U kavani izgubljene mladosti

Roman koji ćemo čitati nosi naslov koji se nijedan francuski autor, osim Modianoa, ne bi usudio dati svojoj knjizi; toliko odaje dojam nečeg zaleđenog ispod suhog i živopisnog laka sentimentalne nostalgije. No ovaj naslov savršeno opisuje Modianoa, a njegovoj prozi pristaje poput odjeće skrojene po mjeri. Također najavljuje kolorit, kolorit gotovo nepomična putovanja mjestom gdje će se susresti figure i sjene, nastojeći lažirati svoju sudbinu i ponovno uprizoriti svoj život, kao u kadrovima isprekidanog filma.
Jer u ovom romanu, kao i u svim ostalima koje je objavio, pokušavamo ponovno uhvatiti živote, kao što svježu vodu s fontane pokušavamo zatočiti među svojim prstima. Znamo da je zadatak nemoguć, ali uvijek pokušavamo. I upravo je to možda ono najprivlačnije u književnosti Patricka Modianoa: natjera nas da povjerujemo da je potrebno samo nekoliko riječi, nekoliko imena, nekoliko mjesta, nekoliko uspomena kako bi nam se iznenada i kao čudom, zanemarujući uobičajene ukrase, pružila prilika da ponovno proživimo svoje živote, da ih proživimo bolje, intenzivnije, da ih ponovno proživimo sa sviješću da smo ih izgubili i da su se tada, upravo u tom trenutku, dogodili naši najbolji dani, a da to nismo ni znali. – Philippe Claudel