Vedri dani
Special cijena
22,57 €
Redovna cijena
25,08 €
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Latica Bilopavlović Vuković
-
Broj stranica: 560
-
Datum izdanja: veljača 2014.
-
ISBN: 978-953266545-1
-
Naslov izvornika: Die hellen Tage
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 610 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 7,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kada u njezin gradić u južnoj Njemačkoj dođe Aja, za Seri će se sve promijeniti: steći će prijateljicu za cijeli život. Aja živi u šarenoj, nakrivljenoj kućici na kraju grada te savršeno zna izvesti zvijezdu i mnoštvo cirkuskih trikova jer su njezini roditelji cirkusanti, koji su iz Mađarske pobjegli na Zapad. U vedrim danima njihova djetinjstva pridružuje im se i Karl te oni ostaju prijatelji zauvijek.
No idilično djetinjstvo sve je prije nego jednostavno. Serin otac umro je nedugo nakon njezina rođenja, Ajina majka ne zna čitati ni pisati, a otac joj luta s cirkusom te se pojavljuje samo jednom godišnje. Karlovi su roditelji razvedeni, a njegov mlađi brat nestao je u automobilu nekog stranca. Njihove majke, tako različite porijeklom i zanimanjima, preko djece i osobnih tragedija postaju najbolje prijateljice i čine sve da im djeca odrastaju sretno.
Dvadeset godina odrastanja, promjena, vedri ljetni dani i tmurni zimski, život u provincijskome njemačkom gradiću i Vječnom Gradu, laži, prevare, izdaje, male sreće, velika nadanja, veselja, slavlja, ljubavi... Zsuzsa Bánk, jedna od najprevođenijih suvremenih njemačkih spisateljica, u svom romanu Vedri dani opisuje život u njegovoj punini.
“Zsuzsa Bánk pristupa svojim likovima sa silnom empatijom... Adolescenti postupno uče kako je njihova idila krhka, kako tamne sjenke postoje premda ih ne vidimo i kako bol ne prolazi iako vjeruješ da si pronašao njezin izvor.”
Frankfurter Allgemeine Zeitung
“Ova tužna bajka također je alegorija neutažive žudnje za nekadašnjom srećom – a ova muzikalna i gdjegdje prepametna knjiga barem je neka utjeha.”
Neue Zürcher Zeitung
Zsuzsa Bánk: Vedri dani
Vanja Kulaš, mvinfo.hr, 4.7.2014.
Neveseli trenuci one lijepe čine još blistavijima. Ovako bismo, ne osobito originalno, ali svakako istinito, mogli sažeti ideju romana “Vedri dani” (Die hellen Tage, 2011) njemačke spisateljice mađarskih korijena Zsuzse Bánk (1965). Aja i Evi, cirkuska djevojčica u žutom šeširu s crvenim biciklom i njezina nesvakidašnja mama, ovoj bajkovitoj prozi naglašene vizualnosti pridaju ozračje osunčane topline. Pripovjedačica Seri od najranije je dobi hipnotizirana nepomutljivom bezbrižnošću dviju središnjih protagonistica, koja nije rezultatom stvarnih prilika, već isključivo njihovih osobnosti i optimističnog poimanja svijeta. Kronikalnu pripovijest od petstotinjak stranica oblikuju linearne bilješke melankolične naratorice, koja u ispovjedničkoj poziciji, kako naslućujemo, ne najsretnije realizirane odrasle osobe, čezne za izgubljenim vremenom djetinjstva, pri tome kao lik ostavši u kontrasvjetlu, tek samozatajan komentatorski glas.
Autorica je ovu djevojku bez osobina postavila napola van kadra polaroidnog snimka, meke analogne fotografije ili iskrzanog, treptavog filma na starinskom dija projektoru. Jer da je ova knjiga vizualni medij, bila bi arhivski privatni snimak, evokativan artefakt jednog vremena, sinegdoški prikaz 60-ih godina prošloga stoljeća. Mogla bi također biti retro reklama za slatkasti voćni parfem ili modni editorial inspiriran gipsy chic i hippie estetikom, u scenografiji nekog seoskog vašara i/ili cirkuske šatre.
Odluka dvoje peštanskih cirkusanata da noseći tek rođenu Aju na leđima napuste svoj žuti vagon, cirkusku trupu i domovinu tek je djelomično bila motivirana tada uskiptjelom mađarskom revolucijom, a njoj, njihovoj kćeri, geneza će se toga bijega grubo razjasniti dvadesetak godina kasnije, kada će, doduše pretjerano, no ne bez razloga, pomisliti kako je čitav njezin život prijevara. Bolnim otkrićem narušenu bliskost s majkom povratit će ipak teška progresivna bolest koja će nešto kasnije načeti Evi.
Pristigavši sredinom 50-ih u Njemačku, pokušaj konvencionalnog življenja dvoje prebjega u unajmljenom mansardnom stanu i Zigijeva epizoda fizičkog rada na groblju bit će kratkog daha jer njega vuku ceste i daljine. Evi, artistica koja je godinama u svojim modrim cipelama suvereno kročila po žici, odriče se odlučno svoje umjetnosti i skitalačkog života s mužem kako bi djevojčici pružila mir i konstantu.
Evin dom posve improviziranog obličja koji će neupućeni prolaznik doživjeti kao zaboravljenu baraku usred ničega, ondje gdje nestaje grad, a počinje splet polja i njiva, ona je skromnim sredstvima, ali s puno ljubavi utoplila za svoju Aju. Za kćerine bi rođendane priređivala piknike među maslačcima i vješala lizalice po vrtnim krošnjama, a roditelje malih uzvanika ugošćivala ušećerenim pjenušcem s jagodama u rasparenim, raznobojnim čašama. Prljavo bijela kućica bez adrese privući će ubrzo dvoje djece iz obližnjeg gradića, a s vremenom i troje odraslih: jednu poslovnu ženu u besprijekorno izglačanim bluzama, drugu u štiklama i krznenom kaputu, labilnu i vječno uplakanu, te obiteljskom tragedijom zanijemjelog arhitekta.
Škriputava dvorišna ljesa pod lipovim granama poput zrcala je ili vrata percepcije kroz koja najprije pripovjedačica u dječjoj dobi, a potom i ostali, veliki i mali, redom ukoračuju u bolji, šareniji svijet. S Evi, neuredno nalakiranih noktiju i sa šarenom maramom kojom je krotila divlje čuperke, dvije su sretne djevojčice, Aja i nerazdruživa prijateljica Seri, po seoskim putevima pravile zvijezde. Curicama se doskora pridružuje i Karl, jedan ne tako sretan dječak, taman da utroje popune pozicije na trima lipama pred Evinim dvorištem.
Jedino što će remetiti sveopću harmoniju bit će pogledi iskosa na njihovu veselu drukčijost. Taj djetinji raj, sav raščupan i asimetričan poput carstva Pipi Duge Čarape, i kod Serine ozbiljne mame pobudit će isprva skepsu. No, snagom iskrenog prijateljstva djeca zauvijek četvero naoko nespojivih odraslih povezuju u lanac dobrote. Troje roditelja odjednom si dopušta naučiti ponešto od djece i svoje vršnjakinje Evi koja je svojom nepatvorenom nevinošću bliskija klincima nego njima samima.
U Evinom mikrouniverzumu s iscijeliteljskim kapacitetom ponajboljeg sanatorija ili terapijske zajednice, njezini gosti, a ubrzo i doživotni prijatelji, prodisat će i prizdraviti, nakon duge šutnje progovoriti, nadvladati traume i razočaranja. Odbacivši predrasude i cipele, nasmijani i bosonogi posjedat će pod njezine kruške, kao spokojniji i bolji ljudi. Jer, dok su djeca obično opčinjena drugačijim, odrasli u pravilu na otklone od društvenih normi reagiraju zazorom. Međutim, kad siguran (malo)građanski okvir postane teretom umjesto da štiti i ušuškava, zatječemo ih evo, kako se utječu alternativi.
Ipak, ta koloritna idila pod krošnjama, u neodoljivoj zbrci kokoši, nasada rajčica i mirisa aromatičnih kolača koje je Evi neumorno pekla za čitav gradić, nije dovoljno zamamna da Ajina oca zadrži uz obitelj. Akrobat Zigi, sa svojim monociklom i prevelikim cipelama bez čarapa, navraća izdaleka jednom na godinu, a inače preko oceana, koji kao da je svjesno ispriječio između familije i sebe, dolijeću šuškave novčanice, koje će Evi pobožno čuvati u okrhnutim kavenim šalicama. Cirkuskim bi majstorijama za rijetkih posjeta Ajin nasmijani tata očarao čitavo dječje susjedstvo i već bi, a da se nisu ni snašle, mahao svojim curama iz lokalnog autobusa, koji ga je, kao i toliko puta do tada, odvozio prema prekooceanskim brodovima i dalekim cirkusima. Čekajući ga, nepismena bi Evi maštarila nad njegovim pismima, za nju neodgonetljiva smisla, i djeci na svom škrbavom njemačkom pripovijedala najmaštovitije priče jer one iz slikovnica nije znala pročitati.
Tugaljiva pripovjedačica Therese, za protagoniste svoga djetinjstva zauvijek će biti samo Seri. Za tim deminutivom koji je za nju odabrala Aja, krije se dijete iz bolje kuće koje se ugodnije no u majčinom komfornom domu osjeća kao pridruženi član Evinog i Ajinog šašavog domaćinstva. Ali i dijete koje sigurnost od stvarnog svijeta nalazi u kućerku koji zbog loše statike kao da lebdi nad tlom, zbog rubne pozicije na ničijoj zemlji nikamo ne pripada, a uslijed nesređenih vlasničkih odnosa jedva da i postoji - ukratko, izmaknut je od pravila, obaveza i prisila. S druge strane Aja se, neusporedivo manje privilegirana od prijateljice i unatoč svojoj neobičnosti, gdje god bi došla odmah uklapala i u svemu čega se latila nizala uspjehe.
Kroz kronologiju Ajina stasavanja od nekonvencionalnog djetinjstva do studija medicine provlače nas njezin crveni bicikl, crvene klizaljke i crveni školski ruksak. I tako, u igri, beskonačnim tumaranjima slikovitim krajolicima i učenju, promiču dva desetljeća njena prijateljstva sa Seri i Karlom: od vremena kad krtičnjaci, mravlje staze i poljski makovi njemačke provincije ocrtavaju kartografiju njihova odrastanja, sve do studentske dobi kad se obzor njihovih života širi sve do Rima, kamo svi troje sele. Aja i Karl ondje se zaljubljuju, Seri se osjeća odbačenom, što će se razorno odraziti na njihov do tada stabilnu konstrukciju prijateljstva. Čarolija djetinjstva gasne, na površinu kuljaju drame iz prošlosti, kojih su njih troje, zaštićeni brižnom šutnjom svojih roditelja u Evinu rajskom vrtu, bili blaženo nesvjesni.
Naličje ušećerene priče koje se postupno otkriva, potvrđuje da je i tih davnih, romantičnih dana problematičnih odnosa i intriga u toksičnom glibu provincije i k tome, u sjeni željezne zavjese, itekako bilo. Ipak, pripovjedačica mistificira prošlost, glorificira svoj djetinji imaginarij, koji joj je utjeha u sadašnjosti. Taj završni dio, konkretno nizanje promijenjivo oblačnih dana odraslosti ovoga trojca, najslabiji je dio romana. Stranice koje će čitatelj nakon nekog vremena možda i ovlašno prelijetati tek kako ne bi iskliznuo iz fabularnog tijeka, najednom se naime pune sapuničastim iznenađenjima i otkrivenjima te time postaju nalik scenariju za kakvu mini-seriju o lažima, iskupljenju i novim počecima.
Vrlo brzo ćete kao specifičnost Serinog pripovijedanja uočiti oprezno, gotovo nježno uvođenje trpkih momenata (npr. jezoviti nestanak Karlova brata) u tkivo pripovijesti, kao da se autorica skanjuje uznemiriti čitatelja, omotanog njezinom vatastom, pamučnom poetikom. Tako primjerice sasvim uzgredno doznajemo da se Aja boji snijega, još od zimske nesreće iz najranijeg djetinjstva. U ovoj knjizi nostalgičarske atmosfere i zasićenih boja, isto je i s godišnjim dobima: tek su usputne slike hladnih i vlažnih dana, Aji mrske susnježice i poledice koje se užasava Evi, a ti se monokrmoni zimski interludiji hitro neutraliziraju malim radostima poput vrućeg kestenja i klizanja. U tom arpeggiu za svaki proživljeni turoban trenutak, Zsuzsa svoje likove dobrostivo obasipa buketom veselih, pa se zavedeni čitatelj ne jednom nađe gotovo siguran kako u Baden-Württenburgu vlada vječno ljeto.
Ulomci od dugih, pažljivo oblikovanih rečenica mjehurići su esencirane sreće. Moj primjerak knjige šareni se od drvenim bojicama označenih upravo takvih pasaža čija se osjećajnost koleba između prštavog veselja i elegične meditativnosti, a koji doista jesu najveći forte knjige. Nemojte da vas pozamašan broj stranica odvrati od čitanja ili pak pogrešno navede da debeljuškaste “Vedre dane” na odmor ponesete kao jedinu lektiru, jer autorica će vas s lakoćom protisnuti kroz spužvastu strukturu svoga liričnog rukopisa. Iako ćete knjigu po svoj prilici relativno brzo odložiti na hrpicu ‘pročitanih', računajte s tim da ćete još dugo po čitanju ostati opijeni pjenušavom čistoćom djetinjstva kontekstualiziranog doduše u imaginarno mjestašce nedaleko Heidelberga, no posve univerzalnog i baš svakome bliskog.
Istina, Zsuzsa trivijalnim fabulacijama mjestimice koketira s kičem, ponegdje gubi osjećaj za ritam i odugovlačenjima dospijeva u slijepe ulice. Ipak, ono zbog čega ćete joj oprostiti sve, omamljujuće su osjetilne senzacije: atmosferičnost starinskih ljeta, miris lipa u cvatu i okus krušaka premazanih medom. Valja im se prepustiti bez zadrške blazirano intelektualističkog sitničarenja, jer priznajmo - sublimat djetinje sreće, ono je što nam svima treba.
Zsuzsa Bánk : Moja književnost zaobilazi žanr
Srđan Sandić, mvinfo.hr, 27.8.2014.
Zsuzsa Bánk zaljubljeno stvara svoje likove. U romanu “Vedri dani”, koji je povod ovog razgovora stvorila je mogućnost za razgovor o zdravim odnosima, a da se ne osjećamo naivnima i infantilnima dok takav svijet suodnošenja ponovno zamišljamo, dok ga sebi iznova pokušavamo izgovoriti. Kroz lik Aje, glavne protagonistice, njezine majke Evi, Ajina prijatelja Karla, same naratorice nazvane Seri, Karlova oca i majke, majke naratorice, Zigija – Ajina oca uspješno je adresirala neuralgičke točke suvremenog doba koje živimo: pojedince koje su nužno funkcionalni i disfunkcionalni, sve nas koji na ovaj ili onaj način pokušavamo držati glavu iznad vode, sa svojim determiniranostima, vjerama, sudbinama, odlukama. Sve ovisi kojemu ste vokabularu bliži.
Bánkova, rođena 1965. godine u Frankfurtu, njemačka je književnica čiji su se roditelji u Njemačku doselili iz Mađarske nakon revolucije 1956. godine. Prije studija novinarstva, političkih znanosti i književnosti na Sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu i u Washingtonu radila je kao knjižar. Trenutno živi u Mainzu s mužem i dvoje djece. Za prvi roman “Plivač” (Der Schwimmer) 2002. godine osvojila je njemačku nagradu “Aspekte” za najbolji debitantski roman, nagradu Mara Cassens i nagradu Adalbert von Chamisso 2004. godine. Knjigu priča “Najtoplije ljeto” (Heißester Sommer) objavljuje 2005, a posljednji roman, “Vedri dani” (Die hellen Tage) 2011. godine.
Srđan Sandić: U “Vedrim danima” osjeća se puls melankolije. Potreba da se priča (bajka) o sretnom djetinjstvu koje se nikada nije dogodilo, a i da jest nužno bi bilo konstruirano od lažnih sjećanja. Mislite li da ih možemo izbjeći? Trebamo li?
Zsuzsa Bánk: Ne vjerujem da je naš zadatak živjeti ili rekonstruirati “pravo” sjećanje – što bi to u konačnici bilo? Ako pitam svoju majku, brata, muža, svoju djecu da mi prepričaju isti dan, isti sadržaj koji nam se dogodio, svatko od njih bi ispričao vlastitu verziju i svaka bi verzija bila točna, dapače – vrlo točna. Zapravo, ne vjerujem da postoji lažno sjećanje. Ne u književnosti. Sve je to kombinacija perspektiva, načina, vremena, godina koje igraju svoju ulogu, više istinitu nego li ne.
“Vedri dani” su na izvjestan način feminističko štivo. Ženski likovi su snažni, hrabri. Primjećujete li takva iskustva oko sebe ili je to poruka koju ste željeli odaslati?
Nije to dio mog koncepta. Nije mi to možda niti bila ideja, to da pišem o snažnim ženama, o ženama koje su jače ili bolje od muškaraca. Ne.
Pišem o ženama jer sam i sama žena – najjednostavniji, a ujedno i najrazumniji razlog. Osjećala bih se neiskreno da pišem iz muške perspective, i smješno. Nikada mi to nije padalo na pamet. Možda me više privlače ženski karakteri, možda je tome razlog jednostavan, a to je da nužno znam više o “njima”. Kod mene je uvijek grupa likova u igri. Tek svi skupa stvaraju posebnost price – Karlov otac, Zigi i Karl jednako su važni kao i ženski likovi. Bez njih tekstura moje priče ne bi valjala. A i da budem skroz iskrena: muške likove u ovomu romanu više volim, pogotovo Karla i njegova oca. Ne žene. Karlov otac, taj mirni, istraumatiziran, slomljen čovjek koji jednoga dana Karlu dopušta da podreže ruže, raznosi Evine kolače na svomu biciklu, čovjek koji čuva knjige Serinog mrtvog oca za Seri. Radi puno previše divnih stvari za sve njih ponaosob, a žene su u ovoj priči drugačije, ne skrivene, dapače – puno su primjetnije, glasnije.
Aja je na neki način kičma vašeg romana, smještena kao manjina u malom, izmišljenom gradiću sa svojim invaliditetom koja njemu unatoč postiže, ako tako možemo reći, najveći uspjeh u životu. Njezina osobna promjena, transgresija puno je veća od promjene onih, u romanu, koji su privilegirani, socijalno, ekonomski. Ima li smisla pitati je li to moguće i u onome što prepoznajem pod stvarnošću?
Da, osobno vjerujem u energiju i volju osoba poput Aje. Po meni je ona to “sve” mogla napraviti vrlo lako jer je inteligentna, brza, uporna, neustrašiva na neki način. Uvjerena sam da ljudi koji su rođeni s određenim talentima, uz pretpostavku da im nitko ne stoji na putu te su i svjesni svojih vrlina brzo mogu doći do svojega cilja.
I da, definitivno u Njemačkoj toga vremena (1960.) takvo dijete je, bez obzira na svoju obiteljsku stečevinu, svoje podrijetlo, to moglo napraviti. Sigurna sam da je moja generacija vrlo profitirala upravo zbog takve politike, vrlo jasne socijalne i demokratične školske politike sedamdesetih i osamdesetih. Moja majka nikada nije dobro govorila njemački, a moj otac je rijetko bio doma. Ali to nije bilo bitno za moj razvoj, to gdje oni rade ili tko su. Samo inteligencija djeteta određivala je njegov smjer, a škole nisu bile na današnji način prezahtjevne. Inteligentnoj djeci, čini mi se ništa nije stajalo na putu, bili su podržani. Danas je to u mnogome drugačije. Vidim što sve moja djeca moraju učiti i znati te koliko je to sve skupa teško, da ne govorim o tome kolika se podrška očekuje od obiteljskog doma. Svi smo svjesni da u današnjoj Njemačkoj dijete iz siromašne obitelji, bez adekvatnog kulturnog podrijetla i podrške od doma teško uspijeva u društvu. Mislim da je to grozno jer zapravo, previše talentirane i inteligentne djece ostaje bez gotovo ikakve perspektive.
Iako, po Ajinoj karakterizaciji vidimo da bol ne nestaje tek tako, pa čak ni onda kada pomislimo da smo pronašli njezin uzrok?
Mislim da je kraj “Vedrih dana” odagnao bol – odnosno, barem većinu boli. Za mene je to već pozitivan kraj. Možda nisu najsretniji, ali ipak žive sa svojim iskustvima, sa svojim životima, u svojim su životima, sa svojim ranama, s lažima koje su imenovane kao laži. Na kraju je sve oprošteno, vratili su se u Evin vrt. Čini mi se da se život oko toga i vrti. Negdje sve počinje ispočetka – oni danas vide sebe kroz druge, vide troje djece, dvije djevojčice i dječaka koji se igraju, skaču, pretrčavaju polje. Baš kao što su i oni radili prije dvadeset godina.
Kako biste imenovali svoje pisanje? U koji žanr/ladicu biste ga svrstali?
To je književnost koja zaobilazi žanr. Krećem s jednom slikom u glavi, s prvom rečenicom. „Vedre dane“ započela sam sa slikom, idejom vrta, dvije djevojčice koje se veselo i neopterećeno igraju. Puno pitanja mi se vrtilo po glavi: što je život? Kako je osmišljen? Od čega je sastavljen? Je li sve sudbina ili je pak sve što nam se događa slučajnost? Mogu li ti tri sekunde promijeniti život? Da, mogu, uvjerila sam se. Kakvi ćemo biti kada odrastemo? Možemo li se riješiti trauma, možemo li živjeti slobodno, bez njih? Da, možemo, uvjerila sam se. Vjerujte mi. Pitala sam se: kako se razvija jedna biografija? Od čega je sastavljena? Koji su ključni momenti, ključne točke? Odluke? Dani? Nisam pronašla odgovor na sva ta pitanja, ali sam o njima godinama razmišljala dok sam pisala “Vedre dane”.
Za što se zalaže vaše pisanje, vaša književnost?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Pišem jer moram, jer želim. Neki kažu da je to što radim melankolično, bezvremeno, melodično, bajkovito.
Kakav je omjer autobiograskog i fikcionalnog, iako su oboje krajnje fikcionalni, u vašemu pisanju?
Mislim da se uvijek radi o miksu, nema granice razgraničenja između onoga što se odista dogodilo i onoga što se, uvjetno, nije dogodilo. Sve je to izmješteno u maštu pojedinca – to je temelj svekolike literature. Sve je to u nekoj mjeri istinito, iskreno a u isto vrijeme i izmišljeno, lažno. Već kada pišem o tome nečemu, to već je fikcija, već je izmišljeno. Uvijek krećem sa što istinitijom slikom u koju onda upišem puno fantazije, ako želite, tako da na kraju to nije ono što je bilo.
Iako ste na neki način već odgovorili na ovo pitanje, još jednom ću vas pitati: kako i zašto pišete? Kada vaš process počinje?
Vrlo sam rano počela pisati. Mislim da je to bilo doista grozno na početku. Pjesme, kratke priče, uvijek pisma, uvijek dnevnike, početke romana. Radi se o velikoj unutarnjoj potrebi, u ničemu više ne uživam nego li u pisanju. Ponekada, kada ne mogu ili ne stignem pisati osjećam se vrlo loše, prazno, kao da sam bez krvi i mesa. Osjećam se bolesno. Moram pisati. Tako da uvijek pišem. Pišem u svojoj glavi. Isprovociram određenu melodiju koju čujem, pa ju naknadno i stvorim. Kada hodam, kada ležim u krevetu, kada kuham, to je uvijek svugdje, oko mene. Ako ne pišem, ne postojim. Ja sam tada nitko.
Što biste rekli o kulturnoj politici u Njemačkoj? Kako ju je promjenila “kriza”?
Umjetnici nisu previše podržani u Njemačkoj. Teško je živjeti ako se samo njome bavite. Tek nekolicina umjetnika može normalno živjeti od svoga rada. Umjetnost i književnost nisu previše cijenjena zanimanja. Kao da nitko ne razumije zašto je umjetnost dobra i važna ili zašto bi mogla biti “dobra”. Nikada nisam dobila nikakvu podršku od lokalne zajednice, iako živim u vrlo bogatom gradu, u Frankfurtu, u vrlo bogatom Hessenu. Ali zamislite zemlju bez umjetnika! Bila bi to prava noćna mora!
Kako vidite svoju političku poziciju kao spisateljice u Njemačkoj, u Europi? Osjećate li ikakvu razliku?
Osobno ne mislim da spol čini toliku razliku – puno prije se radi o kvaliteti, zvuku, sadržaju same priče, to je ono što je važno čitateljima, nikako spol autora. Takvo je barem moje iskustvo. Ali ipak, većina utjecajnih kritičara su muškarci te stoga vjerujem i znam da autorice nužno tretiraju drugačije. Puno su blaži prema autorima te s njima “razgovaraju” na puno intelektualniji način, dok su za autorice namjenjene emocije. To mi se ne sviđa. U nakladničkim kućama u Njemačkoj muškarci imaju zadnju riječ, oni donose odluke. Odlučuju tko će dobiti nagradu. Književna se nagrada u Leipzigu gotovo uvijek dodjeljuje muškarcu. Autorice budu nominirane, ali nagradu ne dobivaju. Tako vidim zadnjih par godina. Imam dvoje djece te zbog toga nisam imala puno prilika i ponuda u zadnjih deset godina. Nisam mogla prihvaćati stipendije, ostajala sam doma. Muški autori uvijek, po momu mišljenju, prihvaćaju stipendije koje im se nude, unatoč tome što imaju djecu, jer se o toj djeci uvijek netko drugi brine. Spisateljice kada dobiju djecu više nikada ne budu na isti način neovisne.
“Dijete sam Hladnog rata pa sam zato o tome i napisala roman”
Tamara Borić, Aktual, 22.10.2014.
Aktual: Pročitala sam vašu knjigu “Vedri dani”, prekrasna je! Nedavno je objavljena u Hrvatskoj, jeste li uzbuđeni?
Naravno, to mi je prvi prijevod na hrvatski i mislim da je to prekrasno.
Kakav je osjećaj biti preveden?
To je veliko zadovoljstvo, prvenstveno zato jer teško da postoji više pažljivi čitatelji kao što je to slučaj s prevoditeljem. Ideja da netko troši puno vremena s mojom knjigom, s mojim jezikom i pokušava pronaći novi zvuk i izmisliti ga – to mi daje razlog za poniznost.
Priča je to o troje prijatelja iz djetinjstva, Seri, Aji i Karlu, te njihovim majkama u 1960-ima, 1970-ima i 1980-ima u Njemačkoj. Zašto ste odlučili pisati baš o tome?
Htjela sam pisati o trokutu prijateljstva, o najslabijem obliku ljudskih odnosa: trokutu. Ovdje. Prijatelji su vrsta zajedničke sudbine, baš kao i njihove majke. Oni su nezamjenjivi za svaki drugi odnos - unatoč svim nedaćama, nerazumnim zahtjevima i izazovima.
Zašto ste pisali baš o ovom specifičnom vremenskom razdoblju?
Vjerojatno zato što je to moj vlastiti put. Odrastala sam u otprilike ovo vrijeme i tada postala velika.
Što vas je inspiriralo za knjigu?
Mnoga pitanja su za mene na početku. Ono što čini naše živote. Je li to sudbina ili slučajnost? Može li tri sekunde promijeniti naše živote? Kako ćemo mi napraviti nešto kao odrasle osobe, a kako kad smo bili djeca, i tako dalje. Može li nam to oduzeti djetinjstvo, osloboditi nas njega? Što je bilo dalje, nakon traume? Kakvi smo kao osoba koja ide u nešto? Što je ono što nas formira? Pokušavala sam naći odgovore. To, naravno, nije potpun uspjeh za mene.
Svi vaši likovi su zaista jedinstveni, posebni, samouvjereni, s jakom voljom i karakterom, ali jako osjećajni iako većina od njih te osjećaje ne pokazuje. Zašto ste ih napisali baš takvima?
Ti su likovi oblikovani u mojoj glavi, ja ih vidim vrlo brzo, držim u svojim rukama, svojim obrvama, samoj svojoj prirodi. Likovi me moraju fascinirati, potrebna im je ta jedna tajnovitost. Moram biti u stanju voljeti ih. A neke od tih likova u svakom slučaju volim.
Kako biste se opisali? Jeste li opušteni, otvoreni, ili pak zatvoreni?
Ovisno o tome s kime se susretnem. Ponekad ide vrlo lako. Ponekad sam, pak, sklona zatvorenosti.
Ono što me fascinira kod Evi, jednog od vaših likova, jest činjenica da je bila nepismena, ali nikome to nije rekla, pretvarala se da čita, a kad joj je prijateljica odlučila pomoći naučiti pisati i čitati, nitko o tome nije ništa rekao, samo se dogodilo. Koliko vam je bilo važno pokazati tu stranu ljudske prirode?
Svi moji likovi dizajnirani su tako da oni djeluju u pravom trenutku ispravno. Oni rastu izvan sebe. Oni pomažu jedni drugima. Oni su tu jedno za drugo. Konkretno, to su dva ženska lika, Marija i Evi. Karlov je otac imao mnogo takvih situacija, tako da ga volim jer je jako poseban. To je slomljen, ranjen, tihi čovjek. On sprema knjige Serina oca kada ih majka želi prodavati u potrazi za osvetom. Tada mu je daje ozbiljno, vrlo tiho. Mariji, majci pripovjedača, to je zadatak - za Evi otvoriti vrata, što bi ju moglo dovesti do boljeg svijeta. To uključuje čitanje.
Ono što mi je prekrasno jest da priču priča od početka, a vi dodajete lik za likom, mjesto za mjestom, situaciju za situacijom, a za mnoge stvari čitatelj doznaje na kraju... Iako to nije tema knjige, jako puno stvari i događaja vezano je za politiku, poput Evinih problema s putovnicom, ilegalni imigranti, granice... Koliko vam je bilo važno pisati o tome?
Htjela sam Evi dati taj aspekt, jer je izbjeglica iz Mađarske1956. godine, ona i Zigi bivši su umjetnici iz Budimpešte koji su izgubili sve, mi kažemo. Postoji samo jedna epizoda u dugom romanu, ali je presudna za oba lika. Od tamo dolaze. Nikad više oni se onamo ne vraćaju. Povijest prijevoja je sigurno za mene jedna od emocionalno najvažnijih u cijeloj knjizi. Djeca ne razumiju, ali ona je pretpostavljala: “Ovdje se nešto veliko događa. Ja sam odrastala bez državljanstva u Njemačkoj. Moji roditelji mi nikada nisi rekli. Brat mi je na kraju rekla o čemu se radi kad sam već odrasla.” To je upravo ono što mi je rastrgalo tlo pod nogama. To nije lopta. To je pravo da budem na mjestu na ovome svijetu. Bez ograničavanja. Bez neizvjesnosti.
Igra li politika danas veliku ulogu u Njemačkoj?
Ne, vjerojatno ne toliku kao prije. Imam osjećaj da je nakon velikog vrhunca 1990. Njemačka pala u neku vrstu sna. Duga vladavina gospođe Merkel za zemlju nije dobra. Mi smo u dubokom snu. Previše smo razočarani politikom dana, strastveni, zemlja je bila posljednja među crveno-zelenima. Barem je to moj dojam. S gospođom Merkel svaka strast, ali i svaki interes za politiku, izblijedio je. Ljudi ne zanima više ništa. Mislim da je to skandalozno. Konkretno, stav među mladima - ne biramo jer ionako ne možemo ništa promijeniti. To je preglupo. I opasno. Nažalost, čak i među slavnima ova je pojava vrlo česta. A slavnima se ljudi dive! To puno govori o tome kakav odnos ljudi imaju s državom i zajednicom. Mislim da bih samo plakala da razmišljam o tome.
Studirali ste političke znanosti, što mi možete reći, koliko se toga promijenilo u Njemačkoj od razdoblja koje opisujete u vašoj knjizi? Koliko je različita današnja Njemačka od Njemačke vašeg djetinjstva?
Ranije se sve vrtilo oko velike stvari. Roman je postavljen tijekom Hladnog rata. Spominje se Mađarska 1956. Ujedinjenje Njemačke je na kraju knjige. Evi se mogla vratiti u Mađarsku, može dobiti mađarsku putovnicu, ali ju više ne želi. Ja sam dijete Hladnog rata. Mislila sam, u svakom trenutku, o trećem svjetskom ratu, o nuklearnom ratu koji će izbiti. Mi ćemo raznijeti svijet. Amerika ili Sovjetski Savez raznijet će svijet. Sada se to ne događa. Dogodi se, međutim, ujedinjenje Njemačke, senzacija. Uvijek sam mislila: Nikad Njemačka neće ponovno biti ujedinjena. Budući da nitko u to nije vjerovao mogla sam barem pisati o tom vremenu kao o vremenu punom igre. Danas ne mogu reći da je Njemačka zadovoljna. To je puno mjehurića ispod površine, postoji beskonačno mnogo problema i sukoba koji nisu riješeni. Postoji puno toga za napraviti, mnogo više nego što bismo uopće mogli raspravljati.
Spomenuli smo Evi, Mađaricu koja je pobjegla u Njemačku nakon Mađarske revolucije. To su vaši roditelji proživjeli, jeste li zato o tome napisali knjigu?
Pa jesam. Mnogi izleti u Mađarsku kad sam bila dijete sigurno su me inspirirali da to učinim. Zanimalo me napisati knjigu o tome kako je živjeti pod staklenim zvonom. O paralizi koja uhvati cijelu naciju, cijeli narod. Gdje se ništa ne miče, sve se zaustavi. Ljudi su bačeni natrag na sebe. To me je inspiriralo.
Jesu li vaši roditelji pričali o tom razdoblju? Sigurno im je bilo teško...
Da, naravno, oni su pričali o tome, htjeli su da sve znamo, iznova i iznova. No, da je bilo teško, jest, i oni su to ponavljali. Čak sam mogla razmišljati o sebi već tada. Oni su uvijek govorili s velikom zahvalnošću o činjenici da su tada mogli ostati u Njemačkoj. O činjenici da ih je netko primio i prihvatio. Kasnije, moji roditelji su se vidjeli da im je u Njemačkoj išlo bolje nego u Mađarskoj. Ne samo materijalno. To je vrlo važno za njih. Biti slobodan.
Možete li mi reći nešto o vašem djetinjstvu, odrastanju? Koje su vam najslikovitije uspomene iz djetinjstva?
Godišnja doba, sunce, toplina u polju, vožna biciklom kroz pšenicu. Osjećaj sreće i svjetla. Zaštićenost. Biti slobodan. Uopće ne razmišljati o potrebi da se išta planira. Svo vrijeme biti slobodan. Da, mislim da su mi roditelji dali veliku slobodu. Možda su bili samo neoprezni. No, mislim da su bili velikodušni.
Zašto ste počeli pisati knjige?
Uvijek sam nešto pisala. Otkad znam za sebe. Počela sam pisati dnevnik, pisma, prozne skice, pjesme. Pisanje je uvijek bio moj dnevnik. Bez pisanja, osjećam se jako loše. Kao amputirana. Nekad je to bilo besciljno, čisti užitak. Danas je ciljano. Ne uvijek čisti užitak.
Što pišete trenutačno?
Pišem svoj novi roman. To zahtijeva mnogo od mene. Nije baš lako. Dvije prijateljice u Njemačkoj danas, koje pismima jedna drugoj govore o svome svakodnevnom životu, svome životu, o svojim potrebama, svojim strahovima.
Što su vam najveći usponi i padovi? Što ste naučili iz njih?
Nisam doživjela ništa loše, hvala Bogu. Moja djeca su zdrava, čovjek kojeg volim također, moji roditelji još uvijek su živi. Međutim, sam život ide gore-dolje nekoliko puta, ali ništa dramatično se ne događa. Ja to riješavam motom “ne odustaj.”
Slične knjige
-
-
Deset lekcija za svijet poslije pandemijeSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
Zabor ili PsalmiSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Umrijeti u HrvatskojSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Glavom kroz zidSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Sentimentalno putovanjeSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
Zakoni graniceSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
Prekovremeni radSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Epizoda u životu putujućeg slikaraSpecial cijena 3,00 € Redovna cijena 15,79 €