Trilogija Millennium

Special cijena 705,92 kn Redovna cijena 784,35 kn
  • Jezik izvornika: švedski

  • Prijevod: Željka Černok

  • Broj stranica: 1900

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266183-5

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 225 mm

  • Težina: 3 210 g

Trajna vrijednost za sve istinske fanove Lisbeth Salander i Mikaela Blomkvista. Ovaj ekskluzivni komplet knjiga u tvrdom platnenom uvezu nećete ispuštati iz ruku do zadnje pročitane stranice.

Između subverzije i stereotipa

Vijenac, Boris Koroman, 16.06.2011.

Recept uspješnosti suvremenoga skandinavskog krimića, uz stalne topose sjevernjačke književne tradicije i aktualne društvene pojave, leži i u izvrsno organiziranoj literarnoj industriji i promidžbi

Dugom nizu općih mjesta i stereotipa koji se vezuju uz kulture Skandinavije, od predodžbe idealnih socijalnih država izvrsna obrazovanja i globalnih brendova, preko utjecajne književnosti i filma sve do popularne glazbe, valjalo bi pridružiti i fenomen skandinavskoga kriminalističkog romana. U posljednjem desetljeću skandinavski, napose švedski, krimići postali su globalno uspješni te se u svjetskome izdavaštvu s velikim interesom prati književna žanrovska proizvodnja sa Sjevera. Čemu se to može zahvaliti?

Skandinavski je krimić nastao iz tradicije; hrvatski čitatelji mogli su se još u sedamdesetim godinama upoznati s Martinom Beckom, depresivnim detektivom stockholmske policije, i to kroz jedan prijevod romana Čovjek koji je u dim otišao. Lik je to desetak kriminalističkih romana spisateljskog para koji su činili supružnici Maj Sjöwall i Per Wahlöö, i koji se ubrajaju među najbolje svjetske autore žanra. Uvjereni ljevičari, marksisti, koristili su se tim žanrom da bi progovorili o društvenim problemima i uputili društvenu kritiku, čime je nastao takozvani sociokrimić, tipičan baš za skandinavske autore. Iako je utjecaj tradicije neosporan, moglo bi se zgodno reći da su dva datuma gotovo mitski odredila sudbinu suvremenog švedskog krimića.

Dana 28. veljače 1986. na ulici u Stockholmu ubijen je švedski premijer Olof Palme, nešto poslije 23 sata, na povratku iz kina. Njegov ubojica nikada nije pronađen.

Poslijepodne, 9. studenog 2004, od posljedica srčanog udara u pedesetoj je godini iznenada preminuo Stieg Larsson, danas priznat kao pisac najpoznatijih skandinavskih kriminalističkih romana.

Ubojstvo Olofa Palmea za Šveđane je bio bolan šok i nacionalna trauma. Liberalno društvo, socijaldemokratska utopija s ceremonijalnom monarhijom, suočilo se s činjenicom ekstremnoga političkog nasilja i izgubilo naivnu nevinost. Taj je događaj odredio i pisce krimića u toj zemlji, što naglašavaju i sami autori, od Henninga Mankella do novih zvijezda krimi-fikcije Andersa Roslunda i Börgea Hellströma.

S devedesetim godinama i izraženijim procesima globalizacije, s migracijom iz zemalja bivšeg istočnog bloka, mijenjaju se i društveni problemi i mapiranje kriminala. Fiktivni zločini koji potresaju stvarni lučki Ystad, mjesto radnje romana o Kurtu Wallanderu Henninga Mankella, često poprimaju međunarodne razmjere i ne omeđuju se na zločine zatvorene izolirane zajednice, kao u raznim britanskim krimi-modelima. Tu su i uvijek prisutni stalni toposi skandinavske literature: tipičan tmurni krajolik slabe naseljenosti, hladnoće i kratkih dana, ibsenovska melankolija, poseban senzibilitet prema rodnim odnosima, duhovi nacističke skandinavske prošlosti. Dvijetisućite, s nastavkom informatičke revolucije i još naglašenijom globalnom povezanošću, mogle su pak postati plodan kontekst za pojavu junakinje kakva je Lisbeth Salander Stiega Larssona.

Odsutan glas koji čitaju milijuni

Stieg Larsson nije doživio prvo švedsko izdanje svoga prvog romana, za njim je ostalo tek nekoliko intervjua; o njemu kroz sjećanja progovaraju urednica Eva Gedin i njegova životna partnerica Eva Gabrielsson. Dok Larsson nije poživio da bi svjedočio globalnoj slavi svoga djela, danas je trilogija o Millenniumu prodana u više od dvadeset sedam milijuna primjeraka, prijevodi nastavaka s nestrpljenjem su očekivani u obožavateljskim krugovima širom svijeta, a ugledni David Fincher bit će redatelj američkih inačica filmova. Istovremeno, u Švedskoj se još vodi bitka za Larssonovu ostavštinu između nevjenčane supruge i njegove obitelji.

Dakako da smrt autora nije ključna za popularnost tekstova, no Larssonova je biografija uvelike iskorištavana u globalnom marketinškom pristupu trilogiji, a odsutnost autorova glasa otvorila je hordama obožavatelja mogućnost za formiranje legende. Stieg Larsson bio je novinar, vrlo angažiran istraživač i politički aktivist u različitim ljevičarskim inicijativama. Intenzivno se bavio istraživanjem desnih ekstremističkih i rasističkih skupina u Švedskoj, a osnovao je i švedsku fundaciju Expo sa svrhom dokumentiranja informacija o ekstremnim desnim skupinama. Tako je izlazak prvoga romana Muškarci koji mrze žene i na razini reprezentacije, a usporedno i u kritici, znao biti procjenjivan kao radikalan tekst ili lijevi društveni roman, što je ipak donekle problematično.

Prvi je roman, odmah po objavljivanju 2005, postigao uspjeh koji je iznenadio i same izdavače: nisu naime očekivali da bi se knjiga nekog debitanta uspjela prodati u više od 20.000 primjeraka. Samo u Švedskoj Män som hatar kvinnor (Muškarci koji mrze žene) prodana je u oko tri milijuna primjeraka te tako postala „roman koji je kupio svaki treći Šveđanin“, kako se često voli isticati. Sljedeći je roman, Djevojka koja se igrala vatrom, u Švedskoj objavljen 2006, a treći, Kule u zraku, 2007. Možda se upravo zbog tempa izlaženja stvorio dojam da postoji koncepcijska pa i kvalitativna razlika između prvoga dijela i dva sljedeća romana. Muškarci koji mrze žene može se čitati kao tekst u kojem se uvode likovi, no taj je roman dovoljno složene strukture i sasvim zaokružen da se može doživjeti kao samostalna cjelina koja otvara određeni horizont očekivanja.

Od zločina nad ženama do pobune

Prva knjiga je tako potresni društveni triler o zločinima nad ženama, sa zapletom koji je strukturiran kao tip krimića zatvorene zajednice ili zaključane sobe. Istraga se odvija oko nekoliko desetljeća stare tajne nestanka mlade djevojke iz bogate magnatske obitelji, koja neočekivano prerasta u dramatičnu potragu za serijskim ubojicama žena. U tom je romanu predstavljen lik Lisbeth Salander, i iako se oko nje već pletu misterije koje će se razrješavati kroz radnju druga dva romana, Salanderova se već u Muškarcima koji mrze žene konstituira kao iznimno privlačan lik: asocijalna i emocionalno problematična mlada žena kojoj je država odredila skrbnika, gotovo aseksualizirana djetinjim i androginim izgledom i gothic punk stilom odijevanja. Njezina socijalna uskraćenost nadomještena je intelektualnom i tehnološkom nadmoćnošću, uz sposobnosti poput fotografskog pamćenja. Iako radi kao istražiteljica u tvrtki koja se bavi sigurnošću, njezin profesionalni identitet ipak određuje to što je izvanserijska hakerica.

Salanderova je tako s jedne strane lik lišen društvene moći, što je nadomješteno razmjernom osobnom moći, lik čiji život kontrolira sustav, dok je ona hakerskim sposobnostima u mogućnosti kontrolirati živote svima. Salanderova je lik s ruba društva, prava žrtva sustava u situaciji u kojoj nadzire i aktivno se upleće u sudbine stupova društva. Time se dakle anticipira popularni mit o prevladavanju nemoći, rubnosti, u ovom slučaju upravo stvaranjem lika postfeminističke junakinje. Njoj je pak suprotstavljen muški partner, Mikael Blomkvist, hrabri i moralni novinar časopisa Millennium, tip zavodnika i poštenog muškarca s petljom.

No s drugom knjigom, Djevojka koja se igrala vatrom, postupno se otkrivaju tajne iz prošlosti Lisbeth Salander, čime lik postaje protagonist šire priče: saznaje se da je ona kći prebjegloga sovjetskog agenta Zalachenka, da je njezina situacija plod složene urote te ona stupa u osvetničku akciju. Iako je Pipi Duga Čarapa u suvremenom i starijem izdanju (prema Larssonovim riječima) njegovo prvobitno nadahnuće, Lisbeth Salander će se od nabrijane, istovremeno krhke i moćne postfeminističke heroine transformirati u tip bliskiji likovima poput Modesty Blaise, Nikite, pa i Beatrix Kiddo. U odnosu na prvu knjigu, nastavci su tako skok iz strogoga žanra kriminalističke fikcije prema špijunskom akcijskom trileru i drami sudnice, uz mnoge elemente koji izlaze iz domene literarnog i postupci su popularnih narativa filma, televizije i stripa. Od finog i opsežnog motivskoga tkanja u Muškarcima koji mrze žene, u druga dva romana repertoar likova i postupaka se mijenja – likovi Niedermanna ili lica s ožiljkom, Zalachenka, stripovski su ili bondovski prenaglašeni antagonisti, a u zaplet se uključuju elementi zavjere, akcije ostarjelih špijuna, falsificiranje dokumenata i podmetanje zločina, čudesni povratak iz mrtvih, pojavljivanje zaboravljene rodbine s genetskim poremećajima – repertoar koji zapravo odgovara nekim drugim epizodičnim, romantiziranim žanrovima.

U romanu Muškarci koji mrze žene opisuju se i osuđuju najgori zločini nad ženama i glavnom junakinjom, kojima je oduzeta društvena moć i on se zaista može čitati kao roman koji, kako će i hrvatski kritičari primijetiti, nasilje nad ženama smatra „srcem zla patrijarhalnog društva“. Nastavci romana tu će problematiku provlačiti tek epizodno, a okosnica radnje usmjerit će se prema sudbini Salander. Tu su promjenu žarišta prepoznali i izdavači; u engleskim izdanjima prvi je roman preveden kao Djevojka s tetovažom zmaja tako da svi naslovi trilogije usmjeravaju na priču o Lisbeth Salander.

„Lisbeth Salander“, odgovor je Eve Gedin na pitanje novinara o razlozima uspjeha Larssonovih romana. U traženju odgovora na pitanje u čemu je privlačnost te nove popularne junakinje vrijedilo bi posegnuti za ideološkim iščitavanjem ovih romana jer, kao i svaka popularna fikcija, i ovi romani na to upućuju. Kao i svaka dobra fikcija, oni su otvoreni u svojoj kompleksnosti i proturječjima. Kao i svaki iznimno popularni fenomen, oni zahtijevaju analitičke pozicije koje bi mogle rasvijetliti nesvjesne žudnje kompleksnoga društva.

Igra subverzivnosti i klišeja

Ti tekstovi problematiziraju sistemsko nasilje, no odgovor na to nasilje akcije su junaka pojedinaca. Kod Salanderice se može, kroz niz epizoda, govoriti i o etici osvete koja je pak primjerenija popularnim pustolovnim pripovijestima ili vesternu. Najpoznatiji popularni narativi o individualnim junacima, pravednicima izvan sustava i katkad osvetnicima su oni o superherojima. Individualno djelovanje iščitava se i u odnosu prema medijima: časopis Millennium nositelj je naslova trilogije i iako je ona potpuno usmjerena na Lisbeth Salander, Larsson je, čini se, namijenio središnji smisao tekstova upravo novinama. Iščitljiva je pozicija prema kojoj Larsson kao novinarski aktivist vjeruje u snagu medija, no Millennium je zapravo medijska iznimka („ljevičarsko smeće“), a Mikael Blomkvist hrabri pojedinac, zločesti dečko švedskoga medijskog prostora.

Takve pozicije individualnih akcija radi korekcija društva ne bi se mogle ocijeniti kao ljevičarske. Problematično je jesu li subverzivne; prema svojoj meti i usmjerenosti one to jesu, no sadržajno i u izvedbi neki se elementi zapravo uklapaju u očekivana narativna i ideološka rješenja tj. klišee. Čini se da su upravo ta poigravanja i simultanost pozicija mogući razlozi velike privlačnosti ovih tekstova. Oni s jedne strane mogu ponuditi elemente koji se prepoznaju kao radikalni i subverzivni, no s druge strane Larsson se lako koristi čitavim repertoarom mogućnosti popularnih narativa. Salanderičina pozicija postfeminističke junakinje hakerice jest subverzivna, njezin osvetnički naboj jest radikalan. No Lisbeth Salander kao superjunakinja špijunskoga trilera postaje popularni stereotip. Epilog čitave priče u trilogiji pak opet ovisi o pretpostavci pravednosti sustava, policijskog i sudskog aparata.

Radilo bi se dakle o tekstovima koji eksploatiraju pozicije rubnog i subverzivnog da bi ih proveli kroz klišee popularnih narativa i, na novoj razini, nakon duge, usmjerene i dinamične vožnje doveli ipak opet do cilja reprodukcije vrijednosti sustava. Negativci, ma koliko strašni ili organizirani bili, ipak su tek anomalije sustava, a protiv njih se bore – individualni (super)junaci.

Valja također reći da uspjeh švedskih krimića nije samo stvar iznimnih pojedinačnih talenata već i izvrsne promidžbe i organizirane industrije na području čitave Skandinavije. Yellow Bird produkcijska je kuća koju je pokrenuo sam Hennig Mankel. Od 2005. ta je produkcijska kuća producirala dvadesetak epizoda o Kurtu Wallanderu, koproducirala i BBC-jevu inačicu Wallandera, u rekordnom roku ekranizirala čitavu Larssonovu trilogiju, a u planu su im ekranizacije romana Lise Marklund i danskoga pisca Joa Noesbřa, koji se mogu čitati i na hrvatskom. Marklundičina junakinja također je novinarka, amaterska istražiteljica, zaposlena žena i majka, a Jo Nesbř ugled je stekao romanima o detektivu Harryju Holeu, i u nekoliko romana bavi se norveškim nacistima i neonacistima. Tradicija, bliskost tema i interesa te svakako talent provlače se tako skandinavskim kriminalističkim romanima koji sudjeluju u nadogradnji tog fenomena. Ako je Balkan Zapadu zanimljiv kao područje europskoga nesvjesnoga, onda je za sve nas iznimno važno kako se s neuralgičnim točkama društva obračunava superego Europe. U toj priči pak upravo ima mjesta za jednu novu popularnu postfeminističku junakinju i jednu spisateljsku legendu.

16.8.2011.

Miljenko Jergović: Je li pisac europskog bestselera Stieg Larsson najavio ubojicu Breivika?

Jutarnji list, Miljenko Jergović, 30.07.2011.

Larssonovi romani istovremeno su zabavna žanrovska literatura i temeljita sociološka, politološka i antropološka analiza onih društvenih, crkvenih i tradicijskih struktura koje dovode do bujanja ekstremne desnice, ksenofobije i križarske pobune protiv islama.

Ovih dana više me njih upitalo, premišljajući se da l' da napokon uzmu čitati tog famoznog Stiega Larssona, pojavljuje li se, možda, negdje u njegovoj trilogiji Anders Behring Breivik, desničar i kršćanski fanatik, koji je pobio svu onu djecu na otočiću Utoya. Znate već kako je to: čim se nešto strašno dogodi, masakr, genocid, zemljotres ili cunami, naši ljudi pomisle kako mora da je to negdje već bilo zapisano, ali, eto, nismo na vrijeme pročitali. Jednom će nas koštati glave to naše nečitanje, pregazit će nas krdo slonova ili ćemo upasti u grotlo iznenada aktiviranog vulkana, samo zato što nismo posegnuli za onom prvom knjigom u kućnoj biblioteci ili, što je još vjerojatnije, u kvartovskoj trafici, u kojoj je lijepo pisalo što će nam se dogoditi. Pa nije Larsson pisao Kremanska proročanstva, niti je konzultirao Mitra Tarabića i tako predvidio zločin na Utoyi!

Larsson kao Zoran Pusić

Ali ugrizoh se za jezik, možda tu ima nešto. Možda se, doista, na više mjesta u tisuću i nešto stranica trilogije Millennium pojavljuje i djeluje Anders Behring Breivik. Ne baš pod svojim imenom, ali prilično vjerno opisan, uz predočenje svih onih motiva koji će ga voditi u stvarnosti. Osim toga, Larsson je, premda piše o Švedskoj a ne o Norveškoj, do u tančine, s ibsenovskim osjećajem za socijalnu dinamiku, kako obiteljsku, tako i šire društvenu, prikazao okruženje u kojem biva moguće, a u romanima čak i vrlo vjerojatno, da jedan mladić, kojega prethodno nitko nije smatrao neprilagođenim, socijalno nepoželjnim ili opasnim, ubije više od sedamdeset ljudi. Kada na takav način počnemo razmišljati o Larssonovim knjigama, ni o čemu drugom, zapravo, on nije ni pisao, nego o tome kako tipični Skandinavac kreće da uništi sve ono i sve one koji nisu dovoljno tipični.

Koliko god kritičari ili čitatelji olakih pameti mislili drukčije, ali Larsson očito nije pisao svoje romane s ambicijom da stvara bestselere i da se obogati. On je, kao i mnogi drugi ozbiljni pisci, pisao iz vlastite neostvarenosti, frustracije ili traume. Cijeloga života bavio se novinarstvom i društvenim aktivizmom, bio je stručnjak za ekstremnu desnicu i za terorizam (ali ne onaj arapski, nego ovaj europski), radio je na suzbijanju rasizma, šovinizma i ksenofobije u švedskome društvu, i u svemu tome je, zapravo, bio neuspješan, kao što su, recimo, neuspješni Zoran Pusić ili Vesna Teršelič.

Monstrum i korporacije

A neuspješni su jer ono protiv čega se bore može biti pobijeđeno samo nakon potpune kataklizme i pomicanja geoloških ploča, kao što se dogodilo 1945. I tako, sve što nije išlo u stvarnosti, Larsson je pokušao, i u najvećoj mjeri uspio, ostvariti u fikciji. Iako nije bio predodređen za pisca, napisao je djelo koje će obilježiti europsku kulturu i književnost s početka trećega milenija. Pisao je o onome što ga se doista ticalo, ali i što je, pokazalo se to i ovih dana, jedno od ključnih pitanja današnje i buduće Europe: hoće li Europljani biti nalik Andersu Behringu Breiviku ili će biti njegovi muslimanski, marksistički, multikulturni neprijatelji? Stvar je tu, doista, postavljena kao u žanrovskoj literaturi, ili je crno, ili je bijelo, ili dobro, ili zlo... Nema, naime, nikakve mogućnosti stvarnoga ili metaforičnog kompromisa i izmirenja između ubojice iz Norveške i njegovih žrtava, kao ni između Kalle Blomkvista ili Lisbeth Salander, i onih protiv kojih se njih dvoje bore.

U prvom nastavku trilogije Muškarci koji mrze žene, Larsson konstruira tradicionalnu patricijsku švedsku porodicu, koja je nositelj kulturne tradicije i korporativnog kapitalizma, iz čije prošlosti i podsvijesti izviruju kolaboracija s nacistima i niz osobnih manijaštava i duhovnih nastranosti. Iz tog spoja psihopatologije i kulturnoga identiteta nastaju pretpostavke za masovni zločin. Istina, izvršitelj zločina nije Anders Behring Breivik, bogobojazni lumpenproleter i prvak u kompjuterskim igrama, nego patrijarh cijele korporacije i jedan od simboličnih stupova švedskoga društva, ali i to je samo stilsko-poetičko pitanje. Naime, motivi koji su vodili zločinački pohod u romanu Muškarci koji mrze žene zapravo su istovjetni motivima Behring Breivika. U oba slučaja riječ je o pokušaju da se očuva intaktnost bogatoga kršćanskog društva izloženog najezdi stranih elemenata, bilo muslimana, bilo onih koji - poput Kalle Blomkvista - obranu obespravljenih i deklasiranih pojedinaca postavljaju iznad obrane kolektiva, svejedno zove li se on klasa, društvena zajednica ili nacija.

Dragovoljci hladnoga rata

U drugom romanu, Djevojka koja se igrala vatrom, pokretač zla je naglo probuđeni špijun i predator iz vremena hladnog rata, s kojim su društvo i država jednom davno sklopili pakt, i koji se, nakon što je njegovo djelovanje izgubilo ideološki i društvenopolitički smisao, pretvara u samog sotonu.

Ali i on je, kao i slavna obitelj i obiteljska korporacija, jedan od stupova društva, nacionalne tradicije i identiteta, i on takav je, zapravo, grb i zastava zapadne demokracije, slobodne Europe, Švedske... Teško je boriti se protiv njega, pokazuje Stig Larsson, jer se, kao i u prvom slučaju, radi o borbi protiv društvenih i državnih mehanizama, uključujući tajne službe, policiju, sudstvo... Ali ono što je kod Larssona važnije, i što je naročito poučno za slučaj Andersa Behringa Breivika, jest prikazivanje društvenih okolnosti u kojima bivaju mogući masovni zločini u ime nacionalne ili vjerske tradicije. Kroz sva tri toma trilogije Millennium teče rasprava o slobodnome i kontroliranom novinarstvu. Odmah na početku saznajemo da je Kalle Blomkvist osuđen na zatvorsku kaznu, jer je oklevetao i potvorio korporacijskoga patrijarha.

22.1.2013.

Larssona je progonilo što je bio svjedok silovanja

Slobodna Dalmacija, Vlado Ozretić, 16.1.2013.

Švedski književnik, novinar i aktivist, Stieg Larsson, popularan je postao nakon smrti kada su kriminalistički romani pronađeni na njegovom računalu i objavljeni. Za života je bio poznat po znanstvenofantastičnim fanzinima, novinskim člancima i lijevo orijentiranom političkom aktivizmu. Izgledno je kako je Larsson Millennium trilogiju napisao „za gust", te nije imao jasnih namjera o tome želi li je objaviti ili ne. Čak je ostavio i nedovršenu, četvrtu knjigu. Srećom, romani su pronašli svoj put do sve brojnije publike. Prva je, 2005. godine, objavljena knjiga Muškarci koji mrze žene, na švedskom, a zatim i na engleskom jeziku za čije je potrebe bila i preimenovana u Djevojka sa zmajevom tetovažom. Druga je knjiga, Djevojka koja se igrala vatrom objavljena 2006., a treća, Kule u zraku 2009. godine.

Teme koje se protežu kroz sva tri djela kreću se od trgovine ljudima, kućnog nasilja nad ženama, ekstremnih desničarskih pokreta do patnja malih ljudi upletenih u zakulisne igre moćnika i tajnih službi. Ovo se crnilo svidjelo čitateljima budući su knjige iz Trilogije Millenium postigle veliki uspjeh prvo u Švedskoj pa u skandinavskim zemljama, a kasnije i u Europi i SAD-u, a niz godina su na vrhu najprodavanijih knjiga. Prodane su u više od 65 milijuna primjeraka u preko 40 zemalja, a sam je autor post hum no dobio mnoga priznanja dok su po knjigama snimljeni filmovi koji su postigli veliku gledanost. Larsson, nažalost nije imao priliku uživati u stečenoj slavi, jednako kao što nije imao priliku vidjeti svoja djela ukoričena. Umro je 9. studenog 2004. godine u Stockholmu od srčanog udara izazvanog penjanjem na sedmi kat zgrade gdje mu je bila redakcija. Tog dana, naime, lift nije radio. Rano je djetinjstvo proveo u selu Skelleftehamn, gdje se i rodio 1954. godine, u blizini grada Skelleftea na sjeveru Švedske. Otac mu je radio u talionici, te je zbog toga patio od trovanja arsenom zbog čega se cijela obitelj morala preseliti u Stockholm. No, zbog skučenog životnog prostora, Stieg je morao ići živjeti kod djeda i bake u selo Bjursele. Tijekom života je, prije svega, bio strastveni borac protiv rasizma i desničarskog ekstremizma koji je djelovao unutar Komunističke radničke lige. Spominju ga kao jednog od najboljih poznavatelja desničarskih skupina, a uza sve to osnovao je još sredinom '80-ih godina prošloga stoljeća program "Zaustavite rasizam" te 1995. godine Zakladu "Expo" čiji je istoimeni časopis uređivao. I baš kako je teško djetinjstvo oblikovalo Lisbethin težak karakter, tako se strašan događaj iz mladosti Stiegu Larssonu duboko urezao u psihu definiravši ga borcem protiv zlostavljanja žena. Kada je švedski književnik imao samo petnaest godina, svjedočio je kako su trojica njegovih prijatelja grupno silovala djevojku. Eva Gabrielsson, njegova životna partnerica, je u svojoj knjizi napisala kako mu je taj događaj „ostavio ožiljak na psihi koji će tamo biti doživotno". Larsson sebi nikada nije oprostio što nije uskočio pomoći nesretnoj djevojci, i na neki način upravo se tu rađaju korijeni njegovog bavljenja temama seksualnog nasilja nad ženama u Millennium trilogiji. Prema pisanju Eve Gabrielsson, upravo su djela Muškarci koji mrze žene, Djevojka koja se igrala vatrom i Kule u zraku omogućila Larssonu način na koji je mogao izraziti stav i mišljenje koje je teško mogao artikulirati samo preko novinskih članaka.