Tunel na kraju svjetla
-
Jezik izvornika: hrvatski
-
Broj stranica: 288
-
Datum izdanja: listopad 2016.
-
ISBN: 978-953266800-1
-
Vrsta uveza: tvrdi s ovitkom
-
Visina: 204 mm
-
Težina: 380 g
-
Najniža cijena u posljednjih 30 dana: 0,00 €
Rok isporuke: tri radna dana.
Besplatna dostava: za narudžbe iznad 35,00 €.
Vrijedi za područje Republike Hrvatske.
Zašto je umro Vilim? Kamo je nestala Katarina? Je li se na vrhu novozagrebačkog nebodera dogodilo ubojstvo i kakvu tajnu krije potkrovni stan s blindiranim vratima? Zašto Mihael dila i o čemu šuti Marta? Što se to događa u školama i sobama, u klubovima i na stranicama Facebooka, u skrivenim životima naših sinova i kćeri?
Kao i svaki dobar triler, Tunel na kraju svjetla čitatelja će suočiti sa zločinom, sumnjom i potragom, ali i – više nego bilo koja druga knjiga u posljednje vrijeme – bez uvijanja progovoriti o životu tinejdžera u današnjoj Hrvatskoj. Nerazumijevanje i nesnalaženje, propitivanje uzora i želja da budu prihvaćeni... U prastarom generacijskom jazu koji ih dijeli od svijeta njihovih roditelja, na djecu koja prestaju biti djeca vrebaju isti predatori, no njihova skrovišta i maske novi su i time još opasniji. Ovim napetim romanom u kojemu još jednom dolaze do izražaja njegov humor i sposobnost da likove učini ljudima koje prepoznajemo Franjo Janeš postigao je da svijet oko sebe vidimo jasnije, i na tome bismo mu trebali biti zahvalni. Čak i ako svjetlo kojime ga je obasjao razotkriva tunel u kojemu živimo.
Rijetko se u nas pišu i objavljuju ovakve knjige, žanrovski izmiješane, obimne i dopadljive, prepune samoironije i dobrog, pametnog humora koji se počesto čita i kao kritika društva.
– Ivica Prtenjača
Tko uobičajenu domaću književnu produkciju drži dosadnom, tko traga za štivom koje nudi malo više uzbuđenja, akcije, krvi, straha i jeze, političke nekorektnosti, jezične maštovitosti i raskalašenosti... čitajući Franju Janeša izuzetno će se zabaviti, a na trbušnim mišićima izgraditi besprijekorne pločice.
– Davor Šišović
Janeš bi, da je Amerikanac, (...) već zaboravio da je ikada radio na tako čudnome i zaludnom mjestu kao što je fakultet. Bio bi na nekoj pješčanoj plaži, s koktelom u jednoj, a kubankom u drugoj ruci.
– Dario Grgić
Janešovo djelo čudan je miks – preuzima formu američkog blockbustera, ali zadržava potencijal intelektualnog europskog filma.
– Jagna Pogačnik
Kritika crkvenjaka i homofoba
Tina Barbarić, 24express, 4. 11. 2016.
Inspiraciju za ovaj pseudokrimić koji je ujedno, naravno, i drama koja secira društvo, Janeš je pronašao, tvrdi, u kultnoj seriji “Žica”, osobito u njezinoj četvrtoj sezoni. Njegov “Tunel na kraju svjetla” bavi se tako pričom u kojoj su glavni junaci također tinejdžeri, ali u današnjoj Hrvatskoj, petero zagrebačkih srednjoškolaca, 16-godišnjaka, od kojih jednoga, Vilima, pronađu mrtvog. Zaključak je da se ubio skočivši s 11. kata nebodera, ali prijatelji sumnjaju da je u pitanju ubojstvo, osobito kad saznaju da je u međuvremenu nestala i Katarina, učenica iz njihove škole i kći, inače, traumatologa u KBC-u Sestre milosrdnice i aktivista udruge U ime obitelji.
Počinje istraga koju paralelno s mladima, Martom, Ivom, Mihaelom i Petrom, vodi i inspektor Ivan Margetić. Čujemo pritom glas svakog od pobrojanih tinejdžera, s neizostavnom i dosta uspjelom spikom omladine, protkanom Facebook statusima i SMS-ovima (tu i tamo uleti i za Janeša već tipično – dramski ulomak, a i poezija, dosta loša). Čujemo i Margetića, ali i glasove roditelja, uglavnom neinformiranih u vezi svoje djece, ali i glasove predatora, modernih, koji vrebaju preko društvenih mreža, i tradicionalnih – crkvenjaka, nacionalista, homofoba itd.
Kao i u ranijim romanima (“Noć mrtvih živaca”, “Formula za kaos” i “Čerupanje feniksa”) i ovdje se Janešova analiza i kritika - od Katoličke crkve, preko patrijarhata do polarizacije hrvatskog društva bez srednjeg sloja - svodi na puko demonstriranje, nažalost, već dobro poznatog. Da je brak često “doživotna samoća udvoje”, da ima onih koji zloupotrebljavaju vjeru, obiteljskog nasilja, istraumatiziranih branitelja i da je, da citiramo jednog od junaka romana, “ovo Hrvatska, gospodine, svugdje se događa neki kriminal”? U redu, znamo, ništa novo.
Priča o kaosu u kojemu plivaju današnji tinejdžeri
Jagna Pogačnik, Jutarnji list, 28. 1. 2017.
Ne znam o kakvom se to recepcijskom zastoju radi, pa knjiga “Tunel na kraju svjetla” mladog germanista Franje Janeša još nije došla pod povećalo javnosti. Čudim se što ulomci već nisu poharali bezumlje opskurnih portala i pridružili se onima koje potpisuju kolege Novak ili Ferić, ne bi li se upozorilo na Nečastivog koji, očito, još uvijek čuči na Filozofskom fakultetu. Dakako da tako nešto Janešu, autoru četiri romana, glazbeniku u bendu Astridian i višem lektoru na zagrebačkoj germanistici, nimalo ne priželjkujem, samo se čudim. Istu reakciju izaziva i činjenica da “Tunel” u profesionalno-kritičkom dijelu te iste javnosti, premda je prošao već koji mjesec od njegova objavljivanja, nije zapažen kao roman o kojem svakako treba ozbiljnije progovoriti.
No, krenimo redom. Janeš je autor za kojega je, na uzorku njegova prethodna tri romana, bilo moguće upozoriti na nekoliko zanimljivih činjenica – važnost upotrebe i poigravanja jezikom, neuklopljenost u kalupe pred vidljivost i domaće proze, humor, mješavina žanrova, utjecaj drugih umjetničkih praksi (filma, stripa) i nezainteresiranost za direktno preslikavanje stvarnosti (zbog čega i odmaci u fantastiku u “Formuli za kaos”), ali itekakav interes za kritičnost prema istoj. Dosadašnji romani, zapravo, morali su izazvati divljenje jezičnoj suverenosti i kombinatorici, ali se moglo dogoditi da njihova “uvrnuta” perspektiva odbije čitatelja nespremnog za teoriju kaosa, mortalne karte, nindža-redovnice i duh Vatroslava Lisinskog, sve u jednom romanu, pa da od tako nečega odustane. Tko u sebi ne nosi kaos, govorio je još Nietzsche, ne može roditi zvijezdu, a meni i ranije iznimno simpatičan autor očito je pronašao idealnu 'formulu za kaos' koja se u svoj svojoj oksimoroničnosti krije u “Tunelu na kraju svjetla”.
Zapravo, riječ je o trileru, no sama činjenica daje njegova inicijalna situacija smrt jednog gimnazijalca, pronađenog u podnožju novozagrebačkog nebodera, izaziva stanoviti grč u želucu. Kada njegova majka, još uvijek ne znajući što se dogodilo, izgovori rečenicu “Nije valjda nešto s djecom” taj se grč samo produbljuje - jer, da, u ovome romanu je upravo “nešto s djecom”, današnjim tinejdžerima, koji osim svojih tipičnih hormonalnih ludovanja i identitetskih traženja, odrastaju u svijetu kakav su im ostavili njihovi roditelji i kakav su im dodatno zakomplicirale zamke novih tehnologija. Taj trilerski dio, u kojemu dječakovi prijatelji kreću putem vlastite istrage, ne vjerujući kako je riječ o samoubojstvu, istrage koja će se preklopiti s onom o nestaloj djevojci i odvijati paralelno s poslovično traljavom policijskom, odrađen je u žanrovskom smislu besprijekorno. Za razliku od mnogih trilera kojima nas u posljednje vrijeme obasipa tržište - vrlo inteligentno, dinamično i napeto.
No, nije samo u trileru stvar, dapače, Janeš ni po koju cijenu ne odustaje od svoje urođene sklonosti miksanju žanrova, pa mijenjajući vrlo uvjerljive pripovjedne perspektive, omogućuje čitatelju uvid u život, navike, svjetonazore, probleme i dileme probranog uzorka zagrebačkih gimnazijalaca, prije svega dvije djevojke i dva mladića, najbliže prijatelje preminuloga. I to je taj zastrašujući, dramatičan i šokantan dio romana, s jakom socijalnokritičkom notom koja se raspliće po raznim miljeima, institucijama, noćnim klubovima i virtualnoj stvarnosti.
Svatko od maloljetnih pripovjedača ima svoj jasno naznačen obiteljski background čija različitost određuje njihov svjetonazor čak i ako se tome opiru; kao i društvo u cjelini i oni su podijeljeni na kategorije bogatih i siromašnih, nacionalista, vjernika, snobova..., no tipična adolescentska priča o nerazumijevanju roditelja i djece, prema onome što je moguće i što se dešava u njihovim životima uronjenim u mogućnosti suvremene tehnologije, djeluje kao obična kamilica. Pedofili, seksualni predatori, maloljetnička prostitucija, dilerska mreža, narodnjački klubovi, beskrajne mogućnosti manipulacije i zlouporabe skrivenog identiteta na društvenim mrežama, to je sav taj kaos u kojem plivaju, a ponekad nažalost i tonu, današnji tinejdžeri.
Janeš je u svemu tome vrlo eksplicitan i nikoga ne štedi, dapače, jasno i glasno proziva sve - roditelje i modele odgoja, svećenike i policajce, korupciju i netrpeljivost prema drukčijima, bolesne umove i paralelne živote. U tome konglomeratu napete fabule, trilera i društvenog romana, romana o odrastanju i romana o odraslima, Janeš popušta čvrste uzde svoga jezično-kombinatoričkog stila, jer ne treba stvarati kaos, dovoljnoga ga ima u svijetu u kojem živi i prepušta se vođenju intrigante i zastrašujuće fabule. Da, “nešto je s djecom” i to se ne smije zanemariti.