Tuga Belgije

Special cijena 188,91 kn Redovna cijena 209,90 kn
  • Jezik izvornika: nizozemski

  • Prijevod: Romana Perečinec

  • Broj stranica: 704

  • Godina izdanja: 2012.

  • ISBN: 978-953266421-8

  • Naslov izvornika: Het verdriet van België

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 1 070 g

Suvremeni europski književni klasik Hugo Claus svojim je remek-djelom Belgiju neizbrisivo ucrtao na naše čitateljske i ljudske zemljovide.

Između svih drugih uzbudljivih i strašnih stvari koje se u belgijskom gradiću Walleu događaju od 1939. do 1946., Louis Seynaeve od dječaka postaje adolescentom. Odrastanje u internatu, veliki rat i okupacija, prva seksualna iskustva i prve izdaje, prve ljubavi i prve smrti – u samo sedam godina svijet je Louisu odlučio otkriti sve svoje tajne, a strast i umijeće ponajvećeg pisca nizozemskog jezika Huga Clausa od njegova su odrastanja stvorili priču koja otključava čitavu jednu zemlju, čitavu epohu, čovjeka.
Dok piše o zbunjenosti i čežnjama rane mladosti, Claus je kroničar rata, nesmiljeni kritičar malograđanštine, pisac istančana humora, čovjek koji se ispovijeda, koji vidi i razumije, a Tuga Belgije, njegovo najveće djelo, jedan je od najvažnijih spomenika europske književnosti.

“Hugo Claus nije trebao učitelja, on je bio učitelj.”
Cees Nooteboom

“Likovi žive u zbrci dezinformacija, tračeva i glasina. Okupacija samo učvršćuje takvu situaciju. Riječi su izgubile svako značenje (kojeg jedva da je i bilo). (...) Claus se sa svojom zemljom obračunao kroz veličanstvenu, ali mračnu i halucinantnu fresku.”
Nicholas Richardson, New Statesman

“Clausov predivni roman potresni je portret umjetnika kao nepodnošljivoga mladog čovjeka.”
The New York Times Book Review

“Kako god okrenuli, Tuga Belgije veličanstveno je anegdotalno čudovište od romana predodređeno da postane kultna knjiga...”
Times Literary Supplement

Hugo Claus: Tuga Belgije

Moderna vremena Info, Dragan Jurak, 11.3.2013.

Biografija belgijsko-flamanskog književnika Huga Clausa (Bruges, 1929. - Antwerpen, 2008.) na neobičan je način oslikala zapadnoevropsku povijest u posljednjih sedamdesetak godina.

Rođen u nacionalističkoj flamanskoj zajednici Hugo Claus je tokom okupacije Belgije pristupio pronjemačkoj, flamanskoj fašističkoj mladeži. U poratnim, zrelijim godinama, Claus postaje socijalista i nakon posjeta Kubi veliki zagovornik Castrove revolucije. Ženio se dvaputa, drugi put u sedamdesetima za nizozemsku soft-porno divu Sylviu Kristel s kojom je imao sina. U nultim godinama dijagnostiran mu je Alzheimer, nakon čega se odlučuje na eutanaziju, u Belgiji legalnoj od 2002. godine.

I tako je biografija Huga Clausa uvezala fašizam Drugog svjetskog rata, socijalizam šezdesetih, soft porno industriju sedamdesetih, i legalizaciju eutanazije s početka milenija. Takvo neobjašnjivo, a opet sasvim logično mijenjanje kostima i ambijenata tokom jednog života, narativno može objediniti jedino magični realizam. Određeni flamanski magični realizam upravo je i nit kojom je Hugo Claus uvezao “Tugu Belgije" (1983.), roman o odrastanju flamanskog dječaka Louisa u vrijeme prije i tokom Drugog svjetskog rata.

Louis, mali pitomac katoličkog Internata, o početku rata slušao je na radiju. Stanoviti je profesor tronuto ali i dramatično iznosio istinitu priču o okapiju iz pariškog zoološkog vrta koji je odbijao hranu otkako su njemačke divizije ušle u Poljsku. U očima životinje iz Belgijskog Konga mogla se navodno vidjeti neizreciva tuga. Direktor zoološkog vrta bdio je cijelu noć s bananom u ruci, ali je pred zoru stoički okapi demonstrativno pred licem ljudskog nečovještva ispustio svoju dušu.

Niti godinu dana kasnije rat će stići i u Belgiju. Kao i Poljska i Belgija je evropski koridor ratova. Da bi zaobišli francusku Maginot liniju njemački tenkovi udarili su preko Belgije. Flandrijsku flamansku zajednicu to je stavilo u dugoročno opasan položaj. Savezništva Drugog svjetskog rata bila su poput viceva o Nijemcima, Rusima i Talijanima. Plavokosi i plavooki arijski nadljudi glavne su saveznike pronašli u tamnoputim Talijanima i kosookim Japancima.

No za naciste je postojalo i nešto poput “prirodnih saveznika”. Prije svega to su bili Englezi, ali od te germanske osovine od početka nije bilo ničeg. Potom su tu bili “slučajni saveznici” poput Finske koja je zbog sovjetske agresije iz 1940. pala u krilo Trećem Reichu; ili “neprirodni saveznici” poput hrvatskih ustaša, kojima je zbog političko-vojnog oportunizma dato rasno odrješenje od slavenstva i time dozvola da se pridruže imperijalno-rasnom pohodu nacista.

Belgijski Flamanci, zajedno sa Šveđanima, Norvežanima, Nizozemcima, Dancima i Austrijancima, predstavljali su „prirodne saveznike” velikog germanskog brata. Secesionističke Flamance to je pretvorilo u lake žrtve kolaboracije. Uključujući tu i mladog Louisa. Clausov alter ego je iz očevog novčanika ukrao novac kojim je platio uniformu pronjemačke mladeži, da bi paradirao u njoj gradom, maltretirajući starce što su sjedili na stolcu na pločniku (“pločnik mora biti slobodan za sve”), i prijeteći im isukanim bodežom Hitlerjugenda. Istovremeno, dok je Louis zavodio red na ulicama, majka je sudjelovala u tzv. “ležećoj kolaboraciji”, ljubujući kao tajnica s njemačkim upraviteljem tvornice u kojoj su se proizvodili dijelovi za Messerschmidte.

Na kraju, kad su u zapadnu Flandriju stigli Amerikanci a njemački blitzkrieg u Ardenima završio na dizelskim parama, najgore je prošao otac tročlane obitelji koji je kao kolaboracionista završio u savezničkom istražnom zatvoru (što je ujedno bila i sudbina Clausovog oca). Optužbe su bile ozbiljne, spominjala se i suradnja s Gestapom, a i svatko voljan mogao je nešto nabaciti. No otac se vratio kući. Doduše malo uzdrman, ali i dalje spreman umanjivati broj žrtava holokausta i opravdavati ga ratnim prilikama...

Što reći, ozbiljna je to obiteljska kronika o kolaboracionizmu i stupanju s Hitlerom, no Claus je ispisuje neopterećeno, zaigrano, i s puno odličnog humora: pišući o fašizaciji obitelji na isti način na koji piše i o seksualnom odrastanju. Nije da Hitler gleda u križ kao u francuskim komedijama, ali ima tu dosta komedije, a kad smo već kod gledanja u križ moramo citirati Louisova starijeg i iskusnijeg školskog kolegu koji kaže da su najbolje razroke jer “gledaju ravno kad svršavaju”.

Claus se može zezati s obiteljskim fašizmom, jer obitelj maloga Louisa ipak nije posve poludila, nije okrvarila ruke i prešla granicu nakon koje nema povratka. Njihov fašizam nije bio manijakalni i zločinački, već više karnevalski - koji se, eto, “može dogoditi svakome”. Na kraju je umjesto obiteljskih traumi ostao samo mamurluk, kao nakon proslave koja se otela kontroli. No time odgovornost nije umanjena. Dapače, malo flamanskog pangermanizma i frankofobije, malo antisemitizma, i učas više ne možemo prepoznati svoju obitelj, niti sami sebe.

Roman završava krajem rata i početkom Louisova pisanja obiteljske kronike. Prva rečenica u njegovoj bilježnici glasi točno onako kako glasi i prva rečenica Clausova romana. Naslov koji Louis stavlja je “Tuga”. Na prijedlog tajnika komisije za književnu nagradu naslov proširuje u “Tuga Belgije". No naslov ima i svoju ozbiljniju pozadinu. Sintagma se spominje na više mjesta u romanu, ali možda je najindikativnije ono kada baka kaže Louisu: “Tuga Belgije, to si ti”...

Hugo Claus će tokom života pisati knjige, snimati filmove, oženiti softporno divu, i organizirati natjecanje za izbor miss (u kojem prema pravilima članovi žirija moraju biti goli). Živopisan je to život, a “Tuga Belgije” njegov je upečatljivi literarni ekstrakt. Međutim kad se iza svega podvuče crta - ispod seksa sa časnom sestrom i seksa s maminom sestrom, ispod časne sestre koja nevjeruje u skijanje ali vjeruje u hodanje po vodi, ispod razrokih cura i kućne pepeljare s kukastim križom - ostaje slika dječaka u uniformi fašističke mladeži i s bodežom Hitlerjugenda.

Ostaje slika - “tuge Belgije”, u ovom odličnom (i već klasičnom) flandrijskom “Amarcordu”.

 

Roman od nevinosti do znatiželje

infozona.hr, Marijo Glavaš, 23.3.2013.

Hugo Claus je u romanu Tuga Belgije ispisao iznimno vrijedno svjedočanstvo u kojem je bez rukavica progovorio ne samo o odrastanju, ili seksualnim tabuima, već i o stvarima iz doba nacizma koje mnoge obitelji guraju pod tepih...

Kad se čovjek zamisli nad biografijom Huga Clausa (1929. – 2008.), bar nad njegovim mladenačkim godinama, ne pomisli da bi baš preporučio takav put svome djetetu. No iako je s 15 godina napustio školu, napravivši time zapravo upravo ono što je bilo potrebno njegovom slobodnjačkom, umjetničkom duhu, Claus je postao uspješan pjesnik, slikar, dramatičar, filmski i kazališni redatelj, a smatran je, mnogi tako misle, najboljim suvremenim belgijskim piscem.

Odrastao u okruženju u kojem je svakodnevica bila neprestano začinjena antagonizmom između frankofonih Valonaca i Flamanaca zapadno-germanskog podrijetla (situacija u Belgiji nije ni danas mnogo drugačija: tko je iole pratio situaciju u Belgiji u zadnjih godinu-dvije mogao je lako zapaziti politički kaos koji vlada u zemlji u kojoj je smještena prijestolnica Europske unije, Bruxselles (prepirke oko jezika samo su jedna od nesuglasica), što je dovelo do toga da Belgija obori svjetski rekord i bude upisana u Guinessovu knjigu rekorda kao država koja je najveći broj dana bila bez vlade – no iako bez službene vlasti sve je uredno funkcioniralo, izvoz se povećavao, ekonomski rast bio je očit, strana ulaganja povećana... Zanimljivo je da Flamanci ne vole Bruxselles jer je frankofonski, a Valonci koji čine nešto više od 30% stanovništva Belgije i žive u pokrajini Valoniji isti taj grad ne priznaju kao svoj (valonski) teritorij jer je usred flamanskog područja. Hugo Claus razvio se u promišljenu osobu anarhističkih pogleda, sklonu eksperimentiranju i kontroverzama. Kontroverzom je i završio život, tražeći da, zbog bolesti, bude eutanaziran.

Clausovo remek djelo, roman Tuga Belgije, priča je autobiografskog karaktera u kojoj pratimo mladenačke godine dječaka Louisa, od vremena koje provodi u katoličkom internatu, u godini početka drugog svjetskog rata, pa do vremena poslije završetka sukoba. Pripovijedajući svoj život autor nema namjeru skrivati se iza fikcionalnog lika, pa često iz trećeg lica prelazi u pripovijedanje u prvom licu i vraća se natrag u treće, a vrijeme radnje, kao i ono o čemu piše, jasno se podudara s piščevim djetinjstvom.

Roman je podijeljen u dvije cjeline. Prvi dio, naslovljen Tuga, ima 27 poglavlja i predstavlja književno djelo koje, doznajemo na kraju romana Tuga Belgije, mladi Louis piše, šalje na natječaj i za njega biva nagrađen, a govori o vremenu prije početka rata, o danima provedenim u internatu – dio je ovo u kojem je zavidnom vještinom i preciznošću dočaran dječji svijet mašte, ono trenutno gubljenje djeteta, sposobnost da kao na prekidač potpuno uroni u svijet koji samo izmišlja i u njemu izgradi i gotovo napipa vlastite neprijatelje i zaštitnike. Prvi dio je dio nevinosti, dio u kojem su savjest i strah od više sile, te kajanje za one najmanje učinjene stvari točke koje spajaju konopac po kojem Louis balansira, no čitatelju je jasno da će prije ili kasnije dijete s njega pasti u onaj drugi svijet, svijet kušnji, seksualnog, protesta i otkrivanja. Pad će se dogoditi, baš kao i pad mira u Europi koja će ući u dugogodišnji, krvavi sukob.

Drugi dio, naslovljen Belgije, govori o svijetu kušnji u koji Louis ulazi s velikim apetitom. On se buni, želi probati, ne poštuje, želi znati, osluškuje, upija, prigovara, griješi, istraživa i uživa. Čitavo to vrijeme, dok Louis kuša tajne svakojakih strasti (što uključuje i kontroverzne incestuozne doživljaje) u pozadini priče bijesni rat kojeg je autor stavio gotovo na bešumno. Tu je on, ali točno onoliko koliko treba za priču koju Claus pripovijeda: poneka masnica na licu nepoćudnih, tu i tamo koji njemački vojnik, oskudica hranom... Umijeće kojim je Hugo Claus zaraćenu Europu i politički naelektriziranu Belgiju koju su rat, okupacija, glad, deportacije, prijetnje i strah itekako dotakle stavio u drugi plan (jer mladiću koji odrasta i otkriva svijet ta je ratna svakodnevica i bila u perifernom vidu), jednostavno zapanjuje.

Mnogi su pisali o vremenu (svjetskog) rata u svojoj zemlji, no malo tko se može pohvaliti vjerodostojnošću prikaza vremena kakvu je postigao Hugo Claus. Portretirajući sebe, svoje misli, svoju mnogobrojnu obitelj i lelujanje njenih članova u ratnoj Belgiji, svoje prijatelje, učitelje i događaje koji su mu se snažno usjekli u pamćenje, autor je s dovoljnim vremenskim odmakom (roman Tuga Belgije napisao je 1983., gotovo 40 godina poslije svršetka rata) ispisao iznimno vrijedno svjedočanstvo u kojem je bez rukavica progovorio ne samo o odrastanju, ili seksualnim tabuima, već i o stvarima iz doba nacizma koje mnoge obitelji guraju pod tepih (primjerice o vlastitom učlanjenju u belgijsku inačicu hitlerjugenda).

Na 691 stranica u hrvatskom izdanju romana Tuga Belgije čitatelj će nezanemariv broju puta naići na dio koji će ga podsjetiti ili čak i intenzivnije vratiti u doba kad je i sam imao slične misli, kad je bio sposoban izmaštati anđele, materijalizirati kušnju, čačkalicom podbosti Boga, kad je preispitivao svijet, roditelje, sebe, tijelo i okolinu, te kušao život sve većim i većim zalogajima. Proces preobrazbe od doba nevinosti, sigurnosti majčina zagrljaja, nesigurnosti i suza, do beskrajne znatiželje i poriva da se zaviri (i ne samo to) pod haljinu/hlače onoga s kime je do jučer igra bila samo igra može se opet proživjeti – pročitajte roman Tuga Belgije.