Umro Supermen

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 216

  • Datum izdanja: listopad 2018.

  • ISBN: 978-953358007-4

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 310 g

Nakon što je zbirkom priča Groblje manjih careva (nagrada Josip i Ivan Kozarac 2010.) i romanom Roki Raketa (nagrada tportala za najbolji domaći roman 2014.) razbucao skice nekih budućih kanona i promijenio krvnu sliku domaće književnosti, Zoran Malkoč knjigom pripovijedaka Umro Supermen konačno se potvrdio kao jedan od najmoćnijih, najosebujnijih glasova novije hrvatske proze.

Umro Supermen nije samo naslov – to je i vijest i otrežnjenje, prekretnica i objava Malkočeva autorskoga kreda. Jer ako superjunake dokraja razobličiti može samo smrt – kao da nam poručuju ove priče – jedino što nama smrtnicima iza takve smrti preostaje jest: odrasti.

I doista, nakon prve u nizu superjunačkih smrti, one Josipa Broza Tita, Malkočevi likovi u ovoj knjizi prolaze ubrzani tečaj odrastanja – bune se i sanjaju, vjeruju i iznova razočaravaju, izdaju i bivaju izdani u predraću, ratu i poraću, sve dok im, napokon odraslima, konačno ne ponestane superjunaka.

Do odgovora na vječno pitanje – Što je čovjek? – autor dolazi bespoštedno propitujući što je ono manje i ono što bi željelo biti više od njega – nadčovjek i podčovjek – a to je potraga koja se ne odvija kroz iznimne, već prije prepoznatljive i bliske nam ljudske sudbine . Poezija koja se isprepleće s okrutnošću, nježnost što balansira na rubu sječiva, humor od kojega se ledi krv u žilama… u ovim su Malkočevim prozama savršeno uravnoteženi, u idealnim omjerima pronalazeći svoju idealnu formu.

"Zoran Malkoč nije luđak kako bi prosječan čitatelj mogao pomisliti nakon prvog čitanja ovih priča. Ne, Zoran Malkoč je genije." - Davor Šišović, Glas Istre

"Okrutan, razarajući, lud, s onu stranu tamnog i probavljivog, bezdušnog i bezglavog, takav je neljudski svijet koji nudi Malkoč, a on pak spada u kategoriju genijalnih pisaca." - Culturamas

"Upozorenje: priče Zorana Malkoča štipaju i grizu, a ponekad i uzavru ono zaleđeno more što ga svi mi nosimo u sebi. Tajna njegova preživljavanja u hrvatskom poraću očajnički je humor i prirodna samilost koju osjeća prema svojim likovima." - Jordi Puntí

"Prije nego što kupite ovu knjigu, dvaput promislite, svakako obavite liječnički pregled i za svaki slučaj provjerite razinu tlaka. Ali ako ste sigurni da ćete izdržati smijeh mrtvaca, nemojte je prestati čitati, jer ovo je jedna od najboljih knjiga nedavno prevedenih na španjolski jezik." - M'Sur

"Malkočeva zbirka priča Groblje manjih careva važan je datum u novijoj hrvatskoj prozi." - Strahimir Primorac, Vijenac

Malkoč će vam dati nešto s čim je jako teško živjeti, i dat će vam to bez uljepšavanja

Hina, 31. 10. 2018.

Nagrađivani književnik Zoran Malkoč predstavio je u utorak u Zagrebu svoju novu knjigu "Umro Supermen", zbirku priča kojom se taj novogradiški pisac i prozaik, kako je rečeno na predstavljanju u Kinu Europi, potvrdio kao jedan od najosebujnijih glasova novije hrvatske proze. Knjigu je objavio nakladnik Fraktura, a riječ je o, kako je rekao njezin urednik Roman Simić, novoj proznoj zbirci autora koji "sa svakom svojom knjigom pomiče i lomi stvari, a sa svakom svojom novom pričom izaziva nekakav manji potres".

"Njegova je proza puna vatre koja ga goni u pisanju, likova koji gore, u njoj postoji određena doza okrutnosti, spremnosti da ide do kraja. Malkoč na neki način prinosi svima nama jedno ogledalo koje na neki način distorzira sliku društva u kojemu živimo, ne prikazuje čist odraz, a opet, paradoksalno, ono što pokazuje je čista istina", napomenuo je Simić.
Ono što se kod Malkoča primjećuje je to da je on "uvijek na strani slabijeg, a jedina slabost koju nije sklon tolerirati je slabost pripovjedača". "Glavna klackalica u njegovoj prozi je to da će vam dati nešto s čim je jako teško živjeti, i dat će vam to bez uljepšavanja, a s druge strane kao protutežu dat će vam jedno zrno, zrno milosti, ljepote, poezije, razumijevanja, sućuti, taman toliko da bude zrno ali radi harmoniju, ravnotežu unutar tog svijeta", dodao je Simić.

Priče u Malkočevoj novoj knjizi dolaze u tematskim, motivskim grozdovima, gdje su likovi povezani glavnim protagonistom, napomenuo je, a svaka od njih izbija nam zrak iz pluća.

Malkoč je rekao da su njegovi junaci ljudi koji su u određenom trenutku života, kad se od njih nešto tražilo, učinili pravu stvar, "odigrali do maksimuma, a sve ostalo nije bitno".

"Svi mi živimo nekakve svoje besmislene i jadne živote, trajemo iz dana u dan", rekao je. Da bi se prihvatio pisanja uvijek "mora postojati neki razlog", a iako "knjiga može biti i dosadna, pisac kod kojega se unutar rečenice ne zbiva neka vatra, gdje rečenica ne puca iznutra, za mene nije pisac", kazao je. "Naravno da bih ja mogao pisati i drugačije, pisati hrabro ne znači da pisac nije kukavica. Sa svakom svojom rečenicom, ja se obračunavam s nekakvim svojim kukavičlukom kojega nisam sposoban iznijeti u ovom životu. Naprosto se moraš obračunavati sam sa sobom, to je nekakav moral pisanja, razlog zašto uopće ulaziš u to. Inače pisanje nema smisla", dodao je.

Zoran Malkoč (1967.) nagrađivani je novogradiški pisac i prozaik. Objavio je još roman "Kao kad progutaš brdo balona" (V.B.Z., 2004.), te zbirku priča "Groblje manjih careva" (Profil, 2010.), za koju je dobio nagradu Josip i Ivan Kozarac. Priče su mu uvrštene u više antologija hrvatske kratke priče, izlazile su u Vijencu i Večernjem listu, te u zborniku Ekran priče 02. Za priču "Kad sam bio bako Pila..." dobio je prvu nagradu na natječaju "Ranko Marinković" 2009. godine. Njegov roman "Roki Raketa" (2014., Profil) dobio je 2015. godine nagradu tportala za najbolji hrvatski roman.

Knjiga "Umro Supermen" najavljena je kao zbirka priča koje štipaju i grizu, punih poezije koja se isprepliće s okrutnošću, nježnosti što balansira na rubu sječiva i humora od kojega se ledi krv u žilama, u bespoštednoj književnoj potrazi za odgovorom na vječno pitanje – Što je čovjek?

"Kaže se da je teško reći o čemu je dobra književnost, jer ona je naprosto o svemu, i takva je i Zoranova književnost. Ali kad bih trebao naći neku nit, u središtu te knjige je pitanje što je to čovjek, što je to ljudskost, što smo to mi", rekao je Simić.

Malkoč odgovor koji pronalazi ne pokazuje prstom, dodao je, "već cijedi i tišti dva ekstrema – jedan je Supermen, nadčovjek, a s druge strane je njegova stara tema, čovjek kao najgora životinja. Unutar toga variraju njegovi odgovor, unutar toga se događa čovjek".
Autor je napomenuo kako "u toj knjizi ima nekoliko smrti Supermena, a najbitnija je ona u kojoj Supermen umire za dječaka iz priče". "Ništa drugo nije bitno", zaključio je.

Supermen bi u našem svijetu ostao bez svih svojih supermoći

Bojana Radović, Večernji list, 11. 11. 2018.

Kod Zorana Malkoča psi ne samo da govore nego su i najveći mogući zaštitnici i mecene književnika. Riječ je, naravno, o glavnom junaku sada već legendarnog romana Roki Raketa, koji je 2014. godine ovjenčan nagradom za njabolji domaći roman. No, lak i nakon takvog uspjeha romana treba reći da je Zoran Malkoč u prvom redu i prije svega – kratkopričaš, nagrađivan i na Večernjakovu Natječaju za kratku priču “Ranko Marinković”. Taj je status potvrdio i novom zbirkom “Umro Supermen“.

U čemu je tajna njegovih kratkih priča? U sposobnosti vrhunskog autora koji na samo pet ili šest stranica smjesti jedan cijeli svemir, nastanjen likovima koji po svemu odskaču od prosjeka, a opet su jako bliski svakom čitatelju. Tu su ljudi koji pivo naručuju i za svoj bicikl (sjajnu naslovnu stranicu knjige nacrtao je Tomislav Torjanac), oni koji su iz Domovinskog rata izašli kao neki sasvim drugi i novi ljudi, ljudi koji su kao klinci plakali nad junacima vesterna, strahovali nad Supermenom i kojima je životni biljeg to što nisu dugoočekivani film uspjeli pogledati do kraja jer projekcija je prekinuta zbog Titova smrti, lopovi koji su se rodili sa sretnim rukama…

Dakle, Malkočevi junaci smo svi mi, samo što u njegovim pričama “živimo” nekim pomaknutim životom, ponekad iskrenijim od našeg, ponekad okrutnijim, nikad veselijim ili sretnijim, ali uvijek zanimljivijim životom od onih o kojima pišu neki drugi autori. To je ujedno i glavni dojam koncentriranog čitatelja: Malkoč kroz svaku svoju priči zapravo objašnjava kako je lijepo biti dijete koje vjeruje u superjunake i kako je usud odraslosti spoznaja da ne samo da oni ne postoje, već da bi ih život u našem svijetu sveo na naše – tako obične – mjere. Od njihovih supermoći ne bi ostalo baš ništa i zato je vjera u njih zapravo vjera u mogućnost drugačijeg i plemenitijeg života. 

Nema zajebancije kad Titova smrt zajebe projekciju filma o Supermenu

Jagna Pogačnik, 24Express, 7. 12. 2018.

Susret s novom knjigom Zorana Malkoča, dakako, počinje pogledom na naslovnu ilustraciju Tomislava Torjanca na kojoj mršavi čovjek pije pivo iz boce, a nasuprot njemu, za stolom koji krasi tko tipičan stolnjak svih naših birtija, s kockastim uzorkom, s bocom istog pića ispred sebe, smjestio se – bicikl! Začudno, duhovito, groteskno, pomaknuto, nespojivo, zajebantski, realistično, snovito? Ili sve istodobno? Nekako sličnim bismo epitetima ionako okarakterizirali i prozu Zorana Malkoča u cjelini, otkad smo je upoznali. A bilo je to daleke 2004., kad je debitirao romanom Kao kad progutaš brdo balona, pa nastavio zbirkom Groblje manjih careva i romanom Roki Raketa. U početku se činilo kako se radi o živopisnom novogradiškom piscu, također antikvaru, koji je svojom prozom nastojao izgraditi svojevrsno mjesto razlike unutar tad vrlo popularne i već pomalo otrcane “stvarnosne proze”, odnosno stanovitu off poziciju, koji će neki objeručke prihvatiti, a drugi odbaciti, kao i ideju da piješ pivo u društvu bicikla. No, Malkoč je vrlo brzo steako naklonsot stručne i manje sručne javnosti, što ej kulminiralo i nagradom T-portala za njabolji roman godine, Roki Raketa, u kojem su jedan pas i dva pisca čvrsto spojeni u oksimoronsku vezu bajke i stvarnosne priče. 

Malkočeva nova knjiga, koja nosi doista paničan naslov, zbirka je priča koje su međusobno lagano povezane, recimo u nekakve tematske krugove, likovima i određenim događajima koji se ponavljaju i stavljaju u drugi kontekst. Naslovni “problem” Supermena, kao jednog od superjunaka, koji po svojoj definiciji ne bi trebao umrijeti, premda ti u Malkočevim pričama čini nekoliko puta, pitanje je otrežnjenja, sukoba s realnošću, gubitka ideala, rekli bismo svega onoga što se zbiva paralelno s odrastanjem. 

Zbirka tako i počinje naslovnom pričom, u kojoj je Titova smrt uzrok prekida projekcije filma o Supermenu, koji je pripovjedač kao dječak dugo čekao, da bi se bez kronološkog reda nastavila i drugim pričama o ranim danima i specifičnim junacima, koji možda nemaju druge “moći” nego glas za pjevanje, ali kako ono davno reče Bowie – We can be Heroes just for one day. I tako preko “posljednjeg velikog ljeta” koje će pripovjedač provesti u lokalnoj bolnici nakon teške nesreće u kojoj je skoro ostao bez noge – bolnici koje će također biti susretište živopisnih likova, pa i superjunaka koji u ključnom trenutku učine pothvate vrijedne tog naziva – sve do onog najsurovijeg otrežnjenja ratom, smrću prijatelja i postratnim sindromima različitih predznaka. Jer kad nastupi otrežnjenje i kad mašta prepusti mjesto realnosti, ima li većeg heroja od onoga koji plače nad mrtvim čovjekom kojeg je još do maloprije smatrao uzrokom svih svojih problema ili liječnika koji od amputacije spašava nogu dječaka?

Premda Malkočevim pričama defiliraju za njega tako tipični likovi marginalaca i luzera, natopljeni specifičnom atmosferom slavonske sredine i premda su mnoge priče natopljene grubošću (postupaka, humora) ili pak groteskne poput one o gradnji zahoda za punicu koji joj na kraju dođe glave, vrlo je prepoznatljivo kako se iza te ljuske prividne grubosti kroje crvena nit cijele zbirke. A ona vi se mogla nazvati ljudskošću, koja barem u tragovima, kao malo zrno počiva u svim tim pričama u kojima se mrzi i ljubi, krade i vara, pije i tuče, bori i gine, plače i smije. Nema, naime, tog novca za koji bi se prodalo ono što se smatra vrijednim, kao u priči “Ne zajebavaj se s umjetnošću”.

Stilski je Malkoč od svojih početaka vrlo sličan – žestok energičan i eruptivan, nesklon bilo kakvom jezičnom ili strukturalnom poliranju, no s vremenom je stekao suverenost i profesionalizam upravo u tom svome privatnom kaosu koji je prerastao u dojmljivo, specifično i originalno pripovijedanje. Premda svoje junake i situacije smješta u prepoznatljivo stvaran okoliš i vrijeme, koje sa sovom nosi sve svoje depresije i destrukcije, naglasak je manje na parolaškoj kritičnosti, a više na melankoliji koja nastaje kao nuspojava razočaranja, izdaja i slabosti, ali i doživotnoj vjeri kako Supermen ne može biti mrtav.

Humorno o umiranju

Vladimir Arsenić, Booksa.hr, 19. 3. 2019.

U jednom trenutku u njegovoj spisateljskoj karijeri Zoranu Malkoču su prognozirane velike nagrade i sjajni uspesi. Kad je objavio Groblje manjih careva u kojem se našla i nagrađena priča Kad sam bio bako Pila..., budućnost je delovala sjajno, ali stvari nisu ispale kako je želeo. Najpre se predugo čekalo na njegov roman Roki Raketa koji odista nije pružio onoliko čitalačko uživanje kao pomenuta zbirka, ali nije to bio jedini problem. Naime, Malkočeva situacija podseća na onu Artura Konana Dojla koji je najviše mrzeo lik Šerloka Holmsa kojeg je stvorio, a čitaoci, ali bogami i urednici te izdavači samo su od njega tražili da piše o detektivu iz ulice Bejker i njegovom prijatelju lekaru i avanturisti Votsonu.

Malkoč je već u Groblju manjih careva pokazao da su njegova interesovanja mnogobrojna i ne nužno i ne uvek u realističkom modalitetu, a u Rokiju Raketi se potpuno prepustio mašti, ali publika je na to reagovala mlako. S obzirom na to da se opekao, sada u novoj knjizi, zbirci pripovedaka Umro Supermen polagano se i sigurno vraća temama koje su ga proslavile.

Zbirku čini trideset pripovedaka, mahom kraćih, koje se ulančavaju u nekoliko nizova i grade prilično čvrstu strukturu koja umnogome podseća na romanesknu. Radi se o jednom hronotopu – provincijskom slavonskom gradiću čiju noviju istoriju i rasap pratimo od osamdesetih godina dvadesetog, do sredine druge decenije dvadeset prvog veka. Međutim, i više od toga, likovi se ponavljaju, pretaču i preskaču iz priče u priču, isti događaji bivaju ispričani iz različite perspektive, sve dakle ukazuje da je Malkoč možda imao komplikovaniju strukturu u glavi, ali da je nije realizovao do kraja, a čini se da je ova odluka zapravo bila dobra, jer bi roman ipak zahtevao mnogo veću gustinu od one koju nam Umro Supermen nudi.

Sam naslov zbirke već prilično efektnom metaforom upućuje na tematski okvir. Naime, istoimena priča povezuje Supermenovu, Titovu i smrt čika Zdrave, redara u bioskopu i stapa ih u jednu. Iako je Supermen neuništiv, zbog prekida filma u 15.05h 4. maja 1980. godine, pripovedač nikad neće saznati da li se njegov heroj izvukao. Za razliku od Klarka Kenta, drug Tito i čika Zdrava su samo ljudi od krvi i mesa. Međutim, oni su i supermeni jer su uspevali nešto što je zaista vredno divljenja – Tito je čuvao Jugoslaviju i nekako uspevao da ratoborna plemena drži na okupu, a čika Zdrava je puštao filmove u bioskopu i tako stvarao čaroliju. S njihovom smrću završio se jedan period u životu pripovedača i otpočelo je nešto sasvim drugo, što je podrazumevalo gubljenje kontakta s nevinošćiu detinjstva.

Povrh toga, ne samo metaforički jedno je jasno – čim Tito umre, počinje ubijanje, ma koliko ono bilo iz nehata i u igri. Smrt je smrt. Ona je ireverzibilna, nepovratna, jednom se dogodi i nema nazad. U tom smislu je Titova ili Supermenova smrt odabrana za početak ove knjige koja govori o umiranju: fizičkom, psihičkom, društvenom, moralnom kakvom god hoćete, ona govori o smrti jednog seta vrednosti i stvaranju novog koji će pripovedaču u svim njegovim emanacijama ostati nepojmljiv jer on se, kao i mnogi od nas, našao u čudu i potonjem paklu koji su tom smrću/tim smrtima najavljeni.

Ono što ovu zbirku priča karakteriše i što od nje čini neku vrstu, ako tako smem da kažem, kombinovane malkočevske poetike jeste uspešno mešanje tragike i humora, beg iz grobljanske tame ka svetlu onoga što bi bila neka vrsta otkačenog izlaza koji stoji na strani života, ma kakav on bio. Rečju, čak i kada je život potpuno besmislen i bezizlazan, u trenucima koji su po njegove junake najteži, Malkoč uspeva da ih nekako okrene naglavačke, odnosno da se prema njima odnosi s blagom ironijom i setom koje su uvek obojene dozom okrepljujućeg humora. Na primer, ako je smrt profesora Todorovića bila gotovo pa ubistvo, onda je činjenica nestanka njegovog tela iz Kreština prtljažnika zapravo ironija kojom pokojni profesor spasava svoje ubice i mučitelje jer oni to zaslužuju, nešto kao kad u Petparačkim pričama Džuls i Vinsent ostaju netaknuti kada mladić u stanu puca u njih.

Čudo se dogodilo upravo zato što postoji neka pravednost u njihovoj pokvarenosti, neka čestitost u svemu tome, dok su oni koji predstavljaju sistem, oni koji su establišment, poput nastavnog osoblja u školi, ili medicinske sestre ili pak referenta iz regrutnog centra izvan dosega spasenja. Oni su ono u čemu se najbolje vidi grešnost sistema kao takvog, njegova crna mrlja, njegova nepopravljivost. Svako ko odstupa od pravila je zaslužio da bude spasen, da doživi čudo i da mu posvedoči. Ono ga možda neće spasti na duge staze, ali će makar nas uveseliti i održaće privid da postoji pravda.

U tom smislu postoji jedna surova etičnost u ovoj zbirci koja se bavi marginalcima, ludacima, PTSP-ovcima, alkoholičarima – postoji ono shvatanje da su izigrani i da za tu prevaru nisu krivi nikakvi drugi i drugačiji niti bilo kakvi spoljašnji faktori, već upravo mangupi u sopstevnim redovima, oni koji ne umeju da cene umetnost, koji se plaše bombi i pišaju u gaće pred nadletanjem aviona, ali zato kad dođe prilika da se prijave komšije Srbi, ne oklevaju ni časak, daju puno pravo svojoj podlosti.

Svet se u Umro Supermen ne deli na Hrvate, Srbe, Bosance i druge naše i njihove, već na hulje i bitange s jedne, i one koji pokušavaju da u najtežim okolnostima ostanu ljudi koliko je moguće, s druge strane. Čini se da je upravo u tome iskorak iz Malkočeve ranije proze, a posebno kratke priče, njegov(i) pripovedač(i) više nije/nisu neko ko samo pasivno posmatra, već je onaj koji stvar često uzima u svoje ruke, pokušava da je promeni onoliko koliko je to u njegovoj moći. To najčešće nije mnogo, ali nekad je sasvim dovoljno. Drugim rečima, iz pasivnog posmatrača i pisara, Malkoč se veštim manevrom pretvorio u učesnika i angažovanog umetnika koji brani svoj stav.

Pominjane veće strukture nastale ulančavanjem nekoliko priča koje potom čine možda čak i poglavlja romana zapravo imaju istog pripovedača, samo u različitom životnom dobu, odnosno on je klinac, pa maturant pa student pre i za vreme rata, pisac i/ili antikvar nakon rata. U svakoj od ovih situacija, on je marginalizovan, čak i kada je protagonista narativa. To samo znači da je bivanje izvan centra njegova prirodna sredina, ali i više od toga, to je prirodna sredina za sve one koji su Supermenovu smrt doživeli onako kako je on doživeo, kao kraj jednog i početak rađanja novog sveta, surovijeg, prepredenijeg, taštijeg i konačno namenjenog pokvarenjacima, beskičmenjacima i kukavicama.

Pripovedač ostaje tu gde jeste i stoga što mu je veština prilagođavanja niska, što nije okretan u zakulisnim igrama, što se uvek nalazi uhvaćen u raskoraku. Jedno od imena koje mora da vam padne na pamet kad čitate ove priče koje su nekad na narativnom nivou rudimentarne, nerazvijene, zakržljale jeste Dario Džamonja, sarajevski pisac i boem, čovek čiji je neveliki opus stekao kultni status među čitalačkom publikom u postjugoslovenskoj književnosti upravo stoga što je on postigao jedinstvo dela i biografije. Malkočeva knjiga funkcioniše u pojedinim pričama upravo kao neskriveni omaž Džamonji s kojim njegovi pripovedni junaci moraju osećati svaku vrstu bliskosti.

Daleko od toga da je Umro Supermen savršena zbirka priča. Dapače, ona je mogla da bude kraća najmanje za trećinu. Čini se da su neke priče potpuno nezasluženo našle svoje mesto u njoj. Pored već pomenute narativne skromnosti koja od pojedinih tekstova pravi tek skice ili možda razvijenije crteže, postoji i svojevrsna motivsko-tematska opsesivnost koja bi već mogla da bude prevaziđena, posebno jer se čini da Malkoč o njoj nema ništa novo da kaže. Opijanje po bircovima i priče ilustrovane odgovarajućim nadimcima, dovoljne su samo jednom u zbirci da bi se shvatilo o čemu/kome se radi. Iako su sirovost i surovost u Groblju manjih careva bile izvedene s velikom preciznoću i ako je ta provincijska i posttraumatična depresija koja se mahom leči pivom, rakijom, travom i tabletama bila veličanstvena u svom užasu, onda je u Umro Supermen već prevaziđena, odnosno reciklaža starih tema i motiva (akviziterska prodaja knjiga, na primer) neće pomoći da ovo bude bolja knjiga.

Druga je stvar čini mi se bitnija – ova knjiga deluje napisana iz srca i to je važno. Koliko god se nakon čitanja romana Roki Raketa sticao utisak da se Malkoč ubacio u ulogu pisca od kojeg publika ima neka očekivanja, toliko je Umro Supermen "back to basics”, povratak onome što ga je proslavilo. Možda to još nije najviši nivo koji možemo da očekujemo od ovog autora, ali u narednoj knjizi se nadamo zaista vrhunskoj književnosti, upravo onakvoj za kakvu znamo da Malkoč ume da stvara.

  1. Gej klab Gej klab Kad se Lujo auto, tamo negdje drugom polovicom devedesetih, nitko nije imao pojma da se to zove autanje. Svejedno, bilo je to kolosalno, grmljavinsko autanje, o kojemu i danas kruži nekoliko legendi. Po jednoj priči, popularni Lujo pozvao je čitavo svoje veliko društvo na proslavu svog trideset i petog rođendana u riblji restoran na Visokoj Gredi, gdje im je, između fiša i pohanog šarana, smuđa i kečige na žaru, servi
  2. Predstavljanje knjige Predstavljanje knjige "Umro Supermen" Zorana Malkoča U utorak 30. listopada 2018. u 19 sati u dvorani Müller kina Europa u Zagrebu (Varšavska 3) predstavit ćemo novu knjigu  Zorana Malkoča Umro Supermen. Uz autora o njegovim pripovijetkama govorit će Andrija Škare, a razgovor će moderirati Roman Simić. "Priče Zorana Malkoča štipaju i grizu, a ponekad i uzavru ono zaleđeno more što ga svi mi nosimo u sebi. " - Jordi Puntí
  3. Regrutacija Regrutacija Ispadali su iz ordinacije jedan za drugim, spuštenih glava. Nitko se još nije zadržao dulje od pet minuta. Kaznena ekspedicija, sastavljena od trojice liječnika iz Vojne bolnice Dubrava, bila je brutalno učinkovita. Iako tad to još nismo znali, bila je to posljednja regrutacija u povijesti JNA na području Hrvatske. Ali znali smo da će oni, koji budu proglašeni sposobnima, imati velike šanse da uskoro budu p