Uskim putom duboko na sjever
Special cijena
20,19 €
Redovna cijena
22,43 €
-
Jezik izvornika: engleski
-
Prijevod: Dražen Čulić
-
Broj stranica: 432
-
Datum izdanja: lipanj 2017.
-
ISBN: 978-953266871-1
-
Naslov izvornika: The Narrow Road to the Deep North
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 725 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Kad Japanci 1942. osvoje Singapur, zarobljavaju dvadeset dvije tisuće Australaca. Među njima je i mladić s Tasmanije Dorrigo Evans, koji kao liječnik pokušava svoje sunarodnjake zaštititi od okrutnog bojnika Nakamure. No australski zarobljenici dobivaju nemoguć zadatak: da goloruki izgrade željezničku prugu kroz neprohodne šume Sijama. U svakodnevnoj borbi s bolestima i smrti Dorrigo nastoji ostati pribran prisjećajući se trenutka kad je prvi put ugledao Amy, plavokosu djevojku s grimiznom kamelijom. Premda je mislio kako je više nikad neće sresti, zapanjilo ga je kad je naišao na nju u hotelu svojeg tetka Keitha. U sijamskom paklu ostale uspomene iz predratnog doba sve više blijede, pa tako i ona na njegovu zaručnicu Ellu. No kad konačno nastupi mir, Dorrigo, Nakamura i ostali zarobljenici moraju se suočiti s mirnodopskim životom.
Uskim putom duboko na sjever vodećega australskog pisca srednje generacije Richarda Flanagana roman je iznimne snage, vješto ispričan i jako dirljiv. Epopeja o ljudskosti u nepodnošljivim okolnostima i borbi za život i ljubav zasluženo je 2014. dobila nagradu Booker.
“Flanaganovo pisanje teče poput rijeke, katkada tamne od blata i leševa, katkada blistave od mjesečine. Priče o žrtvama sudbine pogađaju ravno u dušu.”
– Catherine Taylor, Sunday Telegraph
“Klasik u nastajanju. Maestralan.”
– Observer
“Elegantno istkan, s mjerom i bez zerice melodramatičnosti, Flanaganov je roman pravo remek-djelo.”
– Financial Times
“Silno uvjerljiv. Veliko propitivanje kako je to biti dobar i loš čovjek u jednom tijelu i, povrh svega, kako je živjeti nakon što si uspio preživjeti.”
– Thomas Keneally, Guardian
“Flanagana mnogi s pravom smatraju najboljim australskim romanopiscem svoje generacije. Putovanje povezano s gubitkom i pronalaženjem, ovaj je roman prepun scena koje se čitatelju urežu u sjećanje. Nikad sentimentalan ili pretjeran, Flanagan istražuje ljudske reakcije, velike i male. On je jednostavno rođeni pisac.”
– Economist
“U njegovim rečenicama ima ljepote čak i kad opisuje pakao na Zemlji.”
– Claire Alfree, Metro
“Flanagan čitatelju zaustavlja dah.”
– Los Angeles Times
'Veliki zločini počinju idejom da je okrutnost nužna u ime moralnog progresa'
Karmela Devčić, Jutarnji list, 6. 8. 2017.
Australski pisac, s Tasmanije, geografski jedne od izoliranijih točaka svijeta, razmišljao je u zrelim godinama, nakon više objavljenih i prevođenih romana, bitnih nagrada, uspješnih scenarija koje je napisao, latiti se kakva fizičkog posla od kojega bi mogao zaraditi dovoljno za obitelj, kad mu to već pisanje više nije omogućavalo.
I onda se, te 2014., “dogodilo” da je Richard Flanagan za roman “Uskim putom duboko na sjever” dobio Bookera. 50.000 funti, mnoge nove prijevode i vidljivost kakva uz Bookera već ide.
Dvanaest je godina pisao tu knjigu, pet puta palio rukopis, doslovce; potom bi počinjao iznova, u međuvremenu napisao neke druge romane, no opsesivno se vraćao temi što ga je zaposjela, traumi i njegove obiteljske povijesti.
Spomenuti roman priča o japanskom ratnom zločinu počinjenom 1942. i 1943., izgradnji Pruge smrti, 415 km tračnica od Tajlanda do Burme koje su prisilno, usred džungle, gradili zarobljenici, među njima i 9000 australskih vojnika koji su Japancima većinom pali u ruke za pada Singapura. Flanagan je sa spoznajom o Pruzi smrti rastao, jedan od japanskih zarobljenika koji su je goloruki u nemogućim uvjetima gradili bio je i njegov otac Archie. Proveo je tamo tri i pol godine.
Uz 60.000 ratnih zarobljenika savezničkih snaga na pruzi je robovski radilo i oko četvrt milijuna Tamila, Kineza, Javanaca, Malajaca, Tajlanđana i Burmanaca.
Izgradnja je započela u rujnu 1942., parna lokomotiva C 5631 prešla je cijelom dužinom dovršene pruge 25. listopada 1943. Iako su stručnjaci govorili da za napraviti prugu usred džungle treba barem pet godina, japanski je carski režim, ravnodušan na ljudske žrtve, gradi za svega 15 mjeseci. Radili su bez pomoći strojeva i tehnologije, golim rukama, čekićem i krampom, tek ponekad potpomognuti eksplozivom za miniranje terena.
Tropske vrućine, insekti, epidemije, blato, monsunske kiše i brutalnost Japanaca zatočenicima su stvorili pakao. Avetinjski mršavi, goli i bosi, odjeća se raspala, a nova nije stizala, gradili su željeznicu.
Brojke se, ovisno o izvoru, razlikuju, govori se o 50.000 do 200.000 žrtava.
Japansko carstvo počinje gubiti 1942., pruga im je trebala jer saveznici preko Burme snabdijevaju Čang Kaj-šekovu vojsku u Kini, a američke snage kontroliraju more. Kako bi prekinuo taj pravac opskrbe Kineza i ne bi li zauzeli Indiju preko Burme, jer i o tome sanjaju zaslijepljeni Japanci, carski inženjeri moraju naći kopneni put i vezu za dopremu ljudstva, oružja i hrane japanskim trupama u Burmi. Odlučuju se izgraditi prugu koju su ranije razmišljali napraviti i Britanci, ali su odustali zbog preteškog terena (džungla, brda, previše usjeka), Japanci pak, luđački fokusirani, odabiru i - najkraću trasu.
Koliko je vaš otac govorio o Pruzi smrti, onome što je tamo doživio?
- Ponekad i pomalo. A i to je, zapravo, neobično, jer većina ljudi koja je preživjela nije željela, nije mogla o tome govoriti uopće. No, nije govorio o nasilju i hororu koji je tamo prošao. Njegove su priče bile ili humoristične ili pak priče o solidarnosti, o bratstvu, o tome kako su ljudi u tim nemogućim uvjetima pomagali jedni drugima, kako je tamo jedino čovjek čovjeku bio nada. Kad ti je sve oduzeto, kad više ništa nemaš, humor ostaje posljednja brana koju čovjek ima protiv tiranije i horora.
Puno je sadržano u onome što mi nije kazao, o čemu nije htio govoriti. Nisam ga previše ispitivao, no za potrebe romana ponekad bih pitao neke detalje, poput kakav je miris truleži ljudskih tijela, kakav je bio okus riže za doručak, kakav je bio osjećaj blata posvuda oko tebe i na tebi…
Moj otac je imao poseban pogled na život. Potpuno je bio nezainteresiran za materijalne stvari, za uspjeh, za novac. Ništa mu to nije značilo. Ono što mu je značilo bilo je hoćeš li pomoći osobi koja je pored tebe. Što si napravio za one najsiromašnije, najpotrebitije. To je njemu bilo bitno. Ništa drugo.
Neke su stvari, kad govorimo o zlu, neprepričljive, neopisive, to ljudi koji su proživjeli i preživjeli i ne mogu ispričati. Zato ponekad, možda, to drugi trebaju pokušati izgovoriti, opisati i možda tu negdje leži i dio posla za pisce.
Što vam je najbitnije ostavio otac, takav kakav je, nakon Pruge smrti, bio?
- Taj čovjek je silno i iskreno vjerovao u snagu ljubavi. U ljudima je tražio dobrotu, pozitivne stvari. Pričali smo dosta o snazi sjećanja, posebno u kontekstu rata. Bitno je da svjedok može svjedočiti o zlu. Ali, sjećanje je stvaralački čin, dio pamtimo, dio zaboravimo. Govorio je da može biti otrovno pamti li čovjek jedino patnju.
Jer, u tom slučaju nastavljaš i dalje biti žrtva, onda torturu koju si prošao živiš cijeli život. To vodi i u nove zločine. No, možeš svjesno pokušati pamtiti ono u čemu se očitovala ljubav i suosjećanje. To je upravo ono što je moj otac pokušavao pamtiti iz tih vremena.
Na koncu se dogodilo da je umro na dan kad ste vi, nakon 12 godina, završili knjigu.
- Potpuna koincidencija, ali meni simbolična.
Taj je roman i napisan u sjeni moga umirućeg oca. Vidio sam ga to jutro, pitao me kako napredujem s knjigom. Kazao sam mu da sam je poslao izdavaču. Umro je iste večeri. Bilo mu je drago da sam se uhvatio pisati o Pruzi smrti, bojao se da će ljudi vremenom zaboraviti taj zločin. Više je ljudi umrlo gradeći tu prugu nego li ih je ubijeno atomskom bombom bačenom na Nagasaki.
Nikad nije pitao da mu pričam o likovima u knjizi, o samoj priči koju sam napisao. Nisam ni siguran, da je poživio, bi li i pročitao roman. Meni je bilo veliko ohrabrenje već i to što je vjerovao da ću to opisati, napisati na pravi način. Mislim da je razumio da kao pisac moraš imati slobodu za izmišljanje.
Je li ova knjiga bila i vaše “čišćenje” od obiteljske i nacionalne traume, odrastali ste s tom informacijom o logoru?
- Oduvijek sam znao da se to dogodilo, ali što sam bivao stariji jasnije sam shvaćao težinu toga. Nikada nisam želio napisati ovu knjigu, jer znao sam koliko će to biti teško i da je velika šansa da napišem lošu knjigu, jer priča je velika i teška. Nije mi bilo do upuštanja u nešto za što sam mislio da ne mogu dobro napraviti. No, onda sam ušao u drugu fazu, počeo osjećati da nikada neću uspjeti napisati niti jednu drugu knjigu ako ne napišem ovu. Jer, to je tema koja bi me, da je se nisam uhvatio, sasvim onesposobila. Uništila bi me. I koliko god da sam izbjegavao, na kraju sam je se morao primiti, više nisam ni imao izbora. Potom sam počeo osjećati da moram napisati taj roman prije no što umre otac. Da, budem li o tome pokušavao pisati nakon što on umre, neću biti u stanju dobro to napisati.
On je bio neka vrsta moje savjesti.
Zločini poput holokausta, Staljinovih Gulaga, Pruge smrti, onoga što je napravio Pol Pot… ne počinju s prvim ispaljenim metkom, prvim udarcem. To kreće desetljećima ranije, u trenutku kad intelektualci, političari, pisci, novinari krenu promovirati ideju da su neki ljudi manje ljudi nego li drugi i da je okrutnost nužna u ime ideje nekakvog moralnog progresa. To je trenutak kad zlo nađe dom.
Je li knjiga prevedena na japanski?
- Imam u Japanu dobra izdavača, moje knjige su tamo čitane. Svaka koju napišem vrlo brzo bude prevedena. No, ovaj roman već tri i pol godine čeka doći na japansko tržište. Uzeli su ga prevoditi, ali rečeno mi je da je jako težak za prevesti. Prilično me to naljutilo, vjerujem da nije preveden iz političkih razloga.
Iznenadilo vas je to?
- Nisam bio sasvim iznenađen, ali sam bio jako razočaran. Jer, Japan je kao Australija ili Hrvatska, postoji dio ljudi koji glasa za nacionaliste, ali puno Japanaca ima snagu pogledati u vlastitu prošlost i nositi se s time, u namjeri da uče iz toga. Izdavač kaže da će biti objavljena ove godine. Ne objave li je do kraja 2017. morat ću poduzeti nešto.
Pisao sam taj roman s velikim poštovanjem prema japanskoj kulturi, mislim da je japanska literatura jedna od najvećih na svijetu. Konačno, u toj knjizi se i vidi utjecaj japanskih autora. Nisam htio da to bude knjiga osude Japanaca. Pisac nije sudac. Gledao sam što je najljepše u japanskoj književnosti i kulturi, i to mi je dalo snagu pisati o jednoj od najgroznijih epizoda japanske povijesti bez da ih osuđujem. Nije to antijapanska nego antiratna knjiga, neprijateljska je jedino prema ratu.
Kako se Japanci nose s vlastitim ratnim zločinima? Je li im MacArthur amnestijom cara učinio dobro ili je to bila medvjeđa usluga bivšem neprijatelju?
- Kad je Njemačka poražena u Drugom svjetskom ratu ratni zločinci su procesuirani, osuđeni, neki i pogubljeni, zemlja je prošla proces denacifikacije. U Japanu se na cara gledalo kao na boga, a i rat je doživljavan kao careva ili božja volja. Ti si, kao Japanac, ratujući, samo činio patriotsku dužnost, tako su oni gledali na ratovanje i na ubijanje. Sudjelovati u ratu kao vojnik, pa i ubijati, bio je gotovo pa čin duhovnog rasta. Amerikanci su, na kraju rata, zaključili da neće moći okupirati Japan ako kazne cara za ratne zločine. Posljedica toga je da su mnogi Japanci razmišljali: ‘Ako car nije kriv, onda nisam ni ja.’ Jer kako bi on, običan vojnik, mogao biti kriv za zločin, ako ni car nije kriv!?
Mislim da je odluka generala MacArthura da ne procesuira cara Hirohita stvorila društvo i kulturu koja nije u stanju otvoreno gledati vlastitu prošlost. To je ozbiljan problem koji sprječava razvoj Japana. A, paradoks je da je Japan postao demokracija zbog te odluke, okupacijom od strane Amerikanaca. Jer, svi moji japanski prijatelji, čak i oni iznimno kritični prema caru i ideji carstva općenito, kažu da ne bi stavili ruku u vatru i bili uvjereni da bi Amerikanci, da su odlučili kazniti cara, zauzeli Japan bez ogromnih žrtava s obje strane. Dakle, bila je to iznimno teška odluka i teško je reći je li bila ispravna ili kriva.
No, zbog i te odluke Japancima je čak i danas teško pogledati u prošlost. Naravno, postoje hrabri među njima koji pokušavaju pisati o tome, raditi na tome da nacija osvijesti taj dio svoje povijesti. Za svaku je naciju jako važno moći otvoreno pogledati u prošlost, ne ostati zatočenik ideje o sebi kao žrtvi.
Radeći istraživanje za roman bili ste i u Japanu, sreli jednog od nekadašnjih čuvara logora. Kakvo je to iskustvo bilo?
- Sreo sam ih nekoliko. Uključujući jednog koji je počinio mnoge zločine, osuđen je, a potom su ga, praktički Amerikanci, amnestirali 1956.
Možda će zvučati potpuno apsurdno, ali pokušao sam im pristupiti sasvim otvoreno, bez da ih sudim, htio sam čuti njihovu priču i mislio sam da je najbolji način za to slušajući ih, razumijevajući sitne detalje njihova života u tom logoru. Sreo sam čovjeka koji je kao bolničar u japanskoj vojsci bio u logoru u kojem je bio moj otac. Kazao mi je da, kad je ušao u taj logor u džungli, da ga je nešto podsjetilo na budističko brdo. Bile su to hrpe ljudskih tijela, brdo od leševa.
Pitao sam ga zašto zatočenicima, kao bolničar, nije pomogao. Nisu ih, kazao je - doživljavali kao ljude.
Jednog od nekadašnjih čuvara logora sam pitao bi li me udario, jer bio je, naime, specifičan način na koji su udarali; htio sam osjetiti taj udarac. Bio je to vrlo star čovjek, moj upit učinio mu se bizarnim, kao što uostalom i jest bio. I udario me je. Izvio je tijelo, podigao ruku, zadržao je, i makar dugo tako nešto nije napravio, mišići mu nisu zaboravili taj pokret. Još je mogao zamahnuti snažno. Udario me tri puta. Taj treći put se sve počelo pomicati i tresti oko mene, i to vrlo jako. Pomislio sam da doživljavam živčani slom. Jer, sve je to bilo teško, a ja sam cijelo vrijeme pokušavao ne biti emotivan.
Trebalo mi je kratko da shvatim da ne proživljavam slom živaca, već - potres. Bili smo u Tokiju, u nekoj taksi tvrtki, jer njegov sin je vlasnik te taksi tvrtke. Svi su se počeli doslovce tresti, gledao sam tog starca i vidio koliko se boji. Tad sam shvatio da zlo nije u toj sobi niti u tom starcu.
Tražiš razumjeti zlo i konačno pomisliš da znaš gdje je, a onda shvatiš da ga nema tamo. Pitanje koje se tad nametne je gdje je zlo. Što je zlo?
Mnogi od nas postanu oružje zla. U svakom vremenu i u svakom društvu ima ljudi koji zbog ambicija, želje za moći, statusom, pristanu stajati uz ideje zla. A jednom kad se te ideje probiju među ljude, kad dođu, one zatruju društvo.
Roman za koji ste dobili nagradu Man Booker prvo su odbili brojni izdavači. Kako ste primili sve te odgovore ‘Ne.’?
- Bio sam stvarno deprimiran, a bio sam i financijski iscrpljen. I nevjerojatno je što se dogodi kad dobijete Bookera. No, to je, na neki način, povezano i sa srećom. Pisac ima puno loših trenutaka, pa je, za promjenu, bilo dobro imati i nešto sreće. Puno je dobrih knjiga koje ostanu potpuno nezapažene jer autor nema i sreće. Nije sve u talentu i radu, treba ti i sreća. Jako sam zahvalan što sam dobio Bookera, što sam imao sreće. Velika je stvar da sam mogao nastaviti pisati, a da nisam morao potražiti nekakav drugi posao od kojeg bih mogao zaraditi za život.
Osjećao sam se depresivno. No, ako odlučiš biti pisac moraš računati i na te trenutke. Moraš razumjeti da pisanje nije karijera, tu nema klasičnog napredovanja, većinu vremena radiš u sjeni, sam, možda i neprimijećen. To ne znači da se žalim, svaki pisac koji je dugo u ovome ima i gomilu teških trenutaka, to je dio prirode ovog posla. Nemam se što žaliti, nisam ni prije, kamoli sad. Konačno, nitko me nije tjerao da se time bavim.
S druge strane, u samoj poziciji pisca je puno oslobađajućeg, jer nisi dio sistema, nekakve korporacije, stroja, daleko si od krugova moći i novca. Pisanje je ono što sam oduvijek htio raditi i svjestan sam koliko sam sretan što mi se to ostvarilo. Nije da sam uvijek oran i raspoložen za pisanje. No, književnost spada među najveće izume ljudskog duha i velika je stvar biti dio toga, te duhovne i intelektualne tradicije.
Kako je bilo odrastati na Tasmaniji, koliko vas je formirala ta izolirana, insularna geografija?
- Ima, primjerice, puno mjesta u Europi koja možda bitno više imaju insularni mentalitet negoli Tasmanija. Jer, ljudi na kontinentu, pogotovo bogatom kontinentu, često sebe doživljavaju kao centar svijeta. A kad živite na nekom od ostatka svijeta prilično udaljenu otoku sasvim vam je od početka jasno da je svijet daleko i da trebate ići i istraživati. Tasmanija je otok veličine Šri Lanke ili Irske, dakle prilično velik. Najbliže kopno nam je Melbourne, odvaja nas 400 kilometara oceana. Ako idete trajektom onda je to cjelonoćna vožnja, avionom je sat vremena leta. Imamo prekrasnu prirodu, šume, životinje, i neobičnu povijest.
Moji su ovdje stigli iz Irske, za vrijeme gladi sredinom 19. st. Tasmanija je bila poznata kao vražja zemlja, ovamo su slali osuđenike. Moje bake i djedovi bili su nepismeni. Odrastao sam s petero braće i sestara u izoliranom rudarskom mjestu Rosebery. Sa 16 sam napustio školu, tek kasnije se vratio studirati.
Oženjeni ste Slovenkom Majdom Smolej. Nije vam slovenski sasvim stran, i za ovog ste razgovora pokazali da znate puno hrvatskih, tj. slovenskih riječi.
- Majdini su emigrirali iz Slovenije 1959., ona je rođena brzo nakon što su došli. Govorila je slovenski do polaska u školu, a onda ga je zamijenio engleski. Sve razumije, ali ustručava se govoriti. Puno smo odlazili u Sloveniju. Posjetio sam i Hrvatsku, sreo neke sjajne ljude.
Zastrašujuć i divan roman o ratu, ljubavi, dobroti i zločinima
Tanja Tolić, Najboljeknjige.com, 6. 8. 2017.
Pet puta je Richard Flanagan palio rukopis romana "Uskim putom duboko na sjever" i počinjao ispočetka. Pisao ga je ukupno dvanaest godina; ispočetka mu se činilo da ga nikad neće dovršiti, onda je počeo osjećati da nikada neće uspjeti napisati nijednu drugu knjigu ako ne napiše ovu i, na kraju, da mora napisati ovaj roman prije nego što mu umre otac. Roman je na kraju dovršio točno na dan kad mu je preminuo roditelj, zatvorenik san byaku san jū go (što su japanske riječi za broj 335), kojemu je posvetio roman ovjenčan nagradom Man Booker 2014. godine. Sve je to Flanagan otkrio u razgovoru s novinarkom Karmelom Devčić koji je jučer objavio Jutarnji list.
"Uskim putom duboko na sjever", u sjajnom prijevodu Dražena Čulića, razgranata je priča koja se širi poput stabla; krši sva pravila uljuđene naracije – to je ona koja štedi svojeg čitatelja, dopuštajući mu organizacijom priče da lijeno preskače stranice – nema jasnoga kraja, barem ne onog u kojem zadnja točka znači i da se više nema što reći i, suprotno očekivanjima koje sugerira naslovnica, a koju krasi lijepa plavuša s cvijetom u kosi, ovo nije ljubavni roman. "Uskim putom" – žanrovski usko određeno - najviše je ratni roman.
Kad zagrebemo dublje, ili hrabro zakoračimo put sjevera, a ustvari u sebe, kao što je učinio japanski haiku pjesnik Matsuo Basho (1644. – 1694.) u svojem, danas klasičnom djelu japanske književnosti od kojeg je Flanagan posudio naslov, onda otkrivamo da australski pandan "Uskog puta" doista govori i o ljubavi, onoj vrsti koja nije spasila nikoga, ali je ipak osvijetlila živote; o tome što znači biti dobar čovjek, i kako je to nepotrebno, a nekad i neukusno biti zbog svih sjena koje u nama žive; o tome kako se zaboravlja zločin i patnja i zašto je taj zaborav gotovo biološki uvjetovan; i o spasu koji nosi književnost, ta vještina pričanja fikcionalnih priča koja zrcali našu potrebu da si ispričamo priču o vlastitom životu. Ne dajte da vas uplaši rat u romanu; "Uskim putom duboko na sjever" u mnogo čemu podsjeća na "Stonera" Johna Williamsa. Obećajem, svidjet će vam se.
Glavni junak Flanaganova romana, liječnik Dorrigo Evans, nije dobar čovjek. Dobrota je, sve više mislim, precijenjena, možda i nemoguća, svakako nepodnošljiva. Sigurno je takva kad se njezina definicija čupa iz moralnih kategorija: dobar se istinski može biti samo po Aristotelu, kad se dobroti ne možemo othrvati iako najradije bismo jer je teška i obvezujuća; kad planiramo takvi biti, samo draškamo taj svoji krhki ego licemjerjem.
Dorrigo Evans svoju je veličinu u ratu kasnije dobro kompenzirao, bez grižnje savjesti. Flanagan na jednom mjestu kaže: "Sretan čovjek nema prošlosti, nesretan nema ništa osim nje." Da bi Dorrigo Evans prije svega ostao živ čovjek, živ pored svoje prošlosti, lagao je, manipulirao i varao, "njegovo beskrajno ženskarenje i obmane koje uz to obavezno idu izazivali su privatne skandale i bili javno prešućivani". Ista neustrašivost i odbijanje prihvaćanja konvencija, koji su mu u logoru omogućili pomaganje drugima, odveli su ga i u naručje drugih žena, pored naručja one zakonite. Što se njega tiče, tu su jednadžbu – uzmi da bi dao, daj da bi preživio - potvrđivali i Tennyson, Browning, Kipling, Shelley i Shakespeare. Utjeha poezije.
Priča ide ovako, ali tako pravocrtno nije ispričana u romanu niti se odigrala u stvarnosti, jer "užas se može smjestiti unutar knjige, mogu mu se dati oblik i značenje. Ali u životu užas nema ni oblika ni značenja. Užas samo jest. A dok on vlada, kao da na svijetu nema ničeg drugog". Godine 1942. Japan već počinje gubiti rat. Saveznici preko Burme oružjem snabdijevaju nacionalističku Čang Kaj-šekovu vojsku u Kini, a Amerikanci imaju kontrolu na moru. Kako bi prekinuo bitan pravac opskrbe svojih kineskih neprijatelja i zauzeo Indiju preko Burme, Japan mora preko kopna dopremati ljude, hranu i opremu svojim trupama u Burmi, pa odlučuje sagraditi prugu kroz nekadašnji Sijam, današnji Tajland.
Pruga smrti, dugačka 415 kilometara, sagrađena je u nešto više od godinu dana. Kada 25. listopada 1943. godine parna lokomotiva C 5631 prijeđe cijelom dužinom dovršene Pruge smrti – kao prvi vlak koji je tuda prošao – vukući tri vagona s uvaženim Japancima i Tajlanđanima, vozit će preko beskrajnih ostataka ljudskih kostiju. Nema konsenzusa oko broja poginulih robova iz Azije i Europe koji su gradili prugu. Ratni zarobljenici savezničkih snaga bili su samo dio – nekih 60.000 ljudi – onih koji su robovali u tom faraonskom pothvatu, piše Flanagan. Uz njih je bilo četvrt milijuna Tamila, Kineza, Javanaca, Malajaca, Tajlanđana i Burmanaca. Neki povjesničari govore o 50.000 mrtvih robova, neki o 100.000, neki spominju 200.000. Ono što se zna jest da je Japan u jednom trenutku imao dvadeset i dvije tisuće australskih zarobljenika, koji su se uglavnom predali prilikom pada Singapura, a da je devet tisuća njih bilo poslano na izgradnju pruge.
Ta pruga, taj užas, to poništenje ljudskosti, srce je Flanaganove priče. "Uskim putom" ispričano je u nekoliko poglavlja, početak svakog označen je haiku pjesmom japanskog budističkog svećenika Kobayashija Isse koji je živio od 1763. do 1828. godine. Jedan haiku kaže: "Na ovom svijetu / hodamo krovom pakla / gledajući cvijeće". Čini se da se nakon toga ne možemo više ništa napisati, jer sve je rečeno, ali može. Flanagan priču o australskim robovima na Pruzi smrti ispisuje virtuozno, poetično čak i kad opisuje batinjanje, glad, iscrpljivanje do smrti, spavanje u govnima, koleru, čireve na nogama, malariju i beri-beri.
Neki sam dan vodila razgovor - neka mi sugovornik oprosti na indiskreciji, čini mi se važnim ispričati – o trenucima užasa i gubitaka u životu, onoj vrsti koja se čini kao raskršće: ili ćeš poludjeti, ili preživjeti. Rekla sam da sam ja u jednom takvom trenutku otkrila koliko je bol biološki uvjetovana, iako je ova bol, ženskoga roda, ustvari psihološka – duša može podnijeti bol samo da određene granice; onda unutarnji mehanizam za preživljavanje zaustavlja patnju. Živci više ne mogu podnijeti, tijelu je naložen oporavak.
Osoba s kojom sam razgovarala, a čiji je gubitak nemjerljiv, toliki da je pravo čudo da je uopće ostala živa, rekla je, parafraziram: nikad nisam bila više živa nego tada. U tih desetak sekundi ili pet minuta, stvarnost se rastvorila, iza užasa je provirila ljepota života. Čini mi se da sam to bezbroj puta već napisala, u raznim tekstovima: život je zajebana kučka (oprostite na jeziku), možda nas je i evolucija uvjetovala, sve se dade preživjeti i gotovo se čini kao pravilo: na dane kad vam srce puca, ili se neuroni rasipaju kao kokice, otkrijete da nebo nikad nije bilo tako plavo, a zrak oštar i svjež.
U džungli Sijama, pokraj Pruge smrti, Australci koji prežive, prežive uglavnom pukom srećom, ali uspijevaju izdržati neljudski radni tempo, bolesti i glad zato što brinu jedni o drugima, skrbe čak i kad se ne vole. To je posljednje od ljudskosti što im je ostalo. Dorrigo Evans tih je nešto više od godinu dana njihov heroj. Samog je sebe smatrao slabićem, plašio se da bi mogao poludjeti ili slomiti se na neki užasno ponižavajući način, a našao se na čelu tisuće ljudi koji su ga oblikovali prema svojim očekivanjima u snažnog čovjeka. "Oni su bili japanski zatvorenici, on je bio zatočenik njihovih nadanja", piše Flanagan.
Povijest, znamo, pišu pobjednici. Saveznici su pobijedili u Drugom svjetskom ratu, dvije bombe presudile su Japanu. Ipak, Flanagan ne piše s pozicije pobjednika, ono što možda najviše zadivljuje jest s koliko se poštovanja odnosi prema japanskoj kulturi i s koliko je razumijevanja opisao japanski ratni duh koji je počivao na sustavu vjerovanja u kojem je car božansko biće. Sve što mislite o dobroti izvrnut će se dok čitate dionice u kojima govori bojnik Nakamura, uvjeren da su zatvorenici sretni jer "vrate čast umirući za Car", ali se svejedno u ratnim godinama, da izdrži, mora nagutati amfetamina. Taj će Nakamura, u godinama poslije rata, postati brižan otac, dobar radnik, voljeni suprug.
"I on je osjećao koliko je u suštini bila neobična ta njegova promjena u ono što je smatrao dobrim čovjekom. Je li se radilo o licemjerju? Krivnji? Sramu? Je li bila namjerna ili podsvjesna? Laž ili istina? Ipak je on zapovijedao dok su mnogi umirali – možda, osjećao je ponekad, uz skoro divlji ponos koji nije mogao poreći niti ga je smatrao i najmanje proturječnim, možda je čak bio vinovnik nekih smrti. Ali nije osjećao odgovornost, a vrijeme je nagrizalo njegova sjećanja na zločine i hranilo sjećanja na njegovu dobrotu i olakšavajuće okolnosti. Kako su prolazile godine, shvatio je da ga progoni samo to što ga skoro ništa ne progoni."
I sada dolazimo do ljubavi, do plavokose žene na naslovnici knjige, do Amy. "Nitko ne gradi ljubav, kao što se grade zid ili kuća", piše Flanagan. "Ona se dobiva, kao prehlada." "Za Amy ljubav je svemir satkan od dodira, koji eksplodiraju unutar jednog ljudskog bića, koje onda eksplodira u svemiru. Ona je poništavanje, uništavanje svijeta." Ta će Amy biti ljubav Dorrigova života, i on njezina, iako su oboje u braku. Na početku rata on joj obeća da će joj se vratiti, a kad se vrati, bit će zajedno, onako kako se jedino može biti zajedno.
Neću reći što je bilo kad je rat završio, ali ću reći ovo. Najdivniji opis ljubavi u romanu nije onaj između Amy i Dorriga, iako Flanagan o ljubavi piše tako da se i čitatelj zaljubljuje u tu ljubav, nego onaj proizišao iz jednog slučajnog susreta, iz čina časti, kad Dorrigo Evans ode posjetiti udovicu ratnog druga, Jacka Rainbowa, kako bi joj predao njegove medalje.
Evo kako ona opisuje odnos s pokojnim mužem: "Imam prijateljicu u Fern Treeju koja podučava klavir. Stvarno je muzikalna. Ja uopće nemam sluha. Ali jednog mi je dana govorila kako svaka prostorija ima svoj ton. Samo ga treba naći. Počela je cvrkutati, niže pa više tonove. Odjednom nam se jedna nota vratila, samo je odskočila od zidova, digla se s poda i ispunila sobu savršenim šumom. Tim prekrasnim zvukom. Kao da ste bacili jednu šljivu, a dobili cijeli voćnjak. Ne biste to povjerovali, gospodine Evans. Te dvije sasvim različite stvari, ton i soba, našle su jedna drugu. Zvučalo je... ispravno. Jesam li smiješna? Mislite li da na to mislimo kad kažemo ljubav, gospodine Evans? O tonu koji vam se vrati? Koji vas nađe i kada ne želite biti nađeni? Jednog dana pronađete nekog i sve što ste oboje vam se vrati na čudan, pjevušeći način? Sve se uklapa. To je krasno. Uopće ne objašnjavamo dobro, zar ne? rekla je. Nisam baš dobra s riječima. Ali mi smo bili takvi. Jack i ja. Nismo se stvarno poznavali. Nisam sigurna da mi se sve u vezi njega sviđalo. Pretpostavljam da su njega nervirale stvari kod mene. Ali ja sam bila ta soba, on je bio taj ton, a sada ga nema. I sve šuti."
Viktor Frankl u svojoj knjizi "Čovjekovo traganje za smislom" objašnjava da se užasna patnja, primjerice iskustvo boravka u konc-logor, može preživjeti i zahvaljujući ljubavi, držanju za misao da nas netko čeka ili da ćemo nekoga pronaći nakon što patnja završi. Dorrigo Evans dijelom je preživio zbog toga, iako je vjerojatno istinitije reći da je preživio zato što je životinja u njemu – onaj biološki stroj koji živi u svima nama – željela preživjeti.
Neki to imaju, neki nemaju. Nema nikakve logike u raspodjeli tog životinjskog impulsa za životom, barem je ja još nisam otkrila; ne dobivamo ga po zasluzi, zato što su neki ljudi bolji, ili moralniji, ili važniji. Prirodna selekcija i u ovome je nasumična, "ljudi su samo jedna od mnogih stvari, sve te stvari žele živjeti, a najviši oblik života je sloboda: kad su ljudi ljudi, oblaci oblaci, a bambus bambus".
Richardu Flanaganu nakon dvanaest godina i pet spaljenih rukopisa uspjelo je gotovo nemoguće: uhvatio je život, primio ga za gušu, strpao među stranice knjige. Ne znam može li se više od toga.
Veliki ratni i ljubavni roman koji je morao biti napisan
Bojana Radović, Večernji list, 23. 11. 2017.
Taman kada pomislimo da o Drugom svjetskom ratu sve znamo, kada sami sebe uvjerimo da su svi veliki romani na tu temu napisani, iznenadi nas neko novo djelo. Roman Richarda Flanagana “Uskim putom duboko na sjever” (Fraktura, urednica Iva Karabaić, prijevod Dražen Čulić) daleko premašuje takvo iznenađenje. Riječ je o remek-djelu koje je svojem autoru 2014. donijelo Bookera, velikoj priči o ratnim stradanjima, ali i pouci na temu kako su i zašto ljudi u stanju preživjeti i ono što se čini nemogućim.
U središtu priče mladi je Dorringo Evans, liječnik, oficir, koji se nađe među 22 tisuće Australaca koje Japanci zarobljavaju 1942. kada su osvojili Singapur. Australski zarobljenici poslani su u džunglu, goloruki i izgladnjeli grade željezničku prugu. Mladi liječnik i oficir njihov je zapovjednik, istinski je junak kojem do kraja vjeruju ljudi iscrpljeni glađu, maltretiranjem, teškim kulukom i bolestima. Najbolje stranice romana Franagan piše upravo na temu tog herojstva. Ono je neupitno, za ljude koji su oko njega, za njegove neprijatelje, za čitatelja ponajviše. Onaj tko sumnja sam je junak i u trenutku dok sasvim izgladnio odbija odrezak koji mu donose, a kojeg su se domogli krađom pod prijetnjom smrti, te ga šalje u bolnicu u kojoj su ljudi kojima je još teže.
Flanagan ne piše roman pravolinijski, već sadašnjost kombinira s prošlošću. Tako cijelo vrijeme znamo da će Dorringo preživjeti, ali ne znamo u kakav će se mirnodopski svijet vratiti. Ovo je, naime, i jedan od najljepših ljubavnih romana objavljenih u zadnjih desetak godina, priča (naravno, tužna) o fatalnom susretu, tajnoj i zabranjenoj ljubavi koju spriječe oni “treći”, o ljubavi kojoj je tako malo (kako to već u životu biva) trebalo da ima sretan kraj.
Roman je to koji je morao biti napisan, a posvećen zatvoreniku san byaku san jū go (japanske riječi za broj 335), autorovu ocu. On je taj junak, čovjek koji tvrdi: “Sretan čovjek nema prošlosti, nesretan nema ništa osim nje”.
'Neke su stvari svjedocima zla previše bolne da ih opišu. To je posao za nas pisce'
Karmela Devčić, Jutarnji list, 4. 9. 2018.
Zagrebačkoj je publici svoj Bookerom nagrađeni roman “Uskim putom duboko na sjever“ u ponedjeljak navečer u sklopu Festivala svjetske književnosti predstavio australski pisac Richard Flanagan. Prije no što je počeo objavljivati napisao je četiri knjige publicistike, a potpisuje i scenarij i režiju za film “The Sound of The Hand Clapping” koji je bio nominiran za Zlatnog medvjeda na Berlinskom filmskom festivalu.
U nas objavljen lani, u prijevodu Dražena Čulića i izdanju Frakture, roman “Uskim putom duboko na sjever” govori o japanskom ratnom zločinu iz 1942. i 1943., u doba kad je građena Pruga smrti, 415 km dugačka, od Tajlanda do Burme. Usred džungle, izloženi raznim pogibeljima, u posve nemogućim uvjetima, gladni, doslovce goli, izloženi insektima, brutalnom vremenu od tropske žege do monsunskih kiša, prugu su prisilno gradili ratni zarobljenici. Brojke su različite, ali procjena je da je za izgradnje Pruge smrti ubijeno ili umrlo od iscrpljenosti i bolesti između 50.000 i 200.000 ljudi.
Svjedočanstvo oca
Richard Flanagan odrastao je s tom pričom, jedan od 9000 zarobljenih australskih vojnika koji su gradili prugu bio je i njegov otac. Tri i pol godine proveo je u džungli, gradeći i boreći se za preživljavanje. U razgovoru za Jutarnji list autor kaže:
- Znao sam za Prugu smrti, jasno, ali nije otac o tome ni često niti puno govorio. To je trauma o kojoj mnogi preživjeli nisu željeli puno govoriti. Moj otac, kad bi pričao, nije pričao o zlu i nemogućim stvarima kroz koje su tamo prošli, govorio je o ljudskoj velikodušnosti, govorio je o pozitivnim stvarima koje je naglašeno spoznao za tih godina zarobljeništva. U njega se usjekla ta snaga zajedništva, međusobno pomaganje, jedni drugima daleko od svijeta i komunikacije bili su jedina nada i potpora. Mislim da ga je to držalo i tamo i kasnije, po oslobađanju. Da nije imao taj pozitivni stav, da nije imao duboku vjeru u čovjeka i humanost, vjerojatno bi zauvijek ostao žrtvom. Ovako, on je od toga ponio najbolje, vlastitim izborom. Neke su stvari preživjelima, svjedocima zla neprepričljive, previše bolne da bi se na njih mogli vraćati. Ponekad se drugi uhvate toga - da opišu zlo, da ga dokumentiraju, pa makar i u fikciji koja se dijelom temelji na realnosti. To je, dijelom, posao za pisce.
Otac je umro na dan kad je Flanagan završio knjigu. Dvanaest godina radio je na njoj. Nije to bio lak proces, pet puta je, nezadovoljan učinjenim, palio rukopis, ostavio bi se te teme, pisao druge romane, pa se kasnije, iznova, vraćao. Na pruzi je robovski radilo 60.000 ratnih zarobljenika savezničkih snaga, ali i oko četvrt milijuna Tamila, Kineza, Javanaca, Malajaca, Tajlanđana i Burmanaca.
Odjek u Japanu
- Otac se pribojavao da će ljudi prolaskom vremena zaboraviti na zločin. Jasno da mu je bilo drago da sam odlučio baviti se tom temom, napisati roman. Na Pruzi smrti umrlo je više ljudi negoli ih je ubijeno atomskom bombom koja je pogodila Nagasaki.
Kad smo zadnji put razgovarali s Flanaganom, prošlog ljeta u vrijeme kad je roman objavljen u Hrvatskoj, knjiga nije bila prevedena na japanski. Govorio je o tome s dozom razočaranja, jer sve njegove knjige doživjele su da su u kratkom vremenu bile prevedene na japanski.
- Ovaj roman već tri i pol godine čeka doći na japansko tržište. Uzeli su ga prevoditi, ali rečeno mi je da je jako težak za prevesti. Prilično me to naljutilo, vjerujem da nije preveden iz političkih razloga - kazao je u kolovozu 2018.
U međuvremenu roman je izašao na japanskom tržištu.
- Preveden je prije tri mjeseca. Prevoditelj mi je neki dan javio da se jako dobro prodaje, zapravo već je tiskano treće izdanje. Kaže da su kritike vrlo pozitivne, on je baš jako zadovoljan kako je knjiga tamo primljena. To je na tamošnjem tržištu još uvijek svježa, nova knjiga, ali prevoditelj kaže da ima priličan utjecaj.
Današnja Europa
Komentirajući kako se Japanci nose s vlastitim ratnim zločinima, te što je dugoročno značila odluka američkog generala MacArthura da ne procesuira japanskog cara Hirohita, Flanagan kaže:
- Japanci puno sporije i puno teže sagledavaju svoju ulogu u Drugom svjetskom ratu i to nije slučajno. Nijemcima je to bilo lakše, jer Hitler je poražen i politika koju je vodio, a njihovi ratni zločinci procesuirani. No, japanski car je ostao, to je bio dio dogovora za mir. Pa ako je vođa ostao, ako su institucije preživjele, kako onda očekivati od nekog običnog vojnika i ostalih da budu dovoljno otvoreni i spremni shvatiti svoju ulogu u ratu i konzekvence svojih (ne)djela? Zato je Japancima puno teže suočiti se s time. No, među tim je narodom puno onih koji su voljni otvoreno pogledati stvari.
Može li se zlo zaustaviti na vrijeme, prije no što se prelije na ulice, zavlada masovnije među ljudima? Kako mu izgleda današnja Europa promatrana izdaleka, s Tasmanije, gdje Flanagan živi?
- Problem sa svijetom je da lako i prečesto zaboravlja da je zlo uvijek tu negdje, da se lako zakotrlja, dobije na snazi. Valja stalno motriti, biti svjestan toga, reagirati i ustati kad vidite prve znakove zla koje dolazi. To vrijedi za današnju Europu, ali i za cijeli svijet. I dok jedni ostanu slijepi na zlo, ili naivno misle da se ono neće dogoditi, mnogi postanu oružje zla. U svakom vremenu i svugdje ima onih koji zbog želje za moći, statusom, raznih ambicija pristanu služiti i stati uz ideje zla. Kad se te ideje nađu put među ljude, kad im dopustimo da se probiju, one zatruju društvo.
'Pisac treba pisati o onome što ne poznaje'
Neven Svilar, Booksa.hr, 17. 10. 2018.
Prigodom Festivala svjetske književnosti razgovarali smo s Richardom Flanaganom, australskim piscem i dobitnikom nagrade Man Booker za roman Uskim putom duboko na sjever.
Danas ste jedan od vodećih autora na engleskom jeziku, a nagrada Man Booker prije dvije godine samo je potvrdila vaš književni status. No ono po čemu se vi razlikujete od svih pisaca svijeta, i to možda do kraja naših dana, vaš je pothvat s početka karijere. Kao kakav književni Chuck Norris, vi ste ostvarili neostvarivo: postali ste poznati knjigom čiji ste bili ghostwriter. Činjenica da je vaš zadnji roman First Person (2017.) posvećen upravo tim događajima ukazuje da se ipak radi o događajima mnogo važnijima od pukog kurioziteta. Kako je uopće došlo do toga da vi kao posve neafirmiran autor krenete pisati memoare Johnu Friedrichu, tada daleko najomraženijoj osobi Australije?
U to doba pokušavao sam napisati svoj prvi roman. Supruga i ja smo imali dijete, a drugo je bilo na putu. Bili smo potpuno švorc. Odjednom sam dobio ponudu da za 10.000 dolara u roku od šest tjedana napišem autobiografiju čovjeka koji je tih dana bio prva vijest u zemlji. Ne samo da je uspio raznim smicalicama ukrasti 600 milijuna dolara, već je bježao od policije u spektakularnoj potjeri koju su ljudi pratili na televiziji. Lov preko čitavog kontinenta, kroz pustinju. Uhvatili su ga. Tada je stigao njegov telefonski poziv. Usred noći.
Zvuči kao početak holivudskog filma koji po izlasku odmah ide na DVD.
Baš kao iz prenategnutog scenarija. No to još nije ništa. S obzirom na moj smiješno prenapuhani ego, nakon ove ponude prvo sam osjetio izraženi strah: ta kako će takav posao utjecati na moju književnu reputaciju? Srećom, brzo sam se pribrao i shvatio stanje stvari: pa ja nemam nikakvu književnu reputaciju, nisam napisao ništa. A lova značajna. Pristao sam. Odmah sam odletio za Australiju i počeo se nalaziti s tim čovjekom. Izbezumio me. Nikada se dotad nisam susreo s takvom osobom, s tako zastrašujućim ljudskim bićem, bez trunke empatije prema bilo kome i bilo čemu, čak ni u tragovima. Po povratku sa sastanka s njim hvatala me panika, imao sam strašnu želju prestati surađivati s tako toksičnom osobom. Tuširao bih se svaku večer nastojeći se izribati totalno, potpuno. Pokušavao sam saprati i ukloniti tragove njegovih riječi sa svoga tijela, kao da sam žrtva zlostavljanja, a ne ghostwriter. Bilo je to strašno iskustvo. Sjećam se kako mi je počeo govoriti da ga proganjaju i da su mu za vratom, što nisam uopće mogao slušati, zvučao je kao potpuni luđak, paranoični sociopat.
Nakon dva tjedna vaših susreta dolazi do nevjerojatnog razvoja događaja o kojima pišete u romanu First Person.
Jednoga dana imali smo posebno mučan sastanak tijekom kojega je čak došlo do fizičkog obračuna između nas. Nakon ovog sukoba potpuno razjaren dolazim kući. Još uvijek izvan sebe i sav obuzet bijesom javljam se na telefonski poziv. S druge strane je policija. Čovjek s kojim sam se maločas potukao oduzeo si je život. Ja sam bio posljednja osoba koja ga je vidjela živog. Naravno, kao posljednji u tom kontekstu bio sam prvi u onom drugom, u kontekstu sumnjivca. Srećom, to je odmah odbačeno.
Kako ste dovršili knjigu?
Izdavaču se sitnica poput smrti čovjeka koji 'piše' knjigu činila upravo sitnicom. Štoviše, vjerojatno su naslutili i potencijalnu korist od dodatnog interesa koji će cijeli slučaj nesumnjivo potaknuti, zbog čega su inzistirali da dovršim knjigu. A ja sam imao samo nekoliko ispunjenih listova. I traumu. No to je ponekad upravo kombinacija sastojaka od kojih se može stvoriti tekst. Ne znam kako sam je dovršio, no sjeo sam i u idućih par tjedana dovršio knjigu. Ti događaji u meni još uvijek izazivaju posebnu vrstu emocije.
Iako dolazite iz Tasmanije, vama ovaj dio svijeta ne predstavlja nepoznanicu. Možete li objasniti vašu povezanost s prostorom nekadašnje Jugoslavije?
Dolazim iz malog rudarskog mjesta u Tasmaniji koje ima manje od tisuću stanovnika. Nakon Drugog svjetskog rata došli su doseljenici iz Europe. Tu su Poljaci, Grci, Talijani, kao i oni koje smo nazivali Jugoslavenima. No iako su došli na drugi kraj svijeta, zapravo nikada nisu otišli iz svojih domovina. Njihov novi dom postalo je tek mjesto gdje će rekreirati nekadašnje sebe, i to što je više moguće. Svijet unutar jednog drugog svijeta.
Izravno sam iskusio neobičnu perspektivu tih ljudi. Otišao sam u Englesku, u Oxford, studirati književnost. Međutim, taj mi je svijet bio mnogo dalji od svijeta, odnosno svjetova koje sam ostavio na drugom kraju Zemlje. Zato sam više vremena počeo provoditi u ovim krajevima, ponajviše u Sloveniji, domovini moje supruge. Ta je povezanost ostala sve do danas. Čak i znam ponešto hrvatskog, ili si barem utvaram da znam, a ljudi oko mene su ljubazni kada pokušam reći nešto.
U Tasmaniji ste došli na udar tamošnje političke elite. Kako?
To je istina. Doduše, da nije tako, to bi bilo porazno za mene kao autora. Korupcija i zlo utkani su u tehnologiju održavanja na vlasti. Pisac se u jednom trenutku na ovaj ili onaj način mora suočiti s time. Ako ga vlasti ne mrze i ne smatraju ga sumnjivim licem, takav pisac i nije pravi pisac.
Bez obzira što će ovo zvučati jako preuzetno i visokoparno, moram reći da mi se vaša književna karijera čini kao zrcalo osnovnih pitanja vezanih uz samu književnost, pogotovo danas kada je još uvijek popularan moto "piši ono što znaš i o onome što znaš". S druge strane, krajem 19. stoljeća takav je stav odbačen kao krajnje iskrivljena i pogrešna slika onoga što književnost čini književnošću. Što je zapravo zadaća pisca?
Kada već spominjete 19. stoljeće, uzeo bih upravo Flauberta kao najbolji primjer. Suočen s kritikama vezanim uz objavljivanje romana Madame Bovary koji je izazvao zgražanje moralista, što je dovelo i do znamenitog sudskog procesa, Flaubert kaže Emma Bovary - c'est moi. To ne znači 'Emma, to smo svi mi', kako se to katkad interpretira, iako može imati i taj element. To je iskaz dublje prirode, a govori o svemu onome što se tiče pisca. Upravo ta rečenica mi se čini paradigmatskom za cijelu modernu, odnosno suvremenu književnost, uključujući i bitna pitanja o zadaći pisca.
Iako govore da pisac treba pisati ono što poznaje, to zapravo i nije tako, jer takav program ne bi vodio nikamo. Pisac doista mora pisati o onome što poznaje, no on jednako tako mora pisati i o onome što ne poznaje. Pisac mora pisati o onome što mora pisati, no mislim da to podrazumijeva izlazak iz okvira vlastitog iskustva, svakako u smislu svoje biografije. Sve drugo samo su tlapnje. Pisac nije jedna osoba već beskonačnost. Vaše iskustvo je tek – vaše iskustvo. Književnik nadilazi sebe i postaje totalitet iskustava. To ne znači da on izmišlja i laže, upravo suprotno. Fikcija i izmišljanje nisu jedno u ovom kontekstu. U tom smislu, zadaća pisca nije pisati o onome što zna, već o onome što ne zna. To ne znači da se moramo pretvarati da je književnost fenomen mistične naravi. Književnost je, uostalom, beskrajno manje mistična od predmeta njezina interesa, a to je sam život. Ništa nije više mistično od samoga života.
Čini mi se da vaš roman Gould's Book of Fish upravo savršeno opisuje rečeno. Što vas je zaintrigiralo u vezi Billyja Goulda, kriminalca koji je početkom 19. stoljeća osuđen na 50 godina na Sarah Islandu, u Australiji koja je tada još uvijek umnogome terra incognita?
Ako je Emma Bovary Flaubert, ja sam onda skroz naskroz Billy Gould, i to ne samo zbog nekih historijskih sličnosti. Ono što nisam namjeravao niti bih volio da se tako roman čita jest pomoću simbolističkih naočala, gdje bi Gould bio simbol Australije ili Australca. Iako njegov život zaista privlači tu vrstu čitanja, zbog njegovih stalnih zatvaranja, neprestanih suđenja i osuda, njegovih stalnih nastojanja da se uklopi u život, u okolnosti u kojima jest, u koje je bačen. Tako da se moram složiti da je Gould idealan primjer onoga o čemu smo razgovarali, iako mu nisam pristupao kao 'platformi' preko koje ću reći nešto više, nešto drugo. Takav stav bio bi poguban, štoviše smatram da to gotovo uvijek dovodi do katastrofe. Književnost naprosto ne dopušta takvu vrstu upada na polje teksta, stvari bi u tom slučaju postale karikaturalne.
Pisac bi to uvijek trebao osjećati, i baš je ta vrsta intuicije možda ono ključno što ga razlikuje od ljudi koji nisu pozvani da se bave pisanjem. Čovjek bira biti ispružen u vlastitom iskustvu, jer mu to omogućava da živi život bez straha da poludi. Ne želite konstantno multipliciranje glasova u sebi, množenje života i duša. Tada naprosto ne biste mogli funkcionirati na dnevnoj bazi. No osoba koja se bavi književnošću mora krenuti upravo tim putem, srušiti branu i dopustiti bujici drugoga da ga preplavi. Zato onaj koji odluči postati piscem mora to prelomiti u sebi jer intuitivno zna na što pristaje. I zato ne mislim da je mistificiranje ili glorificiranje književnosti kada kažem da je pisanje teška sudbina, jer ste osuđeni na patnju sve dok je svijesti u vama.
Ttibina Razotkrivanje s Richardom Flanaganom
Festival svjetske književnosti 2018.
3. 9. 2018., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb
-
Kako živjeti kad si uspio preživjeti?
Teško i lijepo u isto vrijeme
Uskim putom duboko na sjever australskog pisca Richarda Flanagana prava je epopeja o ljudskosti u nepodnošljivim okolnostima i borbi za život i ljubav. Ovo majstorski ispričano djelo zasluženi je dobitnik nagrade Booker 2014. Uostalom, Flanagana mnogi s pravom smatraju najboljim australskim romanopiscem svoje generacije: nikad sentimentalan ili pretjeran, Flanagan istražuje ljudske reakcije, bile o
Slične knjige
-
-
The Story of a Man Who Collapsed Into His NotebookSpecial cijena 18,89 € Redovna cijena 20,99 € -
-
Prije zimskog snaSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
U ime oca i sina i kćeriSpecial cijena 19,79 € Redovna cijena 21,99 € -
Hotel HorizontSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Molitva za JasenovacSpecial cijena 17,99 € Redovna cijena 19,99 € -
Zablude feminizmaSpecial cijena 24,29 € Redovna cijena 26,99 € -
Temeljenje kućeSpecial cijena 15,29 € Redovna cijena 16,99 €
