Umrijeti u Hrvatskoj
Pet eseja
Special cijena
16,61 €
Redovna cijena
18,45 €
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 184
-
Datum izdanja: travanj 2019.
-
ISBN: 978-953358129-3
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 285 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Nagrada Višnja Machiedo za 2019. godinu
Memoarska proza Umrijeti u Hrvatskoj jednog od najistaknutijih suvremenih hrvatskih pisaca i intelektualaca Slobodana Šnajdera u pet eseja progovara ne samo o Hrvatskoj danas i jučer već i o samome Šnajderu, o njegovu odnosu prema ocu i majci, prijateljima, književnosti i, naravno, o pisanju njegova nagrađivanog i prevođenog romana Doba mjedi.
Ne bez razloga, Umrijeti u Hrvatskoj počinje pitanjem svjetonazora, pitanjem toliko važnim da ga moramo stalno iznova postavljati, a jednako tako ne završava slučajno posvetom prijateljstvu i prijatelju Darku Gašparoviću. Slobodan Šnajder germanski precizno a francuski lako pišući o raznim temama zahvaća dvadeseto stoljeće u njegovoj cjelini. Kroz slučaj svoga oca pjesnika Đure Šnajdera i njegove poezije, jednako kao i kroz pisanje o Miroslavu Krleži ili pak o Lászlu Végelu ispisuje i svoj autoportret, ili jedan njegov dio.
Umrijeti u Hrvatskoj nikada nije bilo jednostavno, makar se ovdje oduvijek umiralo lako, a živjelo se oduvijek teško. Šnajderova memoarska proza postavlja pitanja jer u njoj se životno isprepleću književnost, filozofija i politika, sudbine raznih ljudi sa sudbinom autora samoga. U središtu ovih eseja uvijek stoji advocatus diaboli koji stalno preispituje sebe samoga, koji sumnja, koji zna da je kraj ujedno ušće početka.
“Pet eseja Slobodana Šnajdera, što je vidljivo već iz naslovnog, problematizira skoro sve najvažnije teme koje već pola vijeka zaokupljaju ovoga autora, a mogu se čitati kao u neku ruku metatekst u odnosu na njegove knjige što spadaju u literaturu u užem smislu riječi. Šnajder ima što reći i zna to reći, pa pretpostavljam da će i ova knjiga naći čitatelje koji to znanje, a i formalne vještine, uvažavaju.” - Snježana Banović
Stvari u hrvatskom glumištu su potpuno abnormalne
Bojan Munjin, Novosti, 21. 6. 2019.
S piscem Slobodanom Šnajderom razgovaramo o njegovoj novoj knjizi eseja ‘Umrijeti u Hrvatskoj’ (Fraktura), o romanu ‘Doba mjedi’ (TIM press) koji je doživio i treće izdanje te o njegovoj drami ‘Hrvatski Faust, Tragedije dio drugi’ koju će Jugoslovensko dramsko pozorište uprizoriti krajem godine.
Prema naslovu vaše knjige eseja, ‘Umrijeti u Hrvatskoj’, čini se da je Hrvatska prostor predodređen za lošu sudbinu i zle ishode?
Valjda. Stavimo li u pamet što je sve u Hrvatskoj postalo sudbina, to jest na koje je sve načine fortuna, što je njezino ime u klasičnoj starini, pomogla, ne toliko hrabrima, koliko pohlepnima, ishodi i nisu mogli biti bolji. Hrvatska je onostranost prepuna osujećenih mrtvaca; u Hrvatskoj se, u kulturi napose, umire mnogo prije fizičke smrti. O tome je naslovni esej moje knjige; to jest o onome što se zove damnatio memoriae, o izgonu iz pamćenja. Tu smo mi veliki i efikasni kao ni u čemu drugome.
Moj otac nije imao izbora
Bavite se i problematiziranjem definiranja pojma svjetonazor, koji je u Hrvatskoj često predmet ogorčenih sukoba. Kako se snalazite u ovoj borbi različitih ‘svjetonazorskih istina’?
Nastojim sačuvati živu glavu. Malo je trebalo pa da u odgovoru na to pitanje velim: S promjenljivom srećom! Baš kao Georg Kempf, osoba iz mojega romana ‘Doba mjedi’. No knjiga se ne bavi toliko svjetonazorskim ratom koji danas bjesni u Hrvatskoj, koliko načinima na koje tako nešto kao svjetonazor uopće nastaje. A on se većinom usvaja nekako potkožno, što znači da u čovjeku postoji kao nešto muklo, neproanalizirano. Tu najčešće nema pravog razgovora; oni koji ne dijele tako usvojeni svjetonazor mogu biti, u najboljem slučaju, tolerirani. Ali tolerirani samo zato što je projekt hrvatske države ostao bitno nedovršen, osujećen od strane nečistih sila, bilo svjetskih, bilo onih preko plota.
Kad se jednom krene s ‘konačnim rješenjem’ u tom smislu, a to su vrući snovi ne baš rijetkih, prestat će i sama mogućnost ‘svjetonazorskog rata’. Bit će to novi hrvatski srednji vijek.
U knjizi pišete i o ‘prisilnom identitetu’. Netko je rekao da čovjek bez identiteta može biti i osoba s puno smisla.
Ne moramo ići dalje od Musila: čovjek bez svojstava ima naravno to svojstvo da nema svojstava. Suprotno od toga je čovjek koji ima identitet, te ga, u danim prilikama, stane nositi na čelu ili reverima. Takav identitet, koji osobito nabubri ‘u danim prilikama’, obično je ekskluzivan u odnosu na druge identitete, pa i na one koji se mogu nalijepiti na pojedinca ‘nabubrelog’ identiteta. Jer njemu ništa više ne treba. Onda identitet stane revnovati, pa je ajme meni, majko mila… I dakako, pojedinac je silno radostan zbog mogućnosti koje mu njegov nabubreli identitet otvara. U prijevodu, to kod nas znači vlast ološa nad poštenim svijetom i čini se da se kod nas ponavlja kao ničeansko vječno vraćanje istoga.
Razmišljajući o sudbini vašeg oca koja je opisana u romanu, a koji je 1943. bio mobiliziran u njemačku vojsku, pitao bih vas da li biste vi u takvoj situaciji postupili kao on (i kasnije dezertirali) ili biste otišli u neku vrstu unutarnjeg egzila kao Miroslav Krleža ili pak u šumu, poput Ivana Gorana Kovačića?
Mobilizacija mojega oca, slavonskog Volksdeutschera, jasan je slučaj prisilnog identiteta. Taj se uvid u mojemu romanu varira na mnogo načina. Ona je posljedica te činjenice i moj otac nije imao izbora. Partizanska jedinica koju su sačinjavali odbjegli Volksdeutscheri, i koja je u ratu gotovo u cjelini izginula, u to doba još nije postojala. On je dakle dezertirao, obujmivši svoj život objema rukama te je držeći pred sobom onu plavu kuglu u kojoj sniježi pojmio da u njoj ne vidi ništa dobroga. S Brechtom bi se moglo reći: Nije mu se sviđalo ono otkud je dolazio, a ni ono prema čemu je išao. Da li bih ja tako postupio? Da sam rođen bitno ranije, i ja bih potpao pod ‘prisilni identitet’, bio bih dakle ‘Nijemac izvan Reicha’. Bio bih dakle mobiliziran, osobito nakon Staljingrada, kad je njemačkoj vojnoj sili koja je počela pokazivati jasne znake iscrpljenosti, a to se odnosilo i na ljudske resurse, bio potreban svaki vojnik. Ja međutim ne znam bih li imao hrabrosti dezertirati. Jer da su ga ulovili, bili bi ga smakli za pet minuta, kako to već običava pokretni prijeki sud.
Što bih ja učinio? Nisam siguran. Mi živimo od hrabrosti drugih ljudi i možemo se smatrati sretnima što takvu provjeru, barem zasad, nismo morali proći. Ipak ću reći da sam se u ranim devedesetima, svim meni dostupnim publicističkim sredstvima, usprotivio lovu na Srbe, mislim na ‘gradske Srbe’, koji je tada bio otvoren. Kao što se gnušam ovoga što se upravo ovih dana repetira kao ‘vječno vraćanje istoga’, sve dok se ne dovrši projekt hrvatske nacionalne, rasno čiste države.
Svijet početkom četrdesetih u vašem romanu su ljudi s koferima. U komadu, to su ljudi u prolazu. Zar i danas nije tako: živimo u nekom međuvremenu i gledamo oko sebe ljude s koferima?
Štoviše, danas je naročito tako kako velite. Roman sam dokraja ispisao u ljeto 2015. Tada još nije krenulo raseljavanje hrvatske mladosti, što je daleko tragičniji fenomen od gastarbajtera, bauštelaca, koji su odlazili u šezdesetim, a o čemu u romanu postoji reminiscencija u vezi jedne od izvedbi ‘Šarenog svirca hamelinskog’. Sada odlaze ljudi u najboljoj dobi, odlaze cijele obitelji, često visokoobrazovani. Nema jasnijeg i tragičnijeg dokaza za moju staru tvrdnju, koju sam, dok sam mogao, u Novom listu varirao nebrojeno mnogo puta: da nacionalisti najviše upropaštavaju ono do čega im je – quasi – najviše stalo. I što sada? Tlo ostaje, krv odlazi, rastočuje se. Tko će ostati? Davno sam to pitao.
Ispostavilo se da je najsigurnije mjesto za uprizorenje vašeg ‘Hrvatskog Fausta’, i osamdesetih kad je prvi put napisan i danas kad ste napisali njegov nastavak, Jugoslovensko dramsko pozorište.
Ne tek mjesto najsigurnije, već upravo jedino. Redatelj Unkovski, glumac Manojlović i ja vraćamo se u neku ruku ‘na mjesto zločina’, kao teški, nepopravljivi recidivisti. Teže mi je pojmiti zašto komad nije odigran dok su hrvatskom kulturom ‘drmali’ komunisti, po definiciji ‘antinacionalni’ i ‘antihrvatski’, ako je moj komad toliko antihrvatski? Bit će tako da se nikome nisu sviđale njegove poruke. Zašto nije odigran nakon 1990, niti je o tome ikad bilo govora, to je već jasnije: jer u tom se komadu, nažalost dosad samo na papiru, obavlja jedna ključna, stopostotno hrvatska rasprava o Dobru i Zlu, o ljudskim i neljudskim izborima, o hrabrosti i oportunizmu, da bi na kraju bilo postavljeno nekoliko važnih pitanja od strane Trijadičnog bića… U tim je pitanjima možda odgovor na vaše: Zašto je komad tako kontinuirano tabuiziran.
Krležine osame
Glavni junak vašeg ‘Hrvatskog Fausta’ iz osamdesetih, glumac Vjekoslav Afrić, igrajući u zagrebačkom HNK-u u doba NDH na kraju će se odlučiti na pobunu. Danas vidimo da pobune nema ni u našim, ni u evropskim/svjetskim okvirima…
Pa vi, Bojane, znate znanje, ne moram ja vama govoriti kako stoje stvari u hrvatskim kazalištima, tko ih sve vodi i kako i zašto baš taj ili ta… dječje igre, ta-ta-ra-ta… sve same sluškinje vlasti bez ikakvih bitnih određenja i uvida. Sve tanko, tanašno, a tako, ah, uspješno… Kad bi netko sudio po medijskoj slici, ne imajući stvarnog uvida, bio bi pomislio da je u teatrima med i mlijeko. Jedini stvarni program na primjer Dubravke Vrgoč, intendantice HNK, glasi: ‘Došla sam da ostanem!’ Ona nema pojma o tome što ju je zapalo kao poklon pod bor od njezina protektora. A ona je tek jedna u špilu Bandićeva kadra koji divlja u kulturi Grada. Katastrofalan pad kriterija sad je već ispod mogućnosti opisa, a korupcija u tom sektoru možda je i strašnija od one na drugim područjima. Svi poznajemo Krležine polemike s Josipom Bachom, kazališnim čovjekom, intendantom, a sve iz doba kad je Krleža bio zvijezda u nadolasku. No taj rečeni Bach nije ni izbliza bio tako neupućen kakvim ga Krleža prikazuje. Pa što je ovo danas? S kim bih dakle ja imao razgovarati o svojih 15 nikad igranih drama, pa onda i o ovoj najnovijoj, a neigranih zato što mi nikad nije uspjelo proizvesti niti kemijski trag nekog entuzijazma za Milana Bandića kojeg držim jednom od većih sramota mojega rodnog grada? Iz kojega sam se, sukladno toj prosudbi, ja potpuno – ispisao? Naravno, jednoga će dana netko od tih slugu i sluškinja vlasti mirno reći: ‘Ali Šnajder nije nikad ništa ni nudio.’ I to je, vidite, istina. Koga bih to dakle ja u dobi koja me je, bez zasluga ali i krivnje, zapala, imao vući za rukav? Dajte mi Bacha, pristao bih da me umjesto Šac zovete Fric, makar kao njegovu karikaturu, sjenu, što god bilo. Reklamiram na ovom mjestu svoje pravo na bolje neprijatelje.
Vama se čini da je s kulturom u Hrvatskoj stvar beznadna?
Pa nije to samo Zagreb. U hrvatskim nacionalnim Dramama hrvatska je drama naprosto nestala, a način tog nestajanja su i HNK-ove sapunice. Intendantica Vrgoč je užasno i potpuno neistinito klevetala moj jedini mandat u ZKM-u, ali upravo sam ja dao odigrati više hrvatske drame no ijedan ravnatelj ili intendant prije ili poslije mene. Ostalo neka bude šutnja. Dok mi ne pukne film, dok ne nađem vremena nakon ipak mnogo važnijih svojih književnih projekata, pa fiksiram kako je to u ZKM-u bilo, pogotovo u zadnja tri mjeseca mojega mandata, tako reći, iz dana u dan. Vi na primjer mislite, vidio sam jedan vaš tekst na tu temu, da sam ja morao otići jerbo nisam s tehnikom u podrumu ispijao pive. A ja vam velim da to nema nikakve veze. Moja je sudbina bila zapečaćena onoga trenutka kad sam uspio otjerati jednoga kuma-ugostitelja čiji nam je lokal bio kao kamen u bubregu. Nisam mu htio obnoviti ugovor. To je tako jednostavno i s umjetnošću nema nikakve veze. Ali eto, u svemu je neka, ne baš jako tajna veza. Stvari su u hrvatskom glumištu potpuno abnormalne. Ali ja razumijem da se vi, koji odvažno izvješćujete odavde, i ‘od tamo daleko, to jest prijeko’, ponekad morate praviti da to ne primjećujete.
U knjizi ‘Umrijeti u Hrvatskoj’ esej o Laszlu Vegelu završavate Rilkeovim riječima: ‘Tko govori o pobjedi? Izdržati je sve.’ Dakle, pobijediti ili izdržati?
Nietzsche pisao je da svijet eventualno ima opravdanje jedino kao ljepota. Ne bih se usudio reći da je on poludio upravo zbog te ljepote. Upravo Rilke ima jedan stih o ‘grozoti ljepote’. Ako nema Boga, sve je dopušteno, kaže Dostojevski na usta Velikog Inkvizitora. Ne znam kako stvar doista stoji s Bogom, možda ga donekle ispričava to što ne postoji, ali čini se da je naš svijet upravo takav svijet u kojemu je sve dopušteno, napose pak ono što nije. Nacionalna kultura? Kako to gordo zvuči, rekao bi Gorki, ali on je mislio (samo) na čovjeka. Pa mi ljevičari u ovom trenutku Lijepe Njihove jedini smo koji se još brinemo za kulturu, pa unutar toga i nacionalnu. Mi smo jedini koje brine katastrofalan pad kriterija u kulturi koji je ravan nacionalnoj katastrofi te se ima proglasiti elementarnom nepogodom.
Gdje je onda spas?
Ne znam. ‘Misli koje će promijeniti svijet dolaze na golubinjim nogama’ – i opet Nietzsche. Otud su one slabo čujne.
Vaš komad ‘Hrvatski Faust, Tragedije dio drugi’ bavi se galerijom povijesnih likova gdje se u centru nalazi Miroslav Krleža. Zamislite da se danas, nakon svega, ili prije svega, sretnete vas dvojica. Što biste rekli jedan drugome?
Kad smo se stvarno sreli, ja nisam došao do riječi, tako da bi pitanje imalo glasiti: Što bi on rekao? Ja mu nisam napisao dramu o Kantu, ni onu o Križaniću, koju mi je narudžbu ostavio u amanet (pogledajte knjigu ‘Umrijeti u Hrvatskoj’ i esej ‘Krležine osame’). Napisao sam neke druge drame. ‘Kamov, smrtopis’ je popljuvao, a to zato što nije trpio Kamova.
Kad sam ispisao ‘Hrvatskog Fausta’, Krleža je promijenio svijetom, ne mogavši promijeniti svijet. Ostalo je dakle u zraku što bi on rekao o toj spornoj drami o vremenu koje je on jedva preživio. Da bih ja ipak nekako saznao što bi on rekao, uveo sam ga u dramu i to pitao post mortem, i tu smo se sučelili. Što je iz toga sučelja, kako bi rekli lingvistički osviješteni kompjutoraši – valjda računarci – proizašlo, što se događa u drugom dijelu ‘Hrvatskog Fausta’ – e, tu hrvatskoj publici nema drugoga već potegnuti do Beograda. Naravno, i u tome će se i opet naći neki moj krimen.
Slobodan Šnajder: Umrijeti u Hrvatskoj
Đurđa Knežević, HRT-HR3-Bibliovizor, 11. 1. 2020.
Knjiga se zove Pet eseja; nekako se, u doba gdje sve mora dobiti svoje obuhvatno nad-ime, gdje se sve klasificira, pa i pisanje se mora nekamo podvesti, svrstati, autor valjda opirao imenovati pet tekstova objavljenih u knjizi o kojoj govorimo kao eseje. Pristao je na koncu, ali nevoljko. Taj otpor svođenju, grupiranju, jednoznačnosti, što nužno vodi gubitku pokoje dimenzije, pratimo kroz cijelu knjigu kao autorovu odliku (ali i muku).
Prvi tekst, naslovljen Iluminacije, u stvari je prolog u klasičnom smislu riječi. Autor nam podastire ključne elemente onoag o čemu će se u knjizi nadalje raditi, svojevrsne točke koje će olakšati razumijevanje. Autorove iluminacije oznaka su za mjesta u njegovu razvoju, odrastanju, trenutke u kojima shvaća sebe, svijet oko sebe te uzajamno odnošenje. Otud i početno minuciozno bavljenje pojmom svjetonazor. Osobne iluminacije se tako upliću u određena čvorišta koja čine mrežu svijeta i vremena u kojima se autor pozicionira, tako se oblikuje njegov (po)zor, i sam kaže, "Da bi netko uopće imao takvo nešto kao 'svjetonazor', morao bi nekako obuhvatiti cjelinu svijeta". Najbliža mu je, kad već govori o sebi samom, usporedba s Pascalovom opaskom o ljudima kao "trskama koje misle". Pravu pak posvetu čini Praxisovoj školi, zahvala je to za učenje mišljenja, koje ga je uputilo da "umjesto razmišljanja o vremenu i njegovoj nepojamnosti, razmišlja o povijesti".
Neuralgična iluminacijska točka odrastanja, spoznaja o obiteljskoj podvojenosti, koja nikad nije ponovno 'slijepljena', uvodi nas u sljedeći esej, po svemu dominantan u knjizi, i to ne samo duljinom. Poglavlje je to naslovljeno "Umrijeti u Hrvatskoj". Nije se moglo bolje uklopiti dva naslova Josipa Horvata (Živjeti u Hrvatskoj i Preživjeti u Zagrebu), na što se i sam autor poziva, za ono o čemu se ovdje pripovijeda. Autor višekratno inzistira da je to veoma osobna knjiga, gotovo sugerira da u njoj ničeg drugog niti nema, ili tek toliko koliko je nužno, kako osobe o kojima govori (pa i on sam), nemajući oslonac, kontekst, ne bi 'popadale' u nekom nejasnom, nedefiniranom prostoru. Paradoks je međutim da pišući doista o najosobnijim stvarima, o svom gotovo fantomskom ocu, bliskim prijateljima, on itekako bogato opisuje i analizira jedno doba. Poraće, s već ugrađenim nesigurnostima u ljudima i društvu, uzlet '68., kad se (među studentima, dakako) grcalo od optimizma a ideale se gotovo moglo opipati, dok je slabo tko primjećivao da su ideali već bili posuti pjegama truljenja. I naravno, pripovijest slijedi do naših dana, razdoblja parcelacija i krvavog rastanka, i završava u – osobnoj rezignaciji. Ostaviti se nečega na što se ionako ne može utjecati, pomiriti se s tim i okrenuti se onome što je ostalo, s čime se može. Mudar potez, bez ikakve pompe i bez žaljenja.
Piše o 'potrazi' za ocem, koji je veoma rano ostavio obitelj, hvatajući se za mizernu ostavštinu sačinjenu od nešto pisama, nekoliko pjesama, knjiga koje je napisao no koje su davale blijede ili nikakve tragove o njegovoj osobi, njegovoj intimi, mislima, osjećajima, snovima. Sve to Šnajder decenijima pipka, prevrće, dovija se i nagađa iz neke polurečenice, varljivog stiha, učitava, nadograđuje i – izmišlja!, naravno pošteno priznavši ovo posljednje. Ovdje valja dodati da je prava sreća što je sve to radio, osobito izmišljao, jer je zahvaljujući tome hrvatska književnost dobila, po mojem uvjerenju, najbolji roman, naslova Doba mjedi, koji se u nas (pa i šire) pojavio u posljednjih pola stoljeća.
Što je dakle, sin saznao o ocu? Malo, suviše malo da bi mu "mogao biti onaj strašni otac iz njegove pjesme o njegovu ocu...", niti mu je "mogao biti autoritet koji bih imao srušiti, po Freudu i ubiti, e da bih odrastao." Otac je bio pjesnik. Bio je Volksdeutscher, pripisan mu je taj "prisilni identitet" koji ga je dostigao dva stoljeća nakon doseljenja Nijemaca u Slavoniju, opirao se otac identitetima uopće, a ovom posebno, imajući na umu što je iz njega slijedilo. Kako piše u jednom pismu prijatelju na Istočnom frontu, koje nikad nije poslao, ostao je sam, po svoj prilici bez opcija, pa se tako ipak pokorio i slijedom identiteta bio "dobrovoljno" mobiliziran u Waffen-SS. Odakle je pak dezertirao. Bio je, kažu neki koji su ga poznavali, suzdržan i pristojan čovjek. Po svemu, a toga rekosmo nije bilo mnogo, bio je u osnovi bjegunac. Forenzika koju je sin proveo nad ocem govori tome u prilog, pojavljivao bi se i nestajao, no ne uvijek na isti način i s istim značenjima. Iz Waffen-SS je, primjerice, sam pobjegao, iz antologija hrvatskog pjesništva je, međutim, ispušten.
Koliko god autor strasno, uporno i gotovo grozničavo oblikuje lik oca iz nekoliko nesigurnih dokumenata, ondje gdje se mogao manje-više direktno suočiti i postaviti pitanja, povukao se. Ne usuđuje se, naime, upitati očevog bliskog prijatelja, kakav je Đuka Šnajder bio, jednako tako nije – kao što su njemački studenti '68. činili, ne bez brutalnosti, i sam postavio pitanje ocu: "Što si radio u ratu, tata?"–, dok je još bio dostupan. To mjesto autor zatvara odrešito, tim više bolno, rečenicom, "Otud, ja to ne znam." Lapidarno, ili, tvrdim oruđem upisano u težinu kamena.
Poglavlje je dakle naslova "Umrijeti u Hrvatskoj", otac je, rekosmo, (i) pjesnik, a takvi, ako su samo usamljenici i dezerteri iz svih identiteta i grupa, kakav je bio Đuka Šnajder, u Hrvatskoj umiru neprimjetno. Kako bi stvari u tom smislu bile osigurane još za njihova života, za takve će se tijekom života naći i "likvidatorska kritika". Opisuje tako autor jednu takvu koja je snašla njegova oca: "Mladi revolveraš Mandić doselio se u grad i upravo odstrijelio onog čijim se poslom kanio baviti. Klasična i najdosadnija verzija priče iz 'književnog života': mladi i stari. Najsterilnija." Da je i danas, otprilike pola stoljeća kasnije, situacija ista, da mladi u panici i žurbi da zaposjednu neko mjesto u hrvatskoj književnoj krčmi pucaju iz svih oružja i u pravilu nisko, u koljena, niti tješi niti više ne žalosti. To je naime tako. Autor, stalno pozoran nad vremenom u kojem živi ali i, reklo bi se namjerno, na njegovoj margini, možda i najboljem mjestu motrenja, razmišlja o književnosti. Tako će ironizirati propisujuće "diskurse unutar ove ili one 'duhovne situacije vremena'", i, po svemu sudeći imajući (i) sebe u vidu, napisati da je vrlo "lako ispasti iz te situacije kao staromodan autor". U tom smislu, pokazuje zazor prema -izmima, teorijskima i političkima. Reći će: "Kod nas se oni (koji drže do -izama – ĐK), uglavnom obaviješteni iz druge ili treće ruke, iz nepouzdanih prijevoda na primjer – čudom čude pjesnicima i piscima koji su ostali u stanju teorijske naive, dakle koji pišu bezobzirno, to jest, ne obaziru se na modu vremena." Takvima će, kao što je to bilo i u slučaju Đuke Šnajdera, "Hrvatska smrt ostati sama samcata." Društvo hrvatskih književnika, čiji je bio član, poslalo je vijenac, ali nitko nije došao na pogreb.
Knjiga se, sasvim logično, nastavlja esejima, razmišljanjima o osamama; Krležinim, Vegelovim, Gašparovićevim. Jedan je pogrbljen ispod vlastitih ispunjenih ideala, drugog sapinju ili razapinju nametnuti identiteti, s trećim se i nije razumio, ali ga je duboko prijateljski volio. I oni su, također za autora trske koje misle.
"Čovjek je samo trska, najslabija u prirodi, ali to je trska koja misli." Tako Pascal.
Međutim, tome svakako treba još dodati i to da je trska upravo ona biljka koju će nepogode savinuti, ali će se smjesta ponovo uspraviti kao opruga; polomi li ju se, prva će ponovo niknuti iz pustoši.
Predstavljanje knjige Umrijeti u Hrvatskoj Slobodana Šnajdera na 12. Subversive Festivalu
9. 5. 2019., Kino Europa - dvorana Müller, Zagreb
-
Slobodan Šnajder u Križevcima
U utorak 12. studenog 2019. u 18 sati
u multimedijskoj dvorani
Gradske knjižnice "Franjo Marković" Križevci (Trg sv. Florijana 14)
održat će se
književni susret sa
Slobodanom Šnajderom.
-
Slobodan Šnajder o Lászlu Végelu: Magic Mystery tour kao putovanje kroz vrijeme
Čitajući Lászla Végela
S nemalim čuđenjem slušam kako se danas posvuda govori o "veselim šezdesetim" s istom onom samorazumljivošću s kojom se nekada govorilo o "ludim dvadesetim". Sedamdesete godine su prijelazne, osamdesete apokaliptične, devedesetih, otud, više nema. Svijet zaokružuje svoja iskustva i baca nesvodivo u zaborav: "vesele šezdesete" – doba Beatlesa i mini-suknje. -
Predstavljanje knjige Slobodana Šnajdera
U okviru 12. Subversive Festivala,
u četvrtak 9. svibnja 2019. u 19 sati
u dvorani Müller kina Europa (Varšavska 3) u Zagrebu
predstavit ćemo novu knjigu eseja
Slobodana Šnajdera
Umrijeti u Hrvatskoj.
Razgovor s autorom vodit će urednik Seid Serdarević.
Umrijeti u Hrvatskoj nikada nije bilo jednostavno, makar se ovdje oduvijek umira
Slične knjige
-
-
Ivana pred moremSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
-
-
-
Kad smo napustili Karla LiebknechtaSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
-
Avanturističko putovanje kroz moje sobeSpecial cijena 16,61 € Redovna cijena 18,45 € -
Mongolske pjegeSpecial cijena 3,00 € Redovna cijena 17,12 €