Varamo
15,79 €
-
Jezik izvornika: španjolski
-
Prijevod: Dora Jelačić Bužimski
-
Broj stranica: 128
-
Datum izdanja: listopad 2013.
-
ISBN: 978-953266514-7
-
Naslov izvornika: Varamo
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 205 mm
-
Težina: 220 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 5,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Sve je bilo moguće, kao u svijetu koji upravo nastaje – neka baš riječi iz romana Varamo budu one kojima domaćem čitatelju predstavljamo književni svemir Argentinca Césara Aire, jednoga od najintrigantnijih suvremenih južnoameričkih pisaca.
Roberto Bolano zvao ga je “jednim od tri ili četiri najbolja pisca što danas pišu na španjolskom jeziku”, a njegovi čitatelji diljem svijeta potvrdit će to: čak i kad se u svojim potragama bavi složenim pitanjima filozofije, autorstva, improvizacije, originalnosti i pripovijedanja, Airina je proza uvijek brza, svijetla i zabavna – i doista vas može odvesti bilo kamo!
Barem na površini, Varamo je priča o panamskom državnom službeniku istog imena koji će jednoga dana, godine 1923., nakon niza bizarnih nedaća napisati u gradu Colónu remek-djelo modernoga srednjoameričkog pjesništva. Nikada prije u svojih pedeset godina Varamo nije napisao ni retka, i dok ga slijedi na njegovoj miniodiseji, pokušavajući rekonstruirati okolnosti koje će za koji čas poroditi djelo genija, Aira nam pokazuje svu raskoš svojega spisateljskoga umijeća igrajući se i smijući se svijetu, ali i našoj potrebi da umjetničkom djelu prišivamo povijesni, nacionalni, psihološki ili estetski kontekst.
Neplanirano i neočekivano, u ovom izvrsnom romanu čitatelj će piscu postati suučesnikom, ali već nakon nekoliko pročitanih stranica svoga se udjela u Varamu i svijetu Césara Aire više neće poželjeti odreći.
“Kratko, umno, duhovito i maštovito.”
Boston Review
“Avangardno djelo koje kombinira nemoguće i realno, književnost u kojoj svaka činjenica daje naslutiti postojanje svoje suprotnosti, a čak se i usputne primjedbe ili dijelovi radnje znaju okrenuti naglavce!”
The New York Review of Books
“Kao i sve druge Airine knjige Varamo je šarmantan i izluđujući.”
The New York Times Book Review
“Knjiga je strukturirana oko niza slučajnih susreta, ili Airi pruža priliku da ispod glasa komentira veće koncepte kao što su priroda ljudskog opažanja, mogućnosti pripovijedanja i mišljenja.”
Publishers Weekly
“Svaki element na koji nam Aira želi skrenuti pozornost oštro se fokusira prije nego što mu se priđe u kratkim, zabavnim digresijama. Više od svega Varamo pretpostavlja nepovjerenje u sam koncept zapleta te užitak u igri. Aira nam je još jednom ponudio niz nezaboravnih slika bremenitih mogućnostima interpretacije koje na okupu drže fine niti značenja.”
The National
Začitavanje:“Varamo”
www.booksa.hr, F.B., 21.11.2013.
César Aira rođen je 1949., a do danas je objavio više od osamdeset knjiga: romana, pripovjedaka, eseja. Ima pisaca koji za života ni ne pročitaju osamdeset knjiga. I urednika također. Ali Aira je očigledno drugačiji. Osamdeset knjiga! Što drugo reći nego – plodonosna li autora!
Da se ne radi o tamo nekakvom bezveznom skribomanu svjedoči Robeto Bolaño koji je Argentinca Airu proglasio jednim od tri ili četiri najbolja pisca koji danas pišu na španjolskom jeziku. A Bolaño nam ne izgleda kao tip koji se samo tako razbacivao velikim riječima.
Varamo je prilika da zavirimo u pripovjedački svijet Césara Aire, jednog od, kako se navodi, najintrigantnijih suvremenih južnoameričkih pisaca.
Riječ je o kratkom romanu ili noveli (uvijek dvojimo je li djelo od 100 ili 115 stranica roman ili novela?). Štogod Varamo bio, nama se svidio od prve rečenice, a dio zasluga svakako pripada i mladoj prevoditeljici Dori Jelačić-Bužimski koja se već ranije okušala na prijevodima Cortázara i Bolaña.
Varamo je inače pisar trećeg reda, radi u jednom od ministarstava smještenih u gradu Colónu (Panama). Bio je posljednji radni dan tog mjeseca 1923. i naš junak upravo je podigao plaću na blagajni. Između tog trenutka i svitanja sljedećeg dana Varamo će napisati podugačku poemu 'Pjesma nevinog djeteta', remek-djelo moderne srednjoameričke poezije.
Nikad prije Varamo nije napisao ni retka. Pedeset godina čovjek nije ni pomišljao okušati se u poeziji ili prozi, a onda, u svega deset ili dvanaest sati – remek-djelo.
Sve mora imati svoj početak i kraj, pa tako i ovo literarno čudo. Ako je sama poema svršetak, kraj, početak bi onda bio baš onaj trenutak u kojem Varamo preuzme plaću, dvjesto pesosa, na blagajni. Već u prvi mah u dvjema novčanicama od po sto pesosa Varamo će prepoznati krivotvorinu. Njegova birokratska narav spriječila ga je da odmah reagira i ukaže blagajniku na krivotvorene novčanice, a kad ih je jednom spremio u džep, bilo je kasno.
Što učiniti, pita se, što učiniti? Dotad se u Panami nikad nije ni spominjao krivotvoreni novac. Pritisnut tjeskobom Varamo se nađe na središnjem gradskom trgu s te dvije lažne i samim tim potpuno neupotrebljive novčanice u džepu.
U sljedećih sto stranica César Aira rekonstruirat će sve što se dogodilo u desetak sati, prije nego što će u zoru, na svjetlosti novog dana osvanuti čuvena poema. Zajedno s njim, čitatelj ima priliku u stopu pratiti nesretnog pisara unaprijed svjestan da će iz svega što slijedi proisteći veličanstveno remek-djelo. Štogod to bilo, kakvi god bizarni događaji čekaju Varama (a većina njih doista i jest bizarna), mi znamo da su oni samo dijelovi slagalice koji će sklopljeni u cjelovitu sliku ponuditi nešto što će nadživjeti prosječni životni vijek jednog običnog panamskog pisara trećeg reda.
Varamo je pitka, neobična i zabavna priča ispod čije površine Aira komentira veće koncepte kao što su priroda ljudskog opažanja, mogućnost pripovijedanja i mišljenja.
Užitak u pripovijedanju
Vijenac br.520, Gordan Nuhanović, 6.2.2014.
Argentinski pisac César Aira u romanu Varamo pripovijeda o neobičnoj sudbini jednog državnog službenika u Panami, pedesetogodišnjeg Varama, koji u jednom trenutku svog nimalo poetičnog života (ničim izazvan) ispisuje zlatne stranice moderne hispanoameričke poezije. Kuriozitet proizlazi iz činjenice da taj Varamo nikada prije nije napisao ni jednog retka. Izbjegavao je knjige, na poeziju nije obraćao pažnju, lijepa mu je književnost bila i ostala izvan vidokruga. No, dan kada se u njemu oslobodio genij ipak je nosio klicu skore eksplozije; nakon što je na kraju radnog dana podigao plaću, Varamo uviđa da je isplaćen u lažnim novčanicama. To je njegov prvi dodir s krivotvorinom koja ga očarava i užasava istodobno, ali kolebljiva narav i strah od mogućih problema sa zakonom guše u njemu bilo kakvu reakciju.
Mnogi događaji izgledaju kao puki slučaj samo zato što smo robovi uvriježenih mnijenja, između redaka poručuje César Aira. Tako je i s remek-djelima koja uvijek imaju svoju povijest, svoje prethodnike i svoj estetski i psihološki kontekst. U tom je pogledu znanost vrlo principijelna: ništa ne začinje nešto, osim ako nije riječ o žudnji koja retroaktivno postavlja uzrok. No, Lacanovo učenje bi nas sad suviše udaljilo od grada Colona po čijim ulicama baulja budući poeta, opsjednut mislima o krivotvorini u džepu. Božanske inspiracije naizgled nema ni u tragovima. Opisujući ono „ništa“ iz čega će proisteći remek-djelo, pisac César Aira diskretno se ruga povijesti književnosti, odnosno njezinoj potrebi da ukalupljuje proizvode ljudskog duha. Zato se u jednom trenutku Aira pita: što će struka reći o Varamu, čije je djelo jedno od najsvjetlijih trenutaka u povijesti južnoameričke književnosti? Kako će objasniti to da je baš taj aparatčik bez ikakvih književnih referenci iznjedrio jednu takvu poemu? Gdje ga smjestiti, na što nasloniti i s kime ga dovesti u vezu? Je li „slučaj Varamo“ presedan koji će unijeti zbrku u teoriju?
César Aira, dakle, kreće od posljedice koja traži svoj uzrok. Posljedica je, naravno, slavna poema, a jednodnevna priča o njezinom autoru nije ništa nego potraga za tim famoznim uzrokom. Tako se Varamo na putu do besmrtnosti susreće s brojnim događajima koji, među ostalim, oslikavaju bizarnu stranu mlade „kanalske“ države, odnosno njezinog glavnog grada Colona u koji je izgradnja tjesnaca privukla međunarodne pustolove i švercere. Situacija u zemlji je dekadentna, a vlasti se bave organiziranjem auto-relija na kojima cilj nije stići prvi, nego što je moguće duže održati jednoličnu brzinu od 80 kilometara na sat. Ima tu još mjesnih zanimljivosti, no za poantu romana važno je reći da u zemlji cvjeta crno tržište knjiga. Panama, oaza bezakonja, piratizira svjetske hitove, a tržište gladno jeftinih knjiga guta i domaću produkciju ljubavnih i krimi-romana. Slučaj je htio da baš u birtiji nadomak kuće Varamo naleti na trojicu takvih izdavača koji mu predlažu da do sutra napiše bilo što, garantirajući mu brzu i solidnu zaradu. I tako, došavši kući, naš junak sjeda za stol, no umjesto lakog štiva iz Varamova pera te noći proizlazi Pjesma nevinog djeteta, ingeniozna poema koju zna svatko u srednjoj i južnoj Americi, barem u registru Airine fikcije.
Ovaj kratki roman jednostavne strukture mogao bi se predstaviti kao eksperimentalna satira u kojoj glavnu ulogu ima pisac. Njegovo neprekidno upletanje u radnju, komentari i dodatna razjašnjenja nedvojbeno pomažu razvoju teze, no istodobno ne dopuštaju likovima da se oslobode papira. Zbog toga roman djeluje vrlo artificijelno. Sva pripovjedačka snaga usredotočena je na lik Varama kojeg pisac drži pod strogim režimom kontrole, dok potraga za uzrokom njegovoga genijalnog čina mjestimice previše napreže tekst, pa na momente se čini kao da čitamo traktat, a ne roman ili novelu. Aira je najbolji kada opisuje usputne stvari, naročito u slikanju panamskog društva s njegovim anomalijama i stranputicama i da se nije toliko dao u „izvođenje uzroka iz posljedice“, tekst bi možda imao više šarma. Ovako čitatelj cijelo vrijeme ima dojam da sudjeluju u jednoj rafiniranoj literarnoj vježbi u kojoj autor više drži do stila nego do učinkovitosti same igre. No, prihvatimo li tu vrstu užitka u tekstu, Varama ćemo ocijeniti visokom ocjenom, iako ostaje činjenica da je za roman potrebno više od teze, zaigranog uma i vrhunskog stila. Istina, Argentinac Aira ima puno utakmica u nogama. Do svoje 65. godine objavio je osamdesetak proznih djela (u prosjeku gotovo jedno i pol godišnje) i ovo je njegov prvi izlet u hrvatski jezik posredstvom odličnog prijevoda Dore Jelačić Bužimski, a u izdanju zaprešićke Frakture.
César Aira : Otkrio sam da sam pisac samo kad pišem
mvinfo.hr, Marijo Glavaš, 7.4.2014.
O njemu se priča, o njemu se piše, njega se prevodi. César Aira (Coronel Pringles, Argentina, 1949.) južnoamerički je autor za kojega je Roberto Bolaño rekao: Jednom pročitavši Airu, želite ga neprestano čitati. Dosad je objavio više od osamdeset djela, a njegovi romani, knjige pripovjedaka i eseja prevedeni su na više svjetskih jezika. Od 1967. živi u Buenos Airesu, gdje je predavao na sveučilištima (Rimbauda i Mallarméa) te uređivao i prevodio knjige s francuskog i engleskog.
Uz činjenicu da mu se po nekim internetskim književnim kuloarima ime spominje u kontekstu budućih osvajača Nobelove nagrade, Aira je iznimno pristupačan čovjek koji je za svega nekoliko sati nakon što sam mu poslao mail odgovorio kako pristaje na razgovor, te mi uz pozdrav poslao poljupce, ali se i odmah duhovito ogradio napomenuvši kako će, u slučaju da sam muško, stisak ruke biti dovoljan.
Ne mareći za četiri vremenske zone među nama, razgovarali smo o Airinoj književnosti, kafićima Buenos Airesa, pogledu kroz prozor piščeve radne sobe i svim ljepotama koncentriranima u slobodi pisanja.
I ovaj put beskrajno hvala vrijednoj prevoditeljici Vedrani Lovrinović bez čije nesebične pomoći intervju s Césarom Airom (kao ni onaj prethodni na kojem je radila, s Jaumeom Cabréom) na hrvatskom ne bismo čitali.
Sezame otvori se
Marijo Glavaš: Napisali ste dosad više od 80 knjiga. Do mnogih od njih jako je teško doći, tiskale su ih malene izdavačke kuće, u maloj nakladi, na način kako nastaje književnost u underground kulturi. Da li je riječ o svojevrsnoj subverziji?
César Aira: Nije bilo ideološke namjere, okolnosti su jednostavno bile takve. Kada sam počeo objavljivati, mali neovisni izdavači su bili jedini spremni objavljivati bizarne knjige poput mojih. I dalje sam im vjeran jer su jedini koji danas prihvaćaju tako kratke knjige. Osim toga, tako se osiguravam od publiciteta te da knjige neće biti izložene u svim knjižnicama. Manji je pritisak i tako se ne moram brinuti da to moram napraviti dobro. Ako je ono najbolje što književnost pruža sloboda, onda se mora početi oslobađati od pretjerane potrebe za kvalitetom.
Dakle, vaše su knjige još uvijek bizarne i kratke, surađujete s istim malim izdavačima - što se promijenilo tijekom posljednjih 40 godina, koliko pišete? Da li ste pronašli i uživate u slobodi u književnosti, ili ste i dalje, sa svakom novom knjigom koju napišete, u potrazi za konačnom književnom slobodom?
Konačna i definitivna slobodna bi bila terminološka kontradikcija. Kada bih si postavio granicu iznad koje se ne može napredovati, ne bih bio tako slobodan. Nastojim smišljati nove slobode i oslobađati se starih. No, ne želim da to zvuči filozofski ili mistično. Nije programatski. Sloboda je prirodno stanje umjetničkog djelovanja.
Kada naiđem na zapreku tijekom pisanja i ne znam kako bih nastavio, kažem si: „Mogu napraviti što god poželim, ništa nisam obvezan, pa čak ni da to dobro napravim”. To je „Sezame otvori se” stvaranja.
Da li je ova čarobna spoznaja koja je rastvorila vrata kreativnosti nešto što ste dokučili s protokom vremena, nešto što je došlo s iskustvom?
Sve što mi pisci znamo o našem zanimaju naučili smo iz iskustva. Ne postoje priručnici, a učiteljima se ne smije vjerovati. Naš posao je pretjerano individualan, sastoji se od intimnih dijelova naših osobnosti, tako da moramo sve naučiti sami. I uvijek će postojati sumnja o tome jesmo li naučili, ili nismo. Ali to je produktivna sumnja koja nas tjera da probamo nove putove te da se ne zadovoljavamo onim što smo već napravili.
Održiva intenzivnost pisanja
Čitatelji u Hrvatskoj imaju priliku upoznati Vas i Vaše pismo putem dviju Vaših knjiga koje su dosad prevedene na hrvatski: “Varamo” (2013.) i svježe objavljeni “Duhovi” (2014.). Dojam je, i vjerujem kako nisam jedini koji je pod njim, da iza očuđujućih priča koje stvarate postoji književni ritual u kojem istinski uživate. Možete li molim Vas reći više o svom načinu pisanja i kako odabirete teme za sljedeću stvar koju će te napisati?
Otkrio sam da sam pisac samo kad pišem. Ako želim smisliti argument, scenu, lik, ništa mi ne pada na pamet. Međutim, kada sam s olovkom u ruci, ideje mi dolaze same. I ne samo da dolaze, nego se povezuju jedna s drugom i tako oblikuju priče koje prizivaju nešto iz mog života. Kada govorim o olovci, ne koristim metaforu. Za mene nema drugog pisanja osim ručnog, što u mom slučaju uključuje dobre papire i odlične olovke napunjene najboljom crnom tintom. Pripremam se da napravim crtež i tek onda mogu pisati.
Pisci (poput Alice Munro ili Philipa Rotha) koji u određenoj dobi prestanu pisati, mislim da to mogu napraviti zato što su pisali na pisaćem stroju (i nakon toga na računalu) te su stoga odvajali razmišljanje i pisanje. Mi ljudi nalivpera ne možemo napustiti pisanje jer je ono naš način razmišljanja.
Pišete li svaki dan?
Da, svaki dan, ili skoro svaki. Kao što sam vam već rekao, ne moram čekati inspiraciju ili ideje. Dovoljno mi je vježbati kaligrafiju. Ali nikad ne pišem puno odjednom, najviše sat vremena što odgovara jednoj stranici. Tražim intenzivnost pisanja koja se ne može održati više od jedne stranice dnevno.
Kako je moguće da svaki dan napišete jednu stranicu, ne vraćate se unatrag da biste pregledali napisano, ispravili pogreške i napravili izmjene, a opet na kraju dobijete nešto kao Varamo, roman u kojem se svi komadići slažu, koji ima glavu i rep i čitavo tijelo? Kako biste nekome tko nikad nije pokušao pisati, pa čak ni ispričati priču, opisali čaroliju koja se događa tijekom čina pisanja?
Varamo piše svoju pjesmu stavljajući jedan za drugim napisane papire koji su se tijekom dana nagomilali u njegovim džepovima. Ja svoje romane pišem stavljajući jednu za drugom stranice koje sam napisao u posljednja četiri ili tri mjeseca. Cjelina se izgradi sama od sebe. Autor mora zatvoriti oči i imati povjerenja. Ako se previše uključi, ako pokuša strogo kontrolirati, dobit će nešto konvencionalno i banalno. Naši životi su također nizovi nepovezanih i kontradiktornih činjenica koji završavaju oblikovajući harmoničnu figuru, u dobru ili u zlu. Mislim da je početnička pogreška htjeti ispričati priču. Dobre priče su one koje se rugaju našim pokušajima i nastaju nehotice, slučajnim susretom kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje.
Obećanja Buenos Airesa
Kakav je bio Vaš život? Da li je bilo slučajnih susreta kišobrana i šivaće mašine na stolu za seciranje?
Moj život bio je utjelovljenje poziva. Imao sam veliku sreće da sam imao “poziv”, oduvijek sam znao da ću biti pisac i ništa drugo. I bi tako. I to jest sretan poziv jer mu sve služi, svo iskustvo, čitanje, slučajnost, susreti, pa čak i nebitne stvari koje prije ili kasnije također posluže za pisanje. Zahvaljujući tome, vrijeme je bilo uz mene, kao saveznik i dobavljač. Osloboditi se destruktivne agresije vremena je jedan od uvjeta za postati umjetnikom. (Počeo sam filozofirati, a to ne volim. Vraćajmo se na zemlju.)
Živite u Buenos Airesu. Kakvim biste opisali svoj grad? Da li je dobro mjesto za život (za pisca)?
Kao što je mnogim mladima iz provincije, tako je i meni Buenos Aires bio obećanje biblioteka, kina, umjetničkih galerija, kazališta, glazbe... To obećanje se ispunilo i do danas je neosporno. Dapače, obogatilo se. Veliki gradovi imaju tu prednost da uvijek kriju nepoznatu ulicu ili trg koji jednog dana možeš otkriti i osjećati se kao putnik. A Buenos Aires je grad kafića, gdje svaki dan mogu u drugom sjesti i pisati. Ne mogu pisati zatvoren u kući. Moram podići pogled i vidjeti kako prolaze ljudi, automobili, oblaci. Ne bih mogao pisati u gradu bez kafića. Također ima tu prednost da je ravan što ga čini idealnim za bicikl, još jednu moju strast. Ponekad sam mu bio nevjeran s Parizom, Riom, Berlinom, ali za mene je Buenos Aires konačan. Potpisujem pitanje koje si je Borges postavljao: “Kako je moguće živjeti u nekom mjestu koje nije Buenos Aires?
Dvije Vaše knjige koje su objavljene u Hrvatskoj, “Varamo” i “Duhovi”, obje imaju stotinjak stranica - e sad, ako svaki dan pišete u nekom drugom kafiću, a dnevno napišete jednu ručno ispisanu stranicu - pa, to znači da su “Varamo” i “Duhovi” nastajali na više od (bit ću skroman) 50 različitih mjesta! Prepoznaju li Vas ljudi u Buenos Airesu dok sjedite u kafiću i pišete, govore li: “vidi, eno onaj ozbiljni/sretni/ludi pisac”?
Držao sam se anonimnosti najviše što sam mogao. Najvažnije je, stoga, bilo ne pojavljivati se na televiziji i to nikad nisam napravio. Moja fotografija se ponekad pojavi u časopisima, ali samo u prilozima za kulturu koje nitko ne čita. Čak i tako me ponekad netko prepozna. Naučio sam uočiti te poglede prepoznavanja. Srećom, ljudi su plahi i skoro mi se nikad ne obrate.
Pisac ne bi trebao očekivati pljesak, pa čak ni pohvale. Njegova veza s čitateljima je daleka i tiha. Jedina utjeha za pisca je moći nastaviti pisati.
Kažete da u Vašoj zemlji ima mjesta za književnost u novinama i na televiziji. Općenito govoreći, koliko je književnost važna u Argentini?
Kao što je Comte de Lautréamont govorio: “ima veliku ništavnu važnost”. Književnost je igra koju prakticira manjinska elita. Rekao bih da je bitna jednoj od deset tisuća osoba. No, od 40 milijuna stanovnika koliko ima Argentina to znači da postoji četiri tisuće zainteresiranih za književnost, što nije malo. Stoga mislim da nema razloga za žaljenje. Koliko više manjinska i tajnovita bude književnost, više će slobode imati da radi što hoće, a da joj to nitko ne brani.
Da li se navedeni postotak mijenja u glavnom gradu, dovoljno da tvori nešto što se može nazvati književnom scenom? Koliko ste upoznati s književnim zbivanjima u Buenos Airesu i piscima koje vrijedi držati na oku?
Pjesnici su prilično ujedinjeni. Sastaju se, imaju javna čitanja, podržavaju se, osim ponekih rivalstvava. S druge strane, romanopisci se mrze međusobno, izbjegavaju se, čine male grupe otpora jedni protiv drugih. Moja žena, pjesnikinja, obavlja društveni život našeg braka. Ja se samo ponekad susrećem s tri ili četiri prijatelja, pisca, svi su mahom mladi pisci.
Laboratorij književnosti
Predavali ste o francuskim pjesnicima Rimbaudu i Mallarméu na sveučilištima - kakvo je Vaše misljenje o modernoj poeziji i njenoj evoluciji od vremena spomenutih pjesnika do danas? I usput, pišete li poeziju?
Ne vjerujem da se dogodila evolucija u poeziji. Villon je istovremeno moderan i star poput Lautréamonta, baš kao što je John Donne moderan i star poput Marianne Moore. Uvijek čitam poeziju i učim od nje. Poezija je laboratorij književnosti gdje se probavaju nove formule i različite strategije. Ali je ne pišem. Još u mladosti sam shvatio da se nisam rodio za pjesnika te, u slučaju da sam htio doprijeti do poezije, kako sam trebao ići zaobilaznicom koja bi me vodila cijeli život. Mislim da sam na kraju pobijedio, budući da oni koji se rode kao pjesnici su zadovoljni onim što im je Priroda dala i njihova se djela jako brzo završe.
A što je s prozom - u “Duhovima” jedan od likova kaže: “Koji genije, taj Zola!” - da li preferirate klasičnu naspram suvremene književnosti?
Šezdesetih godina, dok sam studirao, više se nego danas poštovala kronologija i uspostavljena hijerarhija. I nije bilo toliko teorije. Učili smo latinski, grčki i tjerali su nas da čitamo svu bitnu književnost. Najnovije u nastavnom programu bio je Kafka. Kada netko voli klasike, osjeća da gubi vrijeme kada čita novosti iz znatiželje ili zabave (ili zato što su dobili Nobela). Osim toga, smatram nove suvremene realistične romane dosadnim i suvišnim. Ja, osobno, užitak čitanja nalazim u izgubljenim svjetovima, a ne u priznavanju vlastitog.
Ne dovodite li se time u situaciju da možda nikad ne upoznate proplamsaje sjajne suvremene književnosti koja otvara nove vidike? Ili primjerice, da ste živjeli u Dostojevskijevsko ili Kafkino vrijeme, a odbijate čitati sve osim klasika prošlosti, nikad ne biste pročitali ni slova od ove dvojice revolucionarnih pisaca?
Ne nastojim biti iscrpan čitatelj. Naravno da ću umrijeti ne pročitavši nekog velikog pisca. Svima će se to dogoditi. Osim toga, nisam tako ukočen. Povremeno otkrijem nekog suvremenika koji mi se sviđa, kao primjerice Kazuoa Ishiguru; pročitao sam sve njegove knjige i iščekujem buduću. Iako moram reći da, kada se radi o suvremenim autorima -ne vjerujem vlastitom sudu, jer mi se sviđa ono što mi sliči. Kako se ne bavim književnom kritikom, to nije problem.
Čitate li svoje knjige nakon što ih završite? “Duhovi” su prvi put objavljeni 1990. godine, “Varamo” 2002. - kako gledate na svoje prethodne knjige iz sadašnje pozicije - iz 2014. godine? Da li ste zadovoljni?
Nikada ne čitam ponovo vlastite knjige, do te mjere da sam nekima zaboravio radnju. Uvjeren sam da bih ih, u slučaju ponovnog čitanja, smatrao lošijima nego što ih sad smatram. Odolijevam do kraja. Kada me prevoditelji pitaju da im nešto objasnim, ili nešto izmislim ili im kažem da stave što god samo da ne moram provjeriti o čemu se radi. Tako se uspijevam osjećati prilično zadovoljnim onim što sam napravio.
Sa stavom “Nije me briga” iz književnosti kakvom je poimate istisnuli ste čitatelje, kritiku, planiranje, predstavljanje, prijevode - što je, zaista, golemi dio književnosti. Što je preostalo? Zašto pišete?
Pisanje je u početku jako krhko, na milosti je i nemilosti sumnji o kvaliteti onoga što radiš, zbog toga zahtijeva uređaj koji je podržava i jača: promocije, važne izdavačke kuće, sjajne kritike, čitatelje... Ja sam također prošao ovu fazu. Ali, s vremenom, ako pisac ima sreće i ako je ustrajan, definira vlastiti stil, raste mu samopouzdanje i pisanje postaje samodostatno i ne treba vanjsku podršku. Na kraju (i u toj fazi sam trenutačno), sad kad ste već naučili kako to ide, pišete samo radi zadovoljstva pisanja.
Dotrajali realizam
Što Vas je oblikovalo kao pisca? Tko/Što je na Vas imao najveći utjecaj?
Nikad nisam poricao utjecaje, naprotiv, uvijek sam ih oduševljeno prihvaćao jer su novi i različiti. Budući da puno čitam i skoro se sa svim poistovjećujem (ta sam vrsta čitatelja) utjecaje mijenjam svakog tjedna. Možda se oni tako neutraliziraju, ali mi daju osjećaj da se neprestano obnavljam.
Tijekom godina formiranja, najbitniji mi je bio nadrealizam, i krug čitanja koji je nadrealizam promicao, od Fantomasa do Lautréamonta. Nakon toga je ono čudesno mijenjalo sve što sam čitao, i sve su knjige postajale pustolovne.
Što u nadrealizmu Vas je privuklo?
Nije me privukla ideologija nadrealizma, niti njegovi mistično-ezoterični aspekti, nego njegov karakter „zabavnog parka”, cirkusa i komedije. Automatsko pisanje, romani Benjamina Pereta, slike Dalíja, Maxa Ernsta, Raymonda Roussela, Duchampa... Bilo je to „sve prolazi” razdoblje koje nije prestajao privlačiti mladića poput mene nezainteresiranog za politiku, psihologiju, filozofiju ili za bilo što ozbiljno.
Mora li savršena priča imati nadrealne začine da bi bila savršena?
Kada danas kažemo da je nešto 'nadrealno' to se više ne odnosi toliko na Bretona i ekipu, koliko na dijelove koji pozivaju na različitu, razigranu logiku, uglavnom sve što bježi strogom realizmu. Smatram da je realizam u umjetnosti dotrajao. Ispunio je svoju funkciju koju danas obavljaju novinarstvo i mediji. Google je novi realizam.
Nadrealni elementi prisutni su i u romanima Varamo i Duhovi - što je za Vas naj-nadrealnije, ili što vas je od onoga što je Vaša mašta iznjedrila na papir najviše iznenadilo?
Najčudnija priča od svih je priča mog života. Ne zato što su mi se dogodile jako značajne stvari (naprotiv, to je više bio dosadnjikav život sitnoburžoaskog oca obitelji) nego zato što sam izmislio toliko čudnih priča. Zašto ja? To je pitanje koje je Sokrat postavio u proročištu i isto to pitanje si postavljamo svi kad se osvrćemo za sobom.
Ekstremne asimetrije
Da li je u redu pitati na čemu pišete ovih dana?
Posljednih dana, pogotovo nakon pažljivog iščitavanja De Chiricovog romana Hebdemeros, razmišljao sam o tome što zaista želim napraviti: pripovijest istovremeno slobodnu i povezanu. Sa slobodom da ide u bilo kojem smjeru u bilo kojem trenutku, ali da ne izgubi element koji je ujedinjuje. Cijeli život sam tražio ovu zlatnu sredinu; ni previše slobodnu ni previše povezanu. Sada počinjem misliti da se ne radi o zlatnoj sredini, ni o uravnoteženosti. Želim probati s ekstremnim asimetrijama, prepustiti se potpunoj slobodi i da se povezanost samo dogodi, ili da je napravi vila Književnost. To je nagrada koju si želim priuštiti zbog napornog rada.
Knjige prijatelja
Možete li, da razgovor završimo na pomalo neobičan način, opisati gdje ste u ovom trenutku, dok odgovarate na posljednje pitanje, što vidite, što se događa oko Vas?
U sobi sam, ispred kompjutera preko kojeg komuniciram s dalekim zemljama poput Hrvatske; ili još daljim, jer sam se maloprije dopisivao s prevoditeljem iz Australije. Okružuje me sve što mi je blisko: knjige koje prekrivaju zidove i dobar dio stana, radni stol s bilježnicama i olovkama. S desna, prozor s kojeg vidim nebo, lišće drveća, i ako se protegnem - ulicu. Stan je na raskrižju dviju ulica - Bonorino i Bonofacio. Planirao sam, ako se ikad obogatim, osnovati izdavačku kuću koja bi se zvala „Bonorino y Bonifacio Editores” kako bih objavio knjige svojih prijatelja.
César Aira: Varamo
mvinfo.hr, Marijo Glavaš. 7.4.2014.
Što je prethodilo nastanku određenog književnog djela, koji su dijelovi onoga što je bilo prije knjige postali njenim (neposrednim) sadržajem i da li su, da se poslužimo riječima Césara Aire, uzrok i posljedica, nekom vrstom automatizma ili uzajamne fatalnosti, zamijenili mjesta i pretvorili se u istu priču - nije ovo ni približno dovoljan opis onoga što u svom romanu “Varamo” ispisuje ovdje citirani argentinski pisac, no neupitno pruža početnu (sumarnu) sliku autorove književne preokupacije koja je ukoričena u njegovoj prvoj na hrvatski jezik prevedenoj knjizi.
Intrigantni Argentinac čija su djela prevedena na više svjetskih jezika istodobno je hvaljen i osporavan kao vješt pisac. Ipak, na koju god se stranu opredijelili, neosporna je činjenica da je César Aire svojim specifičnim stilom čitateljima i ostatku književnog svijeta priuštio inventivno i zanimljivo štivo koje je autora učinilo jednim od najcjenjenijih južnoameričkih pisaca današnjice, a zajednicu potaknulo na raspravu. Ne čine li dobra umjetnička djela upravo to?
Koliko je poseban njegov stil jasno je, bez dodatnog istraživanja, već nakon prvog susreta s ovim argentinskim piscem i njegovim protagonistom, panamskim državnim službenikom Varamom, koji je, kako Aira piše, autor slavnog remek-djela moderne srednjoameričke poezije, poeme “Pjesma nevinog djeteta”. No roman, pojašnjava pripovjedač, nije priča o Varamu koji nikad prije ni poslije čuvene poeme nije napisao ni slova književnog teksta, niti je čitao knjige, već je tekst koji čitatelj čita, iako ima romaneskni format, zapravo djelo povijesti književnosti. Preciznije, tekst je povijesna rekonstrukcija okolnosti nastanka Varamovog slavnog književnog djela.
Da bi stvar bila čudnija, Aira usred priče kojom među ostalim pojašnjava kako je isplata plaće u krivotvorenim novčanicama bila okidač koji je uznemirio Varama i pokrenuo ga (kao što je novac uvijek pokretač stvari, napomenut će autor kasnije) da naposljetku napiše slavnu poemu, na polovici knjige umeće dio u kojem eksplicitno, u obliku svojevrsnog mini-eseja, podastire tvrdnje kojima želi otkloniti svaku sumnju, ako ista do tog dijela još uvijek postoji, da je riječ o fikcionalnom djelu, te da za privid fikcionalnosti teksta koji čitatelj proučava valja okriviti korištenje slobodnog neupravnog govora kojim se iznose misli protagonista.
Uza svu pripovjedačku vještinu koju je pokazao romanom “Varamo” gradeći književno djelo od njegovih temeljnih sastojaka - mjesta radnje (Panama, grad Colón), vremena radnje (nekoliko godina nakon dovršetka gradnje Panamskog kanala) i osebujnih likova (Varamo, njegova stara majka Kineskinja koja prijeti susjedima, majčin kladioničar, dvije sestre švercerice Gongóra...) kao i zanimljivih i uvrnutih epizoda - Varamo koji pokušava preparirati ribu u položaju klavijaturista i njegovo osvještenje da riba nema ruke, utrke pripadnika gradske vlasti u kojima je cilj održavati konstantnu brzinu od 80 kilometara na sat, cvjetanje knjiškog piratstva ... - Airi prvenstveno valja udijeliti pohvale zbog sloja koji se krije ispod površine.
Pišući o samom pisanju, o onome što predstoji, što usmjerava, povlači i uzrokuje kao posljedicu jedno književno djelo, Aira ismijava čovjekovu potrebu da pojašnjava, racionalizira i ukalupljuje stvari, nastojeći ih na taj način približiti vlastitom poimanju stvari. Ovdje se posebno zadržava na književnoj kritici, pa uz pojašnjenje da je Varamo tekst koji predstavlja tek jedno viđenje u moru mnogobrojnih interpretacija i kombinacija koje se nude iščitavanjem i dovođenjem u korelaciju pojedinih elemenata slavne poeme (“jedne riječi, jednog stiha, pa i jednog sloga, jednog naglaska ili značenja riječi ili pak strofe, ulomka, pa čak i cijele pjesme”), napominje kako se tu zapravo radi o “eksperimentu (eksperimentu književne kritike), a eksperimenti moraju biti kratki da budu uvjerljivi”.
Čitatelju koji voli otkrivati nove poglede u književnosti zasigurno će biti drago što je Cesar Aira prijevodom predstavljen domaćoj publici. Njegov drugačiji pristup književnom djelu i stvaranju teksta kao posljedicu ima priču koja čitatelju otkriva vezu između slatkiša kupljenog na ulici, šifriranih zvučnih poruka koje protagonistu odzvanjaju u glavi, krijumčara golf palica i jednog fikcionalnog državnog remek-djela koje je nastalo tako što je njegov autor uvažio dva potpuno suprotna savjeta. Roman “Varamo” pokazuje da Aira zna znanje, ima iskustvo vještog pisca, kao i da uživa u igri koju književnost i pisanje pruža.
Priča koja teži osvrtanju na podrijetlo umjetničkog djela, odnosno na inovativnost, prestaje biti priča: postaje nova stvarnost, ujedno oduvijek ista i svačija, napisat će Aira u ovoj knjizi. Kako god se promatralo roman Varamo i njegovu ludičku strukturu i stil, važnim se nameće istaknuti da je riječ o jako dobrom zapisu. Stotinjak stranica književnog otklona, mnoštvo redaka koji iz prizora u prizor potvrđuju da zaista ima istine (i dobro je da je tako) u izreci: licentia poetica.
Književnost i činjenice ili činjenica književnosti
Zarez, Igor Dvoršćak, 30.1.2014.
César Aira, možda i najplodniji suvremeni argentinski pisac, sve donedavno bio je poprilično nepoznat domaćoj publici. lako je objavio više od osamdeset knjiga, prijevodi na naš jezik izostali su sve dok se krajem prošle godine nije pojavio Varamo. Srećom, izbor je bio reprezentativan - kratki roman o panamskom činovniku koji gotovo slučajno postane tvorcem remek-djela srednjoameričke književnosti predstavlja, usuđujemo se reći, destilat autorova opusa.
Okvir romana čini traganje za odgovorom kako je pisar u nekom ministarstvu koji nikada nije sročio stih u jednoj noći napisao „Pjesmu mrtvog djeteta“, prvorazrednu poemu moderne književnosti. Zagonetka je tim veća što se Varamova inspiracija iscrpila u tom djelu: nakon glasovite pjesme, nije napisao ni retka. Priča se stoga odvija kao svojevrsna potraga, traženje razloga i objašnjenja za nevjerojatnu činjenicu da je netko tako „prosječan“ i bez ikakvog spisateljskog iskustva stvorio impozantno književno djelo. Sam nam pripovjedač već u prvoj rečenici otkriva o čemu će se zapravo raditi - naum je priče prikazati tijek cijelog niza činjenica i situacija, od trenutka kada je toga presudnoga dana Varamo preuzeo krivotvorene novčanice kojima mu je bila isplaćena plaća do zadnje točke u poemi. Od tog momenta roman se pretvara u narativnu bujicu koja napada svijest lika prelijevajući se iz priče u priču, iz epizode u epizodu ne ostavljajući puno mjesta za udah.
Pisati o pisanju
U tom smislu gotovo je nemoguće detaljnije reći o čemu se u romanu radi. Prateći dan u životu protagonista iz naslova, roman nema klasične radnje ni podjele na likove, već se sav rastače u pripovijedanju oslonjenom na improvizaciju. Sam zaplet, ako ga se tako može nazvati, čini frenetično pripovijedanje koje samo oblikuje odgovor na pitanje o tome što je tema romana. Varamo je roman o pisanju, a njegova je tema tekstualnost.
Najvećim dijelom roman je izveden u slobodnom neupravnom govoru koji neobveznijom sintaksom postiže učinak neposrednosti prikaza tijeka misli, iako se o liku većinu vremena govori u trećem licu. Izbor slobodnog neupravnog govora ne čudi, on je ono mjesto na kojemu se sudaraju ispripovijedana priča i sam čin pripovijedanja, a upravo sučeljavanje tih dviju dimenzija čini tkivo od kojega je roman sazdan. Potvrdu takvom čitanju romana dobivamo otprilike na sredini romana kada se sama naracija razgrađuje metatekstualnim komentarom kojim nas se uvjerava da je sve stoje rečeno istina, da se ne radio fikciji, nego o zapisu stvarnog tijeka događaja, da je Varamo autor od krvi i mesa i daje doista napisao čudesnu poemu. Na koncu, posve se eksplicitno komentira sam tekst i kazuje da se radi o romanesknoj formi u kojoj se iznose misli protagonista. Razbijanje iluzije cjelovitosti književnoga djela umetnutim komentarom trebalo bi učvrstiti stav da je najezda na Varamovu psihu zapravo povijesna rekonstrukcija zapis o razvoju nadahnuća.
No, znamo da je književnost dobra varalica. Pukotina koja nas bez dvojbe lišava sumnje da se radi o literarnoj tvorevini i koja nam pokazuje sam rad teksta na zabašurivanju laži o istinitosti napisanih riječi - premda ionako znamo da je sva književnost fikcija - figura je kontrasta. Opreka između naglašeno literarnog postupka slobodnog neupravnog govora i uvjeravanja u izvantekstnu realnost svih zapisanih događaja poluga je o koju se ovaj roman opire: problematiziranje odnosa fikcije i zbilje komplementarno je temi pisanja o pisanju. Aira se pritom očito oslanja na tezu da u svakoj povijesti određujuće sudjeluje neka pripovijest te da stvarnost sama uporište uvijek traži u izmišljenom bez kojega ne bi ni mogla biti. Književnost je onda ta - a Varamo može biti ogledni primjer - koja nam na najočitiji način pokazuje da je fikcija neizostavni dio stvarnosti, štoviše njezin potporanj kao i neizostavni dio svakog znanja. Ukoliko se prihvati nužno prožimanje fikcije i zbilje, može se priznati da sama knjiga (premda nesumnjivo na strani fikcije) ima obilježja (kvazi)dokumentarizma. Na koncu, pisati o pisanju može se samo tako da se piše, drugim riječima - fikcionalizira.
U opreci prema stremljenoj dokumentarnosti stoji i bizarnost epizoda u kojima se Varamo zatječe. Priča o prepariranju ribice tako da izgleda kao da svira klavir, paranoičnoj majci ili na koncu ona o piratskim izdavačima koji Varama naposljetku nagovaraju da napiše nešto, sam roman udaljuju od deklarativnog dokumentarizma. Tako priča o činjenicama svojom nadrealnošću ponovno osporava samu sebe afirmirajući se s druge strane kao literarni artefakt. K tome, razbijena kauzalnost, slobodni hod kroz priču i „skupljanje” epizoda po putu, nanovo udaljavaju roman od tražene realnosti; realnost je u ovoj priči onaj tip fingiranja u kojem bi se sve zapravo moglo dogoditi onako kako se kaže, ali je vjerojatnost za to mala.
Hrana za mozak
Čitajući pak roman kao zapis o razvoju nadahnuća, evidentno je ironiziranje uobičajenih romantičnih predodžbi o nadnaravnom i nadljudskom izvoru inspiracije. S jedne strane Aira se na tom mjestu ponovno pokazuje kao intelektualistički pisac jer je u potki traganja za nadahnućem kritika romantičarske ideje o transcendentalnom izvoru umjetničkog djela. S druge strane, posljedica te kritike je humor; činjenica da Varamo svoju poemu sastavlja na poticaj piratskih izdavača od bilješki o svojoj bizarnoj svakodnevici koje je zapisao toga presudnoga dana izaziva komični efekt. Duhovitost je očita i u ironičnim komentarima o društvu poput onog kada se primjećuje da je, paradoksalno, sitni novac postao vredniji od većih novčanica jer ga nema u opticaju pa nitko više ne može uzvraćati kusur. Silovito pripovijedanje uz komična intermezza prekidaju i poneki lirični elementi kada osjetilne senzacije - ponajprije vizualne i auditivne - rasplinu misli u filozofskoj refleksiji. Svjetlost i zvuk rastaču osjećaj za vrijeme lika i time otvaraju prostor razmišljanju koje se vidi fundamentalno ljudskom djelatnošću, onime što nas određuje kao ljude.
Možda je to i poruka romana, ako je uopće treba tražiti - s obzirom da su ljudi misleća bića, dostojno je jedino nuditi im štivo za misli. Varamo je roman koji svojom začudnošću nuka na razmišljanje i potiče na postavljanje pitanja. Istovremeno, svojim brzim tempom i profinjenom ironijom ne umara, već tjera da se stranice okreću, a kada se čitatelj prepusti struji romana, hinjenje zapisa o stvarnosti uvjerljivo je do razine da će mnogi poželjeti otvoriti leksikone i provjeriti je li Varamo doista postojao.
Poetičko-stilski roman do određene mjere slijedi utabane slaze magijskog realizma, no kojega bez zadrške stilski proširuje eksperimentom i improvizacijom pa iako Varamo baštini i neke avangardne tekovine (dopustimo si klišej), čita se u jednome dahu. Aira možda i nije pisac za liste najprodavanijih naslova, no njegov će virtuozno napisan roman zasigurno doprijeti do svoje publike.
Varamo: eksperimenti u pisanju argentinskog autora
ziher.hr, Janja Žganec, 6.7.2014.
Fraktura je prošle godine izdala knjigu Varamo Césara Aire, prvi put izdanu u Argentini 2002., a ove godine izašli su Duhovi, iz 1990. To su zasad jedina djela ovog autora koja možemo čitati na hrvatskom i, iako nisu najpoznatija/najhvaljenija, pružaju dobar uvod i uvid u većinu Airina stvaralaštva.
César Aira živi i djeluje u Buenos Airesu, u Argentini. Frekventno izdaje svoje romane/novele, tako da je do sada izašlo osamdesetak njegovih naslova. Djela mu nisu tipični romani, ni tipično išta, u biti, osim što su dosljedna njegovoj zanimljivoj nesvakidašnjoj filozofiji o (stvaranju) književnosti. Većina ih je kratka, kako sam kaže, priče prirodno kulminiraju same negdje oko stote stranice, pa uglavnom surađuje s manjim nakladničkim kućama koje su spremne tako nešto objavljivati.
Kritika je oštra, a kad ga hvali, hvali ga kao eksperimentalca i „izumitelja“. Njegova važnost, ponajprije u južnoameričkoj, no sve više i svjetskoj književnosti, upravo je njegova prisutnost koju postiže nemilosrdnim gomilanjem svojih književnih eksperimenata, kratkih ukoričenih priča koje kružno, bezizlazno tragaju za „odgovorom“ i srži same priče i književnosti.
Airina koncentracija usmjerena je postupku stvaranja. Istovremeno mu se djela baziraju na pričanju priče, a sama priča, cijeli vrtlog njih kojih se dotakne u pričanju jedne, nije pretjerano bitan. Aira uglavnom počinje svoja djela vrlo jednostavno, stavljajući čitatelja u neku banalnu situaciju i iz nje gradi nabit, gust niz događaja. Ni na jednom se ne zadržava dugo, ne razrađuje likove niti stvara neki klasičan zaplet, nego raznoraznim motivima-pitanjima nagoviješta priču koja se izrađa u glavi čitatelja i neminovno grana u desetke njih koje, ovisno o djelu, pisac na kraju poveže ili ostanu u zraku, neispričane.
Eksperimentiranje s postupkom stvaranja
U tom znaku priče kao same postaju nebitne, a djela Cesara Aire problematiziraju samo pisanje. Naime, Aira tvrdi da je njegovo pisanje automatsko, da se ne vraća na napisane dijelove da bi ih revidirao, izmijenio, poboljšao ili izbacio. Ne planira unaprijed niti zna kako će priča završiti. Naziva to tehnikom kontinuuma u pisanju. U samom postupku često poseže za apsurdnim i fantastičnim elementima, nevjerojatnim situacijama, čime održava zaplet trajnim. Iz takvih situacija se, ne mijenjajući ih i ne zadržavajući se na njima, „ispiše“ s novima, konstantno stremeći naprijed. Tako eksperimentirajući sa postupkom stvaranja, ispremiješa sve živo i neživo, stvarnost i fikciju i stilove pisanja. Njegovim riječima, „uloga umjetnika u stvaranju umjetnosti jest izmisliti postupke i eksperimente kojima bi se umjetnost stvarala“.
U knjizi Varamo, Aira nam predstavlja „pisara trećeg reda“, imenom Varama, koji radi u nekom ministarstvu u Colonu. Najavljuje pričanje događaja koji su se izdešavali kroz tucet sati i prethodili Varamovu pisanju poeme „Pjesma nevinog djeteta“, koja će postati „slavnim remek-djelom moderne srednjoameričke poezije“. Već u početku, pisac zaprepasti samim likom Varama, koji nikad u dotadašnjem životu nije napisao ni slova, niti će poslije napisati. Govori o poemi, „vrhuncu najodvažnije eksperimentalne avangarde u jeziku“, a Varamo se bavi novčanicama kojima je isplaćen toga dana, za koje shvaća da su krivotvorene. Kasnije preparira ribu, koju je htio posjesti za maketu glasovira, čak joj dodati žablje krakove da bi prizor bolje izgledao. Tu mu ribu majka, nakon što ju je premazao i počeo mrcvariti, priprema za večeru.
Autor u par navrata inzistira na dokumentarizmu svoje priče, samo da bi se trenutak kasnije opovrgao. Odlomci na polovici knjige se čak pretvaraju u esejističko filozofiranje o samom djelu, o fikciji koja to nije, o Varamovoj priči kao djelu povijesti književnosti.
Naposljetku, na kraju Varamove sulude večeri, on dolazi u kavanu koju redovno pohodi. Tamo susreće trojicu „najaktivnijih i najuspješnijih piratskih izdavača“ na probujaloj panamskoj književnoj sceni. Vrlo brzo, ponude mu da tiskaju njegovu knjigu, koju je odlučio nazvati „Kako preparirati male životinjske mutante“. Po povratku kući, Varamo piše, točnije prepisuje, svoju poemu gomilajući „bez interpunkcija i razmaka, bez drugog reda osim redoslijeda“, s papira koje je tijekom popodneva stavio u džep.
Varamo je definitivno zanimljiva knjiga, koja vas i izludi i nasmije svojim neočekivanim vrludanjima. Ako vas imalo zanima pročitati nešto slično, ovih stosedamnaest stranica biti će ugodno iskustvo.
-
Ponovno čitanje podvučenih rečenica
Goran Ferčec preporučuje pet Frakturinih naslova
Pisac i dramaturg Goran Ferčec nakon uspješne drame "Ispravci ritma" za koju se traži karta više u zagrebačkom HNK-u u režiji Gorana Sergeja Pristaša, usred priprema za dvije predstave na kojima je dramaturg – "Ljudski glas" prema tekstovima Jeana Cocteaua, Chirs Kraus i Paula B. Preciada u ZKM-u a u režiji Bojana Djordjeva, te "Voda" po pripovijetci Vladimira Naz
Slične knjige
