Vrijednost ničega

Kako preoblikovati tržišno društvo i redefinirati demokraciju

Special cijena 45,00 kn Redovna cijena 50,00 kn
  • Jezik izvornika: engleski

  • Prijevod: Damir Biličić

  • Broj stranica: 328

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266401-0

  • Naslov izvornika: The Value of Nothing

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 430 g

Kad bi se u obzir uzela čitava društvena, ekološka, zdravstvena i ekonomska cijena proizvodnje hamburgera, prosječni Big Mac koštao bi gotovo 1000 kuna. Eksternalizacija troškova, najčešće u zemlje Trećega svijeta, već je dulje način na koji funkcionira suvremeni kapitalizam. Vrijednost ničega pokazuje kako smo došli do tog stanja, ali umjesto zadržavanja na kritici Raj Patel nudi i konkretne prijedloge za izlaz iz te slijepe ulice. Radeći u Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Ujedinjenim narodima, autor je stekao iskustvo iz prve ruke, da bi postao gorljivi kritičar svih tih institucija i bježao od suzavca na sva četiri kontinenta protestirajući protiv njih. Vrijednost ničega provokativna je knjiga koju je New York Times odmah uvrstio na listu bestselera, a vodeća teoretičarka antiglobalističkog pokreta Naomi Klein proglasila “briljantnom knjigom” koja pruža odgovore za izlazak iz financijskog ludila.

“Pronicav i rijetko jezgrovit vodič kroz besmislice tržišnog fundamentalizma.”
John Gray, Observer

“Ovo je veliki dar Raja Patela: on čak i najradikalnije ideje uspijeva prikazati ne samo kao razumne već i neizbježne. Briljantna knjiga.”
Naomi Klein

“Patel kombinira sociologiju i neuroekonomiju kako bi postavio najfundamentalnija pitanja današnjeg doba: zašto stvari imaju vrijednost koju imaju?”
Prospect

22.11.2012.

Vrijednost ničega ili stvarna cijena hamburgera

blog.večernji.hr, Darko Milošić, 12.11.2012.

‟Kapitalizam je nevjerojatno vjerovanje u mogućnost da će najizopačeniji ljudi činiti najizopačenije stvari na najveću dobrobit sviju.‟ (John Maynard Keynes)

Od kad se pojavio u Zagrebu, u svjetski poznatom fast food restoranu bio sam možda dva ili tri puta. Nekako mi ta vrsta hrane, premda uveseljava okusne pupoljke, ne sjeda najbolje na želudac. Stoga sam se nemalo iznenadio kad sam neki dan, nakon nekoliko godina, odlučio ponovno – jer mi se žurilo – ‟uživati‟ u brzoj hrani pa sam svratio u jedan od restorana. Cijena klasičnog hamburgera bila je, protrljao sam oči, nevjerojatnih 1100 (tisuću i sto) kuna! Ljubazno osoblje, standardiziranog izgleda i ponašanja, objasnilo mi je da je to, eto, stvarna cijena hamburgera, koja uključuje i dosad zamračene troškove. Naime, prosvijetljeni vlasnici korporacije odlučili su početi poslovati tako da svi ljudi uključeni u lanac proizvodnje jednog hamburgera budu pošteno plaćeni za svoj rad pa je dakle realna cijena hamburgera malo, je li, skočila. Svi oni potplaćeni radnici u Trećem svijetu koji se bave govedima i pilićima, svi oni koji se bave žitaricama i salatom, svi oni koji beru i voze, peru i sjeckaju, peku i pakiraju... svi će sada biti pošteno plaćeni. Tu su i tzv. eksternalije, društveni troškovi. Saznao sam da je cijena energije koja se godišnje utroši na proizvodnju onih pola milijarde hamburgera samo u Sjedinjenim Državama gotovo 300 milijuna dolara, a nusproizvod je ‟otisak‟ stakleničkih plinova (‟ugljični otisak‟) reda veličine 1,2 milijarde kilograma CO2... što, dakako, pridonosi globalnom zatopljenju. Saznao sam i to da su u novu cijenu mog hamburgera uračunate i štete po okoliš, jer se zbog uzgoja govedâ sijeku šume, a zbog čega opet dolazi do erozije tla, a tu su i skriveni zdravstveni troškovi zbog epidemije dijabetesa, srčanih bolesti i pretilosti... ima toga još. Uglavnom, dok je hamburger koštao manje od 20 kuna, ti troškovi su postojali, ali ih nisu podmirivali ni kupci niti korporacija. No, netko ih jest podmirivao – nema, naime, jeftinog hamburgera.

A podmiruje ih i dalje, jer ova uvodna pričica, odmah vam je bilo jasno, nije istinita. Ali dobro ilustrira stanje stvari. Na primjer, kao što se može pročitati na internetskim portalima, na plantažama kakaa rade mahom djeca-robovi pa valjda preko devedeset posto čokolade koju jedemo, jedemo zahvaljujući i njihovom praktički besplatnom radu. Kupujemo je jer je jeftina (ili ‟jeftina‟), poput spomenutih hamburgera. Nedavno sam, ipak, na televiziji vidio prilog o tvrtci koja, za razliku od fantazme o prosvijetljenoj korporaciji s početka teksta, zaista postoji i, što je najvažnije, dobro posluje. Radilo se o austrijskoj tvornici koja proizvodi čokolade po fair trade principu: potrebne sirovine nabavljaju po poštenim, realnim cijenama, cijeli lanac je transparentan, svatko je pošteno plaćen za svoj rad. Dakako, njihove čokolade su skuplje. Srećom, ne i nedostižno skuplje, a mogu se nabaviti i u Hrvatskoj.

Poanta je u tome da neki proizvodi mogu biti jeftiniji, mogu se činiti jeftiniji, jer su proizvedeni na industrijski, masovni način, tj. na način koji ne uzima u obzir kolateralne ekološke i druge troškove, ili su rezultat nečijeg doslovce ropskog rada. Proizvodi nastali po fair trade principu jesu skuplji, ali dugoročno će nas sve zajedno više koštati jeftina roba. Budući da su pravi troškovi zamračeni, zapravo ne možemo procijeniti koliko nešto zaista košta. To je tako jer je prevladavajući tržišni princip isključivo profit. Tko šiša ekološke i socijalne troškove! A u tom ignoriranju sudjeluju milijuni potrošača jer su prihvatili sistem po kojemu je bolje kupiti novo, nego održavati i popravljati staro; kratkoročno im se više isplati kupovati jeftino, bez obzira na podrijetlo, nego, ukoliko uopće imaju izbora, nešto skuplje, ali dugoročno isplativije.

Informacije o kojima pišem pronašao sam u knjizi Raja Patela, Vrijednost ničega – Kako preoblikovati tržišno društvo i redefinirati demokraciju (Fraktura, 2012.). Raj Patel je američki aktivist, novinar i pisac koji je studirao na Oxfordu, na London School of Economics i na sveučilištu Cornell, a radio je u Svjetskoj banci, Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i u Ujedinjenim narodima pa je kao insajder mogao dobro proučiti kako spomenute institucije funkcioniraju. Više u njima ne radi, nego dapače protiv njih protestira širom svijeta, pišući knjige i novinske članke u kojima dekonstruira ideologiju tzv. slobodnog tržišta i razmišlja o alternativama. Deklarira se kao libertarijanski socijalist sa ‟snažnim anarhističkim sklonostima‟ koji ‟nije komunist, samo je otvorenog uma‟. Libertarijanski socijalizam, kako navodi Wikipedija, ‟skup je političkih filozofija koje promoviraju nehijerarhijsko, nebirokratsko društvo bez privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Libertarijanski socijalisti vjeruju u pretvaranje sadašnjih privatnih sredstava za proizvodnju u zajedničko ili javno dobro, zadržavajući pritom poštovanje spram osobnog vlasništva... Promoviraju slobodno udruživanje... Razlikuju svoju filozofiju od državnog socijalizma... Tvrde da se do društva utemeljenog na slobodi i jednakosti može doći napuštanjem autoritarnih institucija koje kontroliraju određene načine proizvodnje čime pogoduju vladajućoj klasi ili političkoj i ekonomskoj eliti... Nadu vide u decentraliziranim načinima direktne demokracije poput libertarijanskog municipalizma, skupština građana, sindikata i radničkih savjeta...‟.

Ne znam potpisuje li Raj Patel sve ovo, i ne znam ni kako to sve zapravo u praksi (ne) djeluje, ali očito jest da širom svijeta ima ljudi i pokretâ koji se vrlo aktivno trude osmisliti drugačije načine funkcioniranja društva i ekonomije od primjerice onakvog koji omogućuje manjini da se kocka novcima milijuna štediša pa kad ih prokocka, gubitak se nadoknadi iz džepova tih istih štediša, i ne samo njih. O tim ljudima i pokretima kojima se takva politika ne sviđa Patel također piše u knjizi, no htio bih se zadržati na meni posebno zanimljivoj analizi tzv. besplatnih proizvoda.

Što se, dakle, krije iza kulisa poslovičnog besplatnog ručka? Krije se primijenjena psihologija. Naime, korporacija se ‟kladi‟ da će, ponudivši nam nešto besplatno, zapravo zaraditi više no što bi zaradila da nam ‟samo‟ prodaje svoje proizvode. Procjena je da će onaj tko uzme nešto besplatno zapravo podsvjesno osjetiti stanovitu krivnju pa će kupiti još neki proizvod, nerijetko skuplji od poklonjenog, ili će se, opet podsvjesno, vezati uz dotičnog proizvođača/trgovca (i nositi poput žive reklame šiltericu ili kišobran s njegovim logom), ili će sljedeći put dovesti prijatelja, ili će usput potpisati kakav dvogodišnji ugovor, ili će morati kupovati skupe potrošne dijelove uređaja... što se redovito događa. Korporacija nikad ne bi ništa poklonila da joj se to ne isplati u obliku veće zarade: zato i je korporacija. Kako bi onda, pita se Patel, izgledalo racionalno ponašanje u razmjeni koja obuhvaća besplatne stvari? ‟Ekonomist Richard McKenzie u knjizi Zašto su kokice u kinu toliko skupe opisuje kako je kupio novo računalo. Proizvođač mu je ponudio mogućnost da uz računalo uzme i besplatni pisač, što je McKenzie prihvatio. Znao je da će proizvođač vratiti novac prodajom skupe boje za pisač pa je, kad je pisaču ponestalo boje, postupio racionalno – bacio je uređaj. U šoku ste? ... McKenzie se ponaša kao Homo economicus i zahvaljujući tome uspio je pobijediti proizvođača računala upravo u proizvođačevoj igri, no većina nas podložna je takvim smicalicama upravo zbog toga što nekako slutimo (opet podsvjesna krivnja, op. aut.) da nije u redu bacati besplatne stvari, velikim dijelom i zbog toga što je besplatni proizvod morao stajati nešto novca i netko je to morao platiti.‟ (Čitali smo o tome u uvodnom dijelu teksta.)

Još jedan primjer navodno besplatnog (ili ‟povoljnog‟) proizvoda je smartfon. Neki primjerak ‟pametnog telefona‟ danas ima većina tinejdžera; većina njih dobila ga je za jednu kunu. Proizvođači (zapravo tvorci koncepta i dizajna), čiji se kineski radnici bacaju s tvorničkih krovova u smrt jer ne mogu izdržati pritisak, gomilaju zaradu u milijardama dolara. Patel konkretno navodi primjer Nokije iz 2009.: promet od 12,7 milijardi dolara. No, ono o čemu vlasnici smartfona ne razmišljaju jest sljedeće: ‟Pri izradi mobilnih uređaja, kao što čine svi proizvođači elektroničke opreme na svijetu, Nokia se služi mineralima izvučenima iz krvavog sukoba u Kongu, gdje se nalazi sedamdeset posto svjetskih rezervi koltana. Koltan je izvor niobija i tantala, od kojih se izrađuju kondenzatori, koji su ključni dio većine prijenosnih elektroničkih uređaja. Čuvajući pristup izvorima tih sirovina, vojne jedinice u Kongu siluju, muče, porobljuju i ubijaju... kako su cijene trenutačno podosta niske, radnici u rudnicima koltana danas moraju ulagati mnogo veći napor da zarade jednako kao kad su cijene bile na vrhuncu. To su te krvave eksternalije industrije elektronike općenito, no djeluju još mračnijima kada nas nasamare tako da vjerujemo da smo nešto poput mobilnog telefona dobili besplatno‟.

Uglavnom, ispada da cijena nekog proizvoda nije odraz stvarne vrijednosti te stvari.

Autor u knjizi piše i o dogmi da ‟tržište zna najbolje‟ (‟Pitanje: Koliko je ekonomista Čikaške škole potrebno da promijene žarulju? Odgovor: Nijedan. Ako je žarulju potrebno zamijeniti, za to se već pobrinulo tržište.‟); piše o sasvim netržišnim smicalicama Goldman Sachsa; o tome da je šav koji dijeli Wall Street i američku Vladu postao gotovo nevidljiv; piše o protonacističkoj studiji iz 1920., Dozvola za uništenje života nedostojnog života, čiji se autori zalažu za odstranjivanje ‟beskorisnih‟ članova društva; o knjizi Karla Polanyija, Velika transformacija, u kojoj se objašnjava kako su zemlja i rad tijekom 18. i 19. stoljeća pretvarani u robu (a taj proces komodifikacije nastavlja se i danas pa se već priča o trgovanju ‟pravom na zagađenje‟); piše o tome kako smo postali Homo economicus (Gary Becker sa Čikaškog sveučilišta tvrdi da nam ‟ekonomski pristup osigurava okvir za razumijevanje svih oblika čovjekova ponašanja‟); jedno poglavlje posvećeno je korporacijama (moguće je usporediti funkcioniranje korporacija s dijagnosticiranim ‟antisocijalnim poremećajem ličnosti‟, tj. s postupcima psihopata ili sociopata ), itd., itd.

Riječju: ‟Pronicav i rijetko jezgrovit vodič kroz besmislice tržišnog fundamentalizma‟ (John Gray, Observer).

Knjiga je objavljena 2010., kad je prikazan i film Olivera Stonea, Wall Street: Money Never Sleeps. Vrijedi ga pogledati, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog nezaboravne scene u kojoj bankari traže od predstavnika Vlade da im iskešira 700 milijardi dolara...

8.12.2012.

Raj Patel: Vrijednost ničega

www.mvinfo.hr, Dragan Jurak, 6.12.2012.

Gledajući osamdesetih godina iz perspektive propale socijalističke privrede prema Zapadu kapitalizam je fascinirao svojom efikasnošću. Već devedesetih postalo je jasno da iza te efikasnosti stoji pljačkaška narav i luđačka iracionalnost. Za svijet ta spoznaja nije bila ništa novo. Ne samo da su to znali stari komunisti, već je i najveći serviser kapitalizma, tvorac „new deala“ John Maynard Keynes, davno rekao da je „kapitalizam nevjerojatno vjerovanje u mogućnost da će najizopačeniji ljudi činiti najizopačenije stvari na najveću dobrobit sviju.“

Da je kapitalizam sustav koji uspješno stvara vrijednost ali i društvene nepravde, usput pileći granu na kojoj svi sjedimo, postalo je 2008. jasno i onom „običnom čovjeku s ulice“. Zgražajući se, ismijavajući ga, već smo se navikli i na krizu, i na taj kapitalizam. No s kime imamo posla, s kim živimo, podsjeća nas Raj Patel u „Vrijednosti ničega“. U svojoj knjizi o tome „kako preoblikovati društvo i redefinirati demokraciju“, nekadašnji suradnik Svjetske banke i stažist WTO-a a današnji „prosvjednik protiv nekadašnjih poslodavaca“, ponavlja pitanje „kakav bi korporacija bila čovjek da je stvarna osoba?“, koje su u dokumentarcu „Korporacija“ postavili Mark Achbar, Jennifer Abbott i Joel Bakan.

Služeći se „Dijagnostičkim i statističkim priručnikom za mentalne poremećaje (DSM-IV)“ Američke psihijatrijske udruge filmski trojac je došao do zaključka da „korporacije iskazuju brojne karakteristike tipične za psihopate“. One pokazuju (1), „nepoštovanje društvenih normi u odnosu na ponašanje u skladu sa zakonom, što se odražava u ponavljanju djela za koja se počinitelju izriče zatvorska kazna“; (2), „sklonost varanju, koja se odražava u učestalom laganju, služenju lažnim imenima ili varanju drugih radi stjecanja osobne koristi ili iz užitka“; (3), „impulzivnost i izostanak planiranja“; (4), „razdražljivost i agresivnost, koje se očituju u učestalim fizičkim sukobima ili napadima“; (5), „bezobzirno zanemarivanje sigurnosti sebe ili drugih“; (6), „ustrajnu neodgovornost, koja se odražava u učestalom neodržavanju dosljedne radne etike i neispunjavanju financijskih obaveza“; (7), „nedostatak grizodušja, koji se odražava u racionaliziranju nanošenja bola, zlostavljanja ili krađe od drugih osoba ili indiferentnosti prema tome“.

Ovu sliku psihopatologije korporacija (i općenito kapitalizma) Raj Patel ilustrira primjerom kompanije Monsanto koja je otrovala cijeli jedan gradić u Alabami i skrivala informacije o tome jer nije htjela „izgubiti ni jedan jedini dolar“. Kada su podaci o zagađenju okolnih vodotoka i masovnom trovanju ribe izašli na vidjelo predstavnik tvrtke je rekao: „Jesmo li učinili neke stvari koje danas ne bismo učinili? Apsolutno. Ali to je tek djelić jedne velike priče. Stavite li sve to u kontekst, čini mi se da se nemamo čega stidjeti.“ Riječ „kontekst“, naravno, pritom je posebno zanimljiva i bremenita.

S krizom 2008. taj, kolokvijalno rečeno „luđak“, nije stavljen pod kontrolu. Kao što znamo, u slučaju financijskih institucija dobit je privatizirana, a rizik i gubici podruštvovljeni. Ono što se možda ne zna jest da su „vodeći menadžeri investicijskih fondova ubilježili 2009. godinu kao treću najuspješniju u povijesti“; da su zaposlenicima mračnog Goldman Sachsa isplaćeni „najveći bonusi u sto četrdeset godina dugoj povijesti tvrtke“; dok George Soros svo to vrijeme proživljava „vrlo uspješnu krizu“... Uglavnom, „taj ludi, ludi kapitalizam“ ide dalje.

Prezime Patel možda nije najzgodnije. U poljima Andra Pradeša, kaže Raj, gdje je zemlja u vlasništvu Patela, ono zvuči približno kao prezimena Madoff ili Gekko. Dakle, prevedeno na hrvatski – Tutle, Kutle i Mutle. No zvao se i Sanader ili Todorić, Raj Patel je naš čovjek za borbu protiv lude beštije, ulični borac kojeg su gađali suzavcem na četiri kontinenta, jedan od organizatora demonstracija u Seattlu 1999., i vitez svijetla koji umjesto mačem maše papirom jednog mađarskog disidenta koji je tokom Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji pisao povijest Engleske u XVIII i XIX stoljeću.

Knjiga Karla Polanyija „Velika transformacija“ spominje „zakone za siromahe“, zapravo sustav socijalne pomoći koji je trebao ublažiti najteže aspekte siromaštva. Nastanak slobodnog tržišta iziskivao je visok stupanj nasilja, ali je izazvao i protureakciju. Tu akciju i reakciju Polanyi je nazvao „dvostrukim pokretom“. „S jedne strane transformacija zemlje i rada u stvari koje se mogu kupiti i prodati zahtijevala je rašireno obespravljivanje – to je prvi pokret. Drugi je pokret reakcija društva, koje nastoji zaliječiti rane nastale djelovanjem tržišta koje se samo regulira. A oba pokreta odvijaju se u okvirima tržišnog društva.“

Za Patela „dvostruki pokret“ snaga je koja ima moć preoblikovanja svijeta. Patel ne zahtijeva napuštanje tržišta. Njemu je teško zamisliti funkcionalnu demokraciju u kojoj su ljudi slobodni, a da ne postoje tržišta. Ali „tržištima treba oduzeti stalnu i dominantnu glad za širenjem i profitom, koja nas je dovela do samog ruba ekološke katastrofe, a nama treba oduzeti uvjerenost da su tržišta jedini način na koji možemo vrednovati svijet.“ U konačnici to nije „tržišni socijalizam“, već prema Polanyiju „usađena tržišta“, koja „pokreće potreba a ne profit.“

Eto, dijagnoza je postavljena, ciljevi su postavljeni, i sada samo trebamo vrtiti pedale. Patel vjeruje u snagu „dvostrukog pokreta“. Na raznim strana svijeta pronalazi emancipatorske i egalitarističke pokrete u kojima vidi ljude koji preuzimaju vlast otimajući ga tržištu, od pobuna povezanih s hranom, pravom na zemlju i pravom na pravo, do slobodnog softvera. U sprezi s demokratskim vladama ti pokreti trebali bi gandijevski obuzdati kapitalizam i učiniti naš svijet pravednijim i racionalnijim.

Naravno, Patelu ne manjka idealizma. Poneko bi možda primjetio da otvoreni prijelom noge pokušava tretirati kao psihosomatski problem. Sve da je i tako – čemu se drugom okrenuti nego aktivizmu? Uostalom i kršćanstvo je krenulo iz ničega. A Patelu ponajmanje ne manjka vjere u aktivizam. Dapače, uspijeva njome zaraziti i čitatelja.