Ulica mračnih dućana

Special cijena 89,10 kn Redovna cijena 99,00 kn
  • Jezik izvornika: francuski

  • Prijevod: Ana Kolesarić

  • Broj stranica: 192

  • Godina izdanja: 2014.

  • ISBN: 978-953266600-7

  • Naslov izvornika: Rue des Boutiques Obscures

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 205 mm

  • Težina: 270 g

Guy Roland privatni je istražitelj koji 1965., nakon što mu šef ode u mirovinu, odluči poduzeti svoju najveću istragu – želi pronaći svoj pravi identitet, otkriti tko je, jer je prije dvadesetak godina izgubio pamćenje. Idući varljivim tragovima, otkriva da se njegova tragedija dogodila za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Susrećući razne, ponekad opskurne, ponekad zanimljive ličnosti, malo-pomalo pronalazi komadiće svoje prošlosti, svoga prekinutog i izgubljenog života. Otkriva svoje prijatelje i ljubav svoga života, koju ne može pronaći, a njegova potraga vodi ga od Pariza i alpskoga gradića Megevea čak do Bora Bore, no odgovore na svoja pitanja morat će, čini se, potražiti u Ulici mračnih dućana, na adresi koju je dobio u dosjeu o sebi u trenutku kad je otkrio svoje pravo ime.

Ulica mračnih dućana Patricka Modianoa, dobitnika Nobelove nagrade za književnost, roman je u kojem se opsesivno otkrivaju teme ovoga vrsnoga romanopisca – traganje za identitetom, Drugi svjetski rat i Pariz. Ulica mračnih dućana roman je o potrazi za samim sobom, o želji da se shvati neshvatljivo, da se povežu prošlost i sadašnjost. Besprijekornim stilom pričajući intimnu priču, Patrick Modiano napisao je roman o drami svakog pojedinca.

Patrick Modiano: Tihi čarobnjak

Jutarnji list, Miljenko Jergović, 29.11.2014.

Krajem ljeta pisac i prijatelj Mića Vujičić poslao je “Rodoslov”, uz napomenu da bi to mogla biti knjiga, i mogao bi biti pisac koji će mi postati važan. Dobro je imati ljude, nazovimo ih sučitateljima, koji vas tako prepoznaju u tekstu. Mjesecima prije toga, u antikvarijatu u Vukotinovićevoj mjerkao sam “Ulicu mračnih dućana” za trideset pet kuna, izdanje Hit biblioteke iz 1980., ali nisam je kupio. Sviđao mi se naslov, ali primjerak nije bio najuredniji.

S početkom jeseni Patrick Modiano dobio je Nobelovu nagradu, i priča je počela da se odmotava. Vijest o nagradi sustigla nas je u četvrtak, na putu prema Konavlima, tamo negdje kod Ličkog Lešća. Zaustavili smo se na benzinskoj pumpi, bivši OMV, i čitali što javljaju svjetske agencije. Amerikanci su poludjeli zbog jednoga od svojih kilavijih klasika. I zato što za Modianoa nisu čuli. Uskoro će im se pridružiti i Hrvati. Ni oni nisu za Modianoa čuli, pa se mogu osjećati Amerikancima. Davna “Ulica mračnih dućana” zaboravljena je, kao i “Mali Dragulj”, što ga je prije osam-devet godina objavila Fraktura, i mjesecima je već bio na rasprodajama. Nakon Nobela, Fraktura će nabrzinu obnoviti izdanje “Malog Dragulja” i reizdati “Ulicu mračnih dućana”.

Mića Vujičić rekao mi je da je “Rodoslov” najbolja Modianoova knjiga, a da ostale, iako su ranije napisane, proizlaze iz nje. Ne mislim tako: “Rodoslov” je knjiga koja objašnjava prethodne romane, i najradikalnija je u postupku. Ali nikako mi nije najdraža. Hrvati i Amerikanci raspisali su se kako Modiano “ne donosi inovacije” u književnost. Bože, kakva budalaština; i što bi to, zapravo, trebale biti inovacije? Pisanje zdesna nalijevo, hodanje unatraške, pripovijedanje na jeziku koji je piscu nepoznat, o stvarima o kojima ne zna ništa? Ili bi, možda, ipak inovativno bilo ispričati priču u skladu s vlastitim dahom i temperamentom?

On piše kratke, tematski vrlo bliske romane. Nijedan od pet pročitanih nije duži od sto pedeset stranica. I svaki, od “Ulice mračnih dućana” za koju je 1978. dobio Goncourtovu nagradu, preko “Dore Bruder” iz 1997., “Malog Dragulja” iz 2001., “U kafeu izgubljene mladosti” iz 2007. i memoarskog ili autofikcionalizirajućeg “Rodoslova” iz 2004, mogao bi biti, i jest, dio jedne velike, sveokupljajuće pripovijesti ili svojevrsne modianoovske knjige kratkih priča.

U svakom od ovih pet romana ključne tačke su: Pariz, ulice kojima se svaki put navode imena, kafei i kavane, likovi neutvrđenog identiteta, oni kojima se zna samo ime i ništa drugo, ili oni o kojima se zna mnogo, ali im je tajnovito ime ili porijeklo... I sve je to, uglavnom i u varijacijama, sabrano i u osobi pripovjedača, u Modianoovom pripovjedačkom ja, koje, kako vidimo u “Rodoslovu”, u znatnoj mjeri korespondira s njegovom privatnom osobom.

Pojedini romani mogu se čitati kao varijacije onih prethodnih; pisac nema potrebu prikriti da svaki put piše istu knjigu – kako glasi ta famozna i notorna formula. Modiano nastoji rekonstruirati svoje identitete, učvrstiti u jednoj tački sva svoja porijekla, i onda gradi junake koji su, u manjoj ili većoj mjeri, neka vrsta njegovih unutarnjih zrcalnih odraza. Takvi njegovi likovi obično su žene.

Na početku knjige nagovještava se intriga. Imamo slučaj koji bi trebao biti razriješen. Kao u tradicionalnom kriminalističkom romanu. Ali do kraja se neće dogoditi ništa krupno ni spektakularno. Neće biti velikih obrata ili demonstracije spisateljskih akarobacija i specijalnih vještina. Ono na čemu se Modianoova priča drži zapravo je vrlo jednostavno: neriješen slučaj, koji će u jednom trenutku postati nerješiv slučaj.

U “Ulici mračnih dućana” (hrvatski prijevod Ana Kolesarić, Fraktura Zaprešić) Guy Roland je privatni detektiv, koji je doživio potpunu amneziju. Naprosto, čovjek nema pojma tko je. I nakon što mu gazda ode u mirovinu i zatvori ured u kojem su radili, Roland odlučuje istražiti svoje porijeklo. Nema čvrstu polazišnu tačku, tako da tokom priče, nailazeći na krive ili varljive tragove, nekoliko puta povjeruje u različite svoje identitete. I najednom mu se čini da se počinje sjećati. Čim se to dogodi, stiže dokaz da je na krivom putu, i nailazi novo ime, novi identitet, nova kutija s nečijim porodičnim fotografijama.

Patrick Modiano nikad se ne zamara onim što nije tema njegove priče. Ili što za priču kao priču nije važno. Recimo, okolnosti Rolandove amnezije neće biti objašnjene. Kao ni činjenica da on radi kao detektiv, a da se pritom ničega ne sjeća, pa ni toga koje je završio škole. Na sve to bi neki, recimo američki pisac ili holivudski scenarist, izgubio vremena i živaca. Modiano je, pak, pisac s darom, i njemu takva objašnjenja ne trebaju. Osim toga, pripadate li onoj tradiciji koju su stvarali Gogolj ili Franz Kafka, znate da se književnom junaku u romanu događaju stvari kakve mu se u zbilji ne bi dogodile. One su uvjerljivije od zbilje, jer se tiču njegove prirode i njegove formativne traume.

Dora Bruder, glavna junakinja istoimenog romana, vjerojatna je žrtva Holokausta. Kćerka austrijskih Židova, koji su se zatekli u višijevskom Parizu, živjela je u katoličkom internatu, gdje ju je otac sklonio, vjerujući da bi joj to moglo spasiti život. Ona jednoga dana bježi iz internata, i to je ono što se o njoj zna. Roman započinje tako što pisac u starim novinama pronalazi vijest: “Traži se mlada devojka, Dora Bruder, 15 godina, 155 centimetara, lice ovalno, oči sivosmeđe, u sivom sportskom kaputu, bordo džemperu, teget suknji i šeširu i braon ravnim cipelama. Svako obaveštenje dostaviti g. i gđi Bruder, bulevar Ornano 41, Pariz.” Vijest je to od 31. prosinca 1941, koju pripovjedač pronalazi 1965, i započinje svoju istovremeno opsesivnu i neambicioznu potragu za sudbinom Dore Bruder. Na sljedećih jedva sto i četrdeset stranica malog formata i krupnog sloga teče priča u dva vremenska toka koja se prepliću i na trenutke vezuju u čvor. Svaki čovjek, svako dijete, svaki i najnapušteniji živi stvor ima pravo na svoju sudbinu, i na to da se na kraju zna što se s njime dogodilo. O tome govori “Dora Bruder”. A Dora Bruder, djevojka koja je pobjegla iz internata, pa je zbog skitnje završila na policiji, potpadajući pod rasne zakone, nije u ovom romanu izgovorila ništa. Nije je bilo.

Doru Bruder” je, kao i “Rodoslov” i “U kafeu izgubljene mladosti” objavila ove jeseni novosadska Akademska knjiga (sve tri knjige u prijevodu na srpski Mirjane Ouaknine). Riječ je o jednom od najdelikatnijih, ali i najtiših romana o Holokaustu. Takav je Modiano pisac. Jako delikatan i tih. Skoro bez glasa. U toj tihosti njegova je moć. Piše tako o “jevrejskim prijateljicama”, kako je višijevska policija nazivala Francuskinje koje bi se u vrijeme odredbe o žutoj zvijezdi solidarizirale sa svojim židovskim sugrađankama: “Jedna je bila okačila žutu zvezdu oko vrata svome psu. Druga je na njoj izvezla: papu. Treća: Dženi. Neka je, opet, okačila o svoj pojas osam zvezda, a na svakoj po jedno slovo reči pobeda. Sve su bile uhapšene na ulici i odvedene do najbližeg komesarijata. Zatim u Depo policijske prefekture. Potom u Turel. Pa onda, 13. augusta, u logor Dransi. Te ‘jevrejske prijateljice’ bavile su se sledećim zanimanjima: daktilografkinja, prodavačica u papirnici, prodavačica novina, kućna pomoćnica, poštanska službenica, studentkinja.” Snaga Modianoovog postupka, moć njegove tihosti, u ovom je nabrajanju zanimanja jevrejskih prijateljica. Kao da je u tome ispričana cijela jedna priča.

Mali dragulj” (prijevod Latica Bilopavlović Vuković, Fraktura) priča je o djevojci kojoj se učinilo da je na ulici ugledala majku što ju je ostavila u djetinjstvu. “U kafeu izgubljene mladosti” priča je o djevojci iz jednog kafea, kojoj će se, prije nego što pripovjedač o njoj sve dozna, život raspasti na bezbroj nepovezanih trenutaka. On ju, saznajući okolo njenu priču, pokušava spasiti.

I Dora, i Therese, i Luki mogu biti jedna ista djevojka. Ili su tri posve različite. To u Modianoovoj priči nije važno, jer za svaku od njih, kao i za svakog junaka njegovih romana, pa i za samog pripovjedača, karakteristično je to da su sačinjeni od prošlosti. Njihova sadašnjost svodi se na potragu, najčešće uzaludnu, za okolnostima jedne izgubljene prošlosti, na potragu za vrlo privatnim i intimnim – identitetom. Svi oni su bez budućnosti. Tako i za Patricka Modianoa budućnost ne postoji. Volio bih da je Mića Vujičić upravo u tome pronašao razlog da mi šalje knjigu ovoga pisca. Neću ga pitati da se ne razočaravam.

Dogodi se ponekad da Nobelova nagrada, poput reflektora, osvijetli velikog pisca koji je prethodno bivao u sjeni. Tako je bilo s Eliasom Canettijem i sa Šimborskom, donekle i sa Singerom. Tih rijetkih godina, nagrada je to više za čitatelje nego za pisce. Oni su, čitatelji, ove godine dobili jednu od ljepših i neobičnijih nagrada u nobelovskoj povijesti.

 

Ulica mračnih dućana – potraga za identitetom kroz labirint sjećanja

Ziher.hr, Janja Žganec, 27.12.2014.

Sad već mnogi znaju tko je Patrick Modiano, nakon što je dodijeljena ovogodišnja Nobelova nagrada za književnost. Upravo zbog njegove nepopularnosti, zapravo i nepoznatosti, izvan rodne mu Francuske, ovo njegovo osvajanje iznenadilo je mnoge teoretičare i književnike, pa su mišljenja o njegovoj zaslužnosti, u konkurenciji mnogo poznatijih i priznatijih književnika ove godine, kao što su Haruki Murakami, Philip Roth i Thomas Pynchon, podijeljena. Čak je došlo i do malog incidenta nakon što je francuska ministrica kulture zakazala u imenovanju makar jednog Modianovog naslova. Iako je njegova književnost proučavana diljem svijeta, vjerojatno je mnoge zasmetalo to što nedostaje faktor društvenog utjecaja, a neki teoretičari jednostavno su kritizirali da nije još dovoljno proučavan da bi se ovako etablirao.

No eto, nagrada je tu, a nije ni prva. Ovaj pisac, rođen u Francuskoj 1945., dva mjeseca nakon završetka rata, rano je postao profesionalnim književnikom. Već je prva njegova knjiga, izašla 1968., La Place de l’Etoile, postala visoko cijenjena u Njemačkoj, kao bitno poslijeratno djelo. Kao najbitnije/ najcjenjenije djelo drži se upravo Ulica mračnih dućana, u originalu Rue des Boutiques Obscures, na engleski prevedena kao Missing person. Za nju, izdanu 1978., dobio je prestižnu nagradu Prix Goncourt, a 1972. Grand Prix du roman de l’Académie française za Les Boulevards de ceinture. Ukupno je napisao više od dvadeset knjiga, a osim romana napisao je i nekoliko knjiga za djecu te filmskih scenarija.

Teme njegovih romana uporno su identitet, vrijeme, sjećanje i njegova varljivost, odjevene u nostalgiju. A setting, atmosfera i inicijator radnji i samih djela u njegovom ranijem periodu nacistička je okupacija Francuske. Dokumentarističkim stilom kojim piše, uvodi nas u povijest Pariza, u činjenice tadašnjih života i tragične bezizlazne situacije ljudi koji su nestali ili bili gonjeni, a podupire ih stvarnim adresama, novinskim člancima i vlastitim iskustvima, pa njegova djela imaju i jake autobiografske elemente. Odrastao je u pariškoj provinciji, kasnije i u Parizu, kao dijete belgijske glumice i oca Židova, koji su ga zanemarivali i fokusirali na karijeru, koja je s očeve strane bila puna, tom vremenu i njegovom društvenom položaju svojstvene, ilegale. U obitelji, najbliži je bio svom bratu, no on je umro sa samo deset godina, što je ostavilo trajnu ranu piščevom životu.

Naravno da nam je upravo Fraktura pružila priliku Modianovo najpoznatije djelo, Ulicu mračnih dućana, čitati na hrvatskom, u prijevodu Ane Kolesarić. Već prije su izdali i njegov roman Mali dragulj.

‘Sada je dostatno da zatvorim oči. U odlomcima se prisjećam svih događaja... - sve su to sjećanja što mi služe kao Arijadnina nit.’

Ulica mračnih dućana kratki je roman, kao i većina Modianovih, a prati privatnog istražitelja koji, nakon odlaska njegova suradnika u mirovinu, koristi svoje istražiteljske vještine, poznanstva i izvore da bi saznao o svojoj prošlosti. In medias res, on je čovjek s tek deset godina sjećanja i lažnog identiteta, dok mu je prijašnji život oduzet amnezijom. Tu se jasno vidi Modianovo koketiranje s detektivskim romanom, iako ova knjiga nije nipošto nekakav napeti krimić niti ganja misterij za misterijem. Tajna je jedna, identitet glavnog lika i pripovjedača, koja se polako otkriva kao kroz nekakvu maglu koja je u početku apsolutno zasljepljujuća. Stil pisanja vrlo je jednostavan, činjeničan, lako čitljiv, ali tematika i autorov pristup tematici ostavljaju mjesta konfuziji i pitanju – ne na loš način, oni vas tjeraju da čitate dalje. Nije nikakav problem pročitati ovu knjigu unutar par sati, no mislim da je njen šarm u tome da je ne želite tako brzo završiti, nego pustiti vješto kombinirane odlomke da vam proključaju u glavi.

Od svih nagrađivanih knjiga koje sam pročitala u zadnje vrijeme, ovu mi je bilo najdraže pročitati i ispunila je moja očekivanja knjige koja se tapša po ramenu različitim svjetski priznatim nagradama. Bez da se upliće u duboko razrađene likove i njihove unutarnje probleme, razmišljanja i iskustva, ova knjiga nudi mnogo promišljanja i uvida u život pojedinaca toga vremena (radnja je smještena u šezdesetima, no pripovjedačeva potraga vodi dalje, u vrijeme okupacije). Važnost sjećanja, njegovo namjerno potiskivanje i podložnost identiteta i života osobe vlastitoj i tuđoj memoriji ono je što u dvjestotinjak stranica Modiano prezentira vrlo jednostavno, uspješno i dirljivo.

 

Detektiv slabog pamćenja

booksa.hr, Katarina Brbora, 18.2.2015.

Nakon što je prošle godine francuski pisac Patrick Modiano dobio Nobelovu nagradu za književnost, izdavačka kuća Fraktura je obnovila izdanja njegovih romana Mali dragulj i Ulica mračnih dućana na hrvatskom jeziku.

Kritika je Modianov opus opisala manje više kao genijalan, ali ponavljački – tako i Jergović kaže da bi svaki Modianov roman “mogao biti, i jest, dio jedne velike, sveokupljajuće pripovijesti ili svojevrsne modianoovske knjige kratkih priča” (Jergović: Tihi čarobnjak). Ulica mračnih dućana, roman o potrazi za identitetom i sjećanjima, definitivno je jedan od Modianovih najrazvikanijih i najnagrađivanijih romana koji je 1978. godine dobio i Goncourtovu nagradu, između ostalih. Poštenog čitatelja namjernika bi sve to moglo nagnati na zaključak da u rukama drži ono što Modianovu knjigu čini tako posebnom.

Glavni lik nazvan imenom Guy Roland boluje (neobjašnjeno) od teškog slučaja amnezije, a nekako ironično radi kao detektiv iako ni sam doslovno ne zna tko je. Kada njegov šef najavi zatvaranje agencije i odlazak u mirovinu, Guy započinje istragu o vlastitoj prošlosti koja ga vodi ulicama poslijeratnog Pariza, kroz barove i hotele, nepoznate stanove u kojima je navodno živio, među ruske imigrante, u francusku provinciju, na Alpe, pa čak i do Bora Bore.

Atmosfera je kao u noir filmu, s puno sjena i silueta koje se i konkretno i simbolički uobličuju i nestaju pred Guyevim očima: ponekad misli da je upravo saznao svoje pravo ime i identitet, samo da bi ugledao fotografiju čovjeka za kojeg je vrlo malo izgledno da je on. Često to pitanje i postavlja svojim sugovornicima - Čini li vam se da taj čovjek nalikuje meni?, no odgovor je uvijek nesiguran ili usiljeno pozitivan. Čak je i sam početak romana izrazito simbolički sugestivan u tom smislu: ''Ja ne postojim. Postojim večeras tek kao svijetla sjenka na terasi kavane.''Ipak, jedna je sjena jača od drugih, a to je tama Drugog svjetskog rata koja je u romanu poput crne rupe progutala Guyeva sjećanja. Iako je izvjesno da se nekakva tragedija odigrala u trenutku kad je sa svojom djevojkom i još jednim parom pokušao ilegalno napustiti Francusku, čitatelj neće dobiti niti najmanji trag zašto su tako očajnički morali napustiti zemlju i kakvu su točno ulogu u svemu tome odigrali sporedni likovi čije identitete Guy polako izgrađuje zajedno sa svojim.

Iako je priča površno koncipirana poput detektivskog romana i svojom misterijom svakako mami čitatelja da u nju zaroni još dublje, Modiano se jednako oslanja na simboliku i motive pomalo tjeskobnog svijeta koji je izgradio. On je sagrađen od Modianovih uvijek istih opsesija koje se ponavljaju u njegovim romanima: kutijama za cigare i kutijama za kekse u kojima su pohranjene fotografije, starim kartama i ulaznicama, godišnjacima i telefonskim imenicima, te kojekakvim drugim zaboravljenim ostacima koji o nekome govore i ništa i sve.

Začuđujuće, sve to postiže izrazito jednostavnim i pomalo 'hemingwayevskim' stilom pisanja, kojeg od prosjeka jedino izdvaja nenametljiva elegancija, dajući čitatelju osjećaj da prije svega čita neki klasik.

S druge strane, tu su i neke konkretnije opsesije koje progone Modiana još od početka njegove spisateljske karijere, a koje su o ovom tekstu već spomenute: Pariz i Drugi svjetski rat, te potraga za identitetom i prošlosti. U tom je kontekstu zanimljiva i priča o Modianovoj obitelji jer, naime, Patrick Modiano je sin talijanskog Židova i i Belgijanke koji su se upoznali u Parizu za vrijeme rata.

Njegov se otac odbio registrirati kao Židov i nositi žutu zvijezdu, te se navodno družio s Gestapom i zarađivao na crnom tržištu. O židovskom kolaboracionistu je upravo pisao njegov sin u svom romanu prvijencu La Place de l'Étoile, a stariji je Modiano, nezadovoljan takvim izborom teme, pokušao pokupovati sve primjerke romana koji su izašli tiska.

Ne treba ni spomenuti da se sličan lik beskrupulonznog kolaboracionista pojavljuje i u Ulici mračnih dućana, stoga nije ni čudno što i publika i kritika često ističu nevjerojatnu homogeniziranost svih Modianovih romana. Pa ako želite kročiti u Modianov sjenoviti literarni svemir u kojem nedorečenost kazuje više od svih ispisanih riječi, Ulica mračnih dućana nije loš početak.