Viši od mora

Special cijena 116,10 kn Redovna cijena 129,00 kn
  • Jezik izvornika: talijanski

  • Prijevod: Ana Badurina

  • Broj stranica: 176

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266577-2

  • Naslov izvornika: Piu alto del mare

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 305 g

Kraj je sedamdesetih godina i Italija je u ratu. Na bombe, otmice i atentate vlast odgovara represijom i nultom tolerancijom, a strogo čuvani zatvor na Otoku postaje zemlja u malom: u njoj traje rat zatočenikâ i čuvarâ.

Luisa to ne zna i dok se ukrcava u brod kako bi posjetila muža višestrukog ubojicu, uzbuđena je, ali samo zato što nikada nije vidjela more.

Paolo poznaje situaciju, ali ne zna poznaje li još svoga sina – kako su one nekoć male ruke mogle prihvatiti oružje, kako su oni mili prsti mogli povući okidač, a srce prigrliti mržnju, osuditi na smrt?

No osim odredišta Luisa i Paolo imaju još nešto zajedničko: u zemlji koja si ne može dopustiti da javno suosjeća s ljudima poput njih, oni su u svojoj boli osamljeni.

Kad ih maestral zarobi na Otoku, gostoprimstvo će im nevoljko ponuditi zatvorski čuvar Nitti, a duga noć koju kao da je režirala sama sudbina svima će im zauvijek promijeniti živote, oslobađajući duhove prošlosti i otkrivajući duboko zapretenu ljudskost.

Viši od mora Francesce Melandri nagrađivani je roman koji priča o ljubavi i nasilju, dragocjena knjiga čija nježnost blaži rane svijeta koji nas okružuje.

“Radnja ovog predivnog romana u cijelosti se odigrava na otoku, kao da želi odati počast Elsi Morante... Ljubavna priča i iznimno čovječan i samilostan portret zatvorskoga svijeta... Francesca Melandri dobro zna što je pietas, odnosno građa od koje je sazdana književnost.”
Elle

“Francesca Melandri izabrala je neobičnu i originalnu vizuru... Autorica nježno, sramežljivo i iznimno profinjeno ocrtava psihologiju likova... zbog čega primarnu ulogu u romanu preuzimaju upravo izvanredni dijalozi...”
Corriere della Sera – La Lettura

“Ljepota knjige leži u polaganom, sramežljivom, nevinom približavanju Paola i Luise... koje međusobno privlači njihova neizreciva patnja. Otok je ispovjedaonica, tamo se može izgovoriti ono što bi bilo gdje drugdje bilo neizrecivo. Viši od mora izriče upravo tu neizrecivost.”
la Stampa – TTL

Projekt je realiziran uz potporu Europske Unije.

Zajednička patnja

booksa.hr, Neven Svilar, 18.9.2014.

U romanu Viši od mora ocrtavate psihološke portrete i tragediju ljudi čiji su bližnji u zatvoru. Pritom dobivamo sliku protagonista, prije svega Paola i Luise, lišenu patosa a ipak izuzetno emotivno nabijenu. Koliko vam je takav fenomenološki pristup romanu bio problematičan?

Jedna od privilegija romanopisca jest da imate dozvolu ulaziti u iskustva drugih, iskustva koja inače sami nikada ne biste doživjeli. Kada sam radila na ovom romanu činila sam ono što uvijek činim, razgovarala sam s ljudima koji imaju iskustvo. Riječ je o iskustvu zatvora, iskustvu otoka. Razgovarala sam s mnogim ljudima: zatvorenicima, njihovim obiteljima i prijateljima, kao i zatvorskim čuvarima, kako onima koji danas rade taj posao, tako i onima koji su bili čuvari 1970-ih godina, kada je zatvorski sustav bio posve drukčiji.
Posebno mi je drago kada mi zatvorenici kažu da su iskustvo i patnja ocrtani u ovom romanu posve autentični, kao i krivnja koju osjećaju i prema žrtvama, ali i prema svojim bližnjima. Osjećaj krivnje jedan je strašan dio zatvoreničke patnje, često važniji od toga da su lišeni slobode.

Što mislite o ideji zatvora?

U talijanskom ustavu stoji da zatvor postoji ne kao kazna, već kao mjesto rehabilitacije. Ideja da bi čovjek iz zatvora trebao izaći kao bolja osoba jest naravno samo ideja. Zatvor je kulturno uvjetovana ideja. To uopće ne bi trebalo biti tako, ali mi u našem društvu kao odgovor na nasilje imamo represiju i zatvor. I teško je očekivati da će se to konkretno promijeniti u budućnosti. No ono što se može promijeniti su upravo institucije poput profesije zatvorskog čuvara. Čuvari bi trebali biti obrazovani na posve drukčije način. To bi promijenilo sve, i zatvor ne bi bio potpuno odvojen od društva kao što je to sada.

Osim dvoje protagonista, upravo je i lik zatvorskog čuvara značajan u romanu. U pitanju je zapravo strahovito mučna profesija, s obzirom da su čuvari istovremeno u zatvoru i na slobodi, neprijatelji i najbliži ljudi zatvorenika. Koliko vam je lik čuvara važan?

Točno, u pitanju je izuzetno teška pozicija, u biti nemogući posao. Moja prvotna ideja je bila zapravo posve klasična: protagonisti romana, otac mladog terorista koji je u zatvoru i supruga atentatora, kao potpuni stranci susreću se na otoku te se razvija odnos između njih dvoje. No dok sam istraživala i razgovarala s bivšim teroristima, svi su govorili o odnosu sa čuvarima kao najvažnijem odnosu u njihovim životima.
Zatvorski čuvari su zapravo ljudi koji posjeduju golemu moć, oni vam mogu život učiniti nemogućim, ali i podnošljivim. Shvatila sam da je odnos zatvorenika i čuvara od fundamentalnog značaja te sam se počela pitati tko su zapravo ti ljudi, kako oni žive u zatvoru i izvan njega. Počela sam proučavati živote čuvara i otkrila fascinantan svijet, koji je zapravo u svojoj srži potpuno paradoksalan. Nitko ne može shvatiti zatvorenike i razviti takvu razinu empatije kao što to mogu zatvorski čuvari, no istovremeno oni mogu biti njihovi najveći neprijatelji.
Upravo je taj paradoks ono što čini posao zatvorskog čuvara nemogućim. Oni su najbliži zatvorenicima, oni osjećaju njihovu patnju, njihov očaj, samoću i razvijanje nasilja. No, istovremeno oni lako mogu biti uvučeni u taj potpuno nehumani svijet zatvora, odakle nastaju veliki problemi i produbljuje se ciklus nasilja.

Statistike suicida ukazuju na činjenicu da je upravo posao zatvorskih čuvara najstresniji od svih profesija. Vjerujete li da je pozicija zatvorskog čuvara nužno nepodnošljiva?

Moj posao kao književnika je da govorim istinu, ili barem da pokušam izreći ono što smatram istinom ljudskog iskustva. Postoji ogroman broj 'zatvorske literature', kao i filmova i serija, jer je za pripovjedača taj zatvoreni svijet zaista idealno mjesto za pričanje priče. No, koliko znam, jako mali dio tih pripovijesti je usmjeren na zatvorskog čuvara kao protagonista, uz izuzetak recimo knjige Green Mile, kasnije ekranizirane.
Protagonisti su gotovo uvijek zatvorenici, a čuvari su uvijek portretirani kao negativci, opaki i zli sadisti, što je zapravo logično kada je riječ o narativnoj strukturi, a tu je i činjenica da su oni zapravo barijera između čovjeka i slobode. No stvarnost je, kako to često biva, posve suprotna.
Nakon objavljivanja ovog romana posjetila sam dosta zatvora i često me zovu da u kaznionicama sudjelujem na raznim grupama za čitanje gdje raspravljamo o životu zatvorenika. U zatvorima rado razgovaram i sa zatvorenicima i čuvarima, i mnogi od njih su zaista fascinantni ljudi koji osjećaju da je njihova dužnost brinuti se za ljude kojima je oduzeta sloboda.
Paradoks njihova posla leži u tome što se on zapravo sastoji od dva posve suprotstavljena dijela. S jedne strane oni su ti koji su dobili zadatak direktno provoditi državnu represiju: moraju strogo nadzirati i po potrebi kažnjavati zatvorenike, imaju pištolje i palice kao i pravo na nasilje nad zatvorenicima koji se ne ponašaju u skladu s pravilima. S druge strane, oni se doslovno moraju brinuti za opstanak i preživljavanje tih ljudi, moraju ih hraniti, davati pisma od kuće, brinuti se za njih ako su bolesni...
Samim time oni nose teško breme ljudi poput liječnika, medicinskih sestara i slično, kao i strašan teret profesionalne represije, koja uključuje i prebijanje ljudi, neprestanu bojazan za vlastitu sigurnost i slične strašne stvari. To smatram ključnim razlogom zašto je razina suicida među čuvarima tako visoka, zapravo na istoj razini kao i broj suicida među zatvorenicima.

Je li realno očekivati promjenu zatvorskog sustava? Francuski filozof Bernard Stiegler, koji je proveo nekoliko godina u zatvoru, kaže da zatvor nije društvo, nego kaos, anti-društvo. U vašem romanu govorite o ljudima koji su zbog pokušaja da poboljšaju situaciju u društvu naposljetku završili u tom anti-društvu. Što zatvorenici s kojima ste razgovarali osjećaju prema činjenici da desetljećima moraju provesti u apsurdu uređenog kaosa unutar zidova?

Kako bih odgovorila na to pitanje morala bih vam dati stenogram razgovora sa svakim zatvorenikom ponaosob, s obzirom da je iskustvo svakog od tih zatvorenika drukčije, iako je riječ o ljudima koji su počinili teroristički čin. Susrela sam se s brojnim razlikama u načinu na koji se zatvorenici suočavaju ne samo sa situacijom života u zatvoru, već i djelima odnosno zločinima koje su počinili. Riječ je o dijapazonu koji ide od potpunog negiranja bilo kakve vlastite odgovornosti pa sve do kajanja i priznavanja vlastite pogreške, gdje se u nekim slučajevima moraju suočiti sa strahovitom krivnjom oduzimanja života drugih u ime neke ideje.
Da je to tako, mogu ilustrirati samo jednim primjerom. Provela sam jedan dan s parom terorista, muškarcem i ženom koji su sada oženjeni: ona je u zatvoru provela 20 godina, a on gotovo 30. U rijetkim trenucima kada su bili na slobodi dobili su dijete, djevojčicu koja je čak jedno vrijeme živjela s majkom u zatvoru. Njihov pristup životu u zatvoru je potpuno drukčiji, kao i način na koji se suočavaju s vlastitim djelima. Možda je ključna razlika u tome što je on ubijao ljude, a ona nije. To je osnovna razlika u njihovom iskustvu, granica ili čak zid koji ih odvaja.
Ona je mnogo manje ogorčena od njega, i uspjela se pomiriti s onime što je učinila. S druge strane, on se priključio terorističkoj organizaciji kad je imao 15 ili 16 godina, dakle kao dijete, i nije imao drugog životnog iskustva. To je sve što on poznaje. Ubijao je kada je bio izvan zatvora, ali i u zatvoru, i to sudruga koji je namjeravao napustiti njihovu terorističku organizaciju. On je i danas strahovito ogorčen, a razgovor s njim činio mi se kao slušanje ploče koja preskače, s neprestanim nabrajanjem istih razloga i opravdanja zašto je činio to što je činio.
Nakon toga njegova mi je supruga rekla da se to vjerojatno nikada neće promijeniti. Dakle, iskustva zatvorenika su posve drukčija. Iskustva njihovih bližnjih također, no patnja je ono što im je svima zajedničko.

 

Viši od mora

ČitajMe.com, Jasenka Begić, 26.9.2014.

Dvije stvari ispunjavaju moju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopočitanjem što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: zvjezdano nebo nada mnom i moralni zakon u meni.“ – I. Kant

Na ovogodišnjem smo Festivalu svjetske književnosti imali priliku saznati kako Francesca Melandri, istaknuta talijanska scenaristica i spisateljica, na sedamdesete godine prošloga stoljeća gleda kao na razdoblje u kojem je njezina zemlja proživjela svoju adolescentsku dob i za nju je tek nakon tih često nazivanih ”olovnih godina” krenula naprijed prema svome sazrijevanju. Godine su to političkih sukoba, terorizma, proleterske borbe i nasilnih sukoba desnice i ekstremne ljevice. Godine Nacionalne fronte i Crvenih brigada kojima nitko nije pristupio iz ovakve perspektive – perspektive članova obitelji političkih zatvorenika. Ovaj je roman istovremeno i priča o zatvorima, mjestima točno određene funkcije s vlastitim pravilima koje društvu služe kao odlagalište onih nepoželjnih i osuđenih, pritom ne imajući na umu kako oni koji rade u tim zatvorima ostaju neizbježno izmijenjeni. No, o tome nešto kasnije.

Ako se nekoga želi izolirati, ne postoji zid viši od mora, reći će nam pripovjedački glas u jednome trenutku. Strogo čuvani zatvor, smješten na idiličnome, izoliranome mediteranskom Otoku s kojega je gotovo nemoguće pobjeći doslovno je raj na zemlji koji se doima komadićem zemlje stvorenim za užitak i ljetovališta (važno je napomenuti kako niti otok niti zatvor nisu izmišljeni, danas taj je otok talijanski Park prirode). Nešto stariji će, ali nadam se i mlađi hrvatski čitatelji, vjerujem, prepoznati sličnosti s našom, ne tako davnom poviješću. Priča nam se otvara u trenutku kada na Otok pristižu Luisa i Paolo, ona u posjet svojem mužu, optuženom za višestruka ubojstva, on svojem mladom sinu, teroristu. Lako je stoga primijetiti kako je roman prvenstveno građen na međusobno isprepletenim oprekama; prva je dakako ona između čuvanoga zatvora i rajskoga Otoka, a druga – u samim likovima i njihovim životima.

Luisa je četrdesetogodišnja seljanka, odrasla i živi na farmi sa svoje petero djece i trideset i sedam životinja. Većinu svojega života provela je u braku ispunjenom „slučajnim padovima niz stepenice i nespretnim sudaranjem s ormarićima“, što ju je, dakako, pretvorilo u neprestano zabrinutu, opsesivno-kompulzivnu, socijalno nevještu i verbalno neinteligentnu ženu s manjkom samopouzdanja i samopoštovanja. Ipak, smatra se sretnom osobom, ono za što živi su njezina djeca, a kada joj suprug završi u zatvoru, jedino što osjeća je – olakšanje uvećano činjenicom što svoj krevet više ne mora dijeliti ni sa kim. Posjet Otoku njezin je prvi susret s morem. Paolo, s druge strane, pedesetogodišnji je profesor povijesti i filozofije, građanin, intelektualac, kavalir, shrvan smrću svoje supruge čiji je životni put ispunjen sjećanjima na more i obiteljska ljetovanja. U trenutku kada se moraju vratiti s Otoka, maestral će onemogućiti vožnju svim trajektima, a Luisa i Paolo dvadeset i četiri će sata ostati zarobljeni pod budnim okom zatvorskoga čuvara Nittija.

Dijalog i retrogradno pripovijedanje ono su što čini kostur ovoga romana, a ono što povezuje naizgled sasvim različite likove su patnja i samookrivljavanje koje su primorani proživljavati svakodnevno. Bijeg u analepse otkrit će nam još jedan svijet, onaj svijet koji je likove doveo do stanja u kojem ih pronalazimo te će nam još jednom potvrditi kako je katkada razgovor s potpunim strancem lišen pritisaka koji se mogu osjetiti u razgovoru i s najbližim članom obitelji. „Nitko nikada nije govorio o obiteljima zatvorenika“, rekla nam je Francesca Melandri u svojem posjetu Zagrebu. Upravo ta činjenica nagnala ju je da stvori ovu priču i upravo tim obiteljima odaje počast dopuštajući da njihovi glasovi ovoga puta budu glasniji od onih koji su u jednome trenutku stvarali, odnosno, prema njoj, uništavali povijest. Luisa i Paolo će tako prisjećajući se i razgovarajući jedno s drugim pokazati kako se velike društvene i političke mijene sa sigurnošću uvijek lome na leđima onih koji su u njima najmanje sudjelovali. Prikaz međuljudskih odnosa, onakvih kakvi su nekada bili i onakvih kakvi su danas, bilo da je riječ o relaciji roditelj-dijete ili suprug-supruga dijelovi su teksta, vjerujem, u kojima je spisateljičina vještina najvidljivija. Kako je moguće da jedan odnos prepun ljubavi i sklada poprimi gotovo demonske oblike?, pitat će nas ne samo pripovjedački glas, već i sami likovi. Priključiti se revoluciji, uzeti oružje u ruke i svjesno ubijati u ovome tekstu znači ubiti i život sâm, odnos koji je nekada postojao te sigurnost koju je rado donosio.

Kao što je spisateljica i sama o tome govorila, ovaj je roman nastao nakon dugotrajnoga istraživanja i razgovora s teroristima, obiteljima, zatvorenicima, čuvarima, sucima, žrtvama. Dok se na Luisi i Paolu lomi tijek povijesti, lik čuvara Nittija utjelovljuje posljedice nemarno organiziranoga zakonodavnog sustava koji je danas, kao i u prošlome stoljeću, u jednako lošem stanju. U svojem posjetu Zagrebu, autorica nam je također rekla kako voli mostove, odnosno kako ne voli kada je netko s jedne, a netko s druge strane. Za nju su zatvorski čuvari i ostali djelatnici u zatvorima mostovi koji predstavljaju poveznicu između ”normalnoga” i izoliranoga svijeta. Sasvim je sigurno, kao što se u priči to višestruko potvrđuje, upravo se ti mostovi urušavaju iz godine u godinu – o njima nitko ne govori, nitko ne govori s njima, nitko se ne brine za njihovo psihološko zdravlje, te osobito za psihološko zdravlje njihovih obitelji. Također, nitko ne brine niti o psihološkom zdravlju zatvorenika. I koliko je to zapravo moguće? Svakodnevnica koju zatvorski djelatnici žive neosporivo se upisuje u njihov unutarnji svijet, a nasilje i mržnja koju upijaju neizbježno će se preslikati na onaj izvanjski, jedino što ostaje neizvjesno jest pitanje trenutka. Za autoricu, zatvori su otvorene rane na ljudskome tijelu nevjerojatno dobro ignorirane. Upravo kao i rat.

Dvadeset i četiri sata izolacije na izoliranome Otoku za likove će označiti novi početak, olakšanje, potvrdu kako uvijek postoji još netko tko je iskusio slično, ako ne već isto. Viši od mora roman je koji se čita s užitkom i usprkos svojoj teškoj tematici, lako je prohodan, istovremeno napet i ispunjen jezičnim bogatstvom, u dijelovima neosporivo šokantan, temeljen na povijesti, ali nipošto zagađen tom poviješću. Iako je ovo tek drugi Melandrin roman, jasno je vidljivo njezino poznavanje književne tradicije te lakoća kojom koristi književne postupke. S jednakim ćemo užitkom, sigurna sam, čitati njezino svako novo djelo.

 

Ovo je jedan od onih romana

Arteist.hr, Vanja Kulaš, 5.11.2014.

Jer ako nekoga zaista želiš odvojiti od ostatka svijeta, ne postoji zid viši od mora. (Francesca Melandri: Viši od mora; str. 27)

Naslov magnetičan i pjesnički neproničan, blurb intrigantan, tek s blagim potencijalom za ljigavu ljubavnu storiju. Isprva ponešto kolebljivo probno čitanje pokazat će brzo – riječ je o izuzetnom tekstu. Jednom od onih neprepričljivih, jer svesti ga tek na fabularna zbivanja banaliziralo bi ga i semantički okljaštrilo.

Viši od mora (Più alto del mare, 2012) iako opsegom malen, politematski je i multifacetan roman. Poetičan i filozofičan. Samozatajan, ali samosvojan. Od onih koji osvajaju mirnoćom, hipnotiziraju šaptom. Nabujao od neizrečenoga, još više od neizrecivoga. Ljepljiv i topao od plitkog, nemirnog sna, dalekih željeznica, brodskog valjanja. Pulsirajuć od prvog susreta s morem. Drhturav od strepnje i tjeskobe. Čija se snaga izvija iz serpentinastih ambisa. Od onakvih o kojima kad krenemo pričati, davimo se u patetici, a da oni sami s tim baš ništa nemaju. Eto, takav roman.

Mirisao je na sol, na smokve i na smilje. (str. 13 ) Ruzinav i osunčan, vlažan od morske prašine – atmosferičan i olfaktoran, bogatih tekstura i saturiranog kolorita. Otok. Bez imena i autentičnih otočana, kolonija je to kažnjenika i zaposlenika zatvorskog sustava, administrativnog i medicinskog osoblja te njihovih obitelji. Dok zatvorenici i čuvari rezignirano supostoje na tom komadićku kopna usred ćudljivog mora, dolaskom broda s posjetiteljima – kolizijom zakonski ovostranog i onostranog – dogodit će se kratkotrajna disharmonija. Zatvorenike autorica zadržava u tmini drugog plana, iza visokih zidova, njihova prisutnost tek je kontekstualni okvir, povod naraciji. Svjetlost je naprotiv usmjerena na one koje su ti muškarci ostavili iza sebe – s ove strane. A njima, članovima obitelji, preostaje prijezir, stigma, izopćenje iz društva.

Francesca Melandri svoj sućutni interes upućuje onima koji nisu izravni akteri zločina, nego kolateralno ostaju teško oštećeni, osramoćeni i usamljeni. Luisa i Paolo. Toskanska seljakinja i gimnazijski profesor filozofije u posjetu su mužu odnosno sinu u strogo čuvanom zatvoru na kraju svijeta, onkraj mora. Nasuprot njima, kao u zrcalu, nesretni su na drugačiji način, no intenzitetom gotovo jednako, zatvorski čuvar Pierfrancesco i njegova žena, otočka učiteljica Maria.

Oluja će dvoje pridošlica na otoku zarobiti na 24 sata i tako kreirati okvir za komornu dramu. Noć će potpuni stranaci biti prisiljeni provesti u napola obijeljenoj prizemnici bez krova. Dok vani bjesni nevrijeme, u improviziranom sobičku zbit će se sinergija dviju šutnja, a novodobivenom vitalnošću njih će dvoje iscijeliti i mučaljivog čuvara Nittija, psihički izmrcvarenog nasiljem kojemu je svakodnevno (in)direktno izložen, na koje po službenoj dužnosti mora uzvratiti. Kao da im se svima troma ovim slučajnim susretom otvaraju čakre, očima onog drugog jasnije vide sebe, očuđuju i objektiviziraju svoju bol te se naposljetku oslobađaju osjećaja krivnje za nešto na što nisu mogli utjecati.

U Paolovoj ugasloj egzistenciji nije preostalo ništa od prvotnog bijesa i očaja, tek prepuštanje i samonametnuta pokora. Luisa je pak uslijed muževog zlostavljanja poodavno izgubila samosvijest, svela se na ciklično fizičko iscrpljivanje, na mašinu koja radi, skrbi, prehranjuje. A onda im se na tom posve čudnom mjestu tako ljudski i samorazumljivo ostvario odnos – počevši od malih, tek kurtoaznih ili toplih gesta pa sve do potpunog prepuštanja i krajnje intimnosti. Kako će se njihova veza dalje razvijati manje je važno. Trenutačno su jedno drugo vratili u život ohrabrivši se međusobno na iskorak iz samopropisane izolacije što će ih spajati zauvijek.

Kraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Italiji kompliciran je i turbulentan; vrijeme je to političkih nemira, prosvjeda, radikalnog terorizma i brutalnih sukoba ljevice i desnice. Paolov sin kao pripadnik Crvenih brigada ubojica je s idealima, Luisin muž ubija u afektu, bez razmišljanja, zbog pukog karakternog iščašenja. Paolo u novčaniku nosi novinski izrezutak s fotografijom trogodišnjakinje na sprovodu svoga oca, kojega je smaknuo njegov sin. Preuzevši svojevoljno na rastanku tu sličicu, Luisa s njim simbolički dijeli teret krimena njegovog sina, ujedno odgovornost s Paola prebacivši i šire, na čitavu državu.

Viši od mora lektira je mudra i iskupljujuća u kojoj se izbjegava simplificirani dualizam žrtve i krivca – stvari se ponekad naprosto događaju, a da ne možemo razaznati razloge, još manje na njih utjecati. Spisateljica, scenaristica i redateljica dokumentarnih filmova Francesca Melandri (1964) o svojoj maloj, rubnoj temi piše jezično reducirano i bez drame, oštroumno, profinjeno i s dubinskim razumijevanjem ljudske prirode.

 

Kako politika utječe na svakodnevne živote ‘običnih’ ljudi?

Ziher.hr, Hrvoje Korbar, 19.1.2015.

Iako je roman Viši od mora u moje ruke došao odmah po izlasku iz tiskare kad je njegova autorica Francesca Melandri gostovala na Festivalu svjetske književnosti i sudjelovala na tribini o odnosu književnosti i politike, zanimljivo je da će njegova recenzija izaći 10-ak dana nakon što je cijeli svijet ostao šokiran terorističkim napadom na redakciju tjednika Charlie Hebdo. Naime, roman se i sam bavi terorizmom, ali ne njegovim primarnim žrtvama niti njegovim počiniteljima, već rodbinom potonjih koji su također kolateralne žrtve zločina članova svoje uže rodbine. Melandri je upravo u toj debati istaknula kako njen interes nije politička propaganda, već način na koji politika utječe na svakodnevne živote običnih ljudi.

Obični ljudi su i protagonisti romana koji je Melandri smjestila na neimenovani otok na kojem se nalaze posebni zatvori za političke i ine zatvorenike, a glavni likovi su Paolo i Luisa, koji igrom slučaja ostanu zatočeni na otoku i tijekom jedne noći razviju posebno blizak odnos. Luisin suprug na otok je premješten zbog ubojstva policajca u zatvoru u kojem je prethodno boravio, a Paolov sin ubio je mnoge zbog ideala revolucije kao i mnogi drugi u turbulentnim 70-im godinama. Najpoznatija žrtva talijanski je premijer Aldo Moro, kojeg su Crvene brigade otele i nakon dva mjeseca pogubile, a Melandri se odlučila baviti fikcionaliziranim osobama i događajima. O samim zatvorenicima saznajemo prilično malo – Luisin suprug često je zlostavljao suprugu, Paolov sin pojavljivao se u kući svakih par mjeseci u činovničkom odjelu i sudjelovao na obiteljskom ručku kao da se ništa ne događa. Autorica posvećuje dio romana i odrastanju Paolovog sina, odnosno same Luise koja je kao žena u siromašnoj seoskoj sredini uvijek bila podređena, a sve postupno vodi neminovnom – zbližavanju Paola i Luise.

Samo smještanje radnje romana na otok, koji je sam po sebi odvojen od svijeta (a ovaj otok je k tome otok-zatvor) te postupno isprepletanje životnih priča protagonista očito nam daje na znanje kako će se protagonisti, do tad potpuni neznanci, i emotivno zbližiti. Cijela fabula složena je tako da taj susret djeluje kao da je sudbinski predodređen, a sam završetak (koji vam nećemo otkriti) ipak ruši banalni stereotip sudbinske ljubavi. Neki drugačiji, melodramatičniji završetak teško bismo mogli smatrati kvalitetnim. U prvom su planu psihološke karakterizacije Paola, profesora filozofije i povijesti koji je očito živio građanskim životom i Luise, koja je od samog djetinjstva bila prisiljena brinuti o vlastitoj egzistenciji i kojoj je muževljev boravak u zatvoru na neki način došao kao oslobođenje, a zanimljivo je da se Melandri više bavi djelatnicima zatvora nego li samim zatvorenicima. Tako je možda i najzanimljivije lice u romanu Pierfrancesco Nitti, zatvorski čuvar koji također doživljava spoznaju tijekom samog romana.

Još poneko opće mjesto u romanu (poput referiranja na Kanta kad se govori o etici, spominjanju Slavena kao neobuzdanih kriminalaca) ne treba previše osuđivati, budući da je autorica (u mojim očima) uspjela opravdati program koji je iznijela u gore navedenoj debati. Njen kratki roman ni u kojem slučaju ne funkcionira kao politički pamflet, već se bavi sudbinama ljudi na koje je politika izravno utjecala, a za što oni ni na koji način nisu zaslužni. Jasnim pripovijedanjem koje stalno prati nekoliko razina (sadašnjost i prošlost, obiteljsku i zatvorsku, političku i osobnu) Melandri je uspjela ispričati zanimljivu ljubavnu priču dvoje prilično nesretnih ljudi koje je (inače uobičajeni) posjet zatvoru uspio izbaciti iz životne kolotečine te napisati roman koji možda neće ostati upamćen kao književni klasik, ali koji svakako vrijedi pročitati.