Vrijeme između krojenja

Special cijena 170,10 kn Redovna cijena 189,00 kn
  • Jezik izvornika: španjolski

  • Prijevod: Silvana Roglić

  • Broj stranica: 648

  • Godina izdanja: 2013.

  • ISBN: 978-953266521-5

  • Naslov izvornika: El tiempo entre costuras

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 905 g

Nevjerojatno je kakva se priča o svijetu i povijesti može skrojiti od života jedne modistice!

U osvit Španjolskoga građanskog rata mlada krojačica Sira Quiroga zbog ljubavi prema muškarcu kojega gotovo da i ne poznaje napustit će sve: Madrid, majku, zaručnika i sudbinu koja ju je čekala. Nedugo zatim ista ta ljubav ostavit će je slomljenu i samu, bez novca i poznanstava, s pregršt dugova i samo dvije vještine: umijećem šivanja i neuništivom željom da preživi. S ta će dva talenta Sira Quiroga promijeniti svijet i vrijeme u kojima je živjela.

Ljubavnica i bjegunica, kći i prijateljica, krojačica i špijunka, junakinja romana Vrijeme između krojenja ponajprije je hrabra žena koja je svojom stazom koračala ne bježeći od izazovâ i puna srca. Slijedeći njezin trag od predratnog Madrida do Maroka punog pustolova i krhke raskoši, od živopisnog Tetuana do Lisabona i mondenih portugalskih ljetovališta koja ne znaju za razaranja Drugoga svjetskog rata, nova španjolska književna zvijezda María Duenas kreće se zemljovidom uspomena i nostalgije prikazujući nam sjaj i bijedu najuzbudljivijeg dijela prošloga stoljeća!

Čudesan roman, pun intriga, ljubavi, tajni i nježnosti.
Mario Vargas Llosa

María Duenas rođena je pripovjedačica. Ispredajući svoju čaroliju, oživljava žegu, glamur i nedaće Maroka i Španjolske potkraj tridesetih godina prošloga stoljeća, a pred nama se rađa svijet kakav poznajemo iz filma Casablanca. Prelijepa ostavljena švelja u sam osvit rata mora u sebi pronaći snagu da nastavi živjeti... Pripremite se na pustolovinu i pročitajte ovaj roman!
Kate Morton

Muškarci, žene, adolescenti, kućanice, kritičari, profesori, političari... baš sve njih zarobit će ova knjiga, od prve do zadnje stranice!
La Vanguardia

Kad vam se dogodi da naiskap ispijete zadivljujući književni koktel od pustolovina, špijunaže, glamura, mode i strasti, ne preostaje drugo nego preporučiti ga... Čudesno djelo!”
20 minutos

Ova je knjiga predodređena da postane klasik.
Javier Sierra

Ovaj fantastični prvijenac besprijekorna je priča koja se čita nadušak. María Duenas zaslužuje svu vašu pozornost.
Publishers Weekly

Epska priča o hrabroj modistici koja je spašavala Španjolsku od rata

www.najboljeknjige.com, Tanja Tolić, 28.11.2013.

Sira Quiroga mlada je djevojka vješta sa škarama, koncem, iglom i tkaninama, ali o stvarnome životu - u kojem se malo toga baš može iskrojiti ili, ako se već pokušava krojiti, kod šivanja često ispadne nahero - gotovo da ništa ne zna. Odrasla je samo uz majku, koja više od dvadeset godina uporno i strogo šuti o ocu, u krojačkoj radionici u Madridu koja nije njihova, nego i majka, a kasnije i ona, tamo rade za sitnu nadnicu. To životno neiskustvo, posebice s muškarcima, pokazat će se kao težak balast: iako se Sira treba udati za poštenog mladića koji sanja o poslu u državnoj službi, jedan pisaći stroj - a ne škare ili konac - bit će fatalan po njezinu sudbinu. Sira se, naime, neće udati za Ignacija, nego će joj srce ukrasti vlasnik dućana u kojem se prodaju pisaći strojevi, šarmantni Ramiro Arribas, koji je bio vješt s laskanjem, rukama i poljupcima, ali krajnje nepouzdan kad su u pitanju ljubav i poštenje.

Tako će Sira, kojoj je majka namijenila da postane poštena švelja, umjesto toga postati uzdržavana žena. Srećom, kad su u pitanju lakomisleni šarmeri, žena se gotovo uvijek može pouzdati u jednu stvar koja je, iako tegobna po srce, nužna za opstanak - da će ih ostaviti. Nakon par mjeseci strastvene ljubavi u Madridu i Tangeru, Ramiro će ispariti sa svime što je Siri poklonio netom otkriveni otac, bogati madridski industrijalac koji je u osvit Španjolskog građanskog rata odlučio, mimo znanja svoje službene obitelji, zbrinuti svoju nezakonitu kćer i pokloniti joj novac i nakit. Sira će u Tangeru ostati sama i trudna, daleko od majčina doma i s povećim neplaćenim hotelskim računom, a ispostavit će se da je Ramiro, u njezino ime, sklapao i sumnjive poslove i ostao dužan, pa se Sira ne može vratiti niti u Madrid.

Ne preostaje joj drugo nego pobjeći - u Tetuan, glavni grad Španjolskog protektorata u Africi, no tamo će ju dočekati sumnjičavi policijski komesar Claudio Vázquez. Sažalivši se nad njezinom naivnošću, umjesto da je zatvori, komesar joj nudi nagodbu: osigurat će joj smještaj u pansionu krijumčarke Candelarije, a čim se Sira oporavi, mora naći posao i u roku od godinu dana hotelu u Tangeru vratiti novac koji duguje. Sira zapravo ne zna ništa raditi, ali Candelarija slučajno otkrije da zna šivati i u glavi sastavlja ambiciozan i opasan plan - ako on uspije, njih će dvije imati dovoljno novca da u elitnom dijelu Tetuana otvore krojačku radionicu, a onda je na Siri da svojom vještinom privuče bogate i uvažene klijentice, uglavnom supruge Nijemaca, budućih nacista, koji u španjolskom Maroku kuju zastrašujuću budućnost: pomoći će generalissimu Francu da pobijedi u Španjolskom građanskom ratu, a zauzvrat će on osigurati da Španjolska bude na njemačkoj strani u tinjajućem sukobu s Velikom Britanijom koji će se prometnuti u Drugi svjetski rat.

Neki drugi pisac samo bi od ovoga, što sam prepričala, iskrojio dva ili tri romana. María Dueñas time je popunila tek prvih četrdesetak od ukupno 640 stranica svojeg prvijenca “Vrijeme između krojenja” (Fraktura, 2013.), epske priče koja je prodana u tri milijuna primjeraka, a nije osvojila samo rodnu joj Španjolsku, nego je dosad prevedena i na dvadesetak drugih jezika. Dueñas, koja danas ima 49 godina, nije planirala postati spisateljica. Umjesto toga, doktorirala je englesku filologiju i radi kao profesorica na Sveučilištu u Muriciji, a svoj je prvi roman napisala u “poznoj” dobi, kad je imala 45 godina, i pritom je to izvela tako elegantno i praktički bez greške, kao da nije desetljeća provela pišući znanstvene radove, nego smišljajući zaplete, preokrete i rasplete.

Dueñas je, naime, ne samo samopouzdana, nego i sjajna pripovjedačica i čini se da joj ideja ne može ponestati, pa stoga nije nikakav problem dva sjajna zapleta “žrtvovati” odmah na početku - te su priče toliko tečne i intrigantne, toliko zavodljive, kao da je iz romana protegla nevidljive ruke i uvukla nas unutra, milom ili silom, i učinila zatravljenim sudionicima Sirine priče. Namjerno kažem sudionici, a ne samo čitatelji, jer se “Vrijeme između krojenja”, usprkos tome što je u pitanju zastrašujuće debela knjižurina, čita lako i pitko, i svejedno se na kraju čini kao da je bilo premalo.

U godinama koje će doći, Siru će snaći mnoga iskušenja. Zbog toga što je izgubila vjeru u ljubav, pustit će da ode muškarac kojeg bi mogla lako zavoljeti; zbog građanskog rata u domovini, provodit će noći budna, izmučena osjećajem krivice jer ne zna što je s majkom, koja možda gladuje u Madridu, a možda više nije niti živa. Bit će uglavnom sama, posvećena radu da vrati dug, no s vremenom će oko sebe izgraditi mrežu novih prijatelja. Neki od njih bit će tek obični ljudi, o čijim sudbinama, u osvit rata, u ratnom sukobu i poraću, ništa posebno nije zabilježeno, čiju nazočnost nitko nije uočio, i koji nisu bili bitni jer nisu krojili povijest. Takvi su junaci krijumčarka Candelaria ili Sirin ćaknuti susjed Félix, žrtva grandiozne majke od koje mora skrivati svoje “manjinske” seksualne sklonosti. Drugi su bili itekako važni, i stvarni: vojni upravitelj Protektorata Juan Luis Beigbeder y Atienza, potom njegova ljubavnica i engleska dama Rosalinda Powell Fox, Francov šurjak i ljubitelj nacista Ramón Serrano Súñer, engleski obavještajac Alan Hillgarth koji će u Madridu stvoriti špijunsku mrežu...

Ovi potonji realne su povijesne ličnosti, a zbog nekih je autorica uložila silan trud i istraživački napor kako bi rekonstruirala njihove živote, primjerice Beigbederov, i uklopila ih u svoju, u osnovi, izmišljenu priču. Iako su jedni povijesne ličnosti, a drugi tek duhovi na papiru, odsjaji nekih ljudi koji su možda zaista živjeli u Maroku ili Madridu - jedni pored drugih fabularno i karakterno sjajno funkcioniraju, do te mjere da se čitatelj pomalo razočara kad shvati da Google, barem što se povijesti tiče, ne poznaje Siru Quirogu, niti priznaje njezin špijunski doprinos u borbi protiv nacista koji su se nakotili u prijeratnom i ratnom Madridu i Lisabonu.

Osobno, najdraži dio romana mi je onaj u kojem se upoznaju i sprijateljuju Sira i Candelaria, taj komplot siromašnih, izgubljenih žena koje će vlastitom pameću, snagom i odvažnošću prikupiti početni kapital za ono što će postati najblistavija krojačka radionica u Tetuanu. Sjajno je opisano to njihovo žensko prijateljstvo i savezništvo, ta kombinacija tuge i nesreće, a opet borbenosti i duha. Sam završetak romana, iako će zadovoljiti čitatelje, meni je ponešto slabiji, iz dva razloga: najprije, završava previše naglo i odsječeno, nakon što se stotinama stranica gradila napetost, a drugo, tone u sladunjavo, a malo je i na rubu herz-romana. No, opći izvrstan dojam Dueñas opet vraća u epilogu, gdje daje završnu riječ i otkriva nam kako su završile pojedine sudbine njezinih likova, i povijesno stvarnih, i izmišljenih.

Priča, pored toga, ima “otvoren” kraj i daje naslutiti da je tu moguće staviti i točku, ali i napisati nastavak. Iako je Dueñas, nakon “Vremena između krojenja”, napisala još jedan hit, “Misión Olvido”, u jednom intervjuu kaže da nije isključeno da ipak napiše nastavak svog prvog romana. “Vrijeme između krojenja” je, uostalom, u međuvremenu postala i španjolska TV serija od 11 epizoda, u koprodukciji Antene 3 i Boomerang TV. Prvu epizodu gledalo je čak 5,7 milijuna gledatelja u Španjolskoj, a prema reakcijama, riječ je o najboljem španjolskom TV proizvodu u posljednjih osam godina, zbog čega ga laskavo nazivaju i domaćom inačicom “Downton Abbey”.

Popularnost vjerojatno treba zahvaliti i tome što u autoričinoj priči naglasak ipak nije na strahotama Španjolskog građanskog rata (one se tek marginalno spominju), nego na životnim pričama koje su se odvijale na njegovim rubovima i koje su, u ovom romanu, uglavnom blistave i uzbudljive. Sama Sira je kao špijunka čudesno i, mjestimice neuvjerljivo, zaštićena; gotovo da ne upada ni u kakvu opasnost, pa je i to vjerujem, i za čitatelje i za gledatelje, prilično dopadljivo.

Usprkos tim sitnim neuvjerljivostima, María Dueñas sjajno je ispričala priču i po tome nalikuje svom sunarodnjaku Carlosu Ruizu Zafónu, a vjerujem da bi, jednako kao on, i ona mogla prirasti srcu hrvatskih čitatelja!

 

Krojenje avantura

booksa.hr, Nađa Bobičić, 26.2.2014.

Kada se životna priča skromne krojačice preklopi sa Španskim građanskim ratom, a odmah potom i sa Drugim svjetskim ratom, nastaje uzbudljiv bestseler, žanrovski hibridan od ljubavnog do detektivskog romana, koji se i pored obima od preko šeststo stranica čita gotovo u jednom dahu. Osim što je čitljiv, i što zabavlja publiku povratkom u prošlost, ovaj roman nije napisan bez autorkinog suptilnog pripovjedačkog i narativnog umijeća. Iako se ne može svrstati u 'visoku' umjetnost, i nije jedan od umjetnički potentnih tekstova, roman Marije Dueñas je dobar izbor ako želite da uživate u povratku u XX. vijek, gdje vas zanose sjaj i bijeda buržoazije i kovitlaci najmasovnijeg rata u istoriji čovječanstva.

Čini se da istorijski roman postaje vrlo popularan žanr u posljednje vrijeme, s kojim, međutim, valja biti oprezan, jer je najčešće podložan revizionizmu, glorifikovanju svijeta predratne buržoazije, bogatih i moćnih, na uštrb u tome vremenu istorijski izuzetno bitne eksploatisane klase, koja je povela revolucionarni pokret, ali koja je u novom istorijskom romanu obično zanemarena. I pored sveg opreza, nešto slično se desilo i Mariji Dueñas.

Neposredno prije početka Španskog građanskog rata, u Madridu radi mlada krojačica Sira Quiroga, koja ima podršku dobrog vjerenika, poštenog činovnika, i skromne i mudre majke, takođe krojačice. Tada iznenada počinje njena avantura u kojoj se, kao što se i očekuje od bestseler romana, glavna junakinja zaljubi u zavodnika, saznaje da je nasljednica bogatog oca, te je potom, što prije, autorka sklanja u Maroko, daleko od Madrida i građanskog rata. Tu se nastavljaju njene avanture, upoznaje se s Orijentom, a ubrzo slijedi i nužni pad, koji motivacijski pomaže daljem razvoju lika i Sirinom sazrijevanju.

Nakon napornog rada u Maroku, i nakon što se izbori da otvori svoju modnu kuću, Sira poslije građanskog rata odlazi u Madrid. Kao da njen uzbudljiv život već nije bio dovoljno zanimljiv, i njen odmor nakon godina teškog rada nikako ne pristiže, već je autorka šalje u Španiju kako bi tamo upala u špijunske poslove koji za cilj imaju da Španiju sačuvaju od još jednog sukoba. To je, ukratko, osnovna nit teksta, gdje ostatak čini Sirino odrastanje kroz pojedinačne avanture, ali uvijek međusobno isprepletene i na neočekivanim mjestima dovedene u međusobnu vezu, bilo kroz poznate likove, što je najčešći autorkin postupak, bilo kroz poznata mjesta ili samo na osnovu sličnosti situacija u kojima se Sira nalazi i koje pokušava da razriješi. Što je Sira zrelija, to su veće i prepreke koje mora uspješno da prevaziđe. Roman je, dakle, zanimljiv i stoga što se radi o 'Bildungsromanu' čiji je glavni lik žena, iako se ne može reći da je riječ o feminističkom tekstu.

Osim stalnih preokreta i pitkog pripovijedanja, što čitanje romana čini dinamičnim iskustvom, zanimljiv je gotovo balzakovski pregled društvenih slojeva kroz koje Sira prolazi. Ona je visokog porijekla, ali skromne ekonomske (ne)moći u ranoj mladosti. Neočekivano dobija veliko bogatstvo, te ga tako neiskusna lako i gubi, što je vrlo uspio autorkin potez, jer sa njegovim gubitkom Sira uči i da postane odgovornija, te da sama stekne svoju nezavisnost koju joj novac ne bi mogao dati.

Osim što time Sira postaje uvjerljiviji karakter, otvara se i mogućnost da se upozna s različitim likovima, od vješte krijumčarke vlasnice pansiona (zvuči poznato?) preko jadnih emigranata koji su u Maroku našli spas iz Evrope, visokog britanskog plemstva, njemačkih nacističkih skorojevića i političke elite postratne Španije, sve do avanturistkinja i tajnih agenata i agentica. Opet na tragu najboljih realista XIX. vijeka, autorka vrlo promišljeno bira da Siru uvijek stavi na samu ivicu s ratnom zonom, ali nikada direktno umiješanu u rat. Na taj način dobija se poseban pogled spolja na ono što se u sukobu dešava, odnosno kada se on završi, i na ruševine i posljedice ratnih sukoba. Te ruševine uočavaju se u opisu razlika u odnosu na predratni Madrid, ali i kroz priče preživjelih.

Lakoća kojom Sira kroji svoje haljine, i kako u krojevima skriva podatke do kojih dolazi kao iskusna agentkinja, mogu biti i metatekstualni signal lakoće kojom Maria Dueñas kroji svoj roman. Ispod zanimljive priče, koja lako zavodi na dalje čitanje i osim primarnog uživanja u avanturi, roman je zanimljiv i kao prikaz različitih društvenih slojeva i odnosa moći čije mehanizme junakinja mora da nauči kako bi mogla da odraste. Ti odnosi moći su karakteristični za kapitalističko društvo, jer u zavisnosti od reklame i imidža koji Sira uspije da napravi zavisi i uspjeh njenog posla. I ne samo to, već svako zasnivanje biznisa često biva povezano sa prljavim, ili bolje reći, krvavim novcem, a dalje njegovo razvijanje zavisi prije svega od veza s političarima poznatim po etičkoj neuzvišenosti, ili od iskorišćavanja društvene situacije, često čak i rata kao za biznis povoljne atmosfere.

Utoliko je i priča zanimljivija i vrednija čitanja, jer omogućava čitateljima i čitateljkama da se prepoznaju u Siri, iako s druge strane, postoji i nužna razlika između nas i nje, jer ona učestvuje u avanturama, koje većina nas ne može da doživi drugačije, osim kroz čitalačko iskustvo.

 

“Na kraju krajeva, uvijek smo se držali margine priče, aktivno nevidljivi u tom vremenu koje smo živjeli između krojenja.”

ziher.hr, Lucija Lakoš, 31.3.2014.

Ona se zove Sira Quiroga. Zove se i Arish Agoriuq. Ona je Španjolka, ali je i Marokanka. Mlada krojačica koja na početku svog života zbog ljubavi prema muškarcu napušta rodni Madrid i odlazi u marokanski grad Tanger ni ne sluteći kako će je život odvesti u potpuno drugom smjeru. No krenimo otpočetka.

Sira Quiroga rođena je 1911. godine u Madridu. Majka joj je bila krojačica, a o ocu nije znala ništa. Iako se trebala udati za Ignacija i postati krojačica, baš kao i njena majka, ona se fatalno zaljubljuje u šarmantnog Ramira Arribasa, ostavlja Ignacija i s Ramirom odlazi u Maroko. Gotovo fatalno jer nakon što je Ramiro ostavi, trudnu i s dugovima u nepoznatom gradu, Sira ne zna kako dalje. Srećom, samilosni policijski komesar Claudio Vasquez ostavlja je na brigu duhovitoj i punoj života, sitnoj krijumčarki Candelariji uz čiju pomoć Sira ponovno staje na noge. Ovaj put radeći ono u čemu je najbolja – krojeći i šivajući. Jedan od savjeta koji joj je dala Candelaria dao je Siri snage da postane najbolja i najtraženija modistica u Tetuanu, gradu u koji se preselila nakon nesretnih događaja s Ramirom.

Misli na sebe, Sira, misli na sebe i zaboravi na sve drugo, jer u ova gadna vremena kad nas je zapalo živjeti, onoga tko ne jede pojedu drugi.

Tada upoznaje Rosalindu Fox, vječno pozitivnu i snažnu Engleskinju, ljubavnicu potpukovnika Juana Luisa Beigbedera y Atienze, generalnog komesara u Protektoratu i čovjeka vrlo bliskog Franciscu Francu. Iako to nije ni zamišljala, a još manje željela, uskoro će Sira, preko Rosalinde, postati upletena u špijunske zakulisne igre zbog kojih će opetovano stavljati svoj život na kocku.

Ono što se kroz radnju romana može jasno promatrati jest Sirin osobni rast. Naime, kako vrijeme odmiče i kako njezina karijera modistice raste, povećavaju se i rizici u njezinu životu, ali se povećava i Sirina sposobnost da preskoči sve prepreke. Tako na kraju romana shvaćamo da ona više nije naivna krojačica koju uzdržava muškarac nego uspješna, samouvjerena modistica koja sama kroči kroz život.

Unatoč početnim ljubavnim neuspjesima, u Sirin život ušao je engleski novinar i špijun Marcus Logan kojeg se, prvotno, „nije usudila voljeti iz čistog kukavičluka...“. Ipak, njihovi putevi ponovno se susreću na posve neobičan način, a čitajući knjigu da se zaključiti kako ih je autorica spojila u onom trenutku kad je Sira postala dovoljno snažna osoba.

Svi moji strahovi, sve moje neprospavane noći i skokovi bez zaštitne mreže napokon su poslužili nečemu: ne samo da dođem do korisne informacije za prljavo umijeće ratovanja nego i, ponajviše, da dokažem sama sebi i svima koji me okružuju dokle mogu ići.

Ovu fascinantnu priču o Španjolskom građanskom ratu i Drugom svjetskom ratu te sudbinama i životima malih ljudi koje su ti ratovi dotaknuli, na gotovo 650 stranica ispričala nam je španjolska spisateljica Maria Duenas. Knjiga je u svijetu prodana u više od dva milijuna primjeraka, a kod nas je prije nekoliko mjeseci izašla u izdanju izdavačke kuće Fraktura. Vrijeme između krojenja postala je i španjolska TV serija u 11 nastavaka, a neki ju čak uspoređuju s engleskom uspješnicom Downton Abbey.

Unatoč tome što je autorici ovo prva izdana knjiga, radnja teče s lakoćom, a čitatelj se zalijepi uz uzbudljive događaje kojih kao da ima i previše u životu jedne osobe. Ono što bi se romanu možda moglo zamjeriti jest povremena neuvjerljivost Sirina špijunskog života kroz koji ona, iako samouka, kroči gotovo bez problema, no autorica to nadoknađuje nedostatkom patetike u ljubavnom zapletu i opisu povijesnih događaja.

Iako je radnja u osnovi izmišljena, pojavljuju se i neke stvarne ličnosti iz povijesti o kojima manje ili više znamo, primjerice Beigbeder kojeg je autorica morala dobro istražiti, Rosalinda Fox ili službenik britanske tajne službe i Sirin kontakt u knjizi Alan Hillgarth.

Posebnu čar romanu Vrijeme između krojenja daje i ‘otvoreni ‘ kraj – autorica nam daje slobodu da sami zamislimo kako je Sirin život i život njenih bližnjih mogao završiti.

Naše su sudbine mogle biti takve ili potpuno drukčije jer ono što je bilo s nama nije nigdje zabilježeno. Možda nismo ni postojali. Ili možda jesmo, ali nitko nije uočio našu nazočnost. Na kraju krajeva, uvijek smo se držali margine priče, aktivno nevidljivi u tom vremenu koje smo živjeli između krojenja.

 

María Dueñas : Valja vidjeti širu sliku, onda se vide sjene

mvinfo.hr, Srđan Sandić, 11.9.2014.

María Dueñas Vinuesa velika je književna zvijezda u Španjolskoj. Po njezinoj prvoj knjizi “Vrijeme između krojenja” snimljena je i tv-serija. Objavila je još i roman “Misión olvido”. Oba romana su višestruko nagrađivana. Doktorirala je englesku filologiju i radi kao profesorica na Sveučilištu u Murciji. Predavala je na američkim sveučilištima, piše znanstvene članke i sudjeluje u raznim obrazovnim, kulturnim i uredničkim projektima.

Roman “Vrijeme između krojenja” uvodi nas u svijet mlade krojačice Sire Quiroga, u osvit Španjolskog građanskog rata koja zbog ljubavi prema muškarcu kojega gotovo da i ne poznaje sve napušta: i Madrid, i majku, i zaručnika i sudbinu koja ju je čekala. Nedugo zatim ista ta ljubav ostavlja je slomljenu i samu, s pregršt dugova i dvije vještine: umijećem šivanja i neuništivom željom da preživi. Sapuničasto? Ne, doista nije. Izdavačka kuća Fraktura je ove godine objavila njezin prvijenac koji je, uz autoričino gostovanje na Festivalu svjetske književnosti, povod ovom razgovoru.

Srđan Sandić: U vašoj knjizi “Vrijeme između krojenja”, ljubav podrazumijeva bol, ostavljanje, izdaju. Radi li se tu uopće o ljubavi ili o prostoj sljepoći?

María Dueñas: Rekla bih da se radi o krivo shvaćenoj ljubavi koja je derivirana iz nemogućnosti da jasno vidimo. Ponekad nas ljubav onemogućuje da vidimo i živimo stvarnost. To se događa mnogima, ali ipak valja reći - ne svim ljudima. I da, to se dogodilo mom glavnom liku.

Hrabre žene su gotovo uvijek ekstravagantna točka, gotovo pa eksces u jednom takvom društvu koje vi kontekstualizirate. Zašto je tome tako? Historijski možda možemo razumjeti razloge, ali zašto je tome tako i dalje?

Žene su, povijesno gledano, bile puno više aktivne, hrabrije. Nije to samo odlika suvremene žene. Mislim da im je nedostajala vidljivost. Žene prošlosti nisu imale prilike pokazati svijetu što rade, čime se bave. Vjerojatno i nisu radile puno stvari koje su mijenjale onu povijest, s velikim P, ali su sudjelovale, sa svojim osobnim, tihim, kućanskim radom. O tome i govorim u svojoj knjizi, o tome što žene rade dok njihovi muževi ratuju, izostaju, ne sudjeluju u obiteljskoj slici.

Nostalgija i melankolija su druga dva glavna lika vašeg romana. Povijesno su ta stanja, osjećaji, fenomeni, kako god ih željeli nazvati bili vezani za žene...

Da, na sreću.

Na sreću?

Da, da. Ne mislim da muškarci ne mogu osjećati nostalgiju ili melankoliju, ali žene, mi žene - imamo poseban radar, poseban filter za iskorištavanje tih fenomena. To je gotovo kao alatka koja nam dopušta da na puno dirljiviji, krvaviji način pamtimo život, u našim srcima...

Tko je Quiroga danas?

Karakter, književni lik koji je uspio preskočiti svoje stranice u koje se stavljen. Uskočila je u emocionalne arhive mnogih čitatelja. Postala je kolektivno ime. Mislim da bi gotovo mogla biti shvaćena kao feministica, ali tek pod današnjim kriterijima toga što znači biti feministica.

Kako antipicirate svoje pisanje? Kako ga opisujete?

Moje pisanje je tek moja mogućnost da svoje misli i osjećaje spojim s drugim ljudima. Komunikacija mog uma s drugim umovima.
Uvijek ga ja biram. Iznova. Barem u devedeset posto slučajeva.

Politika je uvijek oko nas, pogotovo onda kada mislimo da smo iznad nje. Vaš roman također daje određen politički pogled?

Nisam željela ništa politički tvrditi iako, naravno, imam svoje viđenje. Htjela sam promišljati povijest, i staviti fokus na određene dijelove povijesti. Trudim se govoriti o kontroverznim političkim temama isključivo kroz svoj mali kut gledanja. Ne želim manipulirati političkim, povijesnim faktima. Ne želim da moj intimni glas preuzme knjigu. Ja samo osvjetljujem dijelove povijesti. Ne sudim. Ne tvrdim da je netko dobar ili loš, hrabar ili kukavica. Ne moramo oko svega biti eksplicitni.

Iako, povijest je uglavnom poznata. Pitanje je odgovornosti koju se prema istoj treba preuzeti? Zar se ne bojite relativizacije povijesti?

Naravno da se bojim. Samo je dosadno ponavljati vrednovanja, tko je dobar, tko je loš. Valja vidjeti širu sliku. Onda se vide sjene.

Hoćete li se oprobati u nekom drugom mediju, žanru?

Razmišljala sam o filmskim scenarijima, bila sam izazvana nakon što je napravljena serija po mojoj prvoj knjizi. U tom trenutku sam mislila da želim znati dinamiku tog stvaranja. Ali, odustala sam, za sada...

Vjerujete li da je moguće naučiti pisati?

Moj pristup je vrlo intuitivan. Mogu manipulirati jezikom. Internalizirala sam mehaniku jezika još kao profesorica jezika. Na kraju je isto, sazidaš li katedralu ili običan stan, moraš poznavati temelje arhitekture. Tako je i s književnošću.

Ima li razlike između “pisaca fikcije” i onih koji su, kolokvijalno rečeno “autentični pisci”, oni koji ne varaju u svom pismu?

Ne vidim tu razliku. Postoje različiti tipovi. Ja se borim protiv tih razlika. Protiv sam umanjivača. Čak i kada pišeš najgoru književnost, i dalje si pisac, i dalje si legitiman. Ne volim superiorne glasove. One koji te osude čim ti se knjiga počne prodavati, s argumentom da to nije visoka književnost jer se tobože - velika književnost, velika umjetnost ne prodaje tek tako. S tim se stalno borim u Španjolskoj. U drugim dijelovima svijeta poput Engleske i SAD-a ne moram se ispričavati što prodajem svoje knjige. Ipak, osobno se ne doživljavam umjetnicom.

Zato što idealizirate to “mjesto”?

Naravno, mislim, ja jesam profesionalka. Profesionalno pristupam pisanju. Ipak, draže mi je reći da sam kulturna radnica. Zanatlija, možda.

 

Povijest nije samo prostor ljudske nesreće

Vijenac, Matija Janeš, 27.11.2014.

Španjolska književnica i sveučilišna profesorica Maria Dueñas pojavljuje se na književnoj sceni 2009. romanom Vrijeme između krojenja, koji se ubrzo pretvara u velik uspjeh u zemlji i u inozemstvu. Sljedeći roman Misija Zaborav, objavljen 2012., potvrdio je autoričin književni talent. Stoga je izdavačka kuća Fraktura nedavno na hrvatskom jeziku objavila Vrijeme između krojenja, što je bio povod da razgovaramo s autoricom.

Gospođo Dueñas, moglo bi se reći da ste se kasno počeli baviti pisanjem. Prije toga bili ste sveučilišna profesorica u području engleskoga jezika. Kako se rodila želja da počnete pisati?

Priznajem da sam od onih pisaca koji kasno počnu pisati; nikada nisam imala svjesnu namjeru, niti sam vjerovala da ću ikada postati spisateljica. No nakon dvadeset godina posvećenih fakultetskom životu pojavio se trenutak u kojem se sve činilo kao postavljeno na svoje mjesto: zanimanje, obitelj, životne težnje... I osjetila sam želju da se upustim u novu avanturu, a uvijek sam bila dobra čitateljica, i živjela sam u svijetu književnosti i humanistike, i imala plodnu imaginaciju. Tako da sam sve to skupila i bacila se na pisanje, bez i najmanjega pojma kamo će me to odvesti.

Vrijeme između krojenja moguće je smjestiti u razne kategorije – pustolovni roman, bildungsroman, politički triler... No povezan je i s pripovjednim oblikom kojim se u posljednje vrijeme španjolski pisci obilato služe, tzv. romanom sjećanja. Zašto toliki španjolski pisci danas bacaju pogled na nacionalnu prošlost?

Čini se da opstaju određeni zakuci naše prošlosti koje suvremena pripovjedna proza još nije istražila. U mojem osobnom slučaju nije izravno riječ o Španjolskom građanskom ratu, ali jest o nekim perifernim aspektima povezanim s njim: život u španjolskom protektoratu u Maroku, i napetosti između Engleza i Nijemaca nastanjenih na španjolskom tlu u prvim godinama poraća. Uistinu nas resi burna prošlost, od koje se ne želimo u potpunosti oprostiti jer je puna strastvenih priča koje čekaju da se ispričaju.

Optika kojom u romanu pristupate povijesnim događajima mogla bi se nazvati ženskom, jer glavni je lik mlada krojačica i upravo na osnovi njezinih susreta s drugim ženama, promjenama moda i ostalih naizgled banalnih događaja prate se veliki povijesni događaji. Je li to bila svjesna odluka, da originalno pristupite problemu?

Točno, u potpunosti je tako: pokazati povijesne događaje služeći se pogledom, razmišljanjima i glasom jednostavne krojačice bila je svjesna strategija koju sam odlučila primijeniti kako bih filtrirala informacije na osoban i sebi svojstven način. Time sam, doista, pristupila sukobu s boka, što mi je otvorilo vrata prema gorućim povijesnim trenucima i okolnostima, a da pritom ne uranjam u njih s pretjeranom količinom neprelaznih i kaotičnih podataka. O ratu se i dalje može govoriti iz vrlo različitih uglova i perspektiva, još pred nama stoji mnoštvo iskustava i interpretacija koje čekaju da se preobraze u književnu građu.

Maroko je prostor u kojem se odvija velik dio romana. Radnja je smještena u pokrajinsku, marginalnu zonu udaljenu od rata; ali istovremeno je ondje sve započelo, s Francovim ustankom – to je korijen. Je li potrebno tražiti korijene toga sukoba? Je li to bila vaša namjera?

Ne, ne, nikako. Izbor Maroka kao pozornice radnje proizlazi iz najosobnijega dijela mene same, nije rezultat svjesne odluke da se radnja približi geografskom ishodištu rata. Želja da se usmjeri pogled na taj stari svijet Protektorata bila je glavni motor u trenutku osmišljavanja projekta knjige jer je majčina obitelj živjela ondje mnogo godina, pa sam stoga oduvijek imala taj kontekst u svome životu. Svaki put kad bi nam majka govorila o svojemu djetinjstvu, svojoj braći, školskim danima, prijateljima, mladosti... nužno se vraćala na taj svijet u kojem se rodila i u kojem je živjela do svoje sedamnaeste godine. Zahvaljujući njezinim prisjećanjima, i onima drugih članova obitelji, bila sam svjesna da mi je na raspolaganju iznimno zanimljiva i uspomenama bogata baština kojom se nitko nije bavio u suvremenoj španjolskoj pripovjednoj prozi. I zato sam je odlučila upotrijebiti, i tako sam, prije negoli sam osmislila radnju, likove ili povijesni trenutak za svoj roman, jedino bila načisto s tim da želim oživiti dio svih tih godina španjolske prisutnosti na sjeveru Afrike. No u početku nisam znala koje će razdoblje radnja obuhvatiti i tek sam poslije, istražujući o takoreći službenoj povijesti Protektorata, i naišavši na fascinantni lik Juana Luisa Beigbedera, odlučila ograničiti vrijeme radnje na one godine toliko intenzivno ispunjene napetostima, strastima i nemirima.

Maroko iz vašega romana dom je mnogih etničkih skupina koje su u srednjovjekovna vremena zajedno tvorile supstrat iz kojega će niknuti španjolska nacija. Židovi, Arapi i Berberi, i kršćani ostvaruju suživot u egzotičnom Maroku. Je li legitimno u tom etničkom i vjerskom bogatstvu tražiti i iščitavati španjolski karakter i bit?

Smatram da je to u potpunosti opravdano i ispravno, iako sumnjam da je većina Španjolaca u današnje vrijeme toga svjesna te da u valjanoj mjeri cijene i vrednuju to nasljeđe. Doista, dovoljno je sagledati napetosti koje pitanja identiteta u posljednje vrijeme stvaraju u našoj zemlji kako bismo postali svjesni da je to drevno križište krvi, jezika, vjera i znanja prepušteno zaboravu i zamijenjeno nacionalističkim osjećajima koji ponekad rekonstruiraju prošlost na pristran način, vođeni partikularnim interesima.

Svi se ti ljudi u romanu međusobno pomažu, pokazuju solidarnost u teškim vremenima. Je li jedna od poruka romana da je potrebno vjerovati u ljudsku dobrotu?

Trenuci napetosti, oskudice, nesigurnosti običavaju izvući ono najgore i ono najbolje iz ljudske naravi. U razdoblju naše povijesti u kojemu su se međusobno ubijala braća, a mržnja, nasilje i krivnja bili su kruh naš svagdanji, istovremeno su se i trajno pojavljivali slučajevi hrabrosti, iskrenosti i velikodušnosti, čak i među ljudima koji se nisu poznavali. U svojemu sam romanu željela pokazati tu etičku i suosjećajnu stranu, i učinila sam to određenim postupcima nekih od likova.

Jedan pisaći stroj katapultira radnju romana. Potom se pojavljuju još mnoge druge stvarčice – predmeti povezani s krojenjem, modom i društvenim svijetom kojega više nema. Jeste li željeli oživiti te materijalne stvari, živeći i pišući u svijetu u kojem prevladava virtualna stvarnost?

Imam golemo zanimanje za sve te elemente koji na prvi pogled mogu djelovati kao obični rekviziti, no koji, ipak, nisu tek dekorativne naravi, nego nam služe kako bismo rekonstruirali izgubljen dio naše materijalne, ali i sentimentalne, kulture. Zvuk kolica na ulicama, kuhinje na ugljen, miris starinskih lonaca na vatri, nekadašnje pjesme koje su krojeći pjevale djevojke... Sve nas to vraća u prošlost bez mobilnih aparata i interneta na koju gledamo s određenom nostalgijom unatoč njezinoj grubosti i u koju se rado – kao i moji čitatelji – vraćam.

Završetak romana donosi zanimljiv postupak: zatvoren svršetak onoga povezanog sa stvarnom poviješću građanskoga rata, i otvoren kraj za fikciju. Kakva je veza povijesti i fikcije iz vašega kuta spisateljice?

Kraj knjige izazvao je dosta polemike: mnogim se čitateljima svidio, dok su se mnogi drugi osjetili iznevjereni očekujući sretan THE END, mnogo zatvoreniji i određeniji. No ja sam takvim završetkom romana otpočetka težila postići dvije stvari. S jedne strane učiniti od čitatelja sudionike u stvaranju sudbina likova s kojima su živjeli na više od 600 stranica, i stoga sam im dopustila da sudjeluju u osmišljavanju budućnosti svakoga od njih. A s druge sam strane imala namjeru povući odlučnu crtu između fikcije i stvarnosti. Potpuno sam uvjerena da povijest nosi golem potencijal za književnu obradbu, ali isto sam tako uvjerena da čitatelj mora biti svjestan gdje počinje stvarnost, a gdje izmišljaj, i kao autorica osjećam se dužnom pomoći mu razlikovati ih. Ipak, jako me iznenadilo kad sam uvidjela da mnoge čitatelje uopće ne zanima ta razlika, i da radije sve smatraju stvarnošću koju čarolija književnosti gotovo da dopušta opipati. A to mi je, da budem iskrena, dalo misliti...

U vašemu drugom romanu, Misija Zaborav, ponovno nailazimo na temu zaborava i prisjećanja. Je li vam pisanje drugoga romana ponudilo drukčije iskustvo, možda lakše?

Misija Zaborav roman je mnogo bliži meni i mojemu svijetu, što ga čini radikalno različitim od prethodnoga. Možda djeluje hladnije, ali on to nije, zapravo, njegovo je pisanje za mene bilo mnogo intenzivniji i emotivniji proces. Imam osjećaj da su likovi koje donosi stvarniji, više od krvi i mesa, možda zato što pripadaju mome svijetu i iako su čista fikcija, kad bi postojali, mogli bi biti moji kolege, moje ljubavi ili moji prijatelji, nešto s čime se nisam susrela kad je riječ o likovima u Vremenu između krojenja, od kojih sam se uvijek osjećala više udaljeno. No jedno je ono što osjećaš, a nešto drugo ono što si naposljetku kadar napisati...

Priprema li nam María Dueñas novu knjigu iz svoje književne krojačnice?

Iako me čeka još korekcija, mojih ruku treće djelo već je dovršeno, i vrlo mu se radujem i uzbuđena sam, možda zato što se potpuno razlikuje od prethodnih romana. Ali zasad ne bih željela previše otkrivati...