Vladar sjena
-
Jezik izvornika: španjolski
-
Prijevod: Silvana Roglić
-
Broj stranica: 224
-
Datum izdanja: ožujak 2020.
-
ISBN: 978-953358209-2
-
Naslov izvornika: El monarca de las sombras
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 385 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 12,50 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Vladar sjena
najintimniji je roman Javiera Cercasa, beskrajno hrabra knjiga za koju se
pripremao otkako je postao pisac.
A možda i dulje od toga.
Javier Cercas odrastao je uz legendu o svojemu prastricu Manuelu Meni,
devetnaestogodišnjaku koji je poginuo u jednoj od najkrvavijih bitaka
Španjolskog građanskog rata, boreći se kao dragovoljac na strani Francisca
Franca. Obožavan i pretvoren u obiteljsku ikonu, Manuel Mena za Cercasa je
godinama bio izvorom srama i nelagode, tema koje se bojao i o kojoj – bio
je siguran – nikada neće pisati. Sve do trenutka kad više nije imao izbora.
Tko je bio mladić zamrznut na fotografijama iz vremena koje sve brže
zaboravljamo? Fašistički fanatik ili idealist koji je završio na krivoj
strani povijesti? Može li se biti pravedan boreći se za nepravedan cilj?
Što uopće znači biti junak? Ova pitanja i odgovori na njih građa su Vladara sjena, veličanstvenog romana o pobjednicima i
pobijeđenima, o našim obiteljima i tajnama koje ih čine – istinama o kojima
smo naučili šutjeti.
U Vladaru sjena Javier Cercas iznova pokazuje što ga čini jednim
od najznačajnijih suvremenih europskih romanopisaca. Jedinstveno
meandrirajući između obala dokumenta i fikcije, suvereno vladajući objema,
Cercas potragu za licem iz obiteljskog fotoalbuma pretvara u napetu priču o
zemlji zahvaćenoj građanskim ratom, ali i meditaciju o svakom ratu i svakom
miru, o sjećanju i zaboravu od kojih su satkani.
“Ovakav roman mogao je napisati samo Cercas na vrhuncu svoje spisateljske zrelosti; jedan od najboljih pisaca koje imamo.” – ABC
“Moćno… Vladar sjena ne laska liberalnoj pobožnosti, niti ublažava osjećaj kolektivne krivnje. Knjiga koja može pomoći Španjolcima, ali i svima ostalima, da bolje razumiju zavodljivi zov fašizma, što je zadaća svakim danom sve važnija u današnjem svijetu. Franco je i dalje mrtav, ali potreba da nadziremo njegovo stanje jača je nego ikada.” – The New Yorker
“Lucidna i duboko humana studija ne samo jada i uzaludnosti rata nego i dugotrajnih rana koje ostavlja u društvu… Vladar sjena virtuozno je djelo pisca koji umije u isto vrijeme biti povjesničar i romanopisac, moćan i iznimno originalan portret zemlje čija je povijest noćna mora iz koje se ne može probuditi.” – Times Literary Supplement
“Knjiga još radikalnija, hrabrija i važnija od svega što je Cercas dosada napisao.” – Les Inrockuptibles
Smrt dječaka prerušenog u muškarca
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 14. 5. 2020.
Tko je čitao “Prevaranta”, dobro zna da se Javier Cercas odlično snalazi u koordinatama fakcijskog romana odnosno dokumentarne proze. Njegova dvostruka rekonstrukcija – života, ali i motiva – Enrica Marca, čovjeka koji je desetljećima gradio i održavao sliku o sebi kao hrabrom antifašističkom borcu i logorašu, da bi se na koncu ispostavilo kako se radi o običnom lažljivcu i mistifikatoru, plijenila je rijetkom vrlinom što autor nije podlegao iskušenju da svoga junaka osudi ili abolira. “Samo” ga je pokušao razumjeti.
Sličan zadatak, ali kudikamo intimniji i bolniji, sebi je zadao i knjigom “Vladar sjena”, koju je sa španjolskog prevela Silvana Roglić. Protagonist libra Cercasov je prastric Manuel Mena, koji je poginuo u devetnaestoj godini u jednoj od najkrvavijih bitaka španjolskoga građanskog rata. Bio je gorljivi falangist, dragovoljac, pet puta ranjavani poručnik elitnog Prvog marokanskog bataljuna Strijelaca iz Ifnija, heroj i mučenik koji se pretvorio u obiteljsku ikonu.
Dvostruka kronika
Jasno vam je, Cercasova obitelj bila je na Francovoj strani, što su oni držali logičnim, jedinim mogućim izborom. U njihovu zabačenom selu u Ekstremaduri mještani su se dijelili samo na manju i veću sirotinju. Kako su Cercasovi ponosno pripadali prvoj kategoriji (toliko ponosno da su se držali seoskim patricijima), svoje su simpatije vezali uz čovjeka koji je obećao vladati čvrstom rukom. Javier Cercas oduvijek se sramio svojih predaka i njihovih političkih preferencija, pa se ne treba čuditi tome što je od malih nogu osjećao odbojnost prema čovjeku od kojeg je sačuvana ostala samo jedna fotografija i usmena predaja da je bio divna osoba.
“Vladar sjena” dvostruka je kronika – piščeva premišljanja, odbijanja i pristajanja da se uhvati ukoštac s biografijom čovjeka kojemu je obitelj pripisala skoro pa svetačka svojstva, i ključnih epizoda u životu mladića koji je postao nacionalnim herojem, a da nikada nije spavao sa ženom. Relativno lako bilo je razumjeti motive koji su Manuela Menu doveli u krilo partije koja će rasturiti Republiku: “Falanga je bila stranka sklona rušenju sustava koja, svojim nonšalantnim prestižem posvemašnje novotarije, svojom neodoljivom aureolom poluilegalnosti, odbijanjem tradicionalne podjele između desnoga i lijevoga, svojim prijedlogom za sintezom obiju tendencija, savršenim ideološkim kaosom, paralelnom i nemogućom sklonošću domoljubnom nacionalizmu i izjednačavajućoj revoluciji i svojom privlačnom demagogijom, kao da je bila skrojena po mjeri studenta koji je netom otišao iz svoga sela i koji, s jedva šesnaest godina, u tom odlučnom povijesnom trenutku sanja kako da jednim spasilačkim potezom dokrajči strah i siromaštvo koji su vrebali njegovu obitelj te glad, poniženje i nepravdu koje je svakodnevno viđao na ulicama svojega djetinjstva i adolescencije.”
Falangistički zameci
Dopustite mi na ovome mjestu jednu kratku digresiju, brzo ću se vratiti Cercasovu prastricu. Gornje bismo retke svi mi trebali zapamtiti i prisjetiti ih se kad god netko s naše političke scene zagudi – a to se događa sve češće – kako je iznad lijevo-desnih podjela, kako svoj narod ljubi do iznemoglosti, a istodobno voli prijetiti krupnome kapitalu i to samo zato što ga ne može kontrolirati. Previše je u našemu okružju falangističkih zametaka da bismo mogli ignorirati ovo Cercasovo makar nehotično upozorenje.
Manuel Mena u svojoj blizini nije imao nikoga da mu u tim delikatnim vremenima otvori oči i objasni kakav se sadržaj krije iza privlačne, romantične fasade buntovništva. Sve što je trebao naučiti i razumjeti mogao je samo najskupljom metodom, preko vlastite kože. A veliko je pitanje je li poživio dovoljno dugo da osvijesti pravu narav sile kojoj je oduševljeno pristao služiti. Tragajući za rijetkim dokumentima i još rjeđim svjedocima tih davno prohujalih vremena, često u društvu svoga prijatelja, redatelja i pisca Davida Truebe, Cercas će na koncu sklopiti mozaik životne priče Manuela Mene i shvatiti da je njegov prastric ipak imao vremena da se od gorljivog, fanatičnog falangista pretvori u gorkog, razočaranog veterana koji je postao bolno svjestan vlastite gluposti, ali je zapeo u stupici iz koje se više nije bio kadar živ izvući.
U središtu ove knjige stoji pitanje može li netko ostati dobar čovjek i postati, štoviše, junak ratujući na strani zla u društvu zločinaca. Odgovor što ga Cercas nudi kudikamo je složeniji od očekivanog “da” ili “ne”, što bi većina ljudi izabrala. Upravo zato ovu slojevitu, nijansiranu knjigu valja najsrdačnije preporučiti.
Falangisti iz ormara
Dragan Jurak, Novosti, 19. 6. 2020.
‘Vladar sjena’ polazi od jedne fotografije. Portreta osamnaestogodišnjeg falangističkog poručnika Manuela Mene. Nakon pogibije mladića u bijeloj uniformi, u bici na Ebru pred kraj Španjolskog građanskog rata, obitelj je načinila sedam uvećanih kopija fotografije. Jedna je dominirala blagovaonicom Manuelove majke do njezine smrti, šest je razdijeljeno između njegovih šestero braće i sestara. Od tih šest jedna fotografija će završiti u Barceloni u radnoj sobi pranećaka Manuela Mene, pisca Javiera Cercasa. I eto nas, u pet rečenica, u romanu detekcije, usred španjolske obiteljske drame i španjolske povijesne tragedije.
Cercas je već u nekoliko navrata rekonstruirao anatomiju frankizma i Falange (sve prijevodi Silvane Roglić u izdanju Frakture). U ‘Salaminskim vojnicima’ rekonstruirao je ratnu odiseju Rafaela Sancheza Mazasa, fašističkog Lorce koji je preživio svoje strijeljanje. U ‘Anatomiji jedne pobune’ ispisuje biografije šestero glavnih aktera u puču iz veljače 1981., kada je potpukovnik Tejero mahao pištoljem u parlamentu. Sada priča o španjolskom fašizmu iz neposredne, neugodne blizine: same obitelji Cercas.
Priča o prastricu Manuelu Meni čekala je da bude napisana dok Cercas ne postane velik i slavan književnik. Pisac ju je odbijao napisati, nije znao kako je napisati i odgađao je njezino pisanje. No kada je njegovo ime postalo sinonim za sam vrh suvremene španjolske književnosti, došlo je vrijeme i za obiteljski egzorcizam familije višestruko povezane s frankizmom i Falangom. Sanchez Mazas i Tejero samo su bili priprema za kosture iz obiteljskog podruma: djeda Cercasa koji je dvije godine bio vođa Falange Ibahernanda, Carolinu Mene koja je nakon rata psovala na ulici republikance povratnike i Manuela Menu, palog pobunjeničkog junaka, po kojem će frankističke vlasti nazvati jednu ulicu u rodnom Ibahernandu.
Parafrazirajući poznate riječi, Cercasov zadatak je identificirati, locirati, razumjeti, osuditi, defašizirati. To je obiteljska i šire španjolska agenda. Šire literarna agenda je samoispisivanje, autotekst pisca koji si deklarativno uskraćuje mogućnost da bude literat, da fantazira, udaljujući se od pouzdanih činjenica. Cercas ulazi duboko u frankističku povijest obitelji, ali i onu intimističku, u čijem središtu nije prastric, već mama. Uz majku priča započinje, uz nju završava. To su i neke od najboljih stranica. Kada piše o Španjolskom građanskom ratu, Cercas se penje na pozornicu na kojoj su stajali i Hemingwayi Orwell i Picasso i Unamuno i Guillermo del Toro. Kada piše o obitelji, Cercas se penje na pozornicu na kojoj stoji majka, koja je s Javierovim ocem, dječakom u plavoj košulji i crnim hlačama Falange, prvi put razmijenila poglede na sprovodu Manuela Mene.
Trebalo bi sada napisati da je Cercasovo suočavanje s prošlošću, obiteljskom i nacionalnom, ono što i nama treba, da je ‘Vladar sjena’ model prevladavanja fašističkog nasljeđa kakvo može konstituirati samo zdravo društvo i kakvo je konstitutivno za zdravo društvo, no uzaludnim pokušajima dozivanja revizionističkih idiota pameti samo bismo učinili nepravdu onima koji su i kod nas pisali o fašističkim uniformama u vlastitoj obitelji (Jergović, Karakaš, Šnajder…).