Vrijeme koje se udaljava

Special cijena 151,20 kn Redovna cijena 189,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 612

  • Datum izdanja: prosinac 2013.

  • ISBN: 978-953266533-8

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 750 g

Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Čitajući još u rukopisu Vrijeme koje se udaljava, osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu Gublište i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.

Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.

Filip David

Nagrada Kiklop 2014. za prozno djelo godine

Čitaj u e-izdanju!

Kovačev testament

autograf.hr, Filip David, 23.12.2013.

Mirko Kovač umro je 19. avgusta ove godine, a četiri dana kasnije sahranjen je u Rovinju.

Do poslednjeg dana, dok je imao snage, radio je na svojoj, kako je sam nazvao ”testamentarnoj knjizi” s naslovom ”Vrijeme koje se udaljava”.

Pisao je s namerom da ovim delom zaokruži svoj književni opus, sa posvetom vremenu u kojem je sazrevao kao pisac i posvetama onim ličnostima koje su obeležile njegovu mladost, postale nezaobilazni deo njegove biografije. Mirko je umeo, kao malo ko, da iz različitih susreta s različitim ljudima otkrije i karakteristike vremena, da oživi jednu epohu, uzbudljivu, dinamičnu, neponovljivu. Privlačili su ga ljudi neobičnih sudbina, različitih profesija, od umetnika, do profesora, ljudi koji su bili u samom središtu kulturnog i javnog života pa do onih sa periferije tog istog života.

Pisao je o drugima, ali i o sebi. Preko različitih ljudskih sudbina ostavio je svedočanstvo o vremenu koje već pokriva patina zaborava, o prijateljima, različitim poznanstvima i susretima, o onome što je postalo nezaobilazni deo njegove biografije. Prilazili su mu na ulici da ispričaju svoju životnu priču, slali mu pisma, uvereni da su predodređeni da uđu u stranice njegove proze. Ne jednom bio sam prisutan takvim susretima. Ali jednako kao što su se njemu javljali, on je i sam za takvim pričama uspešno tragao. Imao je izuzetnu sposobnost da u pričama iz kojih bi neko drugi izvukao samo bizarne detalje pronalazi ono što je istinska ljudska patnja tragedija ili farsa. U tome mu niko nije bio ravan.

Kovač je majstor književnih portreta. Divio se Elijasu Kanetiju i načinu kako je taj nobelovac opisivao ljude s kojima se sretao, u detinjstvu, mladosti i kasnije. Kovač, inače sjajan pripovedač, scenarista, esejista, romansijer, postigao je visoko majstorstvo i u oblasti ”književnih portreta”. U nekoliko svojih knjiga, kao što su ”Evropska trulež”, ”Pisanje i nostalgija”, ”Elita gora od rulje”, ”Cvetanje mase” potvrdio je to majstorstvo, taj svoj neprocenjivi književni dar. Dosegavši kanetijevsku ekspresivnost, autentičnost i stilsku besprekornost, Kovač je istovremeno nenadmašan i suveren u detalju, stilski briljantan, autentičan, duhovit. Niko u novijoj književnosti pisanoj na ovim našim bliskim jezicima ni u jednom od ovih književnih elemenata ne može da se meri ili poredi sa Mirkom Kovačem.

U ”Vremenu koje se udaljava” Kovač piše o ličnostima koje su obeležile njegovo odrastanje i sazrevanje. Ali, nije želeo, kako sam zaključuje, da piše samo o ”vlastitom životopisu”, ”jer je isto tako bitno i sve ono drugo što se vrtjelo oko mene, sve te sudbine i događaji, ta povijest i epoha sa svojim ranama i proturječnostima”.

Većina ličnosti opisana je pod pravim imenima i ”prepoznatljivim inicijalima”. Poneke situacije i događaji, biografije ličnosti su nadograđeni, dodato je i ono što se nije dogodilo, ali se moglo dogoditi. Takav je, recimo, Kovačev susret s Tinom. Opisan je detaljno kao da je do susreta došlo. ”Stvarnost je blaža i podnošljivija od fotografske slike, ona je prolazna, kao i prošlost koja se uvijek može opisati onakvom kakva nije bila, dočim je fotografija izvadak iz vremena i ne može se mijenjati”.

Dopunjujući prošlost, on je na neki način ispravlja, čini potpunijom, ubacuje ponešto od snova i mašte, od memoara stvara roman, ili još preciznije, spaja ta dva žanra.

I ne samo ta dva žanra. ”Vrijeme koje se udaljava” neobično je delo i po tome što objedinjuje različite žanrove uspelo spojene: memoare, autobiografiju, roman, književne portrete. Sve to na magičan način kako samo vrhunski pisci znaju i umeju. A Mirko Kovač jeste uspešan, u svemu čega se poduhvatio. Njegov dar je moćan i zadivljujući.

Ne ulaze u njegov izbor sve zanimljive ličnosti s kojima je bio u dodiru nego samo one koje se uklapaju u njegov pripovedački stil. One kojima je određeno naročito mesto u intimnom albumu slika prošlosti.

Ozbiljna bolest omela je Mirka Kovača da napiše završno poglavlje. Na osnovu naših svakodnevnih razgovora mogu pretpostaviti da je u tom završnom poglavlju želeo da opiše onaj sumorni zimski dan kada je sa suprugom Bobom bio primoran da napusti Beograd. Taj završni memento sadržao bi opis fantazmagoričnog putovanja u neizvesnost, put od Beograda preko Mađarske do Rovinja, dok su doboši rata najavljivali mračna vremena mržnje i zločina.

U tom bizarnom putovanju o kojem su sačuvani neki Kovačevi zapisi sadržana je građa za jedan pravi avanturistički roman s kafkijanskim obrtima. Ovo završno poglavlje trebalo je da zatvori beogradski period Kovačeva života. Odlazak iz Beograda pod dramatičnim okolnostima predstavljao je dubok i traumatični raskid sa sredinom i ljudima među kojima je proveo važan deo svoga života gde je napisao i objavio neka od svojih najznačajnijih dela.

Vrijeme koje se udaljava” ipak nije nedovršena knjiga. Svako poglavlje je ostvarena celina, a čitava knjiga je još jedno svedočanstvo Kovačeva spisateljskog majstorstva.

Čitajući još u rukopisu ”Vrijeme koje se udaljava” osetio sam onu istu vrstu uzbuđenja koje sam osetio čitajući Kovačevu prvu knjigu ”Gubilište” i svaku sledeću knjigu. Kovač je u svom celokupnom delu održao visok književni domet, jedan od najviših u književnosti u ovom delu Evrope.

Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća. Mirko Kovač, pisac sa harizmom, pisac velikog dara, izvornog talenta, nastavlja da živi u svojoj literaturi, zajedno sa svojim čudesnim i fascinantnim likovima, na zadovoljstvo brojnih prijatelja i čitalaca.

 

Vrata od inferna

pescanik.net, Saša Ilić, 19.2.2014.

Negde pred kraj decembra 2013. godine, u vreme dok je nekompetentni žiri NIN-ove nagrade kritike za roman godine svodio račune, a Srbija vicepremijera Aleksandra Vučića uživala u testamentarnoj knjizi Aleksandra Tijanića, u zagrebačkoj Frakturi je posthumno objavljena poslednja i zaista testamentarna knjiga velikog jugoslovenskog pisca Mirka Kovača, pod naslovom Vrijeme koje se udaljava. U podnaslovu stoji da se radi o romanu-memoarima, što je sam Kovač u kratkom predgovoru obrazložio kao simbiozu života i fikcije, podigavši lestvicu kritičarima književnosti koji su naviknuti da o literaturi govore kao o modlama za kolače. Ova knjiga im se svakako neće “otvoriti” na prvo čitanje, dok je oni drugi nikada neće ni uzeti u ruke, jer Vrijeme koje se udaljava pripada onom potonulom jugoslovenskom svetu koji se danas nema čime meriti niti procenjivati u kontekstu novonastalih država i njihovih kulturnih industrija. Moglo bi se reći da je poslednja Kovačeva knjiga stigla ne u poslednjem nego u (kafkijanskom) najposlednjijem trenutku, a po svojoj pojavi jedinu analogiju mogla bi imati sa objavljivanjem Romana o Londonu Miloša Crnjanskog 1971, kada se taj pozni gigantski izdanak predratnog modernizma pojavio u zenitu jugoslovenske kulture. Te godine je Crnjanski dobio NIN-ovu nagradu, što se smatralo ispravljanjem nepravde prema ovom piscu, koji je značajno mesto našao i u Kovačevom romanu.

Izdavač i urednik Seid Serdarević ostavio je kratku belešku na kraju knjige o njenoj nedovršenosti, te o poslednjoj zaokruženoj rečenici Mirka Kovača, kao i o planu za završetak romana koji je trebalo da ponese naslov “Inferno”. Međutim, smrt pisca u avgustu prošle godine zauvek je ostavila ovaj rukopis bez najavljenog finala, koje je trebalo da uključi i poglavlje o njegovom odlasku iz Beograda. Po tom ironičnom učinku života u literaturi, moglo bi se reći da književni Kovač nikada nije ni otišao iz Beograda, jer “čim nešto ode u knjigu, pa ako se to dobro izvede, postaje život na drugi način”. Ukoliko u knjigu ne uđe, takođe. Tako igra autobiografije i fikcije završava naglo Kovačev rukopis na Zvezdari, u ateljeu piščeve supruge Slobodane Matić. Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi, piše Kovač u epigramu svoje poslednje knjige kao da pokušava da objasni zbog čega za glavne junake više ne želi antropomorfne figure, već naprotiv samu tvar literature, tj. vreme koje osvaja prostor štampanog sveta na preko šeststotina stranica. Takođe, Kovačeva poslednja knjiga za razliku od prethodnih, koje su zračile poezijom proznog govora, operiše poezijom samom kao suštinom književnog medija, i to od svog prvog učitelja literature – Tina Ujevića, preko pesnika koje je rado čitao: Oskara Daviča, Branka Miljkovića, Disa, Crnjanskog i Antuna Branka Šimića. Njegov pripovedač često organizuje naraciju oko stihova, a najbolja su ona poglavlja poput “Čežnje za Višnjom” ili “Groba pod snijegom” u kom se priča o tragičnoj smrti pesnika glasovite zbirke Vatra i ništa oblikuje kao realizovanje pesničkih metafora, pri čemu život i fikcija neprestano pomiču granični kamen žanra tako da mi više ne znamo da li čitamo poeziju, dokument, fikciju, roman, memoare, zavereničku ispovest ili nešto drugo. To Kovačevo romaneskno drugo je proizvod njegovog poslednjeg majstorskog eksperimenta, u kome se on, pišući minijature o vremenu od kog se udaljavao, paradoksalno približavao velikom mozaiku koji mu se sa svakom novom rečenicom vraćao kao velika slika sveta i epohe. Stoga ovu knjigu ne treba čitati sa nestrpljenjem da bi se saznalo šta je to Kovač rekao o važnim ličnostima iz politike i kulture, te marginalcima, gubitnicima, zločincima i vagabundima, već sa književnim guštom otkrivanja kako je veliki meštar uspeo da progovori o epohi, a nariočito o Beogradu u vremenu njegovog dugog raspadanja iznutra, koje se naposletku pretvorilo u ekspanziju rastakanja čitave države. Za takvu naraciju nisu mu bili potrebni čvrsti likovi koji nose radnju, već se narativ otvarao kao danteovska komedija,koja je pripovedača spiralnom putanjom vodila naniže ka infernu. A kapija tog inferna je Beograd.

Kovačev teatar mundi funkcioniše kao beskrajni lanac transformacija vremena, od detinjstva i pomicanja ka Beogradu do konačne pripreme za njegovo napuštanje. Sudbine njegovih junaka paralelne su sa centralnom (neimenovanom) pričom, koja se u romanu kancerogeno razgranava a vezana je za “nevidljivi” rad Službe državne bezbednosti i njenih piona, koji su kao mračne senke zaposeli romaneskni svet. Prijatelji iz detinjstva ulaze u raskošne beogradske stanove, sklapaju saveze sa oficirima Udbe, stapaju se ideologije, a kulturu tog doba, baš kao i danas, oblikuju niži partijski aparatčici, razočarani urednici, rankovićevci a potom miloševićevci, “vlasnici” tuđih vila i sudbina. U takav svet se iz Londona vraća i Miloš Crnjanski, kome Kovač posvećuje posebno, dvojničko mesto u svom romanu; mesto književnika koji je prognan iz kulture, a koji svojim jezikom i pismom ne pripada samo srpskoj književnosti već jednom, takođe nestalom svetu – Austrougarske monarhije. Crnjanski, piše Kovač govoreći o svojim susretima s njim, “sanja na mađarskom”, što kritičaru Petru Džadžiću, eksponentu beogradske književne čaršije, smeta kao i njegov akcenat. Crnjanski govori o drhtavici emigracije i povratka u zemlju, a te njegove reči čuje jedino Kovač dok piše Vrijeme koje se udaljava. Sva zla koja je pretrpeo u životu, jadao se Crnjanski, naneli su mu pre svega Srbi, i tu Kovač dolazi do ključnog paradoksa koji izgovara zajedno sa pesnikom Lamenta nad Beogradom: “Što nam svoji nanose više zla, to mi počinjemo sve više mrziti druge”. Ova dijagnoza beogradske književne scene ostaje kao trajno obeležje sredine iz koje je Kovač u realnom životu morao da ode. To su učinili skoro svi pisci njegovog književnog kruga. Oni koji su ostali, izvrgnuti su ruglu i podsmehu, kao ostareli Crnjanski u troli. Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi, podseća Kovač. Iako srbijanski političari i književnici misle da se Srbija znatno promenila u poslednjih godinu i nešto dana, aktuelne teme su pre svega one čiju decenijsku genezu pripoveda Mirko Kovač u svojoj testamentarnoj knjizi. Nestali, ubijeni i prognani ispunjavaju Kovačevo Vrijeme, dok srpska književnost uporno ostaje na strani progonitelja.

 

Kovačev književni testament

Vijenac, Domagoj Brozović, 20.3.2014.

Poznato je kako od 2003. nakladnička kuća Fraktura iz Zaprešića zavidnim tempom izdaje Djela Mirka Kovača. Uređuje ih Seid Serdarević, a svaki novi naslov toga niza zabilježen je kao kulturni događaj vrijedan pozornosti. Nedavno je kao šesnaesta knjiga toga izdavačkog projekta izdano Vrijeme koje se udaljava, knjiga koja će zasigurno zaokupiti kulturnu javnost, i to ne samo zbog smrti njezina autora u ljeto prošle godine. Naime, u njezinu podnaslovu stoji polusloženica roman-memoari, a autor joj u uvodu pridaje i sintagmu „roman intime“ – obje autorove odrednice snažno definiraju poetički kurs knjige, toliko sličan uobičajenom Kovačevu izričaju, a opet izveden na posve nov i svjež način. Navedene autorske odrednice prije sama čitanja Vremena najavljuju premreženost i neodvojivost književne slike i neposredne stvarnosti. Ili da možda zamijenimo mjesta, pa da kažemo: neposredne stvarnosti i književne slike? Jer nije zapravo jasno što je ovdje zavrijedilo povlašteno prvo mjesto. Ne samo u podnaslovima i odrednicama, nego i u sâmu tekstu Vremena.

Kultura i politika

Ističemo primjerice podatak da je Kovač to djelo nazvao, uz roman-memoare i roman intime, vlastitim književnim testamentom, kako na više mjesta u pogovoru Vremena ističe Filip David. Kovačev je rad na rukopisu tekao usporedno s borbom s teškom bolešću, no usto je postojala i dobra namjera da rukopis dovrši, o čemu svjedoči i moto proznoga hibrida: „Vrijeme koje se udaljava, jest ono što dolazi; to je rečenica kojom označavam početak i kraj rukopisa.“ Nažalost, zbog Kovačeve smrti njegov je književni testament ostao formalno nedovršeno djelo, čime je tragičnom ironijom stvarnoga života efektno zaokružena navedena proverbija o prolaznosti.

Vrijeme koje se udaljava vidno je opsežnije od ostalih Kovačevih djela, a tematski i žanrovski vrlo je gusto. Roman-memoari sastoji se od četrdeset i tri labavo povezana poglavlja koja se mogu čitati i kao samostalne cjeline. Ono što ih povezuje krovna je ideja portretiranja pojedinaca koji su obilježili autorovo odrastanje i literarno sazrijevanje, također oslikavanje apatijske atmosfere predratnoga Beograda. Razbijen je u anegdotalne minijature, lucidne književne portrete te pojedinačne i naizgled izolirane epizode u kojima se uvjerljivo predočava živa interakcija pojedinaca koji su obilježili Kovačev život. One zajedno ipak čine dojmljivu cjelinu koja progovara o politički subverzivnoj kulturi specifičnoga vremena, mnogo snažnije i probitačnije nego što bi to činile svaka zasebno. Tim „lovom na vlastite sjene“ (kako sâm Kovač ističe) i već spomenutim oporučnim karakterom romana-memoara, autor nenametljivom pripovjednom jasnoćom vješto izbjegava banalni dokumentarizam i puku katalogizaciju likova. Prepuštajući priču drugima, Kovačev pripovjedač do neke mjere u pitanje dovodi i žanrovsku odrednicu memoara jer se njegov pokušaj sastoji u tome da književnom intervencijom u tuđe sudbine literarizira sama sebe, što mu u potpunosti i uspijeva. Kroz druge Kovač zapravo pripovijeda o sebi. Pitanje je i u kolikoj je mjeri to roman, jer tekst također do neke mjere pretendira na dokumentarnu vjerodostojnost.

Gravitiranje Tinu Ujeviću

Spajanje žanrova, miješanje književnosti i realnosti te gusta tematska raslojenost, kao opći karakter Vremena, ilustrativno su najavljeni već u njegovim inicijalnim poglavljima. U njima pripovjedač u prvom licu počinje naraciju sa svojim adolescentskim sjećanjima i školskim danima u Beogradu. Kao sloj anegdotalnosti prepoznatljiva je „inventura sumnjivih knjiga“, nemila sudbina koja čeka hrpu zbirke pjesama Auto na korzu Tina Ujevića i njihovo krijumčarenje iz lokalne knjižnice kao odraz mladenačke subverzivnosti. Uz tu suptilnu, ali sasvim jasnu političku satiru, gotovo kafkijansku farsičnost situacije paralelno je, vrlo detaljno, izravno i drsko portretirana privlačna knjižničarka. Lepršava i razoružavajuća anegdotalnost te jasna kritika svake vrste političkih ekstrema stalno su mjesto Vremena koje se udaljava.

Ipak, tematski centar početnih scena postaje upravo Ujević: u romaneskno tkivo ugrađene su brojne esejske opaske o njegovu pjesništvu. Također su nostalgično opisane okolnosti čitanja pojedinih njegovih stihova, koji ponekad citatno presijecaju prozni ritam teksta. Vjerno je predočeno i pripovjedačevo nastojanje da pribavi i druge Tinove knjige. Također, gravitiranje Ujeviću u početnim poglavljima knjige kulminira fikcionalnim susretom s tim kanonskim pjesnikom u Zagrebu, susretom koji se u stvarnom Kovačevu životu nije dogodio. Tom postmodernističkom gestom Kovač vješto dekonstruira dokumentarnu vjerodostojnost vlastitoga teksta na samu njegovu početku, otvarajući problematiku odnosa književnosti i stvarnosti. U takvu duhu tematske, motivske i žanrovske premreženosti napisan je i ostatak djela, a Kovačevu pripovjedaču često je dovoljna i najmanja asocijacija, najsitniji impuls za gradnju priče. Gusti slojevi teksta ipak ne otežavaju čitanje jer je Kovačev stil i u ovoj knjizi primjerno neposredan, jasan i nenametljiv.

Prepletanje prošlosti i sadašnjosti

S obzirom na postojanje memoarističkoga stila Vremena prepoznatljivo je stalno preklapanje prošlosti i sadašnjosti. Izbor takva stila ne treba čuditi: navedenim je motivom Kovač bio zaokupljen i u ranijim djelima, a memoaristika u svojoj proznoj strukturi pretpostavlja pripovjedača koji iz vlastite sadašnjosti gradi književno viđenje vlastite prošlosti. U Vremenu koje se udaljava prepoznatljivi su i drugi književni toposi tipični za Kovačevo stvaralaštvo. Primjerice, uočljivo je kako između ostaloga tekst Vremena vjerno prati i okolnosti nastanka ostalih Kovačevih književnih djela, posebice romana Kristalne rešetke. No Kovač ni u ovom slučaju ne skreće u obični dokumentarizam: poznavatelji Kovačeva opusa lako će izdvojiti paralele Kristalnih rešetaka i Vremena koje se udaljava. Naime, kroz živu mrežu različitih ljudskih karaktera i njihovih sudbina Kovač u svome testamentu gradi literarno viđenje urbane atmosfere predratnoga Beograda. Kao i u Kristalnim rešetkama oslikan je kulturološki spleen te poluboemsko raspoloženje glavnih aktera putem egzistencijalnih lutanja kavanama, ulicama i parkovima,njihova intelektualna izgradnja putem čitanja suvremenih autora i gledanja aktualnih filmova. No u Vremenu je to pesimističko raspoloženje bitno omekšano i rasterećeno brojnim anegdotama, a slutnja nadolazeće jugoslavenske političke apokalipse naznačena je kao blaga impresija. Pridodamo li kako su u romanu-memoarima literarizirane i okolnosti nastanka Kovačeva prvog romana Gubilišta te postmodernistički intonirana romana Vrata od utrobe, postaje jasno kako je Vremenom Kovač tematski, stilski, žanrovski i biografski sumirao i efektno zaokružio vlastiti opus.

Prateći Serdarevićevu uredničku bilješku saznajemo kako je planirano i završno poglavlje udarnoga naslova Inferno, koje je trebalo stilski i tematski odudarati od prethodnih poglavlja. Tematski je zamišljeno kao finaliziranje portretiranja izdvojenih pojedinaca opisom njihovih sudbina u ratnim prilikama devedesetih, kada su silom prilika morali napustiti Beograd. No čak i bez poglavlja o prisilnoj emigraciji prijatelja i znanaca, Kovač je izgradio dojmljiv i uvjerljiv diskurs u kojem je duh politički dekadentna vremena prikazan subverzivnom gradskom energijom, živošću boemske inteligencije i poluosamljenošću književne profesije. U tom nam je kontekstu jasna rečenica iz prikaza Filipa Davida u kojem ističe da je već s rukopisom Vremena koje se udaljava osjetio onu istu vrstu uzbuđenja koju je osjetio čitajući Kovačevu prvu knjigu Gubilište i svaku sljedeću knjigu. Nedvojbeno je da će je osjetiti i budući Kovačevi čitatelji.

 

Svet koji se nepovratno srušio

e-novine.com, Vladimir Arsenić, 29.3.2014.

Desi se ponekad naiđe knjiga koja vas zaista nakon svake pročitane stranice ostavi sa suzama u očima, ne onim koje potiču od tuge, već onim koje su posledica divljenja i nekog saučešća u uzvišenom. Tekst vas prosto dovede do onog stanja metafizičkog uvida u stvarnost, istovremeno vas terajući da volite život do prokletstva. Znam da zvučim patetično i da bi trebalo da smislim neku ironičnu rečenicu da bi se tekst vratio u ravnotežu, ali ne želim. Ne može se uvek razmišljati glavom, ponekad to treba činiti i nečim drugim (isključujem iz mogućnosti trenutno organe za varenje i one reproduktivne), onim što se naziva srce ili duša, odnosno sa onog mesta u kojem se krije ljudska osećajnost, suprotstavljena razumu, svakako.

Vrijeme koje se udaljava, posthumni roman-memoari Mirka Kovača, verovatno najtalentovanijeg pisca koji je stvarao na ovim prostorima i u bhsc jeziku od početka vremena, predstavlja nesumnjivo remek delo. Naravno da je sve što je ovaj majstor napisao na strahovito visokom niovu, ali mi se nekako čini, valjda u svetlu činjenice da je ovo oproštajno, odnosno testamentarno delo kojim je Kovač zaključio svoju karijeru, ali i svoj život, da je Vrijeme ubedljivo najbolje njegova knjiga. Ključni razlog za ovu tvrdnju jeste činjenica da iz ove knjige neprekidno izbija radost pripovedanja, onaj duh priče koji uživa u samom sebi, koji čak i kada se bavi stvarima koje ni najmanje nisu prijatne, širi oko sebe pozitivnu energiju i nagrađuje čitaoca upravo neprevaziđenim osećanjem radosti. Već iz naslova jasno je da je ova knjiga nastala kao vrsta rekapitulacije. U njoj nailazimo na brojna svedočanstva o tome da je dobar deo ovih poglavlja i pripovesti nastao na osnovu beležaka koje je Kovač tokom života pravio i brižno i marljivo čuvao znajući uvek da će mu jednog dana biti od neke koristi. On čak piše o pažljivoj selekciji tih crtica i usputnih pribeleški, o mudrom izboru koji takođe, na svoj način, svedoči o načinu na koji je ova knjiga pisana, koliko je u nju zapravo uloženo vremena i rada, iako izgleda da su stvari gotovo skupljene, nastale sa neverovatnom lakoćom, tako da prate hronologiju piščevog života, od rođenja pa do progonstva.

Kovač ovom knjigom nema potrebe da se ikome dopadne. On je nije pisao da bi se dodvorio određenoj publici, da bi se svideo levičarima ili desničarima, Zagrebu, Beogradu ili Sarajevu i u tome je njena ogromna snaga. Jasno da je u času u kojem ona nastaje Mirko Kovač više nego ostvaren pisac, koji i ne mora da vodi računa o dopadljivosti, ali tim pre. On ne upada u zamku sentimentalnosti niti samohvalisanja, iako bi mu i jedno i drugo bilo oprošteno. Ne, tekst je u svakom trenutku odmeren, a tek kada se samom autoru učini da je preterao, on se odmah lati autoironije, nasmeje se sam sebi u lice i nastavi dalje. Ne preza velilki pisac od toga da se naruga sebi i to ne samo davnašnjem sebi, prema kojem se lakše može biti ironičan jer osoba koja piše i osoba o kojoj se piše nisu iste, jedna je pisac, a druga lik u romanu. Ne, upravo se ruga današnjem sebi, sebi koji piše te se tako ne radi o autoironijskoj pozi, već o stvarnom „ruganju sopstvenoj duši“, što svedoči o istinskoj veličini.

U pogovoru za knjigu Filip David kaže da se ne radi o vremenu koje se udaljava, nego da nam Kovač zapravo to vreme približava i to je tačno. Radi se o vremenu iz kojeg bi mnoge pouke trebalo izvući, odnosno da budem precizniji trebalo je odavno to da učinimo i sprečimo sve nedaće i užase koji su nam se dogodili, iako nije kasno ni danas. Lucidan posmatrač, Kovač piše neku vrstu autobiografije o drugima. Dirljivi su detalji o Šejki, Crnjanskom, Novaku Simiću, Andriću, Tinu, o ljudima sada već dalekim i često i njemu samom ne preterano bliskim, ali svakako onima koji su činili jedan svet koji se nepovratno srušio. Ipak, o svemu Kovač piše sa mirnoćom koja imponuje, bez teških i optužujućih reči, iako bi mogao da ih ima, posebno prema dobrom delu srbijanske javnosti koja ga je napadala i naposletku oterala iz Beograda, u koji se, sticajem okolnosti, nikada više nije vratio, a voleo ga je, to se vidi i iz ove knjige.

Mirka Kovača više nema, kao i velike većina ljudi o kojima piše, ali su tim više svi oni življi. Posredstvom majstorskog pisma presellili su se u vrhunsku literaturu i ostaće u njoj zauvek. Poput Horacijavog ili Puškinovog Exegi monumentum aere perennius... pisac podiže večni spomenik svojim prijateljima i sebi koji je prosto naprosto lep, uprkos činjenici da smo lepotu nakon svih iskustava dvadesetog stoleća prognali iz estetike. Možda je upravo to ono što nam nedostaje u savremenoj književnosti, odnosno ono što je autorski i autopoetički zaključak ove knjige o lepoti kao večnosti i svemu ostalom kao prolaznom. Za smelost takve tvrdnje potrebno je veliko iskustvo, kako životno tako i umetničko, a Mirko Kovač ga je posedovao. Trebalo bi da mu budemo zahvalni što ga je u ovom romanu podelio sa nama.

 

Kad bijah prepun tmine - Vodič kroz djela Mirka Kovača (1)

e-novine.com, Mirnes Sokolović, 24.3.2014.

Kovač na kraju svoga književnog puta završava kao pisac koji se konačno othrvao svim onim demonima očaja, koji su se godinama gušali u njegovim knjigama. Ti užasi i gadosti života, što ih ovaj pripovjedač i romansijer tako dugo prikaziva kao utvare, bili su pakleno prenaglašeni, i otud toliko mračnog krešenda u njegovim knjigama. No ipak se na kraju ta dijabolična simfonija, ako promatramo sada već zaokruženi opus, završava jednom dopadljivo melanholičnom kantilenom, kojom kao da sviće. Nije to, međutim, ni utjeha niti svijetli izlaz, nije to nekakva patetična vizija kojom ostarjeli pisac časti svoje čitatelje pri kraju svoga puta, prosvijetljen, nakon proživljenog užasa... Bilo je to samo jedno prirodno mirenje s postojećim stvarima, kao takvim, bila je to tek mudrost ostarjelog romansijera koji odustaje od borbe, izbjegavajući da donese konačni sud o takozvanom životu. Kao da je neko po starost podsjetio ovog pisca da život ipak nije samo agonija, kao što je to godinama mislio, kao da ga je neko opomenuo da zlo ne trijumfuje baš uvijek, kako je to prikazivao, nego da je i dobrota zanimljiva i da nekada i ona ima svoje pobornike, da se nekada događa i ozdravljenje i sreća, da ljudi ipak na kraju vape za kapljicom vedrine i zrnom radosti, nakon one iznurenosti i raspetosti na krstu mračnih strasti. Kao da mu je neko predložio da se na kraju prestane hvatati za vratove s tim utvarama koje će ga ionako nadživjeti, nego da proba, pomireno i iskusno, svjestan neiskorjenjivosti zla, dati i nekoliko tonova blagosti, vilinske ljepote, majestetične poezije, kao zaključak sve te dijabolike, blago, nostalgično i vedro, s puno humora i pronicljivosti, uz neizbježni ironijski osmijehak. Onaj ko je upoznao samo poznog Kovača, po posljednjim knjigama, jamačno bi mogao pomisliti kako je to jedan smiren i pristojan pisac. I sam Kovač kao da je posljednjih godina poželio malo koristi od pisanja, trun sopstvenog zadovoljstva, i zato će se vratiti još jednom porodičnoj istoriji, da je pokuša ispisati u novom dopadljivijem ključu, dati ovog puta sentimentalno. On će čak u to ime i neke stare knjige prekrajati i dopisivati, izbacujući skaredne scene, ublažavajući sablazan, usložnjavajući motivaciju, relaksirajući onu staru napetost i svodeći svoju glasovitu infernalnost na pristojniju i uvjerljiviju mjeru. Kovača u posljednje vrijeme kao da je pohodio dobri duh Andrićev, nadahnuvši ga na dobrotu pripovijedanja, preporučajući mu svagda rad, red, mjeru i odricanje, a u konačnici ga navevši na razna sažimanja.

Štivo iz ludnice

Sve je, naprimjer, u posljednjim knjigama zaključeno tako registrima blagim, kao Vrijeme koje se udaljava, sve je tu uobličeno kao da se događalo izvan vremena, u nekom prostoru u kome trčkaraju još samo sjene, sve je dato kao neka crtica, refleksija, anegdota, zgoda memoarskog tipa, sve je to onda uharmonjeno u dopadljivi roman intime, satvoren od tih simpatičnih zapisa melanholičnog i revijalnog karaktera, iz kojih pokatkad proveje sarkazam spram likova i stvarnih ličnosti, ali gotovo uvijek dobrohotno. Posljednje Kovačeve knjige su nastale umjesnim miksanjem autobiografskih zbitija i obilja drugih događaja, susretima stvarnih i izmišljenih osoba, tumaranjem i prebiranjem po hodnicima prošavšeg, nakon što su sve iluzije odavno raspršene. Sve te riječi kao da su uhvaćene iz tamne provalije sigurnom rukom lovca na vlastite sjene. Kovač, kako priznaje u uvodu svoje posljednje knjige, na koncu želi pripovijedati kao neki svjedok vremena, o ljudima i događajima, o dobu u kome je živio, o sebi samom, bez uljepšavanja i kićenja, o potrazi za vlastitim mjestom koje uvijek izmiče. I neki burleskni i sablažnjivi događaji koji podsjete na starog Kovača, dati ovdje u staroj zapletenosti i s mračnim oreolom, gube onu prijašnju pogubnost i oštricu, nisu više ucjelovljeni u nezaustavljivom rušenju koje obuzima živote njegovih likova. Kovač sebe na kraju vidi gotovo kao nekog smirenog hroničara, on želi biti takav. On se tako sretno vraća u okrilje naše književnosti, uklapajući se u žanrove i sentimente po mjeri naše najbolje tradicije.

A počelo je, u najmanju ruku, drugačije. Kovač se javio kao dvadesetčetverogodišnjak romanom Gubilište 1962. godine, nakon kojeg će jedan kritičar u raspravi predložiti da se mladi autor pošalje ravno u ludnicu. Tom svojom prvom knjigom Kovač ne proturiječi dominantnim temama izravno, ne kritikuje poredak odgovarajući frazom na frazu, kao neki najprisutniji današnji antinacionalistički angažovanik naprimjer, nego miru kanona, tim najboljim tradicijama koje optimistički preporučuju dobrotu, odgovara jednom zaokruženom thanatosovskom poemom koja na kraju ne ostavlja nikakvu nadu. On je tu sabrao najveće očaje, oskrvnuća svega. U toj knjizi se život odmotava zaokruženo kao inferno. Tu se i erotika promiče u bolest, u bljuvanje krvi neposredno prije stapanja dvaju tijela. Na primordijalnu ljepotu utjelovljenu u Elidi, kao simbolu iskonske žene stopljene s južnjačkim podnebljem, nekad tako sposonosnom kod Ujevića ili Hume, najednom se odgovori grijehom i oskrvnućem, pomračenjem uma glavnog junaka koji se obruši na nju i siluje je, što ga zauvijek osuđuje na tamnicu i prokletstvo. Nekom kritičaru neće biti jasno ni šta je tačno Gubilište. Roman? Novela? Esej? Kronika? Sve u jednom, odgovoriće, i ništa. Tadašnja literatura, neispisana, poantiraće, nije bila spremna na takav antiroman. Zar je mladi autor trebao biti obazriv? Kritiku je sluđivalo to beskrajno defilovanje bolesnih, izopačenih, niščih, jurodivih, robijaša, manijaka, to što sve bijaše tako sklono padu, što je sve bilo dezintegrisano i krhko, propadljivo. Glavni junak na kraju ostaje skoljen nezajažljivim zmijama koje stalno vrebaju i napadaju, kao neki zlokobni podsjetnici na grijeh i patnju. Čak i pitomo mediteransko okružje, svo prozračno, zna biti itekako zloćudno. Kovač kao da je čuo Sartra u polemici sa Kamijem, pa poantira da je cijeli svijet tamnica, samo pogdjedje rjeđe naseljena. Šta je tačno Gubilište žanrovski? Nije to znao možda ni sam Kovač, i ne sumnjam da će se već naći neki književnoteorijski mag koji će odgovoriti tačno, ali ostaje činjenica da je jedino u ovom žanru Kovač mogao do apsolutne zaokruženosti naredati sve te dijabolične događaje a da ostanu uvjerljivi, da i dalje imaju svoje opravdanje i vjerodostojno popunjavaju strukturu, kao u nekoj mračnoj poemi. Svako ko ovome romanu priđe s klasičnim očekivanjem, očekujući uobičajena događanja i likove, neku kroniku ili roman miljea, zastaće s sumnjom pred pretjerivanjima literarnog podrostoka koji je predstavio život kao da govori iz srca pakla. Jedino u ovoj sažetoj i zaokruženoj strukturi, poprilično nekomunikativnoj i somnambulnoj, Kovač je i mogao postići onu intenzivnost doživljaja i protočnost osjećanja, kao da je jedino bijaše važno otvoriti bolnu ranu na luminoznom tijelu neke klasične i blage poetike, ili čitaočeva očekivanja. Nepravedno bi bilo reći da je ovaj roman napisan samo da se ta gnojnica otvori, već je sva ta dijabolika dominantno osjećanje kojim taj mladić želi egocentrično sablazniti klasičnog čitatelja uljuljkanog u nadi. Taj pisac koji je vidio pakao želi mračnu istinu svim unegližejenim sasuti ravno u lice.

U sljedećoj knjizi, u zbirci priča Rane Luke Meštrevića iz 1971. godine, taj autor će u ime sablazni uvesti čak i neke likove i događanja, stvarnije i klasičnije, a podneblje će ostati isto. U posljednjoj verziji te knjige iz 2004. izostao je sveopšti raspad vrijednosti, ta istorija rasula, kao da je sve to izgubilo smisao. Koja su to događanja što se ovdje mijenjaju ubrzano, montirana kao na filmskoj traci? Krupni prizori nekog rušnog grada koji se više nikada neće oporaviti. Neki derutni konak u kojem se čaršafi otkuhavaju nakon noćenja, na kojima ostaju tragovi polucije, mrlje krvi, sline, gnjili zubi, krmeljine, sva ta slika epohe i unesrećene bolesne seksualnosti, nad kojom stoje vlasnici konaka, majka pripovjedača, srčani bolesnik, i otac zadužen do grla. Prizor časne sestre Anđelike koja nad septičkom jamom zabija zarđalu injekcijsku iglu pravo u potiljak svome novorođenčetu i baca ga ravno dole, dok sterilna gaza pada za tim djetetom kao velika pahulja. Luka Meštrević, ujak pripovjedača, fotograf i erotoman, otac Anđelikinog djeteta, kolekcionar pornografskih slika mjesnih gospođa, koji će ubrzo također skončati krvavo. Sestra dječaka-pripovjedača koja unezvjereno svako veče odlazi u postelju svome ujaku, ubrzo ostaje trudna i krvari na postelji nakon abortusa, grizući nokte u boli nakon što njen ujak premine, sve dok koji dan kasnije roditelji ne izvuku iz njene postelje i sekretara škole. I sve te riječi, svi ti prizori, poantirani su na kraju jednom jakom lirskom emfazom kojom se ta priča završava, jednim ritmičnim solilokvijem, u kome se pripovjedač, pobrojavajući krhotine tog svijeta, pita da li bi se to sveopšte raspadanje moglo posmatrati iz Božje perspektive, objektivno, što je jedan od najironičnijih završetaka neke poetičke tvorevine u našoj književnosti. U posljednjoj verziji Kovač je tu prenaglašenu istoriju raspada u ovoj priči usložnio motivacijski, napravivši od nje neku priču sjećanja, pobrisavši sve jake scene čedomorstva, abortusa, bluda i rodoskrvnuća. On je suzbio tu sablazan koja se reda iz scene u scenu sve jače, i time valjda postao mudriji, klasičniji, uvjerljiviji pisac.

Ljepota poroka

Druga priča u istoj zbirci, “Tripo Đapić, teškaš”, u konačnoj verziji ostala je cjelovitija, ta istorija sablazni je u posljednjem izdanju također očuvana, jer ovdje je najočiglednije skopčana s čvorišnom tačkom čitave strukture. Opet je u centru zbivanja bludnica, Ora, koja u mjesnom boksačkom klubu ide od ruke do ruke, od pesnice glasovitog i krezubog trenera Karakaša do šape najjačeg boksera i diva od čovjeka Tripe Đapića, koji zbog nje napusti ženu i djecu, da bi u međuvremenu proboravila kratko u kući i pripovjedača, tinejdžera i slabića, kao njegova zakonita supruga, na koju je nasrće i njegov otac pijanica, moleći da ga sin pusti samo jednom da obleži snahu: s jednom mišlju, kao i svi u gradu, pojebati Oru, pa onda umrijeti. Na kraju, islužena i slomljena, kurva koja propada, Ora se vraća mladiću što je danima tugovao za njom pod nekim dalekovodima, da joj pomogne da skonča sama sa sobom. I dok se ona pomno sprema na samoubistvo, u gradu se ubrzano vrše neki istovari boksita, udaraju se temelji buduće željezare, stižu vagoni uglja, radničke barake osviću pod snijegom, ali uprkos tome napretku ona nastavlja ispunjavati svoj osobni smak koji je odavno predosjećala, prerezavši na kraju vene uz pomoć svog mladog ljubavnika, kada će zajedno s krvlju oteći sva njena ljubavna povijest. Kod ranog Kovača čovjek se ne može izboriti sa zlom i nesrećom, patnja nadvladava sve, kob trijumfuje. Nikakav društveni progres nije mogao isprati onaj gorak okus nesreće u Orinim ustima koji je zauvijek prati, i ona hrli samouništenju prije svega po zakonima svoje čulnosti i temperamenta, po zakonima krvi i pola, nedokučivog prokletstva, imuna na svako prosvjećenje i nadu. Mladi Kovač cijeni ružnoću i nesreću, on zna kolike su njihove razmjere i zato on uspostavlja te jake opreke, vulgarnost - ispod građanskog mira, iscizeliranost stila - i obilje skarednosti, očekivanje obrazovanog čitatelja - i udar na etablirani ukus. Kovač i u svom sljedećem romanu, Životopis Malvine Trifković, također iz 1971., koristi tu metaforiku sa područja tjelesnog rasapa, bolesti i fizioloških funkcija. On pomno bilježi svaki simptom destrukcije, erotske i smrtne, donoseći opet u registrima montaže slučaj Malvine Trifković, vjerolomne i čulne junakinje, koja iz pravoslavne prosvjetne ženske zadruge bježi s Hrvatom, da bi na kraju završila sa njegovom sestrom u strasnoj lezbejskoj vezi, u još jednoj sablažnjivoj povijesti koja je poantirana mrtvozorničkim katalogom punim turpizama, dostojnim Benovih najmakabresknijih pjesama. Kovač usput koristi priliku da iscrpi i srpski i hrvatski nacionalizam parodirajući te jezike u pismima čuvara tih tradicija, sablažnjenih ljubavlju Malvine i Katarine. Kao i kod Remboa, sva ta turpituda kod Kovača služi čulnoj energiji koja stremi najžešćim izvitoperenjima u pogledu osjetilne zbilje i stvaranju napete atmosfere. Ružnoća kod Kovača postaje dominantno mjesto te intenzivne osjetilnosti, kao reakcija na lukrativnost etablirane ljepote u tada dominantnoj književnosti i uopšte jugoslovenskoj tradiciji. Seksus kod Kovača, kao i kod Bodlera, ima razornu i ekstatičnu, mračnu snagu, dotad neviđenu u našoj književnosti, s jedinim osloncem donekle kod Borisava Stankovića.

U sljedećem romanu Ruganje s dušom iz godine 1976. Kovač će se vratiti interiorizovanoj pripovjedačkoj perspektivi, transponujući pripovjedački iskaz Anđula, pisara porodice Biriš koja se raspada, kako je to već uobičajeno kod Kovača. Ono što će biti kuriozum u ovoj knjizi, to je da ovdje Kovač sav taj raspad daje u formi razvedene poetične konstrukcije, simfonično orkestrirano, što to rasulo sada predstavlja sjetno i vedro. Prikazujući unutrašnje vrijeme te porodične istorije, koristeći se Anđulovim gledištem, on će motivisati i brojne liričeske dionice u kojima su uobličeni skaredni događaji. Centralno mjesto zauzima ovdje Elida, nekrunisana kraljica porodice Biriš, s autoritetom u porodici kakav su muški članovi mogli samo sanjati. Ona je i bludnica, ali u njenoj porodicu kažu: - Ako je i kurva, ponosni smo na nju! Pavši na postelju, spremna na smrt, Elida će dirljivo okupiti svu svoju raskorijenjenu rodbinu. Ta njena smrt će tako biti svečan događaj, i po tome je Kovač uveo nešto novu u već prokušanu tematiku oživjevši te iskorištene motive. Za razliku od Ore, Elida odlazi u smrt sretna i vedra, njen odar je čist, svi njeni se raduju desecima njezinih ljubavnika koji se stiču na sahranu s raznih strana. Sav blud, raspad porodice, rasap svih vrijednosti, zlo i sablazan, postaju ovdje privlačni i lijepi, dati uz mnogo blagosti i humora. Naročito su te lake note naglašene u posljednjoj verziji romana koja je uvezana nešto rastresitijom i znatno relaksiranijom konstrukcijom u odnosu na onu prvu, i tako se u ovom slučaju Kovačeva prerada pokazala blagodatnom. Svo ono ludilo koje kulja u “Ranama” ovdje je prikazano uz mnogo takta, uglazbljeno, milozvučno, soanjirano. Najpoetičniji događaj je svakako Elidin susret sa Đavolom, mladićem i zavodnikom, koji je dočekuje u nepoznatom gradu i dovodi u svoj stan. Đavo je ovdje kao glumac na sceni, privlačan i šarmantan, nikako Đavo-svodnik, onaj koji navraća na grijeh, nego Đavo-sudionik koji kad zatreba učestvuje u drevnom zanatu skidanja užasa djevičanstva, kao u dobra stara vremena kad se nijedna cura nije mogla udati prije nego je ne obljubi neki stranac. Nakon devet godina provedenih s Đavolom, Elida se vraća u svoj grad, sretna, noseći brojne darove, odškolovana, elegantna i sazrela. Da nisam srela Đavola, priznaće pretkraj života, vjerovatno nikad ne bih spoznala šta je to ljubav. Taj posljednji posjet Đavola Elidi koja leži na samrtnoj postelji Kovač će dati kao najpotresniji događaj, lamentirajući nad prolaznoću života. I sam Đavo će tom prigodom poručiti brojnoj rodbini da ga ne gleda kao zvijer u kavezu, nego da ga osjećaju kao tužnu svojtu, jer nije počinio nikakvo zlo. Sablazan data poetično i s mnogo humora i vedrine, to je ono po čemu je Kovač drugačiji u odnosu na druge jugoslovenske stvarnosnike, Živojina Pavlovića, Bulatovića ili Dragoslava Mihailovića, Vidosava Stevanovića. Erotske scene, smrt, ubistvo, rodoskrvnuće kod Kovača nisu uvijek predstavljeni naprvu i odurno, odbojno, kao nešto što bi ponajprije trebalo izazvati gađenje i mrak. On i erotikom i opscenošću uopšte ne želi rušiti neke tabue, tvrdo i šokantno, nego jednostavno sve to dovesti do estetske širine i relevancije. Slučaj pater familiasa Josifa Biriša koji život provede u stalnoj potrazi za gadostima, kao rob raspusna života, poima se ovdje kao najnormalnija stavka porodične istorije, koju potisnu i drugi događaji i likovi. Taj slučaj oca ovog puta ne nosi nikakvu destruktivnu snagu, već samo ostaje spomenik obiteljskog srozavanja. Jedino u tom začudnom melanžu turpitude i kamernosti podnošljiva je voluptuozna scena u kojoj razbojnik Antun na samrtničkoj postelji siluje svoju prelijepu rođaku Elidu, nakon godina žudnje, zaronivši glavu među njene veličanstvene dojke, razmaknuvši njena nemoćna bedra, da bi nešto kasnije postao dobročinitelj okajavši svoje stare grijehe.

Zlo i dobro su bliski, granica je propusna i gotovo nevidljiva. Sumirajući svoju poetičku prošlost, Kovač će u prvom izdanju Evropske truleži (1986) i istaknuti da je kritiku možda više sablažnjavalo to sveprisustvo zla koje on naglašavao u svojim knjigama, nego estetski šokovi ili neke antikomunističke sentence. I sam konac romana, u posljednjoj sceni kojom se stavlja tačka na konačni raspad porodice Biriš, izrađen je u vedrim tonovima i prozračnoj atmosferi. Posljednji izdanak loze Biriša, maloumnik Goja odlazi u manastir negdje na jugu sav veseo i ushićen, pjevajući i zavijajući, da se konačno završi ta povijest popadanja.Tu privlačnost sablazni, zločina i smrti, mračne ekscentričnosti, Kovač će također izraditi u svojoj zbirci priča “Nebeski zaručnici” iz 1987. godine. Uz svaku smrt tu iskrsne neki uzbudljiv detalj, od kakve erotske zgode do trivijalne radnje, svakidašnje stvari koja narušava i razblažava tragičnost. Kovač se tu uopšte ne grozi smrti, kao da je život smrt, a smrt život, bar ponekad. Smrt je kod Kovača uzbudljiva činjenica koja nadahnjuje da se drugačije sagledava život. Često koristeći motiv dvojnika, njegovi likovi se u konačnici tu susreću sa samim sobom, uzimajući baš tu spoznaju presudno, kao smrtnu uru.

Uvod u blagi život - Vodič kroz djela Mirka Kovača (2)

e-novine, Mirnes Sokolović, 26.3.2014.

Napisavši GubilišteRane Malvinu, pa zatim i ništa manje poemično Ruganje s dušom, djela osobena i mjesečarska, raskidana u fragmente, montirana i razvijena po uzusima unutarnjeg vremena, zasnovana na osjećajnoj intenzivnosti, Kovač se već skoro kao četrdesetogodišnjak osjeća ugrožen, bez pravog romana, bez onog što se kod nas smatra "normalnim" romanom, videći svoje djelo unekoliko nedovršenim, nepoantiranim, kljastim, u konačnici. To je vrijeme kad on, valjda kao vrhunac toga opusa, odlučuje napisati svoj roman Vrata od utrobe, zamislivši ga dosta klasično i tradicionalno. Kao majstor za prikazivanje svijeta u raspadu i portretist samo unezvjerenih duša, on se sada poduhvata da napiše jedan smireni roman s nekoliko cjelovitih i izrađenih likova, roman koji će uredno pratiti hronologiju porodične hronike. On će u to ime biti prinuđen da rekonstruira čitav rodoslov koji popunjava pedantnim biografskim pripovijedanjem. On se tu ne libi da pomno daje opise svojih likova, do sitnica. Izgubiće se u toj raboti stari Kovač, skaredni i črezvičajni prikazivač istorije rasula, ljubitelj svega pretjeranog i izopačenog, izbijajući tek ponekada, u mirnim izljevima tihe zloće, koji mnogo ne uzdrmavaju mirno organizovani narativ što se odmotava uglavnom u jednoličnosti. Kovač, u najskupljoj maniri naše književnosti, u ovom svom najcijenjenijem romanu poseže za kroničkom rekonstrukcijom istorijskih zbivanja, sada onih iz Drugog svjetskog rata i vremena poraća. Godine 1978. on želi zastupiti ta posljednja događanja koja su u to doba još uvijek vapila za svojim Andrićem. Na svoje uobličenje je tada čekao i naš obični čovjek, jer trebalo je vidjeti kako se on jadnik izborio u tim teškim vremenima, i Kovač će ga dati upravo u glavnom liku ovog romana Stjepanu  K., dobroćudnom čovjeku ukorijenjenom u ovu ovdje tradiciju i podneblje.

Nije doista čudno da je ovaj roman omiljeno štivo naših kritičara i pisaca, tradicijoljubaca i prošastoljubitelja, jer ima tu i registara koje imitiraju duktus franjevačkih kronika, poslova i dana, narodnih gnoma i mudrolija, kalendara, poskočica i brojalica. Naravno, može su tu naći i interkulturalizma. Naprimjer, Kovač kao da je ovaj roman napisao da godinama kasnije bude na radost nekom obljubljenom piscu, kao što je naprimjer Jergović koji još i danas vjeruje u stilski potencijal ofucanih univerzalizacijskih sentenci, u narodnom ritmu, iako nije samo Andrić imitirao taj ton, nego poodavno, kako ćemo vidjeti, čak i Kovač. Naša blagodatna književnost će se, dakle, pobrinuti da nam i povodom naših posljednjih historijskih zbivanja da jednog Andrića, onog najnovijeg: i tada će se, na našu sreću, roditi Jergović kao romansijer!

Poslovima protiv rastrojstva

Glasoviti kalendar poslova i dana Kovačeva glavnog lika, ta najhvaljenija dionica ovog romana, predstavlja jamačno i njegov najtradicionalniji i najdosadniji dio. On, naprimjer, protiče u redanju mudrolija koje bi trebale biti marka po sebi zato što valjda predstavlja psihološku i mentalitetsku strukturu ovog tu našeg čovjeka. Ili zato što dirljivo doziva spisateljski manir i zapažanja naših očeva i djedova. Nije čudno da je upravo ovaj roman u lektiri po bh. školskom planu i programu. Kalandora ora izišlo je zime pola.Fraza poskočica enervantna do bola. S uskršnjim postovima popušta vid, a seljak se grbi u leđima, mesovija je duga. Za naše pisce ovo je snivana stilska pruga. Svo to narodno znanje o vrstama stoke, o sortama trešanja, ta uobičajena ljetopisna datiranja (na prvi dan ramazanskog posta, na Stjepandan), ta univerzalizacijska mudrovanja naprimjer o prokletstvu ženskog, ta zemljoradnička pronicljivost zanimljiva još jedino haustorčadima, zaboravljena narodna leksika i dijalektizmi, sve to uzeto zajedno, pa čak i u trenutku kada Kovač piše ovaj roman, predstavlja u našoj književnosti registre potrošene, oprobane, izlizane, kratkog daha, odavno izimitirane i iskorištene, još u vrijeme ono, kod Andrića i Nastasijevića, Ćorovića i Kočića, i ostalih naših bajnih pripovjedača. Kovač naravno nije neki Jergović, pa da mu, možebitno, pripovjedač cijelo vrijeme govori u ovom ritmu poskočice, da mu pripovjedač taj ritam narodnih pošalica uzme kao svoj ton, ti Poslovi i dani su ustvari samo jedno poglavlje ovog romana, samo jedan registar, u funkciji karakterizacije i individualizacije glavnog lika, kao modus približavanja njegova govora i svijeta. Glavni iskaz Kovačeva pripovjedača u ostalim dijelovima je, naravno, neutralan, inovativan, osviješten, ludičan, začudan, zanimljiv, jer tretira sebe neobično u trećem licu ponekad, avangardan, izrađen vješto kako bi šablonski pisci Jergovićeve klase samo mogli sanjati, no svejedno taj najklasičniji roman Kovačev ostaje štivo tromo, bez pravog poleta, ne-kovačevsko, više po mjeri etabliranog ukusa i horizonta očekivanja, nego one neobične i prevratničke strasti kojom su nabijene njegove prethodne knjige. Nije tome razlog samo što Kovač ovdje prikazuje čovjeka smirenog i srođenog sa stvarima i ovom zemljom, nego je to prije svega u tome što neprirodno odabira historijsko vrijeme kao osovinu pripovijedanja, kao nijednom prije. On kao da se u jednom trenutku želi dokazati i na tom klasičnom polju naše književnosti. Bilo je došlo vrijeme da se i on, nakon Pekića i Kiša i Bulatovića okiti Ninovom nagradom. On kao da već tada razmišlja o pretrajavanju svoga djela u našoj literaturi, on kao da želi da se tim romanom konačno svidi. To će, naravno, biti dovoljno da žreci naše književne kritike ovo djelo godinama kasnije prepoznaju kao sebi blisko, kao ono što potvrđuje njihova očekivanja, kao ono što znaju interpretirati na kraju, i neće biti nimalo čudno što će ga toliko ovjenčati nagradama i priznanjem. Ipak, Kovač ne bi bio naš najopsceniji pisac, uz Bulatovića, da taj mirni uobičajeni tok zbivanja, karakterističnih za našu blagu književnost, u jednom trenutku dijabolično ne zakrivi čak i u Vratima od utrobe. To su i najbolji momenti toga romana. Ne mislim sada samo na provokativnu i humorističnu ljubavnu putešestviju putene Pauline, zabludjele kćerke, buržujke koja se poda nekom Rusu kolhozniku i zatrudni, izrodivši kasnije i unuče presretnom djedu, svome ocu Paolu, zakletom antikomunisti, nego prije svega aludiram na skarednu biografiju Tomislava K., brata Stjepanovog, koji vodi razvratan život i završi početkom rata u njegovoj kući, gdje bdije uz bolesničku postelju časne Ruže, Stjepanove žene, koju zavede kao đavo i obljubi u žaru groznice, u maglinama vrućice, nakon čega ona sluđena zauvijek napusti dom ostavivši Stjepana, kada će se i početi rasipati njihov mirni i idilični bračni život, jer će taj njen put završiti tragično, smrću, u beogradskoj bolnici. Očajnom Stjepanu će na kraju, kao utjeha, ostati srođenost s njegovom zemljom, danima i životom, u završnoj sekvenci romana, kada će nabrajati sve poslove koje valja uraditi. Isprašiti ćilime, pretresti slamarice, utrljati česan dok se soli pršut, pošiti janjilo, klepati sjekire, kupiti beleđiju, vabiti pčele iz košnica, čekati uskrsnuće mrtvih...

Naravno da Vrata od utrobe, kao roman realiziran u tom sudaru naivnosti jednog čovjeka i zloćudnoj zapletenosti svijeta, nisu loša knjiga, vjerovatno ćemo se mi načekati da se naša književnost opet uzdigne do takvog nivoa zrelosti pa da izbaci roman te kvalitete, međutim ostaje činjenica da je to pisao kajušči autor sablažnjive prošlosti koji se u jednom trenutku na planu forme posuo pepelom po glavi, prebacujući most prema čuvarima naše tradicije, sa ambicijom da bude promaknut među važne klasične pisce jednog jezika, mudro računajući na prepoznatljivost i općeprihvaćenost izraubovanih registara i tema. Dakako, nije to u Vratima onaj neobični pisac kojemu je, kako ističe u Pismima sa Filipom Davidom, bio jedini cilj spoznati i upiti što više gadosti i licemjerja, trpiti što duže i što više sve te oblike trovanja, da bi onda povremeno naceren sasuo istinu u lice toj odvratnoj svjetini, izvitopereno i opsceno, snažno, kao u epileptičnoj halucinaciji, sa uživanjem promatrajući kako se ta rulja žesti i kako se uzaludno brani. To je, međutim, bio pravi Kovač, to je ono po čemu je u našoj književnosti bio neobičan, da ne kažem samosvojan! Vrata od utrobe, za razliku od toga, ipak idu u susret običnom čovjeku, ona kao da mu želi olakšati, pružiti utjehu i skrbiti za njega, počastiti ga razumijevanjem, i tu se Kovač prvi put pokazuje, izravno u tekstu, kao brižan, humanističan, konstruktivan pisac.

Uskrsnuće sablazni

Pravi Kovač opscenist će, međutim, ponovo vaskrsnuti u romanu Uvod u drugi život iz 1983. godine. Nije lako poduhvatiti se tumačenja ovog romana; nije to štivo za one koji ne poznaju Kovačevo djelo, nikako ne bi trebao biti njihov prvi izbor. Šta je taj roman? Satvoren od šest dijelova, svaki posvećen po jednoj godini u životu glavnog lika-pisca od 1969. do 1974 godine, autobiografski. Sastavljen od dnevničkih zapisa, odbačenih rečenica, odbljesaka nejasnih stanja, posprdnih i rugajućih pasusa, ličnih čudesa, mnoštva erotskih dosjetki i zbitija. Ne znam šta je Kovač u posljednjoj verziji dodao ili izbacio i ne interesuje me, groznica tog rastresenog života se najzanimljivije utisnula u tim prvim verzijama knjige.

Kovač u ovome rasparčanom romanu dognaje do kraja svoje stare poetičke uzuse, on na pleća svog lika postavlja najteži kamen grijeha u mraku od Beograda do Zagreba. Kao da Kovačev lik ne uspijeva umaknuti nijednom zlu, nijednom razvratu, nijednoj izopačenosti ili gadosti koje su se mogle naći na tom potezu Jugoslavije kojim se kreće. On kao da vjeruje da se pravi život skriva samo u zlu i patnji, u onom najružnijem i najnakaznijem, ni u čemu lijepom i blagodatnom na zemlji, nego samo u onom što je duboko u podzemlju. Kovač ovdje reda te skaredne događaje sa istom onom upornošću i nezasitnošću, kao u Gubilištu, samo što sada  tu istoriju raspada ne transponuje više snovno, nego je bilježi u stvarnosnom prosedeu. Tako naredana događanja vjerovatno bi izgledala nepodnošljivo do nevjerovatnosti, da nisu organizovana u formi tog rasparčanog i čudnog dnevnika koji ne pretenduje ni na kakvu cjelovitost i uvjerljivost, nego ima jedino cilj da djeluje na čitaoca uvukavši ga u taj lanac nakaznih događanja. Ima i još jednu važnu funkciju, a to je uputiti ga u tu viziju o sveopštem rasulu, uvjeriti ga u nju. Kovaču je naročito zadovoljstvo prikazivati raspad građanske klase, zagrebačke i beogradske, takozvane nove komunističke klase, predstavljati je u izopačenosti, uz mnoštvo svježih zapažanja s terena. Šta se tu događa? Pripovjedaču se ovdje sviđa što Zagreb ima dva lica: uglađenu gospodu, s kojima se može tračati o umjetnicima, pljuvati po slikarskim pravcima i školama, razgovarati o apstrakciji i određivati Krleži mjesto, a potom se može sići u donji sloj, stisnuti se između pijanaca i beskućnika ili se pogađati s kurvom koja za sve ima tarife: za ljubljenje, soba do jutra i konjak, ti ozgo, stojeći u haustoru, itd. Pripovjedač se susreće sa staricom koja ima grudi mlade kao u djevojke i moli je da mu ih pokaže, što i ona učini a on se oduševi tim prizorom dviju jedrih dojki koje stoje čvrste na staračkom tijelu. Pripovjedač susreće kurvu koju posjećuje u stanu dok njena majka umire na krevetu. On se često, kao pripovijedač Zapisa iz podzemlja, kreće tim memljivim rupama, prikazujući nesrećnike, s prezirom prema onim koji vole lješkariti i čitati o niščim, sretni što su pošteđeni nesreća, iako je život tako okrutan. Pripovjedač će sresti i neku književnicu, tek izašlu iz ludare, koja vedro priznaje da je izliječena a potom pokazuje bodež koji sada nosi svuda sa sobom. Pripovjedač piščeva imena će sresti i najmističniju ženu u knjizi, Petru Sakru, i do kraja romana odgonetati njenu istoriju koju će mu na kraju i ispričati njen otac, službenik UDB-e, koji je ubio svoju ženu, i njena baka, ruska emigrantkinja, koja umire u Beogradu, a sama Petra Sakra će kasniije nestati zaređena u manastiru.

Pripovjedač će sresti i Mariju Pavlec, zagrebačku gospođu, svu putenu i nabijenu seksom, prostakušu i njenog muža zanesenjaka isprva, koji mu kasnije priznaje da zavodi Marijinu maloljetnu nećakinju i da se voli sa ženom seksati i utroje, a potom će ga odvesti u njenu spavaću sobu gdje ona leži sva u snu ispovraćana, upućujući ga u tajne svog bračnog života. Pripovjedač će u Beogradu upoznati još jednu temperamentnu gospođu koja će ga koriti zbog svih gadosti u njegovim knjigama, a potom mu se podati, a kasnije će nazvati i plačno sve priznati svome starom mužu, koji će zatražiti njega na telefon da mu direktno da instrukcije kako postupiti da se njegova žena smiri. Pripovjedač će ljubovati sa neuhvatljivom Ružom koja se poigrava s njim, a pogotovo ga voli nazvati na telefon i uživo mu prenositi svoj seks sa drugim, detaljno ga upućujući šta joj sve radi. Otišavši obići oca na umoru, pripovjedač će završiti u krevetu s njegovom bolničarkom Eržikom gdje će ga i zateći, nemarnog, vijest o očevoj smrti. Kao progonjenom piscu, biće mu određen isljednik koji je obožavalac književnosti, pa zakazuje sastanke na čudnim mjestima gdje samo sjede i ćaskaju, da bi se onda uspostavila da to nije nikakav isljednik, nego bivši UDB-in zaposlenik, davno otpušten iz službe, koji ga je mjesecima zavitlavao budući polulud i usamljen. I tako dalje, i tako dalje.

Davši sva ta zbivanja u toj formi fiktivnog dnevnika, Kovač se možda želi tek malo graditi nekim našim Kazanovom, jer ovdje on ne pretenduje toliko na neku uvjerljivost i autentičnost, već mu je prevashodniji cilj prenaglašeno prikazati život jednog čovjeka koji se sopstvenim tijelom želi uvjeriti u istinitost svijetlih idela što su nam ih u nasljeđe ostavili mileniji. Taj pripovjedač želi iskušati sve te anđeoske vjere koje su uzaludno toliko puta dokazivali najveći umovi čovječanstva. U toj agoniji, naredanoj do u beskraj, potvrđuje se jedino da je taj čovjek nemoćan pred zlom i patnjom koji svaki put trijumfuju. Kovač ovdje šestovljevski aludira da bi jedino Bog mogao otkloniti te napasti, ako još neko vjeruje u njega. Otuda se pripovjedač često igra tim religioznim jezikom, sablažnjavajući sagovornike, tumačeći da je susret s Bogom jedino veliko što bi mogao susresti u svojim mislima punim tmine. Bog bi mogao biti jedini spas u tome mraku, ako bi ga slučajno bilo.

Liječenje društva

Susrevši se sa Paolom Pasolinijem koji tom prilikom forsira svoja komunistička i ateistička gledišta, Kovačev pripovjedač mu priznaje da voli Ravenu zato što u njemu podstiče vjernika posredujući između njega i kršćanstva, što toga reditelja unekoliko isprovocira. Pa i na samom kraju romana Kovač će šaljivo namontirati pisma oca Leona koji se tu, nakon svog pakla, kandiduje za učitelja života udjelujući mu brojne savjete, preporučujući mir i odricanje, što Kovač ne potcjenjuje sasvim, nego sve to donosi sa blagim simpatijama i dobrohotnom ironijom.

Kovač se poigrava tim preporukama, priznajući u posljednjim redovima kako razmišlja da posluša sv. Jovana Lestvičara kad savjetuje da na početku svake godine pomisliš da je to tvoja posljednja godina života, jer ćeš tako urediti mnoge svoje nesavršenosti i zloće. Kovač ne shvata sv. Jovana sasvim neozbiljno, jer u posljednjoj rečenici romana još jednom kaže: "Samo što sv. Jovan na kraju dodaje: 'Ne zajebavaj se, to zaista može biti posljednja godina tvog života!'" Ima, doista, tu neke neozbiljne ozbiljnosti, nekog hinjenja i blagog oslonca, itekako lomljivih kad se sjetimo sve one orgije nezatomljivih ljudskih strasti prethodno donijetih u romanu. Naravno, Kovača mnogo više zanima bolest društva, nego njeno eventualno liječenje. Pa i u samom romanu donosi jednu scenu kada pisca uživo na radiju postavljaju omiljeno pitanje naše estetike: Šta može pisac danas i ovdje? A on odgovara, nakon pripreme, da bi rekao što jasnije: - Pisac može da uzvikuje: aaaaaa! Može da gunđa: hm, hm! Da pljune: pfuj! Pisac može danas i ovdje da kaže: jebi ga! I u razgovoru za Pasolinijem on će istaknuti da je piscu jedino važno da dobro piše, da je precizan u rečenici, da mu je duševni podatak tačan. U našoj književnosti, ističe, pokudno je biti prepismen, trošiti vrijeme na izvođenje finoća, jer lijepo pisanje odvaja od stvarnosti, a samo je gnjavaža i brljotina istinita.

Kako vrijeme bude odmicalo, nakon tog romana, prema kraju osamdesetih i početku devedesetih godina, autor Uvoda u drugi život sve više će se uozbiljavati i zanimati i za liječenje društva, koje je ulazilo u sve dramatičnije i dramatičnije stadije svoga oboljenja. On će i manovski posegnuti za jezikom ulice u polemici sa elitom gorom od rulje, zaključujući da je to jedini jezik koji ta bagra razumije. Taj dijabolik kao da će dolaziti pameti postajući konstruktivniji i razuman. Njegov glasoviti tekst Polja smrti protiv Miloševića u Francuskoj se sretno poklopio s izdanjem prevoda njegovog romana Malvina koji će imati dobar prijem. Tu Kovač zaista odgovorno prokazuje svu intelektualnu elitu, prije svega Dobricu Ćosića, koja je ostala zaluđena novim voždom. U svojim esejima skupljenim u knjizi Cvjetanje mase on više puta iskazuje svoju averziju prema primitivnoj rulji kao divljoj životinji, prema rađanju vođe, koji mora pokazati svoju muškost tako što posječe glave svima koji ne slijede masu. Uzori u tim tekstovima su očiti, Ortega y Gasset, Adam Mihnjik, Tomas Man. U Beogradu se sve jače i jače otvar jaz između njega i većine srpskih književnika. U eseju "Bodež u srcu" iz 1987. godine on piše da mu je pitanje Šta si po nacionalnosti? prije svega dosadno i banalno, pa na njega odgovara da nije ništa, kao ljudsko biće koje i jest ništa, koje je na putu prema ništavilu, dakle ništavno pred Bogom. U to doba cvjetanja masa, piše Kovač, njemu je ostalo da se osjeća jadno u svojem JA, dok su oni brižno njegovali to svoje MI. Bio je pisac iza kojeg nije stajao niko, dok je iza njih stajala Nacija. Djelovaće sebi izgubljeno bez domovine i podrijetla, dok su ostali sretno ćapćali na sisi svoje matere-nacije, sretni što su svoju psihičku energiju i talent podredili višim ciljevima. Njegov antimiloševićevski stav, njegovo apatridstvo u tome trenutku nije odgovaralo aktualnom poretku, pisci su još uvijek bili na cijeni, i početkom devedesetih u njegov stan upadaju mladići sa škorpionima u rukama, tamnim naočalama i crvenim beretkama koji pisca ispituju satima. Kako svjedoči u pismima koje razmjenjuje sa Filipom Davidom, nakon toga se odlučio na selidbu, u posljednjem trenutku uskočivši u Hrvatsku kao ilegalac, apatrid, bez važećih papira, a jedino što ga je dočekalo bila su pisma ogorčenih hrvatskih rodoljuba koji ga nazivaju prebjegom.


Duh krvave epohe - Vodič kroz djela Mirka Kovača (3)

e-novine, Mirnes Sokolović, 28.3.2014.

Kovač je već u svojim esejima iz osamdesetih godina pisao kako hrabar pisac nije istovremeno i dobar pisac. U eseju "O tabuima, opet" iz godine 1984. uvrštenom u Evropsku trulež naglašava da se nedostaci jedne knjige ne mogu kriti iza njene teme. Proganjajući loše pisce vlast umjesto njih ne podržava one dobre, već one još lošije. Djelo spasava samo njegova forma koja je filter kroz koji sve prolazi, tako da je neodvojiva od sadržine. Jedna neuspješna knjiga, krivo vrednovana, nanosi književnosti više štete negoli postojanje tabua. Kovač nije, dakle, iskoristio taj svoj imidž hrabrog pisca da bi o toj epohi raspada podmetnuo neko petparačko svjedočenje, što je mogao tako lako, jer je to uobičajeno u okvirima naše poslijeratne angažovaničke estetike, nego je napisao Kristalne rešetke kao možda posljednji pravi roman na našem jeziku, možda i ponajbolje svoje djelo, na tragu prethodnih knjiga. Za razliku od ostalih naših skribenata, međutim, Kovač je, kao pisac, na svom političkom stavu iskazanom u publicistici izgradio djelo koje je, začudo, bilo književno.

Beograd, grad ljubavi i sumraka

Zanimljivo je da taj roman, pisan u dva maha, u Beogradu od 1989. do 1991. i u Rovinju od 1994. do 1995, kada je i objavljen, uopšte nema za direktnu temu krvave godine raspada jedne zemlje, nego se koncentriše na dug i otegnut prolog svog užasa koji će uslijediti početkom devedesetih u ratovima. Kovač tu uobličava ponovo svoju beogradsku epohu, kao u Uvodu u drugi život, samo što sada uvjeljivije gradi likove s kojima se susreće glavni pripovjedač, smanjujući njihov broj, cijelu strukturu uvezavši jasnije i koherentnije, sav pakao fragmenata upodobivši u razvijene i izgrađene epizode i svedene i zanimljive biografije. Kuriozum je što Kovač u ovome romanu uvjerljivo, na mahove, uvodi jezik srpskog nacionalizma kojim nekoliko likova govori susrećući se s pripovjedačem već tih osamdesetih godina. Neki slikar već na početku romana priča o veličajnoj etnogenezi Srba, želeći vratiti sve stvari na pravo mjesto, nakon što je tome narodu ukradena povijest, a kad glavni junak izjavi da nema porijekla i da ne zna ko je, slikar ga umalo ne posječe sabljom usred toga ateljea, među kikoćućim slikaricama. Da li je ova tendencija već bila istaknuta u dionici romana napisanoj od 1989. do 1991, kao proročka anticipacija, ili je ona dodata naknadno, nakon svih zbivanja, kao naknadna pamet društvenoanalitički raspoloženog i apatrisskog autora, najvjerovatnije će ostati, zauvijek, nepoznanica. No to uostalom nije ni važno, kao što nije ni bitno da li je doista pred rat Beograd bio onakav kakvim ga Kovač predstavlja, koliko je sve to autentično i utemeljeno, sve dok takva slika u okviru romana, kao simbol, funkcionira motivirano ispunjavajući svoju funkciju u ukupnoj konstrukciji.

Glavni lik i pripovjedač je ponovo junak iz podzemlja, isti onaj kao u Uvodu u drugi život, uz iznimku da je njegov iskaz sada stabilniji i cjelovitiji. Ponovo je on jadan i bijedan, pa tako živi u malom stančiću koji je nekad bio štenara. Ponovo muku muči sa svojim pohotljivim ljubavnicama, kakva je naprimjer maloljetna Andrijana koja se useli kod njega, da bi ubrzo dovela i svog brata kojeg pripovjedač, probudivši se od uzdaha, jedne noći zatiče na njoj, nakon čega ona zauvijek pobjegne s tim svojim, ustvari, ljubavnikom. Kovač je ovdje provokativan i skaredan, istina nešto blaži nego prije, ali opet živo približava tu atmosferu sveopšteg rasapa. Njegov pripovjedač u ovom romanu ponekad esejizira o Beogradu, približavajući taj grad osamdesetih godina koji živi burno i u znaku lumperajki, dok se orgija uz muziku i ciganske romanse, a ljudi luduju i grabe od života luđački, ili brinu i misle o svemu što ih čeka u nadolazećem sumraku, kaže pripovjedač, kako to uvijek biva pred velike katastrofe. Sav taj rasap vrijednosti, svo crnilo i mrak, sva pometnja i pomračenja umova u jednom gradu u ovome romanu temeljito su funkcionalizirani, kao daleka najava apokalipse, a u tu istoriju spada i izvanredna epizoda u kojoj pripovjedač, lutajući beogradskim predgrađima, nabasa na simboličnu pravoslavnu crkvu čiji je svod oslikan crnom bojom. Iako će kasnije danima ponovo tragati za tom crkvom, želeći je još jednom vidjeti, ona će nestati kao da je bila utvara. No ipak ta slutnja koja svuda krepuskularno lebdi svoje najjače otjelovljenje nalazi u vizijama Gabrijela, slikara i mistika, po čijoj slici i roman dobija ime, to jest prema kristalnim rešetkama koje je Gabrijel definirao, kako kaže, u miru Božijem i sa krunicom u ruci, kao duševni pojam koji označava laku i prozirnu pregradu što stoji između svih suprotnosti u dubinama duše, kao rešetkastu masu kroz koju se krajnosti gledaju i nadziru težeći da se sjedine, kao plazmatičnu tvar koja se topi i počinje se gubiti kad se krajnosti počnu stapati, kao mrenu koja spaja izopačenost i sklad, nastrani seks i zdravu etiku. Ti znaš, kaže Gabrijel, da ubojica u jednom času postaje dobričina, a dobri anđeo zlica.

Tanke su niti psihe, a krajnosti su bliže i čvršće povezane nego što se misli. Gabrijel na posljednjem stranicama romana o Beogradu govori kao o budućem sjedištu Antikrista, razvijajući svoju viziju apokaliptično, sa sviješću da se nikada ne može otići na neko sigurno mjesto, jer takvo ne postoji. Srevši se na kraju sa Silvom, ljubavnicom, čiji je slučaj pomno razvijao, oslikavši je u kontekstu raspada srpske građanske klase, kao raskorijenjenu i energičnu, srevši je sada po posljednji put, dragu i sazrelu, kao elegantnu ženu, udatu za nekog bečkog antikvara, pripovjedač, gledajući je, ostaje neugodno zateknut, jer njihov razgovor biva poantiran Silvinom kratkim i decentnim mementom u ime nacije, u ime Srba, što biva u najmanju ruku neobično jer ona potiče iz nacionalno-mješovite loze. Razočaran ljubavnim slomom, kosnut posljednjim susretom s nemarnom Silvom, prestrašen Gabrijelovim vizijama, taj glavni lik se također odlučuje napustiti taj grad i on na kraju romana odlazi odatle. Ostaje taj paradoks, dakle, da najangažovaniji roman naše posljednje književnosti uopšte i ne govori direktno o godinama raspada, ne počiva ni na jednoj predrasudi o tome kako je to uistinu bilo, ni na kakvim feljtonističkim elaboracijama, ni na jednom liku ilustraciji, ni na jednoj frazi, ni na jednom političkom zaključku, nego tek uobičajeno donosi lijepo izrađena zbivanja i sudbine iz nekog sasvim drugog vremena, a ustvari govori više o tzv. duhu krvave epohe nego tovari poslijeratnih romana svjedočanstava koje su, upinjući da progovore o tome, ispisali naši angažovanici. Sumnjam da bi oni i mogli razumjeti tu poentu kao neko poetičko naravoučenije, iako nisam ovako ni poantirao zato što želim da se neko prosvijetli.

Malo koristi od pisanja

Nije bilo slučajno da je i Kristalne rešetke i Cvjetanje mase Kovač nakon rata objavio u Sarajevu. Upravo iz tog grada će krenuti polako njegova slava i širiti se našom postjugoslovenskom literarnom zemljom. Sve što Kovač napiše nakon toga čekaće se s radošću i nestrpljenjem, kao posljednja riječ velikog svjedoka vremena, moćnog talenta koji je uzorito proživio te jučerašnje dane, ponijevši se kako treba u tim vrtlozima jučerašnje i današnje istorije. Kovač se u Feral Tribuneu istakao i antituđmanovskim tekstovima. Možda je i ta slava bila s pravom, pa je Kovač proglašen posljednjim velikim piscem epohe, a to bar nije bilo teško u posljednje vrijeme. Svi su željeli prići našem jedinom živućem klasiku, sve što je mislilo antinacionalistički u ratu i nakon njega, razni su se javili da mu štampaju djela i da ga ovjenčaju nagradama, on dobija Bosanski stećak i Mešu Selimovića, Slovenci ga kite svojom Vilenicom, Hrvati mu daju sve svoje najvrijednije nagrade redom, Nazora, Šenou, Nagradu Jutarnjeg lista, Kiklopa, a Crnogorci svog Stevana Mitrova Ljubišu, 13. jul i Njegoša. Jedino su Srbi ponešto ostali uzdržani i godinama nakon ratova iako je i tamo imao izdavača. Kovač sve te nagrade prima ljubazno i sa zahvalnošću, slika se u svim dijelovima naše književne domovine s raznim kritičkim mališanima, koji mu odgovaraju potresnim nekrolozima nakon njegove smrti kada pišu brižljivo o tome koliko su puta prošli kroz njegov rodni kraj, prostirući pred nas u presudnom momentu te dirljive tepihe zajedničkih uspomena. Oni se trude u tim tekstovima pobrojati svaki susret kada su ga vidjeli, svaki časopis u kome su nešto zajedno objavili. Razni profesori na svojim katedrama u BiH predaju njegovo djelo, osmišljavaju ga u povijesnopoetičkom razvoju, njegova najnovija djela proglašavaju vrhuncima naše književnosti, pa i najslabije dionice njegovih prijašnjih romana osmišljavaju u svjetlu najmodernijih teorija, čineći nemoguće, proglašavajući ga naprimjer borcem protiv svih vrsta normativno postavljene, vladajuće, zvanične historiografije, kao da je čovjek bio neki historik a ne pisac. Oni ga zatim imenuju počasnim članom raznih žirija i Kovač onda promovira i zajedno s njima ovjenčava nagradama naše najslabije talente.

Svi svoje intelektualne profile zatim odmjeravaju prema njegovim knjigama, romanesknim i esejističkim, svi gledaju u njega blagougodnog i provjeravaju i preispituju sebe, da li su i oni dovoljno sveti, a da se cijelo to djelo sve neozbiljnije čita, da se sve više svodi na nekoliko novinskih fraza i tiskotina i književnoteorijskih apstrakcija. Obično se u tom stilu onda i pišu kritike o njegovim knjigama, brojne, s posvemašnjim odobravanjem i blagonaklonošću. Kovač je vjerovatno posljednjih godina utolio onaj strah da njegovo djelo neće pretrajati koji valjda mori svakog pisca pod starost. Sumorne godine neizvjesnosti, kada se našao među zaraćenim narodima, kao odbačen, bile su daleko iza njega. On je odjednom postao prorok liberalne postjugoslovenske elite. Sav taj Kovačev poslijeratni slučaj jamačno je obrazac najveće moguće slave i čitanosti koju kod nas danas i ovdje može doživjeti jedan pisac. Sve što Kovač bude napisao nakon Kristalnih rešetki biće sjetno i blago, revijalno gotovo, simpatično, ugodno za čitanje, puno melanholije i staračke sjete. U zadnjem dijelu Evropske truleži, u posljednjoj, dopunjenoj verziji, on će pisati lako, publicistički popularno, sretno apsolviravši prijeratne teške poetičke teme o stilu i tabuima, kao i ratna razmatranja o naciji i piscu, donoseći sada prigodne tekstove, objavljivane u štampi dvijehiljaditih, kolumnističke naravi, o tome šta je sve vino značilo piscima, ili kako su pisci sve umirali, ili kako su se tukli među sobom; on će tu uvrstiti i neke tekstove-kuharice. Kovač u tim redovima više liči na publicističke gejše tipa Jergovića ili Bazdulja, nego na samog sebe, iako se stilska umješnost i literarna dopadljivost opet ne mogu ni porediti, a taj kolumnistički žanr je možda jedina poveznica koju ti današnji pisci imaju s njim. Kovač će, usamljen na kraju, preživjevši uz Davida sve užase, ostati i da sudi ostalim piscima, svojim prijateljima. Ni taj posao za koji se samokandidovao nije obavio bez izvjesnog literarnog šarma i stilske dosjetljivosti. U Pisanju ili nostalgiji, memoarima, tako otkriva da jedini nije čestitao Kišu kada je primljen u Srpsku akademiju nauka i umjetnosti, ili kako mu je odmah spočitnuo kada se Kiš jednom, trešten pijan, obrušio ne nekog hrvatskog novinara tjerajući ga da se izvini za Jasenovac. To će biti simpatično isto kao priznanje da su striptizete dolazile baš u njegovu sobu da se tuširaju, dok je s Kišom boravio u nekom hotelu na Bledu.

Suditi piscima

O Pekiću će, uvrijeđen, govoriti u ironičnim paradoksima i litotama, nakon što otkrije Pekićeva pisma u kojima ga autor Vremena čuda ne podbada valjda jedino u pismu koje mu je upućuje nakon što se smrtno razboli od tifusa, iako je i tu bilo materijala. Kovač je  Pekića osjećao prijateljem, i posvetio mu je jednu od najljepših epizoda u Kristalnim rešetkama, spasivši ga zauvijek u liku Adama Petrovića. Nije stoga čudno da je Kovač, pročitavši Pekićevu Korespondenciju kao život, ostao neugodno dirnut, uvrijeđene sujete. Pekić se, u pismima Dragoslavu Mihailoviću, šprda sa Kovačevim bloody hrvatskim jezikom, proglasivši ga nekim imotskim dijalektom, a za romane Dobrice Ćosića biće pun hvale, s ambicijama srpskog akademika. Pekića je morila bolest od vječnosti, kaže Kovač, ali ga je spašavao njegov humor kojim je razarao tu boljku.

Pekić je posmrtno odlikovan Ordenom dvoglavog belog orla, Pekić je u Poslednjim pismima iz tuđine pisao nacionalističke i ksenofobne fraze, Pekića se stalno moralo upozoravati da pisac nema svog naroda, Pekić je isticao da se ne smije antinacionalizam pretopiti u protusrpstvo, Pekić nikad ništa nije napisao protiv Miloševića, Pekiću je bilo važno da njegovi saputnici do groba budu njegovi sunarodnici, dok je njemu, Kovaču, bilo sasvim svejedno ko će mu praviti društvo do tog strašnog mjesta, ali sve to, poantira Kovač šarmantno, Pekiću kao finom i otmjenom gospodinu i uzoritom piscu ne može zamagliti časni lik, nimalo. Kasnije će se neke profesorice književnosti pobuniti protiv ovih memoara, valjda zato što pružaju sliku kao da je samo Kovač važan, a svi drugi nevažni i griješni, no koji bi to pisac napisao drugačije, pogotovo kad bi bio uvrijeđen, ugrožen od svojih u najmanju ruku ravnopravnih prijatelja, kao takmaca. To je prijateljsko dopisivanje među njima, puno podbadanja i sujete, ni prvo ni posljednje u istoriji književnosti. Kakvi bi to, molim vas, bili memoari napisani bez ironičkih žaoka, bez nekog otklona, kao panegirici? To bi bilo dostojno štivo nekih kenjkavih, nadarenih profesorica. Kovač je sve nadživio, i on dakle ostaje da sudi piscima, svojim prijateljima koji su mrtvi, svima osim Filipu Davidu, koji je živ i o kojem detaljnije i ne piše. Kovač ovdje ne pretenduje na neku književnoistorijsku studiju, pa da Pekićeva sudbina kao pisca zavisi od toga suda, i zato je smiješan bijes svih profesorica, kakva je naprimjer Jasmina Ahmetagić, koje uzimaju za shodno braniti Pekića i odgovarati Kovaču spočitavajući mu njegove grijehe, uvrijeđeno kao da neko prijeti paljevinom cijeloj srpskoj književnosti. To je smiješno kao kad djevojčica kroz plač odgovori buljukom uvreda nekome ko se samo našalio, zato što nije shvatila da to bijaše tek šala. Svi koje je začudio Kovačev maltretman tih mrtvih prijatelja ne poznaju ranog Kovača kao pisca, onog anarhističkog solipsistu i egomanijaka, nezajažljivog dijabolika, a ova blaga staračka zajedljivost koja na momente prosine mora da je sve što, nakon rata, ostade od onog starog oskrvnitelja svih obzira. Kovač u Pisanju ili nostalgiji sudi i drugim piscima, Dragoslavu Mihailoviću, Vuku Draškoviću, Ranku Marinkoviću, Živojinu Pavloviću, Oskaru Daviču, Miodragu Bulatoviću pogotovo.

Lickanje rugobe

Upravo se u ovim tekstovima vidi otklon Kovača spram Pavlovića ili Bulatovića kojeg gleda, naprimjer, s neskrivenom fascinacijom kao ekcentrika, nedostižnog skandalmajstora, neprikosnovenog maga sablazni, kao ološ, kako i Bulatović samog sebe naziva. Bulatović je nezajažljiv u srljanju u život, njemu je važno donijeti u knjigama što više gadosti i izopačenosti, bez suvišnog lickanja te rugobe, što jače podatke patološke psihe, i on je u odnosu na pomalo pozerskog Kovaču tu autentičniji, voluptuozniji, razorniji pisac, bliži životu, dok Kovač posjeduje jaču stilsku moć i sposobnost autorefleksije, on je obazriviji konstruktor i više prenaglašava i zakrivljuje, njegove knjige su bolje i zanimljivije napisane, ta istorija sablazni u njegovim je knjigama jače zasvijetlila i zato će on ostati prepoznatljiviji po njoj. Ta opscenost će, dakle, ostati upisana prije svega kao njegova zasluga, iako priznaje da se kao mladi pisac nadahnjivao Vukom i zvonomĐavolima ili Crvenim pijetlom više nego Kiševom Mansardom koja mu se nikada nije sviđala. Bulatović se nesmireno kreće kao da nikako nije zadovoljan onim što je iskopao od života i zastupio u knjigama i zato hrli samo naprijed, uranjajući u obilje, što mu se polako osvećuje, jer sve očiglednije završava u opštoj povijesti gadosti, pišući knjige sve češće za tržište i raju, glumeći i pisca i svog menadžera istovremeno, na brojnim tribinama širom Evrope, sluđen bezbrojnim mogućnostima koje su mu otvoreno tržište i basnoslovni tiraži u inostranstvu ponudili. On će biti najslavniji hajkač na Kiša u famoznoj polemici oko Grobnice i kasnije ljubitelj Slobodana Miloševića. Kovač se, međutim, više oslanja na literaturu, na udio čuda i domišljanja, više drži distancu, i sve ono što ne proživi, on će izimaginirati. U toj zavjetrini od tuđih knjiga, koristeći se sličnim podacima duhovne psihopatologije, načitaniji i vještiji kao zanatlija, prije svega obazriviji i posvećeniji, on će napraviti bolje i jače konstrukcije i ljepše romane od slabokrvnijeg materijala u odnosu na ono s čime je raspolagao Bulatović. Kovač je napisao u memoarima da je Bulatović umro predoziran nacionalizmom. Bulatović se, međutim, predozirao i životom, a Kovač se tu oslonio više na literaturu. Kovač ispravno primjećuje da je Bulatović danas zaboravljen autor, a to zavisi i od onoga ko će na kraju preživjeti od pisaca, ko će pokopati prijatelje iz generacije, jer nije ni to zanemariv faktor u pretrajavanju jednog književnog djela, a da o probitačnosti autorovoj i ne govorim. No to bi sve bila priča o vezi literature i života: koliko čega je dovoljno, kako i gdje tačno jedno od tog dvoga dozirati, za što ne postoje nikakva pravila, a nepouzdani odgovor je uvijek tek na licu mjesta.

 

Kad opscenist postane blag građanski pisac - Vodič kroz djela Mirka Kovača (4)

e-novine, Mirnes Sokolović, 29.3.2014.

Kovač, međutim, ne sudi samo našim piscima, nego i onim stranim. Njemu kao da se sve više sviđa ta počasno mjesto dostojnog suca o biografijama pisaca koje mu je kod nas dodijeljeno. U knjizi eseja Elita gora od rulje iz 2009. godine problematiziraće niz pisaca koji su se ogriješili o tzv. spisateljsku etiku, onih na našem i na stranim jezicima, od Hamsuna, Crnjanskog, Milorada Pavića i Dučića, preko Bećkovića, Nikolaja Velimirovića, Radovana Karadžića, do Selina, Edičke Limonova, Maksima Gorkog i neizostavnog Dobrice Ćosića, kobnog oca nacije, koji je hvalio Tita a onda ga kudio, da bi zatim mogao napisati za Miloševića, kao novog vožda, da je čovjek inteligentan i jake političke vjere. Kovač ponovo uzima tu ključnu temu naše poslijeratne štampe, opsesivnu temu svojih posljednjih knjiga, dajući je u lakim i prohodnim publicističkim registrima u kojima se nijednom ne uspijeva uzdignuti u sferu esejističke sinteze dostojne jednog Ristića ili Krleže, ne dostižući ni lucidnost Ujevićevu, Vinaverovu vidovitost, ni strast Davičovu. Svi ti eseji poslužiće mu samo da još jednom pred svima potvrdi svoj imidž pisca koji se gnuša rulje i političkih moćnika, da nam još jednom pokaže svoju intelektualnu odgovornost, da ponovi još koji put samog sebe, na nekoliko različitih načina izričući kako ga je, naprimjer, Edičkin čin pucanja na Sarajevo zauvijek odbija od tog pisca, jer osjeća mučninu u drobu čak i dok o tome piše. Da Kovač nije postao neki angažovanički škopac, jedan među mnogima, podsjeti nas tek pogdjegdje kad zaiskri razložnost, naprimjer, u procjeni Selinovog slučaja, jer navede da u njegovim antisemitskim pamfletima ima smeća na kile a da je Putovanje onkraj noćiipak sjajan roman. To je griješna izjava ako je odmjerimo prema postulatima angažovaničkog katehizisa, to je u tim okvirima đavolsko primječanije, ali nije čudno ako se sjetimo da dolazi od autora Kristalnih rešetki koji je elaborirao onu semipermeabilnu opnu između dobra i zla u ljudskom srcu. No da se Kovač gnuša, da Kovač nije jedan iz elite koja je gora od rulje, da Kovač saosjeća s progonjenim, to smo znali i prije ove knjige, već na osnovu Cvjetanja mase i Evropske truleži, pa i iz Kristalnih rešetki.

Zar je trebala još jedna knjiga da se to potvrdi, i to dvadeset godina kasnije, kad je već ta misao postala revijalna i manir, ako je nekada i imala, kao što jeste, svoje po-etičko opravdanje, tamo u luđačko vrijeme Miloševićeva uspona i ratova. Zašto je bila opet potrebna? Kovač ističe da je još jednom napisao tekst protiv Ćosića zato što osjeća sućut prema žrtvama, ali i iz osjećaja stida što takve osobe neko voli i divi im se. To je lijepo i brižno, nadasve razumno. I ko bi sada mogao prigovoriti da su to izvanliterarni razlozi, nakon svih godina tek potrošeni manir, da knjiga mora imati i još estetsku intrigantnost, pogotovo ako se samom sebi zada imperativ stalne inovativnosti, ako se uspostavi i navikne čitateljstvo na visok estetski nivo. Ko bi, osim toga, ovdje smio napomenuti da je saosjećanje pogodan tretman samo onome čemu se više ne može pomoći. Valjda bi to smio uraditi samo neki neodgovoran intelektualac i anarhistički solipsist, onaj koji ne shvaća kakav publicistički habitus sebi gradi Kovač, onaj ko nije upućen u istoriju naše esejistike zadnjih decenija, neko kome se sada priviđa orgija humanizma jer je nadahnut defetističkim Gubilištem ili Ruganjem s dušom, ako već nije nacionalist i fašista. Samo onaj ko se u tom neugodnom trenutku sjetio one stare Kovačeve krilatice da se jedna knjiga ne smije kriti iz svoje teme, da pisac ne smije prestati pisati dobro čak i onda kad je hrabar. Kovač postaje u našoj poslijeratnoj književnosti pouzdan sudac i orijentir, kao neki moralni svjetionik, najpristojniji građanski pisac u posljednje vrijeme, koji kao da zna kako se treba isponašati u svakoj prilici. Ima u tom spasonosnom osvjetljenju i blage pomodnosti. Kovač i u Pisanju ili nostalgiji i Eliti goroj od rulje neprestano ponavlja da on nije ničiji, da je bezdoman, da je višestruki identitet jedini pravi lijek protiv svih kolektivističkih napasti. Eto ga! Konačno sviće! Kovač je na kraju našao lijek za sve naše društvene bijede, kao nekad naš najjači pesimistički pisac koji je obećavao. Događa se i to nekad u književnosti. To se, naravno, može desiti samo u okrilju naše literature, tog najljekovitijeg knjižestva na svijetu.

U jednom nedavnom intervjuu  Kovač će, međutim, izraziti svoje nedvojbeno uvjerenje da su njegove knjige samo dobile u hrvatskoj varijanti, jer je oduvijek sanjao da piše na hrvatskom jeziku, kao što i jeste pisao na tom stranom jeziku, Životopis Malvine Trifković i neke dijelove Uvoda u drugi život, kao i glasovito kalendarsko poglavlje u Vratima od utrobe. Neko zlonamjeran uzeo bi taj nadahnuti ekskurs o hrvatskom jeziku, pitajući se koji hrvatski jezik, šta je hrvatski jezik, otkud hrvatski jezik, gdje su razlike, zašto je Kovač oduvijek sanjao da piše na hrvatskom jeziku, kad je već na njemu i pisao pokazavši na primjerima da su mu trebale sve tri varijante tog jednog i istog jezika, i srpska i hrvatska i bosanska, da izrazi stilsku složenost u jednom pravom romanu. Je li to možda Kovač želi reći da je svoje romane bio napisao na nekoliko različitih jezika, najednom toga postavši svjestan? Zašto su hrvatske varijante njegovih knjiga najbolje i po čemu je tu hrvatski jezik sad tu presudan, ako nije promijenjena samo jezička varijanta, nego izbačene i cijele scene koje su potrebne da se shvati njihov poetički kontekst a motivacija usložnjena? Neko etički osjetljiv mogao bi s pravom prigovoriti Kovaču da ta njegova liberalna etika i poštovanje razlika ide u susret aktualnom poretku, da je uopšte njegova moralna osjetljivost jučerašnja, da su vrijeme devedesetih i vrijeme današnje dvije različite epohe, jer danas, ako se želi govoriti o etici, onda se mora imati, naprimjer, sluha i za objektivno nasilje. Mora se, naime, znati da uvažavati te nacionalne tradicije i normalno operirati njima, pa čak i kad se plete sa interkulturnom vjerom, znači učvršćivati ih i davati im legitimitet i važnost. I tako dalje, i tome slično. Taj intelektualni odgovornik uhvatio bi se, dakle, za te ideje i dosadno dokazivao staračka zastranjenja Kovača, tog našeg najbezdomnijeg pisca, autora najvišestrukijeg identiteta, dodavši u toku tog pretresa i poneki njegov ekskurs u kome se jasno pod starost opredjeljuje za hrvatsku tradiciju, priznajući da su mu hrvatski pisci uvijek bili zapravo najbliži... I tome slično.

Ali sve bi to ovdje sada bilo poprilično izlišno, jer sve je to jednostavno nezanimljivo, zato što je sve to savršeno bespotrebno raditi povodom jednog pisca u doba kad on, pomalo starački častohlepan, pruža mostove prema raznim tvrđavama, pretkraj, da bi spasio to djelo, a bio se ispravno izjasnio onda kad je to bilo najpotrebnije, u prokleto vrijeme cvjetanja mase, što je bilo prije svega pitanje dobrog ukusa. Ustvari je dobro što Kovač učini sve da se to djelo sačuva i pretraje kao priznato, to je najvažnije, pa makar to zahtijevalo i malo mudrog uvažavanja većine na kraju puta, pa makar se u to ime moralo ispoštovati i ponekog današnjeg uticajnog talenta, jer mora da će i on zatrebati tim knjigama kad ostanu bez svog autora i zato treba nešto lijepo reći i o romanima tog moćnog kolege, koji će nas nadživjeti, tek uz pokoji trun ironije, iako su možda to drljotine, da se i on obraduje i odobrovolji, da nas zadrži u lijepom sjećanju. Ja sada, doista, ne sumnjam da će se za Kovača nakon svog tog delicioznog menadžerskog angažmana pobrinuti razne akademije i katedre, brojni profesori i teoretičari, naši najprominentniji kritičari i pisci, čemu su garant i brojne evropske nagrade, jer ipak to bijaše autor koji je dobro na kraju ovladao interkulturnim liberalnim žargonom čega će ovome poretku u budućnosti itekako trebati. Ipak je on, na kraju, postao najpoželjniji pisac građanskog kosmosa koji se u našim društvima polako razvija iz zametka. Izgleda da su ti Kovačevi posljednji signali najviše dotakli unosnog Jergovića koji, u Kovačevom nekrologu, nekoliko puta upozorava hrvatske književne poslenike da obrate pažnju, da budu maksimalno koncentrisani, jer se dogodilo da je jedan veliki pisac, za razliku od Andrića, svoja sabrana djela registrovao u hrvatskoj nacionalnoj knjižnici u Zagrebu i ostavio ih kao zavještanje jednoj izdavačkoj kući čije je sjedište u Hrvatskoj.

Sve to međutim nije važno, sve to samo gnjavi, to su banalnosti bitne samo bezjacima i literarnim džambasima, to se uostalom nikoga ne bi trebalo ticati, to je našem poimanju posvema irelevantno, jer to kako se jedan pisac nacionalno opredijeli na kraju svog puta, u koju se tradiciju svrsta, nema nikakvog uticaja na naše buduće sudbine, na stvari književne, to ne može dotaknuti logiku uhodanog političkog razvoja, kako se misli, to nama ne može pomoći, sve je to preveć bezazleno, kao da se hrpom papira žele razbiti neki čelični okovi. Da se svi anacionalni pisci posade sad na glave i dube tako danima, to ne bi ni za makac pomjerilo okvire naše kulturne politike. Nemojmo stoga biti paranoični i vrištati kao neki histerični novi historicist ili marksistički teoretičar književnosti ili sekretarica Pen-centra. Nije se ništa značajno dogodilo, nema potrebe za paniku. Uredu je sve dok se pisac ne stavlja direktno u službu vlasti u kobna vremena, a Kovač je, kako znamo, među rijetkima koji to nisu napravili, i to je bilo samo pitanje dobrog ukusa. Nemojmo, zato, biti sitničavi, da ne bismo upali u kontradikciju sa samim sobom, jer doista bi bio zanimljiv onaj primjerak intelektualca danas koji bi, u doba ove sveopšte kolaboracije sa kapitalom, ustvrdio za sebe da je bezgriješan kao dojenče.

Nikada ne bih bio među onima koji bi sada skupljali te posljednje Kovačeve izjave hvatajući pisca u kontradikciji, sudeći mu onako kako je on pretresao naprimjer Pekića, ne zato što bi bilo teško sve to pronaći i provesti, nego iz razloga što me u posljednje vrijeme, ako smijem priznati, raduje zamagljivanje te kategorije piščeve etičke odgovornosti i što mi se fućka za kulturne politike. To bi osim toga bila jedna naporna rabota koja, znam pouzdano, ne bi donijela nikakve koristi. Čini mi se da bi to vrijeme bilo korisnije potrošiti za čitanje njegovih romana kojima, često, plijeni i potkupljuje zauvijek. Važno je samo da Kovač ipak u tome svrstavanju nije prevršio mjeru dobrog ukusa, on doista nije dao osnova za satiričko demontiranje, i to kad on tako graciozno hvali hrvatske pisce i govori kako mu je hrvatski jezik uvijek bolje ležao, mene više podsjeća na neku dosjetljivu šalu, staračku pristojnost i veseli me ta dovitljivost laskavog pisca koji pomalo hirovito koristi svoje pravo da bude i ovdje i ondje. Drag mi je Kovačev crnjanskijevski ton pretjeranog hvalopojenja pa makar ga ponekad koristio i u svrhu podilaženja čuvarima nacionalne književnosti, jer me uvijek podsjeća na zavitlavanje i ruganje, čak i kada to očigledno nije. Kada ga pisac umije razviti lijepo i vješto, mislim da ga ima pravo koristiti i s probitačnim namjerama, priskrbljujući sebi i malo koristi od pisanja. Ti posljednji grijesi, dakle, ne mogu nikako baciti sjenu na dostojanstvenu i simpatičnu autorovu figuru što ostaje decentno svijetliti, a oni koji se ne slažu s tim neka organizuju pošteno literarno suđenje pa neka odluče ko je za raja a ko za pakla, intelektualnog.

Mene, međutim, više žalosti to što se Kovač na kraju vratio u okrilje naše anđeoske tradicije, postavši pisac melanholik, blizak, konstruktivan i ljubazan, racionalan nadasve, koji ponekad polazi u susret i tetoši ovog našeg čovjeka, vodeći o njemu računa, baštineći ponekad naše tradicionalne sentimente i registre, iako je i ranije bio naznaka da bi se to moglo dogoditi, prije svega u Vratima od utrobe. Otkud to da onaj opscenist postane tako lako naš najrasniji građanski pisac u posljednje vrijeme? Sigurno je tome pomogao i politički kontekst, kada se autor morao staviti na stranu ljudski najvažnijih vrijednosti, jer nije bilo mjesta ni za kakav imoralizam. Sve što je među našim piscima početkom devedesetih imalo tri čiste zdrave pameti i mrvu talenta moralo se urazumiti, nije tu bilo mjesta za neka literarna zakrivljavanja i trikove, ni za kakvu iracionalnost i pohvalu zlu ili ekstazu patnje pa makar i s ciljem njihovog iscrpljivanja i prevazilaženja. Vremena su bila ozbiljna. Naši mladi dani, obuzeti humanim, jednostavnim, frazerskim štivom koje je kritikovalo nacionalizam spasavajući svijet, što nije bilo lišeno izvjesne zavodljive moći, zavoljeli su ranog Kovača defetistu i oskrvnitelja, somnambulnog pisca, koji ni u što ne vjeruje. Ta opsjednutost smrću, halucinacija i apokalipsa, mjesečarstvo i krv, zlo i patnja, sveopšta istorija sablazni - izgubili su, međutim, svoga pobornika u Kovačevim posljednjim romanima. Štaviše, on će, kako smo vidjeli, u posljednjim izdanjima i svojih prijašnjih knjiga žuriti da pobriše tu istoriju raspada gdje god je mogao.

U romanu Grad u zrcalu iz 2007. godine vraća se porodičnoj istoriji koju varira kroz čitav opus, ponovivši je sada ozbiljno i s distance, bezbrižno i sjetno pletući priče, kao neki autobiograf, pokušavajući da siđe ovog puta do dna i pokupi sve slike kojih se sjeća. Zbilja ne znam, piše, zašto sam zazirao istaknuti nešto dobro, jesam li se možda bojao da mi nitko neće vjerovati. Ili sam bio zaražen zlom, pa mi se dobrota sada čini mističnijom. Ono što sam definitivno uočio u ovim godinama, kaže, to je da dobrota nema sljedbenike a zlo ima. Kovač kao da se kaje za sve prošle grijehe i mladalačka pretjerivanja. On će, valjda u ime iskupljenja, dati u tom romanu možda najljepšu scenu ozdravljenja u našoj književnosti, kada prikazuje djevojku Josipu kako leži u polju posve obnaženih bedara iz perspektive dječaka koji vidi da je skinula sada maramu s glave, dok na njenim prsima maše jedan veliki šareni leptir. Kad se mali pripovjedač primakne sasvim blizu i klekne pored nje, vidjeće da Josipina glava nije više kao prije glatka i posve ćelava, nego da je obrasla kratkim dlakama, mekanim i gustim, i on će nježno prelaziti dlanom preko tih vlasi i gotovo se zagrcnuti od zadovoljstva. Biće to najljepši dan u njegovom životu koji tako blago protiče dok on promatra njena razgolićena bedra i vrlo lijepa koljena i gleda njene nožne prste jer se bješe izula. On, kako priznaje, više nikad neće doživjeti nešto takvo, niti će imati priliku da još jednom, tako intimno, tako duboko emotivno, u polju i među cvjetovima, promatra neku ženu. Kovač bi možda proklizao u ovom romanu i u kič da nije tu ostalo dijabolike taman onoliko da sve ostane ukusno, naprimjer u vjetrogonjastom susretu dječaka i đavola ili u privlačnoj ružnoći tetke Vesele koju mališan voli grliti i ljubiti. Da nije tih dijaboličnih epizoda, neko bi mogao pomisliti da je humani angažman i Kovača, kao stotinu naših drugih literatora, uškopio kao pisca u toku rata, stavivši mu zauvijek taj oreol dobrohotnosti kao smiješni šešir.

Trebalo bi se sada sjetiti starih Kovačevih sekvenci, onog krvarenja junakinje nakon abortusa u Ranama, Ore koja siječe svoje vene, obeščašćene Ruže koja daleko od doma umire od tifusa nakon rodoskrvnuća, trebalo bi se podsjetiti Elide koja se svečano raspada, zavodljivosti ocvale građanke Marije Pavlec koja povraća u snu, druge Elide iz Gubilišta koja je silovana i odbačena, bolesno pohotljive Ene iz Uvoda u drugi život koja se nakon snošaja javlja svome nemoćnom mužu, pa onda vidjeti razmjere tog svitanja u Kovačevu pretposljednjem romanu, jačinu tog blistavog ozdravljenja, blagost tog ljekovitog i nevinog dodira među dječakom i njegovom učiteljicom koji ozaruje njihova lica. Kovač nije pao u zamku da u posljednjim knjigama uspostavi kičastu presvijetlu opoziciju svome prošlom mračnom svijetu, isto kao što i ta infernalna prošla događanja nije davao u totalnoj tmini, već i te nove scene pune osvjetljenja obrubljuje melanholijom, posijavši u njih sjeme smrti koje stalno vreba. On je pri kraju svog opusa, već kao iskusan romansijer, samo učetverostručio motivaciju, razvio klasičnije forme, pripustivši i vedrini da pomalo osvijetli živote njegovih likova. On je među njima tražio pobornike dobrote i sretno ih našao. Treba se prisjetiti one figure oca u Ranama, koji je tu pohotljivac što želi kušati sopstvenu snahu, treba se sjetiti Josifa Biriša koji cijeli život samo traži gadosti padajući iz skandala u skandal, treba vidjeti kako se pripovjedač surovo oprašta od oca na odru u Ranama ili u Uvodu, pa onda vidjeti kako je u Gradu u zrcalu izrađen taj posljednji susret oca i sina, kada otac obuhvaća sinovljeve ruke i čvrsto ga privlači sebi, grleći ga, nakon čega ga stidljivo pogleda i spusti glavu, prije nego se rastanu da se više nikada ne vide. Treba u to ime i uporediti figuru strica u Vratima i u Gradu u zrcalu, vidjeti kako se on transformisao od dijaboličnog Tomislava do tek samozatajnog Anđelka.

I kad u posljednjem romanu memoarima Vrijeme koje se udaljava bude davao neke komplikovane i zlokobnije događaje, to neće biti razlog da se ukaže ona stara destruktivnost, nego će poslužiti kao povod tek za romansijersku providnost i humor. Naprimjer, kad se mladi pisac zaljubi u svoju profesoricu, ona će ga pozvati svojoj kući, ali ispostaviće se da je računala na njega kao na jednog od svojih vratara, jer tu rade još neki njeni zavodnici, a ta prefinjena femme fatale će u kući imati nekog zgembu kao nedodirljivog odabranika svoga srca. Kad mu kasnije pristigne druga djevojka zajedno sa svojom novom ljubavnicom, objavivši mu kako ga zbog nje ostavlja, on će je tužno zamoliti da izađu u oproštajnu šetnju uz Dunav gdje će sresti Crnjanskog koji će tu curu sagledati pohotljivo, oblizujući usne, napomenuvši da je i sam vodao tako jebozovne ženske u mladosti, što će u taj rastanak unijeti vedrinu i smijeh. Ta ljubavna razočarenja neće ovog puta dozvati ono rastrojstvo glavnog junaka kakvo bi ga obuzelo u Uvodu u drugom životu ili Kristalnim rešetkama, jer ovdje sve teče tako lako. Sve te događaje koje bi mogli ponijeti staru težinu Kovač bezazleno sada uklapa u jedan razvedeni životopis, preplićući ih s drugim sudbinama i situacijama, likovima izmišljenim i stvarnim ljudima, vjerodostojnim anegdotama i izmaštanim zbitijama, kao da za tog mladića postoji obilje mogućnosti.

Pozni Kovač shvata da put do života ne vodi samo kroz podzemlje. Ranije su se tu likovi previjali u grčevima, mučili se i lomili, liptala je krv i sperma. Frcao je samo bijes, dijabolični uzdasi, udarci, jecaji i škrgut zuba. Nije isključeno da mi sada ovdje malo pretjerujemo, nasilno proširujući tradiciju sablazni na našem jeziku, tražeći gadan oslonac u ovo naše doba smiješne unosnosti dobrote i naplative luminoznosti, kada humanost postaje najskuplja riječ, a svaka strast i dijaboličnost bivaju protjerani iz književnosti, obazrivo i korektno. Kad neko kaže da je Cenzor mrtav, trebao bi zastati na sekund i preispitati još jednom da li je ta tvrdnja stvarno istinita. Ne bi, dakle, bilo čudno, nimalo, ako nas neko sada uhvati u tome kako ovdje Kovača gradimo kao defetistu većeg nešto jeste, protivno lijepim postulatima tačne interpretacije i demokratskog humanizma koje podržava i literatura, čak toliko da nam nasilje postaje sve više terra incognita, tek povod plitke osude, a svaka psihopatologija nedopustiva i strana, pa nam se čini da u našoj posljednjoj književnosti čitamo samo neke lijepe bajke. Neće, dakle, možda pogriješiti onaj ko primijeti da smo možda ovdje Kovača učinili opscenijim i luđim piscem nego što je, proglasivši ga većim imoralistom, pripisavši mu te dijabolične tendencije. Sve to nije važno jer nama vjerna rekonstrukcija i nije bila cilj, pa nije nemoguće i da smo, u svom najboljem provokativnom maniru, puni neobazrivosti i samopouzdanja, prejako uspostavili i razliku među ranim i poznim Kovačem, onim što je pun tmine i onim koji se kasnije ozari svjetlom. Ali nije slučajno što smo za to odabrali baš tog našeg pisca, tu bar nismo mnogo omašili, ipak je on, uz Bulatovića i Crnjanskog i donekle Rastka, našu književnost priveo najbliže toj zemlji iracionalnosti i zla.

Ostaje, također, i činjenica jasna kao dan da je Kovač, postavši starački blaži i razumniji, naveo likove da u tim posljednjim knjigama otkriju i smiraj i spokojstvo, bliskost, pa bilo to i samo ponekad, makar hinjeći, tek na moment, bar časak prije negoli legnu u hladne grobove. U vremenu strašne ugroženosti tzv. čovjeka u ratovima on kao da se osjetio pozvanim da stane u odbranu dobrote postajući u literaturi njen vatreni pobornik. Ratovi su prošli, liberalna svjetlost se spušta s neba! Ostavši kao romansijer i dalje složen i prosjeku nedostižan, on je ipak pružio ruku prijateljstva i razumijevanja našim liberalnim piscima koji već godinama nakon rata ne osjećaju ništa drugo na sebi osim tih negližeja dobrote, premazujući nas iz knjige u knjigu tim želatinoznim sentimentima potresnosti. Oni obožavaju te primamljive sedative jer žele preokrenuti svijet a ne uspijeva im promijeniti naprimjer ni boju vijetnamke na jednom i istom liku koji, iz pripovijesti u pripovijest, izlazi pred rulju tužno držati propovijed, ne bi li se svijet već jednom popravio a njihove duše prosvijetile. Kad se krene u susret humanim idealima kao sablastima, onda je sasvim normalno predstavljati sretnim i dobrim likove koji su isto tako daleko od sreće kao što su tuđi dobru.

Nikad se nije stoga naodmet podsjetiti starog Kovača, prelistati ranija izdanja njegovih knjiga, predstaviti sebi svu tu infernalnost, uzeti je jačom nego što ona možda i stvarno jeste, ne bismo li se sjetili destruktivnosti i pesimizma u to blago hedonističko doba potrošnje i razonode, bezazlenosti. Nije, dakle, neopravdano pozvati se na tu zaokruženu istoriju sveopšteg raspada iz koje nema izlaza, pa makar je morali i domišljati, u jednom konstruktivnom vremenu sveprisutne obazrivosti i sistemskog straha od nekorektnosti, kada je lijepo samo ono što poučava, a dobro ono što otvara srca. Bilo bi korisno nazdraviti u čast svih tih lijepih duša i prisjetiti se da je jednom na ovom jeziku bilo stvoreno djelo koje je buknulo na lijepom tijelu tradicije kao otvorena rana s gnojem očaja, gnjeva, rugobe, sablazni koja se godinama voluptuozno izljevala vani, prije nego se ta gnojnica kasnije čudesno zatvorila kao na Jobovom tijelu i lijepo zacijelila pod blagotvornom rukom istog autora. I naša uzorna tradicija je jednom, kako se vidi, bila iskušenica, a u slučaju da to sebi povodom Kovača samo utvaramo, onda je vrijeme da je već jednom stavimo na iskušenje. Ostaje pitanje, dakle, na kraju, zašto tu ranu opet ne otvoriti, što prije, jer ju je najlakše rasporiti onda dok je još mlada. Zato je važno znati gdje je Kovačevo mjesto u našoj književnosti, jer mlada kožica koja se preko rane tek hvata, znamo iz iskustva, uvijek je najtanja i najmekanija.

 

Mirko Kovač je zacrtao put

autograf.hr, Davor Beganović, 3.4.2014.

Već i površno promatranje opusa Mirka Kovača, u njegovoj vremenskoj protežitosti, razotkrit će jednu tendenciju koja sve više maha uzima od početka osamdesetih godina, da bi realizaciju pronašla u knjigama što ih je sukcesivno na hrvatskome idiomu srpskoga ili hrvatskoga jezika publicirao od devedesetih naovamo. Naime, ako se u ranijim Kovačevim knjigama i moglo naslutiti da je ono o čemu se govori/onaj o kome se govori u izvjesnoj mjeri alter ego autorov, ta je pretpostavka morala ostati zaklonjena iza hermetičnosti njegovih knjiga i iza njihove jezične uzbibane inovativnosti.

Počev od Gubilišta, preko Moje sestre ElideRana Luke Meštrevića do Vrata od utrobe i Ruganja s dušom u Kovačevoj se prozi uvijek ćutjela povezanost sa zavičajem, kojega se promatralo najviše ironično – stilski – i nesentimentalno – tematski, ali iza se te neopredijeljenosti nakraju moralo naslutiti jednu dublju i intimniju vezu koja s piščevom osobnom biografijom možda nije pokazivala izravne veze, ali se od nje dala odvojiti tek mehanički.

Sažimajući: ti su biografski elementi ponajprije bili dostupni onima koji su s piscem bili blisko povezani, koji su mu, u svakom slučaju, bili bliži od standardne čitateljske publike. Jezična je kompleksnost uvijek bila kamen spoticanja za čitateljstvo kojemu posao nije bivao olakšan ni ekstremnom zapletenošću priča, njihovom konzekventnom odbijanju pokoravanja pravolinijskome pripovijedanju, smjelim i beskompromisnim razračunavanjem s kontinuitetom i slavljenjem diskontinuiteta.

U jednu riječ: Mirko je Kovač u šezdesetim i sedamdesetim bio spisatelj koji nije tražio lakoću kontakta – ni sa čitateljstvom ni sa politikom. Dok je širu publiku odbijao svjesno izabranom nepristupačnošću proznoga izričaja, politiku je uvijek iznova provocirao temama koje se ni u kojem slučaju nisu mogle podvesti pod kategoriju moralno-političke podobnosti.

Osobito je taj njegov ustrajni angažman bio impertinentan kada bi ga se stavilo u kontekst gorespomenute zavičajnosti, momenta koji je omogućavao da se u tekstovima ”prepoznaju“ čak i oni koji u njima nisu bili smješteni, o onim drugim da se ne govori. Iz metropole je slao izazove u provinciju, očekujući reakciju, dobivajući je i na taj način sprečavajući svoju integraciju, kako u sredini-ama iz koje-ih je potekao, kao i u onoj koju je izabrao kao mjesto življenja.

Takva je konstelacija uvjetovala višestruko nepristupačnost Kovačeve rane proze. Štoviše, njezina je hermetičnost odbijala čak i one potencijalne recipijente koji bi je inače zbog političke brizantnosti možda i bili spremni konzumirati. Može li se reći da se Kovačeva djela nastala nakon raspada Jugoslavije iščitavaju u drukčijem ključu? Odgovor je na to pitanje nedvojbeno pozitivan ali, istovremeno, i traži diferenciraniji pristup od jednostavnoga opredjeljivanja za i protiv.

Naime, već se u osamdesetima kod Kovača dao naslutiti otklon od poetike modernističkoga hermetizma. Naznaka, ako ćemo točnije, promjene pristupa vidljiva je u kratkom romanu Životopis Malvine Trifković, s početka sedamdesetih, no istinski je okret ka drukčijem tipu proze jasno naznačen u knjizi koja ”sluti na autobiografiju“, romanu Uvod u drugi život iz 1983.

Životopis je tekst na putu ka postmodernizmu. Uvod je realizirani postmodernizam. Dok se u prvome, anticipirajući postupak kojega će Danilo Kiš toliko efektivno primijeniti u Grobnici za Borisa Davidoviča, fingirani dokument stavlja u središte pažnje (ali mu se oduzima važnost time što ga se predstavlja kao svjedočanstvo o marginalnim povijesnim ličnostima), u drugome se kao primarna metoda pojavljuje na postmodernistički način izvrnuta autobiografija – u formi autofikcije.

Taj je specifični žanr moguće odrediti kao legitimnog (postmodernističkog) nasljednika same autobiografije. U znanosti je o književnosti opće mjesto da mu je rodonačelnik Serge Doubrovsky koji je njime definirao vlastitu spisateljsku praksu. Istovremeno, njime je opravdao i nelagodu što ga je u javnosti izabrao njegov roma Fils (1977).

Sljedeći objašnjenja Doubrovskoga Routledge Encyclopedia of Narrative Theory (2005) autofikciju definira na sljedeći način:  ”Samosvojan žanr karakteriziran dvostrukim ugovorom između autora i čitatelja: autobiografski ugovor koji od autora zahtijeva da govori istinu o svojemu životu i fikcionalni ugovor kojim se omogućuju fabuliranje i izmišljanje. Specifičnost se autofikcije nalazi u nerazriješenome paradoksu tih kontradiktornih čitateljskih instrukcija.” (36f.)

Uvod u drugi život slijedi tu pripovjednu matricu. Knjiga je konstruirana iz fragmenata koji fingiraju usku povezanost s vremenskim strukturama. Oni su ili obilježeni godinama u kojima su zapisivani, ili su, pak, ispisani u maniru dnevnika. Dojam dokumentarnosti pojačavaju i likovi koje, i bez poznavanja piščeva okoliša, možemo prepoznati kao autentične jer su čvrsti dio kulturalnog pamćenja – Miro Glavurtić, Danilo Kiš, Slobodan Perović, Leonid Šejka. Na taj se način ova knjiga povinovala gorenavedenoj definiciji.

Faktor govorenja istine o životu pomiješan je s fiktivnim momentima u kojima se postulira i realizira tendencija ka ”fabuliranju i izmišljanju“ stvarajući na taj način amalgamirani tekst otvoren prema inovaciji i tipično postmodernoj oksimoronskoj otvorenosti u zatvorenosti – zatvorenosti u otvorenosti. Iskrenost je sekundarna kategorija koja će, nakraju, ustupiti pred jednom višom što ćemo je, u nedostatku prikladnijega termina, nazvati estetskom.

Ako je Uvod u drugi život bio uvod u autofikcionalnu prozu, onda je teški biografski urez u piščev život, obilježen protjerivanjem iz Beograda i nastanjivanjem u rovinjskoj rekluziji, značio njezin pun razvitak. Počev od Kristalnih rešetki, romana koji je bez obzira na tegobnu stvarnost u sebi zadržavao momente za Kovača tipične karnevaleskne vedrine, preko sljedećeg romana, Grada u zrcalukoji je označio okret ka pastelnoj melankoliji u kojoj je vraćanje u prošlost stvar introjekcije i introvertiranosti, Istranin po izboru ispisivao je stranice koje su se sve više bavile njegovom unutarnjošću a preko nje i definiranjem vlastitog mjesta u svijetu.

Metafora ”kristala“, kao nečega što zbivanja predočena u sebi višestruko reflektira, zamjenjuje se metaforom ”zrcala“ koje ono što je jednom uhvaćeno zadržava u izvornome obliku, preokrećući ga u asimetričnosti ali ostavljajući ga jednoznačnim. Stoga je zrcalo i prigodno za predočavanje prošlosti koja je nepovratno prošla – onoga, dakle, što će generirati, sa svoje nepopravljivosti, sjetu i melankoliju.

Radikalnost Uvoda u drugi život, ublažena je polisemičnošću Kristalnih rešetaka, a u toplini mediteranskoga Grada u zrcalu, onoga mjesta koje se iz, progovorimo konkretno, iz trebinjske perspektive doimlje kao uvijek već odmaknuto, uvijek već u bijegu, kojega se može uloviti tek u zrcalnome odrazu – Dubrovnika – dakle, spremnoga za buđenje sentimenata kod onih koji ga pokušavaju uhvatiti ali koji im se uvijek već izmiče, došla je do gotovo potpunoga ugasnuća. Sjeta bez tjeskobe utisnula je svoj pečat u knjigu koja je zračila pomirenošću s vlastitom prolaznošću, ali i s prolaznošću svijeta kojega se voljelo.

Konzekventni je, i za nas recipijente, tužni vrhunac posljednjeg dijela Kovačeva opusa roman Vrijeme koje se udaljava što ga je postumno objavila zaprešićka Fraktura. Ta je knjiga u stanovitome smislu korespondentna i s Kovačevim radovima koje bih označio nefikcionalnima. Tu prije svega mislim na zbirke eseja Elita gora od rulje i Pisanje ili nostalgija. Ako bih htio zaoštriti do krajnosti (no u zaoštravanju se uvijek krije i klica pojednostavljivanja), rekao bih da je Vrijeme koje se udaljava autofikcionalni komplement dvjema esejističkim knjigama.

Ta bi se pretpostavka zasnivala na jednoj činjenici: i u romanu i u esejima pojavljuju se isti ljudi koji, u prvom, funkcioniraju kao junaci književnoga djela, a u drugima kao predmeti suptilne analize koja, ipak, povremeno odstupa od načela književnoga razmatranja i prelazi na područje memoarskoga. U tome je smislu djelo kojim se Kovačev opus zaokružuje i svojevrsna dogradnja prethodna dva romana koja s njime dijele autofikcionalnu poetiku.

Ključno pitanje koje se postavlja pred tumača jest: Što je, zapravo, Vrijeme koje se udaljava? Prvi odgovor valja potražiti u paratekstualnome elementu kojega determinira sam autor – a to je podnaslov. U njemu se veli: Roman-memoari. Promotrimo li ortografiju primijetit ćemo da je riječ o polusloženici. Time nam se veli da se dva žanra praktički stapaju u jedan, ipak ostavljajući mali međuprostor, sažet u onoj crtici, da se onaj koji govori o fikcionalnim ličnostima koji nastanjuju jedan fikcionalni svijet spaja s onim u kojem jedna javna ličnost izvješćuje o svojim susretima s drugim javnim ličnostima u prostoru koji se prepoznaje kao realan.

Nije li, onda, paratekstualno ukazivanje pokušaj zavođenja čitateljstva na krivi put? Nije li roman-memoari, u jednu riječ, oksimoronska konstrukcija? Upravo se tu usijeca žanrovska oderednica autofikcionalnosti koju sam ja nametnuo Kovačevu djelu, ona, naime, kojom sam ga svrstao u epohu postmodernizma i koji ga dovodi u neposrednu srodnost s dvojicom spisatelja o kojima sam izvještavao prije nekoliko tjedana na ovom istom mjestu: s Miljenkom Jergovićem i Ivanom Lovrenovićem (uz njih bi vjerojatno bilo nužno spomenuti i prvi autofikcionalni roman u bosankohercegovačkoj književnosti, Istoriju bolesti Tvrtka Kulenovića).

Postmodernu, ili bar onaj njezin dio koji po ratovima koji su vođeni nakon raspada Jugoslavije, (da li bi se mogla nazvati post-jugoslavenskom?) odlikuje povratak u sentimentalizam, možda čak i ”novi sentimentalizam“ koji sa dubokom sviješću o autorskoj involviranosti u tekst u drukčijem registru ponovno is-pisuje, pre-ispituje moduse što su ih, opet u dijalogu sa Svetim Augustinom, postulirale Rousseauove Ispovijesti.

U središtu se narativnoga interesa tako konstruirane proze nalaze istina i iskrenost. Put do istine može se prijeći tek s potpunom otvorenošću srca, moglo bi se pojednostavljeno prikazati rusoovsko načelo, ali ono što ga razlikuje od velikoga prethodnika jest nedostatak više kategorije koja bi obezivala na ta dva uvjeta: Bog se ne postavlja iznad čovjeka kao rukovodeća instanca, ono što dominira čovjekovim ponašanjem jest etička norma obveze prema sebi i prema drugima koja ispunjenje neće potražiti u kakvu nadnaravnome biću. Ispovijest, u jednu riječ, postaje sekularizirana te tako proturječna svojoj izvornoj nakani.

Romantizmi i realizmi devetnaestoga stoljeća abolirali su Rousseauov diskurz, u modernizmu za njega svakako nije bilo mjesta, da bi ga tek postmoderno doba vratilo, naravno promijenjenog, u središte pažnje. Ako je autobiografija zahtijevala prikazivanje vlastite osobe bez sentimentalnih iskliznuća, autofikcija napušta upravo to načelo. Ona ostaje sekularna ali i ukida apsolutnu potrebu za istinitošću, čime ipak ne umanjuje vlastitu iskrenost (a ona se, rusoovski, odražava u autoflagelaciji).

Divlje izrasline nove sentimentalnosti perverzno će se realizirati u talk-shows u kojima ljudi razgolićuju sebe dok ih slušaju drugi ljudi koji jedva čekaju priliku da to isto učine. Naravno, središnje je pitanje koga takvo što može interesirati. No ostavimo izrasline po strani i vratimo se zdravome tkivu. Vrijeme koje se udaljava u naslovu naznačuje bitnost temporalnosti u izgradnji narativne strukture.

Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.

Da bi se još više udaljio od autobiografije ovaj roman ukida jednu od njezinih središnjih kategorija – linearnost nužno uvjetovanu zapoviješću kontinuiteta. U Vremenu koje se udaljava postupak je dijametralno suprotan. Dimenzija se temporalnosti pojavljuje u svojem diskontinuiranom maniru.

Mirko nas Kovač u tekst uvodi kratkim prologom a potom slijede poglavlja iz života koja su ispresijecana zbivanjima koja su im prethodila, ili onima koja su im slijedila. Ništa tu nije pravolinijski sortirano, ništa se ne zbiva po unaprijed propisanom planu. Sve protječe onako kako je zamislio gospodar slučaj, a pripovjedačevo se pamćenje nameće kao neprikosnoveni autoritet iza kojega nema nikakve druge (političke ili ideološke) moći doli one njegove osobne savjesti, njegovog nenadmašnog jezika, otmjenoga stila i britkoga jezika.

Autoritet kojega Kovač kreira zasnovan je na unutarnjim faktorima pripovjednoga teksta ali i na znanju i bogatome iskustvu jednoga spisatelja koji je doživio mnogo toga i koji je voljan pripovijedati o onome što je doživio.

Autofikcionalni elementi upravo u takvoj konstelaciji stječu dodatnu snagu. Ispovijed nije ispovijed obična čovjeka koji narcistički ali i mazohistički izlaže svoj banalni život navodno strogome prosudbenom oku ljudi koji su mu, zapravo, jednaki. Nije to ni biografija kakve celebrity ispisana tuđom rukom koja nije sposobna unijeti trunak zračenja (ili značenja) u ispraznu priču što ju je dužna (po logici ekonomije) ispisati. Ne, Vrijeme koje se udaljava zapanjuje obiljem podataka i zapažanja u čiju vjerodostojnost ne treba (osobito) sumnjati.

Čak i kada treba (a takva je scena susreta s Tinom Ujevićem čiju fikcionalnost u Pogovoru razotkriva Filip David) sumnja može ostati tek na površini pripovjednoga teksta. Njegova unutarnja ekonomija zahtijeva od svojega voditelja-pripovjedača da na tim mjestima fantazira, da na njima stvara fikciju koja će komplementirati ono što se zove životom, a što je, ustvari, isto tako fikcija jer jednom ispripovijedana priča postaje književno djelo makoliko se onaj koji ju je sačinio težio predočiti autentičnom.

A Mirko Kovač tome ne teži. On svoju knjigu ostavlja na području lijepe književnosti i ne pretendira na to da će budući znanstvenici u njoj nalaziti građu za rekonstrukciju književnog života u Jugoslaviji i njezinim nasljednicama u periodu od preko pedeset godina – koliko je nastajao njegov zapanjujući opus.

Otuda se ova knjiga čita bez potrebe za zadržavanjem na njezinoj anegdotalnoj komponenti (koja mora postojati). Tračersko je u njoj svedeno na minimum. Kovač karakterizira svoje junakinje i junake bez želje da ih razgoliti ili razobliči. Oni/one su za njega legitimni nastanjivači pripovjednoga svijeta čiji je on domaćin i u njemu se trebaju osjećati ugodno. Zloba tu nema mjesta. Kritika svakako, pa čak i poneka ljuta opaska, poneka žaoka.

Ali pripovjedač ne osuđuje ni one koji su mu nanijeli zlo. Pokušava ih sagledati u objektivnom svjetlu u kojemu će se njihovi postupci moći interpretirati i u drukčijemu ozračju.

Poput istražitelja Kapetanovića iz Uvoda u drugi život (je li on fiktivan ili je zasnovan na realnoj osobi s kojom je Kovač stupio u – nevoljki – kontakt?) koji spisatelju zagorčava život jer mora tako raditi, jer nema drugog izlaza da pokrije razočarenje time što je otpušten iz službe pa ”istražuje“ čak i kada ne smije, jer to je zapovijest njegove naravi, tako se i rijetki negativci u Vremenu koje se udaljava kontekstualiziraju, sistematiziraju i nakraju razumijevaju. A tek kada smo nečije postupke razumjeli možemo o njima reflektirati, razmišljati o njihovoj dubini ili plitkoći.

Kako interpretirati poglavlje u kojem Kovač pripovijeda o susretu s Andrićem u Tašmajdanskom parku? Ili ono o vožnji s Danilom Kišom do Imotskoga? Je li Andrićeva izgubljenost izmišljena ili mu je mlađi kolega doista pomogao da dođe do kuće? Je li Kiš doista nije bio sposoban baciti kamen u jezero, dobaciti kamenom do jezera, zato što mu je nedostajala tehnika?

Je li rečenica: ”Tu, blizu, više se nije mogao naći kamenčić, to su opustošili oni koji su kao i Kiš uzalud pokušavali dokazati da mogu uspjeti bez ičije pomoći“ samo opisivanje činjeničnog stanja vezanog za jedan minorni događaj, ili je u njoj skrivena generalizacija kojom se pokušava nevježama približiti tajna tragedije Danila Kiša sadržana u njegovoj neprilagođenosti?

U ovim se zapisima privatno (ispovijest, autofikcija) miješa s javnim (uspomene na poznate ličnosti) stvarajući od kroničara, zapisivača, ”sjećača“, dvostruku ličnost: romanopisca i memoaristu. Te naizgled proturječne osobnosti stapaju se u jednu harmoničnu cjelinu koja istovremeno dominira romanom-memoarima ali ga i ovjerovljuje u njegovoj hibridnoj konstrukciji.

Vremenu koje se udaljava postoji jedan odjeljak koji odskače od cjeline, ali koji ne strši. I on je njezin legitimni dio, makar slijedio donekle suprotnu poetiku. Taj je dio, nažalost, ostao nedovršen. Smješten je u posljednja tri poglavlja knjige, Obiteljske nedaćeProkletstvo zavičaja i Atelje na Zvezdari, raspliće se povijest obitelje kroničarove supruge, slikarice Slobodane Matić. Riječ je o još jednoj za dvadeseto stoljeće tipičnoj priči o ubijenima, nestalima, poniženima…

Ono što upada u oči jest i element prostornosti koji se upleće u njega, kroz glagol ”udaljavati“. Pitanje je: od koga se vrijeme udaljava? Zasigurno od onoga tko ga bilježi. Paradoksalno, pak, tim se udaljavanjem ono i približuje. U svojemu stanju trajne dovršenosti ono se, u dominantnoj prospektivnosti budućnosti, čini sve daljim, ali je, prizvano savršenim pamćenjem pripovjedača i ”sjećača“, istovremeno i blisko, kako nama tako i njemu.

Pokušati rasplesti isprepletenosti što ih je kreiralo turobno dvadeseto stoljeće, ali učiniti to u mikrokozmosu obitelji, i još one koja je vlastita ili koja se poznaje jednako dobro kao vlastita, jest mogući put ka reflektiranome poimanju nepojmljivoga.

Vrijeme se Mirka Kovača nažalost udaljilo. No postoje i vremena drugih protagonista i antagonista koje treba izvući iz šutnje. U svakom slučaju, ono što kultura južnoslavenskih prostora treba u ovim, recimo to eufemistički, kompleksnim vremenima koja se nažalost ne udaljavaju nisu memoari tipa Milovana Đilasa, s njihovom nekritičnošću i narcističkom okrenutosti prema samome sebi. Naprotiv, potrebni su nam tekstovi novog sentimentalizma, intorspektivni i autorefleksivni, ponekad nemilosrdni u kritičkome samopropitivanju njihovih stvaralaca.

Potrebne su kontekstualizacije kojima će se u velike priče uvesti mali ljudi. Tvrtko Kulenović, Mirko Kovač, Ivan Lovrenović i Miljenko Jergović zacrtali su taj put. Slijepo ga slijediti zasigurno je kontraproduktivno. Pronaći vlastitu mikropoetiku unutar zadanoga (ne propisanoga!) makropoetičkog konteksta veliki je spisateljski izazov. Izazov kojim se autobiografije na području bivše Jugoslavije pozicioniraju u potpuno novome, obećavajućem kontekstu.

 

Enciklopedija života i smrti

Oslobođenje, Đorđe Krajišnik, 3.5.2014.

Kada je 2013. godine umro Mirko Kovač u intimnim pribježištima ili čak osamljenim pećinama (jer pećine jesu ono što mi danas na mikroplanu tražimo kako bi se u toj ljekovitoj tami sačuvali, konzervirali i skrili od svih pošasti koje nam se roje nad glavama) onih koji su spram ovog pisca gajili određene emocije - iako je uobičajeno da se emocije mogu imati samo spram onih koji su nam bliski i poznati, a kada su pisci u pitanju, spram njihovih djela (jer ljubiti lik pisca često može biti i neugodna stvar za one koji njegovu literaturu poštuju) - činilo se, dakle, da je otišao neko ko je, bez obzira na sve te nepremostivosti između pisca i njegovih poštovalaca, blizak i svojta. Nije to nastojanje da se patetizacijom - jer kad govorimo i pišemo o Mirku Kovaču, stvar je poštovanja spram njegovog djela i stvar mentalne higijene ne zapasti u banalno i patetično nagvaždanje - približimo ovome piscu. Kao što je to naš, neopjevani, običaj da se po smrti pisca učinimo njemu bliskim, kako bi nešto od te svjetlosti mraka što pravi krug oko njega i nas okrznulo. Pa se po novinama pišu nekrolozi, svi se sa sjetom prisjećaju drugovanja i susreta sa piscem, svi su, eto, bili njegovi saplemenici  i na istoj strani na tom mučnom putu kroz krv gubilišta i užarena vrata od utrobe, svima je pisac rekao da iznimno cijeni njihovo djelo, pa se sada preko mrtvog pisca nastoji proturiti i ušićariti ponešto za sebe živog. Nema veze što je istina nešto posve drugo. Pa nismo li davno usvojili maksimu da o mrtvima govorimo sve najbolje. A kad ih spustimo u hladnu zemlju grobnice i vječne tišine, tad možemo kako hoćemo.

Veliki pripovjedač

Ne, nije ovdje o tome riječ. Kada je Mirko Kovač od svoje "bolesti na smrt", nažalost, ne više one metafizičke i mladalačke opsesije trideset i treće godine života, otišao zauvijek, taj gubitak i prazninu na tom mjestu gdje je Kovač kao pisac, uprkos tome što su ostala njegova djela, stajao, osjetili su rijetki. Ne neki odabrani duhovni sljedbenici ovoga pisca, već oni koji su bili spremni zaplivati i zagacati u piščevim gustim, mučnim i mračnim pripovjedačkim vodama, oni koji su imali snage hvatati se ukoštac sa svim tim ranama, ponorima, razvratima, prozračnostima i pukotinama koje je njegova književnost nosila. Time se ne nastoji kazati da se Kovačevo djelo mora posmatrati kao nekakav ekskluzivitet, iako po svemu ono jeste endemsko u našoj literaturi, i kao neka posebnost koja je dostupna samo za odabrane.

Međutim, Kovač nije pisac koji je ikada slovio za intelektualnu zvijezdu, onaj pred kime su ničice padali i kome su se divili, to njemu niti je trebalo, niti bi, čini se, ovaj pisac to ikada i prihvatio (Pa i ako je u svojim poznijim godinama Kovač možda djelimično i pristajao na tu ulogu "najvećeg živućeg", on ipak nije nikada izgubio osjećaj za mjeru u svemu tome). Sa svojom književnošću, Mirko Kovač se kretao predjelima gdje baš ne zalaze oni koji nemaju želudac za neprestana, vertigonalna, putovanja kroz oniričke i košmarne slike jedne jurodive stvarnosti. Kovač nije pitak, on se ne može čitati lako i u letu, ili se bar nije mogao tako čitati, niti se može banalizirati, nezgrapno citirati i mrcvariti frazeologijom. Kovačevo djelo, kako njegovi "puni tmine" mladalački rukopisi, tako i oni "iz blagog života" - kada pisac pred provalom tmine devedesetih godina dvadesetog vijeka, shvata da su svi oni demoni i sva ona monstruozna i utvarna proviđenja iz njegove literature, iz njegovih slutnji, postala zaista vidljiva i otjelotvorena – nikada nisu bili literatura za kojom se posezalo s lakoćom. Već je to bila i ostala književnost u koju se mora ponirati dugo, s izoštrenim osjetilima i čitalačkim konvulzijama.

Pa iako se, ipak, kako je to veoma razložno i tačno u svom eseju o Kovaču detektovao Mirnes Sokolović, u jednom trenutku i sam pisac odlučio na svojstven način "ublažiti" svoje ranije romane i knjige pripovjedaka, često izbacujući one dijelove koji su mu se činili prenaglašeni i koji su, prema njegovom sudu, gušili umjetničke domete njegove proze, to ni tada nije postala literatura lako prohodna. Dakle, bez obzira na to, Kovačevo djelo je i dalje ostalo, za sve one koji se usude za njim posegnuti, jedno neizvjesno putovanje puno porođajnih muka, ali toliko majstorski izvedeno da ste sa njim, za Anđulom, spremni sići u pakao sami.

Ako postoji knjiga koja je kvintesencija cjelokupnog književnog života jednog pisca, onda je za Mirka Kovača to njegova posljednja knjiga "Vrijeme koje se udaljava". Ona se može - jer pisac nije uspio uobličiti je kako je konačno bila zamišljena u njegovoj radionici (nedostaje nekoliko poglavlja za koje je imao spremne okvire) - doživjeti i kao nedovršena. Ali, nije li i Kafkin "Zamak" ostao "nedovršen", pa je i pored toga neporecivo remek-djelo? Zapravo, ta "nedovršenost" jeste ono što je u knjizi "Vrijeme koje se udaljava" izrazito epifanijsko. Neke knjige magijom koju nose jednostavno ne mogu biti završene, ne mogu biti ispisane. Stoga ono što u njima ostane kao posljednja rečenica "nedovršenog" rukopisa, ostaje kao konopac koji visi na razmeđu dva svijeta, kao kanal komunikacije, kojim pisac ostaje u "razgovoru" sa onima koji ga čitaju.

Kako je Kovač na uvodnim stranicama ove knjige - koju je sudeći prema njenom sadržaju predano i kako sam u prologu navodi, testamentarno, godinama gradio - označio, riječ je o romanu-memoarima. Od samoga njenog početka jasno je za svakoga ko je Mirka Kovača čitao da je ono što ona donosi sabiranje i svođenje bilansa jedne intelektualne i životne priče. Možda bi grubo bilo reći da se Kovač u "Vremenu koje se udaljava" oprašta od života, zar je to uopšte moguće svjesno raditi dok ne kucne odsudno zvono, ali nedvojbeno je da ovaj veliki pisac, možda i, kako kaže Filip David, posljednji veliki pisac našeg jezika, svojom "testamentarnom knjigom" nastoji iz svog života počistiti sve one neraščišćene čestice i zaostatke prošlog života, koje su ga mučile i radovale. Pa to jeste, kroz cijelu knjigu, jedno veliko spremanje. Uz to, Kovač nastoji od propadanja i iščeznuća spasiti jedan davno potonuli svijet, jednu generaciju koju je svojim mrzilačkim čizmama pregazio svenadirući mrak raspada i kasapljenja jedne Zemlje. Jasno je, sve to se odnosi više na onaj memoarski dio ove knjige i u tom pogledu se ona može smatrati "posljednjom bilancom" ovoga pisca (kojoj su prethodile knjige "Elita gora od rulje" i "Pisanje ili nostalgija"). Ali, Kovač je veliki pripovjedač, koji ne pravi nagle i nepromišljene poteze. Sve je ovdje sa distancom i mudrošću odvagano, uvršteno i ispričano. I "Vrijeme koje se udaljava" zato jeste veličanstven rukopis, u kojem su doslovce provedena sva ona poetička načela iz proze Mirka Kovača, od njegovih početaka do ove knjige. Tako ona može biti posmatrana i kao knjiga-enciklopedija, u kojoj je sabrano sve ono što je ovaj pisac ikada napisao, ali i svi oni ljudi i ljudi-priviđenja koji su kroz njegov život prolazili.

Kovač nas od početka u svoje pripovijedanje uvodi neprestanim sumnjama i nelagodama zbog toga što piše memoarističku prozu, kao da se brani sam od sebe i svojih sjećanja. On se čak i pomalo gnuša toga. Uvijek mu je bilo dosadno čitati naklapanja ostarjelih pisaca o prošlom životu i nastojaće čitaoca ne umarati na taj način, kaže. I upravo igranjem sa autoironijom i sa velikim književnim poštenjem, Mirko Kovač ni jednog trenutka, tokom cijele knjige "Vrijeme koje se udaljava", ne propušta ni jednu priliku da sebe "kazni" zbog neke zablude iz prošlosti. Vješto se samoironizira i kudi, i nema tu ništa od one pohotne staračke sujete kada se slike iz života nastoje uljepšati i popraviti. Iako ispisuje povijest jednog razdoblja, sa galerijom likova utemeljenih u stvarnosti (koji sežu od Tina Ujevića, preko Leonida Šejke, Miloša Crnjanskog, Milovana Đilasa, Ive Andrića...), koja ima i svoje emotivne i sentimentalne sekvence, Kovač ne pada u zamku da bude onaj koji zarad svog mira prešućuje faktografiju (To se bar Kovaču nikada nije desilo!). On ne štedi ni sebe, ni svoje bližnje, ni svoje prijatelje, ni svoje neprijatelje. Pa iako se ponekad desi da Kovač svojom knjigom sklizne, ljudski je dakako, u emotivno malo razdraženije stanje, on već na narednoj stranici ne zaboravlja da vehementno prokaže to kao posrnuće. A to jeste odraz majstorstva, odraz mjere i ogromne intelektualne samosvijesti i permanentne sumnje, prije svega u sebe samog.

Veličanstvene minijature

Osnovno je pitanje ove knjige, ili se bar tako čini, šta je zapravo u njoj roman, a šta su memoari. Da nema stvarnih istorijskih likova, Kovačevih prijatelja, poznanika, ljubavnica i onih koje je tokom svog života susretao i s kojima je provodio vrijeme, ne bismo se ni trenutka libili da li je ovo čista romaneskna proza ili ne. Ali, bez obzira na to, bez obzira na taj ambigvitet postavljen u samom podnaslovu ove knjige, u knjizi "Vrijeme koje se udaljava" je nemoguće i u krajnoj liniji nepotrebno povlačiti tu diferenciju. Jednostavno, Kovačevo pripovijedanje je takvo da niste ni svjesni kad vas on iz memoarskog prisjećanja na epizode iz ranih šezdesetih, sedamdesetih i kasnijih godina dvadesetog vijeka, magijom uvuče u čistu književnost (A kao da sve što piše, nije čista književnost!). Potreban je samo trenutak "neopreza" i već ste zakoračili tamo gdje ne znate šta je zaista fikcija, a šta sjećanja ili bar to da pretenduju (Piščevoj memoriji moramo vjerovati.). Kao da je to, uostalom, i važno razlikovati! One se tako moćno i vješto maskiraju, preklapaju i upliću jedna u drugu da tvore cjelinu iz koje isijava kovač(evs)ki majstorluk u punom značenju te riječi kao metafore za književno stvaranje Mirka Kovača. Samo je dovoljno prisjetiti se epizode u kojoj pisac ispisujući svoje gimnazijsko razdoblje, mučno polaganje ispita i borbu sa birokratizovanim sistemom, govori o direktoru gimnazije koju je pohađao Petrašinu Nikitoviću. Kovač ga memoarski tako precizno karakterizira - karakterizacija svih likova koji se pojavljuju u ovom romanu-memoarima je u književnosti južnoslovenskih prostora magija jedino Kovaču svojstvena - i samo u jednom treptaju, kada se Nikitović u zanosu, da bi učeniku saopštio nešto, uhvati za kraj stola za kojim sjede, zaiskri Nikitović kao savršeno izgrađen književni lik. Vi to jednostavno, ako literaturu ćutite, morate vidjeti. To jednostavno zabljesne i zaslijepi kao oštrica noža pod sunčevom svjetlošću. Taj mali, ali savršen rez, i mnogo takvih do arabeski dovedenih malih rezova tvore veličanstvene minijature od kojih je sastavljena knjiga "Vrijeme koje se udaljava".

U ovoj knjizi Mirka Kovača ima mnogo briljantnih momenata koji svojom atmosferom neodoljivo podsjećaju na Kovačevu prozu iz razdoblja "Nebeskih zaručnika". Pisac se od stvarnosti neprestano brani dokumentaristikom i fantastikom. I koliko god izgledalo sugestivno to njegovo neprestano "kopanje" po požutjelim listovima iz fascikli u koje je godinama pohranjivao svoje zapise, mi na nivou prosedea uočavamo da je to igra sa čitaocem, njegovo zavođenje i zametanje u smetovima književnosti. Što je Kovač u svim svojim prozama razvio do krajnjih granica mogućeg. Slike su takođe veoma važan segment ove knjige. Kovač slikama, zapravo glosirajući iz njih, ispisuje neke od najboljih momenata u našoj književnosti. Posebno su to one epizode koje se odnose na piščeva oca. A potom, i to je ono što nas upućuje na "Nebeske zaručnike", mi se u ovoj knjizi Mirka Kovača susrećemo često sa onim pukotinama kroz koje odjednom u svijet ispadne i jednako tako iz njega iščezne neki "sin razmetni", neka utvara za koju ni pisac sam nema objašnjenja otkud je došao. Da bi ga to potom u nekom neobjašnjivom spletu okolnosti snažno pogodilo kao objava. Sve je tu u svojstvu slučaja, tog, kako Kovač kaže, najvećeg prijatelja pripovjedača. Mnogo je takvih epizoda u ovoj knjizi koje jasno svjedoče da su za istinske meštre sva čudesa dostupna i sa njima u dosluhu. Pa je pitanje da li bi u knjigu "Vrijeme koje se udaljava" i Fehko Jančić imao na njenim marginama šta umetnuti kako bi je "popravio".

Mirko Kovač, to sa sigurnošću možemo reći, pisac je kojeg ćemo tek čitati. Jer će se na Kovačevoj književnosti zrcaliti dometi naše litera(tu)rne budućnosti. Ako nje bude, a moralo bi je biti, onda će djelo Mirka Kovača biti naš Olimp i prozor kroz koji ćemo na književnost gledati. Ali u tim pogledima – to bi pogubno bilo - Kovačevo djelo ne smije postati još jedan materijal za epigonsku reciklažu. Ona je jednako po književnost maligna, kao i prešućivanje ovog pisca koje je bilo prisutno dobrim dijelom u našoj kulturi. "Vrijeme koje se udaljava", na kraju, veličanstveno je ostvarenje i posljednji rukopis na polici jedne autorske, borhesovski shvaćene, vječne biblioteke, kojom se zaokružuje i opkružuje jedna neponovljiva spisateljska imaginacija.

 

Nacionalizmu se priklanjaju impotentni pisci

Književna reč (1972.) - ponovno objavljeno na e-novine.com (24.4.2014.), Isak Crnogorski

Prelistavajući stare časopise, naš saradnik je pronašao intervju u Književnoj reči iz 1972. godine, u kojem Mirko Kovač potvrđuje svoje staro opscenističko lice, izražavajući svoj prezir prema humanim piscima, popravljačima svijeta, koji se bore protiv mračnih sida. Kovač, također, iskazuje svoj stari credo, prisutan i u njegovim prvim knjigama, prema kojem je sve nenormalno, u istim mah, pomalo i normalno. Kovač, međutim, ovdje podjednako destruira i koncept angažmana i sablast nacionalizma, tvrdeći za sebe, u nadrealističkom duhu, da nije književnik. Ostajući nimalo blag i prema pojmu ljubavi i braka, kao i drugim lijepim uzusima građanskog života, ludičan, zajebantski raspoložen, uvijek spreman da šokira psovkom i cinizmom, ovog puta nihilistički raspoložen, u ovom intervju Kovač otkriva svoje tamno zaboravljeno lice, da se malo sablazne svi brižni docenti i korektni profesori koji od njega danas grade svetog pisca, kao nekog literarnog uškopljenika, našeg uzoritog interkulturnog i angažovaničkog kanona.

1. Gospodine Kovač, vi ste književnik. Pisci vole kazati da su imali čudnovat život, vole pričati o tome. Ima li šta svetlo u Vašoj biografiji? Ima li, odgovorite mi, u Vašem životopisu onog mraka i rasula o kome govore Vaša dela i u kojem žive Vaši junaci?

M. Kovač: Književnici obično zloupotrebljavaju svoju biografiju. Prvo: zato što u knjigama vole govoriti o svemu drugom sem o sebi i drugo: što svoju biografiju ili ulepšavaju ili koriste za neka društvena priznanja. Budući da ja sebe ne smatram književnikom i da ne želim nikakav položaj u toj hijerarhiji u koju se književnici često uguravaju, meni moja biografija ostaje kao dobar povod da ispisujem svoje „literarne paranoje". Jer literatura je za mene jedna velika zajebancija. Užasavam se književnika koji bilo šta žele pokazati svojim knjigama, koji, kasnije, brbljaju o tome šta su hteli reći. Moja biografija je jedna neprekidna mora i u njoj zaista nema nijednog svetlog trenutka. Ja se s vama ne slažem da u mojoj literaturi ima mraka ili rasula. Sve zavisi od toga jeste li razgraničili pojmove mraka i svetla, rasula i reda. Meni je sve jednako i to je moj jedini odnos prema književnosti i prema svetu. Ja ne pripadam nijednoj stranci, mene ne iznenađuje baš ništa, ja se ničemu ne divim, ja ne znam za reč Čudo. Meni je sve nenormalno i u isti mah normalno. Strašni su književnici koji se bore protiv nekih mračnih sila. Strašni su književnici koji humanost postavljaju kao neki viši cilj. Sve je to smišljen posao, jedna diletantska režija. To je ona savršena laž na koju se mi navikavamo.

2. No! No, gospodine! A da li Vam se čini da je pisac (na primer —- Vi) duhovno razvratan čovek? Nije li piščeva droga jedna vrsta španskih muva? Znate, onih pravih španskih muva o kojima govori Markiz de Sad...

M. Kovač: Pravi književnik ne može biti pouzdan čovek. Taj duhovni razvrat o kome vi govorite je piščeva najlepša osobina koja ga krasi. Ta španska muva o kojoj govori Markiz de Sad jeste to prokleto zrno talenta, muva po kojoj je pisca moguće prepoznati. Ako pisac nije đubre, onda sva njegova književnost smišljena samo zato da napravi uspeh. Pisac mora shvatiti da je on nesretno biće, ali se protiv toga ne sme opirati. Prokletstvo, o kome književnici rado govore, je najlepši dar kojim ga je Priroda darovala. Svaki prokleti pisac neka zahvali bogu što je proklet.

3. Vi, dakle, niste kamikaza koji neprestano trubi da ga društvo u nečemu sputava, da je u sukobu s njim. Vi, dakle, ne onanirate ovako kako to čine neki uvaženi i ugroženi književnici skloni krokodilskim suzama o jugoslovenskoj literaturi itd?

M. Kovač: Nema društva koje može pisca sputati, jer sloboda je tvoj vlastiti izbor. Pisci su takođe izmislili tu temu sukoba: književnik — društvo. Često čujem: pisac mora biti u opoziciji! To je stupica u koju se glupi književnici hvataju. Pisac može biti u sukobu samo sa svojim spolom!

4. U jednoj od Vaših potonjih novela, „Životopisu Malvine Trifković", ne odstupate od onih načela koja su gesla i Vašeg shvatanja života i proze. Tu je problem braka, problem onog što budale krste razvratom. Šta je, zapravo, brak?

M. Kovač: Brak je kriza seksualnog odnosa, to je neprirodna veza između muškarca i žene. Ja sam u svojoj knjizi Životopis Malvine Trifković, pokazao kako se brak zasniva na mržnji. Međutim, za književnike je moguć brak samo s kurvama!

5. Ima li nečeg seksualnog u braku književnika s nacionalizmom? Kakva je to pervezija, gospodine?

M. Kovač: Nacionalizam je slobodni seksualni izbor. Čudno da su mu se priklonili impotentni književnici! Nacionalizam je oblik kolektivnih pokreta — ni bolji ni gori. Ali, vidite, u taj brak s nacionalizmom, kako vi kažete, stupili su samo književnici koji su svoju misiju ozbiljno shvatili. Što ja nisam nacionalista? Iz prostog razloga što ja ne pokazujem nikakvu volju da uredim ili menjam svet. Ja samome sebi zadajem toliko nevolje da po tome već postajem važan. Inače, ta veza književnika s nacionalizmom dokaz je samo kolika su književnici govna.

6. Vaše shvatanje je blisko govorima Ljubiše Jocića. Kada smo kod njega, koji je inače poznat kao slobodan čovek, koliko ste Vi slobodni? Gde su granice slobode? Ima li ih?

M. Kovač: Ljubiša Jocić je moj istinski uzor. Književnik treba da izgleda upravo tako. On ima izuzetan šarm, krasnu seksualnu maštu, međutim ima i on nedostataka: uzbuđuje se, ponekad je patetičan, ima svest o tome da je književnik i vrlo poštuje nobl. Međutim, vi grešite da je Ljubiša Jocić slobodan čovek. On je samo privid slobode. Nije slobodan onaj čovek koji bi se sutra zatrčao u bilo kakva kolektivna sranja. Slobodan je samo usamljen čovek, čovek koji sve mrzi. Ne postoji sloboda s granicama, Sloboda postoji, samo kao vlastito opredeljenje. Sloboda je stvar pojedinca a ne društva. Šarden kaže: „Apsolutna je dužnost pojedinca da radi na svome poosobljavanju."

7. Pisali ste o mržnji. Jedna prostitutka, u anketi časopisa „Delo", na pitanje šta je mržnja, odgovara da je mržnja jedino što ona ume. Šta Vi mislite o mržnji?

M. Kovač: Za razliku od književnika, prostitutke govore ono što misle. Mržnja je jedina prava kreacija. Čovek je i stvoren da mrzi. Mrzeti Stvoritelja, mrzeti Oca je sasvim prirodno. Moja mržnja se sastoji u nepodnošenju. Mrzim čitav taj kretenski svet kroz koji hodam kao mesečar. Jedina je moja prednost u tome da moja mržnja ne smeta nikome i da neće nikad imati tragičnih posledica. Voleti druge je hrišćanska glupost koja je dovela do verskih ratova i strašne mržnje. Mržnja se mora negovati kao lepa osobina svojstvena dobrim ljudima!

8. A gde su, onda, granice između stvaranja i uništavanja, ukoliko ih ima, naravno?

M. Kovač: Sudbina stvaranja i uništavanja se prožima. Ono proističe jedno iz drugog. To su dosta granični pojmovi kao rođenje i smrt. Moja lična sklonost je ka uništavanju, ali nemam ništa protiv onih kojima je blisko stvaranje.

9. Ima li ljubavi? Je li ljubav samo jedan od pojavnih oblika mržnje? Ima li išta što Vi volite?

M. Kovač: Naravno da ima, i to iste one stvari koje mrzim. Ja ne podnosim ljude koji su isključivi, koji od početka do kraja života mrze spanać ili muziku Čajkovskog ili neko godišnje doba itd. Ja volim na primer mnoge knjige, ali ta moja ljubav nije trajna. Tako se desilo s Foknerom. Voleo sam njegove knjige, a sada ih ne podnosim! Ljubav postoji i to je velika stvar! Mržnja postoji i to je velika stvar!

10. Čije knjige sada volite? Šta ste dobro čitali poslednjih dana?

M. Kovač: Ja čitam samo u dokolici, onda kada zaista nemam šta da radim. Mada, svoje slobodno vreme, najradije provodim u kafančinama. Taj čitav svoj intelektualan život shvatio sam kao teško zafrkavanje. Moje jedino istinsko uživanje je kad u kafani ili bilo gde zajebem nekoga, kad je moja dosetka brža. Humor je uslov za normalnost. No, kada nešto čitam, to je moja strašna kriza. Ja te nastupe smatram svojom bolešću. Čitanje je oblik mazohizma, tako da ponekad može i da godi. Taj moj mazohizam očitovao se dok sam čitao knjigu Crnjanskoga „Roman o Londonu". Razočaralo me je to kad se jedan tako veliki pisac čudi, kada ne shvata da je sve isto, sve jednako! On je začuđen činjenicom da u Londonu ima pedera.

11. A „Nišči" Vidosava Stevanovića?

M. Kovač: Vidosav je moj prijatelj. Glupo je da čitam njegovu knjigu kad mi je sam rekao da je dobra. Ja mu verujem, on mi deluje kao iskren mladić. U poslednje vreme viđam ga svako veče mrtvog pjanog. Sjajan momak i sjajan pisac!

12. A poezija i filozofija? Povucite paralelu između B. Petrovića i M. Glavurtića?

M. Kovač: Brana Petrović je za razliku od Mira Glavurtića i pesnik i filozof. Glavurtić je samo filozof. S Branom Petrovićem sam proveo gotovo mesec dana u bolnici. Mada sam bio na samrti, to mi je najlepši period u Beogradu. Otkrio sam jednu njegovu fenomenalnu osobinu: njemu bi bilo žao da sam odapeo! Tu sam shvatio da on u sebi sjedinjuje pesnika i filozofa. On poseduje gađenje i divljenje. Gadio se proleća koje smo pratili kroz bolnički prozor. Glavurtić je, međutim, samo siromašni filozof.

13. Kakav Vas glas bije? Šta danas govoriti o književnicima? Šta se govori? Da li, onda, postoje književnici ili je to fama?

M. Kovač: Dali lepo kaže: neka se o meni govori pa makar i dobro. Čoveka bije onaj glas koji on traži. Književnici su ljudi bez stanovite mere. Danas je u Francuskoj svaki policajac pametniji od Sartra. Književnici su mi mrski upravo zato što bi hteli da postoje, da imaju vlast. Mrsko mi je što se petljaju u sve. Ima književnika koji su se opirali svim onim glupostima koje su im nametali drugi. Ja volim pisce-mučenike, pisce-idiote, pisce-bolesnike. Volim recimo Žana Ženea, Arabla, Markiz de Sada, volim pisce kao što je Miler ili Dostojevski. Oni su bili istinski nadmoćni — nadmoćni samim tim što to nisu želeli da budu. Volim pisce koji preziru angažovane pisce. Dakle, famu o književnicima treba razbiti. Jednom za svagda objaviti da to nisu pametne glave, nikakve vođe. Književnici su kreteni koji se igraju svog postojanja. Treba biti. protiv književnika-glavešina, književnika-diplomata, književnika-mudraca. Treba poštovati književnike glupake, književnike-pedere, književnike bez društvenog ugleda i položaja. Onda će tek sve biti u redu. Protiv književnih delelegacija, protiv književnih kongresa, protiv književnika s ordenjem. Za književne osamljenike, za književnike ponosne na svoje prokletstvo.

14. Très bien! Kažite nešto konkretno!

M. Kovač: Muda, dragi moj. Muda!

15. Pomenuli ste Arabala. U svom slavnom „Razgovoru sa samim sobom" ovaj genije destrukcije veli da mu "megalomanija pomaže da izdrži užas koji njegovo telo udiše". Da li se Vi, na primer kad pišete, osećate megalomanski, ili naprotiv?

M. Kovač: Arabal kaže: „Pišući mogu plakati, smejati se, onanisati i prolaziti kroz određene avanture koje mi ne bi bile dostupne u životu." Pišući ja postižem to da razbijene slike detinjstva povežem u jednu celinu. Dok pišem stalno se osećam krivim što to činim. Ta krivnja me goni u sve veći greh. Pisanje, zatim, shvatam kao ruganje. To je vrsta svetogrđa.

16. O Vašim knjigama nismo govorili. Mislim - s pravom! Recite mi, ipak šta Vi kao romansijer tražite na filmu. Na kakvim to projektima radite?

M. Kovač: Ja na filmu ne radim kao romansijer. Volim film zbog erotike i pornografije. U filmu je moguće smišljati lepe seksualne scene. U stvari na filmu je moguće sve, čak i ono što je moguće u životu. Film je za mene avantura, pa bilo da smišljam scenarij, da ga sam radim ili da ga gledam. Međutim, ima filmova koje ne volim: to su filmovi strave i užasa, vesterni, crtani filmovi i italijanjski filmovi. Jeste li hteli takav odgovor?

17. Naravno da nisam! No, recite mi, gospodine, nešto o romanu na kome radite, o „Likvidaciji". O tome sam poprilično slušao od Vas ranije.

M. Kovač: To je tačno da ste slušali od mene, međutim sada sam promenio naslov u definitivni, a to je, kako se sećam, bio samo radni. Roman će se zvati "Vrata od utrobe". Posvećen je majci. Moto mu je iz knjige o Jovu: „Što mi nije zatvorila vrata od utrobe i nije sakrila muku od mojih očiju." To je ideja knjige. Pokušaću „izazvati" u sebi sav onaj smrad koji sam udahnuo kao dete, onih posleratnih godina. U knjigu ću metnuti sve čega se setim. I mnogo ću raditi na stilu. Stil me sve više okupira kao perverzija.

18. Radite li, međutim, nešto ozbiljno?

M. Kovač: Ne.

19. Gospodine Kovač, vi dakle, niste književnik. No, recite mi, prijatelju, ima li išta smisla?

M. Kovač: Dragi moj prijatelju, gospodine Crnogorski, verujte mi da nema. To pitanje niste Vi prvi postavili, niti sam ja prvi na njega dao odgovor. Mi ništa nismo otkrili, niti smo išta saznali. Od izlaska iz utrobe nalazimo se u neprekidnom padu. Kako god obrneš, najebali smo. Nema spasa ni u filozofiji, ni u literaturi, ni u ludilu, ni u seksu. Najodvratnije mi je kad neko kaže: spas je u malim stvarima! No, čemu spas. Svršimo ovaj razgovor rečenicom iz moje knjige „Rane Luke Meštrovića": RADUJMO SE GROBLJU!

 

Posljednji pisac nestale Jugoslavije

booksa.hr, F.B., 7.5.2014.

Vrijeme koje se udaljava priređeno je za tisak i objavljeno po posljednjoj verziji koju je Mirko Kovač 6. srpnja 2013. snimio na memory stick. Na svojoj testamentnoj knjizi (sam Kovač obilježio je Vrijeme, kako navodi Filip David u pogovoru, kao svoju testamentnu knjigu) radio je dugo i s velikim zadovoljstvom.

Vrijeme je nastajalo godinama. Na neki način Kovač je svoju posljednju knjigu pripremao cijeli život. Ispunjavajući bilježnice i rokovnike zapisima, fragmentima, skicama, rijetko ih kad obilježavajući datumima, početkom devedesetih Kovač se vraća kroz vrijeme, prelistava davno nastale bilješke, dešifrira ih i unosi ponešto od te građe u računalo. Već u podnaslovu, 'roman-memoari', naznačeno je da autor, kao uostalom i mnogo puta prije toga, neće robovati pravilima bilo kojeg žanra.

Svatko tko piše, kaže Kovač, dobro zna da se nijedan život ne može u cijelosti opisati, jer književnost usvaja samo ono što joj odgovara, a ostalo vraća životu iz koga uzima.

Vrijeme koje se udaljava knjiga je pisana s osjećajem slobode i rezultat je, bez trunke pretjerivanja, impresivan. Rukopis bi u svom završnom obliku sadržavao još nekoliko poglavlja, ali to ni najmanje ne smeta. Neka od tih poglavlja, primjerice, bavila bi se Kovačevim traumatičnim i bolnim odlaskom iz Beograda početkom devedesetih, putovanjem do Istre i Rovinja – grada kojega je odabrao i prihvatio kao svoj novi dom - no dobar dio tog putovanja ionako pronalazimo u Knjizi pisama 1992. – 1995., između Filipa Davida i Mirka Kovača. U posljednjem poglavlju, 'Inferno', našle bi se sudbine Kovačevih i Bobinih prijatelja i znanaca koji su prošli kroz njihov dom u Rovinju.

Vratimo se onom što je napisano. U 43 poglavlja, na nešto više od 600 stranica kroz koje se, usput budi rečeno, prolazi bez zadrške i s lakoćom kojom je, takav je dojam, knjiga i nastajala, pronalazimo mnoštvo likova i sudbina koje su nevidljivim nitima povezane sa životnom pričom Mirka Kovača. 

Između fikcije i stvarnosti, u vremenu koje se neumitno udaljava i zemlji koje više nema, promiču znani i neznani: od Tina Ujevića zbog kojega Kovač kreće na daleki put u Zagreb, Crnjanskog koji se nakon godina izgnanstva vraća u domovinu, Daviča, Miljkovića, Andrića, Kiša, Pekića i Davida, pa sve do slikara Leonida Šejke, filmaša Lordana Zafranovića Krste Papića, oficira, udbaša, liječnika, učitelja, školskih prijatelja, ljubavnica, dunavskih alasa i mnogih drugih nevjerojatnih likova.

Beograd, bez sumnje, zauzima najznačajnije mjesto u životu Mirka Kovača. Grad je to u kojem je živio dugi niz godina, grad kojemu se vraćao, stekao najbolje prijatelje, objavio prve knjige, doživio velike ljubavi, ali i hajke, poniženja, nepravde i izdaje. Tim više rastanak s Beogradom teško mu je pao, a taj rastanak dao se naslutiti i prije nego što će se on i formalno dogoditi. 

Kroz Vrijeme koje se udaljava prelamaju se sve Kovačeve knjige: od Gubilišta Malvine do Uvoda u drugi životKristalnih rešetki Grada u Zrcalu, ali i svih onih između. Kao u knjizi Pisanje ili nostalgija, i u Vremenu pronalazimo brojne epizode s drugim književnicima. Na primjer susret s Ivom Andrićem u parku ili nekoliko susreta s Milošom Crnjanskim, pa priču o putovanju s Kišom do Imotskog i druge.

Vrijeme koje se udaljava na dostojan način zaokružuje književni opus Mirka Kovača i možda je najbolje završiti riječima njegova prijatelja Filipa Davida koji kaže:

"Mirko Kovač, poslednji veliki pisac, velike potonule, nestale Jugoslavije, daruje nam, evo, svoje poslednje napisane stranice, svoj književni testament. Otvara prozor u prošlost na svoj jedinstven, očaravajući način. Zahvaljujući Mirku Kovaču vreme koje se udaljava postalo je vreme koje nije izgubljeno u maglama i tami prošlosti, postalo je vreme koje nam je blisko, vreme koje se vraća."

Preporuka nulte kategorije!

 

Roman-memoari: poslednja priča Mirka Kovača

Esquire, Mića Vujičić

Posle rednog broja poglavlja, Mirko Kovač je ispisivao tačkice i upitnike – šifre kojima je označavao dokle je stigao s doterivanjem rukopisa svojih sjajnih i nedovršenih roman-memoara pod naslovom Vrijeme koje se udaljava.

"Tašku bi stavio pokraj sebe, na sigurno; često je rukom provjeravao je li još tu gdje ju je metnuo, strahujem za svoje stvari, rekao je okrenut prema meni, znaju ispariti, a među njima su i neki moji unutarnji organi, jer svaki je čovjek rastavljen kao stari sat, mi smo iz dijelova, mladiću."

Mirko Kovač

Ne sećam se više kojom prilikom, možda u nekom pismu ili razgovoru za novine, Mirko Kovač je rekao kako bi bilo dobro da pisac kraj sebe ima nekoga ko će mu u jednom trenutku uzeti iz ruku rukopis na kome radi. Vrijeme koje se udaljava oteto je na najgrublji način, bez čekanja da se napiše poslednje poglavlje: roman-memoari, kako ih je opisao u podnaslovu, ostali su nedovršeni. Svaki pisac mora imati jednu nezavršenu knjigu, kaže ranije jedan njegov junak, "rukopis na kojemu će stalno radit i isravljati ga, jer pisanje je intima, bludni čin".

Poslednju knjigu Mirka Kovača pročitao sam pre nego što je objavljena. U elektronskom pismu bila su četrdeset četiri poglavlja, svako snimljeno kao poseban dokument u vordu, sa rednim brojem i naslovom ispisanim velikim slovima. Bila je to prva knjiga koju sam pročitao na kindlu. Nežno sam prelazio prstima preko ekrana, poput njenog pisca, nekada trgovca antikvitetima, koji miluje meki mebl-štof, beržeru, proučava tapacirung. Posle rednog broja glave, a pre naslova, ostavljao je šifre sastavljene od tačaka i upitnika.

"Mirko Kovač, što se vidi u svim njegovim knjigama, bio je veliki perfekcionist, majstor stila", kaže za Esquire Seid Serdarević, urednik zaprešićke Frakture. "Uvijek je pomno birao riječi, te trijebio svoje tekstove od svega suvišnoga. Svako poglavlje iščitavao je na desetke puta i više puta dorađivao, nikada nije puštao u tisak prvu verzija pojedinog poglavlja, već je filigranski precizno brusio rečenice. Svako poglavlje ima barem dvije oznake kojima je označivao koliko je puta dotjerivao pojedino poglavlje, a većina ih nosi četiri i više. Vrijeme koje se udaljava za tisak je priređeno prema posljednjoj verziji koju je Kovač snimio na memory stick šestoga srpnja", opisuje urednik ugledne izdavačke kuće koja objavljuje piščeva sabrana dela.

Roman je po definiciji velika prozna fikcionalna književna vrsta, a memoari pripovedno delo u kome se izlažu uspomene autora. Kako onda "roman-memoari"? Podvukao sam jednu rečenicu iz starog pisma Mirka Kovača: "Odlično je koristiti stvarna imena." Vrijeme koje se udaljava savršen je spoj stvarnosti i fikcije. Majstorski izvedeno preplitanje koje omamljuje čitaoca, ne ostavljajući mu vremena da se zapita šta se zapravo dogodilo... Jedino je smrt tačka prekida u takvoj igri, mesto na kome se na kratko zaustavljamo. Kada pisac u jednom manastiru slučajno ugleda prizor devojke na odru. Kada ode na sahranu tragično preminulog pesnika. Kada čuje da je njegov prijatelj izvršio samoubistvo. Tad i sam zastaje, pitajući se da li je sve plod mašte ili je stvarno tako bilo. Prizor su tako realni da se muči i dvoumi.

Iz sveske sa "raznobojnim listovima i tvrdim koricama prevučenim nježno-plavičastim baršunom", raznih beležnica, adresara ili notesa, izdvojio je zapise nastale u dugom razdoblju, nešto poput crteža koje je slikar Leonid Šejka ("volio kavane blizu groblja") ostavljao na praznim kutijama cigareta. Pre dvadesetak godina počeo je da lista skice, da ih proširuje, stilski sređuje, čak je beleške i naslovio Strogo poverljivo – skice za roman ili memoare. Nekoliko puta zarekao se da neće zidati kuću memoara, ali su se fragmenti istorije pretvorili u roman intime. "Unatoč tomu što u njoj ima memoaristike, bavi se vremenom i sudbinama, znanim i neznanim osobama, javnim i povijesnim ličnostima, to je na koncu samo jedna intimna pripovijest, s autobiografskim elementima i obiljem doživljaja", zapisuje, napominjući kako će sve kutije, ladice i fascikle očistiti kao što čisti prošlost.

Dobro je kad su likovi čudni, neobični, kad neki misterij stoji iza njih – zabeležio je u jednom od pisama koje sam kasnije odštampao i povezao vrpcom. Misterija je jedna od njegovih ključnih reči, jer su skoro svi junaci roman-memoara zagonetni i nevoravatni, bili udbaši, psihijatri, članovi porodice, profesori, pisci, slikari, glumci ili probisveti, stanovnici zamračenih stanova u kojima je vreme stalo. Poput starog profesora, čiji studenti polažu ispite sedeći kraj njegove postelje, i koji posle niza razgovora moli Kovača da legne na njega. "Želim osjetiti težinu zemlje koja će me uskoro prekriti. Molim te, navali se svom težinom. Prignječi me. Neka sve bude kao u grobu."

"Razgovarajući o tome što bi Vrijeme koje se udaljava trebalo biti, Mirko Kovač je govorio da tim romanom želi zaokružiti razdoblje raspada, razdoblje u kojem su se mnoge ljudske sudbine, na ovaj ili onaj način, ispreplele s njegovim i Bobinim životom", kaže Seid Serdarević, urednik Frakture. "Sudeći po tim razgovorima, a još više po onome o čemu je razgovarao sa svojom suprugom Slobodanom Matić-Kovač, roman je trebao imati još nekoliko poglavlja. Ona su trebala opisivati traumatičan i bolan odlazak iz Beograda, odlazak pod prijetnjama u vremenu kada je Kovačevo ime bilo i na crnoj listi ljudi nepoćudnih režimu Slobodana Miloševića, i putovanje do Istre, do Rovinja, primorskoga grada koji je izabrao za svoj zavičaj, koji je osjećao kao svoj dom. To putovanje imalo je elemente fantazmagoričnog i magičnog."

Rekao je: "Kiš i ja smo imali različit pristup na tom planu. Kiš je smatrao da svaka knjiga mora biti različita, ja sam smatrao da pišem jednu te istu knjigu pod različitim naslovim i s različitim pristupom". Vrijeme koje se udaljava najbolji je način se zatvori krug i stavi tačka na prozni opus. Pisac napominje kako polako svodi bilans i kako "ovdje nabacane reference" mogu da posluže kao neka vrsta vodiča njegovom budućem čitaocu. Jedan njegov stari čitalac saginje se i primiče kindlu kao da je kratkovid, "jer tako zaljubljenici u antikvitete promatraju lijepe stvari uvijek se nadajući da će otkriti nešto tajnovito i neviđeno". Vrhovima prstiju dotiče slova, pokušavajući da što preciznije prati trag pisca, da razbije njegove šifre. Numeracija u procentima stvara utisak da se kroz elektronsku knjigu brže napreduje. Zastaje, odlažući susret sa nedovršenom stranicom koja svetli jače od običnog lista papira.

 

Veliki meštar protiv sviju hulja

Polja br. 489, Zdravko Petrović, septembar-oktobar 2014.

Ponegde se može pročitati da je Mirko Kovač poslednji veliki jugoslovenski pisac. Ovo „jugoslovenski“ bi, ako bi već morao da se nekako nacionalno ili geografski odredi, bilo prihvatlјivo piscu, mada u njegovom slučaju taj prisvojni pridev treba shvatiti pre kao ničiji nego svačiji pisac. Ni u jednom intervjuu datom od devedesetih pa do svoje smrti, uprkos čestim insistiranjima, Kovač nije odgovorio na pitanje čijoj književnosti pripada – da li srpskoj, crnogorskoj, hrvatskoj ili bosanskohercegovačkoj. Rođen je u crnogorskom selu Petrovići, detinjstvo proveo u Bileći u Hercegovini, kao mladić pobegao u Vojvodinu, školovao se i nekoliko decenija živeo u Beogradu, da bi odatle, pod već poznatim okolnostima, otišao u Istru gde je proveo poslednje dve decenije života. Pisao je i na ekavici i na ijekavici. Roman Vrata od utrobe nalazi se u prestižnoj Nolitovoj ediciji „50 romana srpske književnosti“, a istoj književnosti Kovač pripada i po tome što je zastuplјen u nekoliko antologija srpske pripovetke; njegov prvi roman Gubilište se nalazi u Antologiji crnogorske književnosti, dok je njegova poslednja knjiga Vrijeme koje se udalјava predložena za regionalnu nagradu „Meša Selimović“ kao delo hrvatske književnosti itd... Tako je i on doživeo Kišovu sudbinu da ga danas, posle smrti, svojataju svi, možda i oni koji su ga za života prezirali.

A Mirko Kovač je prezirao agresivne nacionalizme devedesetih, patološku opčinjenost mesijanizmom balkanskih satrapa i njihovih nešto mirolјubivijih naslednika, idolopoklonstvo „ocvetala mase“, zasleplјenost ma kojom ideologijom, ponajviše doktrinarnu ortodoksiju zatucanih književnih komesara, gnušao se „elite gore od rulјe“, a podsmevao banalnosti provincijskog shvatanja nacionalne istorije i države, i kulturfašizmu nedarovitih pisaca. Stoga ne čudi što je oduvek bio na drugoj strani – to je bio njegov svestan izbor, koji će učiniti da, osim u literaturi, on nigde nema svoj dom. Međutim, iako je bio primoran da napusti Beograd početkom devedesetih, prethodno mnogo puta bezuspešno marginalizovan i proganjan iz književnih krugova, on o svim tim hajkama i o svojim goničima ne piše ostrašćeno niti pokušava da, poput nekih, svoju ulogu disidenta prikaže kao herojski čin nepotkuplјivog intelektualca, kakav je bez sumnje bio. Voleo je Kovač da se podsmehne svim tim samoproklamovanim havelimakoji su oko svog disidentstva ispleli auru mučeništva, izgradivši na tome karijere. Zapravo, u bezumlјu te nesretne epohe pune mržnje ali i paradoksa, kada se događalo da mnogi jugoslovenski intelektualci, pa čak i Kovačevi epigoni, postanu ostrašćeni srpski ili hrvatski nacionalisti, on ni jednima ni drugima nije praštao pre svega licemerje, pa tek onda kukavičluk ili nespremnost da se javno suprotstave rađanju i stvaranju zla.

Tih devedesetih godina, kada počinje tzv. „rovinjski period“ njegovog stvaralaštva, Mirko Kovač, do kraja dosledan svom maniru bespoštednog obračunavanja sa raznim nuspojavama u medijskom prostoru kontaminiranom opskurnim šovinizmom, nastavlјa da piše eseje i oštre polemičke tekstove o političkoj realnosti, razobličavajući svu intelektualnu jalovost srpskog i hrvatskog nacionalizma, i žigošući, bez suzdržavanja, sve pojave i lјude oko sebe koji su, bilo aktivno bilo pasivno, sudelovali u stvaranju i raspirivanju mržnje. Razumlјivo, Kovača potom dugo nije bilo u srpskoj književnosti. Ipak, svoj veliki povratak u ovdašnju književnu javnost Mirko Kovač je ostvario svojim maestralnim, višestruko nagrađivanim romanom Grad u zrcalu (2008.) koji je objavio nakon više od deceniju duge pauze u pisanju proze. Tek pojavlјivanjem ovog romana počinje ponovno veliko interesovanje za Kovača u našoj zemlјi te u kratkom roku sledi nekoliko reizdanja njegovih proznih dela (Ruže za Nives KoenMalvinaGubilište...). Istovremeno je zaprešićka „Fraktura“ preduzela značajan poduhvat izdavanja piščevih sabranih dela objavlјujući u nastavcima, počev od 2003. godine, Djela Mirka Kovača u 16 knjiga, od kojih je poslednja, iako nedovršena, izdata krajem 2013. godine, dakle nekoliko meseci nakon piščeve smrti. Reč je o knjizi Vrijeme koje se udalјava.

Odredivši ovu svoju „testamentarnu knjigu“ kao roman-memoare, Kovač nije imao nameru da mistifikuje pitanje njenog žanra. Naprotiv, sva suvišna polemisanja oko žanrovskog određenja ove knjige pisac je predupredio već u uvodu istakavši da je učinio sve „da se taj međaš, taj granični kamen žanra pomakne, te da autobiografsko i memoarsko ne budu samo prisjećanje, nego da postane i oblikovanje svijeta i epohe, te da tako i otkloni one dvojbe ʼili roman ili autobiografijaʼ, jer zašto ne i jedno i drugo sve dok crpi jedno iz drugog“. Ovim autopoetičkim iskazom Kovač se zapravo odredio prema svom celokupnom proznom opusu koji se uvek kretao između ta dva koloseka – fikcije i fakcije. Štaviše, ne bi bilo pogrešno reći da Kovač već od svog prvog romana Gubilišteistovremeno piše i autobiografiju.

Pomenutu testamentarnost ovde treba shvatiti prevashodno kao svedočanstvo o eposi čija su strahovita gibanja izazivala duboke potrese u životu pisca i njegovih prijatelјa, a tek onda kao intimnu ispovest u vidu svođenja svog životnog i umetničkog bilansa. I Kovač se, kao i većina pisaca, u poslednjim godinama života posvećuje memoarima, iznova ispisujući neke od najbolјih stranica južnoslovenske književnosti. Istovremeno, on vrši konačne ispravke na prethodno objavlјenim proznim delima, izostavlјajući ili dopisujući ponegde čitave pasuse. Ta njegova poznata pedantnost i sklonost ka ponovnom i strplјivom iščitavanju i prepravlјanju sopstvenih dela, čak i onih koja su višestruko objavlјivana, sugeriše nam da bi i ova knjiga imala drukčiji konačni izgled, mada svakako ne bitno promenjen, da je autor uspeo da je završi (po svedočenju njegovih bliskih prijatelјa, knjiga bi sadržala još dva-tri poglavlјa) i potom izvrši poslednje „rezove“. „Roman je gotov onda kada ne možete izbaciti iz rukopisa nijedan redak“, rekao je Mirko Kovač u jednom intervjuu, pa je teško pretpostaviti da li bi se u konačno redigovanoj verziji ove knjige ovih šeststo stranica uvećalo ili smanjilo. Činjenica je da su pojedina poglavlјa stilski neujednačena, mada samo u tom smislu što ponegde postoje određene hrapavosti u jezičko-stilskoj ravni, svakako netipične za Kovača, koje bi u poslednjoj autorovoj korekturi, bez sumnje, bile izglačane. Ali isto tako postoje mnoga poglavlјa koja su stilski besprekorno izvedena, kao i ona koja se mogu čitati kao samostalne pripovedačke celine, a u kojima ne bi trebalo promeniti ni reči.

Kao uzbudlјivo memoarsko štivo, ova knjiga je i dragoceno i pouzdano svedočanstvo o kulturnoj politici i političkoj kulturi u periodu posle Drugog svetskog rata, pre svega o šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog veka u Beogradu, kada Kovač intenzivno sarađuje i druguje sa najznačajnim književnicima, slikarima, filmskim i pozorišnim umetnicima tadašnje Jugoslavije, prkoseći svojim intelektualnim angažmanom stegama cenzure tada veoma rigidnog sistema. Upravo taj milјe intelektualne i umetničke elite kojoj je i sam pripadao nalazi se u fokusu ovih memoara. Tako u ovoj knjizi nailazimo na galeriju portreta najvećih jugoslovenskih umetnika i intelektualaca, pre svega Danila Kiša i Leonida Šejke, ali se govori i o Oskaru Daviču, Milošu Crnjanskom, Borislavu Pekiću, Josipu Kolundžiću, Lordanu Zafranoviću, Milovanu Đilasu i drugima. Naravno, to nisu crtice anegdotskog tipa kojima se čaršija oduvek zabavlјala, stvarajući i prepričavajući urbane mitove o poznatim umetnicima, već priče o susretima intelektualaca između kojih je postojalo uzajamno poštovanje, ako ne veće ili manje prijatelјstvo, o njihovoj borbi sa represivnim aparatom i cenzurom, o njihovim zajedničkim nastupima u javnosti, ali i sukobima i razmimoilaženjima. Tako smo dobili dragocene uvide u svetonazore pojedinih velikana naše umetnosti, ali i upoznali njihove manje prijatne strane, čak i slabosti.

Ipak, Kovač nije želeo da od svojih memoara napravi literarni spomenar u kojem će biti prostora samo za opise susreta sa ličnostima koje su obeležile jugoslovensku kulturu dvadesetog veka. Značajan deo memoara posvetio je lјudima koji su potpuno nepoznati široj javnosti, odnosno nesvakidašnjim poznanstvima sa osobama izvan umetničkog i boemskog sveta, sa neobičnim, čak iščašenim, intelektualcima, pa i sa marginalcima i lјudima sa samog dna društvene lestvice sa kojima se igrom slučaja susretao. Kao što je Kovač sam priznao, često su neobične priče pronalazile njega, što je za pisca takvog kova bio pravi blagoslov. S tim u vezi, posebno su upečatlјiva poglavlјa o doktoru Iliću, psihijatru koji se nalazio na ivici ludila, i njegovim pacijentima. Priča o ludom psihijatru u literaturi je već odavno kliše, ali Kovač je te zamke uvek vešto izbegavao, te je i ovde, zahvalјujući autobiografskoj perspektivi, stvorio literarno uverlјivu i uzbudlјivu, a u kompozicionom smislu maestralno izvedenu pripovednu celinu. Međutim, treba reći da ne možemo pouzdano znati da li je u pojedinim poglavlјima ove knjige, pa i u ovom, taj autobiografski diskurs zapravo fingiran ili ne. Jer neka poglavlјa, poput one izvanredno izvedene, čak dirlјive, epizode o piščevom susretu sa Tinom Ujevićem u zagrebačkoj kafani – ovo će nam otkriti u pogovoru Filip David (mada je i sam autor u jednom intervju rekao isto) – zapravo su izmaštana. Tako će ostati bez odgovora pitanje gde u ovom delu prestaje memoarsko a počinje fikcija, pogotovo kada čitamo poglavlјa koja su, iako data iz autobiografske vizure, na granici realnog (najbolјi primer je poglavlјe „Roman neznana pisca“). Ipak, postoji jedna granica preko koje Kovač u ovoj knjizi nije prelazio – u portretisanju pojedinih likova stao je tamo gde bi u fikciji produžio u grotesku.

Konačno, knjiga Kovačevih memoara ne bi mogla da se zamisli bez priče o njegovom ocu. Očeva figura je svepristuna u Kovačevoj prozi, čak i u onoj koja nema naglašen autobiografski karakter. Slika oca u ovoj knjizi najbliža je onoj iz romana Grad u zrcalu: taj otac je sav od nepomirlјivih krajnosti – patrijarhalni Dinarac na koga je mediteranski duh ipak ostavio traga; kafanski mudrac koji govori retko ali inteligentno i duhovito; grub prema ženi, strog, hladan i uzdržan prema sinu, ali i nesrećan zbog toga; surovi pijanac ali i skrušeni pokajnik; gord ali i samoironičan. Za života nikada neće pomilovati sina, ali će ispod njegovog dušeka, nakon smrti, pronaći isečke iz novina u kojima se govori o sinovlјevim književnim uspesima i progonima. Ta neobična povezanost sa čovekom sa kojim, kako kaže u poglavlјu „Umire mi otac“, za ceo život nije izmenio toliko reči koliko u tih nekoliko dana dok je sedeo pokraj njega na samrtničkoj postelјi – trajno ga je obeležila kao pisca, toliko da se figuri oca opsesivno vraćao sve do poslednjih stranica svoje proze.

Vrijeme koje se udalјava je knjiga koja dobrim poznavaocima Kovačevog stvaralaštva neće otkriti mnogo novog. Iako je ovo nesumnjivo njegova najličnija knjiga, mnoge teme, motivi, pa i likovi obrađivani su u njegovim prethodnim romanima i pripovetkama, na šta i sam pisac u ovoj knjizi upućuje, a piščevi stavovi u vezi sa nacionalnim sukobima iz osamdesetih i devedesetih godina poznati su iz njegovih knjiga eseja i polemika, kao i iz objavlјene prepiske sa piscem Filipom Davidom. To, međutim, ne znači da će čitaoci biti razočarani. Veliko je majstorstvo ovog pisca, kako su primetili i pojedini kritičari, da stvara potpuno različita dela o istim sadržajima. Ona poznata izreka da pisac celog života piše istu knjigu u velikoj meri pristaje uz Mirka Kovača, pogotovo kada se jedan pored drugog stave romani GubilišteVrata od utrobeGrad u zrcalu, ali i mnogobrojne pripovetke vezane za Kovačev zavičaj kao hronotop njegove proze.

Vrijeme koje se udalјava se prirodno nadovezuje na ove i sve ostale Kovačeve proze: ona je svojevrsni apendiks svih prethodnih knjiga, uputstvo za čitanje pojedinih romana ili, kako sam pisac kaže, „vodič putniku koji bi možda htio proći brdovitim krajolikom“ njegove proze. Takođe, ona predstavlјa uobičajeno i za pisca nužno svođenje životnog bilansa, duboku i bespoštednu samoanalizu koja je svojstvena Kovačovoj poetici, što je učinilo da se memoarski diskurs konstantno prepliće sa autopoetičkim iskazima. Mirko Kovač ispisuje memoare koji umnogome nadrastaju njegovu ličnu istoriju i postaju dragoceno svedočanstvo o jednom velikom i burnom razdoblјu naše istorije, čitavoj polovini veka, u kojem se njegov glas čuo i kada su drugi ćutali i tolerisali zlo. Istovremeno, Mirko Kovač ispisuje uzbudlјiv (autobiografski) roman. Igor Mandić je povodom Uvoda u drugi život (1983.), knjige koja je u žanrovskom smislu najsrodnija ovoj, napisao: „Da bi mogao postojati roman bez fabule [...] – potrebno je da piščev život bude fabulozan.“ A život Mirka Kovača bio je dovolјno interesantan da se njegova autobiografija može čitati kao uzbudlјivo romaneskno štivo. I kao roman i kao memoari, knjiga Vrijeme koje se udalјava predstavlјa vrhunsku prozu koja uverlјivo svedoči da je Mirko Kovač jedan od najvećih književnika sa ovih prostora. Stoga bi objavlјivanje njegovih sabranih dela i u našoj zemlјi moralo da bude događaj od prvorazrednog značaja za našu kulturu.

Predstavljanje romana Vrijeme koje se udaljava Mirka Kovača