Uvod u drugi život

Special cijena 150,26 kn Redovna cijena 166,95 kn
  • Broj stranica: 264

  • Godina izdanja: 2006.

  • ISBN: 953-7052-93-1

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 435 g

Smjenjuju se, tako, reminiscencije na djetinjstvo i roditelje, opisi susreta s raznim poznatim, javnim i poimence spomenutim osobama, prijateljima, kao i anonimnim nailaznicima; ređaju se snovi i fantazmagorične slike, registriraju se razgovori po kavanama i sobama, po hotelima i motelima, na putovanjima i u dužem zamiranju; uvode se citati iz lektire i korespondencije s prijateljima; navode se opsežna razmišljanja u trenucima tjeskobe; nižu se zapisi iz svakidašnjeg života kao i skice za pripovijetke; ponire se u tuđe živote, koji mu se donose kao na dlanu; bez stida se razgolićuje vlastita duševna i tjelesna intima; pomjeraju se vremenski planovi; priča se o morbidnostima i ljubavima, skandalima i putovanjima...; doslovno, Mirko Kovač “crpi iz svega”, a ponajviše iz vlastita života. Međutim, ovakva raznovrsnost diskurzivnih planova – u rasponu od pripovijetke do eseja, od filozofiranja do pjesništva, od faktografskih dnevničkih bilježaka do nesumnjivo fikcionalne autobiografije – nipošto ne djeluje kao nasilni spoj. Reklo bi se, na osnovu svega, da Kovač ovdje izmišlja neki svoj tip romana, kad ne bismo znali da su slične avangardne tehnike već ozakonjene, nap. u prototipu što ga predstavljaju Rilkeovi Zapisi Maltea Lauridisa Briggea. Snažna individualnost koja svakoj diskurzivnoj vrsti nameće “jedinstveni ton pjesničkog kazivanja” oslobađa dovoljno energije da sve ono, što je naizgled raspršeno, bude privučeno istome jezgru. Uspoređujući ga sa spomenutim velikim primjerom i uzorom, želim samo naglasiti da je Uvod u drugi život dostojan te komparacije, budući da po svemu predstavlja jedno od najoriginalnijih i najupečatljivijih romansijerskih ostvarenja proteklih godina.
Igor Mandić, NIN, 5. veljače 1984.

6.6.2008.

Rastresen život

Vijenac 95, Vlaho Bogisic

Kovačnica bez mijeha Književno se djelo u teoriji i praksi drži općim dobrom, baština velikih pisaca zajedničko je kulturno i civilizacijsko naslijeđe. Dolazak Mirka Kovača u Hrvatsku zbunio je spomenutu javnost jer se ona na drugi način nego dotad trebala suočiti s cjelinom njegova djela Ima jedan hrvatski pisac koji se kreće Europom kao svojim vrtom, baštinik je Hamsuna i prezire Dobricu Ćosića, posjeduje dobre veze i svijest o svome položaju. Napisao je najbolji hrvatski roman posljednjih desetak godina i s njime izdržao konkurenciju one goleme nesimpatične zvijeri koja se zove europska kultura, prevođen je, čitan i hvaljen u Italiji, Francuskoj, Švedskoj. Usput ističe kako je sretan što mu je Hrvatska domovina, štoviše poput mnogih hrvatskih ljudi “razočaran je u organizirani cinizam međunarodnih institucija”, ukratko očituje hrvatski jezik upravo kao utočiste opstanka svoje kreativne energije. Živi po strani od velikih riječi i kombinacija, rijetko nastupa u javnosti, a kad to ipak čini, uglavnom u razgovorima za novine, govori odmjereno, no bez ustezanja, pravi uzor značaj. Zove se, dakako, Mirko Kovač i zapravo je srpski pisac. Kada je Kovač zaprepašten odnosom intelektualne Srbije spram zločinačkog nasrtaja na Hrvatsku, konkretno Dubrovnik, doživio “ljudski i moralni poraz, završnicu jednog uzaludnog života”, te “Hrvatsku izabrao za domovinu”, objavivši tako “svoj moralni stav i svoje suosjećanje sa žrtvom”, Hrvatska kao da nije znala što bi s njime. Za divno čudo ne ona nezgrapna oficijelna Hrvatska koja usrdnom lakoćom darove pretvara u smeće, nego upravo građanska, kulturna Hrvatska koja još nešto čita i misli. Pisac koji je imao snage svojim beogradskim prijateljima iz one druge, potisnute i ušutkane Srbije poručiti kako ne zna što bi ta “normalna” Srbija imala “naslijediti iz svoje kulturne povijesti osim onoga što već uvelike rabi”, srpski “crveni fašizam”, nije se posljednjih godina ustručavao izreći mišljenje ni o političkim farsama i krvavim komedijama svoje nove domovine, ne pokolebavši ipak poslovično tast kulturno politički establishment u nakani njegove integracije u zlatnu knjigu nacionalne književnosti. Poput velike većine ostalih i književni se hrvatsko-srpski sporovi nerijetko pletu oko Bosne. Dok se s tom povijesnom zemljicom nisu zbližili u državi iz interesa, Hrvati i Srbi još su uvelike njegovali jezično i književno jedinstvo, književna povijest ili antologija zajedničke atribucije bila im je tada posve uobičajena, takvo što se na boljim jugoslavenskim katedrama naprotiv smatralo sablažnjivim. Sam šepavi prorok srpske penetracije na zapad Vuk Karadžić prijetvorno je marginaliziran upravo u srpskom kulturnom krugu. Vukova jezična reforma dramatično je srpski jezik približila hrvatskomu, daleko integralnijem u kontinuitetu pisanih književnih i drugih dokumenata ne samo u Dubrovniku, što je predanim radom Vukovih hrvatskih apostola, vukovaca, zaprijetilo samom održanju srpskoga kao posebnog izraza. Radikalan zaokret što su ga Srbi tada izveli ustalio je beogradsku književnu frazu na prepoznatljivoj distanci spram hrvatske. Zanimljivo je kako veliku ulogu u njezinu učvršćenju, sazrijevajući u tom smislu simultano s njome, ima Ivo Andrić! I ne samo to, Andrić je napisao nekoliko pronicavih eseja o Vuku, braneći ga iz perspektive kosovskoga mita. Kovačev transfer mogao bi se utoliko shvatiti i kao povijesna kompenzacija, naknadna ravnoteža. Kazemo mogao, jer su u hrvatskom pristupu tom problemu na snazi iznenada dobili glasovi po kojima se u antologije ne smiju kvalificirati pisci koliko god se zaklinjali u svoje hrvatstvo ili ono bilo tamnicom potvrdjeno i koliko god svoj jezik smatrali i prakticirali hrvatskim, ako se na nesrecu zovu Alija ili Irfan. Sasvim je nesto drugo sto pored iracionalnih i sociopatskih postoje objektivni aspekti problema, primjerice koliko je piscevo uvjerenje ili podrijetlo relevantno pri selektiranju njegova djela. Knjizevno se djelo u teoriji i praksi drzi opcim dobrom, bastina velikih pisaca zajednicko je kulturno i civilizacijsko naslijedje. Dolazak Mirka Kovaca u Hrvatsku zbunio je spomenutu javnost jer se ona na drugi nacin nego dotad trebala suociti s cjelinom njegova djela. Prosjecno knjizevno informiran hrvatski gradjanin znao je za Kovaca i njegove romane, mozda cak i toliko da se djelomice oslanjaju na hrvatsku tradiciju, ali je Kovaca dozivljavao karikom osobite paradigme, srpske knjizevnosti. Nije prešao dakle samo Mirko Kovač nego je u njegovoj osobi procijeđena stanovita supstancija. Thomas Mann nije tek spasio sebe, njegovo odbijanje imalo je daleko veće posljedice. Za hrvatskoga čovjeka srpska književnost bila je upravo ono što je posvjedočio Kovač, djelo uskogrudnih i zatucanih tipova koji uzivaju “ako ne u zlodjelima, a ono bar u onome zbog čega su počinjena”. Srpski pisci, pogotovo oni najrazvikaniji, akademici, davali su mu bezbroj povoda za pravedni gnjev, svojatajući Dubrovnik poput profesora Pantića ili uopće arogantno podcjenjujući sve nesrpsko, kao u gesti gedze, Dobrice Ćosića. O faktičnom, neposrednom rejtingu te književnosti on je znao manje no što je mislio, a mislio je da zna malo i nije ga zanimalo više, u stereotipu, jer se ničemu dobrom otud nije mogao nadati. Miroslav Pantić čitava se svoga radišna života bavio primjerice povezivanjem tankih niti u biografijama starih hrvatskih pisaca. Umjesto Danice s likom Marka Marulića koju bismo mu imali razloga ponuditi zavrijedio je tek prezir. No kao što matematički precizna arhivska građa Pantićevih kroatističkih istraživanja ne govori ništa o karakteru svoga tkalca, mnogo je dubokih ali i zabludjelih stranica srpske književnosti koje su hrvatskom čitatelju imale što kazati. Propustivši ih, on je mogao samo izgubiti. U svojoj odbojnosti hrvatska javnost reagira slično kao Mirko Kovač, pita se što bi to uopće u svojoj zalihi mogla imati srpska književnost, a da nije uprljano zlom -- “ono što se danas naziva #srpskim književnikom', čast iznimkama koje se mogu na prste izbrojati, metafora je gadosti”. Protuhrvatsko divljaštvo srpskoga režima nisu poduprli tek srpski pisci. Sam Kovač podsjeća “da je najprevođeniji suvremeni europski pisac Eduard Limonov ušao na tenku u razoreni Vukovar”. Pravi “miljenik” Srbije Limonov postao je istom kada je pred kamerama opalio nekoliko nasumičnih projektila na sarajevske civile. Treba li okolnost što je Limonov u nas prilično nepoznat tumačiti kao sretnu preventivu ili rizik nesnalaženja na prvoj prekograničnoj konferenciji? Osim toga, Limonov je u ekskluzivnom razgovoru za jedan zagrebački književni časopis potkraj osamdesetih godina anticipirao svoje postupke: “suštinska opasnost postoji od sve veće dominacije tzv. bijele zapadne civilizacije koja je nastala negdje između Berlina, Pariza i Rima”. U našem je vremenu dobro to, nastavio je “što ono daje mogućnost da se vojničko doba razvuče, starci sa osamdeset i kusur godina vrše normalne zločine, ubijaju nekog iz puške, što je pravo blago civilizacije”. Dobrica Ćosić se ipak pred Limonovom, kada ga je primio u svojstvu šefa države, pozivao na svoje poodmakle godine kao jedini razlog zašto nije “postupio poput njega”. Limonov je samo najveća, nikako jedina književna zvijezda srpske duše. Za razliku od njegovih, hrvatskoj publici su i te kako dobro poznati tekstovi srednjoeuropejca Petera Handkea, moglo bi se štoviše pomodno kazati kako je svojedobno uživao kultni status i to kod čitatelja zahtjevnog štiva. Objašnjavajući zašto je odlučio doći u Hrvatsku, pored toliko simpatičnijih mjesta na svijetu, kako su se izražavali njegovi beogradski sućutnici, Kovač naglašava “da je hrvatska kultura oduvijek bila i (njegova) kultura i da je ta sramna, rušilačka i barbarska armija ugrozila sve ono što je bio (njegov) život i što (je) volio”. On niječe da bi u Hrvatskoj bio emigrant: “nisam emigrirao, već izabrao jedan dio moje domovine koji je napadnut”. Zaoštrena interpretacija toga gledišta mogla bi glasiti da je napadnuta Hrvatska za svakog srpskog pisca bila nekakva domovina, koje se odriče ili je izabire. Svojim izborom Kovač je doista poduzeo ne samo velik korak za sebe nego i malen, ali važan za srpsku književnost, koliko god su njezini pisci u tim stranama kanili drukčije marširati. Srpski se književni rituali uvelike razlikuju od relikta književnoga života u Hrvata, jedva je tu nešto mijenjao zajednički politički okvir, Matoševe kontrastne dijagnoze tipskih društvenih situacija savršeno su primjenjive na književne uzance. Ta je, društvena, barijera snažnije od jezične održavala distancu. U hrvatskim je gradovima srpski pisac na razini jezične zbilje doista doma, s nešto koncentracije i govorne imaginacije mogao bi poznanika zavarati o svome podrijetlu. Na društvenoj razini -- naklade, honorari, saloni, nagrade, recepcija -- nije li upućen, za tren će biti frustriran. Hrvatsko društvo nije njegovalo potrebu za razvijenim književnim životom. Kao što postoje društveni mehanizmi koji reguliraju svijest o tome jesu li i kada potrebne nuklearne centrale, autoceste ili parkovi, tako je i s romanima ili filmom. Nedvojbeno je važno što će mladi ljudi u Dubrovniku ili Rijeci čitati, talijanske klasike, Handkea ili Crnjanskog, ali je u istoj stvari jednako važno što će nešto stariji ljudi koji profiliraju trenutačne hrvatske društvene odnose, a pročitali su ili nisu ono što su imali, učiniti za taj književni život. Roman nije stvar ambicije nego potrebe, te ne bude li hrvatskih, hrvatski će čitatelj posegnuti za onim romanima koji su njegovoj zbilji problemski najbliži, bez obzira na to što o tome mislili političari ili profesori. Posve je naravno jugoslavenske društvene barijere od svih književnih formi najlakše prevladavao roman. Sve što preuzme iz zbilje, kaze Kovač, roman mora ponovo dokazati, on je u isti mah, pozvat će se na Brocha, svijet onakav kakav želimo, ili kakva se bojimo. Prvi Kovačev roman sročen u hrvatskom izrazu, Kristalne rešetke, bavi se Beogradom. Premda pisci nerado rangiraju svoja djela, autor ga k tome smatra najboljim, u njemu se, ističe, “prelama jedna epoha, vrijeme totalitarizma i nasilja koje se danas nastavlja u krvi i zločinstvima”. Kovačev se književni ugled ponekad povezuje s valom tzv. stvarnosne proze u srpskoj književnosti, uskraćivane su mu nagrade i zabranjivane knjige zbog navodno crne aluzivnosti. Kristalne rešetke dokumentiraju banalnost tog shvaćanja, temeljne se paralele ostvaruju u dimenziji tekstualne zbilje, unutar njegova djela ponajprije s romanom Vrata od utrobe, unutar dominantnog modela u srpskoj književnosti s Kišom i Pekićem, a kad je o hrvatskoj sastavnici riječ, one su emanirane više u kulturnom nego izvedeno književnom segmentu. Hrvatsko editiranje posljednjeg Kovačeva romana pokrece međutim razmrsivanje delikatne kontroverze jesu li hrvatski i srpski književni izraz međusobno prevodivi. Štoviše, u novom romanu naslovljenom Rastresen život ta je dosada teoretska pretpostavka dobila prvi vjerodostojni suvremeni ogled. Kovač je pisac koji je i prije ne samo obrađivao hrvatsku problematiku nego i pisao biranim hrvatskim izrazom. Njegov znameniti kratki roman Životopis Malvine Trifković, poslije Malvina, djelomice je sročen, uključujući čitava poglavlja, na zahtjevnom hrvatskom, s fingiranjem karakteristična arhaična izričaja. U odnosu na Uvod u drugi život s početka osamdesetih, Rastresen život je doduše ne samo podnaslovnim određenjem novi roman, ali su u njemu prevedene reprezentativne dionice prethodnoga teksta. Hrvatska i srpska stručna i kulturna javnost, kako jučer tako i danas, različito shvaćaju svoju jezičnu koegzistenciju. U Beogradu je i nadalje prevladavajuće i to ne samo oficijelno mišljenje kako je riječ o jednome jeziku. To se najbolje vidi iz preuzimanja mnogih oblika što ih je hrvatska govorna praksa kreirala ili afirmirala nakon izlaska iz prisilnog saveza. Dotična hrvatska emancipacija naprotiv proklamira svoju jezičnu posebnost, ali je provodi ponajprije s razlikovnim rječnikom u ruci. Problem bi pripadao zoni apsurda na što znade upozoriti strana slavistika kad bi se iscrpljivao u takvu krugu. Kovačevi romani pokazuju dublju, u književnom smislu konkretnu jezičnu zbilju. Hrvatsko srpski prijepor s konzekvencijom razlaza nije nastupio u jednom trenutku, prispodoba mu nije dioba, čak ni zakrvljene braće, nego prije razvod braka. Supružnici su živjeli tako da su se razumijevali, ali ne i razumjeli. Kovačev junak u Uvodu u drugi život preferira hrvatske prijevode, sam Kovač je pak pokušao provjeriti tu sklonost na vlastitom tekstu. Tom istom Kovaču se čini da je u Rovinju ili Zagrebu nastavio biti u “domovini jezika”, piscu je “važno slušati jezik na ulici, u autobusu, u vlaku”. Time je, makar ne eksplicitno, uspostavljena distinkcija tekstualne zbilje i konkretne situacije. Redaktura teksture Rastresena života nije tek jezična, ali se odnosi isključivo na tekstualnu zbilju. Zagreb u ljudima na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete koji čini znatan dio fragmentarne građe te konstrukcije nije promijenio dikciju ni visinu tona unatoc prijevodnom izrazu autorskog pripovjedača. Kovačevo umijeće pripovijedanja zasniva se na detalju i situaciji, konzistentna fabula kakvu je na svoje zadovoljstvo proveo u Kristalnim rešetkama olakšava prohodnost, ali ne otkriva magistrale. Rastresen život je roman koji uzima odmak od uporišnog prostora njegove proze, što se pojednostavnjeno naziva hercegovačkim. Ne stoga što taj fikcionalni krajolik ne bi sadržavao dovoljno identifikacijskog materijala, nego jer Kovačeva Hercegovina nije zamišljena da bi bila dokumentirana, iz nje progovara klasični literarni kompleks oca i sina, ona je fatumska u analogiji obiteljskog Kovačevih sjevernjačkih uzora. No u Zagrebu kakvim ga rastvara Rastresen život anticipirana je druga, poetološko-esejistička linija Kovačeve kreativne energije, što ce kulminirati u također razrađivanoj zbirci Evropska trulež. Stoga je prijevod upravo te knjige dalekosežniji. Kovač, ponavljamo, nije promijenio nego preveo tekst, te je i onaj hrvatski čitatelj kojeg bi iritirao srpski autorski pripovjedač (hrvatski su dijalozi takvima bili i u Uvodu) doveden pred tekst kao neutralnu činjenicu. To je važno utoliko što provjerava čitateljevu jezičnu podsvijest. Pretpostavimo da je velika većina hrvatske javnosti primjerice termin časnik za vojnog dužnosnika usvojila kao neutralan, časnici su ljudi odgovarajuće spreme i položaja u Argentini ili Kambodži. Što je međutim s časnicima u srpskoj vojsci, jesu li Kadijević i Mladić časnici? Ako ne, a nije malo onih koji ce dvojiti, kao pa makar i stilski obilježen termin u hrvatskome preživljava oficir. Kovač je imao hrabrosti pokazati kako se književni tekst može prevesti. On je to doduše učinio sam, ili uglavnom sam. Sada je pri dvojbi o prevodivosti recimo Andrića bitnija od nje same razina presedana, onaj tko bi pokušao neće više moći biti vođen naivnom pretpostavkom kako je taj posao lakši od prevođenja Prousta, kako se može obaviti s razlikovnim rječnikom. Kovačev je napor utoliko višestruko dragocjeno smislen. Osim kao vrhunsku literaturu, Rastresen život je izdao zagrebački Konzor, valja ga dakle čitati i kao zastupnika književnosti u odsutnosti. Svojom punovrijednom hrvatskom legitimacijom on možda nije stekao status krunskog, ali svakako jest -- svjedoka bez kojega se ne može. Vlaho Bogišić