Uoči slavlja
Special cijena
17,80 €
Redovna cijena
19,78 €
-
Jezik izvornika: njemački
-
Prijevod: Anda Bukvić Pažin
-
Broj stranica: 304
-
Datum izdanja: siječanj 2017.
-
ISBN: 978-953266832-2
-
Naslov izvornika: Vor dem Fest
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 780 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 19,78 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Noć je uoči Anindana u mjestašcu Fürstenfelde u okrugu Uckermark. Nitko od mještana nije posve siguran što se slavi, no vesele se što će spaliti Annu. A premda selo naizgled spava, neki njegovi stanovnici nisu sigurni je li im ova noć uoči slavlja zapravo posljednja. Bivši potpukovnik Njemačke nacionalne vojske, šumar i penzioner g. Schramm mora donijeti odluku: cigareta ili metak u glavu. Anna leži u tami, sama, okružena oronulom prošlošću svoje obitelji, i pita se što joj je dobro donijelo osamnaest godina provedenih na imanju Geherovih. Mladiću Johannu kod kuće postane neizdrživo, a kad dođe do crkve, začuje pucketanje iz tornja i naiđe na odbačeni zvonarski cilindar. Noć je probudila uspavane duhove: na površinu izbijaju stare legende i sjećanja.
Nakon velikog uspjeha romana Kako vojnik popravlja gramofon prevedenog na više od trideset jezika, Saša Stanišić u svojem drugom romanu Uoči slavlja maestralno opisuje događaje iz njemačke provincije. Uoči slavlja djelo je koje ne ostavlja ravnodušnim, prije svega zbog autorove suptilne duhovitosti i suosjećajnosti prema svojim junacima.
“Svjetska književnost iz Uckermarka: Saša Stanišić u ovom romanu pripovijeda kao da ne postoji sutra.”
Andreas Platthaus, Frankfurter Allgemeine Zeitung
“Svakom od svojih likova autor pristupa s bezrezervnom naklonošću. Shvaća ih ozbiljno, ali opisuje ih s puno humora. To se rijetko viđa.”
TAZ
“Saša Stanišić prirodni je talent.”
Der Standard
“Malo je takvih knjiga. Politički vješto stilističko remek-djelo.”
Verena Auffermann, Die Zeit
“Stanišić je iznimno pronicav, odvažan pripovjedač koji voli svoje likove i šalje ih do ruba ponora. Nadajmo se da će nastaviti pričati zanesene i zapanjujuće priče o proturječjima ljudske egzistencije, priče koje će nas duboko ganuti i kojima ćemo se smijati na sav glas.”
Donna Seaman, Los Angeles Times
“Duhovito, dirljivo i pomalo zastrašujuće.”
Karen Russell, New Yorker
'Tata je Srbin, mama Bošnjakinja, ja sam Nijemac rođen u Višegradu'
Sergej Županić, 24express, 13..1 2017.
Bijeg obitelji Saše Stanišića, koji je tada tek napunio 14, iz rodnog Višegrada u proljeće 1992., u biti je morao nalikovati na opiste Zabranjenog pušenja u pjesmi "Yugo 45". Mogla je to slobodno biti i Lada ili kakav Golf II, nebitno. Grijeh Stanišićeve obitelji bilo je to što mu je otac bio Srbin, majka Bošnjakinja... U svakom slučaju, pismeni, bistri dečko iz istočne Bosne spasio se bijegom u Heidelberg, grad koji se pokazao kao možda i najbolje mjesto za studiranje ono što ga je zanimalo. Još koju godinu poslije i mladić je 2006. bacio u trans njemačku publiku poluautobiografskim romanom sarkastičnog naziva " Kako vojnik popravlja gramofon", o unikatnom opisu života u Jugoslaviji, opsade Višegrada i svega što je uslijedilo. Stale su pljuštati nagrade, roman je do danas preveden na 31 jezik, pa si je mladi spisatelj mogao priuštiti istraživanje života i ljudi u zabiti u posttranzicijskom Brandenburgu 25 godina nakon pripojenja DDR-a BRD-u. Bila je riječ o romanu "Uoči slavlja", izdanom 2014., o još jednom literarnom briljantu. Stanišić je definitivno postao ikonom mlade književne scene u Njemačkoj, no u BiH je iznenada postalo cool identificirati mladog spisatelja kao nacionalno "svog", a u Njemačkoj je kulturno puritanski dio kritike ostao šokiran time što se jedan imigrant drznuo opisivati Nijemce. I pritom još biti tako prokleto zanimljiv, precizan i duhovit. Kao kad objašnjava da u selu imaju jednog i pol neonacista, ili sve što je prethodilo da g. Schramm ustrijeli aparat za cigarete, ili kako se Imboden kod Ullija u gostionici/garaži propio baš nakon što mu je umrla supruga. Navodno, da nadoknadi godine trijeznosti. Ukratko, Stanišić je postao faca.
Prošle godine izdao je još jednu knjigu, "Fallensteller", za njim su poludjeli mainstream mediji u Njemačkoj, potom i po svijetu. Tako ga je primijetio i The Huffington Post. No u tom slučaju Stanišić se hvatao za glavu. "Ne čitam The Huffington Post i nitko ga ne bi trebao", komentirao je kad smo mu otkrili da ga je megapopularni portal proglasio "jednim od 17 izbjeglica koji su promijenili Njemačku", među ostalim u društvu Volkera Hadera, Marine Weisband, Horsta Köhlera, Yareda Dibabe, Helene FIscher, Herte Müller...
Pišući roman "Uoči slavlja", koliko ste bili svjesni da u opisu posttranzicijskog fiktivnog mjesta Fürstenfelde i njegovih stanovnika u istočnoj Njemačkoj otkrivate mnoštvo elemenata opisa života u kakvom tipičnom bosanskom gradiću?
Nisam konkretno ciljao na paralele, ali jasno mi je i ne čudi me da plodovi globalizacije posvuda rastu bez obzira na kulturne, socijalne i geografske predispozicije. Gostovao sam s knjigom u Brazilu, i diskurs se i tamo vodio baš o tome, o detaljima života koje opisujem u ruralnoj sjevernoj Njemačkoj i njihovim oblicima pojavljivanja u Brazilu. Na generalnoj razini, stvarajući lokalni svijet malog fiktivnog sela bilo gdje, stvaraju se detalji drugih sela na drugim mjestima. Čak je i humor tipičan provinciji sličan bez obzira na ostale razlike. Ali s druge strane ne smijemo zaboraviti produktivnu snagu lokalnoga kolorita, znači te sasvim specifične događaje i karaktere koje je nemoguće prebaciti iz jedne u drugu sferu, a i zašto bismo uopće prebacivali. Pogotovo kad se radi o Bosni s njenim velikim brojem raznoraznih osobitosti, po kojima je poznata isključivo ona.
Tu je i tradicija bosanskog pripovijedanja i crnog humora. Kako objašnjavate fenomen da je mladi izbjeglički imigrant iz BiH svoj roman prvijenac napisao na njemačkom i potom preveden na 31 jezik u tiražama koje se mjere u stotinama tisuća?
Ne znam je li crni humor kod mene baš tradicija bosanskog pripovijedanja. Njega kao način humorističkog rada ima u većini meni poznatih literatura, a u svakom slučaju ne vjerujem da je riječ o pravom nacionalnom fenomenu nego, u slučaju ovog romana, naprosto pokušaj imitacije humora stanovništva koje živi na prostoru koji u tom romanu opisujem. To što pišem na njemačkom lako je objasniti. Moj njemački je s vremenom postao puno ‘bolji’ nego moj ‘naš’ jezik. Znači, lakše mi je mučiti se s jezikom koji mi je pristupačniji. Povezivati rečenice, stvarati slike, igrati se na razini izraza, uopće upotrebljavati osnovna zanatska načela ‘kreativnog’ pisanja. A kad smo već kod naklade, pa nije ona baš tolika. (smijeh)
Nekoliko godina nakon njemačke objave romana "Kako vojnik popravlja gramofon" krenula su balkanska svojatanja vas kao svoga pisca koji je iz BiH emigrirao u Njemačku. Kako vi na to gledate i kamo biste sebe smjestili?
Takve stvari smatram prvenstveno nepotrebnim pojednostavljivanjem kompliciranih odnosa između podrijetla i produkta rada, u mom slučaju spisateljstva. Podrijetlo nije estetska kategorija, osim možda ako je motiv samo po sebi. Literatura nije nacionalna pojava, osim možda kad se pojavljuje kao propaganda. Ona je suma veza i odnosa među već samim po sebi izmiješanim stilovima, pojedincima, povijestima na nekom prostoru. Štoviše, ona literatura koja je meni draga svojim temama prerasta nacionalno definirane granice koje su same po sebi sredstvo isključivanja onog drugog, onog stranog, nepoznatog, nepoželjnog. Nacionalno definirane granice na taj način dovode do osiromašenja prostora i identiteta. Spisateljstvu definirati granicu je nemoguće, a s tim je i ograničenje pisca na slučajnost ‘mjesta rođenja’ sasvim apsurdna i nepotrebna stvar.
Što je i gdje je vaša domovina danas? Navodno ste vatreni navijač reprezentacije BiH, a čulo se i nešto o anegdoti s utakmice s Luksemburgom u gostima. Tu je i nezaobilazna gurmanska strast prema zeljanici, ćevapima i kako to već ide.
Ja sam dijete multietničke Jugoslavije, dijete odraslo na granici Srbije i Bosne. Moja prva velika ljubav rođena je u DDR-u. Kad mi se prohtije, u stanju sam govoriti na jednom dijalektu s juga Njemačke. Ne jedem grah, volim Balaševića i Boccherinija, navijam za Hamburger SV, iz grada u kojem živim, sin mi uči dva jezika, pišem na njemačkom, a najviše čitam južnoameričku i rusku literaturu. Usput, nisam još nikad izgubio novčanik, trenutno nosim narančaste čarape, nakon što završimo s ovim intervjuom, idem posjetiti izložbu fotografija jednog brazilskog fotografa, a večeras mi u posjet dolazi susjed Španjolac.
Koliko vam je u svemu tome značilo to što ste u Heidelbergu, pored njemačkog kao stranog jezika, studirali i slavistiku?
Razlog je bio da sam htio čitati Ruse u originalu. To je bilo to. Pored toga sam naučio i nešto o baroku na našim prostorima, ali taj dio sam već pomalo i zaboravio.
Jeste li u Njemačkoj u nekom trenutku osjetili pritisak pokušaja literarnog uniformiranja po sistemu "kako bi imigrant trebao pisati" ili možda pokušaje utjerivanja "deutsche Leitkultur"?
Kao i svuda, i u Njemačkoj ima intelektualaca koji svoju ulogu u javnom diskursu definiraju time da drugima postavljaju zadatke kako i o čemu bi oni trebali pisati, stvarati. I bilo je, znači, takvih koji su se iznenadili temom mog drugog romana, mojim približavanjem jednom njemačkom selu u tom romanu. U tom njihovom iznenađenju bio je prisutan i taj meni doista krajnje čudan stav, čudan jer je odavno prevaziđen, da pisac treba pisati o "sebi sličnim ljudima". U tome se skriva ne posebno dobro ograničena ideja po kojoj imigranti trebaju razmišljati samo o imigrantima, Židovi o Židovima, mravi o mravima, a nipošto o pčelama. Eto, a kad bi to doista bilo tako, znači kad bi svatko pisao samo o "sebi" i svom "identitetu" i s njim povezanim motivima, zamislimo se samo retrospektivno na što bi danas nalikovala svjetska literatura. Ako baš hoćete, sve to možemo povezati s mnogim drugim autorima koji su ili bili imigranti ili su pisali na jezicima koji im nisu bili materinji. Koliko bismo fenomenalnih djela literature izgubili u jednom takvom svijetu; Mann, Nabokov, Conrad... Mislim da je već i ovoliko nabrajanja sasvim dovoljno.
U Višegradu ste u okruženju 1992. s obitelji bili samo devet dana, a spominjali ste i da u obitelji nikad niste govorili o ratu. Ratna trauma u vašem romanu prvijencu ipak se da primijetiti. Na kakva ste svjedočenja nailazili pri istraživanju za "vojnika s gramofonom"?
Pričali smo mi u obitelji o ratu, ali tek nakon što smo ga uspjeli ostaviti daleko iza sebe. Što se tiče pričanja i svjedočenja drugih tijekom istraživanja za roman, to je ovisilo o mnogim osobnim iskustvima. Neki od tih ljudi bili su otvoreniji, neki drugi nisu željeli da se vrate u taj period, što je potpuno razumljivo.
Posjećujete li Višegrad danas?
Da, otprilike jedanput godišnje zbog obitelji koja tamo još živi.
Je li BiH danas otporna na ratno ludilo nakon raspada Jugoslavije? Mislim, s obzirom na Dodikovo licitiranje odcjepljenjem srpskog entiteta, s obzirom na rast bošnjačkog nacionalizma, sa snovima o hercegovačkom entitetu.
Nadam se da jest. Ali isto tako smo se većinom nečem nadali i devedesetih. Nada je nepotrebna, čak zna i kočiti promjene. Potreban je angažman. Angažman snaga pristojnosti, umjerenosti, tolerancije. Aktivan suprotstavljanje nacionalizmu, rasizmu i šovinizmu. On bi u biti trebao biti prirodan, nešto poput, recimo, disanja – u svakoj dnevnoj, u svakoj životnoj situaciji, u tramvaju, u samoposluzi, u socijalnim medijima, u svakom trenutku na vrhu jezika. Naprosto se ne smije šutjeti i dopustiti agresivnosti i brutalizaciji da se ukorijeni u društvu. A za sve to su potrebne investicije u obrazovanje, u slobodu medija, u građenje civilnog društva na osnovi jednakosti i dijaloga među etnicitetima.
Njemački magični realizam
Božidar Alajbegović, Vijenac, 23. 11. 2017.
Saša Stanišić rođen je 1978. u Višegradu (BiH), odakle je s obitelji 1992. izbjegao u Njemačku. Ratna i prognanička iskustva opisao je u poluautobiografskom debitantskom romanu Kako vojnik popravlja gramofon, koji je nakon izvornog objavljivanja u Njemačkoj 2006. postigao senzacionalan uspjeh, doživjevši prijevode na čak 31 jezik. Godine 2014. u Njemačkoj objavljuje roman Uoči slavlja, za koji je nagrađen nagradom Sajma knjiga u Leipzigu. U njemu on napušta temu izbjeglištva, emigracije i rata te radnju smješta u ovodobnost malenoga fikcijskog istočnonjemačkog sela koje napučuje gomilom nesvakidašnjih protagonista, a postojbine dotiče se tek u nekoliko digresija, s nakanom tople posvete prostorima odrastanja.
Roman se otvara opisom nebrige spram prirode (zapuštena jezerska obalna staza s ruševnom farmom nadomak nje te pobacanim smećem i ostacima pokućstva svuda naokolo), u kombinaciji s isticanjem činjenice da je skelar poginuo utopivši se u jezeru. Već na prvoj stranici tako je anticipirana nesigurnost uz dozu enigmatičnosti i napetosti i izazivana čitateljeva znatiželja. Pritom se Stanišić koristi pripovijedanjem iz pozicije drugoga lica množine, kao zastupnika zajednice – sela Fürstenfeldea u koje je radnja smještena. A kad se kao važan element rukopisa ubrzo otkriju razne legende i priče iz povijesti toga kraja, naracija bliska usmenome pripovjedaštvu zadobiva novi smisao i pokazuje se lucidno odabranom.
Autorova pripovjedna kreativnost i nekonvencionalnost u svrhu očuđavanja rukopisa ostvarena verbalnom akrobatikom i diskurzivnom kombinatorikom očita je od prve stranice. Takav način tvorbe rukopisnoga tkiva analogan je nesvakidašnjosti zajednice u koju je radnju smještena, ali je vješto iskorišten i zbog održavanja čitateljeve pažnje. Nakon početne ambijentacije čitatelj upoznaje grupicu seoskih tinejdžera, nakon čega, mozaičnim strukturiranjem rukopisa, autor prelazi na deskripciju skupine odrasle muške populacije, koja od zbilje bježi ispijanjem alkohola i gledanjem prijenosa nogometnih utakmica na telki u za to uređenoj garaži. I tako, od jednog kratkog poglavlja do drugog, Stanišić dojmljivo oslikava brojne mještane istočnonjemačkog sela, od znatiželjne i buntovne tinejdžerke Anne, preko zvonarskoga naučnika Johanna i njegove majke arhivistice te opsesivne slikarice gospođe Krantz pa sve do Schramma, koji nikako da se odluči: “cigareta ili metak u sljepoočnicu?”. A tu je također u nekoliko nastavaka izložena napeto putešestvije jedne lisice u potrazi za hranom, naravno – perjem obloženom.
Ruralno ambijentiravši radnju Stanišić prirodi i životinjama posvećuje prostora gotovo koliko i ljudima, floru i faunu nerijetko i antropomorfizira, ali upozorava da i ljudi često znaju biti krvoločni, nagonima vođeni i zvjerski poput životinja. Uvjerljivost ambijentacije pritom naglašava etnografskim i folklornim motivima te narodnim legendama utkanima u osnovnu narativnu liniju. Te legende i priče iz prošlosti veza su sa sadašnjicom i pokazuju da se, unatoč više prohujalih stoljeća, u životu sela malošto promijenilo – ljude ista kiša škropi, isto sunce grije i slični problemi muče. No iako su te dionice nerijetko obojene tragikom i zlom slutnjom, nakon prve trećine rukopis biva oplemenjen osebujnim, toplim humorom, koji neutralizira uočljivu tjeskobnost izvorište koje je u zatvorenosti zajednice, slaboj egzistencijalnoj perspektivi mještana te rutini i predvidljivosti svakodnevice. Sabivši radnju u vremenski tjesnac jedne večeri, noći i sljedećeg jutra, Stanišić spretno gradi napetost na fonu iščekivanja naslovne svetkovine kao razdjelnice između jučer i sutra, a mozaičkim kaleidoskopiranjem osebujnih karaktera autor individualno suprotstavlja kolektivnome, implicitno potkopavajući stereotip o mentalitetnoj, identitetnoj i svjetonazorskoj homogenosti kao uvjetu društvenog opstanka. Štoviše, na više primjera autor pokazuje da fürstenfeldska zajednica opstaje zahvaljujući razlikama, a ne unatoč njima, te da su razlike ono što zajednicu obogaćuje (poput primjerice građana koji u Fürstenfeldeu ostvaruju svoj ljetni identitet).
Mozaički strukturiran, prepun digresija i fabularnih rukavaca, Stanišićev roman nije samo bogat likovima, motivima, događajima, iskustvima i različitim pristupima životu i stvarnosti nego je riječ i o mješavini različitih diskursa, načina govora i izražavanja te oblikovanja teksta (primjerice, proza povremeno biva i rimovana). U pripovijedanju Stanišić ubrzava, usporava; zastajkuje, poskakuje; pjevuši, šapuće, viče i mumlja; deklamira i rimuje, na različite se načine trudeći razbarušiti rukopis i učiniti ga nekonvencionalnim, kombinirajući hiperrealizam s poetičnošću, trilersku napetost s humorom, ironiju s melankolijom i apsurdom. A pritom do posebnog izražaja neprestano dolazi maestralan trud prevoditeljice Ande Bukvić Pažin, najočitiji u rimovanim dionicama i dijelovima teksta koji rekreiraju događaje iz više stoljeća udaljene prošlosti, a napisani su osebujnom inačicom arhaizirane kajkavštine. Ti arhaizirani dijelovi pomalo zazivaju i Petricu Kerempuha, što izvorni tekst obogaćuje dodatnim referentnim slojem pa se prevoditeljica iz posrednice čak pretvara u neku vrst suatorice romana.
Uoči slavlja nesvakidašnji je roman, razbarušen, maštovit, razigrano opušten i izrazito sadržajan, s gomilom uvjerljivo oslikanih, osebujnih i dugo pamtljivih likova u urnebesnim situacijama, a Saša Stanišić pokazuje se maštovitim i domišljatim autorom spremnim na hrabre iskorake u novo, drukčije, nesvakidašnje, na istraživanje granica priče, jezika, strukture.
Savremena njemačka književnost u fokusu: Prva i posljednja noć čovječanstva
Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 2. 2. 2019.
Drugi roman pisca Saše Stanišića “Uoči slavlja” u tematskom je, ali i u stilskom smislu drugačije ostvarenje u odnosu na njegov prvijenac “Kako vojnik popravlja gramofon”. Dok se u tom prvom romanu Stanišić bavi, u najkraćem rečeno, odrastanjem u Jugoslaviji i onim što je njenim krvavim raspadom uslijedilo u romanu “Uoči slavlja” fokus ovog pripovjedača je okrenut na posve drugu stranu. Time Stanišić, za razliku od mnogih autora sa nekad jugoslovenskog prostora koji su svoje romane pisali na jeziku koji im nije maternji, bira put koji se ne zasniva na refreničnom ponavljanju već oprobanog pripovjedačkog postupka, već svoj književni rad proširuje u novom pravcu, isprobavajući stilske postupke i tematske okvire koji nisu determinisani prostorom autorovog porijekla.
Slika cijelog svijeta
“Uoči slavlja” je roman jedne noći, smješten u istočnonjemačko selo Fürstenfelde. Selo se sprema za sutrašnju svetkovinu svete Ane. Iako niko posve sigurno ne zna šta se to slavi, cijeli Fürstenfelde se zaogrće u groznicu pretprazničke večeri. Pomislili bismo na prvu da svi spavaju, ali noć donosi događaje koji uznemiriju duhove Fürstenfeldea. Pripovjedač nam odaje, na samom početku, da je selo zbog nečega tužno. “Žalosni smo. Više nemamo skelara. Skelar je mrtav.” Čujemo potom huk sove koja svjedoči da noć polako nadire, da svijet mijenja svoje obličje. Potom se pojedinosti o selu, događaji i likovi kao u grotesknom kaleidoskopu kreću ređati pred čitaocem. Hroničarski uspavano obavješteni smo o svakom od njih, iznose se njihove osobenosti, njihove mane i vrline, njihovi grijesi iz prošlosti. Priziva se sjećanje na preminulog skelara, jer su njegovom smrću jezera ponovo divlja, tamna i vrebaju. Svaki od stanovnika Fürstenfeldea izlazi na pozornicu i upoznaje nas sa svojom pričom.
Kako noć odmiče i kako se mrak sve više zgušnjava da bi se jutrom razbio u svjetlosti, pripovijedač nam svojom lampom osvjetljava dio po dio onoga što pod potmulim mjesečevim svjetlom gmiže zakutcima Fürstenfeldea. Svi likovi u toj pretprazničnoj noći brinu svoju brigu, nastojeći prije svanuća, koje kao da je posljednje svanuće ovoga svijeta, učiniti neku važnu stvar u svom životu. Naizgled radi se o životnim običnostima, ali njihova hitnost uoči Anine svetkovine dobija oreol posljednjeg čina. Dok nas vodi mistični glas nevidljivog pripovjedača, koji vješto ironizira noć i njene aktere, dolazimo do kafane Garaža, u njoj vidimo vlasnika Ullija kako sa svojim gostima krati vrijeme. Tipično kafanski, pričom i začikavanjima. Seoski zgubidani Lada, Johann i nijemi Suzi smišljaju svoje male podlosti kako bi preživjeli noć. Gospođa Kranz neurastenična slikarka grčevito se bori da naslika Fürstenfelde sa svim njegovim stanovnicima. Da u toj slici, koja će na Anin dan biti ponuđena na dražbi, uhvati sve slojeve sela, koje je nekad bilo grad.
Neko krade vijekovima stara zvona, te zvonar i njegov novi pomoćnik ne znaju šta da čine. Sveta Ana samo što nije svanula, kako oglasiti njen dan? Bivši poštar Dietmar, koga seljani ne vole jer sumnjaju da je za istočnonjemačku tajnu službu otvarao njihova pisma i motrio na njihove živote, brine o svojim kokoškama, zatvoren je i povučen. Gospodin Olaf Gölow poklanja šest svinja za svetkovinu od kojih će jedna, najsretnija, biti pošteđena pokolja i biti puštena da umre prirodnom smrću. U nervnom rastrojstvu, bez cigareta koje nikako da mu izbaci automat koji neće da primi njegove kovanice, gospodin Schramm, bivši oficir i šumar, želi izvršiti samoubistvo. To uočava Ana prati ga i zaustavlja u njegovom naumu. Epilog je takav da Schramm uz Anino nazočenje sa kombajnom napada automat za cigarete. Neko je provalio u Zavičajni muzej, u onaj dio gdje gospođa Schwermuth čuva tajni arhiv, ostalim seljanima neotkriven. A lisica, ta lukava i prepredena životinja, šunjajući se rubom sela spaja svjetove. Ona prolazeći kroz vrijeme, zanemarujući njegovu protočnost, na svom repu nosi povijest cijelog Fürstenfeldea.
I onda odjednom svaki taj pojedinačni glas, cijela ta galerija likova i panorama događaja, postaje jedno opšte mi. Stanišić ukrštava i prepliće živote svojih likova, istoriju sela koje je nekad bilo grad, njegove bajke, basne, sujevjerja, predrasude i skrivene priče, tako da ovaj tekst postaje karnevaleskna polifonija glasova. Nismo zapravo uopšte sigurni ko priča priču u Stanišićevom romanu. Da li samo selo, da li mladi zvonar Johann, ili je to što odjekuje u noći lisicina priča ispjevana u piskavom lavežu. Iz tog mi u koje je srasla cijela povijest jednog mjesta pred čitaocem se prostire pripovijest koja ogoljava svijet i čovjeka do njegove suštine. Sve ono sto se činilo s početka zatamljeno, sve one sporosti i olakosti, progovaraju sada u horu, svjedočeći trenutku koji se otkida u vječnost. Životno vrijeme jednog čovjeka jeste prolazno, ali u tački srastanja koju Saša Stanišić u ovom romanu utvrđuje vrijeme postaje kategorija vječnosti ili možda beskrajnog ponavljanja. Ljudi jesu naizgled neznatni, njihove brige su u ukupnosti samog postojanja mizerija, ali kada se sve njihove energije tokom jedne noći spoje u istom jezgru onda Fürstenfelde postaje slika cijelog svijeta.
Magična igra
Roman “Uoči slavlja” jeste prva i posljednja noć svijeta. Roman kroz koji su provučene sve one slike koje o istoriji govore kao o vječnom smjenjivanju istih obrazaca. Uvijek su tu nasilja, krvoprolića, grobnice, kosti, ali i sasvim obične, a opet suštinske, čovjekove radosti, brige i preokupacije. Ideologije se smjenjuju, diktature prolaze, a svijet i dalje visi o svom koncu u svemiru. Stanišić nam pokazuje da još nije vrijeme da se taj konac prekine i da uprkos svemu živimo. Taman kad dovede ovu bajku o životu do neizdrživosti, do intenziteta koji je na granici razuma, kada stvarno pomislimo da onaj konac uzemljenja više neće moći podnijeti pritisak, Stanišić je u posljednjoj sceni, kada se svi stanovnici Fürstenfeldea okupe u panoramnoj slici gospođe Kranz, ponovo vraća “običnom” životu i njegovoj kolotečini. I svi su kao sretni, i ništa ih kao ne boli. Kraj. Olakšanje. Završni akord olujno moćne simfonije, koja prolazi kroz sve intenzitete, raspada se i spaja, svjedoči rasulo i sklad. Dok sa ruba Dubokog jezera svjetluca lisicin dugi rep.
“Uoči slavlja” Saše Stanišića iskrivljena je bajka našeg vremena. Drevni Fürstenfelde sa svim svojim neobičnostima svjedoči jednom unutrašnjem mitu koji se u toku noći pred Aninu svetkovinu razgrađuje praveći od svojih junaka pijune na šahovskoj tabli života. Ispisana u uzbudljivom ritmu, sa ironijskim zahvatima koji daju grotekskna obličja ljudima i stvarima, ova priča treperi kao snovita povijest jednog mjesta kroz koju se prelamaju legende, bajke, povijesna sjećanja i lični lomovi stanovnika Fürstenfeldea. Sve to daje ovom romanu pomjerenost koja uzbudljivo svjedoči o hirovima ljudi i vremena, o jednoj stihiji koja gotovo sa paganskom drevnošću slika putovanje kroz vrijeme i opstanak života uprkos svemu. Stanišićev roman izbalansirano uključuje u svoje magistralne tokove kako priče iz naroda, tako i one bolne trenutke razjedinjenosti uslovljene burnim događajima iz prošlosti. Posebno zanimljiv jeste odnos prema prošlosti DDR-a, kao socijalističkog društva, iz kojeg možemo iščitati mnoge simptome karakteristične i za ovdašnja postsocijalistička društva. Svojevrsnu nesnađenost, svijet smješten na razmeđu dvaju tokova, nesiguran na koju stranu sada treba krenuti. Stanišićev drugi roman pokazuje da je posrijedi autor koji književnost misli kao magičnu igru, kao mogućnost da se otvore svi portali vremena, i da se u toku jedne noći dosegne vrhunac napetosti kao da sutra nikada neće svanuti. No ipak, to sutra će biti još jedan običan dan, a samo noć i duboko jezero znaju šta se krije u stanovnicima Fürstenfeldea.
-
Štafeta mladosti (iz romana Saše Stanišića "Podrijetlo")
Organizacija evenata bez daljnjega je bila jaka strana realsocijalizma. Svi svečani praznici, parade i prijemi, sva uprizorenja ljubavi prema narodu, Partiji i predsjedniku – sve je to bilo u redu, da bi riječ rekao, šareno i golemo, glomazne vojničke kape i ordenje. Jest sve uvijek trajalo predugo, ali komu ćeš se požaliti?
Jedan od najvažnijih jugoslavenskih praznika bio je 25. maj, Dan mladosti. Krasila ga je fantastična tradicija -
Knjiga od 10 kilograma nije idealan izbor za ljeto
Čitateljski svijet Tee Jurišić
Veselo, magično, razigrano, snovito – tim bi se epitetima mogao opisati stil slikarice i ilustratorice Tee Jurišić i ma koliko oni bili točni, ipak ne bi rekli ništa o suštini; o tome kako iz njezinih slika izbijaju čudesna snaga i privlačnost, kako se, unatoč infantilnosti na površini, u njima ipak krije nešto prijeteće, kako su slojevite i bogate.
Najvi&sc
Slične knjige
-
Kronosova žetvaSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
-
Poderana koljenaSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
-
Pomoćni majordom MalkovićSpecial cijena 7,00 € Redovna cijena 19,78 € -
Knjiga o BaltimoreuSpecial cijena 17,80 € Redovna cijena 19,78 € -
-
Balkanski esejiSpecial cijena 29,75 € Redovna cijena 33,05 € -
Jasenovac-tragika, mitomanija, istinaSpecial cijena 15,41 € Redovna cijena 17,12 €