Umrijeti u proljeće

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: njemački

  • Prijevod: Patricija Vodopija

  • Broj stranica: 216

  • Datum izdanja: kolovoz 2017.

  • ISBN: 978-953266884-1

  • Naslov izvornika: Im Frühling sterben

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 340 g

Walter Urban i Friedrich Caroli najbolji su prijatelji, sedamnaestogodišnjaci koji kao muzari rade na seoskom gospodarstvu na sjeveru Njemačke. Kad ih u veljači 1945. prisilno unovače te u odori Waffen-SS-a pošalju pred nadiruću Crvenu armiju, razdvojit će se i proći kroz pakao rata – Walter kao vozač opskrbnih jedinica, a Friedrich kao vojnik na bojišnici. Njihov ponovni susret, jedne zore u proljeće, vrhunac je briljantnog Rothmannova romana, i kulminacija besmisla prikazana na njegovim stranicama.

Umrijeti u proljeće roman je u kojemu ponajbolji njemački pisac svoje generacije ispreda priču o posljednjemu ratnom proljeću u Mađarskoj, u kojoj njemački časnici bacaju ručne granate za svojim ljudima kako bi još uopće napadali, a vojnici u zaleđu priređuju očajničke orgije, gledajući u lice smrti. Čak i kada mir dođe u Njemačku, preživjeli će morati pronaći način da žive u sjeni rata, a povratnici da osjete kako su se napokon vratili kući.

“Najznačajniji autor svoje generacije.” - Peter Handke

“Ralf Rothmann na najboljem je putu da postane klasik suvremene njemačke književnosti...” - Frankfurter Allgemeine Zeitung

“Ovo nije samo odličan roman o Drugom svjetskom ratu, o šutnji očeva i frustraciji koju su prenijeli novim generacijama. Umrijeti u proljeće ujedno je i trijumf jezika.“ - Avvenire

“Ništa se u suvremenoj njemačkoj književnosti ne može usporediti s ovom knjigom.” - Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitung

Umrijeti u proljeće bez ikakve je sumnje jedno od najvažnijih i najemotivnijih djela ove sezone, ali i moralni izazov. Ovim romanom i službeno počinje post-Günther Grass era.” - Die Zeit

“U mnogo godina najbolji roman o ratu u Njemačkoj, duboko čovječna, prekrasna antiratna priča univerzalne vrijednosti.” - El País

Svaka riječ u ovom romanu gazi sav postojeći moral

Goran Gavranović, Express, 3. 11. 2017.

Opora priča posljednjih dana Drugog svjetskog rata iz perspektive mladića prisilno mobiliziranog u SS nakon plesnjaka. Ralf Rothmann izbjegava velike riječi, ideološko ili moralizatorsko palamuđenje. Samim opisima i situacijama čitatelju na glavu istovaruje sav užas, grozotu i brutalnost rata. I njegovu potpunu besmislenost. Ujedno i svu onu birokratsku hladnoću kojom vojska obavije običnog čovjeka pretvarajući ga tek u puki stroj, puki broj, topovsko meso koje služi samo zato da ubija ili da bude ubijeno. 

Velim, Rothmann to radi bez velikih riječi, njegov junak utopljen je u to sivilo znajući da je svaki otpor uzaludan te da je jedini izlaz nekako pokušati preživjeti i ostati čovjek koliko je to moguće. Što je ustvari nemoguće. Ni sam junak nema mnogo iluzija o tome. On je gotovo promatrač velikog kaosa, velike noćne more, i jedini otpor koji može pružiti jest da u svemu tome aktivno ne sudjeluje ako baš ne mora. Pri tome nema iluzija ni o vlastitome moralu i vrijednostima. I njemu je jasno da je jedini cilj preživjeti. Svi njegovi pokušaji da rat učini humanijim, ljudskijim, da izbjegne potpuni rasap, ustvari su uzaludni, uključujući i pokušaj da pronađe grob vlastitog oca poginulog u nekome mjestu kraj Balatona te spasi prijatelja od strijeljanja radi pokušaja bijega iz vojske za koju je jasno da je samo pitanje dana kad će se predati. 

Zato je ustvari besmisle reći da je Umrijeti u proljeće antiratni roman. To je roman koji rat, vojsku i običnog čovjeka opisuje poput zbrkanih noćnih mora iz kojih se nemoguće probuditi. Svaka riječ u ovom romanu govori o nemoći odupiranja velikoj zvijeri te svaka riječ podjednako gazi sav postojeći moral ideologije i mržnju koja je do svega toga dovela. A pritom to nigdje izravno ne kaže, ne patetizira i ne moralizira. Unatoč nemogućnosti pobune, nemogućnosti otpora i promjene oko sebe, Ralf ipak nudi neku nadu, jedinu nadu običnog čovjeka koja postoji - preživjeti dok sve to ne prođe i nastojati malim gestama poštenja ispraviti sve učinjeno.

Moćna freska najdubljeg besmisla

F. B., Booksa.hr, 8. 11. 2017.

Roman Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmanna dospio mi je u ruke igrom slučaja. Urednik hrvatskog izdanja, inače vrlo strog i iskusan urednik, baš tog dana imao ga je u ruksaku zajedno s još nekim naslovima. Za svaku od tih knjiga rekao bi riječ-dvije, pa mi ih onda prepuštao da ih prelistam, a kad je došao do Rothmannovog romana, tiho je prozborio - ovo je baš dobro – i zadržao ga u rukama. 

Sjedili smo na terasi jedne manje poznate krčme u širem središtu grada, bijaše kasno popodne i vremešni Frakturin urednik, uvidjeh, nekako nije imao srca odvojiti se od te knjige, pa mu je silom iščupah iz umornih ruku. Znam ga godinama i štogod on rekao o nekoj knjizi, naučio sam – nije bitno što kaže, već kako to kaže. Vrijedno je također spomenuti – s godinama, što je i logično, pretvorio se u namćora s niskim pragom tolerancije prema lošoj, osrednjoj, pa čak i korektnoj književnosti. Zbog načina na koji je rekao – ovo je baš dobro – znao sam da moram tu knjigu nekako uzeti od njega. Ali kako? To je bio njegov primjerak.

Ne mogu reći da se ponosim načinom na koji sam to učinio, ali na koncu sam uspio – one druge knjige prelistao sam i pristojno vratio, ali Rothmann je završio u mom ruksaku. Nije bilo lako, no sam si je kriv – drugi put morat će pripaziti da se ne izleti.

Sve knjige, osobito one stranih autora, nakićene su pohvalnim štiklecima koje možemo pročitati na poleđini i unutarnjem omotu. Mnoge od tih pohvala pisane su kao reklama i često nemaju veze s istinom. S druge strane – što bi izdavač trebao? Pa neće nitko napisati – gledajte, ovo sigurno nije najbolji roman koji ćete pročitati, to je, tako, jedno vrlo osrednje štivo…

Jedan od štikleca s omota Rothmannova romana kaže: "Ništa se u suvremenoj njemačkoj književnosti ne može usporediti s ovom knjigom." (Frankfurter Allgemeine Sonntagzeitung)

Zvuči kao hrabra, zamalo i drska izjava, ali nakon što pročitate knjigu, najednom više nijedna pohvala izrečena ili napisana na račun romana Umrijeti u proljeće neće djelovati pretjerano.  

Ovaj mali (208 str.) veliki roman priča je o mladiću koji zapravo nikad nije ni morao završiti na ratištu. Veljača je godine 1945. i Hitlerovi snovi o velikoj Njemačkoj odavno su već hrpa besmislica u koje više ne vjeruju ni njegove najzadrtije pristaše. Američke snage probijaju sa zapadne strane, Crvena armija nezaustavljivo dolazi s istoka, a sedamnaestogodišnji muzar Walter Urban zbog djevojke u koju je zaljubljen odlazi na zabavu koju u seoskoj krčmi priređuje lokalni RNST (organizacija Trećeg Reicha koja upravlja poljoprivrednom djelatnošću i agrarnom politikom). Toči se pivo, svira orkestar invalida i svi su tamo – Walterov prijatelj i vršnjak Friedrich, njihove djevojke i mnoštvo drugih djevojaka i mladića. Usred zabave, čelnik RNST-a održi vatren govor i perfidno proglasi novačenje svih prisutnih muškaraca. Nema izbora – ili ćeš potpisati i 'dragovoljno' otići na ratište ili će te na to prisiliti.

Nisu još ni svjesni što se događa, a dvojica prijatelja već su u Waffen SS odorama, nakon kratke i nedovoljne obuke šalju ih u Mađarsku, ususret nadmoćnoj Crvenoj armiji. Walter je raspoređen za vozača opskrbnih jedinica, a Friedrich u pješaštvo i za jedno vrijeme njihovi putovi se razdvajaju. Walter nema nikakvih iluzija, sve što vidi oko sebe najdublje je beznađe i besmisao, posljednji zvjerski pokolji nemoćnih civila, poludjeli vojnici i zapovjednici koji bez milosti ubijaju svakog tko se bez naredbe kani povući, ukratko – pakao na zemlji. 

Kada se dvojica prijatelja ponovo susretnu, Friedrich je u jako lošem fizičkom, ali i psihičkom stanju. Sve što želi je vratiti se djevojci koja se u međuvremenu i udala za njega – umjesto Friedricha samog bila je dovoljna obična kaciga njemačkog vojnika. Gotovo u bunilu upušta se u pokušaj bijega i biva uhvaćen. Kazna je – smrt strijeljanjem. To što je rat izgubljen nema nikakve važnosti za zapovjednike. Walter će svejedno pokušati izmoliti prijateljev život kod pretpostavljenih.

Umrijeti u proljeće Ralfa Rothmanna mirno možemo svrstati uz legendarni Gravesov autobiografski Zbogom svemu tom. Svaka rečenica, svaki Rothmannov prizor duboko su i do srži antiratni. Sav besmisao i užas Drugog svjetskog, ali i bilo kojeg drugog rata vjerno su iscrtani na stranicama ove knjige. Rothmann se kloni kićenja, pretjerivanja, pa i prevelikih riječi. Jezikom ogoljelim od svega nepotrebnog, jednostavno i sažeto uspijeva izgraditi moćnu fresku, veliki roman, jedan od onih čije slike će ostati kao isklesane u sjećanju.

Umrijeti u proljeće roman je kojemu ni vrijeme ne može ništa.
Ili još kraće: lektira!

U ratu nema pobjednika 

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 2. 3. 2019.

Pitanje odnosa prema ratovima i zločinima, posebno različiti generacijski pogledi na strahote sukoba i haos koji iz njega proizlazi, čitaocima u Bosni i Hercegovini je sigurno sasvim blisko i aktuelno. Posebno imamo li na umu odsustvo bilo kakvog sistematskog javnog suočavanja sa ratom u ovom društvu i dominantne troetničke narative od kojih svaki ponaosob ima svoju vlastitu istinu, te koji kao jedini oblik dijaloga vide prije svega sukobljavanje i nadmetanje. Drugim riječima, odsustvo procesa denacifikacije, kao izvjesnosti društvene katarze, duboko je potisnulo na marginu mogućnost stvarnog razgovora o onome što se nama zapravo dogodilo. Stoga najčešći oblik bavljenja tom neveselom prošlošću ovdje jeste sveden prije svega na dva procesa: šutnju i negiranje. 

Međutim, u tome se doima još važniji onaj pogled koji imaju generacije koje u ratovima nisu učestvovale, ali su svojim datumom rođenja nužno određene onim što je taj rat donio. U pogledu književnosti to se doima kao iznimno zanimljiva perspektiva, iz koje bi bilo prirodno da generacije djece majki i očeva koji su učestvovali u ratu svojim književnim propitivanjima pokušaju odrediti svoj odnos spram rata i transgeneracijskog sjećanja na njega kojem su nužno izloženi. U okvirima postjugoslovenske književnosti pitanjem “šta si radio u ratu, tata?” bavio se, između ostalih, na zanimljiv način pisac Goran Vojnović u svom romanu “Jugoslavija, moja domovina”. Junak ovog romana u maniru on the roadpriče putuje u potrazi za ocem, oficirom JNA, za kojeg saznaje da je osumnjičen za ratne zločine. To saznanje otvara cijeli ponor pitanja sa kojima se potomak sada treba suočiti i spram njih postaviti. 

Nakon traume 

Roman njemačkog autora Ralfa Rothmanna “Umrijeti uproljeće” donosi sličnu priču, uz razlike u kontekstu i vremenskoj distanci, ali jednako duboko zaronjenu u pitanje roditelja koji su bili u ratu. Rothmann kroz svog fokalizatora ispisuje priču sina o ocu Walteru Urbanu koji je bio uvojačen kao sedamnaestogodišnji mladić tokom Drugog svjetskog u Waffen-SS. Otuda je onaj lajtmotivski Ezekielov citat na početku ovog romana “Oci jedoše kiselo grožde, sinovima trnu zubi”, znakovito obilježje koje zapravo opisuje suštinsko osjećanje ovog književnog djela. Ono što je, međutim, pored procesa suočavanja sa očevom ulogom u ratu o ovom romanu iznimno važno jeste to što autor donosi priču koja postavlja još jedno vrlo važno pitanje. Riječ je o životu očeva nakon rata, sa svim traumama koje je boravak na bojišnici duboko utisnuo u njihovo biće. Danas bismo rekli da je to PTSP. U našem kontekstu stoga ovaj roman upućuje na još jednu važnu temu koja je društveno skrajnuta, a koja možda temeljno određuje mnoge procese naših života. Rothmann tu priču o usamljenosti očeva i njihovoj dezavuisanosti te tišini koja na spomen rata ostaje uzima kao početak i kraj svoje priče. “Nije, međutim, imao prijatelja niti ih je tražio, cijeloga života ostao je sam u svojoj šutnji, koju nitko nije želio podijeliti s njim, čak ni njegova žena, koja je pila kavu sa svim susjedima i subotom bez njega išla na ples.” Ovaj i još mnogi drugi pasaži romana “Umrijeti u proljeće” to bolno i dojmljivo pokazuju.

Sa druge strane, ta se priča dodatno usložnjava u dodiru sa budućim generacijama. Transgeneracijsko prenošenje ratne traume još jedna je suštinska odrednica ovog romana. A kako to zaista izgleda, možda najbolje ilustruje sljedeći zapis: “Ako smo ranjeni duhovno ili tjelesno, to je važno za naše potomke. Bolesti, udarci ili meci koji pogode tebe, ozljeđuju i tvoju nerođenu djecu, takoreći. I poslije, mada su odrasli okruženi ljubavIju i zaštićeni, panično se boje da će oboljeti ili da će ih udariti ili upucati”. Ovo je, moglo bi se kazati, za nas danas i ovdje iznimno blisko osjećanje. 

Walter Urban, junak Rothmannovog romana, tokom većeg dijela Drugog svjetskog rata radi kao kravar na sjeveru Njemačke. Ali taj pozadinski mir i idilu muže krava ovog sedamnaestogodišnjaka prekinuće uvojačenje u Wafenn-SS. Iako je već posve jasno da nacistička neman pušta svoje posljednje krike, u rat je potjerano sve što pušku može nositi. Walter sa svojom jedinicom, sada zaposlen kao vozač opskrbne jedinice, biva transportovan u Mađarsku pred nadiruću Crvenu armiju. Iako ostaje u pozadinskim zonama rata bez frontalnih susreta sa neposrednom borbom za junaka romana “Umrijeti u proljeće” postaje posve jasno i vidljivo da se sve raspada. Posljednja je godina rata, nacističke snage su već poražena vojska. Mnogi su odlučili dezertirati, vojne starješine ne prezaju ni od pucanja na svoje vojnike. Tjerajući ih da se bore. Ono što Rothmann ispisuje, pokazuje nam sav jad rata i raspada jedne vojske. Sve se kreće u pravcu divljih bahanalija, koje iz očaja proizišle oslobađaju one najmračnije vojničke porive. Walter se kreće u svemu tome kao u košmaru, traga za grobom svog oca koji je poginuo u Mađarskoj. Da bi vrhunac svog doživljaja rata imao u trenutku kada sa drugim mladićima mora stati u streljački stroj i pucati u svog najboljeg prijatelja Friedricha Carolija, jer je ovaj pobjegao sa bojnog polja.

Seoska idila 

Autor romana “Umrijeti u proIjeće” ratu ipak suprotstavlja život. Iako je sve već zgarište, Rothmann pasažima koji svjedoče seosku idilu ranijeg Walterovog kravarskog života uvodi protivtežu tim mučnim scenama. Otuda ovaj roman često u najkrvavijim trenucima prelazi u prostore prirode i meditativnog mira kojima se još dojmljivije potcrtava besmisao rata. Evo jednog primjera: “Drozd je čučao na brezi na rubu polja, na najvišoj grani, i uzvraćao na poj iz šume. Pritom je povremeno lepetao krilima i cupkao na mjestu, djelujući osorno ili pak rasrđeno, ljutito se uzdižući, kao da mu se odjek nimalo ne svida”.

Umrijeti u proljeće” Ralfa Rothmanna u svojoj je osnovi duboko antiratni roman. On nam sugeriše da zapravo ni u jednom ratu nema pobjednika, te da su svi neizostavno poraženi i na gubitku. Posebno se to izražava u demistifikaciji svakog ratnog herojstva i nacionalnog zanosa podvižništvom ratovanja. Koje je, a to ovaj roman uspješno pokazuje, gotovo uvijek samo krinka za prepuštanje najnižim anticivilizacijskim porivima. Ili riječima jednog od Rothmannovih junaka koje se doimaju istinitim prikazom rata: “Čovječe, što Ii sam izgubio. Hoću reći, da sam izabrao Hitlera, kao većina... Ali ja nisam htio upasti u sranja, baš kao ni ti. Nemam neprijatelja, barem ne takvih koje bih htio ubiti. Ovo je rat cinika, koji ne vjeruju ni u što osim u tko jači, taj kvači. A zapravo su svi uskogrudni slabići, to sam doživio na terenu. Gaze slabije od sebe, pužu pred jačim i masakriraju žene i djecu“.

Konačno, u finišu romana kada se Walter po završetku rata vraća u selo, sa mišlju da se oženi djevojkom Elizabeth i sa njom nastavi svoj kravarski zanat, zaokružuje se u potpunosti onaj poraz ljudskog pred beznađem rata. Sa jasno izraženom mišlju da rat možda završi jednog dana, ali da on u čovjeku koji ga je preživio duboko i potmulo odjekuje zauvijek.