Ukazanje

Special cijena 125,10 kn Redovna cijena 139,00 kn
  • Jezik izvornika: hrvatski

  • Broj stranica: 176

  • Datum izdanja: lipanj 2018.

  • ISBN: 978-953266978-7

  • Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom

  • Visina: 204 mm

  • Težina: 275 g

U zabitom dijelu neimenovane države u blizini malenoga nevažnog sela poznatoga samo po uzgoju šafrana prije više od dvadeset pet godina na brdo G. odjednom su se, naizgled bez povoda, počele penjati domaće i divlje životinje te spokojno gledati u nebo. Brdo su crkvene vlasti ubrzo ogradile električnom ogradom i drugim spravama za ometanje dolazaka životinja, a čudo, slično ukazanju Majke Božje u obližnjemu mjestu, ostalo je zaboravljeno sve do samoubojstva velečasnoga Leopolda Horta. O tim događajima, njihovoj pozadini i još jednome samoubojstvu u vrijeme prvoga ukazanja saznajemo kroz završnu riječ na suđenju Albertu Kocu. Albert Koc, genijalni pisac govora i proglasa, utemeljitelj tajnog Posebnog ureda za društvenu samokritiku u vrijeme predsjedanja Oktavija Nahta, u svojoj obrani razotkriva licemjerje Crkve i države, svoje ideje i sugestije prognanom predsjedniku Nahtu koje su državu sklonu diktaturi i autokratskoj vladavini u jednom trenutku otvorile svijetu i progresu. Optužen za poticanje samoubojstva kako bi osvetio smrt brata, Koc brani ne samo sebe već i, prije svega, ideju slobode i zdravog razuma.

Ukazanje je roman o demokraciji i njezinim slabostima, o Crkvi, diktaturi i slobodi. Kroz sudbinu jednoga čovjeka i njegove obitelji Ivica Đikić briljantno prikazuje ne samo prevrtljivost politike i sreće nego se i usredotočuje na pitanja moralnosti, lojalnosti, vjere i ljubavi. Ukazanje se već dogodilo, a naš izbor – zatajiti ga ili ga prihvatiti – pokazat će u kakvom ćemo svijetu živjeti.

“Roman Ukazanje napisan je u prvom licu, što je jedan od najrizičnijih proznih postupaka, a Đikić je to uradio majstorski – živo, uvjerljivo, plastično, s potpunom unutarnjom opravdanošću takvoga postupka. Vrlo specifična aluzivnost i alegoričnost, kojom roman intenzivno pulsira, ne padaju ispod razine novostvorenoga svijeta teksta, pa ni na trenutak ne podliježe opasnosti doslovnih ‘prepoznatljivosti’, trivijalnih mogućnosti čitanja ‘s ključem’. Tako ovaj u cjelini i u detaljima perfektno oblikovan tekst drži čitatelja u stalnom porivu da gata i goneta slojeve njegovih veza s vanjskom stvarnošću, ali ga na koncu uvijek iznova vraća sebi i svojoj vlastitoj, fascinantnoj stvarnosti.” – Ivan Lovrenović

Mračno lice demokratije

Đorđe Krajišnik, Oslobođenje, 14. 7. 2018.

Roman “Ukazanje” Ivice Đikića još jednom nam povodom ovog pisca pokazuje da je posrijedi autor koji neumorno radi na svom književnom opusu. Kada to kažem, mislim prije svega da Đikić iz knjige u knjigu traga za drugačijim prosedeom i formom građenja svojih narativa. Time je jedan od rijetkih pisaca sa južnoslovenskog prostora koji ne ide iz knjige u knjigu ziceraški oprobanim stilskim postupkom, već neprestano i iznova traži drugačiji izraz kojim će ispričati svoju priču. Stoga svaka Đikićeva knjiga jeste novi početak, horizont očekivanja čitaoca ne može biti unaprijed zadovoljen, niti se u književnost ovog autora može svesti na onu poznatu da svaki pisac cijelog života piše istu knjigu. To, dakako, ne znači da ovaj autor nema svoje prepoznatljive stilske osobenosti, ali raspon postupaka koje koristi u oblikovanju svojih knjiga svjedoči nam da je za Đikića imperativno istraživati oblikovne mogućnosti iskaza. Što, priznaćete, nije čest slučaj sa piscima četveroimenog štokavskog jezika. Od romana “Cirkus Columbia” do dokumentarnog romana o srebreničkom genocidu “Beara” veliki je pređeni put.

Laž i obmana

Novi Đikićev roman “Ukazanje” donosi priču koja iznova pomjera pripovjedački fokus ovog autora. Nakon što je u “Beari” kroz priču Ljubiše Beare, čovjeka koji je hladno vojnički organizovao genocid u Srebrenici, nastojao dokučiti razmjere zla i pomućenja koje se desilo u umu ovog nekadašnjeg čuvara bratstva i jedinstva, u “Ukazanju” Đikić ide tragom jednog montiranog političkog procesa, kojim nam se prikazuje sav užas države i demokratije kroz sudbinu junaka Alberta Koca. Dok se, dakle, u “Beari” temeljito ulazi u razobličavanje mehanizma zla koji je zločin sproveo, čime se i razmjere samog zločina deautomatiziraju i pred čitaoca izručuju u svoj njihovoj hladnokrvnoj brutalnosti, u “Ukazanju” autor dubinski ulazi u ispitivanje sprege države i crkve, tajnih interesa i spletki pod čijim se pritiskom raspada jedna porodica.

Naime, Đikićev junak jedan je od najboljih pisaca predsjedničkih govora u neimenovanoj fiktivnoj državi na čijem je čelu predsjednik Oktavio Naht. Koc nakon dolaska novog predsjednika na vlast dobija poziv iz njegovog kabineta, koji iako nezainteresovan pretjerano za karijerni napredak prihvata. Da bi, nakon što je predsjednikov rejting počeo naglo padati, postao glavni inicijator osnivanja tajnog odjela unutar predsjedničkog kabineta nazvanog “Posebni ured za društvenu samokritiku”. O čemu se, zapravo, radi? Ovaj odjel piše govore za predsjednika Nahta kojim se on u lomnim društvenim momentima samokritikuje pred građanima. Uspostavljajući tako jednu na izvjestan način totalitarno-demokratsku praksu u kojoj nema potrebe da javnost kritikuje predsjednika, jer on će putem svojih proglasa, koje mu Koc i drugovi pišu u tajnosti, sve sam obaviti. Iako je “Ukazanje” postavljeno kao alegorijska priča, bez jasnog stvarnosnog hronotopa, njegove osnovne premise jasno nas upućuju na balkanske demokratije i njihove mutne političke i sudske procese. Đikić u svojoj alegoriji nastoji razviti uvjerljivu priču kojom će se razobličiti jedan sistem utemeljen na laži i obmani, na sprezi zločina i vjere, mračnih tajni crkvenih otaca, političkih igrarija i licemjerja.

Sve krene po zlu onog trenutka kada predsjednik uputi dva proglasa o stradanju životinja iz cirkusa Glorija na putu ka brdu G. u Albertovom rodnom gradu Pomu. To, navodno, uzrokuje samoubistvo velečasnog Leopolda Horta. Što protivnike predsjednika Nahta i njegovog ureda za društvenu samokritiku navodi da sruše vlast. Konačno, predsjednik i njegova svita su uspjeli izbjeći sudski progon, a kao jedini krivac sada pred sudom stoji Albert Koc. On nam dakle, kao svoju završnu riječ, u grčevitoj borbi da sačuva vlastitu biografiju i čast pripovijeda o čudesnom događaju u Pomu i lažnoj optužnici kojom ga se tereti. Optužen je da je napisao proglas protiv velečasnog Horta kao osvetu za smrt njegovog brata Joakima, koji je prije dvadeset i pet godina služio u samostanu u Pomu sa velečasnim Hortom. Saznajemo da je Joakim jednog dana na brdu G. prisustvovao neobičnom iskustvu. Naime, na brdo su se iznenada i neobjašnjivo počele penjati brojne domaće i divlje životinje te satima u miru gledati u nebo. Kada je Joakim to saopštio Hortu, ovaj poduzima krajnje mjere, otpravlja ga u samostanski sanatorijum, gdje ovaj nedugo zatim, kako je saopšteno porodici, umire (zapravo, saznaćemo kasnije, izvršava samoubistvo), a prilaz brdu ograđuje električnom ogradom kako bi spriječio dolazak životinja. Životinje isprva pokušavaju i dalje stupiti na brdo, ali nakon nekog vremena odustaju.

Državni teror

Stvar ostaje zaboravljena sve do ponovnog pojavljivanja životinja podno brda G. dvadeset i pet godina poslije. Strujna ograda usmrćuje životinje iz cirkusa Glorija, a ured predsjednika Nahta koristi taj slučaj kako bi se u svom samokritičkom manevru obračunao sa crkvenom vlašću. Velečasni Leopold Hort usljed toga izvršava samoubistvo, koje potom inicira lančani niz reakcija, da bi se zatim u Albertovoj završnoj riječi krenulo otpetljavati veliko klupko događaja koji u širokom rasponu prikazuju podzemnu mrežu spletki, ubistava, lažnih čuda, crkvenog mračnjaštva i državnog terora.

Đikić u “Ukazanju” pred čitaoca donosi niz ozbiljnih pitanja o karakteru naših demokratskih sistema. Krećući se Albertovom sudskom odbranom, čitalac je uvučen u zmijsko gnijezdo, otvara se pred njim cijela šema mračnih podzemnih društveno-političkih odaja. Albert grčevito pokušava da se odbrani, on zna da su se kola jednog velikog sistema slomila na njemu. Pitanje njegove krivice je pitanje uloge jednog kotača u sistemu. Đikić nas, dakle, u ovoj svojoj precizno i uvjerljivo artikulisanoj alegoriji ponovo suočava sa onim pitanjem o ulozi pojedinca u mehanizmima moći. Da li pojedinac može da se odupre takvom pritisku, da li možemo za njega naći alibi ako je samo radio svoj posao. Sve to su pitanja sa kojima se neizostavno suočavamo unutar ovog Đikićevog romana. Autor ih gradira, poigrava se sa pozicijom svog junaka, ironizira i obrće situacije, da bi se sve to slilo u jednu vrtoglavu borbu čovjeka protiv aždaje sistema koja ga sve nemilosrdnije guši. Stoga Albert Koc krade vrijeme, logoreično izbacuje svoju priču. Riječi za njega nisu spas, unaprijed je presuđen, ali ipak mora ih izgovoriti, da bi sačuvao posljednju trunku svoje ljudskosti.

Sa druge strane, “Ukazanje” je i priča koja iznimno podsjeća na užase naše tranzicije, na sve one procese u kojima smo bili i jesmo. Vodi nas ovaj roman u one mučne i sulude narative o svetačkim čudima koja determinišu sve i amnestiraju od svake odgovornosti i krivice. Takođe, “Ukazanje” bismo mogli shvatiti i kao snažno razobličavanje jednog okoštalog crkvenog sistema, koji u podzemnim odajama društva mračnjački upravlja životom. Skriva ubistva, seksualna zlostavljanja, pljačke i razne druge nepodopštine. Đikić nam ovim svojim romanom konačno daje jednu iznimno uvjerljivu sliku poremećenog društva, iako fiktivnog i neimenovanog, ipak tako poznatog i bliskog. “Ukazanje” je tu, na nama je koji ćemo put izabrati.

'Svaka je vjera naivna, a u dubokoj vjeri leži svijest o toj naivnosti'

Karmela Devčić, Jutarnji list, 4. 8. 2018.

Ivica Đikić jedan je od najprobojnijih i najvažnijih hrvatskih pisaca početka stoljeća. Za debitanski roman „Circus Columbia“ dobio je Mešu Selimovića, nagradu za najbolji roman objavljen u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. Oskarovac Danis Tanović kasnije je po motivima spomenutog romana snimio film. Autor je i više publicističkih knjiga, prije godinu i pol dana objavio je „Bearu“, dokumentarni roman o genocidu u Srebrenici. Osim romana, piše i poeziju, kratke priče, a kao pisac scenarija dospio je i do Netflixa koji prikazuje seriju „Novine“. Drugu sezonu „Novina“ na HTV-u će emitirati ove jeseni, na Netflixu na zimu, a Đikić trenutno piše treću.

Novi Đikićev roman „Ukazanje“ (Fraktura), alegorijska je priča koju iz prvog lica pripovijeda Albert Koc, žrtva montirana političkog procesa, čovjek koji je za predsjednika neimenovane države pisao govore. Kad predsjedniku značajno opada rejting Koc ga uvjeri da osnuju Posebni ured za društvenu samokritiku (PUDS) u kojem mu svako toliko piše govore u kojima predsjednik kritizira društvo, ponekad - i samog sebe. Plan je bio začepiti usta oponentima suptilnijom metodom negoli su to zakoni koji kažnjavaju kritiku režima, maknuti strogu kontrolu Interneta i društvenih mreža. I gotovo da je funkcionirao …, dok se kontroli nisu otele – životinje, čudnom silom privučene na brdo Gospina ukazanja.

Kako je nastajao ovaj roman, kako ste ga gradili? Ukazanje i brdo, sudstvo koje nije nezavisno, svećenici koji pipkaju druge i brane ekonomski interes brda ukazanja, poprilično korespondira s ovdašnjim i društvenim reljefom.

- Roman je izrastao iz slike koja mi se davno javila i koje se otad nisam mogao riješiti: to je slika mnoštva životinja - domaćih i divljih, velikih i malih - koje se spontano i smjerno okupljaju na nekom brdu da bi svjedočile ukazanju, koje je ljudskim osjetilima i ljudskom umu nedohvatljivo. Pritom se ta slika nije javila kao satirični refleks, niti ja u romanu razvijam kao satiru. Drugi stup je način izlaganja, način prikazivanja problema, a to je monolog, to jest završna riječ optuženika u bizarnom političkom procesu. Na tome je onda izgrađen čitav jedan samosvojni svijet ispunjen alegorijom i zloslutnom bajkovitošću.

Kad se roman pojednostavi ovako kako je pojednostavljen u vašem pitanju, onda se zbilja može pomisliti da se radi o tematiziranju ili preslikavanju stvarnosti. Ali zaista nije: “Ukazanje” je plod mašte i jedino ga je tako ispravno čitati, pri čemu sam, naravno, koristio zbilju i vlastito iskustvo da bih dohranio svoju maštu. Zanimalo me da stvorim svijet u kojem će čitatelj, barem načas, povjerovati da je iz stvarnosti preuzeto baš ono što je u potpunosti izmaštano.

Svećenici uz brdo ukazanja plaše se konkurencije…, misle da Gospa treba pomoć pa, makar deklarativno, u njezino ime - puštaju krv životinja. To je Crkva koja u Gospu - ne vjeruje.

- Svaka vjera u određenoj je mjeri i naivnost, a čini mi se da je odlika duboke vjere - ne govorim o vjeri samo u smislu religije - svijest o vlastitoj naivnosti. Albertu Kocu, pak, svjesna naivnost potrebna je da bi uopće smogao snage da iziđe pred sudsko vijeće i da iznese svoju obranu. Ovog romana ne bi bilo da nije tog momenta naivnosti kod Alberta Koca.

Može li se, kako u vašem romanu stoji, “nacionalizirati ljudske mozgove”? Razni su sistemi pokušali neku varijantu toga.

- Naravno da se može nacionalizirati ljudske mozgove: ne stalno, ne sve i ne u potpunosti, ali može se dovoljno dugo, dovoljno široko i dovoljno duboko za provođenje najopasnijih i najpogubnijih ideja. Treba samo ljude zaraziti strahom od neke opasnosti, koja prijeti svakome od nas pojedinačno samo zato što smo pripadnici baš te nacije, baš te vjere. Pogledajte samo kako se u Europi u protekle dvije-tri godine radikalizirao stav prema izbjeglicama iz islamskog svijeta ili “ilegalnim migrantima”, što je postao uobičajen naziv za ljude koji bježe od patnje i žele dostojno živjeti i raditi. A nije se dogodilo ništa drastično i prijelomno. Samo je manipulativno i uporno širenje straha od islamske opasnosti polučilo rezultate, pa više nitko i ne reagira na neljudski odnos mnogih europskih država prema izbjeglicama.

U mentalitetu politike nije samokritika.Pamtite li nekog samokritičnog političara?

- Mene je u “Ukazanju” samokritika zanimala kao oblik populističke propagandne manipulacije u političkoj borbi pa je ovaj roman, uz ostalo, i literarno istraživanje manipulativnih mogućnosti samokritike, mogućnosti koje nisu ozbiljnije iskorištavane, osim donekle u Staljinovu Sovjetskom Savezu kao represivno-isljednička tehnika. Upravo to što je samokritika tako rijetka u politici ponukalo me da razmišljam o mogućnostima njezine političke upotrebe i zloupotrebe. S obzirom na to da se radi o delikatnom procesu i o više-manje netaknutom terenu, mislim da su mogućnosti neslućene.

Je li demokracija tek utopija?

- Demokracija je vrlo krhka biljka jer ona nije nešto samoniklo: ako se u jednom času primila u našem vrtu, to ne znači da će ondje trajno stajati uspravno, neovisno o tome što mi činimo. Svjedočimo kardinalnim primjerima Mađarske, Turske, Poljske, Italije... Osnovna vrijednost demokratskog i slobodnog društva jesu mehanizmi koji raskrinkavaju i suzbijaju manipulaciju i zloupotrebu povjerenja, a mislim da ti mehanizmi - ponajprije nezavisno novinarstvo - generalno slabe ili se sasvim urušavaju. Novinarstvo koje ne ide niz dlaku moćnicima nastoji se i uspijeva ozloglasiti čak i u zemljama poput Sjedinjenih Država. Novinare se proglašava “neprijateljima ljudi”, što je puno šire i podlije od izdajničkih kvalifikacija koje se kod nas lijepe po plećima novinara. Novinarstvo smišljeno ubijaju samo zato da bi se moglo još masnije lagati, obmanjivati i izvrtati činjenice u korist vlastitih interesa, a svemu tome veliki obol daju i sami izdavači, urednici i novinari.

Na čemu trenutačno radite?

- Uz svoj osnovni novinarski posao u Novostima trenutačno pišem scenarij za treću sezonu serije “’Novine’. U drugoj sezoni - koja bi na HTV-u trebala krenuti na jesen, a od siječnja 2019. bit će dostupna i na Netflixu - donekle pomičemo fokus s novinarstva na politiku, a u trećoj sezoni naglasak će biti na pravosuđu. To u nekoj mjeri korespondira s problemima kojima sam se bavio u “Ukazanju”. Osim toga, s piscem i novinarom Emirom Imamovićem Pirkeom i producentima Nebojšom Tarabom i Miodragom Silom razvijam scenarij dramske serije pod naslovom “Amnezija”, a nedavno nam se priključio i redatelj Goran Gajić.