Ubogi u Łódźu
Special cijena
8,36 €
Redovna cijena
9,29 €
-
Jezik izvornika: švedski
-
Prijevod: Željka Černok
-
Broj stranica: 672
-
Datum izdanja: prosinac 2011.
-
ISBN: 978-953266349-5
-
Naslov izvornika: De fattiga i Łódź
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 225 mm
-
Težina: 1 035 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 9,29 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
U veljači 1940. nacisti su u Łódźu osnovali drugi najveći židovski geto u Poljskoj. Oko staroga grada podignuta je bodljikava žica, koja je potpuno odvojila židovske obitelji, više od četvrt milijuna ljudi, od ostatka stanovništva. Geto su čuvale policijske patrole kojima je naređeno da na licu mjesta ustrijele svakoga tko bi pokušao pobjeći.
Za židovskog starješinu izabran je Mordechai Chaim Rumkowski, šezdesetogodišnji tvorničar i ravnatelj dječjeg doma. Tajnovitog i neuhvatljivog “Kralja Chaima” pokretala je golema ambicija. Shvativši da mu opstanak ovisi o sposobnosti da geto učini prijeko potrebnim, svim se snagama trudio pretvoriti ga u proizvodni industrijski kompleks, prisiljavajući i odrasle i djecu na neizdrživi rad u radionicama za opskrbu njemačke vojske.
Je li Rumkowski bio bezobzirni oportunist, kolaboracionist željan moći ili pak vješti političar koji je surađujući s nacistima spašavao Židovima živote?
Objavljen na više od dvadeset jezika, roman Ubogi u Łódźu jednoga od najuglednijih skandinavskih autora Stevea Sem-Sandberga, utemeljen na izvornim kronikama života u getu, na izniman način postavlja teška pitanja o opstanku i tiraniji, o preživljavanju i porobljavanju.
1.5.2012.
Steve Sem-Sandberg : Ubogi u Łódźu
Moderna vremena Info, Dragan Jurak, 30.04.2012
“Dajte mi vašu djecu”, rekao je u pola glasa švedski diplomat Raoul Wallenberg. Kolona Židova kretala se od Budimpešte prema austrijskoj granici. Naredbu o povlačenju pred Crvenom armijom izdao je sam Adolf Eichmann, i to nakon službene nacističke obustave progona Židova. Pokušavajući spasiti onoliko ljudi koliko je mogao spasiti tada već slavni Wallenberg objašnjavao je da bi on spasio sve kad bi mogao. Ali ne može. Zato neka mu daju svoju djecu; jer će tako spasiti one na kojima život ostaje, jer će na taj način pokušati spasiti narod.
Nekoliko godina prije Raoula Wallenberg rečenicu “dajte mi vašu djecu” izgovorio je i Mordechai Chaim Rumkowski, starješina židovskog geta u Lodzu. Početkom rujna 1942., kada su plinske komore logora uništenja već bile u pogonu, njemačke vlasti naredile su deportaciju staraca, i djece mlađe od deset godina. Židovska uprava geta pokušala se nagoditi, spasiti djecu između devet i deset godina, kao da bi to bio uspješan kompromis, te upozoriti na teškoće sprovođenja takve deportacije - kao da je odvajanje djece od roditelja čisto logistički problem. Pregovori su bili bezuspješni. 4. rujna 1942. Chaim Rumkowski se popeo na stolicu i okupljenim Židovima rekao: “dajte mi svoju djecu...!”
Prije rata Rumkowski se bavio proizvodnjom baršuna u Rusiji. Iz Rusije je s mržnjom prema socijalistima došao u Poljsku gdje je prodavao životna osiguranja. Bio je član Centralne cionističke organizacije, ali iz praktičnih razloga. Kad je 1936. vlada odgodila izbore židovskih crkvenih općina bojeći se pobjede socijalista svi su cionisti istupili iz uprave općine, osim Rumkowskog. Njegovi kritičari isključili su ga iz stranke uz komentar da bi on i s vragom surađivao. “Nisu ni znali koliko su bili u pravu” piše Steve Sem-Sandberg u svom povijesnom romanu “Ubogi u Łódźu”.
Odmah po okupaciji Rumkowski se pismeno obratio njemačkim vlastima, stavljajući na raspolaganje i sebe i radnu snagu židovske zajednice. U listopadu 1939. okupacijske vlasti imenovale su ga voditeljem raspuštene uprave židovske općine. Po uspostavi geta Rumkowski je kao Predsjednik pokrenuo masovnu proizvodnju, između ostalog, uniformi i obuće za njemačku vojsku. Spas je vidio u radu, i služenju dušmanu. Samom Himmleru je rekao kako gradi “radnički grad”, u kojem će se raditi dok god budu dobivali zadatke.
U getu Rumkowski je samog sebe nazivao “kraljom Chaimom”. Na poštanskim markama geta nalazio se njegov nasmiješen lik. Židovi su se mogli osjećati sigurni samo u njegovom “kraljevstvu”. Zauzvrat je sve u getu bilo “kraljevo”: sudovi i banke, policija i tvornice, mjesta za raspodjelu hrane - uključujući tu i svaku ženu u getu.
Švedski književnik, kritičar i novinar opisuje kako su žene znale oraspoložiti Rumkowskog. Svojim seksualnim predatorstvom „kralj” je zorno demonstrirao svoju moć i pravo na posjedovanje. Demonstracija moći bilo je i raskošno vjenčanje s trideset godina mlađom nevjestom. Sem-Sandberg opisuje i Predsjednikovo seksualno iskorištavanje djevojke iz sirotišta. A među najstrašnijim stranicama “Ubogih u Łódźu” nalaze se i pasusi gdje Rumkowski seksualno iskorištava svog posinka.
O čemu se ovdje radi? Historijskoj činjenici ili literarnom građenju povijesnog lika? Ako je literarizacija, zašto Sem-Sandberg literarno zagrijava i onako užasima prezagrijanu historijsku građu? O getu postoji velika kronika od šest tisuća stranica pisana tokom postojanja geta. Dakle, u povijesnom smislu ta je tema dobro dokumentirana. No Sem-Sandbergov povijesni roman od 650 stranica nije samo briketirana i literarizirana kronika geta za one kojima je prava kronika prevelika, prenaporna, i presuha za čitanje.
Šveđanin romanom jako dobro ispunjava onaj prostor koji svojom puninom života samo beletristika može ispuniti. Epizodom s posinkom Sem-Sandberg govori o psihologiji moći i vlasti. Jasno je da je moć, ograničena ali distribuirana direktno od hipermoći nacista, jednog ostarjelog i dotad nezamjetljivog starca pretvorila u seksualnog predatora: ako Rumkowski i nije seksualno zlostavljao svog posinka u njegovom liku postoji takva logika.
No holokaust je strašan sam po sebi; takvom literarizacijom na određeni se način holokaust prezasićuje i dehistoricizira. Sem-Sanbergovo literariziranje povijesne građe, koliko god imalo svoju čvrstu literarnu logiku, ipak postavlja i pitanje odnosa beletristike i historiografije, pitanje koje je u osnovi etičko.
Prema riječima svjedoka, Chaim Rumkowski je bio karijerist bez savjesti i kolaboracionist koji je bio spreman izvršiti sve naredbe nacističkih gospodara. Rečenica “dajte mi svoju djecu” koja je proslavila Raoula Wallenberga, proklela je za sva vremena Rumkowskog. Ipak, kaže Sem-Sandberg, postojala je i točka kad je i sam Rumkowski morao odvratiti pogled i reći ne. Nakon svog govora upravitelj židovske zajednice rekao je nacistima da ne može izvršiti naredbu, a onda se povukao i u javnosti pojavio tek sedam dana poslije. “Ubogi u Łódźu” posebice se koncentriraju na taj trenutak Predsjednikove “slabosti”.
Rumkowski je zajedno s obitelji deportiran u Auschwitz 28. kolovoza i vjerojatno ubijen istog dana. Povijest ga opisuje kao “najposlušnije oruđe nacističkih krvnika”. Za Sem-Sandberga, Rumkowski je bio geto. I kad zagrijava povijesnu građu Sem-Sandberg to čini zato da bi pronašao čovjeka u povijesti. Nestanak nakon rujanskog govora bila je njegova točka pucanja; sekualno zlostavljanje posinka slika čudovišta proizašlog iz čudovišnih povijesnih okolnosti.
Tražeći literarni lik u povijesnoj osobi, kombinirajući povijesni roman i historiografiju, Sem-Sandberg se nije daleko odmakao od historijske građe. Nasilje Rumkowskog nad ženama i djecom iz geta, navodi Sem-Sandberg u pogovoru, vrlo je dobro dokumentirano. O tome su svjedočile i same žrtve. S druge strane malo se toga zna o njegovom odnosu s posinkom. Tražeći literarnu logiku u povijesnoj osobi, dakle psihologiju lika unutar historijski određenih činjenica, Sem-Sandberg proširuje Predsjednikovu demonstraciju moći i na zlostavljanje posinka.
Ako u slučaju “nestanka” literarna nadgradnja vodi u smjeru odbijanja poslušnosti i pokazivanja savjesti, u slučaju zlostavljanja posinka literarna konstrukcija vodi prema krajnjoj demonizaciji Rumkowskog. Obje točke nalaze se izvan dosega historiografije, no uključujući ih u svoj povijesni roman Sem-Sanberg pokušava istražiti užase koji se u povijesti holokausta najčešće opisuju ne samo kao neobjašnjivi, nego i neizrecivi.
1.11.2012.
Steve Sem-Sandberg: Želio sam šokirati istinom
Slobodna Dalmacija, Davor Krile, 3.10.2012.
Steve Sem-Sandberg švedski je novinar i pisac, te autor jednog od najpotresnijih svjetskih romana objavljenih u zadnjem desetljeću. “Ubogi u Łódźu“ impresivna su i slojevita priča o pokušaju preživljavanja u utrobi zla, literarna rekonstrukcija života, patnje i umiranja u židovskom getu u ovom poljskom gradu tijekom Drugog svjetskog rata. Sem-Sandbergova kronika nije odveć nalik drugim poznatim knjigama logorologijskog žanra.
Njezin glavni junak je dijabolični upravitelj geta Mordechai Chaim Rumkowski, samoproglašeni mesija koji je svoj narod pokušavao spasiti iscrpljujućim radom za Nijemce, te bespogovornim izručenjima sunarodnjaka, i njihove djece, u nacističke plinske komore. Delikatnim pristupom najpotresnijim pitanjima za svaku zajednicu žrtava Sem-Sandberg je oduševio publiku diljem svijeta, sebi priskrbio brojne književne nagrade, a romanu prijevode na čak 27 svjetskih jezika. Izdavačku čast u Hrvatskoj prepustio je zaprešićkoj Frakturi.
Mukotrpan posao
Čitajući vaš roman, stekao sam dojam da ste pokušali razumjeti zlo u svim njegovim nijansama. Je li to bio vaš glavni cilj?
- Svako pisanje sadrži primarni impuls da se nešto razumije, a holokaust je još uvijek neobjašnjiv iz mnogo aspekata. Već sama činjenica da ljudi mogu biti zatvoreni i brutalno i masovno ubijani sama po sebi je neobjašnjiva. Također je vrlo teško shvatiti da se same žrtve katkad mogu ponašati poput svojih krvnika, a da toga često nisu svjesne. U našu percepciju je usađeno vjerovanje da su sve žrtve automatski nevine, no vrlo je teško staviti se u njihovu poziciju i pokušati ih istinski razumjeti, što uvijek iziskuje kompleksan pristup. A onda, tu je i ta nesvakidašnja osobnost Chaima Rumkowskog koji mnogim ljudima apriorno predstavlja sušto zlo, jer je surađivao s ubojicama vlastitog naroda.
Mnoge aspekte njegove ličnosti je, međutim, jako teško shvatiti. Sad kad sam završio posao i zbrojio spoznaje, čini mi se da Rumkowski nije bio neiskren kad je početno vjerovao da može spasiti mnoge ljude na način da se drugih ljudi odrekne. No, sistematsko ubijanje bilo je strašna posljedica i njegovih postupaka, makar su oni bili iznuđeni. Možda zlo zapravo i funkcionira tako da se s dobrim namjerama i bez smisla za realnost čovjek naprosto prepusti matici. Ne smijemo, ipak, zaboraviti da je Rumkowski živio u svijetu koji su za Židove stvorili Nijemci. Na neki je način on bio prva žrtva Lodza, pa se zato i ponašao na način da je apriorno prihvatio nacistička pravila igre. Paradoksalno, ali to je tad bio jedini način da se preživi.
Postoje li danas političari nalik na Rumkowskog?
- Ne bih Rumkowskog ubrojio u klasične političare. Mislim da je on bio tek čovjek koji je bio neizmjerno ovisan o moći, što jest temeljna vrlina mnogih političara, ali on je patio i od mnogih drugih bolesti. Bio je teški egocentrik, ne odveć inteligentan; nije pravio razliku ni između sebe i svoje osobne imovine od svojega položaja. Kad čitaš njegove govore, on uporno priča u kategorijama: moja tvornica, moja radionica, moja kuhinja, moji ljudi, moje žene... U mnogim stvarima je oponašao Nijemce i, makar je bio s druge strane života, bio je uvjeren kako jedino tako može nešto korisno napraviti. Mislim da je sebe vidio kao mesiju, kao čovjeka koji je sudbinski predoodređen da spasi svoj narod, a kao staromodan i autoritativan čovjek mislio je da će za to biti dovoljno poštovati nametnuta pravila.
Reakcija na traumu
Vašoj knjizi prethodilo je rudarsko istraživanje goleme arhivske građe o getu u Łódźu. Koliko je to trajalo?
- Život Židova u getu bio je opisan u kronikama i sačuvanim dnevnicima ljudi od kojih su rijetki preživjeli. Uredno su vodili tamošnju kroniku dnevnih zbivanja, premda su dobro znali što ih čeka. To je u naravi bio spis od 3500 stranica koji nikad prije nije bio objavljen, a samo je jedan od njegovih pet tomova bio napisan na meni razumljivu jeziku. Već sam se dugo bio zanimao za historijat geta u Lodzu, kad sam dobio informaciju da su u Wieseu, njemačkom gradu kod Frankfurta, znanstvenici preveli čitav taj dosje. To je bio mukotrpan posao koji je trajao desetak godina i ti ljudi su mi svoj rad rado učinili dostupnim. Imao sam jedinstvenu priliku, i nadam se da sam je dobro iskoristio.
Zašto ste za istraživanje odabrali Łódź, zašto ne varšavski ili neki drugi geto?
- Łódź je odabrao mene. Sve druge lokacije u Europi gdje su nekad bila geta temeljito su izmijenjena, samo Łódź je ostao isti. Kad me nakon iščitavanja arhiva počela progoniti osoba Chaima Rumkowskog, otišao sam u Łódź. Bila je tako gusta magla da nisi mogao vidjeti prst pred nosom. Pješačio sam oko kilometar od željezničke stanice i odmah me fasciniralo kako su sve zgrade identične kao na brojnim arhivskim fotografijama koje sam prethodno proučavao. Sam prizor unutrašnjosti geta naprosto me uzdrmao, sve te male izbe, skučene sobice, više špilje nego nastambe u kojima su nekad prebivali ljudi.
U to sam doba radio kao novinar i palo mi je na pamet da bi bilo vrijedno nešto napisati o tome mjestu kroz koje su prošli i mnogi poznati ljudi, među ostalim i sestra Franza Kafke. Proveo sam tjedne tamo i s vremenom shvatio da imam sve motive za knjigu: imam Rumkowskog kao središnju figuru, za okvir radnje imam to strašno mjesto što ga je povijest ostavila za sobom, a imam također i brojne sudbine i obiteljske kronike u povijesnim arhivima. Odlučio sam početi s pisanjem, iako su me kočile bojazni da će prije ili poslije ispasti problem to što nisam Židov.
Imate li iskustava s nerazumijevanjem ili malicioznim tumačenjima vašeg djela?
- Da, nažalost. Knjiga je prevedena na 27 jezika, što je puno za jednog švedskog pisca, naročito ako nije autor krimića. A svaka država je različita i svaki kulturni kontekst je drugačiji. Da ste Poljak i da ste bili u Łódźuu u vrijeme ovih strašnih događaja, možda biste se i vi zapitali zašto se toliko priča i piše o židovskim stradanjima, kao da poljskih žrtava pod nacistima nije bilo? Ljudski ih mogu razumjeti, ali takva pitanja, međutim, neće izmijeniti povijest, niti smanjiti poljsku ili židovsku bol. Knjiga je, inače, i u Poljskoj dobila dobre kritike, ali tamo i dalje ima ljudi koji su prema njoj neprijateljski raspoloženi.
Kakve su reakcije židovske zajednice na knjigu?
- Židovi u Stockholmu, gdje sam živio kad je knjiga izdana, vrlo su pozitivno reagirali. Bio sam pozvan promovirati knjigu u židovsku općinu već par tjedana nakon štampanja. Mislio sam da će to biti najgori trenutak u mom životu, da ću stajati tamo kao nežidov i objašnjavati bivšim logorašima zašto sam to napisao... Dvorana je, međutim, bila prepuna, nije bilo mjesta ni za stajati, a zasule su me isključivo pozitivne reakcije. Kad su se impresije slegle, pričao sam s nekim potomcima preživjelih iz Łódźa, i pojedini su mi zamjerili da sam previše brutalno oslikao Rumkowskog. Pitao sam ih zašto to misle, na što su mi odgovorili da njihovi roditelji nikad nisu pričali o njemu. Šutnja njihovih roditelja je, međutim, bila logična reakcija na proživljenu traumu, što je lako razumljivo.
Nepregledna masa
Zašto ste roman završili bez nade, smrću jednog od glavnih likova?
- Sve što čitamo o holokaustu uglavnom su ispovijesti preživjelih ili reinterpretacije njihove priče. I u mnogim hollywoodskim filmovima o holokaustu dominiraju svjedočanstva preživjelih, fokus junaka koji pobjeđuje smrt bez obzira na sve to silno zlo koje ga je okruživalo: i u “Schindlerovoj listi“ Stevena Spielberga i u “Pijanistu“ Romana Polanskog radi se o takvoj priči. Sudeći po tim filmovima, međutim, čovjek može lako steći dojam da je holokaust nešto što se može preživjeti. A realnost je bila takva da to nije uspio gotovo nitko: smrt je sustigla čak 250 tisuća ljudi iz geta u Łódźu, živih je ostalo tek šest do sedam tisuća. Naprosto nisam želio napraviti još jednu knjigu o tom rijetkom preživjelom junaku, želio sam svjesno šokirati čitatelja istinom i roman u potpunosti posvetiti toj nepreglednoj masi ubijenih.
1.11.2012.
Roman “Ubogi u Łódźu” nisam mogao ne napisati
tportal, Gordan Duhaček, 3.10.2012.
Sinoć je Zagrebu gostovao švedski pisac Steve Sem-Sandberg, razgovarajući u okviru Frakturine tribine Razotkrivanje u Zagrebačkom kazalištu mladih s urednikom Seidom Serdarevićem o svojoj potresnoj knjizi 'Ubogi u Łódźu'.
Od zanimljivih romana koji su se ove godine pojavili u hrvatskim knjižarama, a nažalost prošli manje-više neprimijećeno, 'Ubogi u Łódźu' švedskog pisca Stevea Sem-Sandberga zasigurno je jedan od najzanimljivijih. Ali i najpotresnijih, jer pripovijeda višegodišnju agoniju židovskog geta u Łódź, koji su Nijemci osnovali krajem 1939. godine i u njega ugurali oko 220 tisuća Židova. Kada je u ljeto 1944. krenuo masovni transport prema Auschwitzu do tada preživjelih, u getu je bilo oko 75 tisuća Židova, dok ih je na kraju preživjelo tek oko šest-sedam tisuća. I ako pitate one koji su preživjeli, oni će vam reći da su uspjeli u tome zahvaljujući prvenstveno jednom čovjeku, židovskom starješini geta Mordechaiju Chaimu Rumkowskom, kojeg su nacisti postavili na tu poziciju.
No o tom istom Rumkowskom u svojoj slavnoj knjizi 'Eichmann u Jeruzalemu' filozofkinja Hannah Arendt piše da je bio kolaboracionist i kukavica i nema sumnje da je on poslao oko 200 tisuća ljudi u smrt. Sve to je na sinoćnjem gostovanju u Zagrebu ispričao Steve Sem-Sandberg, objašnjavajući da je Rumkowski strašno kompleksna figura, kojoj je najlakše suditi, no da je njegov autorski cilj bio prikazati realnost holokausta, a ne upirati prstom i govoriti 'ti si kriv'.
'Za razliku od Varšave, ovaj geto je očuvan. Hodao sam satima njime i tada sam odlučio napisati roman', objasnio je Sem-Sandberg zašto se odlučio za tu mučnu temu te otkrio da mu je u pisanju najviše pomogla obimna kronika geta, čak tri i pol tisuće stranica, koju su po nalogu Rumkowskog pisali židovski knjižničari. 'Rumkowski je naredio njeno pisanje dok je mislio da ipak može nasamariti Nijemce i ona je na početku trebala biti njegova hagiografija, a nacisti nisu znali da postoji', kaže Sem-Sandberg, napominjući i da je geto u Łódź (od nacista preimenovan u Litzmannstadt) detaljno fotografski dokumentiran.
Roman je pak namjerno otvoren autentičnim dokumentom Nijemaca u kojem se Židove naziva 'apscesom', objašnjava da ih je previše da bi ih se odjednom sve poubijalo te je zbog toga potrebno zatvoriti ih u geto. Ono što Łódź izdvaja od drugih geta je dogovor koji su nacisti imali s Rumkowskim, a on im je ponudio da će Židovi raditi za njih kao robovi ako ih se prestane proganjati.
No nije starješina jedini lik obimne knjige 'Ubogi u Łódźu' (koju je sa švedskog prevela Željka Černok) te se u tekstu prati cijela plejada likova, njihove ljubavne priče i borba za preživljavanje, a unatoč tome što su neki ovaj roman proglašavali dokumentarnim, njegov autor je istaknuo da je sve to fikcija, samo nastala na detaljnom proučavanju povijesne građe. Naročito spomenute kronike, koja 'nudi unutarnju sliku holokausta', velike teme koja se – smatra Sem-Sandberg – ili sentimentalizira ili muzealizira.
'U većini holivudskih filmova o holokaustu glavni lik nekako preživi pa se iz svog lijepog stana u Tel Avivu prisjeća strahota. Ali nije bilo moguće preživjeti, to je laž. Drugi način pristupa ovoj temi je staviti je u muzej pa ljudi misle da se to njima danas ne može dogoditi', objasnio je Sem-Sandberg, kojemu je bila namjera stvoriti što životniji i realniji roman.
Kako je Steve Sem-Sandberg zaključio pred kraj razgovora sa Seidom Serdarevićem, kojem je prisustvovalo oko četrdeset ljudi u publici, 'to je knjiga za koju sam znao da je ne mogu ne napisati'.
1.11.2012.
Ne tvrdim da sam napisao stvarni i istiniti portret zapovjednika logora
Večernji list, Denis Derk, 2.10.2012.
Tema holokausta ne prestaje intrigirati javnost pa nije čudno da je roman švedskog pisca i novinara Stevea Sema-Sandberga „Ubogi u Łódźu“ o velikom getu iz tog poljskog grada bestseler u Skandinaviji, ali i preveden na dvadesetak jezika. Roman je na hrvatski prevela Željka Černok, s autor je na poziv Frakture u Zagrebu proveo četiri dana.
Ima li u vašem romanu fikcije?
– Sve je fikcija. Baš sve. Ja sam, doduše, pišući ovaj roman o vrlo mračnoj temi koristio brojne dostupne dokumente. U romanu ima puno stvarnih događaja i stvarnih likova, a pogotovo se to odnosi na starješinu geta Mordechaia Chaima Rumkowskog. Ali, ja ne tvrdim da sam napisao stvarni i istiniti portret Rumkowskog, jer to i nije posao književnosti. No, u knjizi ima puno činjenica kao što činjenica ima i u Tolstojevu „Ratu i miru“, premda se ne želim uspoređivati s Tolstojem. No moj je roman stopostotna fikcija.
Što mislite o Rumkowskom?
– On me zainteresirao jer nije jedna osoba. U njemu postoje brojne različite osobnosti. Pitanje je što bi i drugi ljudi napravili u njegovoj situaciji. Ljudi koji su preživjeli geto u Łódźu u kojem se jako puno radilo, a tu je riječ o nekih sedam, osam ili devet tisuća ljudi, govorili su da je Rumkowski čovjek koji je spasio njihov život. No u isto vrijeme iz tog je geta umrlo oko 200.000 ljudi i to zbog Rumkowskog ili bolje rečeno zbog nacista s kojima je Rumkowski kolaborirao. Iz tih perspektiva o Rumkowskom se može različito suditi i povijest ga je i osudila. No, priča o getu u Łódźu je i priča o preživljavanju čovjeka u teškoj situaciji u kojoj se svaki dan mogu očekivati loše vijesti i odlazak u smrt. Tu se postavlja i pitanje što čovjek kao humano biće može učiniti kada polagano, pa čak i godinama radi u getu i na neki način očekuje smrt. Još u lipnju 1944. u getu u Łódźu je živjelo 67.500 Židova i to pola godine prije nego što je rat završio. A oni su preživjeli i zbog Rumkowskog. Stoga nas zaključci o njemu mogu voditi raznim putevima.
Što židovska zajednica danas misli o Rumkowskom?
– Rumkowski je interpretiran s različitih aspekata. O njemu se piše kao o kontroverznom pragmatiku koji je vrlo zanimljiv za temu preživljavanja i za temu kolaboriranja s nacistima. No, ja sam samo pisac, nisam političar ni sudac, pisao sam samo knjigu koja je moguća interpretacija ove teme pa i Rumkowskog.
U knjizi pišete o Židovima, o Nijemcima..?
– Ne toliko o Nijemcima.
No, u romanu ne spominjete Poljake?
– Pa oni nisu bili u getu. Oni su bili izvan geta. Kada bih pisao o Poljacima iz tog vremena, to bi bila jedna druga knjiga. U vrijeme Drugog svjetskog rata i Poljaci su u Łódźu bili diskriminirani. U tramvajima su se arijevci vozili u prvim kolima, a Poljaci su morali biti u drugim. Zato nisam imao fokus na njima u romanu „Ubogi u Łódźu“, nego na Rumkowskom i getu s čime Poljaci nisu imali doticaja. Kada je geto ustanovljen, Poljaci su morali napustiti sve zgrade unutar te lokacije. Morate znati da je Łódź prije Drugog svjetskog rata bio poljski Manchester, imao je jaku industriju, brojne manufakture i vrlo moćnu židovsku zajednicu. Nijemci, a bolje rečeno nacisti, to su i iskoristili pa su u getu organizirali proizvodnju brojnih proizvoda koji su im trebali za rat kao što su uniforme, čizme... Židovska radna snaga bila im je stručna i besplatna, zapravo robovska. Uz to, nacistička strategija bila je da Židovi unutar geta imaju svoju organizaciju, na čijem je čelu bio baš Rumkowski koji se čak potpisivao i na posebne novčanice.
Ova priča podosta podsjeća na austrijski film „Krivotvoritelj“?
– Da, razlika je u tome što su Židovi u Łódźu izrađivali odjeću, a u „Krivotvoritelju“ novac. No, to je odličan film.
Vi ste napisali i roman „Theres“ o njemačkoj teroristici Ulrike Meinhoff. To je isto nefikcionalni roman?
– Sve što ja pišem, a da nije novinski članak, jest fikcija. Volim pisati o stvarnim pričama i o stvarnim ljudima kao što je, primjerice, i Rumkowski. Ne volim izmišljati likove jer je sama stvarnost stvorila iznimno kompleksne ljude. Možda je to i utjecaj mog novinarskog rada pri kojem upoznate mnoge ljude koji pišu sami o sebi i sami sebe interpretiraju. To mene u pisanju ne intrigira i ne zanima.
1.11.2012.
“Pisao sam o paklu, nisam želio čitateljima dati nimalo olakšanja”
Jutarnji list, Adriana Piteša, 2.10.2012.
Švedski pisac i novinar Steve Sem-Sandberg godinama je posjećivao nekadašnji geto u Lodzu. Prvi put je bio kad je istraživao temu za novinski tekst. “Bilo je nevjerojatno. Niste mogli osjetiti razliku između prošlosti i sadašnjosti. Mogli ste osjetiti ljude koji su tu živjeli, čuti njihove glasove, njihove priče”, prisjeća se Sandberg na početku našeg razgovora.
Jedan preživio
Godine 2009. objavio je roman “Ubogi u Łódźu” o životu u drugom najvećem židovskom getu u Poljskoj, koji je iste godine nagrađen najuglednijom švedskom nagradom August. Roman je brzo postao i međunarodna senzacija te je preveden na više od 20 jezika, među kojima i na hrvatski, u izdanju Frakture i prijevodu Željke Černok.
“Ubogi u Łódźu” roman je i o židovskom upravitelju geta Mordechiju Chaimu Rumkowskom. Shvativši da mu opstanak ovisi o sposobnosti da geto učini prijeko potrebnim, pretvorio ga je u tvornički kompleks koji donosi korist. Gladne, izmučene ljude, odrasle i djecu prisiljavao je na nadljudski rad u tvornicama za opskrbu njemačke vojske. Kakav je bio taj čovjek: oportunist, kolaboracionist ili naivni političar koji je doista vjerovao da spašava druge? Dvojbe su to kojima se Steve Sem-Sandberg, koji večeras gostuje na tribini Razotkrivanje, bavi u svom romanu.
• Vaš roman utemeljen je na izvornim kronikama života u getu, jedinstvenom dokumentu od 3000 stranica na kojem je radila nekolicina zaposlenika u arhivskom dijelu geta. Izvornu verziju dokumenta vi ste pročitali i prije nego što je izašla?
- Stupio sam u kontakt sa znanstvenicima koji su na tome radili i koji su mi dopustili da dokument pročitam ranije. Ta činjenica, baš kao i razgovori s njima imali su golemu važnost za moj roman. Na toj kronici radilo je nekoliko desetaka ljudi, od kojih je samo jedan preživio. Ono što je nevjerojatno jest da su svi oni znali da vjerojatno neće preživjeti. Svejedno, pisali su za budućnost, nastojali su da bude sve točno, nisu si mogli dopustiti ni najmanju dozu sentimentalnosti jer bi to zamaglilo činjenice i širu sliku.
• Iskustvo čitanja opisali ste kao ‘holokaust u slow motionu’.
- Da, zato što oni nisu pisali precizno samo o drami, nego i o detaljima svokodnevice. Vi čitate o ljudima koje se na najgori mogući način zlostavlja, ali i dalje postoji privid normalnog života; sunce je isto, nebo je isto, problemi sa susjedima su isti. Tim je sve to više zastrašujuće. Taj sam osjećaj htio zadržati u knjizi.
• ‘Ubogi u Łódźu’ zamišljen je kao kolektivni portret geta, ali središnja osobnost je ozloglašeni upravitelj Rumkowski. O njemu su pisali brojni, primjerice Primo Levi i H. Arendt. Jeste li znali za njega ranije?
- Površno. Sve do tih kronika nije me toliko zanimao. Ta je kronika bila zamišljena kao neka vrsta njegove hagiografije, kako bi se opravdali njegovi postupci jednom kad rat završi. Tako da ga nikako nisam mogao izbjeći, njegova sjena je nad svim, a kako zalazite dublje u priču, tako se pojavljuje sve veći broj kontradikcija. Što je bila njegova osobnost, a što povijest? Što bi netko drugi na njegovu mjestu napravio?
Različiti aspekti
• Na romanu ste radili godinama. Jeste li na kraju uspjeli razumjeti Rumkowskog?
- Za mene je on i dalje misteriozna osoba. Kad sam počinjao, imao sam neki mračan osjećaj o njemu kao čovjeku opsjednutom sobom, svojom misijom, ne pretjerano inteligentnoj osobi, manijaku koji je vladao na nespretan, staromodno autoritativan način po principu: to su pravila, tko se njih ne pridržava, bit će kažnjen. Sada mogu vidjeti i neke druge aspekte, uvjeren sam da je bio iskren u svojoj misiji, da je doista bio uvjeren da spašava Židove, ali ne mogu ponuditi jedinstven stav.
• Brojni povjesničari su prema njemu bili jako kritični, što o njemu misle oni koji su preživjeli?
- Preživjelo je samo 6-7 tisuća ljudi. Svi s kojima sam razgovarao ponavljali su mi isto: bez njega mi sada ne bismo bili tu. Ali, onda opet, mrtvi ne mogu govoriti, s onima koje je stavio na vlakove i deportirao u smrt nisam mogao razgovarati.
• Roman ste zamislili kao kolektivni portret stanovnika geta. Za brojne se čitatelj veže, pogotovo za Adama, mladića koji u getu pokušava preživjeti s bolesnom sestrom. Zašto ste ‘odlučili’ da umre praktički na zadnjim stranicama romana?
- Nisam želio da umre, imao sam druge završetke, ali kad se odlučite za pisanje o takvoj vrsti mjesta, mjesta iz kojeg praktički nitko nije preživio, to je jedini mogući kraj. Barem 200 tisuća ljudi je prošlo kroz Lodz, preživjelo ih je 6-7 tisuća. Ako želite biti istiniti prema tom podatku, onda ne možete dopustiti da jedan od vaših likova preživi. To radi loša književnost, loši filmovi. To se radi kako bi se utješilo gledatelje ili čitatelje, zato što su autori fascinirani svojim junakom ili zato što su preživjeli ti koji su nam ispričali priče. Tu leži i paradoks. Brojne priče o holokaustu znamo zbog preživjelih, ali to ne znači da bi sve priče trebale biti njihove. Nisam želio da moji čitatelji završe knjigu s uzdahom olakašanja, želio sam da budu šokirani, upravo kako je on bio.
Ne doznajemo ranije tko je nobelovac
Postoji priča da novinari kulturnih redakcija u Švedskoj unaprijed znaju tko će dobiti Nobelovu nagradu?
- Ne, ne znamo. Vjerujte mi, radio sam kao urednik kulture i ako bi netko znao, onda bih to bio ja. Dapače, svojedobno sam se uputio u Budimpeštu jer smo mislili da bi Imre Kertesz mogao dobiti. Bio sam već nadomak Mađarske kad me urednik nazvao i rekao mi: dobio je V. S. Naipaul, vrati se kući. I mi možemo samo nagađati, tražiti logiku u izboru, baš kao i svi ostali.
