Unterstadt

Special cijena 112,46 kn Redovna cijena 124,95 kn
  • Broj stranica: 432

  • Godina izdanja: 2010.

  • ISBN: 978-953266198-9

  • Vrsta uveza: Meki uvez

  • Visina: 195 mm

  • Težina: 455 g

Kultni roman Ivane Šojat Unterstadt jedna je od onih knjiga koja čitatelju ne dopušta da stane jer ga u potpunosti uvlači u priču i daje mu mogućnost da se identificira s glavnim junacima. Ovo je roman o Osijeku, o građanskoj obitelji njemačkih korijena, o dvadesetom stoljeću, povijesnim turbulencijama, mijenama, pravdi i nepravdi, ratovima, smrti, strahu, ljubavi i veselju. Sudbina jedne obitelji, grada i zemlje ispričana je kroz živote četiriju generacija žena koje trpe povijest i čuvaju budućnost dok njihovi muškarci vode svoje uzaludne bitke i unaprijed izgubljene ratove.

Svijet Unterstadta, prepun emocija, obrata, životnosti, nijansi, vrlina i mana glavnih i sporednih junaka, univerzalan je i dodiruje gotovo svaku obiteljsku povijest u ovim krajevima. Ivana Šojat stvorila je najvažniji osječki roman, roman koji je posveta gradu i želji da se povijest ne zaboravi, da se ne skriva u ormaru ili ispod tepiha kako to zbog straha i srama čine njezine junakinje, jer sjena prošlosti nadvija se nad svakoga tko se s njom nije suočio.

Unterstadt je ovjenčan nagradama Vladimir Nazor 2009., Ksaver Šandor Gjalski 2010., Fran Galović 2010. i Josip i Ivan Kozarac 2010. te uprizoren u najuspješnijoj i najnagrađivanijoj predstavi hrvatskoga glumišta u dvadeset prvom stoljeću.

“Ali Unterstadt je u prvom redu odličan roman, štivo koje na književno uvjerljiv način govori o sudbinama ljudi što su živjeli na ‘raskrižju povijesti koja je divljala’. (...) Ovo je knjiga po temeljnom ugođaju tamna, teška, opominjuća i optužujuća, jer drukčija i ne može biti. Knjiga koja otrežnjuje.”
– Strahimir Primorac

Unterstadt je roman čija autorica vjeruje u pripovijedanje, u međusobni dijalog ukućana, u govor o drugima bez obzira na bolna spajanja proturječnih ideologija u jednom gradu ili jednoj obitelji.”
– Helena Sablić Tomić

“Kompleksan i brižno ispripovijedan roman ove autorice priča je o četiri generacije žena jedne obitelji njemačkih korijena u Osijeku. Na podlozi povijesti 20. stoljeća i njegovih tragedija odmotava se priča o identitetu i obiteljskim tajnama, sudbini i traumama, obogaćena smislom za detalj i atmosferu, rafiniranim rečenicama i velikom temom svedenom na intimnu priču pojedinaca.”
– Jagna Pogačnik

15.4.2010.

Šutnja (ni)je zlato

blog.vecernji.hr, Iva Pejkovic, 4.4.2010.

Da su mi kojim slučajem uputili ponudu: kažite nešto o romanu ‘Unterstadt‘ Ivane Šojat-Kuči, ali samo jednom rečenicom, ne bih previše mozgala: ovo je roman o ženama kojeg trebaju čitati muškarci Zabavljuju me one impresivne rečenice na poleđini knjiga. Ne one koje mi, kao budućem čitatelju, nude uvid u sadržaj što me čeka među koricama. One druge, književne preporuke, koje uglavnom potpisuju drugi (poznati) pisci, ili – ako se radi o stranom izdanju – kritičari Guardiana, Independenta, New Yorkera, pa čak i Elle-a, Cosma i drugih časopisnih blještalica. ‘Unterstadt’, roman Ivane Šojat Kuči zavarao me Ljepoticom s naslovnice, njezinim fatalnim pogledom, lako povezivim s djelcem Barbare Cartland. Objavljen je u studenom 2009. u nakladi Fraktura, čija izdanja redovito pratim, gutam i u njima guštam. Stoga sam zgrabila ‘Unterstadt’ s police knjižnice. Viktorija, Klara, Marija, Katarina. Hrvatski ‘Seks i grad’? Neee, daleko od toga! U romanu Ivane Šojat-Kuči pratimo žene – snažne žene, koje svaka na svoj način pokušavaju ovladati svojom sudbinom, životom koji ih neprestano ljulja i izaziva mučninu, a one se pokušavaju uhvatiti čvrsto za splav i preživjeti u oluji. One su listovi s jedne grančice obiteljskog stabla, njemačkih korijena, koje Ivana Šojat-Kuči u svom slikovitom pripovijedanju vješto oslikava, te u likovima ‘običnih’, ‘malih’ junakinja, daje uvjerljivu sliku društva i povijesnih (ne)prilika tijekom jednog cijelog stoljeća, pokazujući da je rat uvijek gladno čudovište, koje proždire, zvao se Galicijski ili Domovinski. Čitajući ‘Unterstadt’, osjećat ćete mirise i okuse, čuti zvukove. Možda je to onaj pjesnički dio Ivaninog izraza, koji se savršeno uklopio u prozu, dajući joj određenu dubinu i obogaćujući je, kao kada čaj zasladite žličicom meda. Ivana slijedi uputu C. Baudelairea: ‘Budite uvijek pjesnici, čak i u prozi‘. ‘Unterstadt’ je poput slikovnice na rasklapanje koju otvara povratak najmlađe – nakon 18 godina izbivanja, Katarina dolazi u rodni Osijek, na pogreb svoje majke. Jedino stara Jozefina, zvana ‘Milostiva’, živi je svjedok vremena koje je prošlo, a čiji ožiljci nisu poštedjeli niti jednu od Katarininih prethodnica. Njezina majka Marija, opsjednuta čistoćom, nikada nije pokazala emocije, a baka Klara i prabaka Viktorija suočile su se i s alkoholizmom, preljubom, smrću djece, te nizom pogrešnih odluka. Ono što je zajedničko svim generacijama, a što je presudilo nerazumijevanjem i traumama, jest ‘guranje prašine pod tepih’. Šutnja. Skrivanje. Ignoriranje stvarnosti, u stilu Scarlett O’Hare: ’sutra je novi dan’! Mladenački zanos, majčinstvo, vjernost, ljubav, obitelj – toliko živih, svakodnevnih djelića mozaika onoga što čini život, u detaljima bogatom romanu Ivane Šojat-Kuči, neprestano se pojavljuje pred čitateljem i – što je najvažnije – to ga tjera da okreće stranicu za stranicom, i još dublje uroni u niz obiteljskih tajni, nedovršenih priča, da zaviri u skrivene fotografije, kosture iz ormara. A obiteljska kuća – i svi duhovi koji nemirno lutaju njome – prerasta u jednako dojmljiv lik romana. Da su mi kojim slučajem uputili ponudu: kažite nešto o romanu ‘Unterstadt’ Ivane Šojat-Kuči, ali samo jednom rečenicom, ne bih previše mozgala. ‘Ovo je roman o ženama kojeg trebaju čitati muškarci’, ispalila bi ja. Iskreno. Ne morate mi vjerovati. Pročitajte ‘Unterstadt’, provjerite sami.

28.2.2011.

Život u senci istorije

e-novine, Vladmir Arsenić, 26.02.2011.

Identitet i kako ga steći jedno je od pitanja koje mučki muči i često ubija prosečnog stanovnika Balkana. Očit primer za to jeste i delovanje čoveka koji se nekada zvao Emir Kusturica i bio filmski reditelj a koji, potpuno izgubljen u sopstvenim lažima, kreće kao oslepljeni Polifem da mlati naokolo toljagom od 20K. Ovaj tipičan primer balkanskog muškarca koji kad god naleti na nekog mudrijeg od sebe vadi svoj „gun“ i rešeta naokolo, ima svoju protivtežu, intelektualnu i emotivnu, u ženama koje se na ovdašnjim prostorima susreću sa još više identitetskih problema, a opet ih ne rešavaju tužbama. Jedan od veoma uspelih romana koji problematizuje žensku potragu za čvrstim uporištem, koje je uvek već kompleksno i naposletku nedostižno, jeste Unterstadt Ivane Šojat Kuči. Uzgred budi kazano, ovaj roman bio je u užem izboru za regionalnu nagradu „Meša Selimović“ na poslednjim susretima Cum grano salis u Tuzli i zaista je toj nagradi i nagrađenom romanu dodao na težini jer radi se o sjajnoj knjizi. Naizgled starovremsko romaneskno zdanje, prava katedrala od 400+ stranica gustog teksta, ova porodična hronika otkriće se kao napeta drama o traumi koja se gotovo pravilno ponavlja kroz istoriju. Priča o nemačkim porodicama u hrvatskom, jugoslovenskom, pa opet hrvatskom Osijeku/Esseku, povest je o usponu i padu, o ratovima, o slabim muškarcima i slabim-jakim ženama, o trajanju kroz patnju i patnji kroz trajanje. Istorijat porodice prati žensku liniju kroz četiri generacije, muškarce pominjući samo usput, dajući prednost onima koji su sinovi i braća, a uskraćujući je očevima i muževima, ipak praveći i od jednih i od drugih istorijski nevažne figure, beznačajne genetske donore, slabiće koji se ne snalaze i uvek bivaju na pogrešnoj strani, čak i kada delaju u skladu sa ispravnim moralnim načelima. I neka toliko bude rečeno o njima, ne zbog toga što imamo posla sa mizandričnom autorkom, već je prosto u pitanju perspektiva koja ženama daje prednost zarad narativnog oneobičavanja, začudnosti. Na koncu, previše je istorije zapisano muškom rukom i upravo se takva u školama i zvaničnim knjigama ponavlja u beslovest: vladari, ratovi, heroji, krv, revolucije. I ne samo to, ta se istorija pokazuje kao najlažnija od svih mogućih, kao mitomanska, ljušićevski plitkoumna i u neverovatnoj nesrazmeri sa onim na šta liči svakodnevni život. Kada Ivana Šojat Kuči bira da prati direktnu liniju koja povezuje Viktoriju Richter nee Meier i njenu praunuku Katarinu Steiner (Pavković) u jednom ipak provincijskom gradu na obodu Austrougarske monarhije, u kojem su Nemci značajna manjina bez obzira na simboličku i stvarnu moć koju su u nekim istorijskim periodima imali, onda ona pokušava da nam ispriča ne samo moguću povest jedne nemačke porodice u Hrvatskoj, nego i tipičnu sudbinu manjinskih identiteta na ovim prostorima, zvali ih našim ili njihovim, jer manjina je vazda manjina i pati od veoma slične sudbine na čitavom prostoru ne samo bivše Jugoslavije, nego i Mitteleurope. Pri tome je autorica lukavo izabrala dvostruku manjinsku identitetsku poziciju, rodnu i nacionalnu i dopustila im da se međusobno ukrste i pojačaju. Roman je ispričan kroz dva vremenska plana. Prvi prati dolazak Katarine u rodni Osijek 1999. godine, u trenutku kada njena majka Marija umire. Nesusretanje između dve žene, odnosno propuštena prilika za rekapitulaciju i eventualni dijalog jedan je od glavnih narativnih zamajaca, istovremeno bivajući izvor napetosti i limb u kojem je moguće natenane istraživati. Drugi plan rekonstruiše žensku porodičnu istoriju u celosti ističući u prvi plan one trenutke koji su mesto loma, zjapeće rane razdora. Karakteristično je da se ovim traumatskim tačkama uvek prilazi iz nekoliko uglova, repetitivnošću naglašavajući uvek već izmeštenu žižnu tačku u kojoj bi, kad bi ona bila dostupna, bilo moguće naći izvor bola i preloma. Ova dva narativna toka povezani su brojnim paraleleizmima, a zajedničko im je i prisustvo Jozefine, kućne prijateljice koja je gotovo sve nadživela i koja Katarini pomaže oko ukopa majke, ali i oko rekonstrukcije života pramajki. Stigma nemstva/manjinstva, stigma rata i s tim povezan nasilni gubitak muža/muškarca i stigma gubitka deteta glavne su sličnosti između svih žena povezanih direktnom linijom rođenja. Upravo preživljavanje svih tih iskušenja i umiranje prirodnom smrću bez obzira na patnju koje doživljavaju, pokazatelj je snage ovih žena koje u stvarnom životu imaju tako malo moći i tako malo prilike za odlučivanje. Čak i Katarina koja se, što prirodom svoje pobune, što opet duhom vremena, može pohvaliti kao najsamostalnija, u mnogočemu to ipak nije i to uglavnom stoga što je njena borba za sticanje identiteta obavijena velom porodičnih tajni, koje će otkriti tek kada sahrani majku. Ovi skeleti iz porodičnog ormana podigli su nepremostivu barijeru između nje i svih njenih pretkinja. Međutim, nije samo to ono što Katarinu sprečava da se oseti na čvrstom tlu, već je posredi i ono što nosi kao istorijski fatum, mračno nasleđe na koje ne može da utiče. Izgleda da je patnja jedini mogući oblik trajanja pod kapom nebeskom, ali je njeno prihvatanje ono što životu daje smisao. Ova (ne)utešna misao kao da gospodari romanom Unterstadt i svakako ga ne čini najveselijim mogućim štivom. Međutim, veština sa kojom je napisan, kao i put do konačne potvrde ove misli, do pomirenja sa sobom i sa sudbinom koji je Katarina primorana da pređe u kući svog detinjstva punoj duhova, u gradu iz kojeg je pobegla glavom bez obzira, preporučuju ga za pažljivo čitanje i iščitavanje.

5.4.2011.

Vraćam se u grad gdje more pjeva

zadarski internet portal, Iva Pejković, 02.04.2011.

Mnogo toga promijenilo se u njezinom životu od posljednjeg boravka u Zadru. Gost je ovogodišnje manifestacije 'Zadar čita'. Predstavljamo Ivanu Šojat-Kuči Rodila se u Osijeku 1971. godine. Nakon studija matematike i fizike, osam godina živjela je u Belgiji, gdje je diplomirala francuski jezik. Pjeva u HNK Osijek, kazališna je urednica, piše poeziju i prozu, prevodi, majka je troje djece. Iza nje su roman 'Šamšiel', eseji 'I past će sve maske', zbirke poezije 'Hiperbole', 'Uznesenja', 'Utvare', 'Sofija plaštevima mete samoću', zbrike priča 'Kao pas' i 'Mjesečari', a posljednjim romanom 'Unterstadt' osvojila je čitatelje i književne stručnjake, te ugledne nagrade 'Vladimir Nazor' i 'Ksaver Šandor Gjalski'. Ova svestrana Osječanka jedan je od onih pisaca koji vam se odmah uvlači pod kožu, a to ne napominjemo zbog toga što je najnagrađivanija književnica 2010.-te godine. To naglašavamo isključivo kao njezini čitatelji. Ne možete ostati ravnodušni prema njezinom stvaralaštvu, bilo da sanjarite uz njezine stihove ili pak dočekujete zoru prateći četiri generacije Osječanki, koje u romanu 'Unterstadt' bivaju izložene nemilosrdnoj igri sudbine, i tada shvaćate kako čitate o tajnama koje mogu oblikovati i vaš život. Velika tema koju pripovijedaju snažne žene, bildungsroman 20. stoljeća kojega ne smijete propustiti. Ivana Šojat Kuči u travnju 2010. trebala je biti gost na književnom susretu zadarskih pisaca 'ZaPis', no u tome ju je spriječila bolest. Ove godine napokon nam dolazi u Zadar, i to u sklopu manifestacije 'Zadar čita', koja će i ove godine u Gradskoj knjižnici Zadar ugostiti nekoliko poznatih pisaca (Program ovdje ). Recenziju romana 'Unterstadt' objavili smo ovdje'U Zadru sam posljednji puta bila 26. lipnja 2006., tada sam pjevala - aktivno, kao članica opernoga zbora HNK u Osijeku, i sudjelovala u izvedbi N. Š. Zrinskog. Zbog toga mi je još draže pet godina kasnije doći u Zadar - grad u kojem more pjeva,' kazala nam je Ivana, 'friški povratnik' sa velikog sajma knjiga u Leipzigu, gdje je boravila s Oljom Savičević-Ivanković, Ivanom Simić-Bodrožić, Nikicom Gilić, Nadom Gašić, Daliborom Cikojevićem, Edom Popovićem i Marinkom Koščecom. 'U Leipzigu je bilo sjajno - riječ je o predivnome gradu koji je sačuvao dušu. Inače, svako istupanje, svaki iskorak s naše zapravo malene književne scene više je nego koristan i blagotvoran, budući da nas na neki način otrežnjuje, podsjeća nas koliko smo maleni, koliko je svijet velik', kaže Ivana i dodaje kao svaki iole pametan čovjek nakon toga dobro promisli da 'ne ide malen ispod zvijezda'. Krajem ove godine iz tiska joj izlazi zbirka novela u nakladi 'Frakture', a intenzivno radi na novome romanu. Sve ostalo doznat ćemo na književnoj večeri u Gradskoj knjižnici Zadar, u sklopu 'Zadar čita 2011', koji počinje već 4. travnja.

5.4.2011.

Život u senci istorije

e-novine.com, Vladimir Arsenić, 26.02.2011.

Identitet i kako ga steći jedno je od pitanja koje mučki muči i često ubija prosečnog stanovnika Balkana. Očit primer za to jeste i delovanje čoveka koji se nekada zvao Emir Kusturica i bio filmski reditelj a koji, potpuno izgubljen u sopstvenim lažima, kreće kao oslepljeni Polifem da mlati naokolo toljagom od 20K. Ovaj tipičan primer balkanskog muškarca koji kad god naleti na nekog mudrijeg od sebe vadi svoj „gun“ i rešeta naokolo, ima svoju protivtežu, intelektualnu i emotivnu, u ženama koje se na ovdašnjim prostorima susreću sa još više identitetskih problema, a opet ih ne rešavaju tužbama. Jedan od veoma uspelih romana koji problematizuje žensku potragu za čvrstim uporištem, koje je uvek već kompleksno i naposletku nedostižno, jeste Unterstadt Ivane Šojat Kuči. Uzgred budi kazano, ovaj roman bio je u užem izboru za regionalnu nagradu „Meša Selimović“ na poslednjim susretima Cum grano salis u Tuzli i zaista je toj nagradi i nagrađenom romanu dodao na težini jer radi se o sjajnoj knjizi.

Naizgled starovremsko romaneskno zdanje, prava katedrala od 400+ stranica gustog teksta, ova porodična hronika otkriće se kao napeta drama o traumi koja se gotovo pravilno ponavlja kroz istoriju. Priča o nemačkim porodicama u hrvatskom, jugoslovenskom, pa opet hrvatskom Osijeku/Esseku, povest je o usponu i padu, o ratovima, o slabim muškarcima i slabim-jakim ženama, o trajanju kroz patnju i patnji kroz trajanje. Istorijat porodice prati žensku liniju kroz četiri generacije, muškarce pominjući samo usput, dajući prednost onima koji su sinovi i braća, a uskraćujući je očevima i muževima, ipak praveći i od jednih i od drugih istorijski nevažne figure, beznačajne genetske donore, slabiće koji se ne snalaze i uvek bivaju na pogrešnoj strani, čak i kada delaju u skladu sa ispravnim moralnim načelima. I neka toliko bude rečeno o njima, ne zbog toga što imamo posla sa mizandričnom autorkom, već je prosto u pitanju perspektiva koja ženama daje prednost zarad narativnog oneobičavanja, začudnosti. Na koncu, previše je istorije zapisano muškom rukom i upravo se takva u školama i zvaničnim knjigama ponavlja u beslovest: vladari, ratovi, heroji, krv, revolucije. I ne samo to, ta se istorija pokazuje kao najlažnija od svih mogućih, kao mitomanska, ljušićevski plitkoumna i u neverovatnoj nesrazmeri sa onim na šta liči svakodnevni život.

Kada Ivana Šojat Kuči bira da prati direktnu liniju koja povezuje Viktoriju Richter nee Meier i njenu praunuku Katarinu Steiner (Pavković) u jednom ipak provincijskom gradu na obodu Austrougarske monarhije, u kojem su Nemci značajna manjina bez obzira na simboličku i stvarnu moć koju su u nekim istorijskim periodima imali, onda ona pokušava da nam ispriča ne samo moguću povest jedne nemačke porodice u Hrvatskoj, nego i tipičnu sudbinu manjinskih identiteta na ovim prostorima, zvali ih našim ili njihovim, jer manjina je vazda manjina i pati od veoma slične sudbine na čitavom prostoru ne samo bivše Jugoslavije, nego i Mitteleurope. Pri tome je autorica lukavo izabrala dvostruku manjinsku identitetsku poziciju, rodnu i nacionalnu i dopustila im da se međusobno ukrste i pojačaju.

Roman je ispričan kroz dva vremenska plana. Prvi prati dolazak Katarine u rodni Osijek 1999. godine, u trenutku kada njena majka Marija umire. Nesusretanje između dve žene, odnosno propuštena prilika za rekapitulaciju i eventualni dijalog jedan je od glavnih narativnih zamajaca, istovremeno bivajući izvor napetosti i limb u kojem je moguće natenane istraživati. Drugi plan rekonstruiše žensku porodičnu istoriju u celosti ističući u prvi plan one trenutke koji su mesto loma, zjapeće rane razdora. Karakteristično je da se ovim traumatskim tačkama uvek prilazi iz nekoliko uglova, repetitivnošću naglašavajući uvek već izmeštenu žižnu tačku u kojoj bi, kad bi ona bila dostupna, bilo moguće naći izvor bola i preloma. Ova dva narativna toka povezani su brojnim paraleleizmima, a zajedničko im je i prisustvo Jozefine, kućne prijateljice koja je gotovo sve nadživela i koja Katarini pomaže oko ukopa majke, ali i oko rekonstrukcije života pramajki. Stigma nemstva/manjinstva, stigma rata i s tim povezan nasilni gubitak muža/muškarca i stigma gubitka deteta glavne su sličnosti između svih žena povezanih direktnom linijom rođenja. Upravo preživljavanje svih tih iskušenja i umiranje prirodnom smrću bez obzira na patnju koje doživljavaju, pokazatelj je snage ovih žena koje u stvarnom životu imaju tako malo moći i tako malo prilike za odlučivanje. Čak i Katarina koja se, što prirodom svoje pobune, što opet duhom vremena, može pohvaliti kao najsamostalnija, u mnogočemu to ipak nije i to uglavnom stoga što je njena borba za sticanje identiteta obavijena velom porodičnih tajni, koje će otkriti tek kada sahrani majku. Ovi skeleti iz porodičnog ormana podigli su nepremostivu barijeru između nje i svih njenih pretkinja. Međutim, nije samo to ono što Katarinu sprečava da se oseti na čvrstom tlu, već je posredi i ono što nosi kao istorijski fatum, mračno nasleđe na koje ne može da utiče.

Izgleda da je patnja jedini mogući oblik trajanja pod kapom nebeskom, ali je njeno prihvatanje ono što životu daje smisao. Ova (ne)utešna misao kao da gospodari romanom Unterstadt i svakako ga ne čini najveselijim mogućim štivom. Međutim, veština sa kojom je napisan, kao i put do konačne potvrde ove misli, do pomirenja sa sobom i sa sudbinom koji je Katarina primorana da pređe u kući svog detinjstva punoj duhova, u gradu iz kojeg je pobegla glavom bez obzira, preporučuju ga za pažljivo čitanje i iščitavanje.