Viljevo
Special cijena
16,61 €
Redovna cijena
18,45 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 228
-
Datum izdanja: rujan 2013.
-
ISBN: 978-953266483-6
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 395 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 18,45 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Jedan od najhvaljenijih domaćih proznih prvijenaca posljednjih godina, roman Drenje Luke Bekavca, dobio je svoj ništa manje intrigantan nastavak.
Viljevo je mnogo toga: ono je novo mjesto na Bekavčevu zemljovidu neke moguće Slavonije, još jedan čvor tajni i mogućih interpretacija, u odnosu na Drenje – energetska točka suprotnog predznaka, možda čak i njegov odraz u napuklom zrcalu. Pored ostalog Viljevo je i roman-triptih, tekst koji svoje prostore i svoja vremena osvaja u tri glasa.
Začet monologom prepisanim s loše snimke, usamljenim glasom koji otvara panoramu gotovo nenaseljene Slavonije, izgubljene u ljetu i prašini, završava opsesivnim komentarom požutjelih stranica nečijega memoara iz Drugog svjetskog rata, dok u tamnom prostoru između čeka sirov transkript dijaloga u kojemu se zbiva napeto odmjeravanje snaga, rizična potraga za mjestom gdje bi mogla početi zajednička priča.
Malokoji domaći pisac u stanju je tako vješto manipulirati žanrovima, nuditi ključeve koji roman otvaraju ujedno kao triler, SF ili horor... ali Bekavac to radi samo da bi ih pred čitateljima pomiješao i ponudio tek jednu jedinu ključanicu: onu izvrsne proze koja može odvesti bilo kamo.
Nagrada Janko Polić Kamov HDP-a 2014.
Nagradu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za 2014.
Nagrada Europske unije za književnost 2015.
Roman koji ne povlađuje čitatelju, koji se čita “uz dlaku” i otvara mogućnost ozbiljne interpretacije i teorijskog promišljanja.
Anera Ryznar, Zarez
Viljevo je roman kojim se kategorija prostor-vremena slama, biva samljevena u rečenice, u binarne nizove i transkripte transmisija, u visoko kvalitetnu književnost ispisanu rijetko viđenom uvjerljivošću, kompaktnošću i izbrušenošću stila zbog koje čitatelj čvrsto drži knjigu u rukama i ne prepušta je olako, kao vrijedan (književni) plijen.
Marijo Glavaš, mvinfo.hr
Riječ je o savršeno stiliziranoj priči (...). Bekavac već u prvom romanu pokazuje distinktivan autorski glas, s opravdanom samouvjerenošću vodi svoju priču te nikad ne gubi čitateljsku pažnju sa svojim rečeničnim labirintima.
Gordan Duhaček, tportal
Gusta asocijativnost Bekavčeva pisanja izbija svaki žanr.
Jurica Pavičić, Jutarnji list
Tekst u kojem vješto izmiče svaka konačnost i cjelovitost, roman koji je slavonski koliko i posve globalan, pred čitatelja postavlja brojna interpretacijska vrata čije će ključeve morati sam pronalaziti.
Jagna Pogačnik, Jutarnji list
Luka Bekavac: Viljevo
Marijo Glavaš, mvinfo.hr, 27.10.2013.
Nedjeljno je sunčano poslijepodne, treperava svjetlost prebrojava lišće na granama stabala, ugodna šetnja parkom, jedno je dijete palo i ozlijedilo koljeno, lopta je odskakutala pokraj puta, muškarac zrelih godina sjedi na klupi i liže sladoled, uza stablo je izniknuo tulipan, žena koja ga promatra ne primjećuje kako joj džepar izvlači novčanik, odjednom slika titra... nije vam jasno kako je to moguće... ta u šetnji ste, nije to nikakva slika, pobogu, gledate uživo, kako onda tako titra, trljate oči, ... opa... slika preskače... u ušima vam počinje zujati, zum... sad ste s druge strane prizora... gledate to jezerce i razabirete obrise Einstein-Rosenovog mosta, ne znate što je taj most, ali je tu, gledate ga, štoviše, mladić u crnim čizmama, uredan, obrijanih obraza prilazi njime, uljudno pozdravlja, između upućenih vam riječi “dobar” i “dan” neobičan je razmak, šum, oštar i snažan, udara vas u trbuh, izbija zrak i odiže stopala od tla... onda nastaje rez... šum iščezne... slika se smiri... istodobno ste s obje strane prizora, s jedne vas hvata groznica od sreće, s druge se opirete i ne želite prihvatiti prizor, ... slika ide u slow motionu, zujanje u ušima postane čist zvuk, a ženi koja gleda tulipan i dalje ništa nije jasno.
Otprilike ovako bi se dalo metaforički opisati šetnju kroz hrvatsku recentnu književnost u kojoj se iznenada, kao “šaka u oko”, svojom titravom posebnošću istaknuo u siječnju 2011. godine objavljeni roman “Drenje” autora Luke Bekavca. Očuđenost i pozitivne reakcije čitatelja i kritike zbog neobičnosti stila, ozračja, inovativnosti i originalnosti učinile su od imena malenog mjesta s istoka Hrvatske vrlo često izgovaranu riječ, no ne kao geografski pojam, već sa značenjem preporuke za čitanje - i to ne samo unutar granica države.
A kad je o granicama riječ, one kod Luke Bekavca prolaze puni tretman: lomljenje, preispitivanje, krivljenje, nijekanje, brisanje, materijaliziranje i vezanje u čvorove. I da čitatelj ne zna tko je autor knjige, da je samo pročitao naslov, npr. Viljevo, pa krenuo čitati i tako naišao na predodžbu kretanja kao greške, statičnu materiju, nepokretno vrijeme, raskinuo bi tada i sam (poput protagonista o kojem čita) s filozofijom dijalektičkog materijalizma, a kad bi u toj istoj knjizi dobio preporuku za korištenje spektralne onomastike kojom se uz pomoć spektralne analize imena mjesta iz naslova romana može odrediti njegov energetski vektor, e onda bi čitatelju zazvonilo u ušima kao onomad kad je čitao “Drenje” i znao bi, prepoznao bi, bez ikakve dvojbe, da u rukama drži novi Bekavčev roman.
“Viljevo” je roman kojim se kategorija prostor-vremena slama, biva samljevena u rečenice, u binarne nizove i transkripte transmisija, u visoko kvalitetnu književnost ispisanu rijetko viđenom uvjerljivošću, kompaktnošću i izbrušenošću stila zbog koje čitatelj čvrsto drži knjigu u rukama i ne prepušta je olako, kao vrijedan (književni) plijen.
U tri poglavlja koja su izvedbeno toliko moćna i različita (da zna čitati, i ćelavac s Munchovog “Vriska” počeo bi zaista vrištati), a istodobno međusobno nerazdvojiva, te zbog pozadinske mirnoće i jednostavnosti suludo očaravajuća, Bekavac izlaže tri perspektive priče tijekom koje se raspreda o “katastrofi” iz koje su izašli preživjeli, ali to “preživjeli” napisano je kurzivom, a njihovi životi zapleteni su u “Mreži”: “dovoljno je zapisati jedno slovo, izgovoriti jedan glas i veza je uspostavljena”, “može te se naciljati kao točku na karti svijeta”, “svaki glas, svako slovo, sve se bilježi i ostaje zapisano”, da bi se na kraju sa svime povezalo i Drenje i profesor koji je na stranicama prvog Bekavčevog romana izrađivao bioakustičnu sliku Baranje.
Bilo bi bezobzirno odati više o samom konceptu, o radnji romana “Viljevo”, jer upravo tajanstvenost, doziranost informacija i iznenađenje umotano u “sasvim normalna stvar, zašto se to ne bi dogodilo” ono je što čini Bekavčev rukopis čitatelju privlačnim.
Bekavac je opravdao očekivanja. Nakon dvije godine napisao je svojevrstan “nastavak” (u skladu s Bekavčevim igranjem pojmom i naravlju vremena može se reći i “prethodnik”) “Drenja”, roman u kojem je od vremensko-prostorne labilnosti i nekoliko naizgled sasvim običnih, po ničemu neobičnih, svakodnevnih, čvrstih uporišta izgrađena iznimno jaka i dobra priča.
No ni sad nije ništa lakše, ne da se Bekavčevo književno tkivo ni nakon dva romana bezrezervno utrpati u kategorije (susreće se ovdje SF, informatika, elektrotehnika, okultizam, astronomija, astrologija, eksperimentalnost, znanstveni diskurs, ...), no važnije od kategoriziranja je da je tkivo zdravo, da je živo i da je književnost profitirala. Ne samo hrvatska književnost.
Vjerujem kako nisam jedini koji smatra da je “Drenje”, uza sve nominacije, nepravedno ostalo bez nagrade u 2012. godini. Roman “Viljevo” Luke Bekavca nova je šansa za žirije i snažna potvrda kvalitete autora koji bi trebao biti među prevedenim naslovima kojima se hrvatska književnost predstavlja u inozemstvu, autor koji je već pridobio mnoge poklonike, a od kojih bi se znatan broj, kad bi mogućnost postojala, pretplatio na njegove buduće, još nenapisane knjige. Unaprijed se upisujem na tu listu.
Luka Bekavac: Nastavljam sličnim, dakle drugačijim putem
Branimira Lazarin, Novosti, 30.10.2013.
Luka Bekavac (1976.) predaje teoriju književnosti na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Široj čitalačkoj publici postao je poznat prvim romanom “Drenje” (Profil, 2011.), kojim je uzbudio uspavane kriterije domaće proze. Njime je doslovno osvojio književnu kritiku, a roman je bio nominiran za niz regionalnih književnih nagrada. “Viljevo” (Fraktura, 2013.) je (bastardni) nastavak “Drenja”, dugoočekivani autorov drugi naslov kojim je, kako se popularno ali i sasvim točno kaže, sigurno opravdao, a u mnogočemu i nadmašio čitateljska očekivanja. Razgovaramo o motivima i idejama “Viljeva”, stigli smo dotaknuti tek neke od njih.
Navikli smo da u književnoj tradiciji romani započinju izgubljenim rukopisom, a kod vas su izgubljeni – glasovi. Što književnost ima sa zvukom? U svom prvom romanu “Drenje” katalogizirali ste zvukove prirode, uveli nas u kvalitetu “akustičkog poremećaja” na snimkama i pripremali ekspoziciju velike teme: zvuka u romanu, kao njegove primarne kvalitete. U kojoj ste mjeri “kalkulirali” o “Viljevu” pišući prethodni roman? Koji su konkretni motivi inspirirali zvučnost u tekstu?
“Viljevo” se dobrim dijelom bavi posredovanjem glasova, bilo putem tehnički neispravne, danas pomalo antikne opreme, bilo netipično organiziranim “okultnim” procedurama, no čini mi se da je problemom zvuka bilo snažnije obojano “Drenje”. S jedne strane, tamo je zvuk bio važan kao element fizičke prijetnje – osjetilni faktor koji djeluje, i to na najekstremnije načine, kad ga ne čujemo. S druge strane, on je poslužio i kao “maketa” ideje o svjetovima kao međusobno izoliranim frekvencijskim pojasevima, te šumu kao radikalno drugačijem “prostoru” između njih. Mislim da se, barem u ovim romanima, najjača veza zvuka i pisanja nalazi upravo u toj “ontološkoj” organizaciji svijeta teksta. Nisam išao tako daleko da pokušam izgraditi dodatnu, “subliminalnu” sferu zbivanja i na području čisto zvukovne razine romana, iako se nekim čitateljima učinilo da i na njoj prepoznaju određene efekte! Ali ostavimo li zvuk po strani, “Drenje” i “Viljevo” umnogome su bili planirani paralelno; neki dijelovi “Viljeva” relativno su detaljno osmišljeni i prije “Drenja”, a pisao sam oba teksta nadajući se da će svaki funkcionirati kao zasebna cjelina, uz mogućnost produbljivanja interpretacija i obogaćivanja šire slike u paralelnom čitanju.
Imena “suzvučna” s idejama
Naslovi romana imena su stvarnih slavonskih mjesta. Kako ste baš te toponime “osudili” na tako snažno distorziran habitus mjesta? Jeste li ih i kako obilazili? Zašto ste baš ondje našli sve elemente fantastične atmosfere koja obuzima čitatelje u oba romana? Reklo bi se: selo, ruralna proza. Ali fantastična ruralnost, može li se i tako?
Radije ne – ta dva pojma, pogotovo zajedno, vuku u smjeru koji mi nije blizak čak ni kao čitatelju, a kamoli kao autoru! Oba su toponima, očito, vezana uz stvarne ruralne prostore Slavonije, Drenje je baranjsko mjesto samo u “Drenju”, no – unatoč nekim drugačijim pretpostavkama – tu svaka veza i prestaje. Nisam ih obilazio jer nikada nisam ni imao namjeru “stvarnosnog” ulaska u njih, a mislim da o tomu svjedoče i sami tekstovi: Drenje je zapravo opisano kao omanji industrijski gradić, smješten u brdski krajolik, a Viljevo kao točka na karti koja je ostala gotovo nenaseljena, fizički svedena na jedno ruševno imanje, pa nekadašnja “ruralna” struktura ostaje gotovo nebitnom. Razlog zbog kojega sam odabrao baš te toponime su – uz nenamjernu ali neizbježnu proustovsku aluziju – imena mjesta. Ne samo da su mi se, u određenom trenutku, učinila “suzvučnima” s nekim idejama, pripovjednim fragmentima, slikama koje su postojale u ranim fazama rada na tekstovima, nego je i koncentrirano “meditiranje” o tim imenima, gotovo poput fiktivne “spektralne onomastike” koja se spominje u “Viljevu”, iznjedrilo neke nove, ponekad neočekivane detalje, opise, pa i tematske lance.
Priča o dvije sestre, protagonistice koje funkcioniraju kao strukturna spona s enigmatičnom “katastrofom” iz prethodnog romana, posebno je intrigantna zbog načina pripovijedanja, na “radioamaterski”, punktiran način. Unatoč strukturnoj složenosti prostora i vremena, njihovi su likovi jasni, gotovo filmski. Otkud uporište za takve sudbine i takav način izlaganja?
Teško je ukratko navesti odakle sve dolaze ideje i materijali kojima su sestre i njihov svijet oblikovani, no proces tog oblikovanja bio je najzahtjevniji dio pisanja “Viljeva”. Tekst je nastao kao relativno konvencionalan i linearan monolog, ali trebalo je uspostaviti točku promatranja koja će “katastrofu” predstaviti s ograničenjima i pogrešnim tumačenjima, a opet imati pristup povlaštenoj perspektivi kroz tajni kontakt s nekim “višim” razinama u hijerarhiji priče. To je ujedno morao biti monolog bez publike, bez intencije da se pripovijeda nekome, pa je tako postupno došlo do oblika svojevrsnog “audio-dnevnika” koji je tražio potpunu reorganizaciju postojećeg teksta: ključni elementi priče nisu se smjeli privilegirati, neke se važne teme nisu mogle objašnjavati, morala se demontirati logička i kronološka sukcesija izlaganja, drugim riječima, trebalo je stvoriti dojam svojevrsne verbalne a ne pisane improvizacije u kojoj “publika”, dakle sama govornica, ionako već sve zna, te nema potrebu baš sve izreći. Usporedno je jačao i metatekstualni moment, uloga magnetofona kao posrednika, a samoga monologa kao transkripta – u tekst su upisane i tehnike snimanja, tišine, smetnje, šumovi i potpuni prekidi: razmješteni sustavno, ali uz dojam nasumičnosti. Tako je, nakon dvadesetak različitih verzija, nastao konačan tekst koji se čini prilično fragmentarnim ali, s obzirom na sve navedeno, više-manje prirodnim.
Pseudoznanstveni zakuci
Treći dio romana, koji je zapravo izvrsna parafraza znanstvene odnosno historiografske rasprave profesora Markovića, prezimena koje se pojavljuje u oba romana, problemski funkcionira na rubu znanosti. Fascinacija bioakustičkim fenomenima i transkomunikacijom postavljena je na solidne temelje stvarnih izvora i bibliografije. Riječ je očito o tipu autorske fascinacije? Dojam je da ste se dobro zabavljali, primjećuje se akademski habitus...
Ta su mi područja višestruko zanimljiva; mislim da se “fantastična” strana ovih romana prije može pripisati čitanju nekih zakutaka pseudoznanstvene bibliografije nego “posudbama” iz kanona popularnih žanrova. Pritom nisu presudni “odgovori” koje ta margina nudi, niti omjer njezinog suglasja sa stvarnom znanošću; zanimljivijom može biti njezina pripovjedna dispozicija, njezin kulturni kontekst, njezini specifični nedostaci... U “Viljevu” se igra iz “Drenja” nastavlja – ili ponavlja: popularna fizika koristi se kako bi se opisala slika svijeta koja je ipak bliža religiji ili mitu, a prizma znanstvenog jezika “paranormalnim” fenomenima – umjesto očekivane demistifikacije – donosi auru kredibiliteta. Iz brojnih razloga, čini mi se atraktivnijim pristupiti takvim područjima jezikom “tvrde pseudoznanosti” nego misticizma. Pritom se neki problemi intenziviraju: proliferacija bizarnih termina, teorijskih frakcija, krajnje rizičnih interdisciplinarnih razmjena itd. Većina literature, imena i institucija u “Viljevu” ipak su fiktivni, no ima i stvarnih tekstova koji su – u određenim krugovima – čak i relativno dobro poznati. Hipertrofija takvih podataka u finalu romana nema cilj građenja nekakvoga “klimaksa”, nego stvaranja dojma neposredne blizine “rješenja”, koje ipak ostaje uskraćenim upravo zbog kvantitativnog otpora materijala.
Što je profesor Marković iz “Drenja” profesoru Markoviću iz “Viljeva”?
Najjednostavnije, oni su otac i sin: u “Markoviću”, poglavlju “Viljeva”, središnji tekst piše Josip Marković, a prevodi ga i ekstenzivne posthumne komentare dodaje Stjepan Marković, otprije poznat iz “Drenja” (i “Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku”). Činilo mi se korisnim kroz njih razdvojiti i dvije razine priče: jednu koja je osobnija, koja poziciju sudionika i svjedoka smatra prednošću, te je prije memoarska nego znanstvena kao kod Josipa M., te drugu koja je uglavnom impersonalna, naknadna, teorijska, te želi djelovati kao “korektiv” starog, pomalo sentimentalnog rukopisa. Nova “znanost”, čiji je predstavnik Stjepan M., nastupa gotovo autoritarno i pokušava svojom monstruoznom erudicijom više-manje pregaziti svoj hipotekst, sve eventualne kritičare, konkurente, pa možda i čitatelje, no drugi dijelovi priče jasno ukazuju i na njezina brojna ograničenja...
Work in progress
U “Drenju” ste nas navikli na spor ritam, stilizaciju motiva, atmosferičnost otvorenog, kontinuiranu naraciju. U “Viljevu” je stilizacija provedena kroz tri glasa, tri različite vrste teksta s tri vrste ritmičnosti, atmosferičnost zatvorenih prostora i sinkroniju. Riječ je uvelike o usložnjavanju i razradi jedne teme koja teži tipu razrješenja. Kako vidite razlike dvaju romana i u kojem će smjeru ići eventualni kraj trilogije?
Radije razmišljam o tim tekstovima kao o “skupu” nego nizu – dakle bez implikacije redoslijeda i hijerarhija čitanja, nikada nisam imao u planu trilogiju romana. Ako već moramo povezivati te tekstove, lakše mi je gledati “Drenje” i “Viljevo” kao kontrastno postavljen diptih. Sljedeći roman (koji je već napisan) stiliziran je potpuno drugačije od prva dva i mogao bi – unutar istog skupa – biti elementom novoga diptiha, čiji je prvi dio spomenuta “Galerija likovnih umjetnosti”, svojevrstan work in progress, već objavljivan u različitim verzijama, koji se u ovom trenutku sastoji od pet kraćih, kvaziautobiografskih proza.
Kritika će vjerojatno, prvoloptaški, vaš roman okarakterizirati postmodernim. Što književni teoretičar Luka Bekavac misli o “Viljevu” kao mogućem (ili paradigmatskom) postmodernom romanu?
Sve to ovisi o osobnim i kontekstualnim tradicijama čitanja. U nekolicini domaćih kritika “Drenja”, roman se pokušavao svesti na žanrom ponešto “začinjen” stvarnosni stereotip; u drugima se pak komentirao gotovo kao avangardistički “eksces”, nešto jedva čitljivo, do sada neviđeno. Zanimljivo je da su neki kritičari iz Srbije, naprotiv, reagirali na tekst kao “tipičan” postmodernistički rad koji – u kontekstu formalno potpuno “ispražnjene” i intenzivno tržišno orijentirane suvremene književne proizvodnje – zapravo izgleda pomalo retro. To je valjda dio odgovora na vaše pitanje: ovisno o tomu gdje povučete crtu, svaki će tekst biti revival nečega staromodnog i napola zaboravljenog ili inauguracija nečega apsolutno novog. Vjerojatno nije potrebno reći kako se osobno klonim takvih razmišljanja; uostalom, bilo bi na mnogo načina neumjesno i smiješno “analizirati” ili “periodizirati” vlastitu prozu. Istina je da se intenzivno bavim teorijskim radom, no tekstovi o kojima smo razgovarali s njim nemaju izravne veze; ideje i prakse pisanja koje sam u njima pokušao istražiti definitivno nemaju ishodišnu točku u nekoj vrsti “laboratorijskog” eksperimenta. Sve počinje u regijama koje jedva da imaju veze s književnošću, a završava u pokušaju što dosljednijeg profiliranja određenog tipa pisma, kojemu će značajan dio ritma davati kompleksi značenja koje posreduje. “Drenje” je bilo jedno rješenje tog procesa, u “Viljevu” ravnotežu traže tri rješenja, a sljedeći će tekstovi, barem se nadam, nastaviti dalje sličnim, dakle drugačijim putem.
Communication breakdown
Vladimir Arsenić, www.e-novine.com, 2.12.2013.
Postoji nekoliko autora u postjugoslovenskoj književnosti koji eksperimentišu sa zvukom, takozvanim soundscapeom, odnosno zvučnim pejzažom na kojem se odvija naša bedna egzistencija. Možda čudno zvuči, kao da se radi o radio-amaterima, ali Neven Ušumović, Srđan Srdić i, možda najočitije od svih, Luka Bekavac, odista u svojim prozama istražuju granice čujnosti i na nivou priče i na nivou metafore jer složićemo se da je književnost/umetnost odgovor na izazove stvarnosti, te samim važi zakonomernost da ono što može da ima više značenja, jednostavno ima više značenja. Ukoliko priča deluje unutar sebe same kao funkcionalno povezana celina, ona bi trebalo da tako deluje i na čitaoca, odnosno mora mu saopštiti nešto što će njegovo iskustvo i njegov pogled na svet, makar na trenutak, izoštriti. Prosto rečeno, ona mora biti primenljiva i razumljiva i u svetu u kojem živimo, a da bi to postigla mora otvoriti mogućnost da poseduje više od jednog značenja, odnosno da pored osnovnog značenja ima i metaforičko.
Drenje, prvi roman Luke Bekavca odveo je čitaoce u Slavoniju, u istoimeno mesto u kojem se dešavaju čudne promene u zvučnoj sferi. Ovogodišnji roman, Viljevo, opet se delom odvija u istoimenom mestu u Slavoniji, na granici sa Mađarskom. Suštinski, ovaj komplikovani narativ postavlja pitanje mogućnosti i granica komunikacije, kao i neka od suštinskih pitanja ljudske egzistencije kojima se bave i kvantna i teorijska fizika, najpre ono o postojanju paralelnih svetova sa različitom hronologijom i mogućnošću komunikacije između njih u različitim vremenima.
Roman je koncipiran trodelno. Najpre nam je data ispovest/priča devojke od nekih 25 godina koja zajedno sa starijom sestrom živi u Viljevu, u vremenu koje ima odlike postapokaliptičnog. Problem sa ovom pričom je što ona predstavlja transkript sa zvučnog nosača, magnetofonske trake, pa je tako prilično nepovezana jer je medijum sa koga se priča skida oštećen. Drugi deo romana predstavlja transkript komunikacije između dveju sestara sa nepoznatim adresatima. Ovi razgovori svedoče o suštinskom nepoverenju koje vlada između učesnika u komunikaciji, ali i o problemu kanala kroz koji se ona odvija. Značajno je da se razgovor dobrim delom zasniva na tumačenju poruka jer one stižu kao niz slova iz kojeg se posle izvlače značenja. Treći deo romana je članak o ovoj komunikaciji napisan za fiktivni naučni časopis Duh i rašlje. Sam članak nije originalni tekst već se radi o prevodu koji je za potrebe hrvatske i jugoslovenske naučne zajednice načinio sin autora originalnog članka, Josipa Markovića, koji je učestvovao u komunikaciji sa sestrama, za koje se ispostavlja da su živele (da žive?!) u budućnosti, tačnije tih nekoliko dana u kojima je komunikacija ostvarena one su tvrdile da se nalaze u 2109. godini dok su Marković i njegova grupa bili ilegalci u Osijeku 1943. godine. Članak je opremljen fusnotama i propraćen komentarima koji ga, naravno, udaljavaju od izvornog teksta, ali pružaju mogućnost za tumačenje i približavanje čitaocima onoga što se zaista dogodilo. Ovde se igra na dvostrukost uloge čitalaca jer jedni su oni kojima je članak u fiktivnom časopisu namenjen, a drugi smo mi koji članak čitamo u okviru romana. Nema potrebe naglašavati da je i u ovom slučaju sve prepuno lažnih tragova i fikcionalizovano.
Majstorstvo Luke Bekavca ogleda se u usložnjavanju osnovnih pitanja kojima se roman bavi. Pre svega, on rašomonski postavlja situaciju i pred čitaoca stavlja tri različita viđenja istog događaja u romanesknoj stvarnosti koja se međusobno dopunjavaju, ali ne treba zaboraviti da nijedno od njih nije autentično, odnosno svako predstavlja tumačenje izvora, kroz neku vrstu prevoda odnosno transkripcije. Čitaoci ne mogu biti sigurni na osnovu priče šta se zaista dogodilo jer čak i ono što bi trebalo da bude verodostojno, da ne kažem naučno proverljivo, a to je članak iz naučnog časopisa, objavljeno je u okviru čiji naziv izaziva podsmeh. Zamislite naučni časopis koji se zove Duh i rašlje. Ako ne možemo biti sigurni u samu priču, ako, dakle, nemamo referentnu tačku sa koje možemo reći: „ovo je ono što se zaista dogodilo“, onda je pitanje komunikacije između nas i romana ono što se stavlja u centar i pokazuje nam se da je komunikacija jedna od najproblematičnijih ljudskih delatnosti. Naime, ona je uvek-već podložna intepretaciji, te samim tim ne može biti objektivna. Čak i najprostiji tekst kojim se opisuje određena pojava u fizičkom svetu nije moguć kao apsolutna istina, što veoma uspešno demonstrira Bekavac kroz fiktivni dijalog sestara i grupe ilegalaca. Ovo nije novost, ne otkriva Bekavac toplu vodu, ali na uverljiv i književno izuzetno plauzibilan način govori o (ne)mogućnosti ljudske koegzistencije.
S druge strane, nije bez značaja što se komunikacija odvija između dve tačke u vremenu koje su međusobno povezane sličnošću istorijskih okolnosti. Naime, i sestre Eliza i Dora, odnosno Eržebet i Dorotja, kako će se njihova imena pojaviti u naučnom članku, kao i Josip Marković i njegova grupa koju sačinjavaju Katarina Garaj (koja kasnije odbija svaku komunikaciju i razgovor o fenomenu kojem je svedočila) i Ignac Šlezinger (za koga se ispostavlja da je varalica i hohštapler, te kao takav nepouzdan) nalaze se izolovani unutar neprijateljskog okruženja. Sestre su dolutale u Viljevo u godini kada je došlo do rušenja Centrale i kada je Osijek verovatno samo jedan od napuštenih gradova, uzmimo da se zaista radi o 2109, dok su ileglaci u okupiranom Osijeku u leto 1943. godine u kom, iz jednog bezbednog stana koji pripada nemačkom oficiru – simpatizeru partizana, emituju radio program i komuniciraju sa oslobođenom teritorijom. Njihova izolovanost upućuje ih jedne na druge, ali utiče na povećane mere opreza jer su i jedni i drugi u strahu da ih ne otkriju, pošto svako razotkrivanje može da vodi uništenju. Na taj način se komunikacija predstavlja kao neka vrsta opasnosti, dok su glasovi koji bi s obzirom na mesta i vremena u kojima se pojavljuju trebalo da predstavljaju pozive u pomoć, shvaćeni kao neprijateljski.
Bez obzira da li verujemo u mogućnost postojanja dva i više paralelnih univerzuma koji postoje u različitim vremenskim ravnima i u mogućnost komunikacije među njima, bez obzira da li Viljevo Luke Bekavca posmatramo kao naučno-fantastični roman ili kao postmoderni eksperimentalni tekst, jasno je da je njegova teza o prirodi komunikacije uverljiva i romaneskno potkrepljena. Narativ odiše pesimizmom i razvija neprijatne slutnje, izazivajući žmarce koji mile uz kičmu. Šta više možemo da tražimo od jednog književnog dela?
Transkript nosača zvuka iz daleke slavonske budućnosti
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 14.12.2013.
Riješimo to odmah na početku - drugi roman Luke Bekavca, autora jednog od kritičarski najhvaljenijih “new entryja” prije dvije godine, romana “Drenje”, nije za one koji od književnosti očekuju samo zabavu, čvrstu fabulu, preslikavanje svakodnevice i lagano štivo prije spavanja.
Dakle, ako se niste pronašli u opisanom čitateljskom profilu, slobodno nastavite čitati redove koji slijede, a nakon njih definitivno - trk po “Viljevo”! Romani Luke Bekavca, naime, u kontekstu recentne domaće prozne produkcije funkcioniraju gotovo kao eksces; pomno osmišljen koncept koji se prelijeva iz jednog romana u drugi, rabeći natruhe raznih žanrova i eksperimentirajući sadržajnom i izvedbenom razinom do granica čitljivosti. “Viljevo”, koje je ponovno naslovljeno imenom jednog stvarnog mjesta u Osječko-baranjskoj županiji, s jedne je strane nastavak (ili bolje rečeno novi djelić puzzlea koji se savršeno uklapa sa svojim prethodnikom) “Drenja”, romana u kojem je profesor Marković sa svojom znanstvenom kolonijom snimajuću zvukove došao do spoznaje kako je na svim zapisima prisutan neidentificirani šum, zvuk koji nadzire i odnosi se agresivno prema čitavom ekosustavu. Profesor Marković (otac kao svjedok događaja i sin kao njegov zapisivač i korektor) pojavljuje se i u “Viljevu”, romanu koji istražujući tajanstvene događaje u sferi zvukovnog, zapravo propituje temu komunikacije i njezinih mogućnosti.
Tri varijante
Roman od tri dijela, koji donose tri varijante istog događaja, u formi monologa, dijaloga i (kvazi)znanstvenog diskursa, još više nego “Drenje” koje se držalo kakvih-takvih spona sa stvarnošću, uvodi čitatelja u postojeću/moguću paralelnu stvarnost koja se ovdje utjelovljuje u glasovima iz budućnosti. Godina je, navodno, 2109. i u prvom dijelu romana čitamo/slušamo ženski glas iz postapokaliptične stvarnosti u kojoj je “Viljevo” svedeno na pusti krajolik nakon “rušenja Centrale”. U tome da dobijemo zaokruženu, čak i koliko-toliko logičnu priču, koju ispovijeda glas djevojke koja je sa sestrom nakon tog događaja slučajno stigla u Viljevo, ometaju nas greške i šumovi na nosaču zvuka čiji je ovo transkript.
U drugom dijelu romana, u kojem autor poseže i za nekoliko stranica binarnih kodova, riječ je o ometanoj, isprekidanoj i na kraju nepovjerljivoj komunikaciji/dijalogu između djevojke i neimenovanog ispitivača koji pokušava protumačiti njezine poruke, ostavljajući čitateljima i sebi brojne praznine, šumove i nedoumice u komunikacijskom kanalu.
Treći pak dio romana pokušaj je interpretacije toga događaja, pisan u formi znanstvenog članka za nepostojeći časopis “Duh i rašlje”, u kojem sin Marković pokušava razriješiti i osuvremeniti hipoteze svoga oca.
Ispitivač i tumač
Zanimljivo je kako je Marković stariji bio svjedokom tajanstvene komunikacije dok se kao ilegalac, sa skupinom suradnika, skrivao u jednom osječkom stanu tijekom Drugog svjetskog rata. Izolacija u kojoj živi žena čiji smo monolog čuli odlično se preklapa sa stanjem u kojem se nalazi geografski blizak, ali vremenski udaljen ispitivač i tumač.
Bekavčev roman, građen od tri vrlo domišljene vrste teksta, može se čitati u žanrovskim ključevima SF-a ili trilera, shvatiti kao postmodernistički eksperiment, ali sve to nije od presudne važnosti.
Tekst u kojem vješto izmiče svaka konačnost i cjelovitost, roman koji je slavonski koliko i posve globalan, pred čitatelja postavlja brojna interpretacijska vrata čije će ključeve morati sam pronalaziti.
Reflektor (Kritika 213: Luka Bekavac)
Marjan Čakarević, booksa.hr, 20.1.2014.
Now, the signals we send, are deflected again
We're still connected, but are we even friends?
Svojim prvim romanom Drenje (2011.) Luka Bekavac se na proznu mapu nove hrvatske i regionalne književnosti upisao kao jedno od najvažnijih imena. I upravo iz razloga što je Drenje podrazumevalo rez i otklon od još uvek preovlađujuće stvarnosno-istorijske proze, i to pre svega u pravcu insistiranja na metafizičkoj i autopoetičkoj ravni teksta, klasičan problem drugog dela (knjige, albuma, filma itd.) pred Bekavcem se postavio u za nijansu oštrijoj svetlosti nego inače, jer je (generacijski) krug onih sa kojima bi mogao da se samerava zapravo veoma mali.
Gledano iz perspektive svih tih, pre same knjige postavljenih, a opet razumljivih pitanja, Bekavac i jeste i nije uspeo da dostojno reši problem drugog albuma. Reč je, naime, o tome da je Viljevo i strukturno i stilski kudikamo zahtevniji, pa i hermetičniji roman u odnosu na Drenje, te da je sledstveno tome krug njegovih potencijalnih čitalaca još manji. Razume se, visoka umetnička književnost se oduvek opire i suprotstavlja svemu što potpada pod literarni i uopšte duhovni mejnstrim, pa ipak, Bekavac se sa Viljevom još više približio onoj nevidljivoj granici (danas, za razliku od nekih ranijih epoha uvredljivo niskoj) kada pisanje za povlašćenu manjinu može postati autsajderski projekat, a reč je o piscu koji ni po talentu ni po znanju jednostavno ne spada u takvu skupinu autora.
Ali, ako bi neko iz ovoga zaključio da je Viljevo slabiji roman u odnosu na Drenje, taj bi zaključak bio krajnje pogrešan. Jednostavno rečeno: Viljevo zahteva posvećenijeg i angažovanijeg čitaoca. Jer za razliku od Drenja u kome je relativno klasično pripovedanje dovedeno u pitanje pre svega pozicijom, odnosno teško odredivom figurom pripovedača, u Viljevu pripovedanja u klasičnom smislu reči uopšte ni nema. Kao što, strogo govoreći, u ovom romanu uopšte nema ni pripovedača. Od tri celine u koje je roman podeljen ('Kolovoz', 'Poslije ponoći' i 'Marković'), prva predstavlja neku vrstu audio-zapisa, odnosno precizan transkript nekoliko monologa skinutih sa audio-zapisa slabog kvaliteta; druga je transkript ili pokušaj dešifrovanja 'razgovora' koji vode dva audio-entiteta (ovaj radni termin je primereniji romanu od pojma sagovornika) iz različitih epoha; a treći deo romana jeste naučni rad na temu neidentifikovanih signala u paravojnoj radiodifuziji, 'preuzet' iz časopisa Duh i rašlje. Tako drugi deo slavonsko-baranjske gotske hronike svoje ishodište, u izvesnom smislu, ima kao i prvi – u audio-temporalnoj mistici: ali drugačija romaneskna struktura uzrokuje i drugačiji put ka tim graničnim iskustvima; kao što i metafizičke 'posledice' ovih iskustava bivaju nešto 'teže'.
Kraj romana objašnjava, kao i u Drenju, njegov tajanstveni početak. Četiri govorne celine, koje po svoj prilici predstavljaju četiri audio-zapisa, jesu svedočanstvo o postapokaliptičnoj Slavoniji iz (ne tako daleke?) budućnosti. Autor sa velikim majstorstvom stvara misterioznu i napetu atmosferu u kojoj je vrlo teško razlučiti o čemu se zapravo radi, pa je tako nužno, nakon završetka romana, još jednom se vratiti na prvo poglavlje. Ali čak i tada brojni pripovedni i shodno tome metafizički rukavci u koje se grana priča o opusteloj Slavoniji, ostaju neistraženi; drugim rečima, nije do kraja jasno koji je od njih putokaz a koji pripovedni (motivski, semantički itd.) ili metafizički ćorsokak, tj. leksikom romana rečeno: koja je prava, a koja slepa priča.
Postupak koji Bekavac koristi da bi postigao efekat tajanstva i napetosti mogao bi biti nazvan, recimo, nultom kontekstualizacijom: čitalac se nalazi u samom središtu onoga što se događa, on je u srcu priče, ali nema gotovo nikakve podatke o kontekstu (vremenu, mestu, likovima, njihovim motivima) u kome se priča odvija. Ovaj utisak (i junaka, ali i čitaoca) bačenosti u (pripovedni) svet o kome se ne zna ništa dodatno je pojačan greškama i problemima tehničke prirode, kao što su pauze, prekinuta traka, loš kvalitet samog snimka u prvom, ili pak gomilanje slova i konfuzija u njihovom redosledu u drugom delu romana. Taj deo romana inače jeste transkript razgovora između dvaju audio-entiteta, čija priroda takođe postaje jasnija iz poslednjeg poglavlja. Korišćenje fonta sa starih pisaćih mašina, kao i komentari na marginama transkripta imaju za cilj da osnaže uverljivost, autentičnost ovog dokumenta.
'Poslije ponoći' je inače jedini odeljak romana kome se može uputiti poneka stilska primedba. Iako je taj deo po obimu otprilike jednak sa trećim poglavljem romana, čini se da je ceo postupak mogao biti elegantnije izveden a sa istim efektima. Previše 'slepih' stranica, kao i prenaglašeno insistiranje na nerazumevanju zbog loših međuepohnih veza pa sledstveno tome otežano čitalačko kretanje kroz tekst, ostavljaju pomalo utisak bildovanja tekstualne mase, kao da je autor želeo da dobije na količini teksta pre nego na njegovom kvalitetu. No ova primedba je u suštini bezazlena, slabijim romanima ne bih je ni upućivao, jer Bekavac i ovde uspeva da kreira napetu atmosferu, koja iz reda u red dobija sve zlokobniji prizvuk, a koja, valjalo bi i to primetiti, predstavlja verovatno i najupečatljiviju odliku njegove proze. Autor, naime, često svu narativnu masu podređuje upravo oblikovanju takve, zlokobne atmosfere. To se postiže bilo kreativnim čitanjem raznih matrica žanrovskih romana, bilo diskretnim, na rubovima priče, uvođenjem uvek aktuelne teme nacizma, ali najpre i najviše preciznom dinamikom uskraćivanja informacija, sumnjivom funkcijom tih informacija, odnosno njihovom višesmislenošću, kao i namerno otežavanim putem do njih (pomenutim prekidima i greškama u tekstu).
Utoliko i treće, završno poglavlje romana, koje na prvi pogled jeste nekakvo razrešenje, sa druge strane otvara novi niz pitanja. Ovaj deo je ujedno i najdirektnija veza sa prvim delom Bekavčevog ciklusa, budući da se kao priređivač naučnog rada pojavljuje Marković, jedan od glavnih junaka Drenja. Sam rad je kombinacija ličnih terenskih iskustava iz vremena Drugog rata u Osijeku, pokušaja naučnog objašnjenja ovih akustičkih i temporalnih proklizavanja, i na kraju komentara priređivača, koji od postscijentističkog prelazi u metafizički govor, a time ujedno donosi i neku vrstu autopoetičkog komentara ne samo Viljeva, nego i Drenja.
Ovo tumačenje priređivača jeste ujedno i ključno mesto u celoj slavonskoj hronici: logikom romanesknog tkiva pripremljena završna epizoda umrežava i otvara čitav ciklus, i to jednako semantički i metafizički; potcrtava audio-temporalnu problematiku kao motivsko težište romana i ciklusa u celini; pridodaje onaj sušti, metafizički višak koji nagoni na mišljenje čitavog niza složenih pitanja o mogućnostima komunikacije i načinima razumevanja među različitim epohama, odnosu romaneskne i fizičke stvarnosti, o prirodi sopstvene vremenitosti, koliko god sve to patetično zvučalo. Sa druge strane, uz malo maštovitosti i minimalna terminološka preinačenja ovaj odeljak se može čitati i kao blago ironični komentar niza naratoloških problema (vreme u romanu, fokalizacija, priroda pripovedanja i pripovedača, njihov odnos itd.), a ironičan stoga što deo svog iskustva crpe i iz 'nižih žanrova' i (para)nauke.
Ali to što se može tako čitati, ne znači i da je takvo čitanje 'tačno'. “Zlonamerni pripovedač”, kako ga je sam autor odredio (govoreći o Drenju u intervjuu za Quorum), ovoga puta svoju zločestost kao da okreće prema čitaocu umesto prema junacima, jer se nijedna epizoda, motiv ili iskaz nikako ne iscrpljuju u jednom, a često izmiču bilo kakvom tumačenju. Kao u refrenu naslovne pesme s novog albuma Arcade Fire, taman kad se pomisli da su ulaz ili veza pronađeni, ispostavlja se da je to samo reflektor: koliko god da kraj romana objašnjava dotadašnji pređeni put, celina slavonske gotske hronike ostavlja čitav niz motivskih, semantičkih i metafizičkih belina koje će svoje razjašnjenje dobiti u sledećem, po svoj prilici poslednjem nastavku ciklusa (autor će se uprkos posvećenosti i strpljivosti jednostavno i nužno iscrpiti u ovoj temi).
Viljevo je vrhunski drugi album, koji je zapravo najava (još boljeg?) trećeg. Međutim, Bekavac je ovim romanom došao do jedne potencijalno prelomne, ali i neugodne tačke: ukoliko u sledećem nastavku ne ponudi 'veliko razrešenje', koje će zapravo ciklus zaokružiti u celovitu viziju sveta, dakle, obojiti sve beline u toj viziji, ukoliko izostane onaj završni majstorski potez i potpis – ostaće da se žali za još jednom propuštenom prilikom, možda i najvećom u poslednjih dvadesetak godina hrvatske književnosti. Ostaće sa ove strane granice koja još uvek deli vrhunsku od velike književnosti.
Luka Bekavac : Nikada ne polazim od neke potpuno formulirane teme ili teze
Marijo Glavaš, mvinfo.hr, 24.1.2014.
Luka Bekavac rođen je 1976. u Osijeku. Diplomirao je komparativnu književnost i filozofiju te doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje od 2006. radi na Odsjeku za komparativnu književnost. Pisao je tekstove različitih profila za Zarez, Quorum (član uredništva 2004.-2006.), Tvrđu, Gordogan, Frakciju, Književnu reviju, 15 dana te emisije Trećega programa Hrvatskog radija i Radija 101. Objavio je romane "Drenje" (2011.) i "Viljevo" (2013.).
Ponekad je svjetlosti potrebno više od osam minuta da dođe od Sunca do Zemlje. Sigurno ima i dana kad joj za prijeći taj zanemarivo maleni put treba i manje od vakuumiranih četiristo osamdeset sekundi. Ponekad se, bez obzira na vrijeme trajanja putovanja i nagomilani umor nakon prijeđenih kilometara svjetlost odbije od predmeta na koje naiđe i nastavi se kretati, nastavi tražiti pravi kut loma pod kojim će prići onim sretnicima koji su u poplavi iz stroja istisnutih knjiga pronašli onu jednu, one dvije, tri i četiri, one rijetke, tako mentalno ljepljive, očuđujuće dobre knjige. Ponekad ta ista svjetlost pruži svoje pipke još dalje i omogući čitatelju da o takvoj knjizi razgovara s onim tko ju je napisao. Primjerice, omogući meni da s Lukom Bekavcem razgovaram o njegovim romanima: Drenje i Viljevo.
Bioakustična sfera pisanja
Marijo Glavaš: Sjećam se kako sam čitajući tvoj prvi roman, "Drenje", dva puta usred čitanja okrenuo na bilješku o piscu da se još jednom uvjerim kako autor zaista nema nikakve veze s nekim tehničkim institutom, katedrom informacijskih tehnologija na nekom fakultetu, ili bar ima doživotno članstvo u klubu rašljara-entuzijasta. Odakle jednom doktoru humanističkih znanosti interes koji ga je naveo da napiše onako čudan roman, pa onda evo i još jedan ("Viljevo" se još nije potpuno ohladilo od tiskarskog stroja)?
Luka Bekavac: Mislim da ni u "Drenju" ni u "Viljevu" ti "tehnički" aspekti teme nisu primarna stvar. Kako si i sam rekao, ništa od toga nema veze s mojim profesionalnim interesima, a zanimanje za takva područja dolazi iz različitih smjerova, iako nemam nikakvog praktičnog iskustva u prirodnim znanostima (niti u okultizmu). Oba romana manje počivaju na mojem iskustvu čitanja žanrovske književnosti, a više na "sirovinama" iz svijeta popularne znanosti ili pseudoznanosti - nekih slabije istraženih područja koja (barem meni) još uvijek mogu prirediti i poneko iznenađenje.
Bioakustička sfera "Drenja" je, s druge strane, ponajprije proizašla iz interesa za glazbu, iako opet ne nužno za field recording(kakvim se bave Chris Watson ili Francisco López): prije za raspon na čijem bi jednom kraju mogli biti Autechre, na drugom možda Xenakis, a između Pan Sonic, Alva Noto, Merzbow... Na jednoj razini, to je blisko svakom drugom tipu istraživanja pri pisanju - skupljaju se i povezuju velike količine informacija, ali se na kraju mnogo što i odbaci, a apsolutno se sve prilagođava potrebama konačnoga teksta.
U "Viljevu" (poglavlje Marković), takve sam materijale koristio kako bi se pojačao raskorak između autoritativnog tona, aure nekakvoga "kredibiliteta", te gotovo potpuno neprihvatljivih i fantastičnih sadržaja koji se tim tonom objavljuju. Drago mi je što ti elementi romana djeluju relativno uvjerljivo, ali manje mi je bitno postići potpunu faktografsku točnost, važnije je "upregnuti" sve te stvari u korist drugih, potpuno neznanstvenih slojeva cijele priče.
Rezultat koji si postigao u oba svoja romana stapanjem proučavanog materijala iz sfere popularne znanosti i pseudoznanosti s ostatkom priče književnost je zavidne kvalitete - umijeće je upravo u pronalasku i čvrstoći toga šava kojim se stvara kompaktna i kvalitetna literatura. Pohvala je i veća iz razloga što si već prvijencem, odmaknuvši se od kanona aktualne književne scene, iznjedrio osvježavajući, drugačiji, u krajnju ruku i značajno neobičniji pripovjedački glas koji nije zadrhtao predočavajući čitateljima neočekivana i iznenađujuća književna rješenja koja su te upisala na popis onih autora koje valja držati na oku. Smatraš li da je "Drenje" bio i svojevrstan rizik, da je priča o kraju iz kojeg potječeš propuštena kroz kaleidoskop pseudoznanosti i mikrofon bioakustike (ili obrnuto) u sebi sadržavala eksperimentalna obilježja, a ishod eksperimenata zna iznenaditi? Kakva je bila reakcija urednika na rukopis u nastajanju?
Što se tiče ideje rizika - mislim da je, barem u poziciji autora, o takvim kategorijama besmisleno i razmišljati. Reakcije čitatelja je ionako nemoguće predvidjeti (mislim na čitatelje u množini - ne na nekog hipotetskog, ograničenog i nezainteresiranog "čitatelja" na kojega se tako često poziva književni marketing), a mene su, na vrlo raznolike načine, ugodno iznenađivale. "Drenje" je za mene predstavljalo rizik utoliko što je bilo (i ostalo) najpristupačniji tekst koji sam napisao; činilo mi se da bi barem dio pozitivnog odjeka knjige mogao biti rezultat svojevrsnog nesporazuma.
To nije utjecalo na pisanje "Viljeva" (u trenutku objavljivanja "Drenja", ono je već bilo dovršeno), no - pretpostavimo li da su barem neki čitatelji očekivali razvoj, pojednostavljenje, ili barem ponavljanje iste matrice - "Viljevo" je valjda bilo rizičnije. Ono je bliže tekstovima koje sam pisao ranije, a iz njega sam planski iskorijenio gotovo sve stilske osobine koje su neki hvalili u "Drenju" - duge rečenice, vrlo detaljne opise itd.
Postoje, naravno, i drugi tipovi rizika. Roman Simić Bodrožić, koji je bio urednik oba romana, preuzeo je odgovornost koju bi mnogi sasvim sigurno izbjegli: pokazao se kao iznimno pažljiv čitatelj, na moju sreću otvoren prema trenutno "neisplativim" poetikama. Međutim, pisanje mi se nikada nije činilo područjem kojemu je primjeren timski rad, i drago mi je što su slično mislili i ljudi s kojima sam do sada surađivao. Možda postoje situacije u kojima je smislen nekakav redakcijsko-urednički "inženjering" teksta kako bi se postigao određen recepcijski ili komercijalni efekt, ali mislim da ovi romani ne pripadaju toj kategoriji. Ne dajem nedovršene rukopise na čitanje čak niti najužem krugu prijatelja; većina tekstova na kojima radim predstavlja zatvorenu kompoziciju, strogo definiranu cjelinom, pa nisam siguran što bi se postiglo time da netko čita izolirane dijelove ili nešto što ionako namjeravam promijeniti. Tekst kreće u cirkulaciju tek kad ga doista više nemam kamo razvijati.
Sve to ne znači, primjerice, da Roman nije imao nekih sugestija, te da neke od njih nisu utjecale na konačnu verziju "Drenja" i "Viljeva", no teško mi je zamisliti situaciju u kojoj bih - izvan razgovora o detaljima i nijansama - s nekim drugim "radio na tekstu".
Otpor teksta i usklađivanje perspektiva
Nerijetko se da pročitati i čuti u izjavama pisaca da u trenutku pisanja romana zapravo i ne znaju kako će priča završiti - prepuštaju se kreativnom zamahu i volji likova koji u jednom trenutku, oformivši se, preuzmu inicijativu i vode radnju prema (nepredviđenom) svršetku. Koji je tvoj način rada? Koliko planiranja, nacrta, tlocrta i bokocrta sadrži tvoj proces stvaranja književnog tkiva?
Mnogo toga je tijekom rada nedefinirano, a pisanje, naravno, ne napreduje kao pravilno "popunjavanje kućica"; međutim, likovi nisu nositelji te nepredvidljivosti, budući da u pisanju gotovo nikada ne polazim od njih. Pretpostavljam da me u fikcionalnom svijetu (ako na tren ostavimo samo pisanje po strani) vodi zaokupljenost nekim drugim stvarima.
Dio odgovora na tvoje pitanje leži i u tomu što mi je oduvijek bila potpuno strana, čak pomalo neshvatljiva ideja pisanja teksta od početka prema kraju. Polagano sedimentiranje ideja, slika, rečenica, fragmenata, kompozicijskih obrisa traje dugo, ponekad i po deset godina; mogu se skupiti stotine stranica pripremnih materijala, uz relativno jasnu ali fleksibilnu sliku cjeline... ali to skupljanje nikada ne izgleda kao pričanje priče, kao početak koji zatim (djelovanjem nekog "samostalnog" lika) vodi ravno prema kraju. Prije podsjeća na puzzle ili, suvremenijom metaforom, torrent: slika koju tražim popunjava se materijalima simultano "duž" ukupnosti teksta, nevezano uz točke početka i kraja. Ponekad se do tih materijala dolazi istraživanjem, ponekad "evociranjem", ponekad se čini da dolaze "sami", naravno, no rijetko putem likova koje bih zamislio kao "stvarne ljude".
Meni se ključan trenutak nepredvidljivosti uvijek događa pri postupku koji bi nekome možda mogao izgledati kao tehnikalija: kada se sav taj materijal po prvi put sustavno razmješta u "horizontalu", kompoziciju koja će se, poput svakoga teksta, čitati sukcesivno. U tom prelasku iz simultanosti u prividno "trajanje", odjednom se ukažu mnogi neispunjeni prostori, veze koje bi tek trebalo stvoriti, veze koje sam previdio a već su tamo itd. Posao usklađivanja tih dviju perspektiva, popunjavanja spomenutih "praznina", predstavlja najneizvjesniji dio pisanja - barem u smislu građenja fikcionalnog "svijeta". Ispisivanje konkretnih formulacija, koje se zbiva od prve do posljednje minute rada na tekstu, nosi sa sobom svoje nepredvidljivosti, koje je teže opisati ukratko, ali i na toj mikrorazini postoji interakcija onoga što "planiram" i neočekivanih "spontanih" izbijanja nečega što pripada dinamici prividne samostalnosti (ili otpora) teksta.
Utječu li na tekst u nastajanju knjige koje čitaš tijekom rada na djelu, glazba koju slušaš? Ili je bitan utjecaj već izgrađenog knjiško-glazbenog ukusa?
Bitno je oboje, ali svi ti utjecaji prolaze kroz pisanje neravnomjerno, budući da, kako sam već rekao, ne pišem ništa "u jednom dahu". Neki se elementi vraćaju iz teksta u tekst, a među njima su i oni koji vjerojatno proizlaze iz tog "fiksnog" niza književnih, glazbenih, filmskih i drugih korpusa kojima sam se bavio, dakle "vječnih favorita" (koji se po mnogo čemu međusobno razlikuju). Pretpostavljam da opasnije mogu biti "svježe" fascinacije nekim autori(ca)ma ili stilovima; njima se ponekad treba svjesno othrvati, no ponekad, opet, potpuno mimoilaze moje pisanje... Naravno, kad razvijam rukopis u nekom smjeru, često tražim ili ponovno čitam tekstove koji su rješavali slične probleme, pa se i tu događaju neke interakcije, ali rijetko u obliku izravnih citata; sve mi to ponajprije pomaže pri pročišćavanju slike o tomu što bih, unutar nekog tipa pisanja, htio pojačati, što ublažiti ili izbjeći itd.
Ne razmišljam puno o "originalnosti" svojih tekstova, dijelom i zbog nekih teorijskih razloga u koje sada nema smisla ulaziti, no ne vjerujem da čitateljima izgledaju kao potpuno jednoobrazne "replike" nečega drugog; oni nisu nastali pod utjecajem samo jednestvari, pogotovo ne jednog književnog "uzora" ili izvora.
Ako se prisilim, primjerice, razmisliti o tomu što je sve moglo utjecati na "Viljevo", na pamet mi - uz materijale navedene u samom tekstu - padaju Pingetov "Inkvizitorij" (no možda i Fowlesov "A Maggot"), Waldinger i Zsolnay, Zoviet France ("Shouting at the Ground" ili "Shadow, Thief of the Sun"), neki povijesni izvori o Drugom svjetskom ratu u Slavoniji, "Always Coming Home" Ursule K. Le Guin, vikanska tradicija i teorija, Charalambides ("Unknown Spin" ili "Joy Shapes") i Scorces (prvi album ili "Beats for the Beast"), neke konkretne lokacije u Osijeku (njihova arhitektura i "ambijentalna" kvaliteta), "The Conet Project", astronomski i astrološki priručnici starijih i novijih datuma, Laughing Hands (opskurna kazeta "Nights"), zvučni, vizualni i tekstualni dokumenti "instrumentalnih transkomunikacija", Beckett - iako, začudo, manje "Krapp's Last Tape" (što mi jest "vječni favorit"), a više "Not I, Eh Joe" ili "Ill Seen Ill Said" ali to je samo ovaj trenutak, samo ono što ja mogu prepoznati, i popis time sigurno ne bi bio iscrpljen.
Dugo neplansko osluškivanje
Dvaput si već napomenuo da ne pišeš "u jednom dahu", približio si proces nastanka svog teksta koji karakterizira racionalan i studiozan pristup, zatim u prethodnom odgovoru pišeš o "svjesnom othrvavanju fascinacijama autori(ca)ma", o kretanju "unutar nekog tipa pisanja"... sve zajedno pruža sliku značajno planskog i promišljenog pristupa književnom stvaralaštvu - znanstvenog pristupa. Osjećaš li dok pišeš stvaralački zanos? Pao mi je na pamet jedan tekst Rade Jarka u kojem je pjesništvo Danijela Dragojevića okarakterizirao s negativnim prizvukom kao poeziju iznimno esejističke naravi, a kao razlog navedenoj opasci navodi (i kritizira pjesnika i pjesme zbog toga) izostanak zanosa. Da li je književno stvaralaštvo bez zanosa kao vještičje čarobnjaštvo bez šišmiševih krila i mačjih brkova ili se jednako uspješno književni tekst može pisati i pristupajući procesu pisanja kao poslu/radu, ili eksperimentu u kojem se pisac npr. poželio okušati u nekom novom stilu?
Mislim da je jednostavno riječ o različitim fazama rada na tekstu. Nikada ne polazim od neke potpuno formulirane teme ili, još gore, teorijske teze koju bih htio sustavno raspisati u obliku fikcije. Pisanje na duge staze, barem za mene, znači duga razdoblja potpuno neplanskoga "osluškivanja", evociranja, istraživanja, "zanosa" tekstom prije no što postane sasvim jasno kakav bi to tekst mogao biti (i radi li se uopće o nečemu što će završiti kao tekst); dakle, sve počinje onim što bi netko tko pisanje gleda kao posao, ili kao isključivo racionalnu djelatnost, vjerojatno ismijao kao mistifikaciju ili nazadnjaštvo. Jednako tako, trenuci u kojima se sve to po prvi put zapisuje više podsjećaju na fragmentarno bilježenje (ponekad i vizualno skiciranje) određenih ideja, prostora, događaja itd. nego na matematički proračunato "eksperimentiranje". Kada konačno počne konkretno ispisivanje teksta, iza njega u pravilu stoje deseci ili stotine papira s radnim bilješkama koje bi drugima morale biti potpuno nečitljive ili nezanimljive.
Posve drugačiji proces nastaje kad se sve to počne oblikovati u skladu s nekim "planom" - tekstualnom shemom za koju vjerujem da najbolje odgovara onome što je, uglavnom nesistematično, bilo "evocirano" (promjene u "stilovima" za mene dolaze upravo iz tog smjera, ne obrnuto). U toj fazi, čini mi se nužnim - barem u radu na nešto duljim tekstovima - konačno izaći "iz sebe" u neku impersonalniju i "racionalniju" sferu kako bi se čitateljima priuštilo iskustvo nagađanja, dezorijentacije i traganja, sanjarenja ili prijetnje, kakvo sam i ja imao tijekom pisanja.
Vjera u pisanje "iz prve", u to da se spontanošću u tekst izravno transmitira "autentičnost" autorskih osjećaja i ideja, te da je zbog toga zazorno takav tekst naknadno prepravljati, ima čvrsto, gotovo neuništivo korijenje u nekim i ne tako starim predodžbama o književnosti i jeziku; međutim, dok sam još donekle i voljan povjerovati kako takva "metoda" može, unatoč sebi samoj, stvoriti izvanredna djela u kraćim formama - ili možda formama koje bi bile radikalno "automatizirane", nesputane interpunkcijom, logikom, tematskom ukotvljenošću itd. - mislim da njezina djelotvornost na većem broju stranica jednostavno nestaje.
Paradoksalno ali istinito: u jednom trenutku, spontanost postaje manje uvjerljiva od kalkulacije. Kako bi se "zanos" širio i nekome posredovao, potrebno je zakoračiti unatrag, pokušati anticipirati druge, pronaći za sve to tekstualnu platformu, aktivirati "tehnologije" zanosa.
O odustajanju i akustičnim paralelama
Šum koji si preciznim i uspješnim književnim zahvatom ugradio u "Drenje" (prisutan i u "nastavku", romanu "Viljevo") privukao je čitatelje i kritiku da osluhnu svježi glas u hrvatskoj književnosti i upute ti pohvale. Kakav si ti kao čitatelj? Koji su te književni naslovi "oborili"? Postoji li sine qua non bez kojeg ne pristaješ pročitati knjigu do kraja, ili pak svakoj koju započneš čitati pružaš šansu do posljednje stranice?
Bojim se da sam jedan od onih koji samo u vrlo, vrlo rijetkim slučajevima ipak odustanu nakon što su počeli čitati knjigu, gledati film, pa ponekad čak i TV-seriju, tako da krajnje oprezno biram prije nego što se uopće upustim u nešto. (S glazbom sam možda manje rezerviran, no ona oduzima i manje vremena.) Umjesto nabrajanja onih "vječnih favorita", radije bih spomenuo, nasumičnim redom, neke knjige koje su me se dojmile u posljednje vrijeme. Počevši od kraja, bio je tu Krasznahorkaijev "Posljednji vuk": tekst koji formalno prelazi teren već poznat iz njegovih drugih knjiga, ali ima emocionalnu težinu koja, barem meni, ipak predstavlja novi moment. Krasznahorkai i Nádas mi, uzgred, kao majstori dugog daha, sporog ritma i drugih, potpuno "demodiranih" kvaliteta kasnomodernističke proze, predstavljaju stalnu motivaciju i inspiraciju.
Među "očekivanim" iznenađenjima, bila je tu Joanna Russ, feministički SF klasik, s izvrsnim romanima "We Who Are About To"... i "The Female Man", kao "tvrđi" kontrast ponovnom iščitavanju već spomenute Ursule K. Le Guin. Moji su privatni književni "događaji" prošle godine (ili dvije) zapravo bili ponovno čitanje Prousta te pomalo okašnjelo, ali uzastopno i višestruko proučavanje Sebaldovih romana; trebalo mi je nešto vremena da prepoznam njegov "ton" u nizu postupaka koje koriste i mnogi drugi pisci koje volim, ali nakon toga ga nisam prestajao čitati.
Knjiga koja me je apsolutno zapanjila, te navela na konačno bolje upoznavanje sa cijelim opusom njezinog autora, bili su "Tutori" Bore Ćosića. Ona mi je vjerojatno bila najveće iznenađenje proteklih godina - knjiga koja je nekako mimoišla moju generaciju (ali, kako kažu znalci, i većinu drugih), a koja zaslužuje da svatko barem čuje za nju. Neću je pokušati uspoređivati s drugim "najvećim romanima" jugoslavenskih književnosti, to se čini besmislenim jer joj je teško pronaći usporedbu i u svjetskim okvirima, a kamoli u našem kulturnom prostoru. To je mamutski "obiteljski roman" od kojih 1000 kartica, napisan prije 35 godina, u usporedbi s kojim mnoge slične suvremene stvari izgledaju kao da su napisane prije 135 godina: knjiga koja je remek-djelo erudicije i humora, tekstualne manipulacije "pronađenim materijalima", knjiga koja otkriva nekolicinu potpuno novih proznih vokabulara, te pred čitatelja postavlja enormne zahtjeve, ali sasvim utemeljene u rezultatima koji su, na svoj neoavangardistički način, doista spomenički. Nastavio sam, dakle, čitati Ćosića, a od njegovih mi se "hibridnih" ili "esejističkih" knjiga najviše svidjela "Poslovi, sumnje, snovi Miroslava Krleže".
Kad smo kod toga, u zadnje vrijeme ponovno čitam i Krležu: uz sva uobičajena oduševljenja i razočaranja detaljima samoga teksta, to je uvijek i vrlo korisna djelatnost, koja mnogo što iz naše književne povijesti svodi na neke realnije mjere. Ipak, mislim da je važno reći da su mi ponekad najstimulativniji (u kreativnom i teorijskom smislu) tekstovi koji imaju brojne velike nedostatke i nesavršenosti. Jedna od najzanimljivijih knjiga koje sam čitao u posljednje vrijeme svakako je Negarestanijeva "Cyclonopedia", ali bih je samo vrlo oprezno, i samo ponekome, mogao preporučiti kao "dobru književnost".
Preferiraš li čitati (književnost, znanstvenu literaturu, ...) na izvornom jeziku (kad ga razumiješ) iako postoji prijevod na hrvatski? Što pretakanjem iz jednog u drugi jezik gubi/dobiva čitatelj koji tekst ne čita u izvornom obliku? Da li te, s obzirom na nemogućnost autora da na njih utječe, hvata (recimo tako) strah i nervoza zbog budućih prijevoda tvojih romana "Drenje" i "Viljevo" na jezike koje ne razumiješ?
Ako mogu, naravno, tekstove čitam u izvorniku. Međutim, svatko tko se književnošću bavio u nekoj nadnacionalnoj perspektivi, a nije doista izvanserijski poliglot, morao se pomiriti s time da će se s nizom velikih tekstova upoznavati u prijevodu. Ako govorimo o svemu tome na teorijskoj razini, neki bi rekli da se prijevodom zapravo gubi sve - cijeli tekst, pri čemu, u tom osebujnom procesu, nastaje novi tekst, koji s izvornikom uvijek uspostavlja simultan odnos obogaćivanja i osiromašenja.
Slične knjige
-
-
-
Cloud the Color of SkinSpecial cijena 22,49 € Redovna cijena 24,99 € -
-
Cimetna pisma, dijamantna stvorenjaSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 € -
Soba za djevojčiceSpecial cijena 16,19 € Redovna cijena 17,99 € -
-
-
