Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti

Special cijena 89,10 kn Redovna cijena 99,00 kn
  • Broj stranica: 144

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266587-1

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 225 g

Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti nova je knjiga jedne od najvažnijih suvremenih spisateljica Tatjane Gromače u kojoj ona kroz bljeskove sjećanja i opise događaja ili samo pojedinih malih slika stvara čitave mikrokozmose. Ova knjiga nevjerojatno točno i precizno briše granice između poezije, proze i filozofije. Zapisi u novoj Gromačinoj knjizi zahtijevaju iznimno pažljiva čitatelja, istinskog promatrača, spremnog da se u ovome ludom vremenu zaustavi, udahne i zajedno s autoricom otputuje kroz poetsko u metafizičko.

Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti otkrivaju spisateljicu koja se ne libi suočiti s najtežim izazovima, koja jednako kao što je bez straha i prepuna snage ispisivala mučna stanja, sada ispisuje svoje misli i svoje poticaje, ponekad sasvim male, ali upravo oni pokazuju svijet u njegovoj punini, bez ikakvih zadrški, te iznova dokazuju kako najbolji i najuniverzalniji tekstovi nastaju ispisivanjem maloga, intimnog svijeta.

Knjiga nimalo rutinskih zanosa puna jezične energije i jakih emocija

Teofil Pančić, Jutarnji list, 17.1.2015.

Tatjana Gromača nije napisala puno, ni poezije ni proza, ali je svaka njena knjiga dočekana i ispraćena kao autentičan, važan, nimalo rutinski Događaj; kao trenutak koji vidno poman stvari nekuda, i to sigurno ne u pogrešnom pravcu.

Ne, ovo nipošto ne znači da je to neki recept, to jest će vaše pisanje postati značajno zato što pišete malo i objavljujete retko - to je mistifikacija, a u stvarnosti ponajčešće taku čine oni koji zapravo i nemaju šta za reći. Kod Gromače, međutim, rekao bih da je stvar u nečem sasvim trećem, hajde da to nazovemo gustinom: njene su retke, pa još i tanke knjige toliko nabijene jezičkom energijom, prštećom emocijom, presovane u masivne gromulje čistog Svega kao sićušni svemiri pred rasprsnuće. A svaka knjiga mu onda dođe kao baš to, big bang, kratak blesak nepojamno brzog rasprostiranja svetlosti energije po novostvorenom, upravo prokrčenom prostoru. Koji mi onda naselimo i proglasimo ga svojim, a Demijurginja se vrati u stanje makar prividne sklupčanosti pred neku novu erupciju.

Ne bi smelo biti ništa drukčije ni sa zbirkom kratkih proznih zapisa Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti. Knjige poput ove u opusima mnogih pisaca tretiraju se kao opiljci, restlovi, ne osobito značajne nakupine nestandardizovanih tekstualnih viškova koji se nisu uklapali ni u šta drugo, pa evo ih sada na gomili, u neku nejasnu svrhu, možda tek arhivarsku. I neretko to i jeste tako, ali ne i s ovom knjigom, koja je tek jako uslovno zbirka priča, odnosno, tako ćemo je nazvati samo ako mislimo da joj time činimo nekakvu recepcijsku uslugu, da će tako lakše prodreti do više potencijalnih čitalaca.

Kao vrstu „žanrovskog” razjašnjenja, Gromača će ove svoje tekstove prološki nazvati „lišće naneseno vjetrom, između 2004. i 2012. godine”. A unutra je 50-ak proznih zapisa, od nekoliko rečenica do nekoliko stranica, vrlo često eksplicitno autobiografskih, referirajućih na autoričinu pulsku (i bračnu) sadašnjost, a i na sisačku i zagrebačku mladost, kao i sasvim uslovno putopisnih zapisa s, recimo, nekih stipendijskih boravaka u Austriji – kažem uslovno jer nema tu ništa od uobičajenog „putopisa”, nego su to snažni, intimistički brilijanti, poput onog o noćima provedenim u drvenoj kućici kraj groblja... Tako je i sa tekstovima o ljubavi, seksu, opojnim i tragikomičnim zabludama mladosti, sa minijaturnim portretima znanaca i neznanaca, tipova i karaktera, s krokijima ulica i gradova njenog života. Knjiga ni nalik na druge na policama i dakako: Događaj. Pravi, bez pompe, ali bez sumnje.

 

Usvajati umijeće življenja

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 7.2.2015.

Volim Kafkine kratke priče. One baš minijaturne refleksije o sasvim običnim stvarima sa ponekim posve zaumnim detaljem. Kad bih nastojao objasniti šta me u njima privlači, koji je to momenat koji izazove varničenje u mojoj glavi, onda bih rekao da je to neka samo ovom piscu svojstvena magija.

Da, znam, uvijek kad se nešto ne može razložno objasniti ili mu se bar naći približno utemeljenje kaže se magija, uticaj nekih nama nepoznatih sila. Nije dovoljno, suviše je obično i nekonkretno. Ali hajde da pokušam iscijediti nekoliko detalja koji me uvijek, iznova i iznova, fasciniraju u ovoj kratkoj prozi.

Gdje je Kafka
Uvijek patim od te potrebe da se pišući o jednoj knjizi u nedogled bavim fenomenima koji sa njom naizgled nemaju nikakve veze, pa i ovo prizivanje Kafke se može doimati kao takav jedan poduhvat. Međutim, posrijedi je pitanje doživljaja jedne knjige, onoga što ona projektuje na moju čitalačku moždanu koru i onoga što se kao receptor bola upali pri prepoznavanju određenih sekvenci koje jedno djelo posjeduje. A koje, te sekvence, u mom imaginariju doprinose stvaranju takve atmosfere da pročitano kreira posve odvojene komore-svjetove koji nastoje ostvariti vlastiti život, mimo osnovnih mojih tokova. Nije, dakle, to potreba da se uvođenjem fenomena zaobiđe direktno govorenje o nekom novom književnom ostvarenju, niti je to htijenje da se na osnovu srodnosti kaže kako jedno djelo svojim kvalitetama podsjeća na drugo. Nisam pobornik nužno pronalaženja takve srodnosti, naravno da ona postoji i da je sve napisano. Ali ja prije svega nastojim uspostaviti jedan vlastiti, pomalo borhesovski, sistem književnih komunikacija. Za mene je lična biblioteka hram, ali ne hram koji iziskuje neku mirnoću i pobožnost. Moja biblioteka i uopšte biblioteka za mene je najprije institucija haosa i ludila. U jednom trenutku kao na vrtešci umobolnosti moj mozak počinje da detektuje i upija knjige. To nije svakodnevna potreba za čitanjem, koja je kao duhovna vježba nužna kao hrana, već nezaustavljiva histerija da se odjednom u sebe natrpa sve što se vidi, da se nekako sažme hiljade, stotine hiljada knjiga. Ne znači to da izbjegavam razložno i sistematično čitanje, za njega se borim neprestano. Ipak, želja da se jednim treptajem usvoji sva ogromnost biblioteke često je toliko zastrašujuća da onemogućava bilo kakvu sistematičnost, bilo kakav poredak i red. Jedna knjiga asocira drugu, druga priziva treću, treća vapi za četvrtom... sve u vatru, vjetar i nedogled. Zato se divim Umbertu Ecu kada kaže da se bez problema, u svojoj biblioteci sa preko pedeset hiljada naslova, uvijek uputi ka samo onim knjigama koje mu u tom trenutku trebaju. Možda je to samo profesionalizam, a ja diletant haotični.

Gdje je, nakon sveg lutalaštva mojega kroz tekst, Kafka? Kako da iz tog vlastitog protivrječja objasnim kako se manifestuje Kafkina pripovjedačka magija, pa da zaobilazeći tu prepreku zaista kažem i nešto o stvarnom povodu mog upuštanja u ovu tekstualnu avanturu. Kafka je nigdje, njegove kratke prozne refleksije su u čistoj atmosferi. Ne postoji pisac koji je više osjećao prostor, u to sam siguran. Ako griješim opet sam u pravu, jer je to moj suviše ličan doživljaj Kafke. Počiva negdje na pokušaju da rekonstruišem subordinarnost njegove proze spram nepodnošljivosti svijeta. Zanemarujem tu negdje i egzistencijalističku strepnju i predosjećanje totalitarne pustoši. Tragam za nečim što je čisti onirizam. Kada se Kafkin pripovijedni subjekat nađe u prostoru nekog podruma ili mansarde, bilo gdje, u bilo kojem mračnom zakutku, riječi prestaju da znače, one tvore osjećaj potištenosti pred samim prostranstvom postojanja. Potmulost onda obgrli sve i ja znam, udahnem tu memljivu prozu, da sam posve gluv za sve drugo osim za snažne, ritmične otkucaje ne-bitka.

Knjiga refleksivnih prozno-poetskih tekstova “Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti” autorice Tatjane Gromača nadražila je i naelektrisala određene moje čitalačke nervne završetke. I to takvim impulsima koji zrače nečim od onoga što sam pokušao ovim solilokvijem objasniti. To nipošto ne znači da ova knjiga na bilo koji način jeste istovjetna sa Kafkinim prozama, ali nesumnjivo je da u mom doživljaju iste spada u red takvih proza. Nelogično, zar ne? Da. To je tako jer Tatjana Gromača posjeduje stilski veoma istančan osjećaj za gradnju atmosfere tekst. Naizgled samo ritmično poredane riječi tvore sugestivne slike u koje kao čitalac, ako imate dara za prepuštanje knjizi, možete slobodno, bez ikakvog pretjerivanja, uploviti čamcem vlastitih doživljaja. Ono što u toj sjajno ispisanoj prozi poetskih dometa jeste veoma važna činjenica pokazuje se najprije u tome što autorica insistira neprestano na najobičnijim životnim stvarima. Uzdižući ih na nivo prepoznavanja, na razinu civilizacijskog, a opet autentičnog doživljaja sjećanja, straha, osjećaja, poraza... Tatjana Gromača omogućava na taj način povezivanje čitaoca sa njenim tekstom, on iako jeste nastao iz svojevrsnih krhotina sopstva ni najmanje nije autističan. Dakako, čitalac bi se trebao povezati sa svakim tekstom koji ga se doima, ali ovdje, prije svega, govorim o onim bazičnim osjećajima ljudskog, onim segmentima života koji su nam svima zajednički, da ne kažem arhetipski. Stoga istinska majstorija, stilska i pripovjedačka leži u tome da se te opšte stvari, toliko poznate, svakodnevne, obične i pomalo dosadne, učine prozom koja potiče na suštanstveniji doživljaj sebe i svijeta.

Govor o smrti
Ono što je takođe dragocjeno kod Gromače jesu groblja. Da, zbilja. U knjizi “Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti” ima mnogo govorenja o smrti. Precizno, jezivo hladno, ali ugodno. Prostor starih, gotovo muzealizovanih, grobalja je prostor najintenzivnijeg života. Gromača često insistira na tome, na uzdizanju sumornosti saznanja da se sve jednom konačno završava i njegovom kontrastiranju sa onim što je tečnost života samog. Na nekoliko mjesta, moram i to dodati, učini mi se da u tekstu počne preovladavati patetika. I to me, zbog urođenog straha od takvog osjećaja, čitalački naljuti. Ipak, ne mislim da je to nedostatak, one famozne, ironijske distance kod Tatjane Gromača. Naprotiv, i patetika u ovom slučaju, koliko god mene tjerala da bljucnem, ima svoje mjesto. Uz to, koliko god ova knjiga bila unutrašnja, u sebe, ne bih ustvrdio da je u velikoj mjeri eskapistička. Stvarnosna je, živa, sadašnja. Čak je posve vezana za čovjeka rastrojenog, izgubljenog, udaljenog od svoje misli. U pokušaju da se sa sobom sastavi, poveže, konektuje.

 

Knjiga koja donosi mnogo ushita i opčinjenosti

Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 11.2.2015.

U ovoj je zbirci kliznog žanra spisateljica čitatelju ponudila najskrivenije emocije i mračne slutnje.

Vjerujem da nisam usamljena među onima koji svaku novu knjigu Tatjane Gromače primaju s velikim očekivanjima, pa i iskrenom radošću. U toj našoj malenoj književnoj zajednici ta je pjesnikinja i prozaistica uspjela izgraditi vlastitu poziciju istinskog pisca koji ne piše puno i ne nasjeda na trendove i narudžbe, već svojim specifičnim stilom, uz koji obično idu opaske kako je distanciran, ogoljen i precizan, gradi literarne svjetove na kakve možda i nismo navikli, niti je nekima ugodno susresti se s njima. Svaka je njezina knjiga do kraja izbrušena, snažna i koncentrirana na ono bitno, često vrlo osjetljiva na traume i netrpeljivosti društva. Takva je njezina poezija i esejistika, kao i romani “Crnac” i “Božanska dječica”, od kojih je potonji ovjenčan i nagradom Jutarnjeg lista za 2012. U njemu je fragmentarnom i dojmljivom pričom o bolesti pojedinca, na rubovima žanrova koji se otvaraju prema eseju i refleksivnoj prozi, ispisala svojevrstan katalog općih mjesta bolesti jednog vremena i društva.

Njezina nova knjiga “Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti” teško se može nazvati zbirkom priča u klasičnom smislu riječi; granice žanrova ovdje su još propusnije i pred nama je knjiga koja je istovremeno poetska i filozofska, prozna i esejistička. I jednom riječju - koja posve izlazi iz vokabulara žanrovskog određivanja - sjajna. Premda ju se može smatrati svojevrsnom “međuknjigom” između dvaju romana ili pjesničkih zbirki, u njoj Gromača nije sakupila samo “rasuti teret”, već je posve jasno kako je riječ o knjizi koja je trebala i morala biti baš takva, sa svojom unutarnjom logikom u kojoj se slika, emocija ili riječ uobličavaju u prozne mikrocjeline u kojima naglasak nije na pripovijedanju, već uobličavanju atmosfere kakvu je moguće stvoriti samo piscima iznimnog senzibiliteta za sve ono što čini njihov unutarnji i što obilježava vanjski svijet u kojem egzistiraju.

Načelno, i zapravo vrlo površno rečeno, Gromača je u svojoj novoj knjizi rastvorila vrata mrvicama, fragmentima, slikama prošlosti i sadašnjosti, povjerila čitatelju neke najskrivenije emocije i mračne slutnje, od vlastitih strahova izgradila ozbiljna i “duboka” promišljanja koja suvereno koračaju ususret filozofiji, pa i otkrila mnogo toga što pripada njezinim intimnom svijetu. To razotkrivanje nije isključivo namijenjeno čitatelju, dapače, čitajući imat ćete dojam kako se spisateljica istovremeno razotkriva samoj sebi, upoznajući pisanjem neke najskrivenije kutove vlastite svijesti i podsvijesti.

Gromača je nevjerojatno brižna promatračica i osluškivačica, analitična koliko je potrebno, koja od nekog sjećanja, slike iz mladosti, zamijećenog pejzaža tijekom putovanja, zvuka glazbe ili običnog sladoleda gradi prozne zapise za koje osjećate kako istovremeno izgrađuju i nju samu i njezin identitet. Sve u ovoj knjizi kao podlogu ima taj, mali, intimni svijet u kojem su se nataložila brojna iskustva stvarnog života i umjetnosti, no kada Gromača piše o vlastitom braku i majčinstvu, školovanju i predcima, seksu, gradovima koje nije zavoljela na putovanjima, antikvarijatu u kojem je bila ili glasu pjevačice koji je čula, sve se nekom čudnom snagom udaljava od privatnog i uobličava u univerzalno. “Ja sam ono što osjećam da jesam”, zapisat će Gromača, spisateljica koja vjeruje da se “u pravocrtnom opisivanju krije nemoć, slabost”, a njezini sugestivni, sumorni i pomalo tužni zapisi posljedica su sraza i izgubljenosti toga “ja” u današnjem svijetu.

Gromačini zapisi baziraju se na slikama, za čije je uobličavanje važan, ako ne i presudan unutarnji ritam njezinih rečenica, a te su slike često poetske i naizgled mirne, premda u sebi nose mnoštvo nemira, čak i bunta koji nije deklarativan i kojim se ne razbacuje kako bi se negdje od nekoga dobili dodatni bodovi. Gromača “zapisuje” prostore, međuljudske odnose, samoće u zajedništvu i “čoporu”, zablude, propituje nametnute konvencije, u svijetu ali i jeziku.

“Sve o čemu pišem i to kako pišem protivno je onome kako bih željela živjeti. Meni ovo moje pisanje i taj moj teški, tužni, umorni ton idu na živce...”, zapisuje u autopoetičkom tekstu “Glas” u kojim zapravo dokazuje da njezin glas nije onaj koji prokazuje i gunđa, nego analizira i traga čak i po onome što je mnogima tabu, samoj sebi. Svakako valja pažljivo pročitati ovu knjigu koja donosi mnogo ushita i opčinjenosti, a njih ionako nema bez zamjeranja, sebi i drugima.

 

Potreba za jasnoćom

Branislav Živanović, Polja - časopis za književnost i teoriju br. 493, svibanj-lipanj 2015.

Novu knjigu hrvatske spisatelјice, Tatjane Gromače (1971.) Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti čine pedeset četiri žanrovski fluidna prozna teksta, nastajala – kako saznajemo iz uvodne beleške umesto mota knjige – u periodu od osam godina (2004.–2012.). U pitanju su fragmentarni lirski zapisi koji svojim rubom prošivaju žanr proze, poezije, esejistike i filozofskih komentara i uvida u skrivenosti predmetne stvarnosti, privatne, intimne tajnovitosti, diskretne, ali snažne emocionalne investiranosti. Kao najbliže određenje zapisa Tatjane Gromače prepoznaju se karakteristike pesme u prozi, prevashodno zbog proznog oblika rukopisa koji obrazuje prozni diskurs – a u smeru izrazite imaginacije ili emocija – i premda je njegova glavna jedinica rečenica, slika, iskaz, u većini slučajeva može da se čita kao poezija.

Budući da je pitanju knjiga tekstova razbijenih na mikroceline različitih žanrovskih usmerenja i potencijala, uvršteni tekstovi na mahove umnogome nalikuju dnevniku-spomenaru, herbarijumu misli, opisa i slika, refleksija i isečaka, kako iz sfere paraliterarnih, vanliterarnih i materijalnih predmetnosti, tako i empirijskih i temelјno promišlјenih zapažanja i zaklјučaka. Nјihova rasutost pod naslovima širokog tematskog registra, odslikana je ujednačenim artikulacionim tonom i atmosferom kao kohezivnim sredstvima, ustrojenim unutrašnjom logikom deskripcije, jezika i emocije.

Bilo da je pokretač zapisa refleksija, doživlјaj ili čulni utisak – često preuzet iz sfere muzike ili slikarstva – sinkretizam počiva na sjedinjavanju i preplitanju slikovnog, zvukovnog i jezičkog, sa nastojanjem da se rečima slika, odnosno da se pokuša zaći „s onu stranu zvuka“. Šubert, Bah, Debisi, Mocart, Baltus (Baltazar Klosovski de Rol), Egon Šile, Breht, Kafka, Virdžinija Vulf, Svedenborg, Šopenhauer, Spinoza, Heraklit, samo su neke od referenci Gromačinih tekstova. S druge strane, pozadinski junaci i ambijent ovih zapisa su marginalci i subverzivni subjekti: filistri, manipulatori, dangube, stranci, te, najzad, rođaci i gradovi (Zagreb, Berlin, Beč). Već početnom rečenicom, recimo, prilikom opisa pejzaža, spisatelјica pristupa predmetu svog ushita, komentara ili razmatranja minuciozno i precizno. Efekat izraza pospešen je upotrebom pretežno pesničkih sredstava, redukovanim govorom i selektovanim rečima. Za razliku od imaginativnih opisa doživlјaja muzike i glasa operske pevačice ili hora – koji odaju utisak stenograma duha u ekstatičnom zanosu – opisi zvukova predmetne stvarnosti, uostalom, kao i vidlјiva stvarnost, predstavlјeni su izrazito ilustrativno.

Pritisnuta spolјašnjim senzacijama i utiscima, spisatelјica procesom pisanja ispituje unutrašnju, intimnu dramu i stvarnost, doživlјaj stvarnosti, preklapanjem prošlosti u sadašnjosti, svodeći na taj način račun sa svojim zabludama, strahovima i tajnama. Zavidan udeo čulne osetlјivosti čini da svaka senzacija podatna čulu bude povod za refleksiju, solilokvij i evokaciju, kada se uspostavlјa dijalog sa empirijskim svetom preuzetim iz sfere života i umetnosti. Čulni doživlјaj postaje aktivator, podsticaj za ispisivanje lične (i)storije koja se induktivnim principom slaganja narativa distancira od ličnog i privatnog i biva uobličena i podignuta na nivo opšteg.

Svodeći svet i sebe u stvarnosti na ono što jeste i kako jeste – decentrirana, odvojena od svog unutrašnjeg središta, često rastrzana – vidimo da je dominantan ton ovih zapisa nedvosmisleno melanholija. Pored toga, prema stepenu osetlјivosti i nadraženosti za spolјašnji svet, zapažamo da su posredi zapisi koji, povrh svega i uprkos tome, slave život kao takav. Lirska crta i verovatno jedna od najvećih vrednosti ovih zapisa jesu slike koje svojom smirenošću – u oponašanju oka filmske kamere – prikazuju nemirne sadržaje, uglavnom usporene ili fiksirane radi uspelijeg transfera emocije, iniciranja empatije i saučesništva kod čitaoca. Uobličena unutrašnjom dinamikom i odnosima, percepciji i svesti spisatelјice, karakteristika zapisa počiva na intencionalnosti koja se prepoznaje u realnoj relaciji spajanja subjektivne i objektivne sfere (misao i mišlјeno, lјubav i volјeno, želјa i želјeno itd.). Kako saznajemo i od samog narativnog glasa, unutrašnja dinamika biva narušena kada je kompromitovana predstava o „realnom“ zajedničkom svetu – koja zavisi od senzitivnosti subjekta i osećaja nepripadanja poduprtog odsustvom samopotvrđivanja od strane sveta koji ga demobiliše. Nesaglasnost između subjekta i sveta počiva na uvidu koji se sastoji od nemogućnosti prevazilaženja ili prihvatanja sveta u svojoj datosti, jer ga subjekt ne doživlјava kao svoj, već kao stran, otuđen. Manifestovanje ove nekoherentnosti ili slomlјene intencionalnosti svoju afirmaciju dobija na formalnom aspektu oblikovanja tekstova. Opštenje se ostvaruje posredovanjem umetnosti, u samoodnošenju i estetizovanju sopstva, kreiranjem životnog prostora i rutine izvan vladajućih vrednosti i normi ovaploćenih u aktualnom društvenom poretku, promovisanjem vlastite osvešćenosti i autentičnosti.

Snažan, nepatvoren i neskriven prodor biografskog prožima podjednako Gromačine ispovedno-deskriptivne i preskriptivne deonice, koje temom dotiču i segmente društvenog i političkog. Nenametlјivo savetodavna i decentna, spisatelјica obznanjuje vlastito iskustvo, pouke, saznanja i osećanja stečene iz međulјudskih odnosa. Sa zavidnim stepenom samokritičnosti, naratorka ukazuje na vlastita ograničenja i mogućnosti, odnosno nemogućnosti da sa sobom pravi kompromise, da se vlada po pravilima „društvenog ugovora“, postavi očekivano i drugačije u određenoj situaciji ili prema nalozima vlastite želјe i ambicije. Na više mesta u knjizi spisatelјica eksplicitno navodi kako pisanje za nju ima terapeutska svojstva i značaj. Ovaj ispovedno-refleksivan, čak meditativan karakter na momente, istovremeno je svedočenje o sebi ispunjeno stidom, kajanjem, „grizodušjem“ i pravdanjem, ali i priznanje ispunjeno očekivanjem ili nadom za razumevanjem i opravdanjem za učinjeno ili mišlјeno. Izrazito komunikativna u svojoj naraciji, Gromača suptilno i diskretno uspostavlјa dijalog sa imaginarnim Ja, u čiju poziciju čitalac veoma lako i brzo biva premešten, apsorbovan snagom teksta.

Svojim novim ostvarenjem, Tatjana Gromača ispituje i zapisuje prostore, međulјudske odnose, vlastite težnje i strepnje, iskustva samoće i zajedništva u „čoporu“, oblike hijerarhije, nametnute konvencije, kako u svetu, tako u jeziku. Predmetima ili fenomenima koji je intrigiraju, pristupa oprezno i promišlјeno. Bilo da tematizuje Boga, seks, melanholiju, groblјa, umetnika, rezidenciju za pisce, gradove, prostore, knjige, dokoličare, zavičaj, porodicu, smrt ili lјubav, stiče se utisak da sam jezik bira i usmerava ton i stilska sredstva njihovog uobličavanja. Drugačije rečeno, pišući po diktatu unutrašnje nužnosti, kontekst iz koga preuzima sadržaj pretežno određuje nijansu, oblik i obim poetsko-proznih zapisa. Nekada su to tekstovi koji ne prelaze polovinu stranice, a nekada su u pitanju duži tekstovi koji se protežu i na više od četiri stranice – kada pesma u prozi prerasta u poetsku ili lirsku prozu, sa kojom je generički povezana. Vezu sa lirikom ili lirsko-ritmičkom prozom Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti nalaze na tematsko-motivskoj ravni (meditativne, lјubavne, lirsko-ispovedne, deskriptivne). Lične (i)storije zasnovane na sekvencama, događajima, opisima i epifanijskim iskričavostima ispisane su jezikom jasne i precizne izražajnosti, lišene praznog patosa visokoparne retoričnosti. Ispolјeno pisanje afirmisano je potrebom za svođenjem računa sa prošlošću, detinjstvom, mladošću i doživlјenim. Ushiti, zamjeranja, opčinjenosti je knjiga odrastanja, sazrevanja, zrelosti i atmosfere, pesničke reduktivne tišine i melanholije jesenjih boja. Ukidanjem jasne granice između autobiografije i fikcije, odnosno dogme žanrovskih normi, tekstovi Tatjane Gromače gube svoje precizno žanrovsko određenje, prelivaju se i postaju fluidno polјe bogato različitim ukrštajima spisatelјsko-čitalačkih postupaka.

 

Čar anatomije

Saša Ćirić, Novosti, 13.11.2015.

Ovo je duboko intimna knjiga, u neku ruku sasvim privatna, kao kodirane dnevničke beleške, u drugu reminescentna i refleksivna, gde je analiza vrsta autoobdukcije, ako nije previše morbidno rečeno. A i nije, analizira se vlastita prošlost, minulo vreme koje je opstalo jedino u vidu unutrašnjih ožiljaka i iskustvom osnaženih uvida.

Gromača svoju knjigu podnaslovom nudi kao svojevrsni herbarijum, jer je sastavljena od ‘lišća nanesenog vetrom, između 2004. i 2012. godine’. Reč je o izboru kraćih zapisa koji su se slučajno obreli u košari knjige, vođeni rukom vetra, dakle usled delovanja neke jake i strane sile. Otuda izvestan besporedak, izostavljena hronologija koja ničemu ne bi ni poslužila, rasutost nesvodivih različitosti zalutalog lišća, nesvodivih bar na prvi pogled. Na kraju knjige stoji podatak da su ‘neke priče iz ove knjige’ pročitane na Trećem programu Radio Zagreba. Žanrovsku melasu knjige uvećava nimalo nesuvisli putokaz sa omotnice koji knjigu afirmiše kao spoj koji ‘briše granice između poezije, proze i filozofije’.

U zbiru, gotovo da ne znamo šta držimo u ruci. Pripovedačko ja nas može prevariti koliko nas aluzije mogu navesti da njušimo njihov trag, sledeći miris okapavanja i neadresiranih zamerki. Ipak, ono što nas neće ostaviti na cedilu su magične ‘crvene niti’, ti opsesivni belezi koji su nalik skarletnom slovu utisnuti u jedan broj rasutog lisja. Lažni prijatelji i vreme protraćeno u potrazi za srodnim dušama, mrtvi i odnosi na samrti u čije se obnavljanje želi uložiti energija, prezir prema uokvirenim umovima i dvoličnim bližnjima, gotovo da predstavlja jezgro autorkine distance prema svetu i njenog iskoraka u izolovanost. Ali ova knjiga nije skup crtica ogorčenog mizantropa. Naspram povređenosti hipersenzibilne osobe, stoji svest o vlastitoj surovosti, praćena nagonskim raskidom odnosa sa nedostojnima ili ispoljena prema petrarkistički tugaljivim udvaračima.

Žaoka sveta goni osamljene u prirodu. Postoje predeli i trenuci koji rađaju ushićenja. To su mesta kojima se pripada bez ostatka, poput poljoprivrednog dobra Topolovac i određene klupe u neimenovanom gradu ili se oseća punina i vitalnost egzistencije pored mora, te u prepuštanju zracima sunca. Predeo se može nalaziti i na Baltusovoj slici, da nudi sigurnost i melanholiju nečeg poznatog iako nedoživljenog.

U prividu seni ne tako dalekih predaka osećaju se lepljivi prsti fatalizma, ‘sirotinje i nesreće’ koja kao porodična kob u stopu prati ili preti iz običajne kulture iskorenjenom potomku. U stvari, i prvi ‘list’ ove knjige posvećen je titanskom, psihoanalitičkom obračunu sa bikom, koji je i Bog Otac, oličenje ili uzrok teskobe i težine koja se nosi kao nevidljiv i nezaslužen teret. Ovo je i knjiga obračuna sa samom sobom, čija se starmalost iščitava iz treperenja vlastitih glasnih žica koje proizvode grub glas, ali i knjiga potvrđene dualnosti, bračnog zajedništva i majčinskog obnavljanja života.

Nađe se tu pokoji portret: filistra, beskućnika-bukiniste, poneka anegdota, sećanje na nekad bliskog prijatelja koji je odustao od svoje slikarske vokacije, na boravke u rezidenciji za pisce koji su kamenili teskobu i jačali strah, na pisanje koje treba da bude ‘borba protiv mnogolikih zloduha svijeta’. Lišće tekstova položeno je u privatni herbarijum i neenkriptiranu povest, izloženo vetru samorazotkrivanja da ga ne bi zahvatila trulež samosažaljive superiornosti.

Knjiga koja više žudi za ushitima i opčinjenostima nego što ih proizvodi, poslanica izdržljivim posvećenicima, poklon poklonicima ‘sanjarija usamljenog šetača’.