Vezuvska vrata
Special cijena
18,69 €
Redovna cijena
20,77 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 172
-
Datum izdanja: lipanj 2011.
-
ISBN: 978-953266252-8
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 210 mm
-
Težina: 510 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 20,77 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Već na samome početku Vezuvskih vrata, u citatima ponad pjesama ili pak kao njihovi izravni anti/junaci (Pound, Claudel, Raškaj) javljaju se umjetnici koji su oduvijek – i ne svojom voljom – hodili onim najopasnijim putevima na tankoj, paučinastoj niti između “ludila” i genijalnosti, dok se autorica izravno angažira na strani njihove ljudske i umjetničke genijalnosti, a proizvodnju ludila pripisuje općoj percepciji i načinu funkcioniranja njihove neposredne životne okoline i njezina psihoepistemološkoga polja. Bilo kako bilo, zar biti umjetnikom ne znači i upravo to – vidjeti stvari nekako drukčije, iz kuta i iza vrata svakodnevne, rutinirane percepcije – biti, dakle, “za njih” uvijek pomalo “uza/lud”?
Ispred kojih vrata treba čekati prostore vlastite, bar umjetničke slobode, svatko, naučio nas je Kafka, treba otkriti sam – Neda Miranda Blažević-Krietzman možda zna gdje su ključevi njezinih vrata i poziva i nas da naučimo gdje da pronađemo ona svoja.
Delimir Rešicki
Nagrada Tin Ujević za 2012. godinu za najbolju knjigu pjesama
26.8.2011.
Neda Miranda Blažević-Krietzman: Možete ukrasti nečiji stil, ali ne i osjećaj
Vjesnik, Neven Svilar, 25.08.2011.
Neda Miranda Blažević-Krietzman ugledna je hrvatska književnica koja je u proteklih nekoliko desetljeća ostavila trag u našoj književnosti, posebice svojim pjesničkim zbirkama. Pjesnikinja koja je početkom 90-ih godina otišla živjeti u Ameriku sada dijeli svoje vrijeme između SAD-a i Hrvatske, a s njom smo razgovarali u povodu objavljivanja njezine najnovije zbirke poezije »Vezuvska vrata« (Fraktura, 2011.)
Zbirka pjesama »Vezuvska vrata« je neka vrsta Vašeg povratka na hrvatsku pjesničku scenu, s koje ste otišli prije dvadesetak godina. Osjećate li se dijelom hrvatske književnosti ili se osjećate izmješteni?
- Iako sam sve ove godine zaista bila izmještena, ne smatram da sam ikada prestala biti dijelom hrvatske kulture, odnosno književnosti. Uostalom, i u smislu objavljivanja prisutna sam sve to vrijeme. Naime, ja sam objavljivala od 1995. u hrvatskim časopisima, uglavnom eseje i kratke priče, a manje pjesme. Doduše, 2007. godine u malenoj biblioteci Društva hrvatskih književnika objavljena mi je knjiga »Mapa mundi«. Knjiga je dobila dobre kritike, iako moram reći kako je više nego očito da se kritika više ne piše kod nas kao što se nekada pisala.
Kako se osjećate u Americi, sasvim drugom društvenom i kulturnom krugu?
- Moram reći da mi nije bilo nimalo lako kada sam otišla u Ameriku. Na vlastitoj sam koži morala osjetiti koliko je zapravo težak prelazak iz jedne kulture u drugu, iz jedne književnosti u drugu – napose iz jednoga jezika u drugi. U tom smislu upravo je jezik ključan. Možete vi znati jezik savršeno dobro, no ako to nije vaš materinski jezik, želite li pisati, suočit ćete se s velikim poteškoćama. Kada sam u Americi počela objavljivati svoje eseje, imala sam niz problema. Nije nimalo lako pisati u tonu drugog jezika, čuti njegovu muziku, njegov ritam, osjećati njegovu sintaksu. No ja nikada zapravo nisam prešla s hrvatskog jezika na engleski ili na njemački. Pravi prelazak je, zapravo, nemoguće postići, a zašto bismo i pokušavali. Koliko god se trudili, vi nikada nećete saznati za sve zamke koje pred vas postavlja vaš jezik, a kako biste onda to postigli s drugim jezicima. Vi se možete služiti stranim jezikom, i možete to činiti vrhunski, no nikada nećete biti »u« tom jeziku, nećete biti u njegovoj kulturi, tradiciji, jednostavno zato što niste odrasli s njim. Jer vi rastete s jezikom i istodobno jezik raste s vama, paralelno se razvijate i evoluirate.
U Americi živite već dugi niz godina. Možete li opisati razliku između tamošnje pjesničke scene i pjesništva u Hrvatskoj? Naime, rekli ste kako ovdje vlada defetizam, odnosno naricanje nad tragičnom sudbinom poezije – koju em nitko ne čita, em je nitko ne kupuje, ona nikoga ne zanima...
- Više je razloga za takvo stanje stvari. Ono što se meni nikako ne sviđa je nepostojanje prave književne kritike. To je zaista beskrajno velik nedostatak za jednu kulturu, koja u tom slučaju jedva da se i može nazvati kulturom. Naime, kultura ostaje nezabilježena, baš kao što ostaje nezabilježen i duh vremena u kojem je kritika bila pisana. No, u Europi i Americi postoji klasična dobra kritika koju pišu ljudi obrazovani na jeziku, na književnosti i umjetnosti. I kao takva ona ostaje u fundusu kulture u kojoj nastaje i neizmjerno je obogaćuje. Mi se ne uspijevamo oteti mišljenju da sve treba izgledati kao Zapad. Prije svega, naša percepcija Zapada i kulture Zapada je potpuno pogrešna. Mi mislimo da na Zapadu nema dobre kritike i da je riječ o nekoj vrsti fast-food kulture u kojoj prolaze samo laka štiva, ljubići, krimići, priče o nogometašima i slična trivijalna štiva. Pa što ako 90 posto ljudi i čita samo takve tekstove. Samo ako deset posto ljudi čita poeziju, već je to dovoljan broj ljudi. Sve dok postoji čitatelj! Amerikanci imaju časopise, kvalitetne listove i podliske, poput New York Timesa, New Yorkera i beskrajno mnogo književnih časopisa. Časopisi svake godine dovode mlade ljude koji su u književnosti i koji znaju vrlo dobro kako se upoznaje kultura kroz čitanje i u čitanju, a ne samo kroz govore o tome kako je sve propalo i kako nigdje ničega nema, kao što je to slučaj kod nas. Umjesto vječitog naricanja nad primatom trivijalne literature koje pišu žene nogometaša, smatram da u našoj kulturi treba organizirati jedan intelektualni pokret u kojem će se konačno čuti glas onoga što mi jesmo, što predstavljamo i koja je kvaliteta onoga o čemu govorimo. Uostalom, još je Aristotel rekao da mi ne mjerimo vlastitu kvalitetu preko onoga što nije dobro i što nije u našoj kategoriji, već onime što naša kategorija kulture znanja u stanju proizvesti.
Kako izboriti taj prostor slobode koji bi donio i novi zamah u našoj kulturi?
- Najprije trebamo zapeti kako bismo ostvarili svoj vlastiti prostor. Pritom kada govorim o tom prostoru, ne mislim to kao da je riječ o kakvu apstraktnom pojmu, već smatram da je riječ i o fizičkom prostoru, jednako kao što je riječ i o prostoru na papiru ili prostoru slobode. Prije su mladi književnici redovno štampali svoje časopise. To nije nužno nešto što bi trebalo biti prevladano. Zašto ne bi mladi autori tiskali svoje časopise, koji se mogu sastojati i od četiri ili pet stranica i gdje će iznositi svoje ideje i programe, gdje će kazati »ovih deset knjiga naprosto morate pročitati«, to je »a must«. Samo s tom fizičkom snagom koja prvo mora nastupiti možete ostvariti i duhovnu snagu odnosno umjetničku kreaciju. Treba se boriti protiv inertnosti u kulturi, odnosno kulturnog defetizma koji uzrokuje samo stagnaciju, koja je smrt duha. Ako vas fizički nema, ako niste prisutni kao konkretna činjenica, od vas neće biti ništa, za vas se neće čuti. Uostalom, to govorim iz iskustva.
Koliko je ta vrsta defetizma i duhovne inercije povezana s nikad gorom ekonomskom situacijom?
- Korelacija je maksimalna. U tom smislu ne treba biti niti previše kritičan prema našim intelektualcima i književnicima. Ekonomska situacija je izuzetno teška i ljudi moraju raditi razne poslove kako bi preživjeli i u takvoj situaciji nije lako raditi na nekakvoj knjizi sa strane. Koliko poslova autori moraju raditi samo da bi preživjeli? I kako onda misliti na visoku umjetnost i visoke domete koja umjetnost apsolutno mora imati da bi se jedna kultura uopće mogla zvati kulturom.
»Vezuvska vrata« otvarate pjesmom u kojoj se bavite dvojicom velikih pjesnika, Ezrom Poundom i W. B. Yeatsom. Recite nešto više o svojem odnosu s njima?
- Istina je da su mi ta dva pjesnika izuzetno važni, iako moje pisanje nimalo ne sliči na njihovu poeziju. No, to je zapravo pitanje izvora poezije. Ja tek nakon više desetljeća pjesničkog rada i više od deset zbirki poezije usuđujem se odgovoriti na pitanje kako uopće početi pisati poeziju. Primjerice, kada sam bila djevojčica od dvanaestak godina moji su uzori bili Vesna Parun, Dobriša Cesarić i Tin Ujević i njih sam čitala do besvijesti, na njima sam učila kako osjećati stvari. Vi možete ukrasti nečiji stil, nečiju frazu, poneki stih, ali nikada ne možete ukrasti osjećaj. On mora biti proživljen, nešto što je ostalo u vama, nešto što ste odlično zapamtili. Pamćenje je parcijalno i sjećate se samo nekih stvari. Ja zato stalno pišem bilješke i moja je kuća puna malenih papirića i bilješki. Kada gledam kap kiše na balkonu, ja neću biti sentimentalna, ali ću ga povezati s nekim osjećajem, koji će prizvati iz pamćenja neko moje životno iskustvo ili osobu ili stvar. I tu počinje pjesma. Od nekog prizora, gdje osjećate da imate vaš vlastiti udio, da osjećate stvari, ali i da je intelektualno osjećate, od toga ne treba nipošto bježati. Ja mogu pisati pjesmu o bilo čemu danas. Kada govorimo o Poundu, ne govorimo o njegovoj biografiji, onom crnom dijelu njegove biografije, iako se to ponekad ne može odvojiti od njegovih božanskih Cantosa. Odlučila sam da neću u poeziji govoriti o Poundu koji je branio fašizam i Hitlera, koji je bio u zatvoru i optužen za antisemitizam, već o Poundu koji je u Engleskoj napravio jedan veliki preokret u poeziji, također i preko Yeatsa, kojeg je istaknuo i doveo na pijedestal kao pjesnika, a ne kao dramatičara. Njih dvojica su mi poslužili kao reference, kao ukazivanje na to kako poezija može nastati. Ova poezija možda govori o Poundu i Yeatsu, no ona je prije svega pjesma o mojem životu. O onome što sam naučila o životu i pisanju, i to ne samo kao nekakvu intelektualnu imovinu već i kao osjetilnu, vizualnu.
Pjesme u »Vezuvskim vratima« se međusobno dosta razlikuju. Idete od neke vrste narativne poezije prema kratkim refleksivnim partijama. Također se koristite i različitim tehnikama u konstrukciji pjesme. Koliko je tu riječ o igri, a koliko je riječ o svjesnom razobličavanju tehnike pjesme i mogućnosti jezika?
- Ta mentalna radionica je vrlo zanimljiva kod svakog pjesnika. Mene strašno zanimaju ljudi i volim ih promatrati. Također volim »nevidljive« stvari, ali i kozmos, stvari teško razumljive poput »crnih rupa« ili još više »bijelih rupa«. Kako je uopće nešto mogu shvatiti? Taj spoj moje percepcije svijeta s nečim kolektivnim, onim što i drugi ljudi poznaju i čime se služe u toj vezi svijeta, to je ono što naučite s iskustvom. Nakon četrdesete godine neke stvari možete bolje shvatiti, i to je svakako pitanje iskustva. To je neka vrsta sabiranja. »Vezuvska vrata« su neka vrsta mog poetskog dnevnika. U prvom dijelu su stvari koje se odnose na moju lektiru, na pjesnike koji su utjecali na mene, kao i zemlje i gradovi koje sam vidjela i koji su mi nešto dali.
Kao uvod u pjesme u zbirci imate »drugi glas«, odnosno razne citate kojima otvarate pjesmu. Je li to neka vrsta dijaloga, sugestija onoga što će se dogoditi nakon male praznine na stranici između dva različita glasa, ili pak, kako kaže Delimir Rešicki, Vaš angažman na strani tih subjekata?
- Meni je u prvom dijelu knjige gdje upotrebljavam citate koje izgovaraju neke osobe ta osoba na neki način glavno lice u toj pjesmi i onda ja oko toga glavnog lica vezem priču koja se, zapravo, meni dogodila i stvari koje sam ja osjetila i proživjela. To nije uspoređivanje s tim karakterom, već dodavanje novih iskustava i stvari koje ja želim reći glasno. U tim trenutcima osjećam se kao da ja toj osobi pričam o toj osobi. A to, koliko god čudnovato bilo, također je dio pjesničkoga iskustva.
Vi u Americi radite kao sveučilišna profesorica, na katedri za stranu književnost. Koliko je za Vaš književni rad važan Vaš nastavnički rad, odnosno rad sa studentima?
- Meni je komunikacija s mojim studentima izvanredno važna, i ja uvijek jednako učim od njih kao što oni uče od mene. Rano sam shvatila važnost nastavničkog poziva. Na mene su neizmjerno utjecali moji nastavnici i ja sam im beskrajno zahvalna na svemu što su učinili za mene. Moja nastavnica hrvatskog jezika u osnovnoj školi je učinila golem utjecaj na mene. Ona nas je vodila u muzeje da gledamo lijepe predmete, nakon čega bismo u školi pisali eseje o njima. Koliko se god takav princip činio jednostavnim, on je zapravo briljantan, a tada je bio i iznimno inovativan. Naime, danas takve stvari rade profesori na Harvardu. Ja također radim sada takve stvari, na neki način imitiram svoju nastavnicu koja je to radila 60-ih godina. I to je zapravo kultura, ona je tradicija iz koje uvijek možemo učiti i nikada se ne smijemo prestati osvrtati na važne pouke i dosege do kojih su ljudi došli prije nas.
8.11.2011.
Neda Miranda Blažević-Krietzman: Vezuvska vrata
Novosti, Marko Pogačar, 7.11.2011.
Književnica, slikarica, skulptorica, fotografkinja i sveučilišna profesorica s američko-zagrebačkom adresom, Neda Miranda Blažević-Krietzman, autorica je petnaestak knjiga na više jezika, a Vezuvska vrata deseta su joj pjesnička knjiga. Ova maksimalno reducirana biografska notica nije sasvim nebitna za iščitavanje ove knjige: lijepo nas uvodi u heterogenost i (istovremeno) homogenost i raspršenost njezina širokog referencijalnog polja, njezin akademizam te proklamiranu bezdomnost. Obzor koji sam, možda ne sasvim precizno, nazvao akademskim, također je i njezin najveći problem.
“Vezuvska vrata” su, mjestimice do granice nečitljivosti, preopterećena paratekstualnim aparatom: gotovo svaka pjesma uokvirena je citatom (u rasponu od Pounda, preko Slave Raškaj do Wikipedije); gdje isti izostaje javljaju se posvete ili datacije, a mjestimice se pjesme u fusnote dislociranim bilješkama opterećuju i sasvim suvišnim navođenjem referenci i izvora. Ovaj, nesumnjivo eruditski, no izrazito zamoran višak eksplikacije stihovima pruža izlišno interpretacijsko ukotvljenje (i je li zaista uz Shakespeareovo ime potrebno pojašnjenje engleski pjesnik i dramatičar (1564 - 1616)?), te dominantu nerijetko pomiče s poetske na referencijalnu i analitičku funkciju.
Ilustracije radi, u knjigu nas uvodi dvodijelna bilješka koja izravno razjašnjava naslov. Međutim, već njena uvodna tvrdnja teško podnosi samonametnuti okvir knjige: inzistiranje na logici i filozofskoj ukotvljenosti koje, sasvim ispravno, u popratnoj bilješci, detektira i urednik Rešicki. Ukratko, ako Phantastikon počinje sa stoicizmom, a tvrdi se da je isti temelj na kojem su nastajale legende, bajke, mitovi, magija, okulizam, misticizam itd., to implicira da navedeno prije goredatiranog početka Phantastikona nije postojalo. Ako bi, nadalje, stajala sljedeća tvrdnja da je umjetnost prvorođena kći phantasie (imaginacije) i phantastikona, to bi zahtijevalo da se iz legendi, bajki, mitova itd. isključi imaginacija što je, također, u najmanju ruku dvojbena teza...
Sastavljena od tri ciklusa “Vrata” donose mahom duže, narativne pjesme koje nam, najčešće u okvirima historijske mistifikacije, predstavljaju plejadu likova, uglavnom etabliranih dionika zapadne kulture i umjetnosti, nad kojima dominira najčešće ekstradijegetski, sveznajući narator-tvorac. Prvi, najopsežniji i eponimni, dominantno je referentno ukotvljen u umjetnostima, drugi, naslovljen Afrodita, plavet, u samo tri duge pjesme donosi varijacije utemeljujućih mitova i mitema Zapada (no u tome se uglavnom i iscrpljuje) dok je treći, Prašina i fotografiranje, motivski i izvedbeno raspršeniji te pokriva, ugrubo, stihovanje putopisnih veduta i deteritorijaliziranog iskustva. Autorica koja, da ne bude zabune, nerijetko jako dobro, pa i zavodljivo barata stihovnom izvedbom (kao u snovitom pseudo-bildungs psihogramu Slave Raškaj, ili u free-jazz sinkopi izvedenoj “Take the A Train”), mnogo više, čini se, duguje anglosaksonskoj nego domaćoj pjesničkoj tradiciji. Ne može ipak promaći svojevrsna sličnost sa specifičnom centripetalnom svjetotvorbom Gordane Benić, iako bez njezine mistične aure.
Iako sadrži dobar broj i više no solidnih pjesama, sumnjam da ćemo “Vezuvska vrata” predugo pamtiti. Jedan od razloga je zasigurno u tome što će, vjerojatno, i mnogokoji strastveni čitatelj stihova odustati prije no što ih do kraja otvori.
Prekrivanje svijeta tekstom
Vijenac, Davor Šalat, 21.3.2013.
Odnos literature i stvarnosti jedan je od temeljnih problema teorije književnosti i njezine prakse, a o načinima njegova rješavanja u velikoj je mjeri ovisilo profiliranje pojedinih književnih razdoblja. Svako od konkretnih viđenja toga problema samo je jedno od mogućih. Zato je, posebice u postmodernizmu, osviješteno da književni tekst uzalud priziva ovakvu ili onakvu stvarnost kao jamca svoje autentičnosti i vrijednosti, da nepodudaranje književne tvorbe u odnosu na izvanknjiževnu zbilju otvara vrata proizvoljnosti, posvemašnjoj imaginativnoj i oblikovnoj slobodi te općoj nivelaciji mogućih literarnih svjetova. S druge strane, i status same stvarnosti posve je relativiziran pa se ni ona više ne može doživljavati neovisno o svojim medijskim (dakako, i književnim) simulakrumima. Tako je i postmoderna još jedno od razdoblja u kojima se, relativizacijom i jezika i svijeta, nastoje ukinuti granice između zbilje i sna, realnosti i fantazije, literature i života. Ukratko, u takvu viđenju podjednako je krhak, nesiguran i neodređen ontološki status i književnosti i stvarnosti pa se one nesmetano ulijevaju jedna u drugu.
Vanjsko i unutarnje
Upravo se to događa i u poeziji Nede Mirande Blažević-Krietzman, pjesništvu koje je već davnih dana visoko ocijenjeno unutar suvremene hrvatske poezije, ali joj je recepcija u pojedinim razdobljima bila bitno smanjena, između ostalog i zbog dugogodišnjeg autoričina življenja u inozemstvu, u Sjedinjenim Državama. No nagrada Tin Ujević koju joj je Društvo hrvatskih književnika dodijelilo za zbirku pjesama Vezuvska vrata uvelike je aktualizirala to pjesništvo kao jednu od važnijih sastavnica naše poetske suvremenosti. Koliko god je udjel Nede Mirande Blažević bio ponešto atipičan, nesmjestiv u razdoblju znatnijih polarizacija na scene označenoga i označitelja kasnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, danas se njezina poezija (u odnosu na to vrijeme već modificirana) doima upravo egzemplarnom. I to u doba kada su sve krajnosti uglavnom iskušane, a ostale su uglavnom individualne – čvršće ili krhkije – poetičke građevine, uvjerljivije ili manje uvjerljive izvedbe. Kako su, dakle, krajnosti već iskušane, njihovo ponavljanje više ne izaziva šok. Pjesnicima preostaje tek mogućnost nekog unutarnjeg autorskog intenziteta, a to često posljeduje ponešto umekšanim poetičkim rješenjima, koja su vrlo brižljiva i prema stvarnosti i prema tekstu.
Tekst natopljen kulturom
Tako je i kod Nede Mirande Blažević-Krietzman i po tome je egzemplarna. Ona stvarnost vidi tekstualno, a tekst joj u svojoj potpunijoj imaginativnosti i maštovitosti postaje druga stvarnost. Zato i može u poeziju unositi mnoštvo provjerljivih mjesta i ponekad naoko tek prepričavati stvarne događaje, a da sve to skupa završi u poetskom svijetu znatne snovitosti ili naglašene intelektualne svijesti koja vješto povezuje beskrajno udaljene fenomene. Njezin poetski i životni nomadizam, njezina pjesnička kartografija, zapravo su prekrivanje svijeta tekstom, naviranje zbilje u jezik u kojemu se tek uistinu i mogu iščitavati životni znakovi, tragovi, otisci. Njezin tekst na taj način konceptualizira stvarnost, ali se u njemu istodobno konstruira i sam subjekt pisanja. Stoga pjesnikinja neprestano iskušava vlastitost u životnom filmu koji se događa njoj samoj (u trećem ciklusu zbirke Prašina i fotografiranje), njezinim stvarnim likovima kao što su poznati umjetnici (Yeats, Pound, Rodin, Slava Raškaj, Bela Čikoš Sesija, Musil, Broch, Hundertwasser, Miles Davis, Billy Strayhorn, Bono Vox, Margarethe von Trotta) u prvome ciklusu Vezuvska vrata, ili mitološkim likovima (Afrodita, Zeus, Uran, Kron, Hermes, Odisej, Kalipso, Euridika, Orfej, Had, Perzefona) u drugom ciklusu Afrodita, plavet.
U takvu tekstualnom smislu, odnosno u načelno jednako zbiljskom statusu prirode, kulture, stvarnosti i umjetnosti, valja shvatiti i česte pjesnikinjine eruditske referencije, što se nekim kritičarima učinilo prekomjernim opterećivanjem poetskoga teksta paratekstualnim nametnicima. No kada i takve učene uputnice u trećem ciklusu izostanu, vidi se da svijet naše pjesnikinje ostaje jednako složen, tekstualan, natopljen kulturom (makar i kulturom pogleda). To pak navodi na zaključak da cijeli fizički svijet, cijela povijest i sva ljudska misaonost mogu jednako legitimno i s jednako snažnim učinkom postati dio poezije Nede Mirande Blažević-Krietzman. Ona kao da nam poručuje da iščitavanje raznovrsnoga krajolika SAD-a nije ništa manje složeno, ali ni manje poetsko, od iščitavanja antičke mitologije ili modernih majstora književnosti, likovnosti, glazbe i filma, da izražavanje svega raspona naših unutarnjih stanja upravo zahtijeva sve one erudicijske referencije u koje su se ta stanja projicirala.
Pronađeno vrijeme
Kako rekoh, pjesnikinji sve vanjsko zapravo služi za konstituiranje subjekta pisanja pa u realiziranim slikama, finim psihološko-duhovnim valerima, prisjećanjima ili imaginativnim tvorbama prustovski pronalazi vlastito vrijeme, nadopunjujući sve doživljeno emotivno-misaonom kombinatorikom. Takvo pronađeno vrijeme nema ničega zajedničkog s oponašanjem zbilje, ono nije ni svođenje iskustava na kakva razrješenja, odredbena značenja, već se sastoji u sugestiji životne slojevitosti, često i punine koja se nazire na rubovima ili preko rubova riječi. Dok se Neda Miranda nekoć često utjecala maštovitim preobrazbama jezika, njegovim označiteljskim iznenađenjima te očuđavanju i na izraznoj i na sadržajnoj razini, sada se pak služi posve prohodnom sintaksom, stalnim nagonom za naracijom u koju upleće snažnu maštovitost te vrlo bogatim i nijansiranim leksikom koji joj omogućuje profinjeno rastvaranje svih slojeva zbilje i imaginacije. Njezini se stihovi počesto dovijaju do sinkretizma u kojem se sve može kombinirati sa svime, u kojemu se stalno sinestezijski isprepleću riječ, boja i zvuk te se iskustvo trajanja, unutarnjega vremena, priopćuje svim mogućim poetskim sredstvima. Zato se to pjesništvo, u slučivanju različitih zbilja, neprestano bavi raznovrsnim oblicima prevođenja koja čine razgovijetnim iskustva nastala prelaženjem granica dosadašnjih spoznaja, odnosno u sebe uvezanih sustava mišljenja i življenja:
S mjesta
u zrak.
Iz sekunde
u trajanje.
Iz reda
u kaos.
Svjetlo, tama, jezik neprekidno
traže prevodilačku pozornost
Na kraju, iako visoko misaona, često i u dosluhu s filozofskim i kozmološkim koncepcijama, poezija Nede Mirande Blažević ima i svoju stvarnosnu hrapavost, iznimnu osjetljivost za predmete i njihove aure, za lucidne evokacije konkretnih situacija, za psihološke odnose u kojima, kako znamo, neizrečene, a zapažene stvari mogu biti važnije od izrečenih. Emotivna pak intonacija sama pjesmovnog subjekta, njegov položaj u pjesmi, varira od suzdržane refleksije i intenzivne cerebralne kombinatorike te mirnog pričanja, preko sućutnoga približavanja tuđim egzistencijama i izražavanja vlastitih osjećajnih kolorita, sve do satire na starogrčka božanstva i (samo)ironiziranja ljudi koji žive između dviju domovina pa ponekad nužno bivaju „izgubljeni u prijevodu“. U svakom slučaju i u svojoj novoj zbirci pjesama Vezuvska vrata Neda Miranda Blažević-Krietzman piše vrlo usredotočenu i asocijativno bogatu poeziju koja silnu raznovrsnost iskustava suvremenoga čovjeka, njegov posvemašnji civilizacijski nomadizam, uspijeva držati na okupu ne stežući ga u zatvorene misaone prostore, niti ga pak prepuštajući potpunoj kaotičnosti u koju bi spomenuti nomadizam vrlo lagano mogao prerasti.
