U šumi prijestolnica
18,45 €
-
Prijevod: Milan Soklić
-
Broj stranica: 230
-
Datum izdanja: kolovoz 2016.
-
ISBN: 978-953266787-5
-
Naslov izvornika: Im Wald der Metropolen
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 335 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Putovati, otputiti se nekamo, otići iz svoje svakodnevice i doživjeti nešto u suvremenom je svijetu postalo obaveza. No rijetki su putnici koji svijet oko sebe, pa čak i najmanji odlazak, mogu promatrati širom otvorenim očima. Rijetki su oni koji vide što većina ne vidi, oboružani predznanjima i dovoljno srčani da bez predrasuda stvarno otputuju. Karl-Markus Gauß, jedan od najvećih suvremenih europskih esejista, putnik koji sa sobom ne nosi bedeker, već enciklopedijsko znanje, obilazi sadašnje i bivše metropole, no najviše ga zanimaju prijestolnice duha. I kamo god da dođe, zapitkuje i zapisuje te otkriva zaboravljene ili zagubljene osobe i predmete. Pritom je sasvim svejedno vodi li nas u Beč ili Bruxelles, u Beograd ili Kočevje, po Šleskoj ili Siciliji, po trgovima, crkvama ili bibliotekama – u svakom odlomku sudaraju se povijest i sadašnjost i jedni drugima smiješe se pisci i političari.
Recept Gaußova pisanja naizgled je jednostavan; u njemu ima od svega ponešto: i putovanja, i kulturne povijesti, i anegdota, i vlastitih doživljaja, i mračnih nepoznatih detalja, ali samo pravi kuhar i gurman zna kako sve to staviti u prave omjere i kako od jednostavnih namirnica napraviti vrhunsko jelo – U šumi prijestolnica književni je Kaiserschmarn i vrhunsko delikatesno vino.
“Knjiga otkrića i otkopanih tragova, autobiografski utemeljena kartografija Europe... Neodoljivo privlačno štivo.”
Ilma Rakusa
“Karl-Markus Gauß propješačio je kulturnu povijest Europe. Povijest prepunu propalih utopija i propuštenih mogućnosti – blistavo napisano i duboko promišljeno.”
Neue Zürcher Zeitung
“Kakva je ovo knjiga? Recimo da je jednostavno turistički vodič, no ipak sasvim poseban i neizmjerno vrijedan.”
Der Freitag
'Želim prodrmati ukorijenjene predodžbe'
Neven Svilar, Booksa.hr, 14. 9. 2016.
Iako ste u Hrvatskoj najpoznatiji kao pisac-putnik, možemo započeti ovaj razgovor u vašem gradu. Dolazite iz Salzburga, u književnom smislu sasvim izuzetnog grada, koji međutim ima sudbinu neke vrste Bedeker-grada, onoga što William Burroughs naziva 'mrtvim muzejom'. Smatrate li da upravo taj karakter grada ima određeni utjecaj na vaš spisateljski razvoj?
Tako nešto zasigurno nije nevažno, međutim tko može sa sigurnošću znati što bi bilo da se rodio na nekom drugom mjestu, makar i u po svemu sličnom gradu? No isto tako, današnji tip turizma, pogotovo onog masovnog, zaista nema nikakve veze s onim tipom istraživanja koji mene zanima i kojim se bavim kada krećem na svoja putovanja. No smatram da činjenica da dolazim iz Salzburga, po svemu specifičnog mjesta, mora imati značajnu ulogu u tom smislu.
Iako su glavni ciljevi svih tih vodiča koji se svaki dan sa svojim grupama razlete Salzburgom nekako povezani s muzikom, Salzburg je zapravo grad jednako tako nevjerojatne književne povijesti. Tako je bilo nekada kada su u njemu pisali ljudi poput Georga Trakla ili, kasnije, Thomasa Bernharda, no tako je i danas, sa sjajnim autorima poput jednog od najvažnijih romanopisaca zadnjih desetljeća, velikog ali iz nekog razloga ne toliko poznatog Waltera Kappachera...
Slažem se s takvom ocjenom Salzburga, koji je zaista i u tom smislu izvanredno mjesto, što je bez sumnje u sjeni zbog svega ostalog što se veže uz ovaj grad. Drago mi je da spominjete Waltera Kappachera u tom kontekstu, a pogotovo kao velikog pisca. S takvom ocjenom se u potpunosti slažem. No, iz nekog razloga je zaista činjenica da on kao pisac desetljećima nije dobio priznanje koje svakako zaslužuje. Sve donedavno čak i u Austriji nije bio previše poznat autor, naravno, izvan konteksta ljubitelja i poznavaoca književnosti.
No, u zadnje vrijeme to se ipak promijenilo, te Kappacher, makar kao star čovjek, ima status kakvog je trebao imati odavno. Štoviše, sada pod stare dane počeo je i zarađivati od knjiga, pa je tako primjerice njegova zadnja knjiga u Austriji prodana u više od 50.000 primjeraka, što je donedavno bilo potpuno nezamislivo. Meni je izuzetno drago zbog toga. Naime, nas dvojica smo prijatelji dugi niz godina. Iako, treba reći da smo nas dvojica u karakternom smislu, a da ne spominjem književnost, potpuno drukčiji, gotovo suprotni. No, tko zna, možda su takve stvari zapravo dobre za prijateljstva, pogotovo kad je riječ o piscima.
Vi ipak spadate u mlađu generaciju pisaca od njega, iako kada čovjek pogleda vašu bibliografiju, koja broji preko 25 knjiga, možda bi pomislio upravo suprotno. U austrijsku književnost ušli ste veoma mladi, još početkom '70-ih.
Pisanjem, ozbiljnim pisanjem, počeo sam se zapravo baviti netom nakon studija. Tada sam još imao iluziju da ću biti pisac i da ću od toga živjeti. Ubrzo sam shvatio da to nije moguće i malo sam morao modificirati stvari. Već sam tada krenuo sa strategijom koju sam zapravo zadržao sve do danas, a koja se sastoji od tri različita aspekta: pišem knjige, uređujem časopis Literatur und Kritik te objavljujem članke u novinama i časopisima.
Tada sam to morao raditi ne zato što sam to htio, već iz nužde, no takva je situacija ostala sve do dana današnjeg. Tako u pravilu objavljujem jedan članak tjedno u novinama ili časopisu, a od sredine '80-ih uređujem književni časopis. Tu su, dakako, i moje knjige. Kao što vidite, ne mijenjam se mnogo.
Koliko vam je kao piscu važna činjenica da vas ljudi čitaju?
Zapravo mi je važna. Možda je to i najvažniji razlog zašto objavljujem tekstove u novinama i časopisima, što nije više nužno zbog novca. Sada mi je glavna motivacija činjenica da sudjelujem u nekoj vrsti foruma, te da postoji mjesto gdje će moj glas čuti i ljudi koji možda neće čitati moje knjige.
Što se tiče knjiga, to je teško reći, jer pisac zapravo nikada ne zna koliko je stvarno čitan. Ja ne mogu zaista znati koliko je ljudi u Hrvatskoj pročitalo tih nekoliko knjiga koje su izašle u prijevodu. No, ipak možete pretpostavljati da vas negdje čitaju, makar zbog činjenice da je u određenoj zemlji objavljeno više vaših knjiga, što se možda ne bi dogodilo da su prošle posve neopaženo.
Zanimljivo je da ste jako prisutni u Srednjoj i Istočnoj Evropi, dok recimo na engleski uopće niste prevedeni. S druge strane, u Poljskoj je vaš izdavač još jedan od poznatijih evropskih putopisaca, Andrzej Stasiuk. No čini mi se da ste u autorskom smislu gotovo jednako udaljeni od njega kao od ranije spomenutog Kappachera...
Tako je, Stasiuk objavljuje prijevode mojih knjiga u svojoj izdavačkoj kući Czarne. Zbog toga su, recimo, u Poljskoj objavljene i dvije doktorske disertacije koje za predmet istraživanja imaju moje knjige. Ovo što kažete za Stasiuka i mene drži vodu. Zanimljivo, jedna od spomenutih disertacija upravo se bavi tom suprotnošću. Ako se ne varam, njezin je naziv nešto poput Stasiuk i Gauss – dva načina pisanja o nepoznatoj povijesti evropskih zemalja.
Umjesto svođenja vašeg djela na putopisnu književnost, bilo bi je bolje nazvati samo širim pojmom nefikcionalne književnosti. Naime, čini mi se da zazirete od običnih reportažnih tekstova i da je putovanje samo pogonsko gorivo pisanja...
Slažem se. Kada pišem o takozvanoj nepoznatoj povijesti različitih zemalja, rekao bih da je ključno nekoliko stvari, no svakako je prva i najvažnija to što želim pisati knjigu koju pišem ja. Čak i ako je knjiga reportažnog karaktera, glas mene kao autora nikada ne nestaje, on ne jenjava. Također, nikada me nije zanimao onaj tip putopisne književnosti gdje autor hini naivnost i širom otvorenih očiju gleda novi prostor u koji je došao.
Rekao bih da polazite s upravo suprotnog stajališta. Baš mi se taj aspekt čini izuzetnim, jer se razlikuje od klasične predstave putovanja u književnosti kao odlaska s točke A do točke B o kojoj se ništa ne zna, e da bi se vratili u točku A puni znanja i novih predodžbi. Vi uvodite svojevrsnu inverziju.
Upravo zbog toga prije odlaska na put provodim puno vremena pripremajući se. Istražujem, čitam knjige, članke, provodim vrijeme u knjižnicama i arhivima. Nikada ne odlazim u nepoznanicu. Dakako, danas je tu i Internet, koji takvo polazište čini posve opravdanim.
Također, možda upravo zbog toga, vaše pisanje ima pomalo klasičan, gotovo mannovski dah, iako nikada ne prelazi u dekadentne šetnje umornog putnika. Uvijek zadržavate pomalo borben stav koji odbija svaku obrazovanu rezigniranost.
Naravno, činjenica je da su me još u mladosti oblikovali pisci poput Karla Krausa i Philipa Rotha. U tom se pogledu nisam promijenio, bilo kakav drukčiji stav čini mi se nemogućim. Uvijek želim kombinirati impresiju (nikako impresionizam) sa znanjem.
Zapravo, moj književni način je zapravo potpuno drukčiji od Stasiuka, ili recimo Petera Handkea, koji želi zarobiti trenutak, učiniti ga solidnim i trajnim. Tu se ide na kartu epifanije i vječnosti, ideju o 'cijelom životu u jednoj slici'. Ja činim suprotno - zaleđene, čvrste, solidne stvari, svevremenske istine i ukorijenjene nepromjenjivosti želim učiniti fluidnima, želim ih osloboditi njihove veličine i dati im mogućnost preobrazbe. To je ono što činim u svojim knjigama o putovanjima.
Ambasador malih
Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, 24. 9. 2016.
“Najveće groblje na svijetu u čovjekovoj je glavi. Nigdje toliko mrtvih i zaboravljenih”, piše u jednome tekstu Miljenko Jergović. Naravno, uvijek se nađe poneko izniman da potvrdi to pravilo. Recimo, Karl-Markus Gauss. Da nije toga plodnog austrijskog esejista, memorija staroga kontinenta bila bi beznadno kljasta.
Prvi put našem se čitateljstvu predstavio prije šest godina knjigom “Europljani u izumiranju”, zbirkom putopisnih priča o skoro pa zaboravljenim manjinama, sarajevskim Sefardima, Kočevskim Nijemcima, Arberešima, Lužičkim Srbima i Arumunjima, oživljavajući njihove nekoć vibrantne svjetove i dokumentirajući nevoljko uzmicanje tih zajednica. Osim što nam je otključala vrata iza kojih se kriju začudne kulture i potresne sudbine, ta nas je knjiga uputila u samu srž Gaussovih autorskih interesa.
Radi se, naime, o piscu koji je temeljito i trajno zaokupljen poviješću Europe, ali kojega više od njezinih glavnih tokova zanimaju zabačeni rukavci. Netom objavljena zbirka putopisnih eruditskih eseja “U šumi prijestolnica” (na hrvatski ju je preveo Milan Soklić) naslovom bi mogla navesti na krivi zaključak.
Istini za volju, Gauss ovdje šparta širokim trgovima i dugim bulevarima bivših i sadašnjih metropola, ali se jednako tako potuca i po tijesnim kaletama (shvatite ovo vrlo doslovno, jer jedan se zapis bavi i Čarom na Korčuli), odnosno prašnjavim cestama duboke provincije. No čak i kad skita ulicama glavnih gradova, on slijedi tragove “sporednih” junaka.
Iz preobilja snažnih osobnosti kojima je Beč bio utočište, on će, primjerice, izabrati Vuka Karadžića i Petra Preradovića, za većinski austrijski ukus marginalne povijesne epizodiste. A potom će majstorskim driblingom iz Beča dospjeti ravno u Jasenovac, pa u mjestu koje bolje od bilo kojega drugog utjelovljuje povijest etničkoga razdora i mržnje otkriti ulicu krštenu imenom velikoga pjesnika, generala, ali i nekovrsnog proroka “Slavjanstva”.
Svoju bečko-jasenovačku ekskurziju zaključit će pak pasusom koji će uznemiriti jednako srpske kao i hrvatske šovene, jer podsjeća na naklonost i poštovanje što su ih ovi nacionalni junaci uzajamno dijelili: “U svojem romanu 'Pave i Pero' austrijska književnica Paula von Preradović, unuka hrvatskog nacionalnog pjesnika kojoj je ime danas poznato samo zato što je napisala tekst hrvatske himne, opisuje susret Vuka Karadžića i Petra Preradovića.
U Beču, u trećem gradskom području, u stanu pjesničkog generala, sjedili su skupa: stari Karadžić posjetio je mlađega Preradovića kako bi mu, sretan što vremena bivaju sve bolja i što se budućnost već počinje ocrtavati kao sretno doba slobode i mira, s osjećajem emfatičnog prijateljstva rekao: 'Pa vidiš li, brate, da sad već ustaju i pjesnici i da se na ovom našem jeziku, zvali ga mi srpskim, kao ja, ili hrvatskim, kao ti... sriču stihovi, vidiš li brate, toliko me to raduje da sam morao doći k tebi...”
Gauss je rijedak primjer, recimo to tako, “integralnog Europljanina” čiji zavičaj ne opisuju administrativne granice nego domašaji duha. Utoliko je i razumljivo što osjeća bliskost s ljudima kompozitnih identiteta, osobito s onima koji su u vremenima prije stvaranja nacionalnih država živo svjedočili europsko zajedništvo.
Jedan od njegovih junaka je i ovaj gospodin: “Sredinom petnaestog stoljeća rastao je u Dalmaciji mladić od kojega je nastao talijanski učenjak, hrvatski humanist, mađarski biskup, austrijski pisac i izopćeni bjegunac.
U rijetkim habsburškim povijesnim knjigama koje su ga smatrale vrijednim barem bilješke ispod teksta, ime mu je Janus Cecinge, a u malobrojnim balkanskim povijestima književnosti koje posvećuju nekoliko stranica i ranome dobu prije izuma nacionalnih jezika, nazivaju ga Ivanom Česmičkim. No ime koje je sam sebi dao bijaše Janus Pannonius.”
Karl-Markus Gauss neka je vrsta neopunomoćenog veleposlanika malih nacija, koji se trudi i uspijeva dokazati koliko bi Europa bila malešna i siromašna bez njihova udjela. Izrijekom će priznati kako neke važne, zapravo ključne lekcije duguje upravo pojedincima koje bi kulturnoj javnosti staroga kontinenta tek trebalo predstaviti.
Što je recimo naučio od Ivana Cankara? Da “ljepota nije akademsko pitanje za koje su nadležni profesori estetike, a ni draž na koju se pretplaćeni dendiji. Ona je ni manje ni više nego pravo čovjeka, ravno pravu na kruh, stanovanje i obrazovanje, i to mu pravo mora pripasti bez ikakvog zasluživanja, ono pripada svakom čovjeku već samim rođenjem.”
Iz svega navedenog bilo bi sasvim pogrešno izvoditi zaključak kako je Karl-Markus Gauss, valjda silom naslijeđenih povijesnih K. und K. sentimenata, zainteresiran samo za ovaj naš komadić Europe.
S jednakom erudicijom i žarom on piše i o desecima sasvim osebujnih stvaralačkih persona iz drugih podneblja, na širokome potezu od ledenoga sjevera do toploga juga. Preporuka je, nadam se, jasna: posegnite za ovom oštroumnom - ali i duhovitom knjigom - jer bolju esejistiku od Gaussove teško da ćete naći.
Nisam naivac
“Nikada me nije zanimao onaj tip putopisne književnosti gdje autor hini naivnost i širom otvorenih očiju gleda novi prostor u koji je došao. Upravo zbog toga prije odlaska na put provodim puno vremena pripremajući se. Istražujem, čitam knjige, provodim vrijeme u knjižnicama i arhivima. Nikad ne odlazim u nepoznanicu. Dakako, danas je tu i internet koji takvo polazište čini posve opravdanim”, kazao je Gauss u jednom nedavnom intervjuu.
Slične knjige
