Vremensko utočište
-
Jezik izvornika: bugarski
-
Prijevod: Ksenija Banović
-
Broj stranica: 288
-
Datum izdanja: ožujak 2022.
-
ISBN: 978-953358437-9
-
Naslov izvornika: Времеубежище
-
Vrsta uveza: meki uvez s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 360 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
U zgradi boje breskve u Zürichu, okruženoj nezaboravcima posutom livadom, zagonetni Gaustin otvara svoju prvu Kliniku za prošlost, ustanovu koja nudi inovativno liječenje oboljelima od Alzheimerove bolesti. Svaki kat minuciozno rekonstruira neko od desetljeća prošlog stoljeća omogućujući pacijentima da zakorače u sobe svoga djetinjstva, ili svojih najsretnijih godina, kako bi otključali ono što je ostalo od uspomena koje nezadrživo blijede. Pripovjedač, pisac koji ima “nos za prošlost”, postaje Gaustinov pomoćnik, a zadatak mu je prikupiti, katalogizirati i opisati važne, ali i najsitnije tragove prošlosti, od namještaja iz sedamdesetih, preko najslušanije pjesme na top-listama 1965. i čahure iz 1942., do nostalgičnih mirisa i tračaka poslijepodnevne svjetlosti. Kako šarada postaje sve uvjerljivija, sve veći broj sasvim zdravih ljudi želi u kliniku ne bi li pobjegli iz slijepe ulice svog života. A onda je prošlost krenula u osvajanje svijeta...
U briljantno inventivnom romanu Vremensko utočište, svom tour de forceu, nagrađivani bugarski pisac Georgi Gospodinov propituje osobno i političko biće pozivajući nas da pogledamo u zavodljivo zrcalo sjećanja. Velika priča o vremenskim utočištima koja gradimo onda kada je budućnost otkazana, a sadašnjost nam nije više dom.
“Proust, koji dolazi s Istoka... Pisac toliko neobičan u svojoj melankoličnoj genijalnosti.” – La Repubblica
“Roman iz druge dimenzije.” – Ivan Tsanev
“U ovoj knjizi vrijeme se iskrada, a zatim se vraća, rekonstruirano. Franz Ferdinand ponovno je ubijen. Cigarete koje ste voljeli kao tinejdžer opet su u prodaji. Komunizam se vratio, i to ono što je u njemu bilo lijepo. Knjiga je satira, duhovita i gorka, ali istodobno i mudra i nježna.” – The New Yorker
“Georgi Gospodinov jedinstven je po mnogočemu... Nitko ne može spojiti intrigantan koncept, prekrasnu maštu i savršenu tehniku pisanja kao on.” – Olga Tokarczuk
“Roman sa stotinama romana u sebi. Roman na jednom kontinentu i u desecima zemalja, stotinama gradova i s tisućama ljudi. Milijuni su im se priča dogodili, ili nisu.” – Literaturen gid
“Moćan i briljantan roman: pronicljiv, predmnijevajući, zagonetan. Roman u kojem budućnost popušta kao trula greda, a prošlost juri kao poplava.” – Sandro Veronesi
“Ekstravagantan roman, sastavljen od varijacija na teme prošlosti, sjećanja i zaborava. Majstorski.” – Le Figaro
“Remek-djelo samoizrugivanja i teške ljubavi.” – Libération
“Gospodinov je mapirao kontinent prošlosti... Mjeseci nakon što je knjiga završena pretvorili su velike dijelove ove fikcije u brutalnu stvarnost.” – Portal Kultura
Objavljivanje ovog djela omogućeno je uz potporu književne mreže TRADUKI.
Knjiga ‘Vremensko utočište‘ nije libar za jedno čitanje i policu, već ćete joj se stalno i uporno vraćati. Knjigu Georgija Gospodinova morate imati
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 23. travnja 2022.
Georgi Gospodinov nije pisac knjiga, nego knjižnica. “Vremensko utočište” de iure je njegov treći roman, a de facto treća biblioteka.
To, naravno, ne znači da ovaj bugarski autor škraba debele kupusare bez kraja i konca. Radi se naprosto o tome da on uživa u prekoračenjima svake vrste, slobodnom žongliranju i žanrovima i pričama te njihovom osebujnom preplitanju.
Tko je čitao “Fiziku tuge”, naslov koji mu je kod nas donio gorljivu, usudio bih se reći, sljedbu privrženika, zna o čemu govorim. U tome libru on na jednom mjestu ističe: “Zamišljam knjigu koja sadrži svaki rod i žanr. Od monologa, preko Sokratovih dijaloga, do epa u heksametru, od priče, preko traktata, do popisa. Od visoke antike do upute za klaonice. Sve može biti skupljeno i preneseno u takvoj knjizi. Da se piše, piše, piše, zapisuje i pohranjuje, da bude poput Noine arke, da tamo bude svakojakih stvorenja, malih i velikih, čistih i nečistih, treba se uzeti od svake vrste i svake priče. Čisti žanrovi ne zanimaju me mnogo. Roman nije arijevac, kako je govorio Gaustin.”
Što je zamislio, Gospodinov je dobrim dijelom i realizirao, a s “Vremenskim utočištem” (koje je na hrvatski prevela Ksenija Banović) načinio je još jedan korak naprijed u dostizanju samopostavljenog ideala.
Spomenuti Gaustin, epizodist iz “Fizike tuge”, ovdje je zamašnjak priče koja je, očekivano, šarmantno iščašena. On se dosjetio inovativnog modela liječenja osoba koje pate od Alzheimerove bolesti i drugih oblika demencije, a koji počiva na pretpostavci da bi pamćenje lakše moglo oživjeti kad bi pred pacijentom oživjela prošlost sâma.
Zato je u Zürichu utemeljio prvu kliniku koja na svakoj etaži nudi pedantnu rekonstrukciju nekog desetljeća, pružajući tako priliku da pacijenti iznova zakorače u vlastito djetinjstvo, mladost ili bilo koje drugo razdoblje svoga života da bi otključali uspomene i sjećanja.
Gaustin vjeruje da mu pisac, njegov stari prijatelj, može pomoći u naporu da izgura ovaj projekt kako spada, jer razumije duh prohujalih vremena i svih upokojenih epoha, pa ih može valjano rekonstruirati.
I dok Gaustin utvrđuje i širi svoju franšizu, a autor ga opskrbljuje dragocjenim tragovima i rekvizitima prošlosti, jedan u suštini terapijski projekt iz domene alternativne medicine zaživjet će i među ljudima bez ikakvih tegoba s pamćenjem, jer su nostalgični sentimenti i potreba za rekapitulacijom vlastite prošlosti svugdje rašireni, dapače, duboko ukorijenjeni.
Nakon što mase međusobno neumreženih pojedinaca otkriju zavodljivi čar uranjanja u ono što je bilo i za što smo mislili da se više ne može vratiti, to isto nagnuće osjetit će i čitave zajednice.
Diljem Europe počet će nicati organizirani pokreti koji streme ka cilju da cijela država bude organizirana kao laboratorij za oživljavanje neke minule epohe. Samo koje?
Ovo pitanje postat će razlogom mnogih žestokih i nepomirljivih prijepora, jer će vrlo brzo postati jasno kako je nemoguće postići konsenzus oko toga kamo bismo se svi zajedno trebali vratiti. Ipak, nakon nekog vremena iskristalizirat će se kako većinu država, barem onih s europskog istoka, muči sljedeća dvojba: socijalizam ili nacionalizam.
Trebamo li se vratiti u nedavnu prošlost obojenu manjkom demokracije i potrošačkih dobara, ali obilježenu viškom sigurnosti, ili onu puno stariju, zamagljenu mitovima o nekadašnjoj veličini?
Knjiga koja počinje kao studija o sjećanju, potrebi za konzerviranjem prošlosti i bijegu od nje (a ta se proturječna nagnuća ne moraju nužno isključivati), pretvorit će se tako u punokrvnu satiru i svašta još.
Gospodinov nije pisac jednog registra i nikad nije fokusiran samo na jednu temu ili pristup, nego slobodno bordiža ignorirajući ustaljena pravila, običaje i granice.
Pritom raspolaže sasvim rijetkim svojstvom da meko i bešavno spaja duhovito i dirljivo kao u jednoj od (mnogih) priča od kojih je ovaj roman skrojen: nekadašnji bugarski udbaš, progonjen grižnjom savjesti, pomaže čovjeku kojeg je nekoć u stopu pratio i potom denuncirao, a koji boluje od Alzheimerove bolesti, da iznova rekonstruira vlastiti život, o kojemu ovaj umirovljeni špicl zna više od ikoga drugoga.
”Vremensko utočište” je roman, zbirka priča, eseja, aforizama, filozofskih ogleda, humoreski... Lakše je ustvari reći što nije. U svakom slučaju, knjiga koja se ne može jednom pročitati, odložiti na policu, pa onda zaboraviti na nju. Njoj se suđeno uporno i stalno vraćati, u cijelosti ili izabranim dijelovima, izaberite sami. Ali je svakako izaberite.
Tijekom komunizma odgajani smo da obožavamo Rusiju
Darko Vlahović, Express 24sata, 6. srpnja 2022.
U razgovoru za Express Gospodinov nam je otkrio je li Bugarska postala ljepše mjesto nakon pada komunizma, koji su mu omiljeni hrvatski pisci i o čemu je svojedobno razgovarao s Dragutinom Tadijanovićem
Piše poeziju i drame, autor je grafičkog romana, nekoliko knjiga kratkih priča i libreta za operu. ‘Slijepa Vajša’, kratki animirani film napravljen po njegovoj istoimenoj priči, bila je u najužem izboru za nagradu Oscar 2017., najprevođeniji je bugarski pisac nakon pada komunizma... U razgovoru za Express, na koji je ljubazno pristao, Gospodinov nam je otkrio kakvi sve stupnjevi zaborava postoje, što povezuje njegovu baku i Jorgea Luisa Borgesa, je li Bugarska postala ljepše mjesto nakon pada komunizma, koji su mu omiljeni hrvatski pisci i o čemu je svojedobno razgovarao s Dragutinom Tadijanovićem. Georgi Gospodinov je najprevođeniji suvremeni bugarski pisac. Rođen u Jambolu 1968. godine, svoju je literarnu karijeru počeo kao pjesnik, a “Prirodni roman” - njegov prvi roman objavljen 1999. godine - izazvao je veliku pozornost književne javnosti te je preveden na dvadesetak jezika. Točno dvadeset godina kasnije Gospodinov je drugim romanom, “Fizikom tuge”, osvojio niz važnih bugarskih i europskih književnih nagrada. U međuvremenu je pisao drame, kratke priče i grafičke romane te libreta za opere. Animirani film snimljen po njegovoj priči “Slijepa Vajša” ušao je u najuži izbor za Oscara 2017. godine. Njegov posljednji roman “Vremensko utočište”, koji je nedavno u hrvatskom prijevodu Ksenije Banović objavila nakladnička kuća Fraktura, čitatelje vodi u nadrealni svijet tajanstvenoga Gaustina i njegovih “klinika za prošlost”. U njemu je autor propitao učinke društvenih i političkih silnica 20. i ranog 21. stoljeća koje su oblikovale i još oblikuju našu europsku sadašnjost te sa zastrašujućom točnošću anticipirao blisku distopijsku budućnost koja nam je stigla ranije nego što je bilo tko očekivao. U razgovoru za Express, na koji je ljubazno pristao, Gospodinov nam je otkrio kakvi sve stupnjevi zaborava postoje, što povezuje njegovu baku i Jorgea Luisa Borgesa, je li Bugarska postala ljepše mjesto nakon pada komunizma, koji su mu omiljeni hrvatski pisci i o čemu je svojedobno razgovarao s Dragutinom Tadijanovićem.
Express: Vaš roman ‘Vremensko utočište’, koji je nedavno objavljen u Hrvatskoj, bavi se, između ostaloga, nostalgijom, sjećanjem i zaboravom, ali je istodobno i snažno političan. Kako je nastao taj roman? Koji su njegovi izvori, njegove glavne ideje, njegova inspiracija?
Ideju o Gaustinu i njegovim ‘klinikama za prošlost’ nosio sam u sebi više od 15 godina. U početku je za mene, a i za Gaustina, te ideja bila jako optimistična, puna dobrih namjera. No prije nekih šest-sedam godina, mogu čak preciznije reći da je to bilo negdje nakon 2016., odjednom mi je ta ideja o rekonstruiranoj prošlosti ponovno pala na pamet u svoj svojoj ambivalentnosti. Prošlost je počela postajati oružjem za populiste i nacionaliste. Ponuđeno nam je da ‘ponovno postanemo veliki’, obećavana nam je slavna prošlost i slično. Upravo su me zabrinutost i tjeskobnost zbog ovih procesa natjerali da sjednem i napišem taj roman. Završio sam ga netom uoči pandemije. Pisao sam o virusu prošlosti koji će doći i bio sam uvjeren da je to samo literarna metafora. Doduše, imao sam osjećaj neke nadolazeće opasnosti koji me je požurivao. Ipak, mislio sam da će se sve to dogoditi za pet do deset godina, nisam očekivao da će nas udariti tako brzo.
Express: Čini se da je čitav taj roman svojevrsna posveta borbi protiv zaborava. Što za vas osobno znači protok vremena? Strahujete li od konačnoga? Napisali ste i da je zapravo zaborav milosrdna reakcija tijela na smrt…
Postoje različiti stupnjevi zaborava. S jedne strane, zaborav je vrlo prirodan proces. S druge strane, u najradikalnijem stupnju zaborava, osoba bez sjećanja već prestaje biti osoba. Doslovno. Čak i tijelo zaboravlja funkcionirati tijekom posljednjih faza bolesti. Roman također govori o svojevrsnom društvenom Alzheimeru, to jest gubitku pamćenja društva. I stvarno vjerujem u ono što Gaustin, lik iz romana, kaže: ‘Što manje sjećanja, to više prošlosti. Sjećanje razdvaja prošlost od sadašnjosti, to je ta tanka crvena linija koja nas drži u sadašnjosti’.
Express: Spomenuli ste Gaustina, taj tajanstveni čovjek nije samo lik u ovom romanu, nego se već neko vrijeme provlači kroz vašu literaturu. Tko je on i kako je nastao? Je li on vaš alter ego?
Gaustin se prvi put pojavio u jednoj mojoj pjesmi prije mnogo godina. Tad je bio trubadur iz 13. stoljeća. Zatim je nastavio živjeti u mojim kratkim pričama. Kasnije se, sa svojim ludim projektima, pojavio u knjizi ‘Fizika tuge’, ali je njegov talent istinski potvrđen tek sad u ‘Vremenskom utočištu’. Gaustin je ‘kod kuće’ u bilo kojoj eri, ima sposobnost mijenjanja vremenskih razdoblja kao što mi mijenjamo vlakove. Kad bih rekao da je on moj alter ego, Gaustin bi to prvi zanijekao. On je sve što bih ja želio biti, ali to nikad neću moći postati zbog fizičkih i vremenskih ograničenja.
Express: Vi ste najprevođeniji suvremeni bugarski pisac. Tko su vaši ‘literarni preci’?
Prva knjiga koju sam pročitao bile su ‘Bilješke o bugarskim ustancima’ Zaharija Stojanova. Još smatram da je to jedna od najvećih bugarskih knjiga, ako ne i najveća - ta knjiga zapravo nije posvećena uspjesima, nego neuspjesima. Kasnije sam čitao priče od Jovkova i Radičkova, koje su me istinski potresle. Čitao sam i puno poezije te mislim da je to jako utjecalo na moje pisanje. Ali ako moram dati kratak i radikalan odgovor, osobe koje su me najviše zadužile su moja baka i Borges. Premda nikad nisu čuli jedno za drugo, oni su oboje mogli ispričati priču na način da bi sve oko njih utihnulo, i samo bi se čuo njihov glas koji bi vas odveo tamo gdje bi oni to željeli. Oduvijek sam želio imati sposobnost pripovijedati na taj način.
Express: Hrvati su, kao i Bugari, južni Slaveni, no čini se da su ta dva naroda udaljena kao da žive na suprotnim krajevima svijeta. Je li to i vaš dojam?
Naprotiv, mislim da između Bugara i Hrvata postoji puno toga zajedničkog. Zapravo, povijesno su bili među najbližim slavenskim narodima, pomagali su si međusobno i bili prilično prijateljski raspoloženi jedni prema drugima.
Express: Koliko Bugari poznaju Hrvate, hrvatsku kulturu i književnost? Imate li vi neke svoje favorite među hrvatskim piscima?
Prije mnogo godina u Zagrebu, kad je shvatio da sam iz Bugarske, Dragutin Tadijanović me dugo ispitivao o našoj velikoj pjesnikinji Bagriani, s kojom je bio prijatelj 1930-ih. Nasreću, ona je također dugo živjela i imao sam sreću što sam je imao prilike upoznati. Naravno, Miroslav Krleža, Vesna Parun, Dubravka Ugrešić su dobro poznati i jako ih volim, a također poznajem i vrlo cijenim pisanje Miljenka Jergovića koji je rođen u Sarajevu. Neki od najboljih književnih festivala na kojima sam sudjelovao bili su hrvatski.
Express: Napisali ste da je 1. rujna 1939. godine došao kraj ljudskom vremenu. Što se dogodilo 24. veljače 2022. godine? Znači li i taj datum neku fundamentalnu promjenu u našim životima?
Roman ‘Vremensko utočište’ završava scenom potpune povijesne rekonstrukcije 1. rujna 1939. godine. Ali sama rekonstrukcija, koja se održava 1. rujna 2029., pokreće novi rat. Kad su ruski tenkovi i vojna vozila ušli u Ukrajinu ujutro 24. veljače 2022., nisam mogao ne pomisliti na tu scenu. Zapravo, Drugi svjetski rat i rat 24. veljače počeli su u isto vrijeme, oko 4.47 sati ujutro. Ovaj rat pokušava ponoviti prošlost i vratiti nas u prošlost. Ako je 1. rujna 1939. bio kraj ljudskog vremena, onda je 24. veljače 2022. kraj živog ljudskog sjećanja. Ljudi koji su se sjećali Drugog svjetskog rata nestali su i više ih nema među živima.
Express: U knjizi ‘Vremensko utočište’ proročanski sugerirate da se Rusija vraća u prošlost ponovno postajući Sovjetski Savez. Jeste li ipak bili iznenađeni kad je ta zemlja u stvarnom svijetu pokrenula invaziju na Ukrajinu?
Da, bio sam šokiran, kao i svaka normalna osoba pretpostavljam. Čak i ako predvidite nešto najgore, čak i ako razvijete najstrašnije scenarije u svojim knjigama, i kao osoba i kao pisac nadate se do posljednjeg trenutka. Na neki način, čak bi se moglo reći da pišemo svoje knjige kako ne bismo trebali prolaziti kroz ono što je u njima napisano, kako bismo spriječili da se to dogodi. Dok sam pisao roman, mislio sam da će to biti utopija za blisku budućnost. Sad to zvuči puno zlokobnije na jedan vrlo drugačiji i realističan način.
Express: Bugari su kroz povijest bili rusofili, baš kao i Srbi, a ipak se čini da je bugarska reakcija na rat u Ukrajini potpuno drugačija od reakcije u Srbiji, čija javnost većinski podržava režim predsjednika Vladimira Putina. Kako Bugari doživljavaju rusku invaziju na Ukrajinu? Postoje li u Bugarskoj simpatije za Rusiju i Putina?
Ruska propaganda je vrlo snažna u Bugarskoj. Postoje stranke, uglavnom nacionalističke, koje se njome koriste. Ali ipak, Bugarska je članica EU-a, zauzela je službeni stav podrške Ukrajini i nadam se da će misleći ljudi u našoj zemlji izdržati pritiske i propagandu. Tijekom komunizma odgajani smo da obožavamo Rusiju, odnosno Sovjetski Savez. Tek posljednjih godina počeli smo shvaćati što je sovjetska politika značila za našu zemlju.
Express: U knjizi evocirate siromašna vremena komunizma jednom dojmljivom slikom praznog izloga u kojemu visi jedna žarulja. Kako je moguće da na istoku Europe ipak postoji nostalgija za komunizmom, autoritarnim sustavom i planskom privredom?
To je jedno od pitanja koje roman postavlja. Čovjek je obično nostalgičan za vremenima u kojima je bio mlad. Problem je kad se nečija mladost poistovjećuje s ideologijom koja je vladala u toj prošlosti, a to iskorištavaju populisti. Kad bi se komunizam danas vratio, to nam ne bi vratilo mladost. Dovoljno je pročitati primjerak novina iz tih godina da se prisjetimo šupljih fraza i praznih izloga, da se prisjetimo da su se zbog nekoliko pogrešno izgovorenih riječi mogle provesti godine u zatvoru. Nostalgija dolazi tamo gdje je sjećanje nestalo.
Express: Također spominjete i poznatu izjavu Josifa Brodskog prema kojoj je njegov sukob s komunističkim sustavom prije svega bio estetske prirode. Je li današnja Bugarska, 30 godina nakon pada komunizma, ‘ljepše’ mjesto?
Je li današnji svijet općenito divnije mjesto? Ne bismo trebali olako povezivati današnji život isključivo s pitanjem pada ili ne komunizma. Toliko se stvari dogodilo u međuvremenu koje su promijenile čitavu sliku - imamo ozbiljan ekološki problem, pandemiju, rat, ekonomske krize... Problem je što je taj sustav tijekom vremena iskvario naš način razmišljanja i naš ukus, kako bi rekao Brodsky. A u teškim vremenima kao što su ova danas, pitanje ukusa nije samo estetsko, nego i politički važno. Manje je vjerojatno da će osoba s ukusom, osoba s jasnim mislima, podleći jeftinoj propagandi. A upravo to je jedna od najvažnijih bitaka koje se danas vode.
Express: Petnaest godina nakon ulaska u Europsku uniju, Bugarska je po većini pokazatelja najsiromašnija članica Unije. Koliko je danas europska ideja popularna u Bugarskoj? Kolika je popularnost Bruxellesa u Bugarskoj?
I dalje sam optimist i mislim da Bugarska, za razliku od drugih europskih zemalja, još vjeruje u Europu i doživljava je kao vrijednost. Da, naravno, to je nešto što se stalno mijenja, to nije nešto što je dano jednom zauvijek. Ipak, u osnovi se Europa i Europska unija i dalje percipiraju kao vrijednosti koje treba slijediti.
Express: Sjeverna Makedonija suočava se s brojnim preprekama na putu prema Europskoj uniji, a među njima je i blokada Bugarske zbog različitih interpretacija prošlosti. Kakav je odnos Bugara prema Makedoncima? Koja pitanja, iz bugarske perspektive, opterećuju međusobne odnose?
Ova situacija je rječit primjer kako prošlost može izazvati podjele ako je ciljano zloupotrebljavaju populisti i nacionalisti. Više o tome može se pročitati u romanu. Mislim da je Makedonija u Europi bolja opcija ne samo za te dvije zemlje, nego i za Balkan i za samu Europsku uniju. Obje zemlje moraju učiniti ustupke, a važan pregovarački element trebale bi biti sadašnjost i budućnost, a ne prošlost.
Express: Jedan od najzanimljivijih narativnih rukavaca u romanu je i priča o odnosu komunističkog disidenta koji pati od zaborava i policijskog agenta koji ga je pratio pa zna sve o njemu. Kakvo je u tome smislu danas stanje u Bugarskoj? Koliko je snažna ta podjela iz nedavne prošlost? Je li moguće da agent i disident mirno zajedno popiju kavu?
Nažalost, ovu stranicu naše prošlosti nikad nismo do kraja pročitali i razgovarali o njoj. Nikad se nismo u potpunosti suočili s time da smo kao društvo progonili ljude zbog njihova mišljenja i govora, nikad to nismo osudili. Dogodilo se čak i suprotno - ljudi su ponosni što su bili pripadnici tajnih službi. S time su povezani i brojni politički i ekonomski problemi u zadnjih 30 godina.
Express: Vaš narator u jednom trenutku kaže da ‘postoje dvije Bugarske, a nijedna nije njegova’. Iako ne treba miješati autora s njegovim likovima, čini se ipak da je ovo prilično autobiografska izjava. Jesam li u pravu? Je li Bugarska ‘vaša’? Gdje se najbolje osjećate?
Jednom su me pitali gdje želim živjeti. Odgovor je bio kratak: u Bugarskoj. Ako je moguće. Povijest Bugarske, a vjerojatno i Hrvatske, puna je pisaca koji su se, u određenim razdobljima, osjećali kao stranci ili emigranti u svojoj vlastitoj zemlji. To ne znači, međutim, da je oni manje vole.
Express: U ‘Vremenskom utočištu’, između ostaloga, pišete i o vraćanju čitavih država u bolju prošlost 20. stoljeća. Kad bi to bilo doista moguće, što bi Georgi Gospodinov izabrao? Koje desetljeće?
To je jedna od glavnih ideja u romanu - ideja da europske zemlje organiziraju svoje referendume za povratak u prošlost, da glasaju za najsretnije desetljeće 20. stoljeća u koje bi se vratili. Moje omiljeno desetljeće ostaju šezdesete. To je desetljeće u kojem sam rođen, desetljeće kad su moji roditelji bili mladi, desetljeće u kojemu je svijet po posljednji put bio mlad, barem tako mislim.