Treća strana Hladnog rata

Special cijena 254,21 kn Redovna cijena 282,45 kn
  • Broj stranica: 800

  • Godina izdanja: 2011.

  • ISBN: 978-953266203-0

  • Vrsta uveza: Tvrdi uvez

  • Visina: 234 mm

  • Težina: 1 285 g

Treća strana Hladnog rata uglednog povjesničara Tvrtka Jakovine temeljiti je pogled iznutra na Pokret nesvrstanih i način na koji je organizacija s više od stotinu država funkcionirala. U Pokretu su od početka, u njegovu osnivanju, krizama i vrhuncima, u središtu bile Jugoslavija i njena diplomacija. Samo je Pokret nesvrstanih zemalja mogao Titovoj Jugoslaviji dati globalnu važnost kakvu je imala, samo je Titova Jugoslavija mogla osigurati Pokretu ulogu kakvu je nastojao imati između dva suprotstavljena bloka u Hladnom ratu. Tvrtko Jakovina u Trećoj strani Hladnog rata donosi priču o nevjerojatno ambicioznoj, često i efikasnoj diplomaciji jedne objektivno male zemlje. U središtu su knjige Konferencija nesvrstanih u Havani 1979. i Titova borba za nesvrstanost, odnosno protiv ideje kubanskog vođe Fidela Castra da Pokret prevede na stranu Sovjetskog Saveza i tako ga uništi.

Treća strana Hladnog rata, napisana na temelju golemog broja dosad uglavnom potpuno nepoznatih dokumenata, priča o sukobima koji su razdirali taj Pokret, od njegova osnivača Egipta i pokušaja da se izbaci iz Pokreta, preko velikih priča o Afganistanu, Iracko-iranskom ratu, Kampućiji i Zimbabveu, sve do Ugande, Zapadne Sahare i Komora. Treća strana Hladnog rata rastvara i predočava nesvrstanost kao jednu od ključnih dogmi Titove Jugoslavije, koristeći se u analizi ne samo naočalama jugoslavenske diplomacije već i onima supersila SAD-a i SSSR-a, sve do rasističke Južnoafričke Republike. Ova knjiga kroz izvore jugoslavenske diplomacije izlaže svjetsku povijest druge polovine 20. stoljeća, od pedesetih do početka devedesetih godina.

17.2.2011.

Predstavljena knjiga Tvrtka Jakovine

Novi list, Hina, 17.02.2011.

ZAGREB – Knjiga povjesničara Tvrtka Jakovine »Treća strana Hladnog rata« u kojoj iznosi temeljit pogled iznutra na Pokret nesvrstanih i način na koji je ta organizacija s više od stotinu država funkcionirala, predstavljena je večeras u zagrebačkom Muzeju Mimara. Knjigu (782 str.) objavila je zagrebačka izdavačka kuća »Fraktura«, a predstavili su je predsjednik Savjeta predsjednika Republike za vanjsku politiku i međunarodne odnose Budimir Lončar, državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova RH i pisac predgovora Hidajet Biščević, urednik knjige Tihomir Ponoš te autor. Ističući kako se knjiga pojavljuje u godini u kojoj se obilježava pola stoljeća nastajanja i djelovanja Pokreta nesvrstanih zemalja i 20-godišnjica završetka Hladnog rata, Lončar je rekao da knjiga predstavlja izvanredan prilog proučavanju odnosa između Hladnog rata i politike nesvrstanosti. Posebno dobro obrađenim smatra poglavlja o kriznim žarištima – Bliskom istoku, Vijetnamu, Afganistanu – tamo gdje su se sukobljavali interesi blokova s legitimnim nacionalnim aspiracijama zemalja u kompleksnim regionalnim situacijama. Lončar, koji je bio sudionik svih događanja u Pokretu od njegova osnutka 1961. do 1996. kada mu je završio mandat specijalnog izaslanika Glavnog tajnika UN-a za nesvrtsanost, kazao je da knjiga daje ne samo izvanredan doprinos objektivnom vrednovanju povijesnog fenomena Pokreta nesvrstanosti, nego i, na svoj način, povijesne uloge Josipa Broza Tita u drugoj polovici 20. stoljeća. Naglasivši važnost da se o Pokretu nesvrstanih progovori na staložen i objektivan način, Biščević je rekao kako je mnogo onog čemu danas svjedočimo na našoj društvenoj i političkoj sceni na stanovit i pritajen način povezano s tim razdobljem i učincima te bivše jugoslavenske paradigme na političku svijest i mentalitet ovih prostora. Istaknuo je da se bez razumijevanja što je nesvrstanost bila za jugoslavensku vanjsku politiku, ne može razumjeti ni što je Jugoslavija bila. »Nesvrstanost je bila vanjski omotač unutarnje jugoslavenske politike, Titova platforma zaštite njegove konstrukcije jugoslavenskog federalizma«, rekao je Biščević. Ponoš je rekao da je to knjiga o prošlosti i povijesti, ali se u njoj uz ostalo može saznat zašto su, primjerice, hrvatski vojnici danas u Afganistanu, razumijeti što se danas događa od Alžira do Irana, Egiptu, dodavši da je ona vrlo koristan 'alat' i za ljude koje zanima sadašnjost, a ne samo za povjesničare. Naveo je i kako knjiga pokazuje da i mala zemlja u određenim okolnostima može igrati važnu ulogu. Jakovina je kazao da je knjiga napisana na temelju velikog broja do sada uglavnom nepoznatih dokumenata i da su, uz ostalo, prikazani sukobi koji su razdirali taj pokret, a nesvrstanost predočena i kao jednu od ključnih dogmi Titove Jugoslavije.

19.2.2011.

Bolja strana jugoslavenske povijesti

tportal.hr, Gordan Duhanček, 18.02.2011.

Pod Tuđmanovim vodstvom, a u skladu s njegovom ideologijom Hrvatske über alles, značajan dio nepoćudne hrvatske komunističke i jugoslavenske povijesti aktivno se htio reinterpretirati s nacionalističkih pozicija, ali i zaboraviti i potisnuti, kao nevjerojatna trauma iz koje se Hrvatska uzdigla kao feniks iz pepela. Time je hrvatsko društvo izgubilo jedan važan povijesni i društveni kontekst unutar kojeg je i prosperiralo i stvaralo. U vremenu u kojem je na cijeni bio čisti hrvatski zrak, a još više oni koji samo njega udišu, Pokret nesvrstanih – kao jedna od ključnih odrednica jugoslavenske vanjske politike – potpuno je zaboravljen jer se Hrvatska okrenula sebi, a onda i Europi, u koju je, kako kaže mit tisućljetne uljudbe, oduvijek pripadala, i više od same te Europe. U Muzeju Mimara predstavljena je nova knjiga povjesničara Tvrtka Jakovine 'Treća strana hladnog rata', u izdanju Frakture. U gužvi zainteresiranih posjetitelja našao se i dobar dio političke i kulturne kreme Zagreba, a Jakovinino historiografsko djelo opisano je kao svjetski relevantno štivo, s obzirom da otkriva i mnoge misterije Pokreta nesvrstanih Tijekom devedesetih godina riječ 'Jugoslavija' u Hrvatskoj se tretirala kao psovka, a svako spominjanje ili bavljenje bivšom državom dežurni državotvorni žandari, u medijima i šire, opisivali su pejorativno kao jugonostalgiju. Zbog svega toga knjiga poput 'Treće strane hladnog rata' povjesničara Tvrtka Jakovine vjerojatno izaziva opasnu kognitivnu disonancu u glavama hrvatskih nacionalista jer bez ikakve jugonostalgije (iako je neizbježno da će autoru netko prilijepiti tu etiketu), a s uvjerljivim historiografskim argumentima i dosad nepoznatom građom gradi uvjerljivu priču o važnosti pokreta nesvrstanih, i za Titovu Jugoslaviju, kao i za ostatak svijeta koji se tada nalazio u Hladnom ratu. Jakovina svoju knjigu svjesno i namjerno izmješta iz uskog nacionalnog konteksta četiri milijuna Hrvata i pozicionira Pokret nesvrstanih, kao i Jugoslaviju kao jednog od ključnih igrača, u središte svjetskih zbivanja, od Zimbabvea do Kube, što je diplomatska pozicija o kojoj države nastale raspadom SFRJ mogu danas samo sanjati. Takvu kontekstualizaciju 'Treće strane hladnog rata' naglasio je na predstavljanju i urednik knjige Tihomir Ponoš, koji je rekao da Jakovinino djelo zaslužuje i prijevod na strane jezike, s obzirom na to da 'inozemni čitatelj može razumjeti sve što se opisuje u knjizi jer ona se tiče svjetske povijesti'. U 'Trećoj strani hladnog rata' Jakovina se preko Pokreta nesvrstanih bavi i nasljeđem kolonijalizma na afričke države, otkriva pozadinu sovjetskog ulaska u Afganistan, objašnjava zašto Egipat i Iran imaju jako loše međudržavne odnose, kao i broje druge stvari koje su i danas relevantne za razumijevanje trenutne političke situacije. 'To je i pokazatelj da jedna mala zemlja može igrati veliku ulogu jer je Jugoslavija bila moćnija u svijetu od svoje realne snage, a to je bio proizvod htjenja i mnogo rada', zaključio je Ponoš. Cijenjena, odlično umrežena i efikasna jugoslavenska diplomacija posebnu je pažnju pridavala Pokretu nesvrstanih, a jedna od Jakovininih teza jest i da se bez razumijevanja nesvrstanosti ne može ni razumjeti Jugoslavija. Kao dugogodišnji predstavnik te diplomacije govorio je Budimir Lončar, posljednji ministar vanjskih poslova SFRJ, koji je Jakovini bio i jedan od ključnih izvora za 'Treću stranu hladnog rata', koji je istaknuo da nije nostalgičan za prošlim vremenima, ali i da se ne plaši biti svjedok istih za povijest. Lončar je svoju cijelu diplomatsku karijeru proveo na razne načine povezan s djelovanjem Pokreta nesvrstanih, te je naglasio da je njegov najveći problem bio 'raskorak između vanjske i unutarnje politike članica', što je i očekivano, jer je bila riječ o skupu raznorodnih država. Primjerice, komunist Tito bio je blizak prijatelj egipatskog predsjednika Nasera, koji je pak u svojoj državi zatvarao komuniste, ali to nije naročito utjecalo na odnosu unutar Pokreta nesvrstanih, koji je prvenstveno htio zadržati ekvidistancu prema tadašnjim supersilama, SAD-u i SSSR-u. Lončar je rekao i da je Tito bio opsjednut vanjskom politikom, kojom se svakodnevno bavio, a naglasio je i važnu ulogu najdugovječnijeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Koče Popovića, koji je zaslužan za uspostavljanje snažne i kompetentne diplomacije. Predgovor za 'Treću stranu Hladnog rata' napisao je Hidajet Biščević, bivši vanjskopolitički novinar, a sada koordinator Pakta stabilnosti, koji je ponajprije istaknuo da su se u proteklim desetljećima od raspada Jugoslavije značajno promijenili 'naši svjetovi i identiteti', ali da 'mnogo od onoga čemu danas svjedočimo ima korijene u jugoslavenskoj paradigmi'. Biščević nesvrstanost vidi kao Titov vanjskopolitički odgovor na 1948. i prekid sa Staljinom, te pohvalio autora za njegov 'staložen i razložan način' pisanja o Jugoslaviji. Sam Jakovina otkrio je da ove knjige sigurno ne bi bilo bez socijalističkog moćnika Josipa Vrhovca, odnosno njegovog privatnog arhiva dokumenata. Ideju za knjigu na ovu temu Jakovina je dobio istražujući posjet tadašnjeg američkog predsjednika Richarda Nixona Zagrebu, kada je razgovarao s mnogim svjedocima tog vremena, koji su sudjelovali u organizaciji posjeta. 'Treću stranu Hladnog rata' Jakovina je pisao pet godina, kombinirajući dokumente koje je dobio od Vrhovčeve obitelji nakon njegove smrti, kao i razgovore sa svjedocima vremena. Rezultat toga je opširno štivo, na 650 stranica koje slijedi još njih 130 s fusnotama, skoro beskrajnom listom literature i pojmovnikom, no riječ je o impresivno opremljenoj knjizi koja nije pisana samo za usko stručne potrebe historiografije, nego jezikom razumljivim za sve. Ova knjiga također je i svojevrsni uvod u sljedeću, koja će se više baviti odnosom Pokreta nesvrstanih i supersila, kao i položajem Jugoslavije u Europi. Hrvatska, u svakom slučaju, zbog vlastite budućnosti treba otkriti bolje strane jugoslavenske povijesti, među kojima je i moćna vanjska politika, koja se nije svodila samo na odnose s Europom i SAD-om, kao što je danas slučaj. Devedesetih je bilo vrlo in lamentirati o Hrvatima kao malom narodu s velikim idejama. 'Treća strana Hladnog rata' pokazuje da mali narodi i države mogu i imati i ostvariti velike ideje - Pokret nesvrstanih definitivno je bio nešto tako - ali samo ako se otvore prema cijelom svijetu, a nikako ako misle da su sami sebi dovoljni.

21.2.2011.

Nesvrstani su bili puni besprizornih likova

Jutarnji list, Vlado Vurušić, 19.02.2011.

ZAGREB - Povjesničar Tvrtko Jakovina upustio se u vrlo zahtjevan posao da prikaže poziciju Pokreta nesvrstanih, važan segment hladnog rata, segment koji se danas u Hrvatskoj uglavnom zanemaruje ili omalovažava. Knjiga “Treća strana Hladnog rata“, koju je tiskala Fraktura, nastajala je nešto manje od pet godina. - Za sve je zaslužan moj kontakt s jugoslavenskim ministrom vanjskih poslova od 1978. do 1982. Josipom Vrhovcem te još više, Budimirom Lončarom. Obojica su skupila arhivsku građu, iako je ona Jože Vrhovca toliko velika da je doista riječ o čudu. Imajući na umu ne uvijek lak rad u diplomatskom arhivu u Beogradu i, prije svega, relativno svjež datum dokumenata - oni još nisu dostupni javnosti - danas se može reći da je Vrhovec u Zagreb donio blago. Kao član Predsjedništva skupio je izabrane dokumente, toliko puno i tako kvalitetno da je povjesničaru olakšao mukotrpni rad u arhivu. Vrhovec je dokumente skupljao po temama. Tako je slika puno detaljnija, razrađenija, običnim povjesničarskim radom sličan bi se rezultat mogao postići uz veliku sreću i višegodišnjim istraživanjem. Vrhovec je donio i niz “strogo povjerljivih” dokumenata koji se čuvaju kao da hladni rat još uvijek traje. Koristio sam i građu iz američkih i britanskih arhiva, Arhiva Jugoslavije u Beogradu, razgovarao s Lončarom koji zna sve, svako ime, a bio je u službenom izaslanstvu još i na prvom summitu u Beogradu. Počeli ste, zapravo, pisati povijest Jugoslavije u vrijeme detanta? - Da. Onda se pokazalo da je građa tako velika da je nemoguće i nepotrebno ograničavati se na SFRJ. Potvrdilo se ono što govore i neki strani povjesničari, da se bez jugoslavenskih arhiva neće moći pisati povijest svijeta u drugoj polovici 20. stoljeća. Zato sam proširio pitanje nesvrstanih, napisao nešto o genezi pokreta i o zbivanjima s pokretom osamdesetih i devedesetih godina. Središnji je dio vezan uz sedamdesete i početak osamdesetih. Knjiga je koncipirana poput lepeze. Ovo je zapravo globalna povijest, jedino gledana iz vizure jugoslavenske diplomacije. A to je bila svjetska diplomacija. Nesvrstana Europa Nesvrstani su ne samo hladnoratovska ‘izmišljotina’, nego i osobni Titov projekt. Zašto je Tito na neki način izmaknuo Jugoslaviju iz Europe da bi je ‘priključio’ Africi i Aziji? - Titu je za njegov koncept nesvrstavanja Europa bila važna. Bilo je mnogo sličnih okupljanja u svijetu i prije, mnogi su dijelili dosta toga s nesvrstanima oko antikolonijalne borbe, prava Juga na brži razvoj i slično. Okupile su se zemlje Azije i Afrike. Kasnije su naročito Kubanci inzistirali da se nalaze i zemlje Latinske Amerike, pa, baš kao što je i Indonezija jedno vrijeme zastupala koncept ‘novih snaga koje se rađaju’, da se okupljaju samo oni koji su imali kolonijalno iskustvo, narodi koji nisu bijeli. To je bio koncept koji je Jugoslaviju gurao iz Pokreta van, a toga se Tito strašno bojao i tome su se jugoslavenski diplomati neprestano protivili. Zato se inzistira na članstvu što više zemalja iz Europe, od Vatikana do neutralnih europskih zemalja. Trebalo je pokazati univerzalnost Pokreta. ‘Izvlačenje iz Europe’, prigovori i nekih ondašnjih političara da je svaki afrički vođa važniji od europskog političara, bili su posve nefer. Upravo onda kada se glavno hladnoratovsko bojište preselilo u Afriku, tada je i Jugoslavija svoju pozornost, baš kao i ostale velike zemlje, prebacila u Afriku i Treći svijet. Ili, ako bih citirao savjetnika za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Cartera, Zbignewa Brzezinskog, krajem sedamdesetih samo su tri zemlje pojačale svoj međunarodni ugled i položaj: SAD, SSSR i Jugoslavija i to zbog politike u Pokretu nesvrstanih. Krajem sedamdesetih, nesvrstani su počeli zanimati Washington daleko više, posebno zbog mogućnosti da Sovjeti, preko Kubanaca, preuzmu dominaciju. Nije to bilo važno, ali Americi tada nikako nije trebao još jedan forum gdje bi mogli biti napadani i poraženi. Velike ambicije Jesu li nesvrstani na neki način predstavljali ‘jugoimperijalizam’? - Jugoslavenska je politika stalno bila ambiciozna. Ambiciozan je bio Tito kada je tražio Balkansku federaciju prije 1948., ambiciozan nakon što su postali protestanti u komunističkom pokretu. Kad su se prilike u Europi promijenile, kad je hladni rat prešao u Treći svijet, postao je globalan. Postupno je tako nesvrstavanje postalo glavni put u vanjskoj politici, osiguravalo vidljivost na međunarodnoj sceni. Nesvrstani su bili ključni alat održanja Jugoslavije ne međunarodnoj sceni? Koliko je ona imala snage za taj zalogaj? - Velike ambicije male zemlje tražile su i veliki angažman. U političkom smislu to je sigurno bio dobitak, poglavito od sedamdesetih godina pa kasnije, nakon što je Kuba počela opasno ugrožavati ‘izvorna načela nesvrstavanja’ i gurati pokret prema Istoku, tvrdnjom da je on ‘prirodni saveznik’ antiimperijalnog SSSR-a. Je li Pokret financijski iscrpljivao Jugoslaviju, trebalo bi vidjeti po ekonomskim podacima. Ali, Pokret je za Jugoslaviju značio i otvarenje nekih unosnih poslova . U Iraku ili Libiji bilo je toliko lukrativnih poslova da su tamo svi željeli. Sam libijski vođa, pukovnik Gadafi, govori kako su jugoslavenska poduzeća i po tri puta skuplja od zapadnih, ali da on radije surađuje s njima jer je tu politički stvar čista. Nikada ranije, a ni poslije, nismo imali takav utjecaj izvan naših prostora. Hrvatski pravnik Leon Geršković, osnivač zagrebačke politologije, autor je etiopskog ustava. Naši su arhitekti planirali gradove po Trećem svijetu, gradili su ceste i energetska postrojenja, ministarstvo nafte u Bagdadu.