije samo agonija, kao što je to godinama mislio, kao da ga je neko opomenuo da zlo ne trijumfuje baš uvijek, kako je to prikazivao, nego da je i dobrota zanimljiva i da nekada i ona ima svoje pobornike, da se nekada događa i ozdravljenje i sreća, da ljudi ipak na kraju vape za kapljicom vedrine i zrnom radosti, nakon one iznurenosti i raspetosti na krstu mračnih strasti. Kao da mu je neko predložio da se na kraju prestane hvatati za vratove s tim utvarama koje će ga ionako nadživjeti, nego da proba, pomireno i iskusno, svjestan neiskorjenjivosti zla, dati i nekoliko tonova blagosti, vilinske ljepote, majestetične poezije, kao zaključak sve te dijabolike, blago, nostalgično i vedro, s puno humora i pronicljivosti, uz neizbježni ironijski osmijehak. Onaj ko je upoznao samo poznog Kovača, po posljednjim knjigama, jamačno bi mogao pomisliti kako je to jedan smiren i pristojan pisac. I sam Kovač kao da je posljednjih godina poželio malo koristi od pisanja, trun sopstvenog zadovoljstva, i zato će se vratiti još jednom porodičnoj istoriji, da je pokuša ispisati u novom dopadljivijem ključu, dati ovog puta sentimentalno. On će čak u to ime i neke stare knjige prekrajati i dopisivati, izbacujući skaredne scene, ublažavajući sablazan, usložnjavajući motivaciju, relaksirajući onu staru napetost i svodeći svoju glasovitu infernalnost na pristojniju i uvjerljiviju mjeru. Kovača u posljednje vrijeme kao da je pohodio dobri duh Andrićev, nadahnuvši ga na dobrotu pripovijedanja, preporučajući mu svagda rad, red, mjeru i odricanje, a u konačnici ga navevši na razna sažimanja.
Štivo iz ludnice
Sve je, naprimjer, u posljednjim knjigama zaključeno tako registrima blagim, kao Vrijeme koje se udaljava, sve je tu uobličeno kao da se događalo izvan vremena, u nekom prostoru u kome trčkaraju još samo sjene, sve je dato kao neka crtica, refleksija, anegdota, zgoda memoarskog tipa, sve je to onda uharmonjeno u dopadljivi roman intime, satvoren od tih simpatičnih zapisa melanholičnog i revijalnog karaktera, iz kojih pokatkad proveje sarkazam spram likova i stvarnih ličnosti, ali gotovo uvijek dobrohotno. Posljednje Kovačeve knjige su nastale umjesnim miksanjem autobiografskih zbitija i obilja drugih događaja, susretima stvarnih i izmišljenih osoba, tumaranjem i prebiranjem po hodnicima prošavšeg, nakon što su sve iluzije odavno raspršene. Sve te riječi kao da su uhvaćene iz tamne provalije sigurnom rukom lovca na vlastite sjene. Kovač, kako priznaje u uvodu svoje posljednje knjige, na koncu želi pripovijedati kao neki svjedok vremena, o ljudima i događajima, o dobu u kome je živio, o sebi samom, bez uljepšavanja i kićenja, o potrazi za vlastitim mjestom koje uvijek izmiče. I neki burleskni i sablažnjivi događaji koji podsjete na starog Kovača, dati ovdje u staroj zapletenosti i s mračnim oreolom, gube onu prijašnju pogubnost i oštricu, nisu više ucjelovljeni u nezaustavljivom rušenju koje obuzima živote njegovih likova. Kovač sebe na kraju vidi gotovo kao nekog smirenog hroničara, on želi biti takav. On se tako sretno vraća u okrilje naše književnosti, uklapajući se u žanrove i sentimente po mjeri naše najbolje tradicije.
A počelo je, u najmanju ruku, drugačije. Kovač se javio kao dvadesetčetverogodišnjak romanom Gubilište 1962. godine, nakon kojeg će jedan kritičar u raspravi predložiti da se mladi autor pošalje ravno u ludnicu. Tom svojom prvom knjigom Kovač ne proturiječi dominantnim temama izravno, ne kritikuje poredak odgovarajući frazom na frazu, kao neki najprisutniji današnji antinacionalistički angažovanik naprimjer, nego miru kanona, tim najboljim tradicijama koje optimistički preporučuju dobrotu, odgovara jednom zaokruženom thanatosovskom poemom koja na kraju ne ostavlja nikakvu nadu. On je tu sabrao najveće očaje, oskrvnuća svega. U toj knjizi se život odmotava zaokruženo kao inferno. Tu se i erotika promiče u bolest, u bljuvanje krvi neposredno prije stapanja dvaju tijela. Na primordijalnu ljepotu utjelovljenu u Elidi, kao simbolu iskonske žene stopljene s južnjačkim podnebljem, nekad tako sposonosnom kod Ujevića ili Hume, najednom se odgovori grijehom i oskrvnućem, pomračenjem uma glavnog junaka koji se obruši na nju i siluje je, što ga zauvijek osuđuje na tamnicu i prokletstvo. Nekom kritičaru neće biti jasno ni šta je tačno Gubilište. Roman? Novela? Esej? Kronika? Sve u jednom, odgovoriće, i ništa. Tadašnja literatura, neispisana, poantiraće, nije bila spremna na takav antiroman. Zar je mladi autor trebao biti obazriv? Kritiku je sluđivalo to beskrajno defilovanje bolesnih, izopačenih, niščih, jurodivih, robijaša, manijaka, to što sve bijaše tako sklono padu, što je sve bilo dezintegrisano i krhko, propadljivo. Glavni junak na kraju ostaje skoljen nezajažljivim zmijama koje stalno vrebaju i napadaju, kao neki zlokobni podsjetnici na grijeh i patnju. Čak i pitomo mediteransko okružje, svo prozračno, zna biti itekako zloćudno. Kovač kao da je čuo Sartra u polemici sa Kamijem, pa poantira da je cijeli svijet tamnica, samo pogdjedje rjeđe naseljena. Šta je tačno Gubilište žanrovski? Nije to znao možda ni sam Kovač, i ne sumnjam da će se već naći neki književnoteorijski mag koji će odgovoriti tačno, ali ostaje činjenica da je jedino u ovom žanru Kovač mogao do apsolutne zaokruženosti naredati sve te dijabolične događaje a da ostanu uvjerljivi, da i dalje imaju svoje opravdanje i vjerodostojno popunjavaju strukturu, kao u nekoj mračnoj poemi. Svako ko ovome romanu priđe s klasičnim očekivanjem, očekujući uobičajena događanja i likove, neku kroniku ili roman miljea, zastaće s sumnjom pred pretjerivanjima literarnog podrostoka koji je predstavio život kao da govori iz srca pakla. Jedino u ovoj sažetoj i zaokruženoj strukturi, poprilično nekomunikativnoj i somnambulnoj, Kovač je i mogao postići onu intenzivnost doživljaja i protočnost osjećanja, kao da je jedino bijaše važno otvoriti bolnu ranu na luminoznom tijelu neke klasične i blage poetike, ili čitaočeva očekivanja. Nepravedno bi bilo reći da je ovaj roman napisan samo da se ta gnojnica otvori, već je sva ta dijabolika dominantno osjećanje kojim taj mladić želi egocentrično sablazniti klasičnog čitatelja uljuljkanog u nadi. Taj pisac koji je vidio pakao želi mračnu istinu svim unegližejenim sasuti ravno u lice.
U sljedećoj knjizi, u zbirci priča Rane Luke Meštrevića iz 1971. godine, taj autor će u ime sablazni uvesti čak i neke likove i događanja, stvarnije i klasičnije, a podneblje će ostati isto. U posljednjoj verziji te knjige iz 2004. izostao je sveopšti raspad vrijednosti, ta istorija rasula, kao da je sve to izgubilo smisao. Koja su to događanja što se ovdje mijenjaju ubrzano, montirana kao na filmskoj traci? Krupni prizori nekog rušnog grada koji se više nikada neće oporaviti. Neki derutni konak u kojem se čaršafi otkuhavaju nakon noćenja, na kojima ostaju tragovi polucije, mrlje krvi, sline, gnjili zubi, krmeljine, sva ta slika epohe i unesrećene bolesne seksualnosti, nad kojom stoje vlasnici konaka, majka pripovjedača, srčani bolesnik, i otac zadužen do grla. Prizor časne sestre Anđelike koja nad septičkom jamom zabija zarđalu injekcijsku iglu pravo u potiljak svome novorođenčetu i baca ga ravno dole, dok sterilna gaza pada za tim djetetom kao velika pahulja. Luka Meštrević, ujak pripovjedača, fotograf i erotoman, otac Anđelikinog djeteta, kolekcionar pornografskih slika mjesnih gospođa, koji će ubrzo također skončati krvavo. Sestra dječaka-pripovjedača koja unezvjereno svako veče odlazi u postelju svome ujaku, ubrzo ostaje trudna i krvari na postelji nakon abortusa, grizući nokte u boli nakon što njen ujak premine, sve dok koji dan kasnije roditelji ne izvuku iz njene postelje i sekretara škole. I sve te riječi, svi ti prizori, poantirani su na kraju jednom jakom lirskom emfazom kojom se ta priča završava, jednim ritmičnim solilokvijem, u kome se pripovjedač, pobrojavajući krhotine tog svijeta, pita da li bi se to sveopšte raspadanje moglo posmatrati iz Božje perspektive, objektivno, što je jedan od najironičnijih završetaka neke poetičke tvorevine u našoj književnosti. U posljednjoj verziji Kovač je tu prenaglašenu istoriju raspada u ovoj priči usložnio motivacijski, napravivši od nje neku priču sjećanja, pobrisavši sve jake scene čedomorstva, abortusa, bluda i rodoskrvnuća. On je suzbio tu sablazan koja se reda iz scene u scenu sve jače, i time valjda postao mudriji, klasičniji, uvjerljiviji pisac.
Ljepota poroka
Druga priča u istoj zbirci, “Tripo Đapić, teškaš”, u konačnoj verziji ostala je cjelovitija, ta istorija sablazni je u posljednjem izdanju također očuvana, jer ovdje je najočiglednije skopčana s čvorišnom tačkom čitave strukture. Opet je u centru zbivanja bludnica, Ora, koja u mjesnom boksačkom klubu ide od ruke do ruke, od pesnice glasovitog i krezubog trenera Karakaša do šape najjačeg boksera i diva od čovjeka Tripe Đapića, koji zbog nje napusti ženu i djecu, da bi u međuvremenu proboravila kratko u kući i pripovjedača, tinejdžera i slabića, kao njegova zakonita supruga, na koju je nasrće i njegov otac pijanica, moleći da ga sin pusti samo jednom da obleži snahu: s jednom mišlju, kao i svi u gradu, pojebati Oru, pa onda umrijeti. Na kraju, islužena i slomljena, kurva koja propada, Ora se vraća mladiću što je danima tugovao za njom pod nekim dalekovodima, da joj pomogne da skonča sama sa sobom. I dok se ona pomno sprema na samoubistvo, u gradu se ubrzano vrše neki istovari boksita, udaraju se temelji buduće željezare, stižu vagoni uglja, radničke barake osviću pod snijegom, ali uprkos tome napretku ona nastavlja ispunjavati svoj osobni smak koji je odavno predosjećala, prerezavši na kraju vene uz pomoć svog mladog ljubavnika, kada će zajedno s krvlju oteći sva njena ljubavna povijest. Kod ranog Kovača čovjek se ne može izboriti sa zlom i nesrećom, patnja nadvladava sve, kob trijumfuje. Nikakav društveni progres nije mogao isprati onaj gorak okus nesreće u Orinim ustima koji je zauvijek prati, i ona hrli samouništenju prije svega po zakonima svoje čulnosti i temperamenta, po zakonima krvi i pola, nedokučivog prokletstva, imuna na svako prosvjećenje i nadu. Mladi Kovač cijeni ružnoću i nesreću, on zna kolike su njihove razmjere i zato on uspostavlja te jake opreke, vulgarnost - ispod građanskog mira, iscizeliranost stila - i obilje skarednosti, očekivanje obrazovanog čitatelja - i udar na etablirani ukus. Kovač i u svom sljedećem romanu, Životopis Malvine Trifković, također iz 1971., koristi tu metaforiku sa područja tjelesnog rasapa, bolesti i fizioloških funkcija. On pomno bilježi svaki simptom destrukcije, erotske i smrtne, donoseći opet u registrima montaže slučaj Malvine Trifković, vjerolomne i čulne junakinje, koja iz pravoslavne prosvjetne ženske zadruge bježi s Hrvatom, da bi na kraju završila sa njegovom sestrom u strasnoj lezbejskoj vezi, u još jednoj sablažnjivoj povijesti koja je poantirana mrtvozorničkim katalogom punim turpizama, dostojnim Benovih najmakabresknijih pjesama. Kovač usput koristi priliku da iscrpi i srpski i hrvatski nacionalizam parodirajući te jezike u pismima čuvara tih tradicija, sablažnjenih ljubavlju Malvine i Katarine. Kao i kod Remboa, sva ta turpituda kod Kovača služi čulnoj energiji koja stremi najžešćim izvitoperenjima u pogledu osjetilne zbilje i stvaranju napete atmosfere. Ružnoća kod Kovača postaje dominantno mjesto te intenzivne osjetilnosti, kao reakcija na lukrativnost etablirane ljepote u tada dominantnoj književnosti i uopšte jugoslovenskoj tradiciji. Seksus kod Kovača, kao i kod Bodlera, ima razornu i ekstatičnu, mračnu snagu, dotad neviđenu u našoj književnosti, s jedinim osloncem donekle kod Borisava Stankovića.
U sljedećem romanu Ruganje s dušom iz godine 1976. Kovač će se vratiti interiorizovanoj pripovjedačkoj perspektivi, transponujući pripovjedački iskaz Anđula, pisara porodice Biriš koja se raspada, kako je to već uobičajeno kod Kovača. Ono što će biti kuriozum u ovoj knjizi, to je da ovdje Kovač sav taj raspad daje u formi razvedene poetične konstrukcije, simfonično orkestrirano, što to rasulo sada predstavlja sjetno i vedro. Prikazujući unutrašnje vrijeme te porodične istorije, koristeći se Anđulovim gledištem, on će motivisati i brojne liričeske dionice u kojima su uobličeni skaredni događaji. Centralno mjesto zauzima ovdje Elida, nekrunisana kraljica porodice Biriš, s autoritetom u porodici kakav su muški članovi mogli samo sanjati. Ona je i bludnica, ali u njenoj porodicu kažu: - Ako je i kurva, ponosni smo na nju! Pavši na postelju, spremna na smrt, Elida će dirljivo okupiti svu svoju raskorijenjenu rodbinu. Ta njena smrt će tako biti svečan događaj, i po tome je Kovač uveo nešto novu u već prokušanu tematiku oživjevši te iskorištene motive. Za razliku od Ore, Elida odlazi u smrt sretna i vedra, njen odar je čist, svi njeni se raduju desecima njezinih ljubavnika koji se stiču na sahranu s raznih strana. Sav blud, raspad porodice, rasap svih vrijednosti, zlo i sablazan, postaju ovdje privlačni i lijepi, dati uz mnogo blagosti i humora. Naročito su te lake note naglašene u posljednjoj verziji romana koja je uvezana nešto rastresitijom i znatno relaksiranijom konstrukcijom u odnosu na onu prvu, i tako se u ovom slučaju Kovačeva prerada pokazala blagodatnom. Svo ono ludilo koje kulja u “Ranama” ovdje je prikazano uz mnogo takta, uglazbljeno, milozvučno, soanjirano. Najpoetičniji događaj je svakako Elidin susret sa Đavolom, mladićem i zavodnikom, koji je dočekuje u nepoznatom gradu i dovodi u svoj stan. Đavo je ovdje kao glumac na sceni, privlačan i šarmantan, nikako Đavo-svodnik, onaj koji navraća na grijeh, nego Đavo-sudionik koji kad zatreba učestvuje u drevnom zanatu skidanja užasa djevičanstva, kao u dobra stara vremena kad se nijedna cura nije mogla udati prije nego je ne obljubi neki stranac. Nakon devet godina provedenih s Đavolom, Elida se vraća u svoj grad, sretna, noseći brojne darove, odškolovana, elegantna i sazrela. Da nisam srela Đavola, priznaće pretkraj života, vjerovatno nikad ne bih spoznala šta je to ljubav. Taj posljednji posjet Đavola Elidi koja leži na samrtnoj postelji Kovač će dati kao najpotresniji događaj, lamentirajući nad prolaznoću života. I sam Đavo će tom prigodom poručiti brojnoj rodbini da ga ne gleda kao zvijer u kavezu, nego da ga osjećaju kao tužnu svojtu, jer nije počinio nikakvo zlo. Sablazan data poetično i s mnogo humora i vedrine, to je ono po čemu je Kovač drugačiji u odnosu na druge jugoslovenske stvarnosnike, Živojina Pavlovića, Bulatovića ili Dragoslava Mihailovića, Vidosava Stevanovića. Erotske scene, smrt, ubistvo, rodoskrvnuće kod Kovača nisu uvijek predstavljeni naprvu i odurno, odbojno, kao nešto što bi ponajprije trebalo izazvati gađenje i mrak. On i erotikom i opscenošću uopšte ne želi rušiti neke tabue, tvrdo i šokantno, nego jednostavno sve to dovesti do estetske širine i relevancije. Slučaj pater familiasa Josifa Biriša koji život provede u stalnoj potrazi za gadostima, kao rob raspusna života, poima se ovdje kao najnormalnija stavka porodične istorije, koju potisnu i drugi događaji i likovi. Taj slučaj oca ovog puta ne nosi nikakvu destruktivnu snagu, već samo ostaje spomenik obiteljskog srozavanja. Jedino u tom začudnom melanžu turpitude i kamernosti podnošljiva je voluptuozna scena u kojoj razbojnik Antun na samrtničkoj postelji siluje svoju prelijepu rođaku Elidu, nakon godina žudnje, zaronivši glavu među njene veličanstvene dojke, razmaknuvši njena nemoćna bedra, da bi nešto kasnije postao dobročinitelj okajavši svoje stare grijehe.
Zlo i dobro su bliski, granica je propusna i gotovo nevidljiva. Sumirajući svoju poetičku prošlost, Kovač će u prvom izdanju Evropske truleži (1986) i istaknuti da je kritiku možda više sablažnjavalo to sveprisustvo zla koje on naglašavao u svojim knjigama, nego estetski šokovi ili neke antikomunističke sentence. I sam konac romana, u posljednjoj sceni kojom se stavlja tačka na konačni raspad porodice Biriš, izrađen je u vedrim tonovima i prozračnoj atmosferi. Posljednji izdanak loze Biriša, maloumnik Goja odlazi u manastir negdje na jugu sav veseo i ushićen, pjevajući i zavijajući, da se konačno završi ta povijest popadanja.Tu privlačnost sablazni, zločina i smrti, mračne ekscentričnosti, Kovač će također izraditi u svojoj zbirci priča “Nebeski zaručnici” iz 1987. godine. Uz svaku smrt tu iskrsne neki uzbudljiv detalj, od kakve erotske zgode do trivijalne radnje, svakidašnje stvari koja narušava i razblažava tragičnost. Kovač se tu uopšte ne grozi smrti, kao da je život smrt, a smrt život, bar ponekad. Smrt je kod Kovača uzbudljiva činjenica koja nadahnjuje da se drugačije sagledava život. Često koristeći motiv dvojnika, njegovi likovi se u konačnici tu susreću sa samim sobom, uzimajući baš tu spoznaju presudno, kao smrtnu uru.
Uvod u blagi život - Vodič kroz djela Mirka Kovača (2)
e-novine, Mirnes Sokolović, 26.3.2014.
Napisavši Gubilištei Rane i Malvinu, pa zatim i ništa manje poemično Ruganje s dušom, djela osobena i mjesečarska, raskidana u fragmente, montirana i razvijena po uzusima unutarnjeg vremena, zasnovana na osjećajnoj intenzivnosti, Kovač se već skoro kao četrdesetogodišnjak osjeća ugrožen, bez pravog romana, bez onog što se kod nas smatra "normalnim" romanom, videći svoje djelo unekoliko nedovršenim, nepoantiranim, kljastim, u konačnici. To je vrijeme kad on, valjda kao vrhunac toga opusa, odlučuje napisati svoj roman Vrata od utrobe, zamislivši ga dosta klasično i tradicionalno. Kao majstor za prikazivanje svijeta u raspadu i portretist samo unezvjerenih duša, on se sada poduhvata da napiše jedan smireni roman s nekoliko cjelovitih i izrađenih likova, roman koji će uredno pratiti hronologiju porodične hronike. On će u to ime biti prinuđen da rekonstruira čitav rodoslov koji popunjava pedantnim biografskim pripovijedanjem. On se tu ne libi da pomno daje opise svojih likova, do sitnica. Izgubiće se u toj raboti stari Kovač, skaredni i črezvičajni prikazivač istorije rasula, ljubitelj svega pretjeranog i izopačenog, izbijajući tek ponekada, u mirnim izljevima tihe zloće, koji mnogo ne uzdrmavaju mirno organizovani narativ što se odmotava uglavnom u jednoličnosti. Kovač, u najskupljoj maniri naše književnosti, u ovom svom najcijenjenijem romanu poseže za kroničkom rekonstrukcijom istorijskih zbivanja, sada onih iz Drugog svjetskog rata i vremena poraća. Godine 1978. on želi zastupiti ta posljednja događanja koja su u to doba još uvijek vapila za svojim Andrićem. Na svoje uobličenje je tada čekao i naš obični čovjek, jer trebalo je vidjeti kako se on jadnik izborio u tim teškim vremenima, i Kovač će ga dati upravo u glavnom liku ovog romana Stjepanu K., dobroćudnom čovjeku ukorijenjenom u ovu ovdje tradiciju i podneblje.
Nije doista čudno da je ovaj roman omiljeno štivo naših kritičara i pisaca, tradicijoljubaca i prošastoljubitelja, jer ima tu i registara koje imitiraju duktus franjevačkih kronika, poslova i dana, narodnih gnoma i mudrolija, kalendara, poskočica i brojalica. Naravno, može su tu naći i interkulturalizma. Naprimjer, Kovač kao da je ovaj roman napisao da godinama kasnije bude na radost nekom obljubljenom piscu, kao što je naprimjer Jergović koji još i danas vjeruje u stilski potencijal ofucanih univerzalizacijskih sentenci, u narodnom ritmu, iako nije samo Andrić imitirao taj ton, nego poodavno, kako ćemo vidjeti, čak i Kovač. Naša blagodatna književnost će se, dakle, pobrinuti da nam i povodom naših posljednjih historijskih zbivanja da jednog Andrića, onog najnovijeg: i tada će se, na našu sreću, roditi Jergović kao romansijer!
Poslovima protiv rastrojstva
Glasoviti kalendar poslova i dana Kovačeva glavnog lika, ta najhvaljenija dionica ovog romana, predstavlja jamačno i njegov najtradicionalniji i najdosadniji dio. On, naprimjer, protiče u redanju mudrolija koje bi trebale biti marka po sebi zato što valjda predstavlja psihološku i mentalitetsku strukturu ovog tu našeg čovjeka. Ili zato što dirljivo doziva spisateljski manir i zapažanja naših očeva i djedova. Nije čudno da je upravo ovaj roman u lektiri po bh. školskom planu i programu. Kalandora ora izišlo je zime pola.Fraza poskočica enervantna do bola. S uskršnjim postovima popušta vid, a seljak se grbi u leđima, mesovija je duga. Za naše pisce ovo je snivana stilska pruga. Svo to narodno znanje o vrstama stoke, o sortama trešanja, ta uobičajena ljetopisna datiranja (na prvi dan ramazanskog posta, na Stjepandan), ta univerzalizacijska mudrovanja naprimjer o prokletstvu ženskog, ta zemljoradnička pronicljivost zanimljiva još jedino haustorčadima, zaboravljena narodna leksika i dijalektizmi, sve to uzeto zajedno, pa čak i u trenutku kada Kovač piše ovaj roman, predstavlja u našoj književnosti registre potrošene, oprobane, izlizane, kratkog daha, odavno izimitirane i iskorištene, još u vrijeme ono, kod Andrića i Nastasijevića, Ćorovića i Kočića, i ostalih naših bajnih pripovjedača. Kovač naravno nije neki Jergović, pa da mu, možebitno, pripovjedač cijelo vrijeme govori u ovom ritmu poskočice, da mu pripovjedač taj ritam narodnih pošalica uzme kao svoj ton, ti Poslovi i dani su ustvari samo jedno poglavlje ovog romana, samo jedan registar, u funkciji karakterizacije i individualizacije glavnog lika, kao modus približavanja njegova govora i svijeta. Glavni iskaz Kovačeva pripovjedača u ostalim dijelovima je, naravno, neutralan, inovativan, osviješten, ludičan, začudan, zanimljiv, jer tretira sebe neobično u trećem licu ponekad, avangardan, izrađen vješto kako bi šablonski pisci Jergovićeve klase samo mogli sanjati, no svejedno taj najklasičniji roman Kovačev ostaje štivo tromo, bez pravog poleta, ne-kovačevsko, više po mjeri etabliranog ukusa i horizonta očekivanja, nego one neobične i prevratničke strasti kojom su nabijene njegove prethodne knjige. Nije tome razlog samo što Kovač ovdje prikazuje čovjeka smirenog i srođenog sa stvarima i ovom zemljom, nego je to prije svega u tome što neprirodno odabira historijsko vrijeme kao osovinu pripovijedanja, kao nijednom prije. On kao da se u jednom trenutku želi dokazati i na tom klasičnom polju naše književnosti. Bilo je došlo vrijeme da se i on, nakon Pekića i Kiša i Bulatovića okiti Ninovom nagradom. On kao da već tada razmišlja o pretrajavanju svoga djela u našoj literaturi, on kao da želi da se tim romanom konačno svidi. To će, naravno, biti dovoljno da žreci naše književne kritike ovo djelo godinama kasnije prepoznaju kao sebi blisko, kao ono što potvrđuje njihova očekivanja, kao ono što znaju interpretirati na kraju, i neće biti nimalo čudno što će ga toliko ovjenčati nagradama i priznanjem. Ipak, Kovač ne bi bio naš najopsceniji pisac, uz Bulatovića, da taj mirni uobičajeni tok zbivanja, karakterističnih za našu blagu književnost, u jednom trenutku dijabolično ne zakrivi čak i u Vratima od utrobe. To su i najbolji momenti toga romana. Ne mislim sada samo na provokativnu i humorističnu ljubavnu putešestviju putene Pauline, zabludjele kćerke, buržujke koja se poda nekom Rusu kolhozniku i zatrudni, izrodivši kasnije i unuče presretnom djedu, svome ocu Paolu, zakletom antikomunisti, nego prije svega aludiram na skarednu biografiju Tomislava K., brata Stjepanovog, koji vodi razvratan život i završi početkom rata u njegovoj kući, gdje bdije uz bolesničku postelju časne Ruže, Stjepanove žene, koju zavede kao đavo i obljubi u žaru groznice, u maglinama vrućice, nakon čega ona sluđena zauvijek napusti dom ostavivši Stjepana, kada će se i početi rasipati njihov mirni i idilični bračni život, jer će taj njen put završiti tragično, smrću, u beogradskoj bolnici. Očajnom Stjepanu će na kraju, kao utjeha, ostati srođenost s njegovom zemljom, danima i životom, u završnoj sekvenci romana, kada će nabrajati sve poslove koje valja uraditi. Isprašiti ćilime, pretresti slamarice, utrljati česan dok se soli pršut, pošiti janjilo, klepati sjekire, kupiti beleđiju, vabiti pčele iz košnica, čekati uskrsnuće mrtvih...
Naravno da Vrata od utrobe, kao roman realiziran u tom sudaru naivnosti jednog čovjeka i zloćudnoj zapletenosti svijeta, nisu loša knjiga, vjerovatno ćemo se mi načekati da se naša književnost opet uzdigne do takvog nivoa zrelosti pa da izbaci roman te kvalitete, međutim ostaje činjenica da je to pisao kajušči autor sablažnjive prošlosti koji se u jednom trenutku na planu forme posuo pepelom po glavi, prebacujući most prema čuvarima naše tradicije, sa ambicijom da bude promaknut među važne klasične pisce jednog jezika, mudro računajući na prepoznatljivost i općeprihvaćenost izraubovanih registara i tema. Dakako, nije to u Vratima onaj neobični pisac kojemu je, kako ističe u Pismima sa Filipom Davidom, bio jedini cilj spoznati i upiti što više gadosti i licemjerja, trpiti što duže i što više sve te oblike trovanja, da bi onda povremeno naceren sasuo istinu u lice toj odvratnoj svjetini, izvitopereno i opsceno, snažno, kao u epileptičnoj halucinaciji, sa uživanjem promatrajući kako se ta rulja žesti i kako se uzaludno brani. To je, međutim, bio pravi Kovač, to je ono po čemu je u našoj književnosti bio neobičan, da ne kažem samosvojan! Vrata od utrobe, za razliku od toga, ipak idu u susret običnom čovjeku, ona kao da mu želi olakšati, pružiti utjehu i skrbiti za njega, počastiti ga razumijevanjem, i tu se Kovač prvi put pokazuje, izravno u tekstu, kao brižan, humanističan, konstruktivan pisac.
Uskrsnuće sablazni
Pravi Kovač opscenist će, međutim, ponovo vaskrsnuti u romanu Uvod u drugi život iz 1983. godine. Nije lako poduhvatiti se tumačenja ovog romana; nije to štivo za one koji ne poznaju Kovačevo djelo, nikako ne bi trebao biti njihov prvi izbor. Šta je taj roman? Satvoren od šest dijelova, svaki posvećen po jednoj godini u životu glavnog lika-pisca od 1969. do 1974 godine, autobiografski. Sastavljen od dnevničkih zapisa, odbačenih rečenica, odbljesaka nejasnih stanja, posprdnih i rugajućih pasusa, ličnih čudesa, mnoštva erotskih dosjetki i zbitija. Ne znam šta je Kovač u posljednjoj verziji dodao ili izbacio i ne interesuje me, groznica tog rastresenog života se najzanimljivije utisnula u tim prvim verzijama knjige.
Kovač u ovome rasparčanom romanu dognaje do kraja svoje stare poetičke uzuse, on na pleća svog lika postavlja najteži kamen grijeha u mraku od Beograda do Zagreba. Kao da Kovačev lik ne uspijeva umaknuti nijednom zlu, nijednom razvratu, nijednoj izopačenosti ili gadosti koje su se mogle naći na tom potezu Jugoslavije kojim se kreće. On kao da vjeruje da se pravi život skriva samo u zlu i patnji, u onom najružnijem i najnakaznijem, ni u čemu lijepom i blagodatnom na zemlji, nego samo u onom što je duboko u podzemlju. Kovač ovdje reda te skaredne događaje sa istom onom upornošću i nezasitnošću, kao u Gubilištu, samo što sada tu istoriju raspada ne transponuje više snovno, nego je bilježi u stvarnosnom prosedeu. Tako naredana događanja vjerovatno bi izgledala nepodnošljivo do nevjerovatnosti, da nisu organizovana u formi tog rasparčanog i čudnog dnevnika koji ne pretenduje ni na kakvu cjelovitost i uvjerljivost, nego ima jedino cilj da djeluje na čitaoca uvukavši ga u taj lanac nakaznih događanja. Ima i još jednu važnu funkciju, a to je uputiti ga u tu viziju o sveopštem rasulu, uvjeriti ga u nju. Kovaču je naročito zadovoljstvo prikazivati raspad građanske klase, zagrebačke i beogradske, takozvane nove komunističke klase, predstavljati je u izopačenosti, uz mnoštvo svježih zapažanja s terena. Šta se tu događa? Pripovjedaču se ovdje sviđa što Zagreb ima dva lica: uglađenu gospodu, s kojima se može tračati o umjetnicima, pljuvati po slikarskim pravcima i školama, razgovarati o apstrakciji i određivati Krleži mjesto, a potom se može sići u donji sloj, stisnuti se između pijanaca i beskućnika ili se pogađati s kurvom koja za sve ima tarife: za ljubljenje, soba do jutra i konjak, ti ozgo, stojeći u haustoru, itd. Pripovjedač se susreće sa staricom koja ima grudi mlade kao u djevojke i moli je da mu ih pokaže, što i ona učini a on se oduševi tim prizorom dviju jedrih dojki koje stoje čvrste na staračkom tijelu. Pripovjedač susreće kurvu koju posjećuje u stanu dok njena majka umire na krevetu. On se često, kao pripovijedač Zapisa iz podzemlja, kreće tim memljivim rupama, prikazujući nesrećnike, s prezirom prema onim koji vole lješkariti i čitati o niščim, sretni što su pošteđeni nesreća, iako je život tako okrutan. Pripovjedač će sresti i neku književnicu, tek izašlu iz ludare, koja vedro priznaje da je izliječena a potom pokazuje bodež koji sada nosi svuda sa sobom. Pripovjedač piščeva imena će sresti i najmističniju ženu u knjizi, Petru Sakru, i do kraja romana odgonetati njenu istoriju koju će mu na kraju i ispričati njen otac, službenik UDB-e, koji je ubio svoju ženu, i njena baka, ruska emigrantkinja, koja umire u Beogradu, a sama Petra Sakra će kasniije nestati zaređena u manastiru.
Pripovjedač će sresti i Mariju Pavlec, zagrebačku gospođu, svu putenu i nabijenu seksom, prostakušu i njenog muža zanesenjaka isprva, koji mu kasnije priznaje da zavodi Marijinu maloljetnu nećakinju i da se voli sa ženom seksati i utroje, a potom će ga odvesti u njenu spavaću sobu gdje ona leži sva u snu ispovraćana, upućujući ga u tajne svog bračnog života. Pripovjedač će u Beogradu upoznati još jednu temperamentnu gospođu koja će ga koriti zbog svih gadosti u njegovim knjigama, a potom mu se podati, a kasnije će nazvati i plačno sve priznati svome starom mužu, koji će zatražiti njega na telefon da mu direktno da instrukcije kako postupiti da se njegova žena smiri. Pripovjedač će ljubovati sa neuhvatljivom Ružom koja se poigrava s njim, a pogotovo ga voli nazvati na telefon i uživo mu prenositi svoj seks sa drugim, detaljno ga upućujući šta joj sve radi. Otišavši obići oca na umoru, pripovjedač će završiti u krevetu s njegovom bolničarkom Eržikom gdje će ga i zateći, nemarnog, vijest o očevoj smrti. Kao progonjenom piscu, biće mu određen isljednik koji je obožavalac književnosti, pa zakazuje sastanke na čudnim mjestima gdje samo sjede i ćaskaju, da bi se onda uspostavila da to nije nikakav isljednik, nego bivši UDB-in zaposlenik, davno otpušten iz službe, koji ga je mjesecima zavitlavao budući polulud i usamljen. I tako dalje, i tako dalje.
Predstavljanje romana Vrijeme koje se udaljava Mirka Kovača
Slične knjige
-
-
-
Cloud the Color of SkinSpecial cijena 22,49 € Redovna cijena 24,99 € -
-
Cimetna pisma, dijamantna stvorenjaSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 € -
Soba za djevojčiceSpecial cijena 16,19 € Redovna cijena 17,99 € -
-
-
